USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3537/09, rješavajući apelaciju Emira Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Dizdarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Emir Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnio je 11. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Soko- zrakoplovstva" d.d. Mostar zatraženo je 17. novembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Ustavni sud je 20. novembra 2009. godine ponovo zatražio od navedenih učesnika u postupku da dostave svoje odgovore na predmetnu apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je svoj odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 30. novembra 2009. godine i 15. marta 2011. godine, dok je "Soko-zrakoplovstvo" d.d. Mostar to učinio 12. marta 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. decembra 2012. godine.
- 5.Ustavni sud je 7. aprila 2011. godine donio odluku kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
- 6.Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007451 03 P od 5. jula 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev "Soko-zrakoplovstva" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je tražio da se raskine ugovor o zakupu službenog stana zaključen između prednika tužitelja ("Soko" Vazduhoplovna industrija Mostar) i apelanta 13. decembra 1989. godine, a koji se nalazi u Mostaru u Ulici akademika Ivana Zovke broj 15 (ranije: Ulica braće Bošnjića), sprat III, stan broj 7, lamela A, po strukturi dvosoban, površine 83 m², evidencijski broj stana 520807 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te ispražnjen od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed i na slobodno raspolaganje. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.400,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su prednik tužitelja i apelant zaključili ugovor o zakupu predmetnog stana 13. decembra 1989. godine na osnovu kojeg je prednik tužitelja izdao u zakup apelantu predmetni stan koji je evidentiran na listi namjenskih službenih stanova tužitelja. Nije sporno da je apelant koristio predmetni stan do 1993. godine, kada je, usljed ratnih okolnosti, napustio predmetni stan, te da mu je Odlukom CRPC-a broj 103-2424-1/1 od 8 oktobra 2002. godine vraćen u posjed predmetni stan i da je u postupku izvršenja navedene odluke CRPC-a apelant ušao u posjed predmetnog stana 24. marta 2003. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantu, na lični zahtjev, prestao radni odnos kod tužitelja na osnovu odluke tužitelja od 27. februara 1995. godine, te da je apelant podnio zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana Općini Mostar - Jugozapad (u daljnjem tekstu: Općina) koji je rješenjem Općine od 8. septembra 2003. godine odbijen. Apelant je protiv rješenja Općine kojim je odbijen njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana izjavljivao žalbu drugostepenom organu i vodio upravni spor u kojem je Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U.1373/05 od 18. aprila 2006. godine tužba odbijena kao neosnovana.
- 7.Općinski sud je, dalje, istakao da se kao sporno pitanje među strankama postavilo pitanje da li predmetni stan ima status službenog ili kadrovskog stana, te da li tužitelj ima pravo da traži raskid ugovora o zakupu predmetnog stana i njegovu predaju u posjed. Sud je, dalje, naveo da se prema članu 4. stav 4. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924 – "Službeni list RBiH" broj 2/93-24 – "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu: ZSO) ne smatraju stanom u smislu navedenog zakona stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Prema ovoj zakonskoj odredbi, da bi stan mogao biti dodijeljen kao službeni stan, treba biti kao takav utvrđen općim aktom davaoca stana na korištenje, dok je odredbama člana 59. citiranog zakona određeno da vlasnik stana na kome nema stanarskog prava može takav stan ugovorom dati u zakup shodno odredbama ZSO i u skladu sa propisima skupštine općine. Općinski sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja za raskid ugovora i predaju u posjed stana neosnovan zbog toga što je predmetni stan apelantu dodijeljen kao kadrovski, ali ne na trajno korištenje, u skladu sa odredbama čl. 56.a i 56.b Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, navedenim odredbama je propisano da se na takvim stanovima nije moglo stjecati stanarsko pravo, već samo prava utvrđena ugovorom o zakupu, izuzev radnika korisnika kadrovskih stanova koji ostvare 25 godina radnog staža u preduzeću ili pravo na penziju sa kojima bi se zaključio ugovor o korištenju stanova.
- 8.Općinski sud je potom naveo da je apelantu odlukom generalnog direktora dodijeljen stan kao kadru, u smislu odredbe člana 54. Pravilnika, koji je kod tužitelja bio u stalnom radnom odnosu i obavljao poslove i radne zadatke razvoja, projektiranja i održavanja automatskih sistema, pa se ne može smatrati da se radi o poslovnim vezama za vršenje određene funkcije dok ta funkcija traje ili obavljanje specifičnih poslova za koje se dodjeljuju službeni stanovi ili drugi stanovi, odnosno prostorije za smještaj, kako je to utvrđeno članom 4. st. 1. do 4. ZSO. Općinski sud je zaključio da se na takvom stanu može stjecati stanarsko pravo, a ovo i zbog toga što su odredbe citiranih čl. 56.a i 56.b Pravilnika ukinute Odlukom Ustavnog suda SRBiH broj U.47/90 od 13. septembra 1990. godine, jer nisu bile u saglasnosti sa Ustavom i ZSO, tako da se, analogno tome, na kadrovskim stanovima može stjecati stanarsko pravo. Općinski sud je, dalje, naveo da, prema odredbama člana 24. stav 4. ZSO, davalac stana na korištenje može davati radnicima kadrovske stanove pod uvjetima utvrđenim zakonom radi zadovoljenja ličnih i porodičnih potreba, koje se ne može vremenski ograničiti. Isto tako, ne može se širiti kategorija službenog stana s obzirom na to da je članom 4. ZSO tačno određeno koji stanovi se ne smatraju stanom u smislu navedene zakonske odredbe. Međutim, predmetni stan nije proglašen službenim stanom, niti je kao službeni stan utvrđen općim aktom davaoca stana na korištenje [tužitelja], kako to predviđa ZSO, jer tužitelj nije donio samoupravni opći akt kojim je određene stanove, pa i sporni proglasio službenim. Prema tome, tužitelj ne može tražiti raskid ugovora o zakupu stana u smislu odredbe člana 61. ZSO, jer nije dokazao da se radi o službenom stanu, niti da postoje razlozi za raskid ugovora predviđeni odredbama člana 44. stav 1. tačka 1. do 4. ZSO. Na kraju, Općinski sud je zaključio da, kako je odbijen tužiteljev zahtjev za raskid ugovora o zakupu stana, to mu ne pripada ni pravo da traži predaju u posjed stana u smislu odredbi člana 62. ZSO zbog kojih razloga je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
- 9.Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-001 320 od 14. decembra 2007. godine kojom je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se radi o kadrovskom stanu, a ne službenom stanu, pa kako se na takvom stanu može stjecati stanarsko pravo i kako je stan dat apelantu kao kadru, što proizlazi iz odluke generalnog direktora tužitelja od 21. oktobra 1989. godine, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Također, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenično utvrđenje i relevantne odredbe ZSO, ne može tražiti raskid ugovora i predaja stana u posjed, ocjenjujući pogrešnim zaključak tužitelja da se radi o službenom stanu.
- 10.Odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio, tako da se raskida ugovor o zakupu predmetnog stana zaključen 13. decembra 1989. godine između tužitelja i apelanta, te se nalaže apelantu da preda tužitelju stan ispražnjen od stvari i trećih lica i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.282,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje odnosi na uvjete za raskidanje ugovora o zakupu stana za službene potrebe u okviru kojeg su sudovi rješavali kao prethodno pitanje status spornog stana, tj. da li on spada u stan za službene potrebe ili je kadrovski stan. Sud je, dalje, naveo da je članom 4. stav 4. ZSO propisano da se stanom ne smatraju stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Također je naveo da je članom 91. st. 1. i 2. Pravilnika propisano da se pod stanom u smislu Pravilnika ne smatra stan namijenjen za službene potrebe, te da se stanom za službene potrebe smatraju stanovi čije je korištenje vezano za vršenje određene službene dužnosti ili funkcije. Dalje, član 92. Pravilnika razrađuje koji je to konkretan rad na koji se odnosi vršenje službene dužnosti, te navodi poslove razvoja proizvodnje (projektiranje strukture, projektiranje opreme i sistema, dijagnostički sistemi), razvoja tehnologije (projektiranje i razvoj i dr.), programiranje i planiranje razvoja (tehnološkog razvoja i dr.), organizacija i informatika (razvoj softvera i dr.), marketing, poslovi organa sigurnosti SSNO pri preduzeću.
- 11.Vrhovni sud je, dalje, naveo da iz odredaba Pravilnika jasno proizlazi da je navedenim općim aktom kao podzakonskim aktom bio reguliran status stanova koji se dodjeljuju, način dodjele i međusobnih odnosa. Dalje, pod stanom su se smatrali samo stanovi za dodjelu radnicima i kadrovski stanovi kao posebne kategorije, a stanovi za potrebe službe nisu se smatrali stanom. U tom smislu je odredbama člana 93. stav 1. Pravilnika propisano da se na stanu za službene potrebe ne stječe stanarsko pravo, nego samo prava utvrđena ugovorom o zakupu. Vrhovni sud je istakao da iz nespornih činjenica da je, na osnovu Odluke Radničkog savjeta tužitelja od 15. februara 1989. godine, generalni direktor sa utvrđene liste prioriteta, 27. oktobra 1989. godine za grupu poslova i radnih zadataka-razvoj, projektiranje i održavanje automatskih sistema, apelantu dodijelio predmetni stan za službene potrebe, te činjenice da je apelant 13. decembra 1989. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, a posebno člana 10. ugovora jasno proizlazi da je apelant bio korisnik stana za službene potrebe, a ne kadrovskog stana, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. U tom smislu pogrešan je stav Kantonalnog suda da je predmetni stan dodijeljen apelantu kao kadru, kao i stav da njegov posao nije bio vezan za funkciju i obavljanje specifičnih poslova. Naime, apelant je predmetni stan dobio upravo za obavljanje konkretnog (po navodima drugostepenog suda – specifičnog) rada kao istraživač IV u sektoru IVT, na poslovima razvoja, projektiranja i održavanja automatskih sistema a što je vidljivo iz odluke tužitelja od 23. oktobra 1989. godine i člana 11. predmetnog ugovora.
- 12.Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i stav nižestepenih sudova da predmetni stan nije proglašen namjenski kao stan za službene potrebe, jer je tužitelj donosio više odluka o utvrđivanju liste namjenskih stanova (odluka donesena 15. novembra 1989. godine), a Odluka o utvrđivanju liste namjenskih stanova na kojoj se nalazio apelantov stan je donesena 28. maja 1990. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenica da je odluka o utvrđivanju liste namjenskih službenih stanova donesena nakon što je apelant dobio predmetni stan i zaključio ugovor o zakupu, nije odlučujuća za rješavanje ovog spora, jer je moguće da je praksa preduzeća bila da se liste prave periodično, ovisno o prilikama i potrebi za ovakvim stanovima. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada su predmetni stan koji je bio stan za službene potrebe, a što nesporno proizlazi iz ugovora o zakupu stana koji su tužitelj i apelant zaključili, tretiran kao kadrovski stan, u postupku prethodnog rješavanja ovog pravnog pitanja. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelj i apelant su u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu iz člana 567. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78-1181, 39/85-1129, 45/89-1195, 57/89-1428 - "Službeni list RBiH" br. 2/92-102 i 13/93/332, u daljnjem tekstu: ZOO) na stanu za službene potrebe, pa se osnovanost tužbenog zahtjeva za raskid ugovora treba posmatrati kroz opće uvjete za raskid predmetnog ugovora iz člana 124. stav 1. ZOO.
- 13.Vrhovni sud je, također, obrazložio da je jedan od uvjeta propisanih predmetnim ugovorom o zakupu i član 3. ugovora kojim je regulirano da se "korisnik stana obavezuje da će obavljeti službene dužnosti na poslovima i radnim zadacima razvoja, projektiranja i održavanja automatskih sistema, zbog kojih mu preduzeće i daje na korištenje stan". Dalje, apelant je na svoj zahtjev raskinuo radni odnos sa tužiteljem 27. februara 1995. godine, pa je stoga ispunjen uvjet propisan članom 124. ZOO da tužitelj kao zakupodavac traži raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja, jer je apelant kao zakupac prekinuo obavljanje službene dužnosti kod tužitelja. Vrhovni sud je istakao da raskidom ugovora prema članu 132. ZOO prestaje pravni osnov obavezivanja, a pravna posljedica raskidanja ugovora je da se obje strane oslobađaju svojih obaveza, a u slučaju da je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je osnovan zahtjev tužitelja da traži i predaju u posjed predmetnog staana, budući da je tužitelj nosilac prava raspolaganja na njemu, te da je apelantu, raskidom ugovora, prestao pravni osnov za korištenje predmetnog stana.
IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva
- 14.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu, apelant je naveo i povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da predmetni stan ima status službenog stana, a ne kadrovskog, kako su to zaključili redovni sudovi, te da, slijedom toga, tužitelju ne pripada pravo da traži raskid ugovora o zakupu predmetnog stana od 13. decembra 1989. godine i njegovo vraćanje u posjed. Također, apelant je naveo i povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju od 30. novembra 2009. godine naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije. U svom odgovoru od 15. marta 2011. godine Vrhovni sud je istakao da je postupak pred tim sudom trajao jednu i pol godinu, te da ostaje pri svojim navodima iz odgovora od 30. novembra 2009. godine.
- 16.Preduzeće "Soko-vazduhoplovstvo" d.d. Mostar je u svom odgovoru navelo da je bitna činjenica da je apelant svojom voljom sklopio ugovor o zakupu predmetnog stana, da se nesporno radi o ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu iz člana 567. ZOO, pa ako se ima u vidu da je članom 3. predmetnog ugovora navedeno da se kao korisnik stana obavezuje da će obavljati službene dužnosti, poslove i radne zadatke zbog kojih mu se i daje stan na korištenje, te činjenica da je na apelantov zahtjev raskinut radni odnos, dakle, došlo se do situacije kad on ne ispunjava preuzete obaveze, jasno je da su ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora i nastupanje pravnih posljedica iz člana 132. ZOO, tj. vraćanje onog što je dato po ugovoru. Dalje je u odgovoru navedeno da je neosnovan apelantov zahtjev da Ustavni sud izda privremenu mjeru zabrane iseljenja i deložacije apelanta iz predmetnog stana, jer stan apelant ne koristi, što se vidi i iz apelantove adrese iz apelacije, što je i u izvršenom postupku utvrđeno da imenovani nije zvanično ni prijavljen na adresi predmetnog stana, a prema saznanjima vlasnika predmetnog stana, apelant je u inozemstvu, pa se i ne može pozvati na pravo na "dom" iz člana 8. Evropske konvencije pri činjenici da predmetni stan i ne koristi, niti u njemu stanuje sa članovima svoje porodice. Slijedom toga je predloženo u odgovoru da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78-1181, 39/85-1129, 45/89-1195, 57/89-1428, "Službeni list RBiH" br. 2/92-102 i 13/93/332) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 132.
- 1)Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
- 2)Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
- 3)Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
- 4)Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
- 5)Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Član 567.
Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije ugovoreno ili uobičajeno.
- 18.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924, "Službeni list RBiH" broj 2/93-24, "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:
- 1)prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično);
- 2)prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce- "samački domovi", domovi za studente, učenike, penzionere i slično);
- 3)stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
- 4)stanovi vezani za vršenje određene funkcije kod funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje;
[...]
Član 10.
- 1)Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.
- 2)Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.
Član 24.
- 1)Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom.
- 2)Opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
- 3)Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.
- 4)Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 44.
Davalac stana na korištenje, odnosno zajednica stanovanja, nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana:
- 1)ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan za svrhu protivno ugovoru ili na drugi način kojim se stanu, zajedničkim prostorijama ili uređajima njihovom krivicom nanosi šteta,
- 2)ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan na način kojim se korisnici drugih stanova u istoj zgradi ometaju u mirnom korištenju njihovog stana;
- 3)ako nosilac stanarskog prava zaostane sa plaćanjem stanarine i ostalih naknada iz člana 38. st. 1. i 2. ovog zakona, osim iz razloga navedenog u članu 35. stav 6. ovog zakona, duže od tri mjeseca, ako nije drugačije određeno;
- 4)ako nosilac stanarskog prava, suprotno propisu skupštine opštine, koristi ili izdaje u zakup stan u poslovne svrhe (član 37);
[...]
Član 59.
- 1)Vlasnik stana na kome nema stanarskog prava (član 2. stav 4) može takav stan ugovorom dati u zakup shodno odredbama ovog zakona i u skladu sa propisom skupštine opštine.
- 2)Ugovor o zakupu se zaključuje na određeno vrijeme (član 51), ali najmanje na jednu godinu, sa otkaznim rokom od najmanje tri mjeseca.
Član 61.
1) Vlasnik stana može raskinuti ugovor o zakupu, bez obzira na zakonsku ili ugovornu odredbu o trajanju ugovora, shodno odredbama iz člana 44. stav 1. tač. 1. do 4. ovog zakona;
[...]
Član 62.
Ako zakupac stana u slučaju iz stava 1. prethodnog člana ne preda ispražnjen stan, zakupodavac može tužbom nadležnom sudu tražiti predaju ispražnjenog stana.
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2009. godine a apelacija je podnesena 11. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, također, naveo i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 26.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
- 27.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče načina na koji je Vrhovni sud u osporenoj odluci od 15. septembra 2009. godine primijenio materijalno pravo u pogledu tumačenja spornog pravnog pitanja koje se odnosilo na uvjete za raskidanje ugovora o zakupu predmetnog stana od 13. decembra 1989. godine, odnosno da li se u konkretnom slučaju radilo o službenom ili kadrovskom stanu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
- 28.Pogrešna primjena materijalnog prava se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u pogrešnom zaključku Vrhovnog suda da predmetni stan ima status službenog stana, a ne kadrovskog, kako su to zaključili redovni sudovi.
- 29.S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o reviziji tužitelja, pošao od relevantnih odredaba ZSO (član 4) kojima je regulirano pitanje šta se ne smatra stanom u smislu navedenog zakona, a zatim se osvrnuo na relevantne odredbe Pravilnika (član 91. st. 1. i 2. i član 92) kojim je propisano šta se u konkretnom slučaju smatra stanom za službene potrebe, te koji je to konkretno rad koji se odnosi na vršenje službene dužnosti. U tom smislu, Vrhovni sud je zaključio da iz odredaba Pravilnika jasno proizlazi da je ovim općim aktom, kao podzakonskim aktom, reguliran status stanova koji se dodjeljuju, način dodjele i međusobnih odnosa, navodeći pritom da su se, u smislu odredaba Pravilnika, stanom smatrali samo stanovi za dodjelu radnicima i kadrovski stanovi kao posebne kategorije, dok se stanovi za potrebe službene dužnosti nisu smatrali stanom. Primjenjujući navedene propise na činjenice konkretnog predmeta, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da je odlukom direktora tužitelja od 27. oktobra 1989. godine (na osnovu odluke Radničkog savjeta tužitelja od 15. februara 1989. godine) dodijeljen predmetni stan u službene potrebe, te da je na osnovu te odluke apelant i zaključio ugovor o zakupu službenog stana i bio korisnik stana za službene potrebe, a što jasno proizlazi iz odredbe člana 10. ugovora, kao i da je odredbom člana 3. navedenog ugovora o zakupu propisano da se "korisnik stana obavezuje da će obavljati službene dužnosti na poslovima i radnim zadacima razvoja, projektiranja i održavanja automatskih sistema, zbog kojih mu preduzeće i daje na korištenje stan". Vrhovni sud je, stoga, konstatirao da je pogrešan stav redovnih sudova da je predmetni stan dodijeljen apelantu kao kadru i da njegov posao nije bio vezan za funkciju i obavljanje specifičnih poslova u smislu odredbe st. 3. i 4. člana 4. ZSO. Slijedom navedenog, a imajući u vidu činjenicu da je apelant na svoj zahtjev raskinuo radni odnos sa tužiteljom 1995. godine, Vrhovni sud je odlučio da su ispunjeni uvjeti iz člana 124. ZOO za raskid spornog ugovora o zakupu predmetnog stana, jer je apelant kao zakupac prekinuo obavljanje službene dužnosti kod tužitelja.
- 30.U kontekstu odlučenja Vrhovnog suda u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da član 4. stav 3. ZSO govori o "stanovima za vršenje službene dužnosti", a član 24. stav 4. ZSO sadrži odredbe o "kadrovskim stanovima". Prema mišljenju Ustavnog suda, iz odredaba člana 4. st. 3. i 4. ZSO može se zaključiti da se "stanovi za vršenje službene dužnosti" odnose na stanove koji su bili namijenjeni zaposlenicima za obavljanje određenih poslova, odnosno službenih dužnosti (funkcija), te da se na takvim stanovima, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz člana 4. ZSO, nije moglo steći stanarsko pravo. S druge strane, odredbe člana 24. st. 1. i 4. ZSO propisuju da se "kadrovski stan" dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom davaoca stana, te u vezi s tim propisuju određeni uvjeti. Međutim, u konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana u smislu odredbe člana 59. ZSO a ta zakonska odredba propisuje da se može zaključiti ugovor o zakupu na stanovima na kojima nema stanarskog prava u smislu člana 2. stav 4. ZSO. Davanjem predmetnog stana u zakup, prema mišljenju Ustavnog suda, zasnovan je građanskopravni odnos u smislu relevantnih odredaba ZOO.
- 31.Imajući u vidu navedeno, a dovodeći u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da nije proizvoljan zaključak iz osporene odluke Vrhovnog suda da je pogrešno primijenjen materijalni propis (ZSO) u odlukama redovnih sudova kada je predmetni stan tretiran kao kadrovski, umjesto kao službeni a što nesporno proizlazi i iz ugovora o zakupu predmetnog stana koji su stranke zaključile. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, te primjećuje da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, kao i da takvo obrazloženje iz osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
- 32.U odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38). Ustavni sud primjećuje da je predmetni revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu i pol godinu, te smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojim je trebalo raspraviti u tom postupku, u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako se postupak iz stambenih odnosa prema zakonu smatra hitnim (član 10. stav 2. ZSO), trajanje predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu prava na pravično suđenje. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na donošenje odluke u "razumnom roku", neosnovani.
Ostali navodi
- 33.Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na poštivanje prava na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom i pravo na imovinu, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 34.U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e), f) i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u ovom slučaju pokrenuto pitanje diskriminacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 35.U situaciji kada nije utvrđena proizvoljna primjena Zakona o stambenim odnosima, te kada nije izostalo obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu suštinskog pitanja u ovom sporu, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na poštivanje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku pred Vrhovnim sudom nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, kao aspekta prava na pravično suđenje, budući da se dužina trajanja predmetnog revizionog postupka ne može smatrati nerazumnom. Na kraju, ne postoji ni povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.