Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4038/15, rješavajući apelaciju Dragana Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Nikića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010968 14 KŽ 5 od 25. maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010968 14 K 2 od 29. septembra 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Dragan Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 24. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010968 14 KŽ 5 od 25. maja 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010968 14 K 2 od 29. septembra 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. septembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010968 14 K 2 od 29. septembra 2014. godine kojom je apelanta i S.B. proglasio odgovornim da su zajedno i po prethodnom dogovoru u označenom periodu u svojstvu službenih lica, kao inspektori istražitelji Odjeljenja za istrage i obavještavanje Porezne uprave Republike Srpske, vršeći provjeru izvršavanja poreznih obveznika SZR "Enjaković pilana ", u više navrata zahtijevali od E.V. da im isplati iznos od 15.000,00 KM, tvrdeći da imaju veliki "dosje" o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane za šta bi trebalo da plati visoku novčanu kaznu koju neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos novca, da bi u opisanom vremenu i mjestu S.B. od V.E. primio traženi novčani iznos od 15.000,00 KM, dakle, da su kao saizvršioci u svojstvu službenih lica zahtijevali i primili korist da u okviru svojih ovlaštenja ne izvrše radnju koju bi morali izvršiti, čime su počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona ( u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 23. istog zakona. Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a kao sporednu izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Također, Okružni sud je optuženima izrekao mjeru sigurnosti vršenja poziva djelatnosti i dužnosti inspektora u inspekcijskim organima Republike Srpske u trajanju od pet godina od pravosnažnosti ove presude.
  • 6.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su prvostepenom presudom optuženi bili oslobođeni optužbe, a Vrhovni sud je po tužbi Tužilaštva presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Okružni sud je naveo dokaze (na gotovo četiri stranice) koji su izvedeni ranije i u toku postupka. Nakon što je Vrhovni sud ukinuo ranije donesenu presudu, Okružni sud je, postupajući u skladu sa članom 331. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), na glavnom pretresu, uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih, prihvatio već ranije izvedene dokaze. U nastavku pretresa Okružni sud je prihvatio prijedlog odbrane da se provedu novi dokazi, dodatno saslušanje svjedoka V.E., S.D. i D.Đ. na okolnosti koje su odbrane tražile, a tužilac je izmijenio činjenični opis iz optužnice o kojem se odbrane (iako su navele da hoće) nisu izjasnile.
  • 7.
    Okružni sud navodi završne riječi Tužilaštva i odbrana. Zatim, Okružni sud detaljno navodi izjave V.E. (str. 9-11), te svjedoka Z.K., D.Đ., G.B., B.S., S.V., S.D., koje su kao dokazi provedeni u ranijem postupku i prihvaćeni kao dokazni materijal kao i u ponovnom postupku, a koje je sud ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je donio odluku. Okružni sud, dalje, navodi dokaze apelantove odbrane, odnosno iskaze svjedoka LJ.J., N.Dž., kao i apelantov iskaz, koji su dati u svojstvu svjedoka. Okružni sud na 16. strani navodi iskaze svjedoka koji su po prijedlogu odbrana dodatno saslušani, te šta su izjavili u tom pravcu, te navodi iskaze svjedoka D.Đ., S.D. i E.V. Okružni sud navodi da je, pošto je svjedok V.E. saslušan na glavnom pretresu kao svjedok optužbe, te dodatno saslušan na prijedlog odbrana optuženih i ponovo saslušan u ponovljenom postupku, te direktno i unakrsno ispitan od optužbe i odbrana optuženih, odbio prijedlog odbrana da se provede dokaz suočavanja iskaza svjedoka V.E. i apelanta kao nepotreban. Okružni sud navodi da su po naredbi suda određene posebne istražne radnje iz člana 243. stav 2. tač. a), d), đ) i g) ZKP (koje dalje opisuje na strani 18), da je određeno da će ove radnje izvršiti ovlaštena jedinica MUP-a, a za informatora je određen V.E. Također, izdata je naredba za pretres stana, kuće, ostalih prostorija, pokretnih stvari i lica i privremeno oduzimanje predmeta koje koristi (optuženi) S.B., kao i pretres automobila koji je registriran na ime Porezne uprave Republike Srpske, te je po navedenoj naredbi sačinjen zapisnik o izvršenom pretresu sa fotodokumentacijom i sačinjena potvrda o oduzimanju mobilnog telefona i novca. Okružni sud navodi i druge dokaze dobivene posebnim istražnim radnjama, te ukazuje na njihovu zakonitost.
  • 8.
    Okružni sud je naveo da je iskazu svjedoka V.E. poklonio vjeru u cijelosti, te je, dalje, naveo zbog čega. Okružni sud navodi da nije našao niti jedan razlog zašto bi V.E. prijavio optužene kao inspektore Porezne uprave a da nekim slučajem oni od njega, prilikom vršenja inspekcijske kontrole, nisu tražili novac u označenom iznosu. Ovom svjedoku optuženi-apelant nije bio poznat, a također je svjedok jasno i uvjerljivo naveo da je sâm bio svjestan da duguje porez, da porez nije platio, te da je nakon izvršene provjere inspektora očekivao da dobije rješenje i izvrši uplatu poreza koji duguje, na šta upućuju i iskazi svjedoka S.V. i S.D., vlasnice Knjigovodstvenog biroa, odnosno zaposlene u birou koji je obavljao poslove vođenja knjigovodstva za SZR "Enjaković pilana". Prema mišljenju suda, iskaz svjedoka V.E. je u potpunoj saglasnosti sa izvedenim objektivnim dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, što sud dodatno obrazlaže.
  • 9.
    Okružni sud navodi da iz iskaza svjedokā (zaposlenih u Poreznoj upravi) Z.K., D.Đ. i N.Dž. proizlazi da je zadatak optuženih kao inspektora bio da izvrše kontrolu - nadzor nad poreznim obveznikom V.E. u SZR "Enjaković pilana", te da nakon završene kontrole sačine službenu zabilješku koja se dostavlja neposrednom rukovodiocu u Poreznoj upravi, a u službenoj zabilješci se navode mjere koje treba da se preduzmu kada se pronađu nedostaci. Dakle, ni u kom slučaju njihova obaveza nije bila pribavljanje uplatnica od poreznog obveznika o uplaćenom porezu tako da je sasvim očigledno da je svjedok V.E. govorio istinu da su optuženi od njega tražili i primili iznos od 15.000,00 KM. Prema iskazu svjedoka V.E., optuženi su novac tražili govoreći ovom svjedoku da imaju dosje, a na njegovo pitanje o čemu se radi oni su mu odgovorili: "Šuti, ne čačkaj." Prema ocjeni Okružnog suda, i prilikom svjedočenja pred sudom V.E. je pokazao da je ozbiljno shvatio tvrdnju inspektora da imaju "dosje", pa kod riječi "šuti, ne čačkaj" osnovano se može izvesti zaključak, budući da riječ "dosje", kada se spominje uz neko lice, uobičajeno predstavlja neku zabrinutost, da je očekivano i realno ponašanje V.E. kada je shvatio da porezna kontrola koju vrše optuženi kao inspektori neće biti završena dok im, na uporno traženje optuženog S.B., ne preda traženi iznos novca. Okružni sud je iskaz ovog svjedoka doveo u vezu sa predmetom Porezne uprave, preciziranog broja, u kojem se nalazi službena zabilješka sa naznačenim imenima inspektora (optuženih), bez datuma, koja je trebalo da bude potpisana.
  • 10.
    Okružni sud navodi da je, prema ocjeni suda, iz navedenih dokaza kako subjektivne, tako i objektivne prirode (dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama suda, zapisnici o izvršenom pretresu vozila, sačinjene potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, listinzi poziva, preslušani razgovori i dr.), Tužilaštvo kao nesporno dokazalo da su optuženi u svojstvu službenih lica, kao inspektori istražitelji Odjeljenja za istrage i obavještavanje Porezne uprave Republike Srpske, u toku novembra i decembra 2012. godine provjeravali izvršavanje poreznih obaveza SZR "Enjaković pilana", čiji je vlasnik V.E., da su tokom novembra zajedno dva puta bili na licu mjesta, da je nakon toga optuženi S.B. još jednom dolazio u ovu pilanu, da su oba optužena zajedno bila dva puta u Knjigovodstvenom birou koji vodi poslovne knjige V.E. kao poreznog obveznika, a da je optuženi S.B. dolazio sâm još jednom. Drugog dana vršenja provjere optuženi su zajedno sa V.E. boravili u restoranu i tom prilikom su optuženi zahtijevali iznos od 15.000,00 KM da bi navodni "dosje" za ovu pilanu nestao, da je optuženi S.B. u toku novembra i decembra 2012. godine više puta telefonom kontaktirao sa V.E. Apelant nikada nije telefonskim putem kontaktirao sa V.E., ali je on prilikom boravka u restoranu tražio da telefonske kontakte ostvaruju S.B. i V.E., pa je apelant kontaktirao sa optuženim S.B. navedenog datuma i doputovao u Bijeljinu isto veče. Okružni sud navodi kontakt optuženih sljedeće jutro i sastanak na preciziranom mjestu, a istoga dana S.B. kontaktira sa V.E. i dogovara se o susretu. Susret se desio i S.B. je izašao iz restorana sa V.E., sjeli su u službeno vozilo Porezne uprave, kojim je upravljao S.B., koji je nakon nekoliko minuta vratio V.E. do restorana, te je sâm nastavio voziti nakon čega su ga zaustavili pripadnici MUP-a, te je izvršen pretres i pronađen novac u automobilu. Okružni sud navodi da pronađeni novac jeste novac koji je predat V.E. kao informatoru za provođenje ove posebne istražne radnje.
  • 11.
    Okružni sud je iz izvedenih dokaza zaključio da su optuženi zajedno i po prethodnom dogovoru od V.E. zahtijevali i primili novac kako u okviru svojih ovlašćenja ne bi izvršili radnju koju su morali izvršiti, jer su novac primili, a da službenu zabilješku o izvršenoj kontroli, koju su prethodno sačinili u tri primjerka, bez datuma, nisu potpisali, niti predali u Poreznu upravu. Znači, optuženi su bili svjesni da su kontrolu po nalogu koji su dobili u SZR "Enjaković pilana" završili, te sačinili službenu zabilješku, ali je nisu potpisali i predali zajedno sa spisom u Poreznu upravu, jer bi time kontrola bila završena, već su upravo odgađali da predaju spis dok od V.E. ne prime traženi novac. To što su optuženi tražeći novac vlasniku pilane V.E. tvrdili da imaju veliki "dosje" o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane, za šta bi trebalo da plati visoku novčanu kaznu, te da kaznu neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos novca, koji je i primljen, čini ovo krivično djelo dovršenim, jer za postojanje krivičnog djela nije neophodno da su i preduzeli radnju koju su obećali V.E. da će preduzeti zbog primljenog novca. Prema zaključku Okružnog suda, navedeno ukazuje da su optuženi zajedno i po prethodnom dogovoru od oštećenog V.E. tražili označeni iznos, te da su, iako su provjeru izvršavanja poreznih obaveza završili, sačinili službenu zabilješku koju nisu potpisali, niti razdužili predmet kao završen u Poreznoj upravi dok od oštećenog V.E. ne prime traženi iznos, što je u konačnom zaključak suda da su optuženi kao saizvršioci u svojstvu službenih lica zahtijevali i primili korist da u okviru svojih ovlaštenja ne izvrše radnju koju bi morali izvršiti, koja (predaja službene zabilješke po završenoj provjeri koja je sačinjena, ali ne i potpisana od obojice optuženih kao inspektora) nije morala, niti trebalo da bude poznata oštećenom V.E. Okružni sud ističe da je upozorenje V.E. da nastupaju ozbiljne posljedice i da postoji "dosje" o nepravilnostima u poslovanju pilane pripremanje podloge za stvaranje motiva da pristane na njihov zahtjev da će sve biti riješeno pod uvjetom da plati njima iznos od 15.000,00 KM i motiv se kod V.E. definitivno učvršćuje nakon nagodbe sa optuženima. Dalje, Okružni sud navodi da je motiv kod optuženih koristoljublje koje se aktivno ispoljavalo u traženju mita, dok, s druge strane, postoji motiv pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Motiv ličnog koristoljublja kod službenih lica u vršenju službenih radnji njihovom umišljaju daje poseban kvalitet, a motiv oštećenog V.E. je nužna posljedica njegovog pristanka na navedeno sa daljnjom neizvjesnošću šta će se desiti ako ne plati, sve pri činjenici da optuženi, dok uporno traže novac, vrše poreznu kontrolu u njegovoj pilani i ne završavaju tu kontrolu.
  • 12.
    Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010968 14 Kž 5 od 25. maja 2015. godine kojom je presudu Okružnog suda od 29. septembra 2014. godine preinačio u pogledu odluke o mjeri sigurnosti, tako što je ukinuo mjeru sigurnosti vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti inspektora u inspekcijskim organima Republike Srpske iz člana 56. stav 1. tačka 3) i člana 60. KZ.
  • 13.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, žalba apelantovog branioca ukazala na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, sadržane u odredbi člana 311. stav 1. tač. g), i), k) i stav 2. ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da se žalbama branilaca optuženih osporava zakonitost u pribavljanju dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda, ukazuje na povrede prava na odbranu, na prekoračenje optužbe, na nerazumljivost izreke presude i na njenu protivrječnost sa razlozima, te izostanak razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud, međutim, navodi da su bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tač. g), i) i stav 2. ZKP samo naznačene kao osnov pobijanja presude u apelantovoj žalbi, ali da nisu izneseni argumenti za takve tvrdnje, niti je konkretiziran bilo koji od oblika tih povreda, već se iznesenim argumentima osporavaju pravilnost činjenične osnove presude i pravilnost primjene Krivičnog zakona.
  • 14.
    Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima žalbi, izreka pobijane presude nije protivrječna sama sebi, niti svojim razlozima, a obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivice optuženih i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona zbog čega su neprihvatljivi prigovori ovih žalbi zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Vrhovni sud navodi da je sasvim drugo pitanje to što ove žalbe osporavaju validnost datih razloga u obrazloženju za utvrđene odlučne činjenice, ali prigovor takvog karaktera, u suštini, spada u žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se takvim prigovorom putem zamjerke obrazloženju presude za činjenične zaključke osporava pravilnost tih činjeničnih utvrđenja. Vrhovni sud je istakao da, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda nije nerazumljiva i da činjenični opis radnji iz izreke sadrži sve elemente primanja mita iz člana 351. stav 1. KZ. Također, izreka presude nije protivrječna sama sebi i datim razlozima, a obrazloženje sadrži razloge u pogledu krivice optuženih i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZ zbog čega su neprihvatljivi navodi o povredi člana 311. stav 1. tačka k) ZKP. Sasvim je drugo pitanje, kako navodi Vrhovni sud, to što žalbe osporavaju validnost datih razloga u obrazloženju za utvrđene odlučne činjenice, ali što spada u žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
  • 15.
    Vrhovni sud navodi da se u žalbenom osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, argumentima iznesenim u žalbama branilaca optuženih osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza optužbe i odbrane, pa, slijedeći to, i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica tvrdnjom da provedeni dokazi ne potvrđuju tvrdnje optužbe da su optuženi počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. u vezi sa članom 23. KZRS za koje su pobijanom presudom proglašeni krivim. Međutim, Vrhovni sud smatra da se iznesenim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da su optuženi počinili krivično djelo za koje se terete. Takav zaključak rezultat je pravilne ocjene svih provedenih dokaza i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa je razloge za takav zaključak, kao mjerodavno obrazložene i valjane, Vrhovni sud u cijelosti prihvatio, a njihova pravilnost se iznesenim žalbenim argumentima ne može osporiti. Vrhovni sud ukazuje da je osporena presuda iznijela sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, te da je, zatim, sve te iskaze pravilno ocijenila, posebno iskaz V.E., o čemu je dala detaljno obrazloženje koje je prihvatio i Vrhovni sud. Zatim, navedeni iskaz je doveden u vezu sa ostalim dokazima i to, prije svega, sa dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama, te potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta i fotodokumentacijom sačinjenom povodom izvršenog pretresanja vozila, te službenom zabilješkom navedenog broja (bez datuma i potpisa i u kojoj su navedena imena optuženih kao inspektora), pa se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka V.E. a, u vezi sa tim, i ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženih i svjedoka odbrane ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbama optuženih. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio da su optuženi kao saizvršioci u svojstvu službenih lica, na način i u vrijeme kako je navedeno, kao inspektori istražitelji provjeravali porezne obaveze SZR "Enjaković pilana", čiji je vlasnik svjedok V.E., njihove dolaske u pilanu, Knjigovodstveni biro i sačinjavanje službene zabilješke, koju nisu potpisali i predali zajedno sa spisom u Poreznu upravu, jer bi time kontrola bila završena, već su upravo odgađali da potpišu zabilješku i da spis predaju dok od V.E. ne prime traženi novac, te dalje kontakte S.B. sa V.E. i međusobne kontakte i sastanak optuženih, nakon čega je S.B. kontaktirao sa V.E. i dogovorio se o sastanku u restoranu iz kojeg su izašli zajedno, sjeli u automobil Porezne uprave, kojim je upravljao optuženi S.B., koji je nakon kraće vožnje svjedoka V.E. vratio blizu istog restorana, te nastavio da se vozi sâm, kada su ga zaustavili pripadnici policije, pretresli i kada je pronađen novac koji je predan informatoru V.E., koji je pripremljen radi realizacije posebne istražne radnje. Dakle, razloge za sve odlučne činjenice Vrhovni sud prihvata kao valjano obrazložene i njihova pravilnost se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može osporiti iznesenim prigovorima iz žalbi. Vrhovni sud, također, navodi da u žalbenom osnovu povrede Krivičnog zakona žalbe ističu da činjenični opis krivičnog djela u optužnici ne sadrži bitne elemente koji čine obilježje krivičnog djela za koje se terete optuženi, tačnije, da nisu precizirane mjere i radnje koje su optuženi kao službena lica u okviru svojih ovlašćenja bila dužna da preduzmu. Vrhovni sud je naveo da se radnja izvršenja krivičnog djela primanje mita iz člana 351. stav 1. KZRS sastoji u zahtijevanju ili primanju poklona, ili kakve druge koristi, ili primanju obećanja poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, pri čemu nije neophodno da je službeno lice preduzelo ili propustilo da preduzme radnju u vezi sa kojom je primilo mito, a također je irelevantno od koga je potekla inicijativa za podmićivanje, da li od davaoca ili primaoca mita, te da nije nužno da lice koje daje poklon izričito naglasi zašto to čini, jer je dovoljno da se prema okolnostima slučaja i načinu davanja poklona, kao i odnosima koji postoje između davaoca poklona i službenog lica može zaključiti kakvu uslugu davalac poklona traži da mu službeno lice učini u krugu svojih ovlašćenja i da službeno lice može shvatiti u koju se svrhu daje poklon. Zahtijevanje ili primanje mita treba da bude povezano sa službenom radnjom službenog ili odgovornog lica, odnosno neophodno je da se time službeno lice obavezuje da u okviru svog službenog ovlašćenja izvrši ili ne izvrši službenu radnju koju ne bi smjelo, odnosno koju bi moralo izvršiti, pri čemu je potrebno da između službenog ili odgovornog lica i davaoca mita postoji makar i prešutna nagodba o razmjeni usluga, čini se usluga za protivuslugu, prima se mito ili obećanje mita da bi se obavila ili da se ne bi obavila neka radnja. Krivično djelo je dovršeno samim zahtijevanjem ili primanjem mita ili njegovim obećanjem. Vrhovni sud ističe da su (u konkretnom slučaju), prema činjeničnom opisu djela, optuženi zajedno i po prethodnom dogovoru, u naznačenom vremenskom periodu, u svojstvu službenih lica, kao inspektori istražitelji Odjeljenja za istrage i obavještavanje Porezne uprave Republike Srpske, provjeravajući izvršavanje poreznih obaveza SZR "Enjaković pilana" u više navrata zahtijevali od vlasnika V.E. da im isplati iznos od 15.000,00 KM, tvrdeći da imaju veliki "dosje" o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane za šta bi trebalo da plati visoku novčanu kaznu, a koju neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos novca, da bi navedenog dana S.B. primio od V.E. traženi novčani iznos od 15.000,00 KM u službenom vozilu. Dakle, činjenični opis radnji iz izreke pobijane presude sadrži sve elemente krivičnog djela primanje mita iz člana 351. stav 1. KZRS, jer su u njemu, između ostalog, navedeni odnosi koji postoje između V.E., kao davaoca poklona, i optuženih, kao službenih lica, tako što su optuženi obećali V.E. da neće platiti visoku novčanu kaznu za nepravilnosti u poslovanju njegove pilane, a da će im, zauzvrat, dati novčani iznos od 15.000,00 KM. To što su optuženi, tražeći novac, tvrdili da imaju veliki "dosje" o nepravilnostima u poslovanju njegove pilane za šta bi trebalo da plati visoku novčanu kaznu, te da kaznu neće platiti ukoliko dobiju traženi iznos novca, a koji je i primljen (pri čemu službenu zabilješku o izvršenoj kontroli koju su prethodno sačinili u tri primjerka, bez datuma, i koju nisu potpisali, niti predali u Poreznu upravu) čini ovo krivično djelo dovršenim, jer za postojanje ovog krivičnog djela nije neophodno da su optuženi i preduzeli radnje koje su obećali da će preduzeti zbog primljenog novca usljed čega su neosnovani prigovori u vezi sa pravnom kvalifikacijom djela i pravilnom primjenom Krivičnog zakona. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ i da su radnje optuženih, onako kako su opisane u presudi, pravilno kvalificirane kao krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. u vezi sa članom 23. KZ zbog čega su, prema mišljenju Vrhovnog suda, žalbe neosnovane.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelant ističe povredu člana "II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda [u daljnjem tekstu: Evropska konvencija] i člana 1. Protokola broj 1" uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da osuđujuća presuda ne sadrži inkriminatornu odrednicu koja bi bila sadržana u elementima bića krivičnog djela, odnosno službenu radnju koja je bila, odnosno nije bila, a morala je biti preduzeta. Apelant, dalje, ukazuje da ga je Porezna uprava usmeno ovlastila da preduzima određene radnje u postupku, te da je na isti način 3. decembra 2012. godine razvlašten, pa nije mogao preduzimati bilo kakve službene radnje, niti biti potpisnik službene zabilješke koju, prema apelantovim navodima, sudovi pogrešno uzimaju kao radnju koja predstavlja propuštanje, a morala je biti preduzeta. Apelant navodi da se sud nije izjasnio na ove navode. Apelant, također, ukazuje na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje koje se ogleda u propuštanju suda da utvrdi okolnost okvira ovlaštenja apelanta kao službenog lica, činjenicu da apelant nije primio, niti je imao namjeru da traži, niti je tražio bilo kakvu korist, te da ne postoji objektivizirana radnja izvršenja u vidu postojanja službene radnje koja se ima izvršiti na relaciji primalac-davalac koristi (što i sâm sud konstatira u obrazloženju odluke), kao i činjenice koje se tiču komunikacije i sadržaja komunikacije optuženih sa pretpostavljenim u Poreznoj upravi i trećim licima. Također, apelant ukazuje da nije jasno, zbog odrednica koje je sud koristio, koji je zakon primijenjen, važeći ili stari. Apelant navodi da Vrhovni sud nije dao ocjenu sadržine provedenih dokaza, niti ih je ocjenjivao, jer bi zaključio da nisu ostvareni elementi bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, i da nije odgovoran za predmetnu inkriminaciju. Apelant posebno u ovom dijelu ukazuje da mu nije omogućeno, na čemu je odbrana insistirala, suočenje sa svjedokom V.E. radi razjašnjenja ključnih činjenica, te apelant ukazuje na određene nedosljednosti u njegovom iskazu, kao i na "jezičku" konstrukciju optužnice, bez preciziranja šta je apelant obećao da će učiniti, ili šta neće učiniti. Također, apelant ukazuje na manjkavost osporene odluke (u odnosu na istaknuti prigovor iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP), jer izreka ne sadrži sve elemente bića krivičnog djela normirane zakonom kako deskriptivne, tako ni normativne prirode (naznaku i opis radnji koje se u okviru izvršenja moraju izvršiti), što presudu čini protivrječnom samoj sebi i datim razlozima, te dovodi do nemogućnosti da se formiraju relevantni žalbeni osnovi, a odluku čini nepodobnom za ispitivanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da se u najvećem dijelu odnosi na činjenična utvrđenja, kao i da je Vrhovni sud svjesno i u mjeri u kojoj to nalaže zakon ispitao apelantovu žalbu i dao jasne i iscrpne odgovore.
  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, kao i da je presuda donesena nakon postupka u skladu sa odredbama ZKP, da je apelant imao pravo na odbranu, mogućnost da ispita svjedoke, te da je KZ pravilno primijenjen uz obrazloženje svih dokaza, kao i datim razlozima za presudu.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo detaljno iznosi zaključke sudova, te navodi da apelant, u suštini, osporava iskaz svjedoka V.E. koji je četiri puta saslušan, kao i da osporava zaključke sudova u pogledu ocjene dokaza. Tužilaštvo navodi da su sudovi analizirali provedene dokaze, optužbe i odbrane, kao i da je Vrhovni sud ispitao apelantovu žalbu, te da primjena zakona nije bila ni proizvoljna niti diskriminacijska, tako da je sudski postupak u cjelini bio pravičan.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu, koji je nadležni sud primijenio u konkretnom slučaju, glasi:

Primanje mita

Član 351.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina.

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant pobija navedene presude, te iako je apelant označio povredu prava na pravično suđenje, dom i imovinu, Ustavni sud će ispitati apelantove navode samo u okviru prava na pravično suđenje, jer na to jasno upućuje sadržaj apelacije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 27.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
    • 3.
      Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
  • d)
    da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
    • 28.
      U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
    • 29.
      Apelant je u apelaciji ukazao da je nezadovoljan osporenim odlukama, pogotovo drugostepenom odlukom Vrhovnog suda, te u tom pravcu ukazao na nedostatak obrazloženja, proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, kao i apelantovo pravo na suočavanje sa svjedokom.
    • 30.
      U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
    • 31.
      U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u apelaciji, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Pri tome apelant očigledno problematizira način na koji je utvrđena njegova krivična odgovornost za krivično djelo primanje mita, te navodi da nije navedeno šta je to uradio, odnosno morao da uradi, a nije. Apelant ukazuje da redovni sud nije utvrdio prethodni dogovor, apelantovo ovlaštenje, odnosno nije obrazložio ključne činjenice i ocijenio esencijalne dokaze da je apelant "usmeno ovlašten da preduzima samo pojedine radnje iz okvira službenog ovlaštenja" i da je na isti način razvlašten, te da nije mogao biti potpisnik službene zabilješke.
    • 32.
      U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava, dokaza koje su proveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim apelantovog generalnog nezadovoljstva zbog osuđujuće presude, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta što ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenoj, a posebno drugostepenoj presudi posebna pažnja posvećena elaboriranju bitnih elemenata koji čine obilježje krivičnog djela primanje mita (imajući u vidu žalbene navode da nisu precizirane mjere i radnje koje su optuženi, kao službena lica, u okviru svojih ovlaštenja bila dužna da preduzmu), te da je Vrhovni sud na str. 6. i 7., polazeći od krivičnog djela primanje mita i utvrđenih činjenica, zaključio da su optuženi po zajedničkom dogovoru u svojstvu službenih lica zahtijevali od V.E. novčani iznos tvrdeći da imaju veliki "dosje" o nepravilnostima poslovanja njegove pilane za šta bi trebalo platiti kaznu, a koju neće platiti ako dobiju traženi iznos koji su i primili (pri čemu službenu zabilješku o izvršenoj kontroli, koju su prethodno sačinili u tri primjerka, bez datuma, nisu potpisali ni predali), čime je i dovršeno krivično djelo primanje mita (Vrhovni sud navodi da za postojanje ovog krivičnog djela nije neophodno da su optuženi i preduzeli radnje koje su obećali). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je obrazloženje drugostepene presude detaljno i jasno. Očigledno je da je apelant nezadovoljan konačnim ishodom postupka, ali ta činjenica ni na koji način ne ukazuje da je na bilo koji način u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje samo zbog činjenice da je utvrđena apelantova krivična odgovornost. Ustavni sud, također, primjećuje da apelant ukazuje da nije jasno koji je materijalni zakon sud primijenio, jer koristi izraz "službeno ovlašćenje" (odrednica novog zakona) i "ovlašćenje" (odrednica starog zakona). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant, u smislu ove povrede (bez obzira koji je zakon primijenjen), nije naveo šta primjena materijalnog zakona u konkretnom slučaju znači za apelanta, odnosno u čemu se u odnosu na apelanta reflektira eventualna navedena povreda. Osim navedenog, a što je osnov za ispitivanje ove povrede, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud naveo da je primijenio odredbe zakona koje su važile u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna od jedne do osam godina.
    • 33.
      Također, imajući u vidu apelantov navod da sud nije suočio apelanta sa svjedokom V.E., što bi pokretalo pitanje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da pravo na ispitivanje svjedoka nije apsolutno i da ono može biti ograničeno. Pri tome, imajući u vidu obrazloženje redovnog suda o svim ispitivanjima svjedoka E.V. od optužbe i odbrane, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odluci suda kojom je odbio prijedlog odbrane da se apelant suoči sa svjedokom V.E. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud dao jasne razloge zašto smatra da je iskaz svjedoka V.E. ocijenio kao pouzdan i vjerodostojan. Osim toga, ni sâm apelant nije ponudio jasne navode šta je to novo ključno trebalo da se utvrdi pogotovo kada se ima u vidu i da je odbrana imala mogućnost da ispita ovog svjedoka, kao i da je apelant dao iskaz pred sudom. Stoga, Ustavni sud ne nalazi povredu prava na pravično suđenje kada je redovni sud jasno naveo zašto smatra da nije potrebno da suoči iskaz svjedoka sa apelantovim iskazom.
    • 34.
      Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog navodne pogrešne primjene materijalnog prava.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer su osporene presude donesene nakon provedenog postupka i analize, te ocjene provedenih dokaza o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i uz jasno obrazloženje zašto određeni prijedlozi odbrane nisu prihvaćeni, te, osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje.
  • 36.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.