Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2507/13, rješavajući apelaciju Hajrudina Durmiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hajrudina Durmiševića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka koji je pravomoćno prekinut Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Hajrudinu Durmiševiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Hajrudinu Durmiševiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Durmiševića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Hajrudin Durmišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pristup sudu i suđenje u razumnom roku u predmetu vođenom pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi rješavanja po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine. Apelacija je registrirana pod brojem 2507/13.
  • 2.
    Apelant je 13. novembra 2013. godine podnio Ustavnom sudu novu apelaciju, koja je registrirana pod brojem AP 4641/13, kojom je osporio u međuvremenu doneseno Rješenje Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine o prekidu postupka.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 15. maja, 29. decembra 2014. godine i 11. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. oktobra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. maja 2014. godine, 21. januara 2015. godine i 25. maja 2016. godine, a Kantonalni sud 11. juna 2014. godine, 7. januara 2015. godine i 26. maja 2016. godine. Tužena nije u ostavljenom roku dostavila odgovor na apelaciju.
  • 5.
    S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2507/13 i AP 4641/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2507/13.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 13. augusta 2007. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade nematerijalne štete navodeći da je u logorima jedinica HVO-a u Žepču, Ljubuškom i Mostaru bio od 28. juna 1993. godine do 21. decembra 1993. godine, a da nije ostvario bilo kakvo pravo na reparaciju po međunarodnim i nacionalnim standardima.
  • 8.
    Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine postupak u predmetnoj pravnoj stvari je prekinut i stavljeno je van snage rješenje o zaključenoj glavnoj raspravi od 14. maja 2008. godine.
  • 9.
    Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je članom 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud može prekinuti parnični postupak ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku po privrednom prestupu ili u krivičnom postupku u kojem će se utvrditi da li je učinjeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, ko je počinilac i da li je on odgovoran za počinjeno djelo. Dalje je navedeno da je u smislu člana 12. stav 3. ZPP-a, parnični sud vezan pravomoćnom krivičnom presudom u pogledu utvrđenja da je okrivljeni počinio krivično djelo i da je za tu radnju odgovoran. S obzirom da je u konkretnom slučaju kvalificirano krivično djelo obuhvaćeno elementima građansko-pravne posljedice koja je predmet apelantovog zahtjeva, te da se vodi krivični postupak - istraga u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine pod brojem KT-RZ 38/05 protiv više osoba zbog postojanja sumnje da su kao pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane tokom 1993. i 1994. godine na području općine Žepče, a nad osobama bošnjačke nacionalnosti počinili krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a), b), c) i d), ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika iz člana 174. stav 1. tač. a), b) i c) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. KZBiH (dopis Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 7. aprila 2008. godine), Općinski sud je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja krivičnog postupka.
  • 10.
    Ovakav stav Općinski sud je zasnivao i na činjenici da je tužena u navodima odgovora na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja. S obzirom da apelant osnov zahtjeva za naknadu štete zasniva na krivičnom djelu ratnog zločina za koje, prema članu 19. KZBiH, krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva, Općinski sud je smatrao da odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li je u konkretnom slučaju počinjeno krivično djelo ratnog zločina, ko je počinilac i da li je odgovoran za počinjeno krivično djelo ratnog zločina, a što je pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu i predstavlja prethodno pravno pitanje od čije odluke zavisi rješavanje o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa je odlučio da prekine postupak.
  • 11.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine apelantova žalba je odbijena i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine je potvrđeno.
  • 12.
    Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud pravilno odlučio da sam ne rješava prethodno pitanje u vezi s krivičnim djelom ratnog zločina jer za rješavanje tog krivičnog djela ne postoje procesne smetnje, pokrenut je i vodi se postupak i cjelishodno je da započeti postupak dovrši krivični sud koji će raspraviti o konkretnoj radnji i krivičnoj odgovornosti učinioca, pa će se, po ishodu tog postupka, u skladu s pravilima o građanskoj odgovornosti razriješiti i pitanje istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete, odnosno primjene dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o prekidu parničnog postupka koji je pokrenuo radi naknade nematerijalne štete zbog zatvaranja u logor za vrijeme rata povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Ističe da Općinski i Kantonalni sud svojim rješenjima zanemaruju pravni stav Ustavnog suda zauzet u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine prema kojem nepostojanje pravomoćne osuđujuće presude u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela, te da se o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete trebalo odlučiti primjenom člana 377. ZOO-a bez prekidanja parničnog postupka do donošenja odluke u krivičnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Kantonalni i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je dužina trajanja postupanja po žalbi uzrokovana opravdanim činjenicama (sud je pretrpan predmetima iz ranijeg perioda, brojnost redovnog priliva predmeta na rješavanje...). Također je istaknuto da priroda i složenost predmeta zahtijevaju da se odluka u ovom predmetu ne može donijeti prije nego što se donese odluka u krivičnom postupku, pa iz tog razloga i evidentno kašnjenje žalbene odluke u krajnjem nema za posljedicu povredu apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom

Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

  • 17.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 3.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 379. stav 2.

(2) Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    Dalje, prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je prvobitno podnesena apelacija broj AP 2507/13 dopustiva u odnosu na apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku.
  • 21.
    S druge strane apelant je apelacijom registriranom kao AP 4641/13 osporio u međuvremenu doneseno Rješenje Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine. Protiv tog rješenja nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine apelant je primio 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant smatra da je osporenim rješenjima o prekidu parničnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 25.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

Pravo na pravično suđenje – "pravo na pristup sudu"

  • 26.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine i Rješenje Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine (o prekidu parničnog postupka). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi prihvatio da su u takvim predmetima član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 70/05 od 22. aprila 2005. godine, st. 20. i 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 27.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o prekidu postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava je (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, Serija A, broj 18, stav 35) usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka". Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
  • 28.
    Također, Evropski sud je ukazao na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50. i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 13. augusta 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-005242 od 26. maja 2008. godine koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 09-0-P-008744 08 Gž od 26. augusta 2013. godine prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari do okončanja krivičnog postupka u kome se odlučuje o prethodnom pitanju da li je u konkretnom slučaju počinjeno krivično djelo ratnog zločina, ko je učinilac i da li je odgovoran za počinjeno krivično djelo. Naime, Općinski sud je ocijenio da odluka krivičnog suda predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari kojom apelant traži naknadu štete koja mu je nastala zbog zatvaranja u logoru za vrijeme rata. Općinski sud je smatrao da se sa isticanjem prigovora zastarjelosti postavlja pitanje blagovremenosti podnošenja tužbe, a time i nužnim utvrđivanje da li je ili nije počinjeno krivično djelo jer, pored subjektivnog roka od tri godine i objektivnog od pet godina iz člana 376. ZOO-a, nameće se primjenjivost člana 377. ZOO-a (potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom). Uporište za tu svoju odluku Općinski sud je našao u čl. 12. stav 3. i 379. stav 2. ZPP-a.
  • 30.
    Ustavni sud dalje zapaža da apelant osporava rješenja Općinskog i Kantonalnog suda o prekidu postupka pozivajući na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, tač. 37. i 38) prema kojem nepostojanje pravomoćne osuđujuće presude u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela pa da, stoga, predmetni parnični postupak nije trebalo prekidati, već odlučiti primjenom člana 377. ZOO-a. Ustavni sud također podsjeća da u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onoj trećoj osobi koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a. U navedenoj odluci, Ustavni sud je također istakao da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit. AP 4128/10, tačka 45), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta sa aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, Ustavni sud je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet. Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP 1926/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1926/13 od 17. februara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 30), između ostalog, ukazao da se upravo zbog primjene navedene novije prakse Ustavnog suda, usvojene u predmetima koji su se ticali naknade nematerijalne štete nastale u toku rata, ne može primijeniti ranija praksa Ustavnog suda na koju se apelant pozvao u svojoj apelaciji, a koja je bila usvojena u predmetu broj AP 289/03 u kojoj se Ustavni sud prvenstveno bavio procesnim pitanjima, odnosno razmatranjima da li žalbeni sud, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a, može raspravljati o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi (pa drugostepeni sud u odluci broj AP 289/03 "nije smio dirati u zastaru, nego je morao pitanje prigovora zastare istaknuto u prvostepenom postupku smatrati riješenim u prvostepenom postupku sa prihvatanjem razloga koje je dala prvostepena presuda, jer je te razloge prihvatila i tužena strana čim u žalbi nije isticala taj prigovor" - tačka 28).
  • 31.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine za naknadu štete zbog protivpravnog lišenja slobode tokom rata. Općinski sud, a što je potvrdio i Kantonalni sud, analizirajući činjenice konkretnog predmeta je zaključio da odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li je u konkretnom slučaju počinjeno krivično djelo ratnog zločina, ko je počinilac i da li je odgovoran za počinjeno krivično djelo ratnog zločina, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju kvalificirano krivično djelo obuhvaćeno elementima građansko-pravne posljedice koja je predmet apelantovog zahtjeva, te da se vodi krivični postupak - istraga u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine protiv više osoba zbog postojanja sumnje da su kao pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane tokom 1993. i 1994. godine na području općine Žepče, a nad osobama bošnjačke nacionalnosti počinili krivična djela ratnog zločina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da prekinu parnični postupak, te da ovakva odluka u okolnostima konkretnog slučaja, sama po sebi, ne može voditi zaključku da je došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 32.
    Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

  • 33.
    Apelant također smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 35.
    U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 13. augusta 2007. godine, te da je Općinski sud 26. maja 2008. godine odlučio da stavi van snage rješenje o zaključenju glavne rasprave od 14. maja 2008. godine i da prekine postupak. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda od 26. maja 2008. godine Kantonalni sud je donio rješenje 26. augusta 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka je period od pet godina i devet mjeseci.
  • 36.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je prvostepeni sud u toku cijelog postupka pred tim sudom aktivno postupao, te u kontinuitetu preduzimao procesne radnje, sve u cilju vođenja i okončanja postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud tek nakon pet godina odlučio o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda od 26. maja 2008. godine. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je dužina trajanja postupanja po žalbi uzrokovana opravdanim činjenicama (pretrpanost predmetima iz ranijeg perioda, brojnost redovnog priliva predmeta na rješavanje...), te da, s obzirom da se odluka u ovom predmetu ne može donijeti prije nego što se donese odluka u krivičnom postupku, evidentno kašnjenje žalbene odluke u krajnjem nema za posljedicu povredu apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. Stoga, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka odlučivanja o izjavljenoj žalbi koji je trajao pet godina u cijelosti može pripisati Kantonalnom sudu. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete i naknade troškova za sastavljanje apelacije

  • 38.
    Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
  • 39.
    Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
  • 40.
    S obzirom na to da je postupak do donošenja pravomoćnog rješenja o prekidu predmetnog parničnog postupka trajao pet godina i devet mjeseci, Ustavni sud nalazi da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
  • 41.
    U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije iz čega proizlazi da troškovi u vezi sa sastavljanjem apelacije padaju isključivo na teret apelanta.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su Općinski i Kantonalni sud opravdano odlučili da prekinu parnični postupak, sve u smislu važeće zakonske regulative, odnosno kako bi se stvorili uvjeti za rješavanje prethodnog pitanja.
  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je nadležni sud o blagovremeno izjavljenoj žalbi donio odluku tek nakon pet godina, a da pri tome nije ponudio razumno obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka.
  • 44.
    Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.