Pravilnik o dopunama Pravilnika o minimalnim
1558 Na temelju članka 14. stavak (8) Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/09 i 42/11) i čl. 19. i 20. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O MINIMALNIM TEHNIČKIM I DRUGIM UVJETIMA ZA OBAVLJANJE OBRTNIČKIH I SRODNIH DJELATNOSTI Članak 1. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) U Pravilniku o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/09), iza članka 20. dodaju se članci 21a. i 21b. koji glase: "Članak 21a. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Pojedine obrtničke ili srodne djelatnosti, sukladno stavku (4) članka 6. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima, mogu se obavljati i u stambenim prostorijama. (2) Popis tih djelatnosti utvrđen je Pravilnikom o vezanim obrtima i srodnim djelatnostima koje se mogu obavljati u stambenim prostorijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 61/09). Članak 21b. (Uvjeti za obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Djelatnosti iz stavka (2) članka 21a. ovog pravilnika, mogu se obavljati u stambenim prostorijama, ako njihovo obavljanje ne zahtijeva izmjenu postojećih uvjeta korištenja stambenog prostora. (2) Za obavljanje djelatnosti iz stavka (2) članka 21a. ovog pravilnika, obrtnik ili osoba koja obavlja srodnu djelatnost mora osigurati posebnu prostoriju površine minimalno 9 (devet) m 2 . (3) Na obavljanje djelatnosti u stambenim prostorijama odgovarajuće se primjenjuju odredbe čl. 11., 13. stavak (2), 14. stavak (2), i 16. ovog pravilnika." Članak 2. (Izjava o ispunjavanju uvjeta) (1) U članu 27. u stavu (2) iza riječi: "... podatke o poslovnom prostoru i opremi," dodaju se riječi: "podatke o stambenom prostoru". (2) U stavu (3) iza riječi "Obrazac" dodaje se riječ "dopunjene". (3) Obrazac izjave bijele je boje, formata A4, otiskan je uz ovaj pravilnik i njegovim je sastavnim dijelom. Članak 3. (Stupanje na snagu pravilnika) Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 08-02-571/11 25. listopada 2011. godine Mostar Ministar Dr.Sanjin Halimović,v.r. Na osnovu člana 14. stav (8) Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/09 i 42/11) i čl. 19. i 20. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O MINIMALNIM TEHNIČKIM I DRUGIM USLOVIMA ZA OBAVQAWE OBRTNIČKIH I SRODNIH DJELATNOSTI Član 1. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) U Pravilniku o minimalnim tehničkim i drugim uslovima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/09), iza člana 20. dodaju se članovi 21a. i 21b. koji glase: "Član 21a. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Pojedine obrtničke ili srodne djelatnosti, u skladu sa stavom (4) člana 6. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima, mogu se obavljati i u stambenim prostorijama. (2) Popis tih djelatnosti utvrđen je Pravilnikom o vezanim obrtima i srodnim djelatnostima koje se mogu obavljati u stambenim prostorijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 61/09). Član 21b. (Uslovi za obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Djelatnosti iz stava (2) člana 21a. ovog pravilnika, mogu se obavljati u stambenim prostorijama, ako wihovo obavljanje ne zahtijeva izmjenu postojećih uslova korištewa stambenog prostora. (2) Za obavljanje djelatnosti iz stava (2) člana 21a. ovog pravilnika, obrtnik ili lice koje obavlja srodnu djelatnost mora obezbijeditiposebnu prostoriju površine minimalno 9 (devet) m 2 . (3) Na obavljanje djelatnosti u stambenim prostorijama odgovarajuće se primjenjuju odredbe čl. 11., 13. stav (2), 14. stav (2), i 16. ovog pravilnika." Član 2. (Izjava o ispuwavanju uslova) (1) U članu 27. u stavu (2) iza riječi: "... podatke o poslovnom prostoru i opremi," dodaju se riječi: "podatke o stambenom prostoru". (2) U stavu (3) iza riječi "Obrazac" dodaje se riječ "dopunjene". (3) Obrazac izjave bijele je boje, formata A4, odštampan je uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni dio. Član 3. (Stupanje na snagu pravilnika) Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 08 - 02 - 571/11 25. oktobra 2011. godine Mostar Ministar DrSawin Halimović,s.r. Na osnovu člana 14. stav (8) Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/09 i 42/11) i čl. 19. i 20. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O MINIMALNIM TEHNIČKIM I DRUGIM USLOVIMA ZA OBAVLJANJE OBRTNIČKIH I SRODNIH DJELATNOSTI Član 1. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) U Pravilniku o minimalnim tehničkim i drugim uslovima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 47/09), iza člana 20. dodaju se članovi 21a. i 21b. koji glase: "Član 21a. (Obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Pojedine obrtničke ili srodne djelatnosti, u skladu sa stavom (4) člana 6. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima, mogu se obavljati i u stambenim prostorijama. (2) Popis tih djelatnosti utvrđen je Pravilnikom o vezanim obrtima i srodnim djelatnostima koje se mogu obavljati u stambenim prostorijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 61/09). Član 21b. (Uslovi za obavljanje djelatnosti u stambenom prostoru) (1) Djelatnosti iz stava (2) člana 21a. ovog pravilnika, mogu se obavljati u stambenim prostorijama, ako njihovo obavljanje ne zahtijeva izmjenu postojećih uslova korištenja stambenog prostora. (2) Za obavljanje djelatnosti iz stava (2) člana 21a. ovog pravilnika, obrtnik ili lice koje obavlja srodnu djelatnost mora obezbijediti posebnu prostoriju površine minimalno 9 (devet) m 2 . (3) Na obavljanje djelatnosti u stambenim prostorijama odgovarajuće se primjenjuju odredbe čl. 11., 13. stav (2), 14. stav (2), i 16. ovog pravilnika." Član 2. (Izjava o ispunjavanju uslova) (1) U članu 27. u stavu (2) iza riječi: "... podatke o poslovnom prostoru i opremi," dodaju se riječi: "podatke o stambenom prostoru". (2) U stavu (3) iza riječi "Obrazac" dodaje se riječ "dopunjene". (3) Obrazac izjave bijele je boje, formata A4, odštampan je uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni dio. Član 3. (Stupanje na snagu pravilnika) Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 08 - 02 - 571/11 25. oktobra 2011. godine Mostar Ministar Dr.Sanjin Halimović,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1379/08, rješavajući apelacijuSafeta Hercegovca i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaSafeta Hercegovca, Nesiba Hercegovca, Mirsada Idrizovića, Refika Dunića, Envera Ćosića, Esnefa Mujaka, Muje Nešusta, Senada Hrustića, Envera Herića, Asima Omerbegovića, Hasana Suljkanovića, Jasmina Ohrana, Halila Beširovića, Mehe Avdića, Nesiba Jašarevića, Rahmana Ćosića, Muje Derviševića, Osmana Patkovića, Osmana Glumčevića, Fahrudina Džanića, Nevresa Mujkića, Mustafe Smajića, Seada Avdića, Ersina Purića, Munira Hrustanovića, Envera Vukovića, Saliha Hadžića, Sefira Čakića, Abida Mušića, Hikmeta Turbe, Dževada Prcanovića, Mesuda Fazlića, Salke Avdića, Arnela Purića, Nezira Deblića, Elvira Šečića, Envera Karića, Smaje Salihovića, Ramiza Gološa, Osmana Maroša, Jadranka Bradarića, Huseina Mandžuke, Hamde Šupčića, Mirsada Delića, Halida Hakalovića, Dževada Javrića, Semina Bešovića, Mehmeda Mrkonjića, Himze Koljenovića, Fahrudina Mujkanovića, Samela Softića, Ibre Adilovića, Amira Ćosića, Mehe Mehanovića, Sadila Zahirovića, Sadifa Grbića, Ejuba Spahića, Damira Pozderovića, Muriza Jukića, Ismeta Begovića, Safeta Rizvića, Amela Obradovića, Amira Dželilovića, Ferida Smrke, Nermina Brkića, Seada Trgalovića, Nedžada Hatunića, Safeta Selimovića, Mehmeda Hećimovića, Jusufa Kadribašića, Envera Zahirovića, Sauda Muminovića, Kemala Brkića, Elvedina Arnauta, Bećira Bečirovića, Šefika Munikoze, Armina Nezirića, Hasiba Fiše, Osmana Trnke, Nihada Karadže, Nijaza Purića, Samira Hrustića, Amira Alića, Aziza Fazlića, Seada Ahmića, Jusufa Filana, Ekrema Hodžića, Mihreta Kovačevića, Samira Helega, Ahmeta Gulamića, Elvira Šehovića, Sejada Hodžića, Jasmina Spahića, Safeta Gulamića, Merzudina Hodžića, Fahrudina Mulića, Faruka Bišića, Mesuda Fulana, Hajre Kljajića, Ahmeta Tufekčića, Šefika Hurema, Fahrudina Mujčića, Ahmeta Bišića, Esada Mlive, Mehe Hećimovića, Hajrudina Velića, Mule Bušatlića, Mehmeda Muftića, Edina Ridžala, Nihada Šehovića, Smaje Mekića, Mehe Selimovića, Zahida Maličevića, Zahida Čizme, Nermina Kobilice, Safeta Ibrahimagića, Fahrudina Čakića, Mirzeta Durmiša, Naila Muminovića, Ahmeta Rabijića, Šerifa Palića, Nermina Ibrahimovića, Alije Švrake, Edina Sivre, Asima Alića, Dževada Smajića, Asima Halilića, Semiza Kadrića, Hidajeta Čauševića, Alje Rizvića, Mirsada Brkića, Sulejmana Sarajlića, Naima Bajramovića i Senada Šišićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2255/04 od 25. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-93/01 od 9. srpnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Safet Hercegovac i drugi (ukupno 134 osobe navedene u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćamil Softić, odvjetnik iz Banovića, podnijeli su 9. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2255/04 od 25. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-93/01 od 9. srpnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobraniteljstva zatraženo je 16. svibnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. svibnja 2008. godine, Kantonalni sud 6. lipnja 2008. godine, a Općinski sud 18. lipnja 2008. godine. Federalno pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 5. prosinca 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 7. ožujka 2001. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: tužena) podnijeli tužbu radi isplate regresa za korištenje godišnjih odmora, naknada za odvojeni život od obitelji i naknada troškova putovanja jer su, kako navode, radili u federalnom organu uprave čije je sjedište izvan njihovih prebivališta. Apelanti su 2. travnja i 28. svibnja 2004. godine precizirali tužbeni zahtjev u pogledu visine i razdoblja za koje potražuju ostvarivanje navedenih prava. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-93/01 od 9. srpnja 2004. godine i obvezao tuženu da apelantima isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci pobijane presude. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime troškova putovanja, a tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od obitelji odbačen je kao nepravodoban. 8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza, i to uvida u spisak apelanata koji je dostavila tužena, uvida u isplaćene iznose po mjesecima na ime isplaćenih iznosa za putne troškove apelantima, kao i troškove odvojenog života, te spisak osoba sa visinom isplaćenog regresa za sporna razdoblja, utvrdio da je utemeljen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu regresa za utvrđeno razdoblje. Stoga je sud apelantima dosudio pojedinačne iznose koji se odnose na neisplaćeni regres po godinama, a prema postavljenom zahtjevu od 28. svibnja 2004. godine, sa pripadajućom kamatom. Prigovor tužene o nedostatku sredstava u budžetu za rješavanje ove pravne stvari sud je ocijenio irelevantnim. Sud je ocijenio da je prigovor tužene o zastari potraživanja na ime regresa koji duguje apelantima neutemeljen u smislu članka 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) budući da se radi o isplati za utvrđena prava iz radnog odnosa a koja apelantima pripadaju prema odredbama članka 11. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 daljnjem tekstu: Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, "Službene novine Federacije BiH" br. 44/98 i 49/00). 9. Općinski sud je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova putovanja odbio kao neutemeljen, a u dijelu koji se odnosio na naknadu za odvojeni život od obitelji odbacio kao nepravodoban. Općinski sud je obrazložio da je pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji predviđeno člankom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, a koji glasi: "Djelatniku koji je sukladno zakonu privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnom mjesecu". Međutim, prema ocjeni suda, ova odredba je osnova za obraćanje tuženoj za utvrđivanje prava na naknadu za odvojeni život od obitelji, a koje se može ustanoviti samo rješenjem tužene u upravnome postupku, a shodno odredbi članka 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama, "Službene novine Federacije BiH" broj 13/98). Općinski sud je, dalje, naveo da pravo na naknadu troškova za odvojeni život ne pripada uposleniku samo zato što je propisano zakonom, nego se ustanovljava za svaki pojedini slučaj tako što rukovoditelj donosi rješenje, kako je to propisano člankom 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Prema članku 135. citiranog zakona, o pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na temelju ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlučuje rukovoditelj organa uprave, odnosno službe za upravu, osim kada je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ, o čemu se donosi rješenje. Međutim, apelanti nisu predočili dokaze da su se zahtjevom za naknadu, po osnovi odvojenog života od obitelji, u spornom razdoblju obraćali tuženoj za donošenje rješenja o zahtijevanom pravu, te u slučaju da je rješenjem tužene njihovo pravo povrijeđeno, u ostavljenom roku podnosili prigovor rukovoditelju, a zatim koristili pravo na zaštitu svojih prava u nadležnom sudu, shodno odredbama članka 137. citiranog zakona. Kako su apelanti propustili u zakonom utvrđenim rokovima zatražiti pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, sud je ocijenio da je utemeljen prigovor tužene o apsolutnoj zastari ovog potraživanja, zbog čega je tužbu apelanata i odbacio kao nepravodobnu. Općinski sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge zbog kojih je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na naknadu troškova putovanja, osim što je u vezi sa ovim pitanjem u obrazloženju odluke interpretirao izjašnjenje tužene i izjavu saslušanih svjedoka. 10. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2255/04 od 25. listopada 2006. godine kojom je žalbu apelanata, u odnosu na pobijani dio prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima odvojenog života od obitelji i dijelu odluke o naknadi troškova putovanja, odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tuženu obvezao da umjesto iznosa od 48.963,00 KM apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.751,16 KM. U nepobijenom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. 11. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim stav prvostupanjskog suda da je tužba apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života od obitelji nepravodobna zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o pravu iz radnog odnosa koje ima u vidu odredba članka 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je istakao da je, u odnosu na utuženo razdoblje, pitanje naknade odvojenog života od obitelji bilo regulirano Odlukom o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije BiH, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97), u kojoj je člankom VII bilo propisano da djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane u iznosu od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH ili u fiksnom iznosu od 400,00 KM mjesečno, ako u iznosu naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Ovom odlukom nije bilo regulirano pitanje troškova putovanja u vrijeme tjednog odmora, državnih praznika i neradnih dana. Navedena odluka je bila na snazi do 24. studenoga 1998. godine kada je stupila na snagu Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u kojoj je odredbama članka 2. stavak 1. bilo propisano da djelatnik i službenik koji je sukladno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji, ili se sjedište federalnog organa u kojem radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji od 70% prosječne mjesečne neto-plaće po uposlenom ostvarene na razini Federacije BiH ili 400,00 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi u radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Navedena odredba bila je na snazi do 28. studenoga 2000. godine kada je stupila na snagu Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00), kojom je noveliran članak 2. stavak 1. i prema kojem djelatniku i službeniku, koji je sukladno zakonu privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu. 13. Dakle, prema navedenim odredbama, uposleniku pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji ako je: privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, odnosno ako je, sukladno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji. Prema tome, za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, nego da je kao uposlenik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, odnosno da je, sukladno odredbama članka 150. citiranog zakona, premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji. Međutim, kako apelanti nisu kao uposlenici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji, niti su, sukladno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješteni po potrebi službe, nego su na temelju ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji, što proizlazi iz navedenih ugovora, to im na temelju navedenih zakonskih odredaba ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od obitelji. Kantonalni sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na naknadu troškova odvojenog života trebalo odbiti. Međutim, kako su u ovom dijelu prvostupanjske presude samo apelanti izjavili žalbu, to, prema ocjeni ovog suda, shodno odredbama članka 230. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo uvjeta za preinačenje. 14. Kantonalni sud je, također, istakao da se apelanti neutemeljeno pozivaju na naredbu od 8. travnja 1999. godine, odnosno članak III Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, kao i odredbu članka 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH. Naime, prema odredbama članka 5. Uredbe, pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove obitelji u vrijeme tjednog odmora, državnih praznika i neradnih dana pripada samo uposleniku i službeniku iz članka 2. ove Uredbe. Kako se iz već navedenih razloga apelanti ne smatraju uposlenicima iz članka 2. navedene Uredbe, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji. 15. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. veljače 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da se pravni zaključak Kantonalnog suda temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava kao i odredbama ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala, koje su apelanti zaključili sa tuženom, navodeći da su razlozi koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude kao pravilni u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud. Naime, u članku 2. Ugovora, kojim su apelanti primljeni u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, regulirano je da će apelanti biti raspoređeni na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu Armije RBiH). Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da zasnivanjem radnog odnosa apelanata, tj. njihovim prijemom u profesionalnu vojnu službu nije bilo određeno gdje se raspoređuju već je to učinjeno naredbom komandanta Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Zbog toga se ne može smatrati da se radi o njihovom premještaju u sjedište izvan sjedišta organa i prebivališta njihovih obitelji, pa zbog toga nema uvjeta za primjenu odredbe članka 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kojima su propisani naknada i drugi troškovi u slučaju premještaja službenika sa jednog na drugo radno mjesto, zbog čega im ne pripadaju zahtijevani troškovi na ime odvojenog života od obitelji i na ime troškova prijevoza na posao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelanti smatraju da su im pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti ističu da je potpuno neutemeljeno pravno stanovište redovnih sudova da se oni ne mogu smatrati uposlenicima iz članka 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koja je bila u primjeni u neizmijenjenom sadržaju u razdoblju od 24. studenoga 1998. godine do 28. studenoga 2000. godine i koja je u relevantnom dijelu glasila: "Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji". Također, navode da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili samo na dijelu Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koji se odnosi na "premještaj po potrebi službe", a ne i na utvrđeno pravo apelanata na ovu naknadu na temelju činjenice da se sjedište vojne komande u kojoj rade nalazi izvan njihovog prebivališta. Ističu da su radni odnos na temelju ugovora zasnovali na određeno vrijeme od četiri godine, a zasnivanjem radnog odnosa nisu izvršili promjenu svojih prebivališta koja se nalaze izvan sjedišta vojne komande, tj. u mjestima gdje žive njihove obitelji. Dalje, navode da im je tužena na temelju citiranih odredaba Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH i naredbi Komande i V korpusa samo djelomično vršila isplatu naknade troškova putovanja od sjedišta vojne komande u Bihaću do njihovog prebivališta (za četiri vikenda mjesečno), a u iznosima sadržanim u materijalnim dokazima parničnog spisa. Djelomično plaćanje troškova putovanja tužena je vršila sve do 1. ožujka 2001. godine, od kada je organiziran prijevoz djelatnika od sjedišta vojne komande do njihovih prebivališta. Smatraju da im je pobijanim odlukama redovnih sudova uskraćeno pravo na tražene novčane naknade iz radnog odnosa koje su im trebale biti isplaćene. Dalje, navode da su sudovi u Federaciji BiH vodili na desetine postupaka sa identičnim tužbenim zahtjevima u kojima su postupali na drugačiji način u odnosu na postupanje u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima danim u obrazloženju svoje presude i smatra da, suprotno stanovištu apelanata, pri donošenju presude nisu uskraćena prava apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u vezi, naveo je da ni primjena materijalnog prava u donesenoj presudi nije bila proizvoljna. 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi odbijanja žalbe tužitelja - apelanata u činjenici da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, nego da je djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, odnosno da je, sukladno odredbi iz članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa. Kako tužitelji (apelanti) nisu privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji, niti su sukladno navedenoj odredbi premješteni po potrebi službe, nego su na temelju ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji, to im ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji. Dalje, kako se tužitelji (apelanti) ne smatraju djelatnicima iz članka 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedenih razloga ne postoji kršenje prava na koje se apelanti pozivaju. 19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u svemu postupio sukladno zakonu i odredbama Europske konvencije pa predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Članak 150. Službenik može biti uz svoj pristanak premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove, s tim da mu se mora najkasnije u roku od šest mjeseci od dana premještaja osigurati uvjeti za odgovarajući smještaj njega i njegovu porodicu, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. 21. UOdluci o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97 - koja je bila na snazi do 24. studenoga 1998. godine) relevantne odredbe glase: Članak VII Djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji, pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane, u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji ili u fiksnom iznosu od 400 DEM mjesečno, ako u iznosu naknade za korišćenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Djelatnik može koristiti naknadu iz stavka 1. ove točke, koja je za njega povoljnija. 22. UUredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98 - koja je stupila na snagu 24. studenoga 1998. godine) relevantne odredbe glase: Članak 2. Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji, ili se sjedište federalnog organa uprave u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po uposlenom ostvarene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Članak 5. stavak 1. Djelatnik i službenik iz članka 2. ove uredbe ima pravo i na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove obitelji u vrijeme tjednog odmora, državnih praznika i neradnih dana sukladno sa Zakonom i drugim propisima, do visine karte prijevoza u drumskom i željezničkom saobraćaju. 23. UUredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00 - stupila na snagu 28. studenoga 2000. godine) relevantne odredbe glase: Članak 1. U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), u članku 2. stavak 1. mijenja se i glasi: "Djelatniku i službeniku koji je sukladno zakonu privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) u prethodnom mjesecu". VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. veljače 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu punomoćnik apelanata je primio 11. ožujka 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. svibnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju građanskih prava u smislu primjenjivosti garancija prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se u postupku povodom tužbi apelanata odlučivalo o njihovim pravima iz radnog odnosa, odnosno o zahtjevu da im se prizna pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji kao i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji. 32. Apelanti ističu da su im pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući potpuno neutemeljenim pravno stanovište redovnih sudova da im temeljem odredaba članka 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od obitelji i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji. 33. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu. 34. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnome, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud,Van der Hurk protiv Nizozemske,presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 35. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, pozivajući se na relevantne odredbe članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Sudovi su pojasnili da se radi o pravnom pitanju naknade za odvojeni život od obitelji, kao i o naknadi troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji u situaciji u kojoj za ostvarivanje ovog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, nego je li kao djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove obitelji, odnosno je li shodno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacijsku jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje obitelji. Dalje, sudovi su obrazložili da apelanti nisu kao djelatnici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji, niti shodno odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješteni po potrebi službe, nego su na temelju ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih obitelji. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, analizirajući odredbe čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, te dovodeći ih u vezu sa člankom 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od obitelji kao ni pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji. Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio neprihvatljivim stav prvostupanjskog suda da je tužba apelanata u dijelu zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života nepravodobna naglašavajući da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata i u ovom dijelu trebalo odbiti jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravu iz radnog odnosa koji ima u vidu odredba članka 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. 36. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 833/08od 22. veljače 2011. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljao o pravnom pitanju (naknada za odvojeni život od obitelji) u situaciji kada je apelant rješenjem tužene preuzet iz ukinutog MUP-a "Herceg-Bosna" i raspoređen na poslove i zadatke kontrolora u Helikopterskoj jedinici Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, a pored uvjeta iz članka 2. stavak 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, nije ispunjavao ni uvjete iz odredaba čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito(prima facie)neutemeljeni. 37. Ustavni sud, međutim, zapaža da je, iako se ovaj predmet u činjeničnom utvrđenju razlikuje od predmeta brojAP 833/08,u oba ova predmeta zajedničko pravno pitanjerazumijevanjei primjenačlanka 2. i članka 5. stavak 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama, na koje se i apelanti pozivaju. 38. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da apelanti ni u ovoj apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi navodi apelanata o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo budući da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili zašto apelantima prema odredbama članka 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada naknada za odvojeni život od obitelji, troškovi putovanja u mjesto stanovanja njihovih obitelji, i zašto je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na navedena potraživanja odbijen kao neutemeljen. 39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i dana su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu opovrgnuli nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 41. S obzirom na to da se, u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u pobijanim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi. U pobijanim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i dana su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1379/08, rješavajući apelacijuSafeta Hercegovca i drugih, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSafeta Hercegovca, Nesiba Hercegovca, MirsadaIdrizovića, Refika Dunića, Envera Ćosića, Esnefa Mujaka, Muje Nešusta, Senada Hrustića, Envera Herića, Asima Omerbegovića, Hasana Suqkanovića, Jasmina Ohrana, Halila Beširovića, Mehe Avdića, Nesiba Jašarevića, Rahmana Ćosića, Muje Derviševića, Osmana Patkovića, Osmana Glumčevića, Fahrudina Xanića, Nevresa Mujkića, Mustafe Smajića, Seada Avdića, Ersina Purića, Munira Hrustanovića, Envera Vukovića, Saliha Haxića, Sefira Čakića, Abida Mušića, Hikmeta Turbe, Xevada Prcanovića, Mesuda Fazlića, Salke Avdića, Arnela Purića, Nezira Deblića, Elvira Šečića, Envera Karića, Smaje Salihovića, Ramiza Gološa, Osmana Maroša, Jadranka Bradarića, Huseina Manxuke, Hamde Šupčića, Mirsada Delića, Halida Hakalovića, Xevada Javrića, Semina Bešovića, Mehmeda Mrkowića, Himze Koljenovića, Fahrudina Mujkanovića, Samela Softića, Ibre Adilovića, Amira Ćosića, Mehe Mehanovića, Sadila Zahirovića, Sadifa Grbića, Ejuba Spahića, Damira Pozderovića, Muriza Jukića, Ismeta Begovića, Safeta Rizvića, Amela Obradovića, Amira Xelilovića, Ferida Smrke, Nermina Brkića, Seada Trgalovića, Nexada Hatunića, Safeta Selimovića, Mehmeda Hećimovića, Jusufa Kadribašića, Envera Zahirovića, Sauda Muminovića, Kemala Brkića, Elvedina Arnauta, Bećira Bečirovića, Šefika Munikoze, Armina Nezirića, Hasiba Fiše, Osmana Trnke, Nihada Karaxe, Nijaza Purića, Samira Hrustića, Amira Alića, Aziza Fazlića, Seada Ahmića, Jusufa Filana, Ekrema Hoxića, Mihreta Kovačevića, Samira Helega, Ahmeta Gulamića, Elvira Šehovića, Sejada Hoxića, Jasmina Spahića, Safeta Gulamića, Merzudina Hoxića, Fahrudina Mulića, Faruka Bišića, Mesuda Fulana, Hajre Kljajića, Ahmeta Tufekčića, Šefika Hurema, Fahrudina Mujčića, Ahmeta Bišića, Esada Mlive, Mehe Hećimovića, Hajrudina Velića, Mule Bušatlića, Mehmeda Muftića, Edina Rixala, Nihada Šehovića, Smaje Mekića, Mehe Selimovića, Zahida Maličevića, Zahida Čizme, Nermina Kobilice, Safeta Ibrahimagića, Fahrudina Čakića, Mirzeta Durmiša, Naila Muminovića, Ahmeta Rabijića, Šerifa Palića, Nermina Ibrahimovića, Alije Švrake, Edina Sivre, Asima Alića, Xevada Smajića, Asima Halilića, Semiza Kadrića, Hidajeta Čauševića, Alje Rizvića, Mirsada Brkića, Sulejmana Sarajlića, Naima Bajramovića i Senada Šišićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Safet Hercegovac i drugi (ukupno 134 lica navedena u izreci ove odluke; u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federalnog pravobranilaštva zatraženo je 16. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2008. godine, Kantonalni sud 6. juna 2008. godine, a Opštinski sud 18. juna 2008. godine. Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda dostavljeni su apelantima 5. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 7. marta 2001. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane (u daqnjem tekstu: tužena) podnijeli tužbu radi isplate regresa za korišćenje godišwih odmora, naknada za odvojeni život od porodice i naknada troškova putovawa jer su, kako navode, radili u federalnom organu uprave čije je sjedište van wihovih prebivališta. Apelanti su 2. aprila i 28. maja 2004. godine precizirali tužbeni zahtjev u pogledu visine i perioda za koji potražuju ostvarivanje navedenih prava. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Opštinski sud je donio Presudu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine i obavezao tuženu da apelantima isplati naknadu za korišćenje godišnjeg odmora (regres) u iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci osporene presude. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime troškova putovawa, a tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od porodice odbačen je kao neblagovremen. 8. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza, i to uvida u spisak apelanata koji je dostavila tužena, uvida u isplaćene iznose po mjesecima na ime isplaćenih iznosa za putne troškove apelantima, kao i troškove odvojenog života, te spisak lica sa visinom isplaćenog regresa za sporne periode, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu regresa za utvrđeni pe- riod. Stoga je sud apelantima dosudio pojedinačne iznose koji se odnose na neisplaćeni regres po godinama, a prema postavljenom zahtjevu od 28. maja 2004. godine, sa pripadajućom kamatom. Prigovor tužene o nedostatku sredstava u buxetu za rješavanje ove pravne stvari sud je ocijenio irelevantnim. Sud je ocijenio da je prigovor tužene o zastari potraživawa na ime regresa koji duguje apelantima neosnovan u smislu člana 103 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR) budući da se radi o isplati za utvrđena prava iz radnog odnosa a koja apelantima pripadaju prema odredbama člana 11 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daqnjem tekstu: Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, "Službene novine Federacije BiH" br. 44/98 i 49/00). 9. Opštinski sud je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio nanaknadutroškovaputovawaodbiokaoneosnovan,audijelu koji se odnosio na naknadu za odvojeni život od porodice odbacio kao neblagovremen. Opštinski sud je obrazložio da je pravo na naknadu za odvojeni život od porodice predviđeno članom 1 Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, a koji glasi: "Djelatniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnom mjesecu". Međutim, prema ocjeni suda, ova odredba je osnov za obraćanje tuženoj za utvrđivanje prava na naknadu za odvojeni život od porodice, a koje se može ustanoviti samo rješenjem tužene u upravnom postupku, a shodno odredbi člana 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daqnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama, "Službene novine Federacije BiH" broj 13/98). Opštinski sud je, dalje, naveo da pravo na naknadu troškova za odvojeni život ne pripada zaposleniku samo zato što je propisano zakonom, nego se ustanovljava za svaki pojedini slučaj tako što rukovodilac donosi rješenje, kako je to propisano članom 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama. Prema članu 135 citiranog zakona, o pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlučuje rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu, sem kad je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ, o čemu se donosi rješenje. Međutim, apelanti nisu predočili dokaze da su se zahtjevom za naknadu, po osnovu odvojenog života od porodice, u spornom periodu obraćali tuženoj za donošenje rješewa o zahtijevanom pravu, te u slučaju da je rješenjem tužene wihovo pravo povrijeđeno, u ostavljenom roku podnosili prigovor rukovodiocu, a zatim koristili pravo na zaštitu svojih prava u nadležnom sudu, shodno odredbama člana 137 citiranog zakona. Kako su apelanti propustili da u zakonom utvrđenim rokovima zatraže pravo na naknadu za odvojeni život od porodice, sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužene o apsolutnoj zastari ovog potraživawa, zbog čega je tužbu apelanata i odbacio kao neblagovremenu. Opštinski sud u obrazloženju svoje odluke nijedao razloge zbog kojih je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na naknadu troškova putovawa, sem što je u vezi sa ovim pitanjem u obrazloženju odluke interpretirao izjašnjenje tužene i izjavu saslušanih svjedoka. 10. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine kojom je žalbu apelanata, u odnosu na osporeni dio prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima odvojenog života od porodice i dijelu odluke o naknadi troškova putovawa, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tuženu obavezao da umjesto iznosa od 48.963,00 KM apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.751,16 KM. U neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 11. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatqivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života od porodice neblagovremena zakqučivši da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o pravu iz radnog odnosa koje ima u vidu odredba člana 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama, kako to pogrešno zakqučuje prvostepeni sud, nego o novčanim potraživawima iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je istakao da je, u odnosu na utuženi pe- riod, pitanje naknade odvojenog života od porodice bilo regulisano Odlukom o osobnim primawima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije BiH, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97), u kojoj je članomVIIbilo propisano da djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u iznosu od 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH ili u fiksnom iznosu od 400,00 KM mjesečno, ako u iznosu naknade za korišćenje smještaja nisu ukqučeni troškovi ishrane. Ovom odlukom nije bilo regulisano pitanje troškova putovawa u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana. Navedena odluka je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine kada je stupila na snagu Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u kojoj je odredbama člana 2 stav 1 bilo propisano da djelatnik i službenik koji je u skladu sa odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kom radi nalazi van njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice od 70% prosječne mjesečne neto plate po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije BiH ili 400,00 KM mjesečno za mjesec u kom se nalazi u radu, ako u iznos naknade za korišćenje smještaja nisu ukqučeni troškovi ishrane. Navedena odredba bila je na snazi do 28. novembra 2000. godine kada je stupila na snagu Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00), kojom je noveliran član 2 stav 1 i prema kom djelatniku i službeniku, koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu. 13. Dakle, prema navedenim odredbama, zaposleniku pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice ako je: privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno ako je, u skladu sa odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Prema tome, za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da obavlja rad van mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je kao zaposlenik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbama člana 150 citiranog zakona, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Međutim, kako apelanti nisu kao zaposlenici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad van mjesta prebivališta wihovih porodica, niti su, u skladu sa odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je van mjesta prebivališta wihovih porodica, što proizilazi iz navedenih ugovora, to im na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice. Kantonalni sud je zakqučio da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na naknadu troškova odvojenog života trebalo odbiti. Međutim, kako su u ovom dijelu prvostepene presude samo apelanti izjavili žalbu, to, prema ocjeni ovog suda, shodno odredbama člana 230 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), nije bilo uslova za preinačenje. 14. Kantonalni sud je, takođe, istakao da se apelanti neosnovano pozivaju na naredbu od 8. aprila 1999. godine, odnosno članIIIUgovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, kao i odredbu člana 5 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH. Naime, prema odredbama člana 5 Uredbe, pravo na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana pripada samo zaposleniku i službeniku iz člana 2 ove Uredbe. Kako se iz već navedenih razloga apelanti ne smatraju zaposlenicima iz člana 2 navedene Uredbe, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa wihovih porodica. 15. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da se pravni zakqučak Kantonalnog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava kao i odredbama ugovora o prijemu u profesionalnuvojnu službu podoficira, oficira i generala, koje su apelanti zakqučili sa tuženom, navodeći da su razlozi koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude kao pravilni u potpunosti prihvatqivi i za ovaj sud. Naime, u članu 2 Ugovora, kojim su apelanti primljeni u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, regulisano je da će apelanti biti raspoređeni na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu Armije RBiH). Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zakqučak drugostepenog sudada zasnivanjem radnog odnosa apelanata, tj. wihovim prijemom u profesionalnu vojnu službu nije bilo određeno gdje se raspoređuju već je to učinjeno naredbom komandanta Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Zbog toga se ne može smatrati da se radi o wihovom premještaju u sjedište van sjedišta organa i prebivališta wihovih porodica, pa zbog toga nema uslova za primjenu odredbe člana 2 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama, kojima su propisani naknada i drugi troškovi u slučaju premještaja službenika sa jednog na drugo radno mjesto, zbog čega im ne pripadaju zahtijevani troškovi na ime odvojenog života od porodice i na ime troškova prevoza na posao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti ističu da je potpuno neosnovano pravno stanovište redovnih sudova da se oni ne mogu smatrati zaposlenicima iz člana 2 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koja je bila u primjeni u neizmijenjenom sadržaju u periodu od 24. novembra 1998. godine do 28. novembra 2000. godine i koja je u relevantnom dijelu glasila: "Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice". Takođe, navode da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali samo na dijelu Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koji se odnosi na "premještaj po potrebi službe", a ne i na utvrđeno pravo apelanata na ovu naknadu na osnovu činjenice da se sjedište vojne komande u kojoj rade nalazi van wihovog prebivališta. Ističu da su radni odnos na osnovu ugovora zasnovali na određeno vrijeme od četiri godine, a zasnivanjem radnog odnosa nisu izvršili promjenu svojih prebivališta koja se nalaze van sjedišta vojne komande, tj. u mjestima gdje žive wihove porodice. Dalje, navode da im je tužena na osnovu citiranih odredbi Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH i naredbi Komande iV korpusa samo djelimično vršila isplatu naknade troškova putovawa od sjedišta vojne komande u Bihaću do wihovog prebivališta (za četiri vikenda mjesečno),auiznosima sadržanim u materijalnim dokazima parničnog spisa. Djelimično plaćanje troškova putovawa tužena je vršila sve do 1. marta 2001. godine, od kada je organizovan prevoz djelatnika od sjedišta vojne komande do wihovih prebivališta. Smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova uskraćeno pravo na tražene novčane naknade iz radnog odnosa koje su im trebale biti isplaćene. Dalje, navode da su sudovi u Federaciji BiH vodili na desetine postupaka sa identičnim tužbenim zahtjevima u kojima su postupali na drugačiji način u odnosu napostupanje u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim uobrazloženju svoje presude i smatra da, suprotno stanovištu apelanata, pri donošenju presude nisu uskraćena prava apelanata iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, naveo je da ni primjena materijalnog prava u donesenoj presudi nije bila proizvoqna. 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi odbijawa žalbe tužilaca - apelanata u činjenici da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad van mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbom iz člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa. Kako tužioci (apelanti) nisu privremeno raspoređeni ili upućeni na rad van mjesta prebivališta wihovih porodica, niti su u skladu sa navedenom odredbom premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je van mjesta prebivališta wihovih porodica, to im ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice. Dalje, kako se tužioci (apelanti) ne smatraju djelatnicima iz člana 2 Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovawa. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedenih razloga ne postoji kršenje prava na koje se apelanti pozivaju. 19. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je u svemu postupio u skladu sa zakonom i odredbama Evropske konvencije pa predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 150. Službenik može biti uz svoj pristanak premješten u organizacionu jedinicufederalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove, s tim da mu se mora najkasnije u roku od šest mjeseci od dana premještaja osigurati uslovi za odgovarajući smještaj njega i njegovu porodicu, ako posebnim zakonomnije drukčije određeno. 21. UOdluci o osobnim primawima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97 - koja je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase: ČlanVII Djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obiteqi, pripada naknada za odvojeni život od obiteqi za troškove ishrane, u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji ili u fiksnom iznosu od 400DEMmjesečno, ako u iznosu naknade za korišćenje smještaja nisu ukqučeni troškovi ishrane. Djelatnik može koristiti naknadu iz stavka 1. ove točke, koja je za njega povoqnija. 22. UUredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98 - koja je stupila na snagu 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase: Član 2. Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa uprave u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po zaposlenom ostvarene nanivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu ukqučeni troškovi ishrane. Član 5. stav 1. Djelatnik i službenik iz člana 2. ove uredbe ima pravo i na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana u skladu sa Zakonom i drugim propisima, do visine karte prevoza u drumskom i željezničkom saobraćaju. 23. UUredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00 - stupila na snagu 28. novembra 2000. godine) relevantne odredbe glase: Član 1. U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), u članu 2. stav 1. mijewa se i glasi: "Djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) u prethodnom mjesecu". VI. Dopustivost 24. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 11. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju građanskih prava u smislu primjenqivosti garancija prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer se u postupku povodom tužbi apelanata odlučivalo o wihovim pravima iz radnog odnosa, odnosno o zahtjevu da im se prizna pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao i pravo na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa wihovih porodica. 32. Apelanti ističu da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući potpuno neosnovanim pravno stanovište redovnih sudova da im na osnovu odredbi člana 2 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice i pravo na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa wihovih porodica. 33. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, premapraksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. 34. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za qudska prava iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora wime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Van de r Hurkprotiv Holandije,presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 35. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, postupajući i sprovodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, pozivajući se na relevantne odredbe člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2 i 5 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Sudovi su pojasnili da se radi o pravnom pitanju naknade za odvojeni život od porodice, kaoionaknaditroškovaputovawaumjesto stanovawa wihovih porodica u situaciji u kojoj za ostvarivanje ovog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad van mjesta prebivališta njegove porodice, nego da li je kao djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da li je shodno odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Dalje, sudovi su obrazložili da apelanti nisu kao djelatnici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad van mjesta prebivališta wihovih porodica, niti shodno odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je van mjesta prebivališta wihovih porodica. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, analizirajući odredbe čl. 2 i 5 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, te dovodeći ih u vezu sa članom 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama, zakqučili da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao ni pravo na naknadu troškova putovawa u mjesto stanovawa wihovih porodica. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio neprihvatqivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života neblagovremena naglašavajući da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata i u ovom dijelu trebalo odbiti jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravu iz radnog odnosa koji ima u vidu odredba člana 135 Zakona o radnim odnosima i plaćama nego o novčanim potraživawima iz radnog odnosa. 36. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 833/08od 22. februara 2011. godine (dostupna na njeb-straniciUstavnog sudawww.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljao o pravnom pitanju (naknada za odvojeni život od porodice) u situaciji kad je apelant rješenjem tužene preuzet iz ukinutog MUP-a "Herceg-Bosna" i raspoređen na poslove i zadatke kontrolora u Helikopterskoj jedinici Federalnog ministarstva unutrašwih poslova, a pored uslova iz člana 2 stav 1 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, nije ispuwavao ni uslove iz odredbi čl. 150 i 151 Zakona o radnim odnosima i plaćama. U toj odluci Ustavni sud je zakqučio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno(prima facie)neosnovani. 37. Ustavni sud, međutim, zapaža da je, iako se ovaj predmet u činjeničnom utvrđenju razlikuje od predmeta brojAP 833/08,u oba ova predmeta zajedničko pravno pitanjerazumijevanjei primjenačlana 2 i člana 5 stav 1 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama čl. 150 i 151 Zakona o radnim odnosima i plaćama, na koje se i apelanti pozivaju. 38. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da apelanti ni u ovoj apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali wihove tvrdnje da je prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neprihvatqivi navodi apelanata o tome da je proizvoqno primijenjeno materijalno pravo budući da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili zašto apelantima prema odredbama člana 150 Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2 i 5 Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada naknada za odvojeni život od porodice, troškovi putovawa u mjesto stanovawa wihovih porodica, i zašto je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na navedena potraživawa odbijen kao neosnovan. 39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za wihovo donošenje i data su detaqna, jasna i iscrpna obrazložewa odluka. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu opovrgnuli nijednu procesnu radnju u postupku donošewa osporenih odluka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. S obzirom na to da se, u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoqnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno su, precizno i detaqno obrazloženi. U osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za wihovo donošenje i data su detaqna obrazložewa a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1379/08, rješavajući apelacijuSafeta Hercegovca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSafeta Hercegovca, Nesiba Hercegovca, Mirsada Idrizovića, Refika Dunića, Envera Ćosića, Esnefa Mujaka, Muje Nešusta, Senada Hrustića, Envera Herića, Asima Omerbegovića, Hasana Suljkanovića, Jasmina Ohrana, Halila Beširovića, Mehe Avdića, Nesiba Jašarevića, Rahmana Ćosića, Muje Derviševića, Osmana Patkovića, Osmana Glumčevića, Fahrudina Džanića, Nevresa Mujkića, Mustafe Smajića, Seada Avdića, Ersina Purića, Munira Hrustanovića, Envera Vukovića, Saliha Hadžića, Sefira Čakića, Abida Mušića, Hikmeta Turbe, Dževada Prcanovića, Mesuda Fazlića, Salke Avdića, Arnela Purića, Nezira Deblića, Elvira Šečića, Envera Karića, Smaje Salihovića, Ramiza Gološa, Osmana Maroša, Jadranka Bradarića, Huseina Mandžuke, Hamde Šupčića, Mirsada Delića, Halida Hakalovića, Dževada Javrića, Semina Bešovića, Mehmeda Mrkonjića, Himze Koljenovića, Fahrudina Mujkanovića, Samela Softića, Ibre Adilovića, Amira Ćosića, Mehe Mehanovića, Sadila Zahirovića, Sadifa Grbića, Ejuba Spahića, Damira Pozderovića, Muriza Jukića, Ismeta Begovića, Safeta Rizvića, Amela Obradovića, Amira Dželilovića, Ferida Smrke, Nermina Brkića, Seada Trgalovića, Nedžada Hatunića, Safeta Selimovića, Mehmeda Hećimovića, Jusufa Kadribašića, Envera Zahirovića, Sauda Muminovića, Kemala Brkića, Elvedina Arnauta, Bećira Bečirovića, Šefika Munikoze, Armina Nezirića, Hasiba Fiše, Osmana Trnke, Nihada Karadže, Nijaza Purića, Samira Hrustića, Amira Alića, Aziza Fazlića, Seada Ahmića, Jusufa Filana, Ekrema Hodžića, Mihreta Kovačevića, Samira Helega, Ahmeta Gulamića, Elvira Šehovića, Sejada Hodžića, Jasmina Spahića, Safeta Gulamića, Merzudina Hodžića, Fahrudina Mulića, Faruka Bišića, Mesuda Fulana, Hajre Kljajića, Ahmeta Tufekčića, Šefika Hurema, Fahrudina Mujčića, Ahmeta Bišića, Esada Mlive, Mehe Hećimovića, Hajrudina Velića, Mule Bušatlića, Mehmeda Muftića, Edina Ridžala, Nihada Šehovića, Smaje Mekića, Mehe Selimovića, Zahida Maličevića, Zahida Čizme, Nermina Kobilice, Safeta Ibrahimagića, Fahrudina Čakića, Mirzeta Durmiša, Naila Muminovića, Ahmeta Rabijića, Šerifa Palića, Nermina Ibrahimovića, Alije Švrake, Edina Sivre, Asima Alića, Dževada Smajića, Asima Halilića, Semiza Kadrića, Hidajeta Čauševića, Alje Rizvića, Mirsada Brkića, Sulejmana Sarajlića, Naima Bajramovića i Senada Šišićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Safet Hercegovac i drugi (ukupno 134 lica navedena u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva zatraženo je 16. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2008. godine, Kantonalni sud 6. juna 2008. godine, a Općinski sud 18. juna 2008. godine. Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 5. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 7. marta 2001. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) podnijeli tužbu radi isplate regresa za korištenje godišnjih odmora, naknada za odvojeni život od porodice i naknada troškova putovanja jer su, kako navode, radili u federalnom organu uprave čije je sjedište izvan njihovih 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 prebivališta. Apelanti su 2. aprila i 28. maja 2004. godine precizirali tužbeni zahtjev u pogledu visine i perioda za koji potražuju ostvarivanje navedenih prava. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine i obavezao tuženu da apelantima isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci osporene presude. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime troškova putovanja, a tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od porodice odbačen je kao neblagovremen. 8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza, i to uvida u spisak apelanata koji je dostavila tužena, uvida u isplaćene iznose po mjesecima na ime isplaćenih iznosa za putne troškove apelantima, kao i troškove odvojenog života, te spisak lica sa visinom isplaćenog regresa za sporne periode, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu regresa za utvrđeni period. Stoga je sud apelantima dosudio pojedinačne iznose koji se odnose na neisplaćeni regres po godinama, a prema postavljenom zahtjevu od 28. maja 2004. godine, sa pripadajućom kamatom. Prigovor tužene o nedostatku sredstava u budžetu za rješavanje ove pravne stvari sud je ocijenio irelevantnim. Sud je ocijenio da je prigovor tužene o zastari potraživanja na ime regresa koji duguje apelantima neosnovan u smislu člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) budući da se radi o isplati za utvrđena prava iz radnog odnosa a koja apelantima pripadaju prema odredbama člana 11. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, "Službene novine Federacije BiH" br. 44/98 i 49/00). 9. Općinski sud je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova putovanja odbio kao neosnovan, a u dijelu koji se odnosio na naknadu za odvojeni život od porodice odbacio kao neblagovremen. Općinski sud je obrazložio da je pravo na naknadu za odvojeni život od porodice predviđeno članom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, a koji glasi: "Djelatniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnom mjesecu". Međutim, prema ocjeni suda, ova odredba je osnov za obraćanje tuženoj za utvrđivanje prava na naknadu za odvojeni život od porodice, a koje se može ustanoviti samo rješenjem tužene u upravnom postupku, a shodno odredbi člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama, "Službene novine Federacije BiH" broj 13/98). Općinski sud je, dalje, naveo da pravo na naknadu troškova za odvojeni život ne pripada zaposleniku samo zato što je propisano zakonom, nego se ustanovljava za svaki pojedini slučaj tako što rukovodilac donosi rješenje, kako je to propisano članom 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Prema članu 135. citiranog zakona, o pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlučuje rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu, osim kad je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ, o čemu se donosi rješenje. Međutim, apelanti nisu predočili dokaze da su se zahtjevom za naknadu, po osnovu odvojenog života od porodice, u spornom periodu obraćali tuženoj za donošenje rješenja o zahtijevanom pravu, te u slučaju da je rješenjem tužene njihovo pravo povrijeđeno, u ostavljenom roku podnosili prigovor rukovodiocu, a zatim koristili pravo na zaštitu svojih prava u nadležnom sudu, shodno odredbama člana 137. citiranog zakona. Kako su apelanti propustili da u zakonom utvrđenim rokovima zatraže pravo na naknadu za odvojeni život od porodice, sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužene o apsolutnoj zastari ovog potraživanja, zbog čega je tužbu apelanata i odbacio kao neblagovremenu. Općinski sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge zbog kojih je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na naknadu troškova putovanja, osim što je u vezi sa ovim pitanjem u obrazloženju odluke interpretirao izjašnjenje tužene i izjavu saslušanih svjedoka. 10. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine kojom je žalbu apelanata, u odnosu na osporeni dio prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima odvojenog života od porodice i dijelu odluke o naknadi troškova putovanja, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tuženu obavezao da umjesto iznosa od 48.963,00 KM apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.751,16 KM. U neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 11. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života od porodice neblagovremena zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o pravu iz radnog odnosa koje ima u vidu odredba člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je istakao da je, u odnosu na utuženi pe- riod, pitanje naknade odvojenog života od porodice bilo regulirano Odlukom o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije BiH, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97), u kojoj je članom VII bilo propisano da djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u iznosu od 70%prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH ili u fiksnom iznosu od 400,00 KM mjesečno, ako u iznosu naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Ovom odlukom nije bilo regulirano pitanje troškova putovanja u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana. Navedena odluka je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine kada je stupila na snagu Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u kojoj je odredbama člana 2. stav 1. bilo propisano da djelatnik i službenik koji je u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kojem radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice od 70% prosječne mjesečne netoplaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije BiH ili 400,00 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi u radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Navedena odredba bila je na snazi do 28. novembra 2000. godine kada je stupila na snagu Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00), kojom je noveliran član 2. stav 1. i prema kojem djelatniku i službeniku, koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu. 13. Dakle, prema navedenim odredbama, zaposleniku pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice ako je: privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno ako je, u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Prema tome, za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je kao zaposlenik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbama člana 150. citiranog zakona, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Međutim, kako apelanti nisu kao zaposlenici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti su, u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, što proizlazi iz navedenih ugovora, to im na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice. Kantonalni sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na naknadu troškova odvojenog života trebalo odbiti. Međutim, kako su u ovom dijelu prvostepene presude samo apelanti izjavili žalbu, to, prema ocjeni ovog suda, shodno odredbama člana 230. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo uvjeta za preinačenje. 14. Kantonalni sud je, također, istakao da se apelanti neosnovano pozivaju na naredbu od 8. aprila 1999. godine, odnosno član III Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, kao i odredbu člana 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH. Naime, prema odredbama člana 5. Uredbe, pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana pripada samo zaposleniku i službeniku iz člana 2. ove Uredbe. Kako se iz već navedenih razloga apelanti ne smatraju zaposlenicima iz člana 2. navedene Uredbe, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica. 15. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da se pravni zaključak Kantonalnog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava kao i odredbama ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala, koje su apelanti zaključili sa tuženom, navodeći da su razlozi koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude kao pravilni u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud. Naime, u članu 2. Ugovora, kojim su apelanti primljeni u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, regulirano je da će apelanti biti raspoređeni na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu Armije RBiH). Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da zasnivanjem radnog odnosa apelanata, tj. njihovim prijemom u profesionalnu vojnu službu nije bilo određeno gdje se raspoređuju već je to učinjeno naredbom komandanta Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Zbog toga se ne može smatrati da se radi o njihovom premještaju u sjedište izvan sjedišta organa i prebivališta njihovih porodica, pa zbog toga nema uvjeta za primjenu odredbe člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kojima su propisani naknada i drugi troškovi u slučaju premještaja službenika sa jednog na drugo radno mjesto, zbog čega im ne pripadaju zahtijevani troškovi na ime odvojenog života od porodice i na ime troškova prijevoza na posao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti ističu da je potpuno neosnovano pravno stanovište redovnih sudova da se oni ne mogu smatrati zaposlenicima iz člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koja je bila u primjeni u neizmijenjenom sadržaju u periodu od 24. novembra 1998. godine do 28. novembra 2000. godine i koja je u relevantnom dijelu glasila: "Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice". Također, navode da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali samo na dijelu Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koji se odnosi na "premještaj po potrebi službe", a ne i na utvrđeno pravo apelanata na ovu naknadu na osnovu činjenice da se sjedište vojne komande u kojoj rade nalazi izvan njihovog prebivališta. Ističu da su radni odnos na osnovu ugovora zasnovali na određeno vrijeme od četiri godine, a zasnivanjem radnog odnosa nisu izvršili promjenu svojih prebivališta koja se nalaze izvan sjedišta vojne komande, tj. u mjestima gdje žive njihove porodice. Dalje, navode da im je tužena na osnovu citiranih odredbi Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH i naredbi Komande i V korpusa samo djelimično vršila isplatu naknade troškova putovanja od sjedišta vojne komande u Bihaću do njihovog prebivališta (za četiri vikenda mjesečno), a u iznosima sadržanim u materijalnim dokazima parničnog spisa. Djelimično plaćanje troškova putovanja tužena je vršila sve do 1. marta 2001. godine, od kada je organiziran prijevoz djelatnika od sjedišta vojne komande do njihovih prebivališta. Smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova uskraćeno pravo na tražene novčane naknade iz radnog odnosa koje su im trebale biti isplaćene. Dalje, navode da su sudovi u Federaciji BiH vodili na desetine postupaka sa identičnim tužbenim zahtjevima u kojima su postupali na drugačiji način u odnosu na postupanje u konkretnom slučaju. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i smatra da, suprotno stanovištu apelanata, pri donošenju presude nisu uskraćena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, naveo je da ni primjena materijalnog prava u donesenoj presudi nije bila proizvoljna. 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi odbijanja žalbe tužilaca - apelanata u činjenici da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbom iz člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa. Kako tužioci (apelanti) nisu privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti su u skladu sa navedenom odredbom premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, to im ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice. Dalje, kako se tužioci (apelanti) ne smatraju djelatnicima iz člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedenih razloga ne postoji kršenje prava na koje se apelanti pozivaju. 19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u svemu postupio u skladu sa zakonom i odredbama Evropske konvencije pa predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 150. Službenik može biti uz svoj pristanak premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove, s tim da mu se mora najkasnije u roku od šest mjeseci od dana premještaja osigurati uslovi za odgovarajući smještaj njega i njegovu porodicu, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. 21. UOdluci o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97 - koja je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase: Član VII Djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji, pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane, u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji ili u fiksnom iznosu od 400 DEM mjesečno, ako u iznosu naknade za korišćenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Djelatnik može koristiti naknadu iz stavka 1. ove točke, koja je za njega povoljnija. 22. UUredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98 - koja je stupila na snagu 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase: Član 2. Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa uprave u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Član 5. stav 1. Djelatnik i službenik iz člana 2. ove uredbe ima pravo i na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana u skladu sa Zakonom i drugim propisima, do visine karte prevoza u drumskom i željezničkom saobraćaju. 23. UUredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00 - stupila na snagu 28. novembra 2000. godine) relevantne odredbe glase: Član 1. U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), u članu 2. stav 1. mijenja se i glasi: "Djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) u prethodnom mjesecu". VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 11. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 31. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju građanskih prava u smislu primjenjivosti garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se u postupku povodom tužbi apelanata odlučivalo o njihovim pravima iz radnog odnosa, odnosno o zahtjevu da im se prizna pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica. 32. Apelanti ističu da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući potpuno neosnovanim pravno stanovište redovnih sudova da im temeljem odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica. 33. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. 34. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Van der Hurk protiv Holandije,presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 35. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, pozivajući se na relevantne odredbe člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Sudovi su pojasnili da se radi o pravnom pitanju naknade za odvojeni život od porodice, kao i o naknadi troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica u situaciji u kojoj za ostvarivanje ovog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da li je kao djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da li je shodno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Dalje, sudovi su obrazložili da apelanti nisu kao djelatnici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti shodno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, analizirajući odredbe čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, te dovodeći ih u vezu sa članom 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao ni pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica. Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života neblagovremena naglašavajući da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata i u ovom dijelu trebalo odbiti jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravu iz radnog odnosa koji ima u vidu odredba člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. 36. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 833/08od 22. februara 2011. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljao o pravnom pitanju (naknada za odvojeni život od porodice) u situaciji kad je apelant rješenjem tužene preuzet iz ukinutog MUP-a "Herceg-Bosna" i raspoređen na poslove i zadatke kontrolora u Helikopterskoj jedinici Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a pored uvjeta iz člana 2. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, nije ispunjavao ni uvjete iz odredbi čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno(prima facie)neosnovani. 37. Ustavni sud, međutim, zapaža da je, iako se ovaj predmet u činjeničnom utvrđenju razlikuje od predmeta brojAP 833/08,u oba ova predmeta zajedničko pravno pitanjerazumijevanjei primjenačlana 2. i člana 5. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama, na koje se i apelanti pozivaju. 38. Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da apelanti ni u ovoj apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi navodi apelanata o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo budući da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili zašto apelantima prema odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada naknada za odvojeni život od porodice, troškovi putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica, i zašto je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na navedena potraživanja odbijen kao neosnovan. 39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu opovrgnuli nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. S obzirom na to da se, u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 1786/10, rješavajući apelacijuDušana Novakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDušana Novakovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje u predmetu koji se nalazi na odlučivanju pred Kantonalnom komisijom za implementaciju članka 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak povodom apelantove žalbe, shodno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dušan Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lušci Palanke podnio je 15. svibnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju članka 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), te neodlučivanja o njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koju je apelant putem Kantonalne komisije uputio Federalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) u postupku pokrenutom radi uspostave radnopravnog statusa, sukladno odredbi članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije je 20. prosinca 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalne komisije 10. siječnja 2011. godine. 3. Federalna komisija je dostavila odgovor na apelaciju 4. siječnja 2011. godine, a Kantonalna komisija 1. veljače 2011. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. veljače 2011. godine. II. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. prosinca 2000. godine podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi rješavanja radnopravnog statusa, sukladno članku 143. ZOR-a, budući da firma u kojoj je radio, RO "Splonum" iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: poslodavac), nije riješila njegov radnopravni status. 7. Postupajući povodom apelantove žalbe, Kantonalna komisija je 4. ožujka 2005. godine uputila apelantu pismeni poziv da u roku od 15 dana od dana prijema poziva dostavi podatke neophodne za rješavanje njegove žalbe. 8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00 EK od 30. studenoga 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant uz žalbu nije dostavio niti jedan relevantan dokument na temelju kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da apelant ispunjava sva tri kumulativno postavljena uvjeta propisana člankom 143. ZOR-a. U obrazloženju je istaknuto i to da je dostava pismenog poziva izvršena uredno, sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku. Kako apelant u ostavljenom roku nije postupio sukladno pismenom pozivu Kantonalne komisije, odnosno nije dopunio žalbu relevantnom dokumentacijom neophodnom za postupanje povodom njegove žalbe, Kantonalna komisija je odlučila kao u dispozitivu rješenja. 9. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 21. prosinca 2007. godine putem Kantonalne komisije podnio žalbu Federalnoj komisiji. Apelant je u žalbi naveo da nije primio pismeni poziv Kantonalne komisije da dopuni zahtjev relevantnom dokumentacijom, te je od Federalne komisije zatražio da mu ponovno dostavi poziv kako bi dopunio žalbu, navodeći točnu adresu. 10. Kako Federalna komisija nije donijela odluku o žalbi, apelant je 12. veljače 2009. godine toj komisiji, putem Kantonalne komisije, uputio opomenu zbog šutnje administracije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 11. Apelant je 30. veljače 2009. godine i 11. kolovoza 2009. godine uputio predstavke Upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Inspekcija) kojima je zatražio od Inspekcije postupanje po predstavkama kako bi se okončao postupak povodom žalbe pred Federalnom komisijom. 12. Kako Federalna komisija nije reagirala na dopise Inspekcije od 11. ožujka 2009. godine i 28. rujna 2009. godine, Inspekcija je, po treći put, dopisom broj 08-05-4-396/09 od 27. listopada 2009. godine zatražila od Federalne komisije da bez odlaganja dostavi informaciju u vezi sa apelantovim predmetom. 13. Apelant je Federalnoj komisiji ponovno, 12. listopada 2009. godine, uputio urgenciju za hitno postupanje povodom žalbe. 14. Federalna komisija je dopisom broj 03-34/11 od 9. studenoga 2009. godine obavijestila Inspekciju da se apelantova žalba ne nalazi kod nje, da se žalba još uvijek nalazi kod Kantonalne komisije u fazi obrade, te da će ta komisija poduzeti sve da se postupak što hitnije okonča. 15. O podnesku Federalne komisije Inspekcija je informirala apelanta aktom broj 08-05-4-369/09 od 9. veljače 2010. godine. 16. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00-EK+F&J od 28. siječnja 2011. godine, koje je ta komisija dostavila uz odgovor na apelaciju, uvažena je apelantova žalba koja je podnesena protiv Rješenja broj 13-34-2881-UP1/00-EK od 30. studenoga 2007. godine, a koje je tim rješenjem poništeno. Istim rješenjem je naloženo apelantu da žalbu u roku od 15 dana dopuni sa dokazima koji su navedeni u posebnom aktu, a koji čini sastavni dio rješenja. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna komisija na temelju proste usporedbe apelantovog potpisa na žalbi od 6. prosinca 2000. godine i opomeni zbog šutnje administracije od 12. veljače 2009. godine i potpisa na dostavnici o prijemu zahtjeva za dopunu spisa predmeta od 4. ožujka 2005. godine jasno zaključila da apelant nije osobno primio poziv za dopunu spisa predmeta, što je za tu komisiju bio dovoljan razlog da poništi pobijano rješenje, te predmetni spis vrati na ponovni postupak. 17. Prema stanju spisa, ponovni postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan. III. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom kao i na nedonošenje odluke povodom žalbe koja je podnesena protiv rješenja te komisije. Kako apelant nije precizirao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant je istakao da je protiv prvostupanjskog rješenja, koje je doneseno nakon sedam godina od podnošenja žalbe, uložio žalbu Federalnoj komisiji koja u momentu podnošenja apelacije još nije odlučila o žalbi. Apelant je naveo i to da je u međuvremenu ostvario pravo na starosnu mirovinu, ali budući da u mirovinsku osnovu nije uvršten staž osiguranja od 31. prosinca 1991. godine do odlaska u mirovinu, utvrđena visina mirovine mu je znatno niža. Također, apelant ističe da mu poslodavac nije isplatio otpremninu, iako je na to imao pravo prema odredbi članka 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05). b) Odgovor na apelaciju 19. U odgovoru na apelaciju Federalna komisija je navela da se ona ne može smatrati strankom u postupku jer toj komisiji žalba nije proslijeđena, te da smatra da poduzetim radnjama nije povrijedila apelantova temeljna ljudska prava. Federalna komisija je u vezi sa apelantovim navodima da mu nije uvezan staž od 31. prosinca 1991. godine istakla da kantonalne i Federalna komisija u slučaju prihvaćanja apelantove žalbe nalažu poslodavcu uspostavu radnopravnog statusa od momenta obraćanja poslodavcu do 5. svibnja 2000. godine zato što odredbama ZOR-a nije predviđena njegova retroaktivna primjena. Federalna komisija je predložila da se za više informacija Ustavni sud obrati Kantonalnoj komisiji. 20. Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da je naknadnim uvidom u ukupno stanje predmetnog spisa uočila bitne propuste, pa je ta komisija odlučila poništiti pobijano rješenje i obnoviti ispitni postupak u ovoj pravnoj stvari. U prilogu odgovora Kantonalna komisija je dostavila Rješenje broj 13-34-2881-UP1/00-EK+F&J od 28. siječnja 2011. godine, te poziv apelantu za dopunu spisa predmeta kao sastavni dio rješenja. IV. Relevantni propisi 21.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Članak 143.a (1) Uposlenik koji smatra da je poslodavatelj povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona podnijeti žalbu županijskoj komisiji za provedbu članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: županijska komisija), koju obrazuje županijski ministar mjerodavan za poslove rada (u daljnjem tekstu: županijski ministar). (2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja županijske komisije, rješava Federalna komisija za provedbu članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar. (3) U slučaju da županijska komisija ne izvršava funkciju radi koje je obrazovana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti županijske komisije. (4) Ako je pred mjerodavnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. ovoga zakona, sud će ustupiti zahtjev na mjerodavno postupanje županijskoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Članak 143.c (2) Odluke federalne odnosno županijske komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju sukladno zakonu; Š...Ć V. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži i pravo na suđenje u razumnom roku, odnosno na pristup sudu, pa slijedi da je apelacija u odnosu na ove navode dopustiva. 24. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. VI. Meritum 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom. Pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. 27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 28. Ustavni sud zapaža da postupak pred Kantonalnom komisijom koji je započeo 6. prosinca 2000. godine nije okončan ni nakon 10 godina i dva mjeseca. 29. Kako postupak pred Kantonalnom komisijom još nije okončan, apelantu je, zapravo, na taj način onemogućen pristup sudu budući da je donošenje odluke nadležne komisije preduvjet za pokretanje sudskog postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno uspostavu radnopravnog statusa u slučaju da apelant nije zadovoljan odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud koji ima punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava,Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije, presuda od 23. lipnja 1981. godine, aplikacija br. 6878/75 i 7238/75). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se kao sporno postavlja pitanje uspostave radnopravnog statusa koje je posebno regulirano odredbama ZOR-a, a u vezi s čim su formirane posebne komisije za odlučivanje. Odredbama ZOR-a je jasno propisao da će sudovi, pred kojima su prije donošenja relevantnih izmjena navedenog zakona pokrenuti postupci koji se tiču tog pitanja, prekinuti te postupke i predmet uputiti nadležnoj kantonalnoj komisiji. 30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da ovakvo zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud svakako ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija. Međutim, prema članku 143.c ZOR-a, takav postupak se pred sudom može voditi tek kad nadležna komisija donese konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan ni nakon deset godina i dva mjeseca od momenta podnošenja žalbe. Kantonalna komisija u svom odgovoru na apelaciju nije dala bilo kakvo obrazloženje ili izjašnjenje o tome zašto postupak koji se tiče pitanja iz radnog odnosa nije okončan ni nakon više od 10 godina. Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji nije naročito složen, a koji za apelanta ima izniman značaj jer treba da se odluči o uspostavi njegovog radnopravnog statusa, sukladno odredbi članka 143. ZOR-a, što je opet preduvjet za ostvarenje nekih drugih prava koja su egzistencijalne prirode, a na koja apelant i ukazuje ovom apelacijom. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem u predmetnom slučaju ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, naprotiv, aktivno je sudjelovao u postupku podnoseći urgencije i predstavke Inspekciji, a sve radi konačnog rješavanja njegovog radnopravnog statusa, sukladno odredbi članka 143. ZOR-a. Budući da je predmet sve vrijeme bio kod Kantonalne komisije, te da apelantov predmet ni nakon podnošenja žalbe protiv prvostupanjskog rješenja nije proslijeđen Federalnoj komisiji, Ustavni sud smatra da isključivo Kantonalna komisija snosi odgovornost za ovako dugo trajanje postupka. 31. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nedopustivo je odugovlačenje Kantonalne komisije da u ovako dugom razdoblju ne donese tako važnu odluku koja se tiče ovako značajnog osobnog statusa pojedinca, što je svakako suprotno standardima prava na donošenje odluke "u razumnom roku", kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2749/08 od 21. siječnja 2011. godine, stavak 31, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je odugovlačenje Federalne, odnosno Kantonalne komisije, te redovnih sudova da u razdoblju dužem od sedam godina i osam mjeseci donesu tako važne odluke koje se tiču značajnog statusa pojedinca dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije o radnopravnom statusu u nerazumno dugom razdoblju, a s obzirom na to da je sudska zaštita moguća tek nakon donošenja takve odluke. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1786/10, rješavajući apelacijuDušana Novakovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDušana Novakovića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje u predmetu koji se nalazi na odlučivanju pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak povodom apelantove žalbe, shodno članuII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dušan Novaković (u daqnjem tekstu: apelant) iz Lušci Palanke podnio je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija), te neodlučivawa o njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješewa, a koju je apelant putem Kantonalne komisije uputio Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Federalna komisija) u postupku pokrenutom radi uspostavljanja radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR). 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije je 20. decembra 2010. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalne komisije 10. januara 2011. godine. 3. Federalna komisija je dostavila odgovor na apelaciju 4. januara 2011. godine, a Kantonalna komisija 1. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. februara 2011. godine. II. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 6. decembra 2000. godine podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi rješavawa radnopravnog statusa, u skladu sa članom 143. ZOR-a, budući da firma u kojoj je radio, RO "Splonum" iz Sanskog Mosta (u daqnjem tekstu: poslodavac), nije riješila njegov radnopravni status. 7. Postupajući povodom apelantove žalbe, Kantonalna komisija je 4. marta 2005. godine uputila apelantu pismeni poziv da u roku od 15 dana od dana prijema poziva dostavi podatke neophodne za rješavanje njegove žalbe. 8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00 EK od 30. novembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješewa je navedeno da apelant uz žalbu nije dostavio niti jedan relevantan dokument na osnovu kog bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da apelant ispuwava sva tri kumulativno postavljena uslova propisana članom 143. ZOR-a. U obrazloženju je istaknuto i to da je dostava pismenog poziva izvršena uredno, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Kako apelant u ostavljenom roku nije postupiou skladu sa pismenim pozivom Kantonalne komisije, odnosno nije dopunio žalbu relevantnom dokumentacijom neophodnom za postupanje povodom njegove žalbe, Kantonalna komisija je odlučila kao u dispozitivu rješewa. 9. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 21. decembra 2007. godine putem Kantonalne komisije podnio žalbu Federalnoj komisiji. Apelant je u žalbi naveo da nije primio pismeni poziv Kantonalnekomisije da dopuni zahtjev relevantnom dokumentacijom, te je od Federalne komisije zatražio da mu ponovo dostavi poziv kako bi dopunio žalbu, navodeći tačnu adresu. 10. Kako Federalna komisija nije donijela odluku o žalbi, apelant je 12. februara 2009. godine toj komisiji, putem Kantonalne komisije, uputio opomenu zbog ćutawa administracije. 11. Apelant je 30. februara 2009. godine i 11. avgusta 2009. godine uputio predstavke Upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde (u daqnjem tekstu: Inspekcija) kojima je zatražio od Inspekcije postupanje po predstavkama kako bi se okončao postupak povodom žalbe pred Federalnom komisijom. 12. Kako Federalna komisija nije reagovala na dopise Inspekcije od 11. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine, Inspekcija je, po treći put, dopisom broj 08-05-4-396/09 od 27. oktobra 2009. godine zatražila od Federalne komisije da bez odlagawa dostavi informaciju u vezi sa apelantovim predmetom. 13. Apelant je Federalnoj komisiji ponovo, 12. oktobra 2009. godine, uputio urgenciju za hitno postupanje povodom žalbe. 14. Federalna komisija je dopisom broj 03-34/11 od 9. novembra 2009. godine obavijestila Inspekciju da se apelantova žalba ne nalazi kod nje, da se žalba još uvijek nalazi kod Kantonalne komisije u fazi obrade, te da će ta komisija preduzeti sve da se postupak što hitnije okonča. 15. O podnesku Federalne komisije Inspekcija je informisala apelanta aktom broj 08-05-4-369/09 od 9. februara 2010. godine. 16. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, koje je ta komisija dostavila uz odgovor na apelaciju, uvažena je apelantova žalba koja je podnesena protiv Rješewa broj 13-34-2881-UP1/00-EK od 30. novembra 2007. godine, a koje je tim rješenjem poništeno. Istim rješenjem je naloženo apelantu da žalbu u roku od 15 dana dopuni sa dokazima koji su navedeni u posebnom aktu, a koji čini sastavni dio rješewa. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna komisija na osnovu prostog poređewa apelantovog potpisa na žalbi od 6. decembra 2000. godine i opomeni zbog ćutawa administracije od 12. februara 2009. godine i potpisa na dostavnici o prijemu zahtjeva za dopunu spisa predmeta od 4. marta 2005. godine jasno zakqučila da apelant nije ličnoprimio poziv za dopunu spisa predmeta, što je za tu komisiju bio dovoljan razlog da poništi osporeno rješenje, te predmetni spis vrati na ponovni postupak. 17. Prema stanju spisa, ponovni postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan. III. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali na dužinu trajawa postupka pred Kantonalnom komisijom kao i na nedonošenje odluke povodom žalbe koja je podnesena protiv rješewa te komisije. Kako apelant nije precizirao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je protiv prvostepenog rješewa, koje je doneseno nakon sedam godina od podnošewa žalbe, uložio žalbu Federalnoj komisiji koja u momentu podnošewa apelacije još nije odlučila o žalbi. Apelant je naveo i to da je u međuvremenu ostvario pravo na starosnu penziju, ali budući da u penzijski osnov nije uvršten staž osigurawa od 31. decembra 1991. godine do odlaska u penziju, utvrđena visina penzije mu je znatno niža. Takođe, apelant ističe da mu poslodavac nije isplatio otpremninu, iako je na to imao pravo prema odredbi člana 21. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05). b) Odgovor na apelaciju 19. U odgovoru na apelaciju Federalna komisija je navela da se ona ne može smatrati strankom u postupku jer toj komisiji žalba nije proslijeđena, te da smatra da preduzetim radwama nije povrijedila apelantova osnovna qudska prava. Federalna komisija je u vezi sa apelantovim navodima da mu nije uvezan staž od 31. decembra 1991. godine istakla da kantonalne i Federalna komisija u slučaju prihvatawa apelantove žalbe nalažu poslodavcu uspostavljanje radnopravnog statusa od momenta obraćawa poslodavcu do 5. maja 2000. godine zato što odredbama ZOR-a nije predviđena njegova retroaktivna primjena. Federalna komisija je predložila da se za više informacija Ustavni sud obrati Kantonalnoj komisiji. 20. Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da je naknadnim uvidom u ukupno stanje predmetnog spisa uočila bitne propuste, pa je ta komisija odlučila da poništi osporeno rješenje i obnovi ispitni postupak u ovoj pravnoj stvari. U prilogu odgovora Kantonalna komisija je dostavila Rješenje broj 13-34-2881-UP1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, te poziv apelantu za dopunu spisa predmeta kao sastavni dio rješewa. IV. Relevantni propisi 21.Zakonoradu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaćeisplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar). (2) O žalbama izjavljenimprotiv rješewa kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. (3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c (2) Odluke federalne odnosnokantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskompreispitivanju u skladu sa zakonom; Š...Ć V. Dopustivost 22. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na suđenje u razumnom roku, odnosno na pristup sudu, pa slijedi da je apelacija u odnosu na ove navode dopustiva. 24. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispuwava uslove dopustivosti prema odredbama članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. VI. Meritum 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbogdužine trajawa postupka pred Kantonalnom komisijom. Pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje 26. ČlanII/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 28. Ustavni sud zapaža da postupak pred Kantonalnom komisijom koji je započeo 6. decembra 2000. godine nije okončan ni nakon 10 godina i dva mjeseca. 29. Kako postupak pred Kantonalnom komisijom još nije okončan, apelantu je, zapravo, na taj način onemogućen pristup sudu budući da je donošenje odluke nadležne komisije preduslov za pokretanje sudskog postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno uspostavljanje radnopravnog statusa u slučaju da apelant nije zadovoljan odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud koji ima punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava,Le Compte, Van LeuveniDe Mayereprotiv Belgije, presuda od 23. juna 1981. godine, aplikacija br. 6878/75 i 7238/75). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se kao sporno postavlja pitanje uspostavljanja radnopravnog statusa koje je posebno regulisano odredbama ZOR-a, a u vezi s čim su formirane posebne komisije za odlučivanje. Odredbama ZOR-a je jasno propisao da će sudovi, pred kojima su prije donošewa relevantnih izmjena navedenog zakona pokrenuti postupci koji se tiču tog pitawa, prekinuti te postupke i predmet uputiti nadležnoj kantonalnoj komisiji. 30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da ovakvo zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud svakako ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija. Međutim, prema članu 143.c ZOR-a, takav postupak se pred sudom može voditi tek kad nadležna komisija donese konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan ni nakon deset godina i dva mjeseca od momenta podnošewa žalbe. Kantonalna komisija u svom odgovoru na apelaciju nije dala bilo kakvo obrazloženje ili izjašnjenje o tome zašto postupak koji se tiče pitawa iz radnog odnosa nije okončan ni nakon više od 10 godina. Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji nije naročito složen, a koji za apelanta ima izniman značaj jer treba da se odluči o uspostavljanju njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, što je opet preduslov za ostvarenje nekih drugih prava koja su egzistencijalne prirode, a na koja apelant i ukazuje ovom apelacijom. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem u predmetnom slučaju ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, naprotiv, aktivno je učestvovao u postupku podnoseći urgencije i predstavke Inspekciji, a sve radi konačnog rješavawa njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. Budući da je predmet sve vrijeme bio kod Kantonalne komisije, te da apelantov predmet ni nakon podnošewa žalbe protiv prvostepenog rješewa nije proslijeđen Federalnoj komisiji, Ustavni sud smatra da iskqučivo Kantonalna komisija snosi odgovornost za ovako dugo trajanje postupka. 31. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nedopustivo je odugovlačenje Kantonalne komisije da u ovako dugom periodu ne donese tako važnu odluku koja se tiče ovako značajnog ličnog statusa pojedinca, što je svakako suprotno standardima prava na donošenje odluke "u razumnom roku", kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2749/08 od 21. januara 2011. godine, stav 31, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zakqučio da je odugovlačenje Federalne, odnosno Kantonalne komisije, te redovnih sudova da u periodu dužem od sedam godina i osam mjeseci donesu tako važne odluke koje se tiču značajnog statusa pojedinca dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošewa odluke Kantonalne komisije o radnopravnom statusu u nerazumno dugom periodu, a s obzirom na to da je sudska zaštita moguća tek nakon donošewa takve odluke. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članuVI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 1786/10, rješavajući apelacijuDušana Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDušana Novakovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje u predmetu koji se nalazi na odlučivanju pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak povodom apelantove žalbe, shodno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dušan Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lušci Palanke podnio je 15. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), te neodlučivanja o njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, a koju je apelant putem Kantonalne komisije uputio Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) u postupku pokrenutom radi uspostavljanja radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije je 20. decembra 2010. godine zatraženo da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalne komisije 10. januara 2011. godine. 3. Federalna komisija je dostavila odgovor na apelaciju 4. januara 2011. godine, a Kantonalna komisija 1. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 9. februara 2011. godine. II. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. decembra 2000. godine podnio žalbu Kantonalnoj komisiji radi rješavanja radnopravnog statusa, u skladu sa članom 143. ZOR-a, budući da firma u kojoj je radio, RO "Splonum" iz Sanskog Mosta (u daljnjem tekstu: poslodavac), nije riješila njegov radnopravni status. 7. Postupajući povodom apelantove žalbe, Kantonalna komisija je 4. marta 2005. godine uputila apelantu pismeni poziv da u roku od 15 dana od dana prijema poziva dostavi podatke neophodne za rješavanje njegove žalbe. 8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00 EK od 30. novembra 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant uz žalbu nije dostavio niti jedan relevantan dokument na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da apelant ispunjava sva tri kumulativno postavljena uvjeta propisana članom 143. ZOR-a. U obrazloženju je istaknuto i to da je dostava pismenog poziva izvršena uredno, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Kako apelant u ostavljenom roku nije postupio u skladu sa pismenim pozivom Kantonalne komisije, odnosno nije dopunio žalbu relevantnom dokumentacijom neophodnom za postupanje povodom njegove žalbe, Kantonalna komisija je odlučila kao u dispozitivu rješenja. 9. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 21. decembra 2007. godine putem Kantonalne komisije podnio žalbu Federalnoj komisiji. Apelant je u žalbi naveo da nije primio pismeni poziv Kantonalne komisije da dopuni zahtjev relevantnom dokumentacijom, te je od Federalne komisije zatražio da mu ponovo dostavi poziv kako bi dopunio žalbu, navodeći tačnu adresu. 10. Kako Federalna komisija nije donijela odluku o žalbi, apelant je 12. februara 2009. godine toj komisiji, putem Kantonalne komisije, uputio opomenu zbog šutnje administracije. 11. Apelant je 30. februara 2009. godine i 11. augusta 2009. godine uputio predstavke Upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Inspekcija) kojima je zatražio od Inspekcije postupanje po predstavkama kako bi se okončao postupak povodom žalbe pred Federalnom komisijom. 12. Kako Federalna komisija nije reagirala na dopise Inspekcije od 11. marta 2009. godine i 28. septembra 2009. godine, Inspekcija je, po treći put, dopisom broj 08-05-4-396/09 od 27. oktobra 2009. godine zatražila od Federalne komisije da bez odlaganja dostavi informaciju u vezi sa apelantovim predmetom. 13. Apelant je Federalnoj komisiji ponovo, 12. oktobra 2009. godine, uputio urgenciju za hitno postupanje povodom žalbe. 14. Federalna komisija je dopisom broj 03-34/11 od 9. novembra 2009. godine obavijestila Inspekciju da se apelantova žalba ne nalazi kod nje, da se žalba još uvijek nalazi kod Kantonalne komisije u fazi obrade, te da će ta komisija preduzeti sve da se postupak što hitnije okonča. 15. O podnesku Federalne komisije Inspekcija je informirala apelanta aktom broj 08-05-4-369/09 od 9. februara 2010. godine. 16. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-34-2881-UP-1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, koje je ta komisija dostavila uz odgovor na apelaciju, uvažena je apelantova žalba koja je podnesena protiv Rješenja broj 13-34-2881-UP1/00-EK od 30. novembra 2007. godine, a koje je tim rješenjem poništeno. Istim rješenjem je naloženo apelantu da žalbu u roku od 15 dana dopuni sa dokazima koji su navedeni u posebnom aktu, a koji čini sastavni dio rješenja. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna komisija na osnovu prostog poređenja apelantovog potpisa na žalbi od 6. decembra 2000. godine i opomeni zbog šutnje administracije od 12. februara 2009. godine i potpisa na dostavnici o prijemu zahtjeva za dopunu spisa predmeta od 4. marta 2005. godine jasno zaključila da apelant nije lično primio poziv za dopunu spisa predmeta, što je za tu komisiju bio dovoljan razlog da poništi osporeno rješenje, te predmetni spis vrati na ponovni postupak. 17. Prema stanju spisa, ponovni postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan. III. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom kao i na nedonošenje odluke povodom žalbe koja je podnesena protiv rješenja te komisije. Kako apelant nije precizirao odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je protiv prvostepenog rješenja, koje je doneseno nakon sedam godina od podnošenja žalbe, uložio žalbu Federalnoj komisiji koja u momentu podnošenja apelacije još nije odlučila o žalbi. Apelant je naveo i to da je u međuvremenu ostvario pravo na starosnu penziju, ali budući da u penzijski osnov nije uvršten staž osiguranja od 31. decembra 1991. godine do odlaska u penziju, utvrđena visina penzije mu je znatno niža. Također, apelant ističe da mu poslodavac nije isplatio otpremninu, iako je na to imao pravo prema odredbi člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05). b) Odgovor na apelaciju 19. U odgovoru na apelaciju Federalna komisija je navela da se ona ne može smatrati strankom u postupku jer toj komisiji žalba nije proslijeđena, te da smatra da preduzetim radnjama nije povrijedila apelantova osnovna ljudska prava. Federalna komisija je u vezi sa apelantovim navodima da mu nije uvezan staž od 31. decembra 1991. godine istakla da kantonalne i Federalna komisija u slučaju prihvatanja apelantove žalbe nalažu poslodavcu uspostavljanje radnopravnog statusa od momenta obraćanja poslodavcu do 5. maja 2000. godine zato što odredbama ZOR-a nije predviđena njegova retroaktivna primjena. Federalna komisija je predložila da se za više informacija Ustavni sud obrati Kantonalnoj komisiji. 20. Kantonalna komisija je u odgovoru na apelaciju istakla da je naknadnim uvidom u ukupno stanje predmetnog spisa uočila bitne propuste, pa je ta komisija odlučila da poništi osporeno rješenje i obnovi ispitni postupak u ovoj pravnoj stvari. U prilogu odgovora Kantonalna komisija je dostavila Rješenje broj 13-34-2881-UP1/00-EK+F&J od 28. januara 2011. godine, te poziv apelantu za dopunu spisa predmeta kao sastavni dio rješenja. IV. Relevantni propisi 21.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar). (2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. (3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c (2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; Š...Ć V. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na suđenje u razumnom roku, odnosno na pristup sudu, pa slijedi da je apelacija u odnosu na ove navode dopustiva. 24. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. VI. Meritum 25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom. Pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 28. Ustavni sud zapaža da postupak pred Kantonalnom komisijom koji je započeo 6. decembra 2000. godine nije okončan ni nakon 10 godina i dva mjeseca. 29. Kako postupak pred Kantonalnom komisijom još nije okončan, apelantu je, zapravo, na taj način onemogućen pristup sudu budući da je donošenje odluke nadležne komisije preduvjet za pokretanje sudskog postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno uspostavljanje radnopravnog statusa u slučaju da apelant nije zadovoljan odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud koji ima punu jurisdikciju za odlučivanje o predmetu spora, odnosno o meritumu predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Le Compte, Van Leuven i De Mayere protiv Belgije, presuda od 23. juna 1981. godine, aplikacija br. 6878/75 i 7238/75). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se kao sporno postavlja pitanje uspostavljanja radnopravnog statusa koje je posebno regulirano odredbama ZOR-a, a u vezi s čim su formirane posebne komisije za odlučivanje. Odredbama ZOR-a je jasno propisao da će sudovi, pred kojima su prije donošenja relevantnih izmjena navedenog zakona pokrenuti postupci koji se tiču tog pitanja, prekinuti te postupke i predmet uputiti nadležnoj kantonalnoj komisiji. 30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da ovakvo zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud svakako ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija. Međutim, prema članu 143.c ZOR-a, takav postupak se pred sudom može voditi tek kad nadležna komisija donese konačnu odluku. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju postupak pred Kantonalnom komisijom nije okončan ni nakon deset godina i dva mjeseca od momenta podnošenja žalbe. Kantonalna komisija u svom odgovoru na apelaciju nije dala bilo kakvo obrazloženje ili izjašnjenje o tome zašto postupak koji se tiče pitanja iz radnog odnosa nije okončan ni nakon više od 10 godina. Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji nije naročito složen, a koji za apelanta ima izniman značaj jer treba da se odluči o uspostavljanju njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, što je opet preduvjet za ostvarenje nekih drugih prava koja su egzistencijalne prirode, a na koja apelant i ukazuje ovom apelacijom. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem u predmetnom slučaju ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, naprotiv, aktivno je učestvovao u postupku podnoseći urgencije i predstavke Inspekciji, a sve radi konačnog rješavanja njegovog radnopravnog statusa, u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a. Budući da je predmet sve vrijeme bio kod Kantonalne komisije, te da apelantov predmet ni nakon podnošenja žalbe protiv prvostepenog rješenja nije proslijeđen Federalnoj komisiji, Ustavni sud smatra da isključivo Kantonalna komisija snosi odgovornost za ovako dugo trajanje postupka. 31. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nedopustivo je odugovlačenje Kantonalne komisije da u ovako dugom periodu ne donese tako važnu odluku koja se tiče ovako značajnog ličnog statusa pojedinca, što je svakako suprotno standardima prava na donošenje odluke "u razumnom roku", kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je o ovom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2749/08 od 21. januara 2011. godine, stav 31, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je odugovlačenje Federalne, odnosno Kantonalne komisije, te redovnih sudova da u periodu dužem od sedam godina i osam mjeseci donesu tako važne odluke koje se tiču značajnog statusa pojedinca dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije o radnopravnom statusu u nerazumno dugom periodu, a s obzirom na to da je sudska zaštita moguća tek nakon donošenja takve odluke. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2025/08, rješavajući apelacijuZ.M.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaZ.M. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Konjicu u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da bez daljnjeg odgađanja nastavi i okonča postupak u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantuZ.M., sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko- neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaZ.M.podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-77/06 od 14. travnja 2008. godine zbog toga što jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora podnio je 8. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-77/06 od 14. travnja 2008. godine, kao i zbog duljine trajanja postupka pred redovitim sudovima u postupku po njegovoj tužbi od 19. travnja 1996. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) zatraženo je 17. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 31. siječnja 2011. godine da dostavi spis. 3. Sud BiH dostavio je odgovor 29. srpnja 2008. godine, Općinski sud 27. studenog 2005. godine, a Pravobraniteljstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 21. srpnja 2008. godine. Općinski sud je dostavio spis Ustavnom sudu 8. veljače 2011. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. kolovoza 2008. godine i 20. siječnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pred Osnovnim sudom Rama 19. travnja 1996. godine pokrenuo postupak tužbom protiv Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Općine Konjic radi naknade štete zbog pritvaranja i držanja u logoru 1993. godine. 7. Osnovni sud Rama donio je Rješenje broj P 5/96 od 26. lipnja 1996. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim (rješenje je postalo pravomoćno 19. srpnja 1996. godine) i 27. kolovoza 1996. godine poslao dopis i predmet ustupio Višem sudu u Mostaru kao nadležnom na daljnji postupak. Viši sud u Mostaru je vratio 17. rujna 1996. godine spis Osnovnom sudu Rama. 8. Osnovni sud Rama poslao je 25. rujna 1996. godine spis Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom radi daljnjeg postupanja. 9. Općinski sud je sačinio službenu zabilješku u predmetu broj P.322/2001 od 20. svibnja 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelant pristupio sudu, te izjavio da je pokrenuo postupak pred nadležnim institucijama radi naknade štete, a odluka nadležnih institucija može se smatrati prethodnim pitanjem u sudbenom postupku. U službenoj zabilješci je navedeno da je apelant predložio sudu da predmetni spor zakaže tek nakon njegova obavještenja, kako bi izbjegao prekid postupka. 10. Općinski sud u Konjicu donio je Rješenje broj P.322/01 od 8. studenog 2004. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje i ustupio predmet Sudu BiH kao nadležnom na daljnji postupak. U obrazloženju ovog rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. 11. Općinski sud u Konjicu 24. prosinca 2004. godine poslao je dopis i spis Sudu BiH na dalje postupanje kao nadležnom. 12. Sud BiH je poslao apelantu dopis u predmetu broj P-63/04 od 31. ožujka 2006. godine kojim ga je obavijestio da mu vraća tužbu od 19. travnja 1996. godine radi ispravka, sukladno članku 274. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pod prijetnjom odbačaja tužbe. 13. Apelant je dostavio Sudu BiH 18. travnja 2006. godine uređenu tužbu. Kao prvotuženog apelant je označio Bosnu i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 Hercegovinu, koju zastupa Pravobraniteljstvo, a kao drugotuženog Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu BiH, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo BiH. 14. Sud BiH je dostavio tužbu na odgovor 21. travnja 2006. godine, a nakon primljenih odgovora na tužbu, zakazao i održao pripremno ročište 8. lipnja 2006. godine. 15. Sud BiH je zakazao i održao glavnu raspravu 5. srpnja 2006. godine na koju je pozvao i svjedoke. Sud BiH je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da preuzmu presudu 20. srpnja 2006. godine u zgradi Suda. 16. Sud BiH je donio Presudu broj P-63/04 od 19. srpnja 2006. godine kojom je obvezao tuženu Bosnu i Hercegovinu da apelantu isplati iznos od 12.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 488.000,00 KM u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je odbijen. Odbijen je i apelantov zahtjev da mu Federacija BiH solidarno sa Bosnom i Hercegovinom isplati iznos od 500.000,00 KM na ime naknade štete, a apelant je obvezan Federaciji Bosne i Hercegovine platiti troškove postupka. Apelant i Bosna i Hercegovina su obvezani da snose svoje troškove. 17. Pravobraniteljstvo je izjavilo priziv protiv presude 14. kolovoza 2006. godine, a apelant 21. kolovoza 2006. godine. Predmet je dostavljen Apelacijskom vijeću Suda BiH 5. rujna 2006. godine radi odlučivanja o prizivu. 18. Sud BiH je donio Rješenje broj Gž-77/06 od 14. travnja 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet dostavio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. 19. Spis je dostavljen Općinskom sudu 12. svibnja 2008. godine. Općinski sud je zakazao pripremno ročište u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P za 23. listopad 2008. godine, koje je odgođeno za 5. veljaču 2009. godine. 20. Općinski sud je donio Rješenje broj 56 0 P018300 08 Pod 13. ožujka 2009. godine kojim se postupak u pravnoj stvari tužitelja prekida "do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o pitanju nadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari". U točki 2. dispozitiva rješenja od 13. ožujka 2009. godine navedeno je da će se postupak nastaviti po prijedlogu jedne od parničnih stranaka. U obrazloženju rješenja je navedeno i da je apelant tražio prekid postupka, pa je sud odlučio da postupak prekine sukladno članku 379. stavak 1. točka 1. ZPP (slučaj određivanja prekida postupka kada sud odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je u momentu podnošenja apelacije osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-777/06, kojim se Sud BiH proglasio nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari, kao nezakonito, odnosno oprečno članku 1. stavak 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelant je istaknuo da postupak traje neopravdano dugo (u momentu podnošenja apelacije 12 godina) i da Sud BiH pokušava izbjeći rješavanje predmeta "dok on ne umre". Apelant je tražio kompenzaciju zbog duljine trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je Apelacijsko vijeće, prigodom odlučivanja o prizivu, a pazeći po službenoj dužnosti na stvarnu nadležnost Suda, utvrdilo da Sud BiH nije nadležan. S tim u svezi, Sud se pozvao na odredbe članka 14. Zakona o Sudu BiH i odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim su utvrđeni postupci u kojima postupa Sud BiH. Prema stavu Suda BiH, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Općinski sud, sukladno članku 27. točka 2.a) Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine. Sud BiH navodi da je apelant pokrenuo postupak radi naknade štete koja mu je nastala odvođenjem od pripadnika Armije Republike BiH (čiji je sljednik Vojska Federacije BiH), nezakonitim uhićenjem i maltretiranjem u logoru "Musala". Prema tomu, po mišljenju Suda BiH, rješavanje o apelantovoj tužbi ne spada u nadležnost Suda BiH. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri Rješenju broj GŽ-77/04 od 14. travnja 2008. godine, te da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je predmet dobio od Osnovnog suda Rama, te da je 2004. godine donio rješenje o nenadležnosti i ustupio predmet Sudu BiH. U momentu kada je dao odgovor na apelaciju (siječnja 2009. godine), Općinski sud je naveo da je zakazano pripremno ročište idaje"postupak u tijeku". Prema mišljenju Općinskog suda, Sud BiH je prihvatio nadležnosti i donio presudu, te imao "mogućnost izazivanja nadležnosti ako je smatrao da je Općinski sud nadležan". Međutim, pošto je Sud BiH donio presudu, samo Sud BiH je eventualno odgovoran za povrede koje apelant trpi. 24. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo je navelo da je apelacija nečitka, kao i da mu nije dostavljena osporena odluka uz apelaciju, zbog čega se ne može očitovati na navode. Imajući u vidu predmet spora, Ustavni sud smatra da nema potrebe za ponovno dostavljanje apelacije Pravobraniteljstvu na odgovor. V. Relevantni propisi 25.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 15. (1) Nakon primitka tužbe sud ocjenjuje je li nadležan. (2) Prigodom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate. (3) Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud. Članak 17. stavak 1. (1) Svaki sud tijekom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Članak 20. (1) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut. (3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su očevid, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo nisu bez važnosti zato što ih je poduzeo nenadležan sud. 26.Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. (1) Ovim se zakonom određuju pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija BosneiHercegovinekojevršejavneovlasti. (2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri obavljanju poslova tijela uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih osoba tih tijela i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Članak 2. (1) Sud će po primitku tužbe prvo ocijeniti je li mjerodavan. (2) Prigodom ocjenjivanja mjerodavnosti, Sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su Sudu poznate. Članak 3. Sud tijekom cijeloga postupka, po službenoj dužnosti, pazi spada li rješavanje spora u sudsku mjerodavnost i vodi računa o svojoj stvarnoj mjerodavnosti. Članak 4. (1) Kad Sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije mjerodavan sud, nego neko drugo tijelo vlasti, oglasit će se nemjerodavnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. (2)Š...Ć (3) Kad tijekom postupka Sud utvrdi da je za rješavanje spora mjerodavan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nemjerodavnim. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 28. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dobio odluku o meritumu u svom predmetu zbog toga što se sudovi proglašavaju nenadležnim za postupanje, te se žali na duljinu trajanja postupka. Posljednje u nizu rješenja je rješenje Općinskog suda od 18. ožujka 2009. godine kojim se sud proglasio nenadležnim za postupanje "dok Ustavni sud ne riješi pitanje nadležnosti". Dakle, uzimajući u obzir tijek cjelokupnog postupka, te činjenicu da sudovi "po službenoj dužnosti" prebacuju nadležnost sa jednog na drugi sud (ne ulazeći u sadržaj i ispravnost rješenja od 18. ožujka 2009. godine, te činjenicu da je apelant predložio prekid postupka do rješavanja pitanja nadležnosti), a da još nema konačne odluke o apelantovoj tužbi, i imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava BiH i članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Dopustivostratione materiae 30. Apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-77/04 kojim se ovaj sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari. 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 32. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Suda BiH kojim se Sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje. Dakle, apelant osporava jednu procesnu odluku u kojoj nije raspravljano o apelantovim pravima i obvezama, već isključivo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje postupka pred Sudom BiH. 33. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje " je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza" (vidi, Europski sud za ljudska prava, odlukeTre Traktorer Aktiebolagod 17. srpnja 1989. godine, stavak 41, iH. v. Franceod 24. listopada 1989. godine, stavak 47). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita jesu li ishod ili "posljedica" predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza. 34. Ustavni sud zapaža da se rješenjem Suda BiH od 14. travnja 2008. godine (iako je prvostupanjska presuda ukinuta) nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obvezi, budući da se ovaj sud samo proglasio nenadležnim i ustupio predmet nadležnom sudu na postupanje. Prema tomu, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza. Pitanje nadležnosti suda ne ulazi u domenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj Gž-77/06. VII. Meritum 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer "sudovi ništa nisu uradili" u njegovoj pravnoj stvari, odnosno nema konačne odluke o njegovoj tužbi što pokreće pitanje suđenja u razumnom roku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. 38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu protiv tuženih tražeći naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru, pa je, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, za Ustavni sud neupitno da se radi o sporu građanskopravne naravi. Stoga su na konkretan slučaj primjenjive garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije glede donošenja odluke u razumnom roku. Donošenje odluke u razumnom roku 40. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tomu se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 41. Također, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). a) Razdoblje koje se uzima u obzir 42. Predmetni postupak pokrenut je 19. travnja 1996. godine i do danas nije okončan. Trenutačno se nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom, ali je rješenjem od 19. ožujka 2009. godine "prekinut". Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantova tužbenog zahtjeva traje 15 godina i još nije donijeta meritorna odluka po apelantovoj tužbi. b) Analiza duljine trajanja postupka 43. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tomu se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud,Vernillo,presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30, iZim- mermann i Steinerod 13. srpnja 1983. godine, serija A broj 66, stavak 24). 44. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru. Međutim, obzirom na činjenicu da se, osim Suda BiH (u prvostupanjskom postupku), niti jedan sud nije bavio suštinom predmeta, njegovim meritumom, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta trenutačno ne može zaključiti da se radi o naročito složenom postupku. 46. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska pravaVan Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj11541/85od 12. travnja 1989. godine, O.I. broj 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant 2002. godine zatražio da sud "zastane sa postupkom", odnosno da sačeka da apelant pokuša riješiti svoje pitanje pred drugim institucijama, a kako bi "spriječio prekid sudbenog postupka". Također, Ustavni sud primjećuje da je posljednje rješenje posljedica apelantova prijedloga da se postupak prekine kako bi "Ustavni sud odlučio o nadležnosti suda za postupanje", kao prethodnom pitanju, a sud je donio rješenje sukladno članku 379. stavak 1. točka 1. ZPP. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nesporno postoji i određen apelantov doprinos duljini predmetnog postupka, ali smatra, imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 19. travnja 1996. godine, da ovi apelantovi prijedlozi, prvi podnesen 2002. godine, dakle, punih šest godina nakon podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, a drugi u ožujku 2009. godine, sami po sebi nisu znatnije doprinijeli duljini postupka. 47. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi u tijeku postupka više puta i na više sudbenih instanci (dva općinska suda, Viši sud, Sud BiH) proglašavali nenadležnim za postupanje i prebacivali pet puta nadležnost jedan drugome sa različitih razina a postupak još uvijek nije meritorno okončan. U svezi s tim i sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud podsjeća da u parnici stranke disponiraju tužbenim zahtjevom, ali sud vodi i upravlja postupkom. Osim toga, jedno od suštinskih pitanja o kojem sud pazi po službenoj dužnosti i tijekom cijelog postupka jeste pitanje nadležnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom Rama, ali nakon toga sudovi su sami (i neovisno o apelantovoj volji) prebacivali nadležnost sa jednog na drugi sud, odnosno proglašavali se nenadležnim. Činjenica da apelant već skoro punih 15 godina ne može doći do konačne odluke zbog okolnosti da su se svi sudovi kod kojih se apelantov predmet do sada nalazio na rješavanju (tri instance - Općinski i Viši sud, te Sud BiH) proglašavaju nenadležnim. Stoga je za Ustavni sud, u situaciji kad se predmetni postupak i pored proteka od skoro punih 15 godina od podnošenja tužbe još uvijek praktično nalazi u početnoj fazi i neizvjesno je kad će se završiti (jer prema stavu Općinskog suda, o nadležnosti treba odlučiti Ustavni sud), neupitno da je u konkretnom slučaju, gledajući u cjelini, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. 48. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je duljini postupka najviše doprinio Općinski sud pred kojim je predmet i najdulje stajao, i to u dva navrata (1996 -2004. godine i od 2006. godine do danas), kao i zbog činjenice da je protivno odredbi ZPP prekinuo postupak. Ovo osobito imajući u vidu da je odredbama ZPP (čl. 15. do 52) propisano kako se rješava pitanje nadležnosti sudova, odnosno postupanje u slučaju sukoba nadležnosti, procedura, postupak i tko je nadležan za odlučivanje, pa se obzirom na navedeno, pokazuje proizvoljnim zaključak Općinskog suda da Ustavni sud u ovom apelacijskom postupku treba odlučiti o nadležnosti redovitih sudova u konkretnom slučaju. 49. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c) Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 51. Prigodom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak, sukladno relevantnim odredbama važećih propisa, ne smatra žurnim, te da postupak povodom apelantove tužbe traje do donošenja odluke Ustavnog suda skoro punih petnaest godina, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko - neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan petnaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju redovitih sudova, osobito Općinskog suda, koji, i pored proteka od 15 godina, još uvijek nisu odlučili koji je od sudova uopće nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi. 53. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9, članka 61. st. 1. i 2, i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2025/08, rješavajući apelacijuZ.M.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaZ.M. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred Opštinskim sudom u Kowicu u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Opštinskom sudu u Kowicu da bez daqnjeg odgađawa nastavi i okonča postupak u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantuZ.M., u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Kowicu i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaZ.M.podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine zbog toga što jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Z.M. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prozora podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine, kao i zbog dužine trajawa postupka pred redovnim sudovima u postupku po njegovoj tužbi od 19. aprila 1996. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Opštinskog suda u Kowicu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda zatraženo je 31. januara 2011. godine da dostavi spis. 3. Sud BiH dostavio je odgovor 29. jula 2008. godine, Opštinski sud 27. novembra 2005. godine, a Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 21. jula 2008. godine. Opštinski sud je dostavio spis Ustavnom sudu 8. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. avgusta 2008. godine i 20. januara 2009. godine . III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je pred Osnovnim sudom Rama 19. aprila 1996. godine pokrenuo postupak tužbom protiv Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Opštine Kowic radi naknade štete zbog pritvarawa i držawa u logoru 1993. godine. 7. Osnovni sud Rama donio je Rješenje broj P 5/96 od 26. juna 1996. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim (rješenje je postalo pravosnažno 19. jula 1996. godine) i 27. avgusta 1996. godine poslao dopis i predmet ustupio Višem sudu u Mostaru kao nadležnom na daqwi postupak. Viši sud u Mostaru je vratio 17. septembra 1996. godine spis Osnovnom sudu Rama. 8. Osnovni sud Rama poslao je 25. septembra 1996. godine spis Opštinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom radi daqnjeg postupawa. 9. Opštinski sud je sačinio zvaničnu zabilješku u predmetu broj P.322/2001 od 20. maja 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelant pristupio sudu, te izjavio da je pokrenuo postupak pred nadležnim institucijama radi naknade štete, a odluka nadležnih institucija može da se smatra prethodnim pitanjem u sudskom postupku. U zvaničnoj zabilješci je navedeno da je apelant predložio sudu da predmetni spor zakaže tek nakon njegovog obavještewa, kako bi izbjegao prekid postupka. 10. Opštinski sud u Kowicu donio je Rješenje broj P.322/01 od 8. novembra 2004. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje i ustupio predmet Sudu BiH kao nadležnom na daqwi postupak. U obrazloženju ovog rješewa Opštinski sud se pozvao na odredbe člana 1 stav 2 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. 11. Opštinski sud u Kowicu 24. decembra 2004. godine poslao je dopis i spis Sudu BiH na dalje postupanje kao nadležnom. 12. Sud BiH je poslao apelantu dopis u predmetu broj P-63/04 od 31. marta 2006. godine kojim ga je obavijestio da mu vraća tužbu od 19. aprila 1996. godine radi ispravke, u skladu sa članom 274 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pod prijetwom odbačaja tužbe. 13. Apelant je dostavio Sudu BiH 18. aprila 2006. godine uređenu tužbu. Kao prvotuženog apelant je označio Bosnu i Hercegovinu, koju zastupa Pravobranilaštvo, a kao drugotuženog Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo BiH. 14. Sud BiH je dostavio tužbu na odgovor 21. aprila 2006. godine, a nakon primljenih odgovora na tužbu, zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine. 15. Sud BiH je zakazao i održao glavnu raspravu 5. jula 2006. godine na koju je pozvao i svjedoke. Sud BiH je zakqučio glavnu raspravu i obavijestio stranke da preuzmu presudu 20. jula 2006. godine u zgradi Suda. 16. Sud BiH je donio Presudu broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine kojom je obavezao tuženu Bosnu i Hercegovinu da apelantu isplati iznos od 12.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 488.000,00 KM u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je odbijen. Odbijen je i apelantov zahtjev da mu Federacija BiH solidarno sa Bosnom i Hercegovinom isplati iznos od 500.000,00 KM na ime naknade štete, a apelant je obavezan da Federaciji Bosne i Hercegovine plati troškove postupka. Apelant i Bosna i Hercegovina su obavezani da snose svoje troškove. 17. Pravobranilaštvo je izjavilo žalbu protiv presude 14. avgusta 2006. godine, a apelant 21. avgusta 2006. godine. Predmet 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 je dostavljen Apelacionom vijeću Suda BiH 5. septembra 2006. godine radi odlučivawa o žalbi. 18. Sud BiH je donio Rješenje broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo prvostepenu presudu i predmet dostavio Opštinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. 19. Spis je dostavljen Opštinskom sudu 12. maja 2008. godine. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P za 23. oktobar 2008. godine, koje je odgođeno za 5. februar 2009. godine. 20. Opštinski sud je donio Rješenje broj 56 0 P 018300 08 P od 13. marta 2009. godine kojim se postupak u pravnoj stvari tužioca prekida "do donošewa odluke Ustavnog suda BiH o pitanju nadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari". U tački 2 dispozitiva rješewa od 13. marta 2009. godine navedeno je da će postupak da se nastavi po predlogu jedne od parničnih stranaka. U obrazloženju rješewa je navedeno i da je apelant tražio prekid postupka, pa je sud odlučio da postupak prekine u skladu sa članom 379 stav 1 tačka 1 ZPP (slučaj određivawa prekida postupka kada sud odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u momentu podnošewa apelacije osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-777/06, kojim se Sud BiH proglasio nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari, kao nezakonito, odnosno suprotno članu 1 stav 2 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelant je istakao da postupak traje neopravdano dugo (u momentu podnošewa apelacije 12 godina) i da Sud BiH pokušava da izbjegne rješavanje predmeta "dok on ne umre". Apelant je tražio kompenzaciju zbog dužine trajawa postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je Apelaciono vijeće, prilikom odlučivawa o žalbi, a pazeći po zvaničnoj dužnosti na stvarnu nadležnost Suda, utvrdilo da Sud BiH nije nadležan. S tim u vezi, Sud se pozvao na odredbe člana 14 Zakona o Sudu BiH i odredbe člana 1 stav 2 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim su utvrđeni postupci u kojima postupa Sud BiH. Prema stavu Suda BiH, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Opštinski sud, u skladu sa članom 27 tačka 2a) Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine. Sud BiH navodi da je apelant pokrenuo postupak radi naknade štete koja mu je nastala odvođenjem od pripadnika Armije Republike BiH (čiji je sljednik Vojska Federacije BiH), nezakonitim hapšenjem i maltretiranjem u logoru "Musala". Prema tome, po mišljenju Suda BiH, rješavanje o apelantovoj tužbi ne spada u nadležnost Suda BiH. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri Rješenju broj GŽ-77/04 od 14. aprila 2008. godine, te da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 23. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je predmet dobio od Osnovnog suda Rama, te da je 2004. godine donio rješenje o nenadležnosti i ustupio predmet Sudu BiH. U momentu kada je dao odgovor na apelaciju (januara 2009. godine), Opštinski sud je naveo da je zakazano pripremno ročište i da je "postupak u toku". Prema mišljenju Opštinskog suda, Sud BiH je prihvatio nadležnosti i donio presudu, te imao "mogućnost izazivawa nadležnosti ako je smatrao da je Opštinski sud nadležan". Međutim, pošto je Sud BiH donio presudu, samo Sud BiH je eventualno odgovoran za povrede koje apelant trpi. 24. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je navelo da je apelacija nečitka, kao i da mu nije dostavljena osporena odluka uz apelaciju, zbog čega se ne može očitovati na navode. Imajući u vidu predmet spora, Ustavni sud smatra da nema potrebe za ponovno dostavljanje apelacije Pravobranilaštvu na odgovor. V. Relevantni propisi 25.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. (1) Poslije prijema tužbe sud ocjenjuje da li je nadležan. (2) Prilikom ocjewivawa nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate. (3) Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošewa tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud. Član 17. stav 1. (1) Svaki sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Član 20. (1) Nakon pravomoćnosti rješewa kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlagawa, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut. (3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo, nisu bez važnosti zato što ih je poduzeo nenadležan sud. 26.Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parničnipostupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštewa. (2) Odredbe ovog zakona primjewivaće se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štetekoja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjewivaće se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Član 2. (1) Sud će po prijemu tužbe prvo ocijeniti da li je nadležan. (2) Prilikom ocjewivawa nadležnosti, Sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su Sudu poznate. Član 3. Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti. Član 4. (1) Kad Sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasiće se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. (2)Š...Ć (3) Kad u toku postupka Sud utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nenadležnim. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 28. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dobio odluku o meritumu u svom predmetu zbog toga što se sudovi proglašavaju nenadležnim za postupanje, te se žali na dužinu trajawa postupka. Posljednje u nizu rješewa je rješenje Opštinskog suda od 18. marta 2009. godine kojim se sud proglasio nenadležnim za postupanje "dok Ustavni sud ne riješi pitanje nadležnosti". Dakle, uzimajući u obzir tok cjelokupnog postupka, te činjenicu da sudovi "po zvaničnoj dužnosti" prebacuju nadležnost sa jednog na drugi sud (ne ulazeći u sadržinu i ispravnost rješewa od 18. marta 2009. godine, te činjenicu da je apelant predložio prekid postupka do rješavawa pitawa nadležnosti), a da još nema konačne odluke o apelantovoj tužbi, i imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava BiH i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Dopustivostratione materiae 30. Apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-77/04 kojim se ovaj sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari. 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom; 32. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Suda BiH kojim se Sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje. Dakle, apelant osporava jednu procesnu odluku u kojoj nije raspravljano o apelantovim pravima i obavezama, već iskqučivo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje postupka pred Sudom BiH. 33. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog sudaza qudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje "da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi, Evropski sud za qudska prava, odlukeTre Traktorer Aktiebolagod 17. jula 1989. godine, stav 41, iH. v. Franceod 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili "posljedica" predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. 34. Ustavni sud zapaža da se rješenjem Suda BiH od 14. aprila 2008. godine (iako je prvostepena presuda ukinuta) nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da se ovaj sud samo proglasio nenadležnim i ustupio predmet nadležnom sudu na postupanje. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Pitanje nadležnosti suda ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je,ratione materiae,inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj Gž-77/06. VII. Meritum 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer "sudovi ništa nisu uradili" u njegovoj pravnoj stvari, odnosno nema konačne odluke o njegovoj tužbi što pokreće pitanje suđewa u razumnom roku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu protiv tuženih tražeći naknadu štete zbog pritvarawa i držawa u logoru, pa je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, za Ustavni sud neupitno da se radi o sporu građanskopravne prirode. Stoga su na konkretan slučaj primjewive garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu donošewa odluke u razumnom roku. Donošenje odluke u razumnom roku 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawapostupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Takođe, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a) Period koji se uzima u obzir 42. Predmetni postupak pokrenut je 19. aprila 1996. godine i do danas nije okončan. Trenutno se nalazi na rješavanju pred Opštinskim sudom, ali je rješenjem od 19. marta 2009. godine "prekinut". Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva traje 15 godina i još nije donijeta meritorna odluka po apelantovoj tužbi. b) Analiza dužine trajawa postupka 43. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka, u smislu člana 6 stav 1 Evropskekonvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud,Vernillo,presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, iZimmermanniSteinerod 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, stav 24). 44. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio naknadu štete zbog pritvarawa i držawa u logoru. Međutim, s obzirom na činjenicu da se, osim Suda BiH (u prvostepenom postupku), niti jedan sud nije bavio suštinom predmeta, njegovim meritumom, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta trenutno ne može zakqučiti da se radi o naročito složenom postupku. 46. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska pravaVan Eesbeeckprotiv Italije, aplikacija broj11541/85od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant 2002. godine zatražio da sud "zastane sa postupkom", odnosno da sačeka da apelant pokuša da riješi svoje pitanje pred drugim institucijama, a kako bi "spriječio prekid sudskog postupka". Takođe, Ustavni sud primjećuje da je posljednje rješenje posljedica apelantovog predloga da se postupak prekine kako bi "Ustavni sud odlučio o nadležnosti suda za postupanje", kao prethodnom pitanju, a sud je donio rješenje u skladu sa članom 379 stav 1 tačka 1 ZPP. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nesporno postoji i određen apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, ali smatra, imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 19. aprila 1996. godine, da ovi apelantovi predlozi, prvi podnesen 2002. godine, dakle, punih šest godina nakon podnošewa tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, a drugi u martu 2009. godine, sami po sebi nisu znatnije doprinijeli dužini postupka. 47. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi u toku postupka više puta i na više sudskih instanci (dva opštinska suda, Viši sud, Sud BiH) proglašavali nenadležnim za postupanje i prebacivali pet puta nadležnost jedan drugome sa različitih nivoa a postupak još uvijek nije meritorno okončan. U vezi s tim i sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud podsjeća da u parnici stranke disponiraju tužbenim zahtjevom, ali sud vodi i upravlja postupkom. Osim toga, jedno od suštinskih pitawa o kojem sud pazi po zvaničnoj dužnosti i tokom cijelog postupkajeste pitanje nadležnosti. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom Rama, ali nakon toga sudovi su sami (i nezavisno od apelantove volje) prebacivali nadležnost sa jednog na drugi sud, odnosno proglašavali se nenadležnim. Činjenica da apelant već skoro punih 15 godina ne može da dođe do konačne odluke zbog okolnosti da su se svi sudovi kod kojih se apelantov predmet do sada nalazio na rješavanju (tri instance - Opštinski i Viši sud, te Sud BiH) proglašavaju nenadležnim. Stoga je za Ustavni sud, u situaciji kad se predmetni postupak i pored proteka od skoro punih 15 godina od podnošewa tužbe još uvijek praktično nalazi u početnoj fazi i neizvjesno je kad će se završiti (jer prema stavu Opštinskog suda, o nadležnosti treba da odluči Ustavni sud), neupitno da je u konkretnom slučaju, gledajući u cjelini, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. 48. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je dužini postupka najviše doprinio Opštinski sud pred kojim je predmet i najduže stajao, i to u dva navrata (1996 - 2004. godine i od 2006. godine do danas), kao i zbog činjenice da je protivno odredbi ZPP prekinuo postupak. Ovo naročito imajući u vidu da je odredbama ZPP (čl. 15 do 52) propisano kako se rješava pitanje nadležnosti sudova, odnosno postupanje u slučaju sukoba nadležnosti, procedura, postupak i ko je nadležan za odlučivanje, pa se s obzirom na navedeno, pokazuje proizvoqnim zakqučak Opštinskog suda da Ustavni sud u ovom apelacionom postupku treba da odluči o nadležnosti redovnih sudova u konkretnom slučaju. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. c) Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 51. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak, u skladu sa relevantnim odredbama važećih propisa, ne smatra hitnim, te da postupak povodom apelantove tužbe traje do donošewa odluke Ustavnog suda skoro punih petnaest godina, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko - neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 52. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak donošewa odluke nije okončan petnaest godina od dana podnošewa tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova, osobito Opštinskog suda, koji, i pored proteka od 15 godina, još uvijek nisu odlučili koji je od sudova uopšte nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi. 53. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1 i 2, i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2025/08, rješavajući apelacijuZ.M.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaZ.M. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Konjicu u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da bez daljnjeg odgađanja nastavi i okonča postupak u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantuZ.M., u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko- neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaZ.M.podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine zbog toga što jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima u postupku po njegovoj tužbi od 19. aprila 1996. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 31. januara 2011. godine da dostavi spis. 3. Sud BiH dostavio je odgovor 29. jula 2008. godine, Općinski sud 27. novembra 2005. godine, a Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 21. jula 2008. godine. Općinski sud je dostavio spis Ustavnom sudu 8. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. augusta 2008. godine i 20. januara 2009. godine . III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pred Osnovnim sudom Rama 19. aprila 1996. godine pokrenuo postupak tužbom protiv Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Općine Konjic radi naknade štete zbog pritvaranja i držanja u logoru 1993. godine. 7. Osnovni sud Rama donio je Rješenje broj P 5/96 od 26. juna 1996. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim (rješenje je postalo pravosnažno 19. jula 1996. godine) i 27. augusta 1996. godine poslao dopis i predmet ustupio Višem sudu u Mostaru kao nadležnom na daljnji postupak. Viši sud u Mostaru je vratio 17. septembra 1996. godine spis Osnovnom sudu Rama. 8. Osnovni sud Rama poslao je 25. septembra 1996. godine spis Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom radi daljnjeg postupanja. 9. Općinski sud je sačinio službenu zabilješku u predmetu broj P.322/2001 od 20. maja 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelant pristupio sudu, te izjavio da je pokrenuo postupak pred nadležnim institucijama radi naknade štete, a odluka nadležnih institucija može se smatrati prethodnim pitanjem u sudskom postupku. U službenoj zabilješci je navedeno da je apelant predložio sudu da predmetni spor zakaže tek nakon njegovog obavještenja, kako bi izbjegao prekid postupka. 10. Općinski sud u Konjicu donio je Rješenje broj P.322/01 od 8. novembra 2004. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje i ustupio predmet Sudu BiH kao nadležnom na daljnji postupak. U obrazloženju ovog rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. 11. Općinski sud u Konjicu 24. decembra 2004. godine poslao je dopis i spis Sudu BiH na dalje postupanje kao nadležnom. 12. Sud BiH je poslao apelantu dopis u predmetu broj P-63/04 od 31. marta 2006. godine kojim ga je obavijestio da mu vraća tužbu od 19. aprila 1996. godine radi ispravke, u skladu sa članom 274. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pod prijetnjom odbačaja tužbe. 13. Apelant je dostavio Sudu BiH 18. aprila 2006. godine uređenu tužbu. Kao prvotuženog apelant je označio Bosnu i Hercegovinu, koju zastupa Pravobranilaštvo, a kao drugotuženog Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo BiH. 14. Sud BiH je dostavio tužbu na odgovor 21. aprila 2006. godine, a nakon primljenih odgovora na tužbu, zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine. 15. Sud BiH je zakazao i održao glavnu raspravu 5. jula 2006. godine na koju je pozvao i svjedoke. Sud BiH je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da preuzmu presudu 20. jula 2006. godine u zgradi Suda. 16. Sud BiH je donio Presudu broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine kojom je obavezao tuženu Bosnu i Hercegovinu da apelantu isplati iznos od 12.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 488.000,00 KM u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je odbijen. Odbijen je i apelantov zahtjev da mu Federacija BiH solidarno sa Bosnom i Hercegovinom isplati iznos od 500.000,00 KM na ime naknade štete, a apelant je obavezan da Federaciji Bosne i Hercegovine plati troškove postupka. Apelant i Bosna i Hercegovina su obavezani da snose svoje troškove. 17. Pravobranilaštvo je izjavilo žalbu protiv presude 14. augusta 2006. godine, a apelant 21. augusta 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 Predmet je dostavljen Apelacionom vijeću Suda BiH 5. septembra 2006. godine radi odlučivanja o žalbi. 18. Sud BiH je donio Rješenje broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo prvostepenu presudu i predmet dostavio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. 19. Spis je dostavljen Općinskom sudu 12. maja 2008. godine. Općinski sud je zakazao pripremno ročište u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P za 23. oktobar 2008. godine, koje je odgođeno za 5. februar 2009. godine. 20. Općinski sud je donio Rješenje broj 56 0 P018300 08 Pod 13. marta 2009. godine kojim se postupak u pravnoj stvari tužitelja prekida "do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o pitanju nadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari". U tački 2. dispozitiva rješenja od 13. marta 2009. godine navedeno je da će se postupak nastaviti po prijedlogu jedne od parničnih stranaka. U obrazloženju rješenja je navedeno i da je apelant tražio prekid postupka, pa je sud odlučio da postupak prekine u skladu sa članom 379. stav 1. tačka 1. ZPP (slučaj određivanja prekida postupka kada sud odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u momentu podnošenja apelacije osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-777/06, kojim se Sud BiH proglasio nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari, kao nezakonito, odnosno suprotno članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelant je istakao da postupak traje neopravdano dugo (u momentu podnošenja apelacije 12 godina) i da Sud BiH pokušava da izbjegne rješavanje predmeta "dok on ne umre". Apelant je tražio kompenzaciju zbog dužine trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je Apelaciono vijeće, prilikom odlučivanja o žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na stvarnu nadležnost Suda, utvrdilo da Sud BiH nije nadležan. S tim u vezi, Sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o Sudu BiH i odredbe člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim su utvrđeni postupci u kojima postupa Sud BiH. Prema stavu Suda BiH, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Općinski sud, u skladu sa članom 27. tačka 2.a) Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine. Sud BiH navodi da je apelant pokrenuo postupak radi naknade štete koja mu je nastala odvođenjem od pripadnika Armije Republike BiH (čiji je sljednik Vojska Federacije BiH), nezakonitim hapšenjem i maltretiranjem u logoru "Musala". Prema tome, po mišljenju Suda BiH, rješavanje o apelantovoj tužbi ne spada u nadležnost Suda BiH. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri Rješenju broj GŽ-77/04 od 14. aprila 2008. godine, te da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je predmet dobio od Osnovnog suda Rama, te da je 2004. godine donio rješenje o nenadležnosti i ustupio predmet Sudu BiH. U momentu kada je dao odgovor na apelaciju (januara 2009. godine), Općinski sud je naveo da je zakazano pripremno ročište idaje"postupak u toku". Prema mišljenju Općinskog suda, Sud BiH je prihvatio nadležnosti i donio presudu, te imao "mogućnost izazivanja nadležnosti ako je smatrao da je Općinski sud nadležan". Međutim, pošto je Sud BiH donio presudu, samo Sud BiH je eventualno odgovoran za povrede koje apelant trpi. 24. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je navelo da je apelacija nečitka, kao i da mu nije dostavljena osporena odluka uz apelaciju, zbog čega se ne može očitovati na navode. Imajući u vidu predmet spora, Ustavni sud smatra da nema potrebe za ponovno dostavljanje apelacije Pravobranilaštvu na odgovor. V. Relevantni propisi 25.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. (1) Poslije prijema tužbe sud ocjenjuje da li je nadležan. (2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate. (3) Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud. Član 17. stav 1. (1) Svaki sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Član 20. (1) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut. (3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo, nisu bez važnosti zato što ih je poduzeo nenadležan sud. 26.Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja. (2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Član 2. (1) Sud će po prijemu tužbe prvo ocijeniti da li je nadležan. (2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, Sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su Sudu poznate. Član 3. Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti. Član 4. (1) Kad Sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. (2)Š...Ć (3) Kad u toku postupka Sud utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nenadležnim. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 28. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 29. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dobio odluku o meritumu u svom predmetu zbog toga što se sudovi proglašavaju nenadležnim za postupanje, te se žali na dužinu trajanja postupka. Posljednje u nizu rješenja je rješenje Općinskog suda od 18. marta 2009. godine kojim se sud proglasio nenadležnim za postupanje "dok Ustavni sud ne riješi pitanje nadležnosti". Dakle, uzimajući u obzir tok cjelokupnog postupka, te činjenicu da sudovi "po službenoj dužnosti" prebacuju nadležnost sa jednog na drugi sud (ne ulazeći u sadržinu i ispravnost rješenja od 18. marta 2009. godine, te činjenicu da je apelant predložio prekid postupka do rješavanja pitanja nadležnosti), a da još nema konačne odluke o apelantovoj tužbi, i imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava BiH i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dopustivostratione materiae 30. Apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-77/04 kojim se ovaj sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari. 31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 32. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Suda BiH kojim se Sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje. Dakle, apelant osporava jednu procesnu odluku u kojoj nije raspravljano o apelantovim pravima i obavezama, već isključivo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje postupka pred Sudom BiH. 33. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje "da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, odlukeTre Traktorer Aktiebolagod 17. jula 1989. godine, stav 41, iH. v. Franceod 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili "posljedica" predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. 34. Ustavni sud zapaža da se rješenjem Suda BiH od 14. aprila 2008. godine (iako je prvostepena presuda ukinuta) nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da se ovaj sud samo proglasio nenadležnim i ustupio predmet nadležnom sudu na postupanje. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Pitanje nadležnosti suda ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 35. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je,ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj Gž-77/06. VII. Meritum 36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer "sudovi ništa nisu uradili" u njegovoj pravnoj stvari, odnosno nema konačne odluke o njegovoj tužbi što pokreće pitanje suđenja u razumnom roku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu protiv tuženih tražeći naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru, pa je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, za Ustavni sud neupitno da se radi o sporu građanskopravne prirode. Stoga su na konkretan slučaj primjenjive garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku. Donošenje odluke u razumnom roku 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Također, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija Abroj 228-B, stav 18). a) Period koji se uzima u obzir 42. Predmetni postupak pokrenut je 19. aprila 1996. godine i do danas nije okončan. Trenutno se nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom, ali je rješenjem od 19. marta 2009. godine "prekinut". Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva traje 15 godina i još nije donijeta meritorna odluka po apelantovoj tužbi. b) Analiza dužine trajanja postupka 43. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud,Vernillo,presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, iZim- mermann i Steinerod 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, stav 24). 44. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru. Međutim, s obzirom na činjenicu da se, osim Suda BiH (u prvostepenom postupku), niti jedan sud nije bavio suštinom predmeta, njegovim meritumom, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta trenutno ne može zaključiti da se radi o naročito složenom postupku. 46. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska pravaVan Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant 2002. godine zatražio da sud "zastane sa postupkom", odnosno da sačeka da apelant pokuša riješiti svoje pitanje pred drugim institucijama, a kako bi "spriječio prekid sudskog postupka". Također, Ustavni sud primjećuje da je posljednje rješenje posljedica apelantovog prijedloga da se postupak prekine kako bi "Ustavni sud odlučio o nadležnosti suda za postupanje", kao prethodnom pitanju, a sud je donio rješenje u skladu sa članom 379. stav 1. tačka 1. ZPP. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nesporno postoji i određen apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, ali smatra, imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 19. aprila 1996. godine, da ovi apelantovi prijedlozi, prvi podnesen 2002. godine, dakle, punih šest godina nakon podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, a drugi u martu 2009. godine, sami po sebi nisu znatnije doprinijeli dužini postupka. 47. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi u toku postupka više puta i na više sudskih instanci (dva općinska suda, Viši sud, Sud BiH) proglašavali nenadležnim za postupanje i prebacivali pet puta nadležnost jedan drugome sa različitih nivoa a postupak još uvijek nije meritorno okončan. U vezi s tim i sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud podsjeća da u parnici stranke disponiraju tužbenim zahtjevom, ali sud vodi i upravlja postupkom. Osim toga, jedno od suštinskih pitanja o kojem sud pazi po službenoj dužnosti i tokom cijelog postupka jeste pitanje nadležnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom Rama, ali nakon toga sudovi su sami (i nezavisno od apelantove volje) prebacivali nadležnost sa jednog na drugi sud, odnosno proglašavali se nenadležnim. Činjenica da apelant već skoro punih 15 godina ne može da dođe do konačne odluke zbog okolnosti da su se svi sudovi kod kojih se apelantov predmet do sada nalazio na rješavanju (tri instance - Općinski i Viši sud, te Sud BiH) proglašavaju nenadležnim. Stoga je za Ustavni sud, u situaciji kad se predmetni postupak i pored proteka od skoro punih 15 godina od podnošenja tužbe još uvijek praktično nalazi u početnoj fazi i neizvjesno je kad će se završiti (jer prema stavu Općinskog suda, o nadležnosti treba da odluči Ustavni sud), neupitno da je u konkretnom slučaju, gledajući u cjelini, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. 48. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je dužini postupka najviše doprinio Općinski sud pred kojim je predmet i najduže stajao, i to u dva navrata (1996 -2004. godine i od 2006. godine do danas), kao i zbog činjenice da je protivno odredbi ZPP prekinuo postupak. Ovo osobito imajući u vidu da je odredbama ZPP (čl. 15. do 52) propisano kako se rješava pitanje nadležnosti sudova, odnosno postupanje u slučaju sukoba nadležnosti, procedura, postupak i ko je nadležan za odlučivanje, pa se s obzirom na navedeno, pokazuje proizvoljnim zaključak Općinskog suda da Ustavni sud u ovom apelacionom postupku treba da odluči o nadležnosti redovnih sudova u konkretnom slučaju. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 51. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak, u skladu sa relevantnim odredbama važećih propisa, ne smatra hitnim, te da postupak povodom apelantove tužbe traje do donošenja odluke Ustavnog suda skoro punih petnaest godina, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko - neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan petnaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova, osobito Općinskog suda, koji, i pored proteka od 15 godina, još uvijek nisu odlučili koji je od sudova uopće nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi. 53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2, i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2086/08, rješavajući apelacijuM. B.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaM. B. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. svibnja 2008. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske daM. B.,u smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacijaM. B.podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. svibnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07-000 097 od 25. listopada 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 10. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. svibnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000 097 od 25. listopada 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 27. rujna 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 092-0-P-07-000 097. 3. Tuženi i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 4. i 6. kolovoza 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju a izvornik predmetnog spisa je 8. listopada 2010. godine dostavio Ustavnom sudu. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 27. studenog 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 7. listopada 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Predmet je evidentiran pod brojem Rs-140/2002. 7. Osnovni sud je održao ročišta 30. listopada, 22. studenog i 3. prosinca 2002. godine. U međuvremenu, 28. studenog 2002. godine tuženi je Osnovnom sudu podnio protutužbu protiv apelanta radi "poništenja sporazuma o otpremnini i vraćanja u posjed struga". 8. Osnovni sud je rješenjem od 7. veljače 2003. godine odredio provedbu vještačenja vještaka financijske struke radi utvrđivanja visine apelantovih potraživanja. Nakon što je vještak 19. ožujka 2003. godine dostavio Osnovnom sudu nalaz i mišljenje, sud je održao ročišta 22. i 29. svibnja 2003. godine, kada je i zaključio glavnu raspravu. Osnovni sud je 29. svibnja 2003. godine donio Presudu broj RS-140/2002 kojom je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te tuženog obvezao da apelantu isplati naknadu plaća u iznosu bliže navedenom u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počevši od podnošenja tužbe, a ostatak apelantova tužbenog zahtjeva je odbio. Presudom je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev tuženog. Osnovni sud je 1. listopada 2003. godine dostavio presudu apelantu protiv koje je apelant izjavio priziv. 9. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-74/04 od 13. siječnja 2005. godine kojim je apelantov priziv uvažio, pobijanu presudu ukinuo u dijelu odluke o apelantovoj tužbi i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Okružni sud je dio prvostupanjske presude koji se odnosi na protutužbu tuženog potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istaknuo da je utvrdio da apelantove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka od 21. svibnja 2003. godine nisu dostavljene vještaku, niti je vještak bio pozvan kako bi se na njih izjasnio. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, apelant je onemogućen raspravljati pred sudom o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava a samim tim i za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. 10. Osnovni sud je u ponovljenom postupku predmet evidentirao pod brojem Rs-13/2005, te je na pripremnom ročištu održanom 10. ožujka 2005. godine odredio dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi, uključujući i čitanje nalaza vještaka ekonomske struke od 12. ožujka 2003. godine, te dopunskog nalaza koji vještak treba uraditi, uzimajući u obzir apelantove prigovore od 21. svibnja 2003. godine. Glavna rasprava je održana 8. travnja 2005. godine. U zapisniku je konstatirano da apelant i tuženi nemaju primjedbi na izvedene dokaze i da je dokazni postupak okončan. 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-13/2005 od 8. travnja 2005. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obvezan apelantu isplatiti naknadu plaća i regresa u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove postupka. Višak apelantova tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen. 12. Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-285/05 od 15. veljače 2007. godine uvaženi su prizivi apelanta i tuženog, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istaknuo da apelantu nije dostavljen podnesak tuženog od 4. ožujka 2005. godine, čime je apelant onemogućen izjasniti se o navodima iz podneska i dokazima ponuđenim uz taj podnesak. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer na sporni odnos nije primijenio odredbe Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 13. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem 092-0-P-07 000 097. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. travnja 2007. godine. Tom prigodom apelant nije htio izlagati tužbu, niti predlagati dokaze jer je na ročištu tražio izuzeće suca koji je bio zadužen predmetnim spisom. Apelant je, također, i u podnescima od 10. i 19. travnja 2007. godine postavio isti zahtjev. Predsjednik Osnovnog suda je rješenjima br. 092-0-P-07 000 097 od 12. i 19. travnja 2007. godine odbio apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da "ne postoji, niti je istaknuta ijedna okolnost koja dovodi u sumnju nepristranost konkretnog suca, niti postoji bilo koji razlog za izuzeće naveden u članku 357. ZPP". Predsjednik suda je potom aktom broj 092-0-P-07 000 097 od 10. svibnja 2007. godine odlučio da se predmetnim spisom razdužuje dotadašnji sudac i da se zadužuje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 novi, zbog čega je bespredmetno da se rješava o izuzeću predmetnog suca. 14. Osnovni sud je, nakon toga, održao pripremno ročište 8. lipnja 2007. godine. Tom prigodom sud je donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provedbu dokaza na glavnoj raspravi, izuzev prijedloga za vještačenje vještaka ekonomsko-financijske struke (o kojem će sud naknadno donijeti odluku). Osim toga, tom prigodom je apelant izvršio objektivnu preinaku tužbe na način da je, pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, istaknuo i zahtjev za vraćanje na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Ročišta za glavnu raspravu su održana 20. lipnja i 27. srpnja, te 6, 20. i 28. rujna 2007. godine, kad je glavna rasprava zaključena. 15. Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-07 000 097 od 25. listopada 2007. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćene plaće za lipanj 2002. godine iznos od 236,00 KM, te za razdoblje od 1. do 13. rujna 2002. godine iznos od 175,50 KM, kao i da mu na ime primanja u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM sa zakonskom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Općinski sud je dalje odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu plaća u razdoblju od siječnja do svibnja, te za srpanj i kolovoz 2000. godine, potom, u dijelu koji se odnosio na isplatu otpremnine, te u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa. Osim toga, Osnovni sud je, zbog nepravodobnosti, presudom odbacio apelantovu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na apelantov povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 16. U obrazloženju presude Osnovni sud je istaknuo da je utvrdio da je apelant 6. rujna 2001. godine sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da je točkom 2. tog ugovora određeno da će apelantu biti isplaćivana mjesečna plaća u iznosu od 810,00 KM. Dalje je navedeno da je 21. ožujka 2002. godine apelant potpisao izjavu da je suglasan, obzirom na teškoće tuženog, da mu se obračun plaće počevši od 1. siječnja 2002. godine vrši sukladno točki 4. Odluke ravnatelja tuženog broj I-A-1-395/02 od 1. ožujka 2002. godine. Također je sud utvrdio da je apelant 10. rujna 2002. godine opozvao danu izjavu. Osim toga, apelant je 13. rujna 2002. godine sa tuženim sklopio Sporazum o otpremnini iz kojeg proizlazi da je suglasan da mu radni odnos kod tuženog, kao tehnološkom višku, prestane sa 13. rujnom 2002. godine bez prava na korištenje otkaznog roka i da se sa tuženim dogovorio da mu tuženi na ime otpremnine preda u vlasništvo strug, s tim što će apelant tuženom doplatiti iznos od 2.000,00 KM koji će se obustaviti od neisplaćenih plaća. Dalje je sud utvrdio da je tuženi donio Rješenje broj I-A-I-2497/02 od 13. rujna 2002. godine kojim je apelantu otkazao ugovor o radu sa istim nadnevkom zbog smanjenog opsega proizvodnje, kao i zbog organizacijskih, tehnoloških i ekonomskih razloga i nemogućnosti apelantova radnog angažmana u duljem vremenskom razdoblju na drugo odgovarajuće radno mjesto, sve sukladno članku 112. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno članku 70. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je dalje istaknuo da, prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske, naknada plaće kao primanja po osnovi ugovora o radu predstavlja novčano potraživanje. Obzirom na to da je apelant izjavom od 21. ožujka 2002. godine dao suglasnost za isplatu plaće čija je visina određena odlukom ravnatelja od 1. ožujka 2002. godine (50% ugovorene plaće), to se na konkretni odnos treba primijeniti odredba članka 344. ZOO. Tom odredbom je propisano da obveza dužnika prestaje kada povjeritelj izjavi da neće zahtijevati ispunjenje, a dužnik se suglasio sa tim (oprost duga). Zbog navedenog, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je u ovom dijelu sud prihvatio kao objektivan, iz kojih proizlazi da je apelantu u utuženom razdoblju od siječnja do kolovoza 2002. godine isplaćivana plaća u iznosu od 405,00 KM osim za lipanj, kad mu je isplaćena plaća u iznosu od 236,00 KM, te u razdoblju od 1. pa do 13. rujna 2002. godine, za koje mu nije uopće isplaćena plaća, sud je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te apelantu za ova razdoblja dosudio plaće u visini određenoj odlukom ravnatelja, kada je apelant opozvao danu izjavu. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu plaća (do iznosa koji je bio određen u ugovoru o radu) sud je odbio kao neutemeljen, budući da se na taj dio tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe o oprostu duga. 17. Vezano za isplatu primanja za vrijeme otkaznog roka, sud je istaknuo da je otkazni rok reguliran čl. 135. i 136. ZOR-a, te da je člankom 78. stavak 3. Pravilnika tuženog propisan otkazni rok od dva mjeseca ukoliko radnik ima radni staž od 10 do 20 godina. Obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu nalaz sudbenog vještaka, zaključio da bi apelantu na ime otkaznog roka za razdoblje od 13. rujna do 13. prosinca 2002. godine pripadao iznos od dvije prosječne mjesečne plaće, dakle, 1.620,00 KM, ali da je tuženi 7. listopada 2002. godine apelantu na ime plaća iz otkaznog roka isplatio iznos od 680,00 KM. Sud je zaključio da je ovim postupkom tuženi priznao postojanje duga prema apelantu, pa je tuženog obvezao da apelantu isplati razliku od 940,00 KM. 18. Dalje, navedeno je da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu otpremnine neutemeljen budući da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o otpremnini kojim je tuženi apelantu na ime otpremnine dao u vlasništvo strug s tim da će apelant doplatiti iznos od 2.000, 00 KM do utvrđene vrijednosti struga. Navedeno je da je predmetni sporazum izraz slobodne volje apelanta, te da taj sporazum - izjavu, također, treba ocjenjivati u smislu članka 344. ZOO. Osim toga, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu regresa jer je na temelju nalaza sudbenog vještaka utvrdio da je tuženi u 2001. godini za svoje radnike uplatio po 100,00 KM na ime regresa za godišnji odmor, a da je uplata izvršena kompenzacijom jer je tuženi imao potraživanja prema TE Gacko koja nije mogao naplatiti, pa ga je usmjerio na plaćanje utrošene električne energije za svoje radnike (svakom po 100,00 KM). Dalje je navedeno da je iz nalaza sudbenog vještaka utvrđeno da tuženi u 2001. godini nije bio u financijskoj situaciji da radnicima isplaćuje regres u punom iznosu, kao ni u 2002. godini, te da ni ostalim radnicima tuženog u spornom razdoblju nije vršena isplata regresa pa bi udovoljavanjem ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelant bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženog, a, po ocjeni suda, to nije suština regresa kao autonomnog prava ustanovljenog u korist radnika. 19. Dalje je Osnovni sud istaknuo da je odbacio apelantov zahtjev za vraćanje na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa jer je podnesen nepravodobno. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant zahtjev za povratak na radno mjesto uputio 8. lipnja 2007. godine, a radni odnos mu je prestao 13. rujna 2002. godine. Obzirom na odredbe članka 118. ZOR-a, Osnovni sud je istaknuo da je apelant u konkretnom slučaju propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu traženih prava. 20. Protiv donesene presude apelant i tuženi su izjavili prizive i predmetni spis je 6. prosinca 2007. godine dostavljen Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ- 07-000 662 od 26. svibnja 2008. godine kojom je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (za isplatu plaća do visine utvrđene ugovorom o radu, za isplatu otpremnine i regresa) i u dijelu u kojem je tužba odbačena kao nepravodobna (povrat apelanta na posao i uspostavu prava iz radnog odnosa). Osim toga, Okružni sud je, stavom dva izreke presude, priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi prvostupanjskom presudom bio obvezan apelantu na ime primanja u otkaznom roku isplatiti iznos od 940,00 KM na način da je odbijen ovaj dio apelantova tužbenog zahtjeva. U ostalom (dosuđujućem) dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za lipanj 2002. godine, te za razdoblje od 1. do 13. rujna 2002. godine, Okružni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da je, po njegovoj ocjeni, Osnovni sud pravilno odlučio kada je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plaće, te kada je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neutemeljen. Također je Okružni sud naveo da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio kao nepravodobnu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 21. Pored toga, prema zaključku Okružnog suda, Osnovni sud je usvajanjem apelantova zahtjeva za isplatu naknade po osnovi primanja u otkaznom roku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Okružni sud je istaknuo da iz sporazuma o otpremnini koji je zaključen među strankama 13. rujna 2002. godine proizlazi da se apelant suglasio da mu radni odnos kod tuženog prestane tog dana, bez prava na korištenje otkaznog roka. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da je i u rješenju o otkazu apelantova ugovora o radu navedeno da apelant ima pravo na otpremninu sukladno postignutom sporazumu. Okružni sud je istaknuo da navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu apelant nije pobijao i ono je postalo pravomoćno. Imajući u vidu da se apelant odrekao prava na korištenje otkaznog roka, to je, po ocjeni Okružnog suda, a uzimajući u obzir i odredbu članka 344. stavak 1. ZOO, prvostupanjsku presudu u tom dijelu primjenom članka 229. stavak 1. točka 4. ZPP valjalo preinačiti i apelantov zahtjev u ovom dijelu odbiti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), potom, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i to kako relevantne zakone, tako i podzakonske akte koji se primjenjuju na radne odnose. Također, apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili i odredbu članka 344. ZOO jer "on nije povjeritelj obzirom na to da je radio za plaću i nije nikada izjavio da neće zahtijevati svoju plaću". U svezi s tim, apelant ističe da se njegova izjava od 1. ožujka 2002. godine ne može smatrati nikakvim sporazumom naročito zato što je on opozvao svoju izjavu. Također, apelant ističe da sud nije uzeo u obzir sve dokaze koje je on predložio. Dalje, apelant smatra da su sudovi bili pristrani "jer u presudi navode odluku ravnatelja tuženog od 1. ožujka 2002. godine, koja nije bila predložena niti uvrštena kao dokaz tijekom postupka". Prema apelantovu mišljenju, cjelokupno obrazloženje presude Okružnog suda je dvosmisleno, nejasno, nedosljedno i konfuzno. Pored toga, apelant ističe da je Okružni sud odbio njegov zahtjev za isplatu regresa i da je u obrazloženju presude pogrešno ocijenio i naveo da ni ostalim radnicima tuženog nije isplaćivan regres za sporno razdoblje, mada je u drugom predmetu u istom sastavu donio sasvim drugačiju odluku i dao drugačije obrazloženje u svezi sa regresom i mada je i sudovima i apelantu poznato da su mnogi radnici koji su to pravo potraživali putem suda to pravo i ostvarili. Također, apelant traži da Ustavni sud donese konačnu odluku u ovom sporu, jer je on izgubio povjerenje u redovite sudove. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog "bespotrebnog odugovlačenja" suda, zbog čega je on morao tražiti od suda "što usmeno, što pismeno" zakazivanje ročišta i donošenje odluke. Dalje, apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istaknuo da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava neutemeljeni i da apelaciju treba odbiti. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo historijat predmetne parnice i istaknuo da je apelacija neutemeljena zbog čega je treba odbaciti kao nedopuštenu. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Član 123. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 26. UZakonu o radu - prečišćeni tekst("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07) relevantne odredbe glase: Član 118. Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Član 126. Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; 27. UZakonu o obligacijskim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 344. stav 1. (1) Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. svibnja 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 6. lipnja 2008. godine a apelacija je podnesena 10. srpnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 35. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenog sustava (vidi, Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 36. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Predmetni postupak započeo je 7. listopada 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu, a okončan je donošenjem presude Okružnog suda od 26. svibnja 2008. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom predmetu je ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci. To je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza duljine trajanja postupka 38. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanja osnove i visine apelantovih potraživanja iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može okarakterizirati naročito složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od iznimnog značaja za apelanta obzirom na to da se radi o radnom sporu. Pri tomu Ustavni sud podsjeća da je i odredbama ZPP propisano žurno postupanje u radnim sporovima. 39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, te imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju Okružnog suda, koji se uopće nije očitovao na apelantove navode vezane za odugovlačenje postupka, Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini predmetnog postupka. 40. U svezi sa doprinosom sudova duljini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nedostavljanje svih dokaza strankama u postupku). Pri tomu Ustavni sud primjećuje da je u tri navrata pred Osnovnim sudom postupak okončan u relativno kratkom vremenu - tri do deset mjeseci i da je predmetni spis povodom izjavljenih priziva u tri navrata pred Okružnim sudom bio dulje od tri godine. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prigodom analize duljine trajanja postupka, u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tomu je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi, Europski sud,Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A broj 230-D, stavak 99). U svezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, promatran? pojedinačno na određenim instancama, može biti smatrana "razumnom". Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati duljinu trajanja postupka pred tim sudom, te da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 41. Obzirom na navedeno, uzimajući u obzir da je rješavanje predmetnog spora bilo od velike važnosti za apelanta, te ocjenjujući ponašanje redovitih sudova u cjelini, neovisno o činjenici da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali određenu ažurnost, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini postupka, Ustavni sud smatra da se duljina predmetnog postupka koji se, dakle, smatra žurnim, a koji je trajao pet godina i sedam mjeseci, može u cijelosti pripisati redovitim sudovima. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 43. Prigodom odlučivanja o apelantovu zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i sedam mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je žuran, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 1.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, također, smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, provedbom i ocjenom dokaza, obrazloženjem presude, te navodnom "pristranosti" sudova. 45. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 46. U svezi s tim Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant nezadovoljan jer je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 340. stavak 1. ZOO. Ovaj članak propisuje da obveza prestaje kad povjeritelj izjavi dužniku da neće tražiti njezino ispunjenje i dužnik se s tim suglasi.S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju presude istaknuo da otpremnina, kao i ostala potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživanja kojih se, u smislu članka 344. stavak 1. ZOO, povjeritelj može odreći. Ustavni sud zapaža da je sud obrazložio da je apelant, kao povjeritelj, potpisao izjavu kojom je suglasan sa iznosom plaće koju treba primati počevši od 1. siječnja 2002. godine (iznos od 405,00 KM za koji je sud naveo da je među strankama nesporan). Dalje je sud naveo da je apelantu za razdoblje od siječnja do kolovoza (izuzev plaće za lipanj 2002. godine) isplaćena plaća sukladno apelantovoj izjavi koju je on, kao povjeritelj, potpisao i u kojoj se suglasio sa visinom plaće koja mu treba biti isplaćivana od tuženog kao dužnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljno i logično obrazloženje za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o oprostu duga, odnosno da predmetno potraživanje ima karakter duga na koji se može primijeniti odredba članka 344. stavak 1. ZOO. Obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili istaknuto činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da redoviti sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koje je on predložio, što znači da smatra da nije jednakopravno sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Pored toga, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudbene procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud,Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom svog opunomoćenika (supruge koju je ovlastio za zastupanje) na pripremnom ročištu od 8. lipnja 2007. godine predložio u zapisniku taksativno navedene dokaze koji se trebaju provesti na glavnoj raspravi, te da je sud tom prigodom donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provedbu dokaza na glavnoj raspravi (izuzev provedbe dokaza vještačenjem za koje je sud naveo da će naknadno odlučiti). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na glavnoj raspravi od 20. lipnja 2007. godine, nakon što je proveo sve predložene dokaze, usvojio i apelantov prijedlog za vještačenje i odredio provedbu i tog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava da jednakopravno sudjeluje u postupku neutemeljeni. 48. Glede apelantovih navoda koji se odnose na pristranost sudova, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav navedene osobe je važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Europski sud,Wettstein v. Švicarska,presuda od 21. prosinca 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stavak 44, ECHR 2000-XII). 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode da su redoviti sudovi bili pristrani zasniva na tvrdnjama da je u obrazloženju presude navedena odluka ravnatelja tuženog od 1. ožujka 2002. godine koja nije bila predložena, niti uvrštena kao dokaz tijekom postupka. U svezi s tim, Ustavni sud, na temelju dokumentacije predmetnog spisa, primjećuje da je na pripremnom ročištu održanom 8. lipnja 2007. godine tuženi prigodom obrazlaganja odgovora na tužbu istaknuo da je apelant potpisao izjavu o suglasnosti da mu se obračunava plaća sukladno odluci ravnatelja od 1. ožujka 2002. godine. Osim toga, tuženi je predložio da se provede dokaz uvidom u "izjavuŠapelantovuĆo plaći". Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud, u obrazloženju presude, naveo da je, pored ostalih dokaza, proveo i dokaz uvidom u apelantovu izjavu od 21. ožujka 2002. godine (druga strana presude) i da je na trećoj strani presude obrazloženo da iz apelantove izjave od 21. ožujka 2002. godine proizlazi da je suglasan da mu se obračun plaće vrši sukladno odluci ravnatelja od 1. ožujka 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da redoviti sudovi nisu ni naveli da su proveli dokaz koji apelant navodi. Ustavni sud smatra da istaknuti apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje pristranosti sudova, a apelant nije ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neutemeljeni, te da apelant nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristran sud iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. 50. Glede apelantovih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo obrazloženjem presude, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. travnja 2002. godine iAP 352/04od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi, Europski sud,Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A broj 303-A, stavak 29). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud,Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. ožujka 2006. godine). 51. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba ZOO i Zakona o radu ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neutemeljeni. 52. Glede apelantova nezadovoljstva odlukom redovitih sudova u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantova tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu regresa, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci brojAP 2200/07od 10. travnja 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio "da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim". 53. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Okružni sud i u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 2220/07od 10. travnja 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se glede apelacijskih navoda vezanih za isplatu regresa poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Osim toga, glede apelantovih navoda da je Okružni sud u drugom predmetu povodom iste pravne situacije donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. 54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Pravo na imovinu 55. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 56. Obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu oslanjaju na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. Ostali navodi 57. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, osporene odluke se tiču isključivo pitanja ostvarivanja prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršenja prava iz čl. 3. i 5. Europske konvencije, pa ove navode neće posebno ispitivati. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim i koji je po zakonu žuran, trajao pet godina i sedam mjeseci, kada je doprinos Osnovnog suda u Vlasenici i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu odlučujući za duljinu trajanja postupka, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi proveli sve predložene dokaze i kada u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant nije dokazao postojanje pristranosti suda. 60. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2086/08, rješavajući apelacijuM. B.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaM. B. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske daM. B.,u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaM. B.podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. M.B. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od AD "Boksit" Milići (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda je 27. septembra 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 092-0-P-07-000 097. 3. Tuženi i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 4. i 6. avgusta 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju a original predmetnog spisa je 8. oktobra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 27. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 7. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi potraživawa iz radnog odnosa. Predmet je evidentiran pod brojem Rs-140/2002. 7. Osnovni sud je održao ročišta 30. oktobra, 22. novembra i 3. decembra 2002. godine. U međuvremenu, 28. novembra 2002. godine tuženi je Osnovnom sudu podnio protivtužbu protiv apelanta radi "poništewa sporazuma o otpremnini i vraćawa u posjed struga". 8. Osnovni sud je rješenjem od 7. februara 2003. godine odredio sprovođenje vještačewa vještaka finansijske struke radi utvrđivawa visine apelantovih potraživawa. Nakon što je vještak 19. marta 2003. godine dostavio Osnovnom sudu nalaz i mišljenje, sud je održao ročišta 22. i 29. maja 2003. godine, kada je i zakqučio glavnu raspravu. Osnovni sud je 29. maja 2003. godine donio Presudu broj RS-140/2002 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te tuženog obavezao da apelantu isplati naknadu plata u iznosu bliže navedenom u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošewa tužbe, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbio. Presudom je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Osnovni sud je 1. oktobra 2003. godine dostavio presudu apelantu protiv koje je apelant izjavio žalbu. 9. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-74/04 od 13. januara 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo u dijeluodluke o apelantovoj tužbi i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Okružni sud je dio prvostepene presude koji se odnosi na protivtužbu tuženog potvrdio. U obrazloženju rješewa Okružni sud je istakao da je utvrdio da apelantove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka od 21. maja 2003. godine nisu dostavljene vještaku, niti je vještak bio pozvan kako bi se na wih izjasnio. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, apelant je onemogućen da raspravlja pred sudom o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava a samim tim i za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. 10. Osnovni sud je u ponovljenom postupku predmet evidentirao pod brojem Rs-13/2005, te je na pripremnom ročištu održanom 10. marta 2005. godine odredio dokaze koji će se sprovesti na glavnoj raspravi, ukqučujući i čitanje nalaza vještaka ekonomske struke od 12. marta 2003. godine, te dopunskog nalaza koji vještak treba da uradi, uzimajući u obzir apelantove prigovore od 21. maja 2003. godine. Glavna rasprava je održana 8. aprila 2005. godine. U zapisniku je konstatovano da apelant i tuženi nemaju primjedbi na izvedene dokaze i da je dokazni postupak okončan. 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-13/2005 od 8. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da apelantu isplati naknadu plata i regresa u iznosima bliže navedenim upresudi sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove postupka. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen. 12. Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-285/05 od 15. februara 2007. godine uvažene su žalbe apelanta i tuženog, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa Okružni sud je istakao da apelantu nije dostavljen podnesak tuženog od 4. marta 2005. godine, čime je apelant onemogućen da se izjasni o navodima iz podneska i dokazima ponuđenim uz taj podnesak. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer na sporni odnos nije primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). 13. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem 092-0-P-07 000 097. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. aprila 2007. godine. Tom prilikom apelant nije htio izlagati tužbu, niti predlagati dokaze jer je na ročištu tražio izuzeće sudije koji jebio zadužen predmetnim spisom. Apelant je, takođe, i u podnescima od 10. i 19. aprila 2007. godine postavio isti zahtjev. Predsjednik Osnovnog suda je rješewima br. 092-0-P-07 000 097 od 12. i 19. aprila 2007. godine odbio apelantov zahtjev. U obrazloženju rješewa je navedeno da "ne postoji, niti je istaknuta ijedna okolnost koja dovodi u sumnju nepristrasnost konkretnog sudije, niti postoji bilo koji razlog za izuzeće naveden u članu 357 ZPP". Predsjednik suda je zatim aktom broj 092-0-P-07 000 097 od 10. maja 2007. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 godine odlučio da se predmetnim spisom razdužuje dotadašwi sudija i da se zadužuje novi, zbog čega je bespredmetno da se rješava o izuzeću predmetnog sudije. 14. Osnovni sud je, nakon toga, održao pripremno ročište 8. juna 2007. godine. Tom prilikom sud je donio rješenje da se usvajaju svi predlozi stranaka za sprovođenje dokaza na glavnoj raspravi, izuzev predloga za vještačenje vještaka ekonomsko-finansijske struke (o kojem će sud naknadno da donese odluku). Osim toga, tom prilikom je apelant izvršio objektivno preinačenje tužbe na način da je, pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu potraživawa iz radnog odnosa, istakao i zahtjev za vraćanje na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Ročišta za glavnu raspravu su održana 20. juna i 27. jula, te 6, 20. i 28. septembra 2007. godine, kad je glavna rasprava zakqučena. 15. Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-07 000 097 od 25. oktobra 2007. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćene plate za juni 2002. godine iznos od 236,00 KM, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine iznos od 175,50 KM, kao i da mu na ime primawa u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM sa zakonskom kamatom od podnošewa tužbe do isplate. Opštinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu plata u periodu od januara do maja, te za juli i avgust 2000. godine, zatim, u dijelu koji se odnosio na isplatu otpremnine, te u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa. Osim toga, Osnovni sud je, zbogneblagovremenosti, presudom odbacio apelantovu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na apelantov povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 16. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant 6. septembra 2001. godine sa tuženim zakqučio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da je tačkom 2 tog ugovora određeno da će apelantu biti isplaćivana mjesečna plata u iznosu od 810,00 KM. Dalje je navedeno da je 21. marta 2002. godine apelant potpisao izjavu da je saglasan, s obzirom na teškoće tuženog, da mu se obračun plate počev od 1. januara 2002. godine vrši u skladu sa tačkom 4 Odluke direktora tuženog brojI-A-1-395/02 od 1. marta 2002. godine. Takođe je sud utvrdio da je apelant 10. septembra 2002. godine opozvao datu izjavu. Osim toga, apelant je 13. septembra 2002. godine sa tuženim sklopio Sporazum o otpremnini iz kojeg proizilazi da je saglasan da mu radni odnos kod tuženog, kao tehnološkom višku, prestane sa 13. septembrom 2002. godine bez prava na korišćenje otkaznog roka i da se sa tuženim dogovorio da mu tuženi na ime otpremnine preda u svojinu strug, s tim što će apelant tuženom da doplati iznos od 2.000,00 KM koji će se obustaviti od neisplaćenih plata. Dalje je sud utvrdio da je tuženi donio Rješenje brojI-A-I-2497/02 od 13. septembra 2002. godine kojim je apelantu otkazao ugovor o radu sa istim datumom zbog smanjenog obima proizvodnje, kao i zbog organizacionih, tehnološkihi ekonomskih razloga i nemogućnosti apelantovog radnog angažmana u dužem vremenskom periodu na drugo odgovarajuće radno mjesto, sve u skladu sa članom 112 Zakona o radu (u daljewm tekstu: ZOR), odnosno članom 70 Pravilnika o radu (u daqnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je dalje istakao da, prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske, naknada plate kao primawa po osnovu ugovora o radu predstavlja novčano potraživanje. S obzirom na to da je apelant izjavom od 21. marta 2002. godine dao saglasnost za isplatu plate čija je visina određena odlukom direktora od 1. marta 2002. godine (50% ugovorene plate), to na konkretni odnos treba da se primijeni odredba člana 344 ZOO. Tom odredbom je propisano da obaveza dužnika prestaje kada povjerilac izjavi da neće zahtijevati ispunjenje, a dužnik se saglasio sa tim (oprost duga). Zbog navedenog, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je u ovom dijelu sud prihvatio kao objektivan, iz kojih proizilazi da je apelantu u utuženom periodu od januara do avgusta 2002. godine isplaćivana plata u iznosu od 405,00 KM osim za juni, kad mu je isplaćena plata u iznosu od 236,00 KM, te u periodu od 1. pa do 13. septembra 2002. godine, za koji mu nije uopšte isplaćena plata, sud je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te apelantu za ove periode dosudio plate u visini određenoj odlukom direktora, kada je apelant opozvao datu izjavu. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu plata (do iznosa koji je bio određen u ugovoru o radu) sud je odbio kao neosnovan, budući da se na taj dio tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe o oprostu duga. 17. Vezano za isplatu primawa za vrijeme otkaznog roka, sud je istakao da je otkazni rok regulisan čl. 135 i 136 ZOR-a, te da je članom 78 stav 3 Pravilnika tuženog propisan otkazni rok od dva mjeseca ukoliko radnik ima radni staž od 10 do 20 godina. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, zakqučio da bi apelantu na ime otkaznog roka za pe- riod od 13. septembra do 13. decembra 2002. godine pripadao iznos od dvije prosječne mjesečne plate, dakle, 1.620,00 KM, ali da je tuženi 7. oktobra 2002. godine apelantu na ime plata iz otkaznog roka isplatio iznos od 680,00 KM. Sud je zakqučio da je ovim postupkom tuženi priznao postojanje duga prema apelantu, pa je tuženog obavezao da apelantu isplati razliku od 940,00 KM. 18. Dalje, navedeno je da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu otpremnine neosnovan budući da je apelant sa tuženim zakqučio ugovor o otpremnini kojim je tuženi apelantu na ime otpremnine dao u svojinu strug s tim da će apelant doplatiti iznos od 2.000, 00 KM do utvrđene vrijednosti struga. Navedeno je da je predmetni sporazum izraz slobodne volje apelanta, te da taj sporazum - izjavu, takođe, treba ocjewivati u smislu člana 344 ZOO. Osim toga, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu regresa jer je na osnovu nalaza sudskog vještaka utvrdio da je tuženi u 2001. godini za svoje radnike uplatio po 100,00 KM na ime regresa za godišwi odmor, a da je uplata izvršena kompenzacijom jer je tuženi imao potraživawa prema TE Gacko koja nije mogao da naplati, pa ga je usmjerio na plaćanje utrošene električne energije za svoje radnike (svakom po 100,00 KM). Dalje je navedeno da je iz nalaza sudskog vještaka utvrđeno da tuženi u 2001. godini nije bio u finansijskoj situaciji da radnicima isplaćuje regres u punom iznosu, kao ni u 2002. godini, te da ni ostalim radnicima tuženog u spornom periodu nije vršena isplata regresa pa bi udovoljavanjem ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelant bio doveden u povoqniji položaj u odnosu na druge radnike tuženog, a, po ocjeni suda, to nije suština regresa kao autonomnog prava ustanovljenog u korist radnika. 19. Dalje je Osnovni sud istakao da je odbacio apelantov zahtjev za vraćanje na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa jer je podnesen neblagovremeno. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant zahtjev za povratak na radno mjesto zatražio 8. juna 2007. godine, a radni odnos mu je prestao 13. septembra 2002. godine. S obzirom na odredbe člana 118 ZOR-a, Osnovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu traženih prava. 20. Protiv donesene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe i predmetni spis je 6. decembra 2007. godine dostavljen Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ- 07-000 662 od 26. maja 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (za isplatu plata do visine utvrđene ugovorom o radu, za isplatu otpremnine i regresa) i u dijelu u kojem je tužba odbačena kao neblagovremena (povrat apelanta na posao i uspostavu prava iz radnog odnosa). Osim toga, Okružni sud je, stavom dva izreke presude, žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi prvostepenom presudom bio obavezan da apelantu na ime primawa u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM na način da je odbijen ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. U ostalom (dosuđujućem) dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plata za juni 2002. godine, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, po njegovoj ocjeni, Osnovni sud pravilno odlučio kada je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plate, te kada je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Takođe je Okružni sud naveo da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 21. Pored toga, prema zakqučku Okružnog suda, Osnovni sud je usvajanjem apelantovog zahtjeva za isplatu naknade po osnovu primawa u otkaznom roku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz sporazuma o otpremnini koji je zakqučen među strankama 13. septembra 2002. godine proizilazi da se apelant saglasio da mu radni odnos kod tuženog prestane tog dana, bez prava na korišćenje otkaznog roka. Osim toga, Okružni sud je istakao da je i u rješenju o otkazu apelantovog ugovora o radu navedeno da apelant ima pravo na otpremninu u skladu sa postignutim sporazumom. Okružni sud je istakao da navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu apelant nije pobijao i ono je postalo pravosnažno. Imajući u vidu da se apelant odrekao prava na korišćenje otkaznog roka, to je, po ocjeni Okružnog suda, a uzimajući u obzir i odredbu člana 344 stav 1 ZOO, prvostepenu presudu u tom dijelu primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP valjalo preinačiti i apelantov zahtjev u ovom dijelu odbiti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i to kako relevantne zakone, tako i podzakonske akte koji se primjenjuju na radne odnose. Takođe, apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili i odredbu člana 344 ZOO jer "on nije povjerilac s obzirom na to da je radio za platu i nije nikada izjavio da neće zahtijevati svoju platu". U vezi s tim, apelant ističe da se njegova izjava od 1. marta 2002. godine ne može smatrati nikakvim sporazumom naročito zato što je on opozvao svoju izjavu. Takođe, apelant ističe da sud nije uzeo u obzir sve dokaze koje je on predložio. Dalje, apelant smatra da su sudovi bili pristrasni "jer u presudi navode odluku direktora tuženog od 1. marta 2002. godine, koja nije bila predložena niti uvrštena kao dokaz tokom postupka". Prema apelantovom mišljenju, cjelokupno obrazloženje presude Okružnog suda je dvosmisleno, nejasno, nedosljedno i konfuzno. Pored toga, apelant ističe da je Okružni sud odbio njegov zahtjev za isplatu regresa i da je u obrazloženju presude pogrešno ocijenio i naveo da ni ostalim radnicima tuženog nije isplaćivan regres za sporni period, mada je u drugom predmetu u istom sastavu donio sasvim drugačiju odluku i dao drugačije obrazloženje u vezi sa regresom i mada je i sudovima i apelantu poznato da su mnogi radnici koji su to pravo potraživali putem suda to pravo i ostvarili. Takođe, apelant traži da Ustavni sud donese konačnu odluku u ovom sporu, jer je on izgubio povjerenje u redovne sudove. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog "bespotrebnog odugovlačewa" suda, zbog čega je on morao da traži od suda "što usmeno, što pismeno" zakazivanje ročišta i donošenje odluke. Dalje, apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajawa predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava neosnovani i da apelaciju treba odbiti. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo istorijat predmetne parnice i istakao da je apelacija neosnovana zbog čega je treba odbaciti kao nedopuštenu. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Član 123. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokazautvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 26. UZakonu o radu - prečišćeni tekst("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07) relevantne odredbe glase: Član 118. Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznawa za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Član 126. Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; 27. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 344. stav 1 (1) Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskogi Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka morada ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskogsistema (vidi, Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 37. Predmetni postupak započeo je 7. oktobra 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu, a okončan je donošenjem presude Okružnog suda od 26. maja 2008. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom predmetu je ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci. To je period koji će Ustavni sud da ispita u konkretnom slučaju. c) Analiza dužine trajawa postupka 38. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitawa osnova i visine apelantovih potraživawa iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenična i pravna pitawa koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može okarakterisati naročito složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom na to da se radi o radnom sporu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je i odredbama ZPP propisano hitno postupanje u radnim sporovima. 39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, te imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržinu odgovora na apelaciju Okružnog suda, koji se uopšte nije očitovao na apelantove navode vezane za odugovlačenje postupka, Ustavni sud zakqučuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka. 40. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje iskqučivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nedostavljanje svih dokaza strankama u postupku). Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u tri navrata pred Osnovnim sudom postupak okončan u relativno kratkom vremenu - tri do deset mjeseci i da je predmetni spis povodom izjavljenih žalbi u tri navrata pred Okružnim sudom bio duže od tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prilikom analize dužine trajawa postupka, u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotuloprotiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajawa postupka,posmatrana pojedinačno na određenim instancama, može da bude smatrana "razumnom". Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud u odgovoru na apelaciju uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju dužinu trajawa postupka pred tim sudom, te da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 41. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir da je rješavanje predmetnog spora bilo od velike važnosti za apelanta, te ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u cjelini, nezavisno od činjenice da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali određenu ažurnost, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka koji se, dakle, smatra hitnim, a koji je trajao pet godina i sedam mjeseci, može u cijelostipripisati redovnim sudovima. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 43. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i sedam mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 1.500,00 KM zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, takođe, smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njegovo nezadovoqstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, sprovođenjem i ocjenom dokaza, obrazloženjem presude, te navodnom "pristrasnosti" sudova. 45. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnogsuda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnogprava (vidi, Evropski sud, Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 46. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant nezadovoljan jer je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 340 stav 1 ZOO. Ovaj član propisuje da obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi.Sdruge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju presude istakao da otpremnina, kao i ostala potraživawa iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživawa kojih se, u smislu člana 344 stav 1 ZOO, povjerilac može odreći. Ustavni sud zapaža da je sud obrazložio da je apelant, kao povjerilac, potpisao izjavu kojom je saglasan sa iznosom plate koju treba da prima počevši od 1. januara 2002. godine (iznos od 405,00 KM za koji je sud naveo da je među strankama nesporan). Dalje je sud naveo da je apelantu za period od januara do avgusta (izuzev plate za juni 2002. godine) isplaćena plata u skladu sa apelantovom izjavom koju je on, kao povjerilac, potpisao i u kojoj se saglasio sa visinom plate koja treba da mu bude isplaćivana od tuženog kao dužnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaqno i logično obrazloženje za zakqučak da se u konkretnom slučaju radi o oprostu duga, odnosno da predmetno potraživanje ima karakter duga na koji može da se primijeni odredba člana 344 stav 1 ZOO. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili istaknuto činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koje je on predložio, što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Pored toga, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud,Doorsonprotiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom svog punomoćnika (supruge koju je ovlastio za zastupanje) na pripremnom ročištu od 8. juna 2007. godine predložio u zapisniku taksativno navedene dokaze koji treba da se sprovedu na glavnoj raspravi, te da je sud tom prilikom donio rješenje da se usvajaju svi predlozi stranaka za sprovođenje dokaza na glavnoj raspravi (izuzev sprovođewa dokaza vještačenjem za koje je sud naveo da će naknadno da odluči). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na glavnoj raspravi od 20. juna 2007. godine, nakon što je sproveo sve predložene dokaze, usvojio i apelantov predlog za vještačenje i odredio sprovođenje i tog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku neosnovani. 48. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerqivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumwati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju da li postoji u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristrasan, stav navedenog lica je važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste da li se može ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Evropski sud,Wettstein v. Švajcarska, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44,ECHR2000-XII). 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode da su redovni sudovi bili pristrasni zasniva na tvrdwama da je u obrazloženju presude navedena odluka direktora tuženog od 1. marta 2002. godine koja nije bila predložena, niti uvrštena kao dokaz tokom postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, na osnovu dokumentacije predmetnog spisa, primjećuje da je na pripremnom ročištu održanom 8. juna 2007. godine tuženi prilikom obrazlagawa odgovora na tužbu istakao da je apelant potpisao izjavu o saglasnosti da mu se obračunava plata u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Osim toga, tuženi je predložio da se sprovede dokaz uvidom u "izjavuŠapelantovuĆo plati". Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud, u obrazloženju presude, naveo da je, pored ostalih dokaza, sproveo i dokaz uvidom u apelantovu izjavu od 21. marta 2002. godine (druga strana presude) i da je na trećoj strani presude obrazloženo da iz apelantove izjave od 21. marta 2002. godine proizilazi da je saglasan da mu se obračun plate vrši u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu ni naveli da su sproveli dokaz koji apelant navodi. Ustavni sud smatra da istaknuti apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje pristrasnosti sudova, a apelant nije ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju onavodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da apelant nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. 50. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na nezadovoqstvo obrazloženjem presude, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud,Ruiz Torijaprotiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze da prihvate u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će da navedu jasneirazumqiverazlogenakojimasutuodlukuzasnovali (vidi, Evropski sud,Suominenprotiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 51. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazložewima osporenih presuda dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba ZOO i Zakona o radu ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neosnovani. 52. U pogledu apelantovog nezadovoqstava odlukom redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu regresa, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašwoj praksi gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci brojAP 2200/07od 10. aprila 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna nanjeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba), te je zakqučio "da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazložewa Ustavni sud ne smatra proizvoqnim". 53. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Okružni sud i u apelantovom slučaju dovoqno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci brojAP 2220/07od 10. aprila 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelacionih navoda vezanih za isplatu regresa poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud u drugom predmetu povodom iste pravne situacije donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može da vodi kršenju principa vladavine prava iz članaI/2 Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršewa ustavnih prava na koja se apelant poziva. 54. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Pravo na imovinu 55. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 56. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu oslawaju na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi 57. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, osporene odluke se tiču iskqučivo pitawa ostvarivawa prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršewa prava iz čl. 3 i 5 Evropske konvencije, pa ove navode neće posebno ispitivati. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim i koji je po zakonu hitan, trajao pet godina i sedam mjeseci, kada je doprinos Osnovnog suda u Vlasenici i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu odlučujući za dužinu trajawa postupka, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi sproveli sve predložene dokaze i kada u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost u utvrđivanjučinjeničnog stawa i primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant nije dokazao postojanje pristrasnosti suda. 60. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2086/08, rješavajući apelacijuM. B.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaM. B. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske daM. B.,u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaM. B.podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000 097 od 25. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 27. septembra 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 092-0-P-07-000 097. 3. Tuženi i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 4. i 6. augusta 2008. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju a original predmetnog spisa je 8. oktobra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 27. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 7. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Predmet je evidentiran pod brojem Rs-140/2002. 7. Osnovni sud je održao ročišta 30. oktobra, 22. novembra i 3. decembra 2002. godine. U međuvremenu, 28. novembra 2002. godine tuženi je Osnovnom sudu podnio protivtužbu protiv apelanta radi "poništenja sporazuma o otpremnini i vraćanja u posjed struga". 8. Osnovni sud je rješenjem od 7. februara 2003. godine odredio provođenje vještačenja vještaka finansijske struke radi utvrđivanja visine apelantovih potraživanja. Nakon što je vještak 19. marta 2003. godine dostavio Osnovnom sudu nalaz i mišljenje, sud je održao ročišta 22. i 29. maja 2003. godine, kada je i zaključio glavnu raspravu. Osnovni sud je 29. maja 2003. godine donio Presudu broj RS-140/2002 kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te tuženog obavezao da apelantu isplati naknadu plaća u iznosu bliže navedenom u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počevši od podnošenja tužbe, a ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbio. Presudom je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Osnovni sud je 1. oktobra 2003. godine dostavio presudu apelantu protiv koje je apelant izjavio žalbu. 9. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-74/04 od 13. januara 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo u dijelu odluke o apelantovoj tužbi i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Osim toga, Okružni sud je dio prvostepene presude koji se odnosi na protivtužbu tuženog potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je utvrdio da apelantove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka od 21. maja 2003. godine nisu dostavljene vještaku, niti je vještak bio pozvan kako bi se na njih izjasnio. Na taj način, prema mišljenju Okružnog suda, apelant je onemogućen da raspravlja pred sudom o činjenicama bitnim za pravilnu primjenu materijalnog prava a samim tim i za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. 10. Osnovni sud je u ponovljenom postupku predmet evidentirao pod brojem Rs-13/2005, te je na pripremnom ročištu održanom 10. marta 2005. godine odredio dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi, uključujući i čitanje nalaza vještaka ekonomske struke od 12. marta 2003. godine, te dopunskog nalaza koji vještak treba da uradi, uzimajući u obzir apelantove prigovore od 21. maja 2003. godine. Glavna rasprava je održana 8. aprila 2005. godine. U zapisniku je konstatirano da apelant i tuženi nemaju primjedbi na izvedene dokaze i da je dokazni postupak okončan. 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-13/2005 od 8. aprila 2005. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da apelantu isplati naknadu plaća i regresa u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškove postupka. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog je odbijen. 12. Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-285/05 od 15. februara 2007. godine uvažene su žalbe apelanta i tuženog, pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 istakao da apelantu nije dostavljen podnesak tuženog od 4. marta 2005. godine, čime je apelant onemogućen da se izjasni o navodima iz podneska i dokazima ponuđenim uz taj podnesak. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer na sporni odnos nije primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 13. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem 092-0-P-07 000 097. Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. aprila 2007. godine. Tom prilikom apelant nije htio izlagati tužbu, niti predlagati dokaze jer je na ročištu tražio izuzeće sudije koji je bio zadužen predmetnim spisom. Apelant je, također, i u podnescima od 10. i 19. aprila 2007. godine postavio isti zahtjev. Predsjednik Osnovnog suda je rješenjima br. 092-0-P-07 000 097 od 12. i 19. aprila 2007. godine odbio apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da "ne postoji, niti je istaknuta ijedna okolnost koja dovodi u sumnju nepristranost konkretnog sudije, niti postoji bilo koji razlog za izuzeće naveden u članu 357. ZPP". Predsjednik suda je potom aktom broj 092-0-P-07 000 097 od 10. maja 2007. godine odlučio da se predmetnim spisom razdužuje dotadašnji sudija i da se zadužuje novi, zbog čega je bespredmetno da se rješava o izuzeću predmetnog sudije. 14. Osnovni sud je, nakon toga, održao pripremno ročište 8. juna 2007. godine. Tom prilikom sud je donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi, izuzev prijedloga za vještačenje vještaka ekonomsko-finansijske struke (o kojem će sud naknadno donijeti odluku). Osim toga, tom prilikom je apelant izvršio objektivnu preinaku tužbe na način da je, pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, istakao i zahtjev za vraćanje na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Ročišta za glavnu raspravu su održana 20. juna i 27. jula, te 6, 20. i 28. septembra 2007. godine, kad je glavna rasprava zaključena. 15. Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-07 000 097 od 25. oktobra 2007. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćene plaće za juni 2002. godine iznos od 236,00 KM, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine iznos od 175,50 KM, kao i da mu na ime primanja u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM sa zakonskom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu plaća u periodu od januara do maja, te za juli i august 2000. godine, zatim, u dijelu koji se odnosio na isplatu otpremnine, te u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa. Osim toga, Osnovni sud je, zbog neblagovremenosti, presudom odbacio apelantovu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na apelantov povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 16. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant 6. septembra 2001. godine sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da je tačkom 2. tog ugovora određeno da će apelantu biti isplaćivana mjesečna plaća u iznosu od 810,00 KM. Dalje je navedeno da je 21. marta 2002. godine apelant potpisao izjavu da je saglasan, s obzirom na teškoće tuženog, da mu se obračun plaće počev od 1. januara 2002. godine vrši u skladu sa tačkom 4. Odluke direktora tuženog broj I-A-1-395/02 od 1. marta 2002. godine. Također je sud utvrdio da je apelant 10. septembra 2002. godine opozvao datu izjavu. Osim toga, apelant je 13. septembra 2002. godine sa tuženim sklopio Sporazum o otpremnini iz kojeg proizlazi da je saglasan da mu radni odnos kod tuženog, kao tehnološkom višku, prestane sa 13. septembrom 2002. godine bez prava na korištenje otkaznog roka i da se sa tuženim dogovorio da mu tuženi na ime otpremnine preda u vlasništvo strug, s tim što će apelant tuženom doplatiti iznos od 2.000,00 KM koji će se obustaviti od neisplaćenih plaća. Dalje je sud utvrdio da je tuženi donio Rješenje broj I-A-I-2497/02 od 13. septembra 2002. godine kojim je apelantu otkazao ugovor o radu sa istim datumom zbog smanjenog obima proizvodnje, kao i zbog organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga i nemogućnosti apelantovog radnog angažmana u dužem vremenskom periodu na drugo odgovarajuće radno mjesto, sve u skladu sa članom 112. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno članom 70. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je dalje istakao da, prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda Republike Srpske, naknada plaće kao primanja po osnovu ugovora o radu predstavlja novčano potraživanje. S obzirom na to da je apelant izjavom od 21. marta 2002. godine dao saglasnost za isplatu plaće čija je visina određena odlukom direktora od 1. marta 2002. godine (50% ugovorene plaće), to se na konkretni odnos treba primijeniti odredba člana 344. ZOO. Tom odredbom je propisano da obaveza dužnika prestaje kada povjerilac izjavi da neće zahtijevati ispunjenje, a dužnik se saglasio sa tim (oprost duga). Zbog navedenog, a uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je u ovom dijelu sud prihvatio kao objektivan, iz kojih proizlazi da je apelantu u utuženom periodu od januara do augusta 2002. godine isplaćivana plaća u iznosu od 405,00 KM osim za jun, kad mu je isplaćena plaća u iznosu od 236,00 KM, te u periodu od 1. pa do 13. septembra 2002. godine, za koji mu nije uopće isplaćena plaća, sud je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te apelantu za ove periode dosudio plaće u visini određenoj odlukom direktora, kada je apelant opozvao datu izjavu. Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu plaća (do iznosa koji je bio određen u ugovoru o radu) sud je odbio kao neosnovan, budući da se na taj dio tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe o oprostu duga. 17. Vezano za isplatu primanja za vrijeme otkaznog roka, sud je istakao da je otkazni rok reguliran čl. 135. i 136. ZOR-a, te da je članom 78. stav 3. Pravilnika tuženog propisan otkazni rok od dva mjeseca ukoliko radnik ima radni staž od 10 do 20 godina. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, zaključio da bi apelantu na ime otkaznog roka za period od 13. septembra do 13. decembra 2002. godine pripadao iznos od dvije prosječne mjesečne plaće, dakle, 1.620,00 KM, ali da je tuženi 7. oktobra 2002. godine apelantu na ime plaća iz otkaznog roka isplatio iznos od 680,00 KM. Sud je zaključio da je ovim postupkom tuženi priznao postojanje duga prema apelantu, pa je tuženog obavezao da apelantu isplati razliku od 940,00 KM. 18. Dalje, navedeno je da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu otpremnine neosnovan budući da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o otpremnini kojim je tuženi apelantu na ime otpremnine dao u vlasništvo strug s tim da će apelant doplatiti iznos od 2.000, 00 KM do utvrđene vrijednosti struga. Navedeno je da je predmetni sporazum izraz slobodne volje apelanta, te da taj sporazum - izjavu, također, treba ocjenjivati u smislu člana 344. ZOO. Osim toga, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu regresa jer je na osnovu nalaza sudskog vještaka utvrdio da je tuženi u 2001. godini za svoje radnike uplatio po 100,00 KM na ime regresa za godišnji odmor, a da je uplata izvršena kompenzacijom jer je tuženi imao potraživanja prema TE Gacko koja nije mogao naplatiti, pa ga je usmjerio na plaćanje utrošene električne energije za svoje radnike (svakom po 100,00 KM). Dalje je navedeno da je iz nalaza sudskog vještaka utvrđeno da tuženi u 2001. godini nije bio u finansijskoj situaciji da radnicima isplaćuje regres u punom iznosu, kao ni u 2002. godini, te da ni ostalim radnicima tuženog u spornom periodu nije vršena isplata regresa pa bi udovoljavanjem ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelant bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženog, a, po ocjeni suda, to nije suština regresa kao autonomnog prava ustanovljenog u korist radnika. 19. Dalje je Osnovni sud istakao da je odbacio apelantov zahtjev za vraćanje na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa jer je podnesen neblagovremeno. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant zahtjev za povratak na radno mjesto uputio 8. juna 2007. godine, a radni odnos mu je prestao 13. septembra 2002. godine. S obzirom na odredbe člana 118. ZOR-a, Osnovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju propustio i subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu traženih prava. 20. Protiv donesene presude apelant i tuženi su izjavili žalbe i predmetni spis je 6. decembra 2007. godine dostavljen Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ- 07-000 662 od 26. maja 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (za isplatu plaća do visine utvrđene ugovorom o radu, za isplatu otpremnine i regresa) i u dijelu u kojem je tužba odbačena kao neblagovremena (povrat apelanta na posao i uspostavu prava iz radnog odnosa). Osim toga, Okružni sud je, stavom dva izreke presude, žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tuženi prvostepenom presudom bio obavezan da apelantu na ime primanja u otkaznom roku isplati iznos od 940,00 KM na način da je odbijen ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. U ostalom (dosuđujućem) dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća za juni 2002. godine, te za period od 1. do 13. septembra 2002. godine, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, po njegovoj ocjeni, Osnovni sud pravilno odlučio kada je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu razlike plaće, te kada je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Također je Okružni sud naveo da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na povratak na posao i uspostavu svih prava iz radnog odnosa. 21. Pored toga, prema zaključku Okružnog suda, Osnovni sud je usvajanjem apelantovog zahtjeva za isplatu naknade po osnovu primanja u otkaznom roku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz sporazuma o otpremnini koji je zaključen među strankama 13. septembra 2002. godine proizlazi da se apelant saglasio da mu radni odnos kod tuženog prestane tog dana, bez prava na korištenje otkaznog roka. Osim toga, Okružni sud je istakao da je i u rješenju o otkazu apelantovog ugovora o radu navedeno da apelant ima pravo na otpremninu u skladu sa postignutim sporazumom. Okružni sud je istakao da navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu apelant nije pobijao i ono je postalo pravosnažno. Imajući u vidu da se apelant odrekao prava na korišćenje otkaznog roka, to je, po ocjeni Okružnog suda, a uzimajući u obzir i odredbu člana 344. stav 1. ZOO, prvostepenu presudu u tom dijelu primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP valjalo preinačiti i apelantov zahtjev u ovom dijelu odbiti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, i to kako relevantne zakone, tako i podzakonske akte koji se primjenjuju na radne odnose. Također, apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili i odredbu člana 344. ZOO jer "on nije povjerilac s obzirom na to da je radio za plaću i nije nikada izjavio da neće zahtijevati svoju plaću". U vezi s tim, apelant ističe da se njegova izjava od 1. marta 2002. godine ne može smatrati nikakvim sporazumom naročito zato što je on opozvao svoju izjavu. Također, apelant ističe da sud nije uzeo u obzir sve dokaze koje je on predložio. Dalje, apelant smatra da su sudovi bili pristrasni "jer u presudi navode odluku direktora tuženog od 1. marta 2002. godine, koja nije bila predložena niti uvrštena kao dokaz tokom postupka". Prema apelantovom mišljenju, cjelokupno obrazloženje presude Okružnog suda je dvosmisleno, nejasno, nedosljedno i konfuzno. Pored toga, apelant ističe da je Okružni sud odbio njegov zahtjev za isplatu regresa i da je u obrazloženju presude pogrešno ocijenio i naveo da ni ostalim radnicima tuženog nije isplaćivan regres za sporni period, mada je u drugom predmetu u istom sastavu donio sasvim drugačiju odluku i dao drugačije obrazloženje u vezi sa regresom i mada je i sudovima i apelantu poznato da su mnogi radnici koji su to pravo potraživali putem suda to pravo i ostvarili. Također, apelant traži da Ustavni sud donese konačnu odluku u ovom sporu, jer je on izgubio povjerenje u redovne sudove. Pored toga, apelant smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog "bespotrebnog odugovlačenja" suda, zbog čega je on morao tražiti od suda "što usmeno, što pismeno" zakazivanje ročišta i donošenje odluke. Dalje, apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava neosnovani i da apelaciju treba odbiti. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo historijat predmetne parnice i istakao da je apelacija neosnovana zbog čega je treba odbaciti kao nedopuštenu. V. Relevantni propisi 24. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 434. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 81. (1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Član 123. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 26. UZakonu o radu - prečišćeni tekst("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07) relevantne odredbe glase: Član 118. Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Član 126. Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; 27. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 344. stav 1. (1) Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda 014-0-GŽ-07-000 662 od 26. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 36. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 37. Predmetni postupak započeo je 7. oktobra 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu, a okončan je donošenjem presude Okružnog suda od 26. maja 2008. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom predmetu je ukupno trajao pet godina i sedam mjeseci. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza dužine trajanja postupka 38. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanja osnova i visine apelantovih potraživanja iz radnog odnosa. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može okarakterisati naročito složenim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je okončanje predmetnog postupka bilo od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom na to da se radi o radnom sporu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je i odredbama ZPP propisano hitno postupanje u radnim sporovima. 39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, te imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju Okružnog suda, koji se uopće nije očitovao na apelantove navode vezane za odugovlačenje postupka, Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog postupka. 40. U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka, Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje isključivo zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda (nedostavljanje svih dokaza strankama u postupku). Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u tri navrata pred Osnovnim sudom postupak okončan u relativno kratkom vremenu - tri do deset mjeseci i da je predmetni spis povodom izjavljenih žalbi u tri navrata pred Okružnim sudom bio duže od tri godine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prilikom analize dužine trajanja postupka, u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud,Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija Abroj 230-D, stav 99). U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, posmatran? pojedinačno na određenim instancama, može biti smatrana "razumnom". Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja postupka pred tim sudom, te da Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 41. S obzirom na navedeno, uzimajući u obzir da je rješavanje predmetnog spora bilo od velike važnosti za apelanta, te ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u cjelini, neovisno od činjenice da su sudovi u pojedinim fazama postupka iskazivali određenu ažurnost, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka koji se, dakle, smatra hitnim, a koji je trajao pet godina i sedam mjeseci, može u cijelosti pripisati redovnim sudovima. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir da je postupak okončan nakon pet godina i sedam mjeseci i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 1.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant, također, smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, provođenjem i ocjenom dokaza, obrazloženjem presude, te navodnom "pristrasnosti" sudova. 45. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 46. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelant nezadovoljan jer je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 340. stav 1. ZOO. Ovaj član propisuje da obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se s tim saglasi.S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju presude istakao da otpremnina, kao i ostala potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživanja kojih se, u smislu člana 344. stav 1. ZOO, povjerilac može odreći. Ustavni sud zapaža da je sud obrazložio da je apelant, kao povjerilac, potpisao izjavu kojom je saglasan sa iznosom plaće koju treba da prima počevši od 1. januara 2002. godine (iznos od 405,00 KM za koji je sud naveo da je među strankama nesporan). Dalje je sud naveo da je apelantu za period od januara do augusta (izuzev plaće za juni 2002. godine) isplaćena plaća u skladu sa apelantovom izjavom koju je on, kao povjerilac, potpisao i u kojoj se saglasio sa visinom plaće koja treba da mu bude isplaćivana od tuženog kao dužnika. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljno i logično obrazloženje za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o oprostu duga, odnosno da predmetno potraživanje ima karakter duga na koji se može primijeniti odredba člana 344. stav 1. ZOO. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili istaknuto činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da redovni sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koje je on predložio, što znači da smatra da nije ravnopravno učestvovao u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Pored toga, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud,Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom svog opunomoćenika (supruge koju je ovlastio za zastupanje) na pripremnom ročištu od 8. juna 2007. godine predložio u zapisniku taksativno navedene dokaze koji treba da se provedu na glavnoj raspravi, te da je sud tom prilikom donio rješenje da se usvajaju svi prijedlozi stranaka za provođenje dokaza na glavnoj raspravi (izuzev provođenja dokaza vještačenjem za koje je sud naveo da će naknadno odlučiti). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na glavnoj raspravi od 20. juna 2007. godine, nakon što je proveo sve predložene dokaze, usvojio i apelantov prijedlog za vještačenje i odredio provođenje i tog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku neosnovani. 48. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Međutim, pri odlučivanju da li postoji u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudi?? nije nepristran, stav navedenog lica je važan, ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste da li se može ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Evropski sud,Wettstein v. Švajcarska, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44, ECHR 2000-XII). 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode da su redovni sudovi bili pristrasni zasniva na tvrdnjama da je u obrazloženju presude navedena odluka direktora tuženog od 1. marta 2002. godine koja nije bila predložena, niti uvrštena kao dokaz tokom postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, na osnovu dokumentacije predmetnog spisa, primjećuje da je na pripremnom ročištu održanom 8. juna 2007. godine tuženi prilikom obrazlaganja odgovora na tužbu istakao da je apelant potpisao izjavu o saglasnosti da mu se obračunava plaća u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Osim toga, tuženi je predložio da se provede dokaz uvidom u "izjavuŠapelantovuĆo plaći". Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud, u obrazloženju presude, naveo da je, pored ostalih dokaza, proveo i dokaz uvidom u apelantovu izjavu od 21. marta 2002. godine (druga strana presude) i da je na trećoj strani presude obrazloženo da iz apelantove izjave od 21. marta 2002. godine proizlazi da je saglasan da mu se obračun plaće vrši u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu ni naveli da su proveli dokaz koji apelant navodi. Ustavni sud smatra da istaknuti apelantovi navodi ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje pristrasnosti sudova, a apelant nije ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi istaknuti navodi neosnovani, te da apelant nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. 50. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na nezadovoljstvo obrazloženjem presude, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud,Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 51. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba ZOO i Zakona o radu ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom segmentu neosnovani. 52. U pogledu apelantovog nezadovoljstva odlukom redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu regresa, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci brojAP 2200/07od 10. aprila 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je zaključio "da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim". 53. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Okružni sud i u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci brojAP 2220/07od 10. aprila 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud se u pogledu apelacionih navoda vezanih za isplatu regresa poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Okružni sud u drugom predmetu povodom iste pravne situacije donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva. 54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u ostalim aspektima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na imovinu 55. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 56. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu oslanjaju na navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi 57. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, osporene odluke se tiču isključivo pitanja ostvarivanja prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud smatra da te odluke ni na koji način ne pokreću eventualno pitanje kršenja prava iz čl. 3. i 5. Evropske konvencije, pa ove navode neće posebno ispitivati. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim i koji je po zakonu hitan, trajao pet godina i sedam mjeseci, kada je doprinos Osnovnog suda u Vlasenici i Okružnog suda u Istočnom Sarajevu odlučujući za dužinu trajanja postupka, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi proveli sve predložene dokaze i kada u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant nije dokazao postojanje pristrasnosti suda. 60. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2107/08, rješavajući apelacijuD.I., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaD.I. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. svibnja 2008. godine. Odbija se apelacijaD.I.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. svibnja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. D.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Stipo Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 14. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. svibnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. kolovoza 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 11. veljače 2011. godine da dostavi spis broj P-789/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 25. kolovoza 2008. godine, a Općinski sud 29. kolovoza 2008. godine. Općinski sud je 24. veljače 2011. godine dostavio spis broj P-789/03. Tuženi nije dostavio odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 10. studenog 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 24. listopada 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da sud obveže tuženog da mu na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor isplati ukupan iznos od 8.415,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka. 7. Općinski sud je 1. lipnja 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor (tuženi nije dostavio traženi odgovor). Nakon toga Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 13. studeni 2007. godine, kojem nije bio nazočan uredno pozvani tuženi i na kojem je apelant predložio dokaze koji bi trebali biti provedeni na ročištu za glavnu raspravu koja je zakazana za 3. siječanj 2008. godine. 8. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 3. siječnja 2008. godine, kojem nije bio nazočan uredno pozvani tuženi. Na navedenom ročištu doneseno je rješenje da će presuda u predmetnoj pravnoj stvari biti donesena 1. veljače 2008. godine. 9. Presudom Općinskog suda broj P-789/03 od 1. veljače 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obvezan apelantu na ime "neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor" za razdoblja bliže navedena u presudi isplatiti iznos od 8.415.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. listopada 2003. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate po stopi predviđenoj za ovakvu vrstu plaćanja, te apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio uposlen kod tuženog i raspoređen na poslove u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH - Prvi hrvatski gardijski zbor VF II. zdrug Tomislav Grad i da je do 30. studenog 1999. godine primao plaću od 1.400,00 KM sukladno odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u ( u daljnjem tekstu: Pravilnik). Utvrđeno je i da je apelant od 1. prosinca 1999. godine do lipnja 2000. godine, te za studeni i prosinac 2000. godine primio 60% plaće, a od lipnja 2000. godine do listopada 2000. godine 80% plaće, te da mu za razdoblje od 1999. godine do 2001. godine nije isplaćen regres. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao tuženog na isplatu neisplaćenog dijela plaće sukladno odredbama Pravilnika i regresa na osnovi članka 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih tijela vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. 11. Protiv navedene presude tuženi je 18. veljače 2008. godine izjavio priziv Kantonalnom sudu, koji je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. svibnja 2008. godine kojom je priziv djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaća za razdoblje od prosinca 1999. do prosinca 2000. godine u ukupnom iznosu od 5.930,00 KM i dijelu koji se odnosio na troškove postupka tako da je obvezao tuženog da apelantu na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 360,00 KM umjesto iznosa od 720,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je člankom 2. Sporazuma između Federacije BiH i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 6. svibnja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. prosinca 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena tuženom, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika. Nakon isteka navedeni sporazum se mogao produljiti ovisno o sredstvima namijenjenim za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. 12. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da, ukoliko sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio proračuna FBiH, tuženi nije imao obvezu isplatiti plaće u traženim iznosima i zato što su sredstva doznačena od Republike Hrvatske bila u smanjenom iznosu i omogućila su isplatu plaća u iznosima u kojima su i isplaćivane za sporno razdoblje. Kantonalni sud je obrazložio da na ovakav zaključak upućuje i "činjenica da je istodobno sa Pravilnikom primjenjivan i privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika tuženog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 od 21. svibnja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH a koji se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga FBiH ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (članak 168. stavak 4. citiranog zakona)". Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u ovom dijelu usvojio priziv tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu u tom dijelu, a prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena u dijelu vezanom za isplatu regresa, budući da tuženi nije prizivom osporio taj dio presude. Kantonalni sud je obrazložio i da je, obzirom na apelantov uspjeh u parnici, preinačio i odluku o troškovima postupka i dosudio apelantu iznos od 320,00 KM umjesto 720,00 KM dosuđenih prvostupanjskom presudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumno dugom trajanju postupka od skoro pet godina. Apelant smatra da je presuda donesena ranije, bila bi donesena u njegovu korist, jer su redovni sudovi do konca 2006. godine dosuđivali cjelokupne utužene iznose, te je naveo da je on, protivno tvrdnji Kantonalnog suda, ugovor sklopio sa tuženim, a ne sa Republikom Hrvatskom, i tuženi je bio u obvezi da mu isplaćuje kompletan iznos plaće jer je samim ugovorom priznao dug. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoji navodna povreda apelantovih prava u postupku pred tim sudom, jer su u obrazloženju dani svi razlozi za donošenje presude kojom je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu. 15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dao kronologiju rada na predmetu i naveo da predmet nije mogao prije biti riješen zato što je postupajući sudac zadužen sa više od 800 predmeta i zato što je referat preuzeo od drugog suca. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. 17. USporazumu između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o financijskoj pomoći Federaciji Bosne i Hercegovine - Federalnom ministarstvu obranerelevantne odredbe glase: Članak 1. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: "Stranke") Sporazumom o financijskoj pomoći utvrđuju postupak pružanja financijske pomoći, posredstvom Stalnog povjerenstva za vojna pitanja (u daljnjem tekstu: "SPVP"), Federaciji Bosne i Hercegovine-Federalnom ministarstvu obrane (u daljnjem tekstu:"FMO"). Predmet ovog Sporazuma su financijska sredstva koja se od strane RH odobravaju Federaciji BiH-FMO. Članak 2. Financijska pomoć je namijenjema FMO-isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO FBiH i u druge se namjene ne može koristiti. (...) Članak 6. st. 3. i 4. Nadzor i kontrola utrošenih sredstava Federacija BiH-FMO se obvezuje da će u roku od 15 dana nakon prijema mjesečnih obroka, posredstvom SPVP, izvijestiti Ministarstvo financija RH o prijemu i utrošku sredstava. Federacija BiH-FMO se obvezuje da će po prijemu ukupnih sredstava, za proračunsku godinu, sačiniti izvješće i posredstvom SPVP dostaviti Republici Hrvatskoj-Ministarstvo financija. (...) 18. UPrivremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMOrelevantne odredbe glase: Članak 3. Plaća službenika i namještenika MO i službenika i namještenika u vojsci utvrđuje se na osnovi određenih koeficijenata za utvrđivanje plaća funkcionera, rukovodećih radnika i radnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, uvažavajući specifičnost i težinu poslova u Ministarstvu obrane i VFBiH. Plaća u Vojsci Federacije BiH utvrđuje se prema vrsti i složenosti poslova izraženih po dužnostima, odnosno po formacijskim činovima i osobnom činu vojne osobe. Članak 4. Osnovica za obračun plaća u MO i VF, utvrđena odlukom Vlade Federacije BiH, uvećava se za 30%. (...) Članak 8. Obračun plaća vojnih osoba vrši se množenjem osnovice iz članka 4. ovog pravilnika s koeficijentom iz članka 13. ovog pravilnika što čini osnovnu plaću.(...) VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. svibnja 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 18. svibnja 2008. godine a apelacija je podnesena 14. srpnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se žali i na donošenje odluke u razumnom roku. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantna načela 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 27. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi, Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 28. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe koju je podnio apelant započeo 24. listopada 2003. godine. Obzirom na to da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 15. svibnja 2008. godine, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Kantonalnog suda, dakle, razdoblje od četiri godine i sedam mjeseci. c) Analiza duljine trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu u kojem je apelant tražio isplatu neisplaćenog dijela plaća i regresa. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini predmetnog postupka. 32. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud prvu procesnu radnju u konkretnom predmetu poduzeo tek 1. lipnja 2007. godine (dostava tužbe tuženom na odgovor), a pripremno ročište zakazao tek za 13. studeni 2007. godine, dakle, nakon četiri godine potpune neaktivnosti. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon održanog pripremnog ročišta, održao i jedno ročište za glavnu raspravu i prvostupanjsku presudu donio za dva i pol mjeseca, te da je prizivni postupak pred Kantonalnim sudom trajao, također, samo dva i pol mjeseca. Međutim, Ustavni sud podsjeća da kratko trajanje postupka u njegovim pojedinim fazama nije opravdanje za potpunu četverogodišnju neaktivnost Općinskog suda, koji, osim velikog broja predmeta, nije ponudio nikakvo opravdanje za ovako dugo trajanje postupka u parnici iz radnog odnosa koja je po zakonu žurna. 33. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu duljinu postupka od četiri godine i sedam mjeseci, kao i ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka, zbog svoje četverogodišnje potpune neaktivnosti u predmetu, snosi isključivo Općinski sud. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, ocjenjujući postupak u cjelini, postoji povreda apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci brojAP 1995/08od 14. rujna 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na njeb- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da jeKantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis sukladno kojem je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim osobama, kao i odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom razdoblju na koje se apelant poziva bio na snazi i koji se primjenjivao na sve pripadnike Oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane. 36. Obzirom na to da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je odbio apelantovo potraživanje po osnovi razlike plaća za utuženo razdoblje, pozivajući se na odredbe Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. svibnja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, koji se primjenjivao na sve pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1995/08. 37. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su apelacioni navodi vezani za povredu ustavnih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak povodom tužbenog zahtjeva vezanog za potraživanja iz radnog odnosa trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci pri čemu Općinski sud, pred kojim je postupak trajao četiri godine i dva i pol mjeseca, osim pozivanja na veliki broj predmeta u radu, nije dao nikakvo opravdanje za potpunu četverogodišnju neaktivnost u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonskoj odredbi žuran. 39. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. 40. Na osnovi članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2107/08, rješavajući apelacijuD.I., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaD.I. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine. Odbija se apelacijaD.I.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. D.I. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Stipo Babić, advokat iz Livna, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu ( u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i Federalnog ministarstva odbrane (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda je zatraženo 11. februara 2011. godine da dostavi spis broj P-789/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 25. avgusta 2008. godine, a Opštinski sud 29. augusta 2008. godine. Opštinski sud je 24. februara 2011. godine dostavio spis broj P-789/03. Tuženi nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Opštinskog suda dostavljeni su apelantu 10. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 24. oktobra 2003. godine podnio tužbu Opštinskom sudu kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime neisplaćenih dijelova plata i regresa za godišwi odmor isplati ukupan iznos od 8.415,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka. 7. Opštinski sud je 1. juna 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor (tuženi nije dostavio traženi odgovor). Nakon toga Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 13. novembar 2007. godine, koje je održano bez prisustva uredno pozvanog tuženog i na kojem je apelant predložio dokaze koji bi trebali da budu sprovedeni na ročištu za glavnu raspravu koja je zakazana za 3. januar 2008. godine. 8. Opštinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 3. januara 2008. godine, i to bez prisustva uredno pozvanog tuženog. Na navedenom ročištu doneseno je rješenje da će presuda u predmetnoj pravnoj stvari biti donesena 1. februara 2008. godine. 9. Presudom Opštinskog suda broj P-789/03 od 1. februara 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu na ime "neisplaćenih dijelova plata i regresa za godišwi odmor" za periode bliže navedene u presudi isplati iznos od 8.415.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. oktobra 2003. godine kao dana podnošewa tužbe do isplate po stopi predviđenoj za ovakvu vrstu plaćawa, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog i raspoređen na poslove u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH - Prvi hrvatski gardijski zbor VFIIzdrug Tomislav-Grad i da je do 30. novembra 1999. godine primao platu od 1.400,00 KM shodno odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primawima djelatnih vojnih lica, službenika i namještenika na službi u HVO-u ( u daqnjem tekstu: Pravilnik). Utvrđeno je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 i da je apelant od 1. decembra 1999. godine do juna 2000. godine, te za novembar i decembar 2000. godine primio 60% plate, a od juna 2000. godine do oktobra 2000. godine 80% plate, te da mu za pe- riod od 1999. godine do 2001. godine nije isplaćen regres. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Opštinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu neisplaćenog dijela plate shodno odredbama Pravilnika i regresa na osnovu člana 11 Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. 11. Protiv navedene presude tuženi je 18. februara 2008. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plata za period od decembra 1999. do decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 5.930,00 KM i dijelu koji se odnosio na troškove postupka tako da je obavezao tuženog da apelantu na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 360,00 KM umjesto iznosa od 720,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 2 Sporazuma između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći (u daqnjem tekstu: Sporazum) od 6. maja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena tuženom, i to iskqučivo za plate hrvatskih djelatnika, oficira, podoficira i vojnika. Nakon isteka navedeni sporazum se mogao produžiti zavisno o sredstvima namijenjenim za sprovođenje Sporazuma u državnom buxetu Republike Hrvatske. 12. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, ukoliko sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio buxeta FBiH, tuženi nije imao obavezu da isplati plate u traženim iznosima i zato što su sredstva doznačena od Republike Hrvatske bila u smanjenom iznosu i omogućila su isplatu plata u iznosima u kojima su i isplaćivane za sporni period. Kantonalni sud je obrazložio da na ovakav zakqučak upućuje i "činjenica da je istovremeno sa Pravilnikom primjewivan i privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primawima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika tuženog od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH a koji se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga FBiH ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (član 168 stav 4 citiranog zakona)". Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u ovom dijelu usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, a prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u dijelu vezanom za isplatu regresa, budući da tuženi nije žalbom osporio taj dio presude. Kantonalni sud je obrazložio i da je, s obzirom na apelantov uspjeh u parnici, preinačio i odluku o troškovima postupka i dosudio apelantu iznos od 320,00 KM umjesto 720,00 KM dosuđenih prvostepenom presudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumno dugom trajanju postupka od skoro pet godina. Apelant smatra da je presuda donesena ranije, bila bi donesena u njegovu korist, jer su redovni sudovi do kraja 2006. godine dosuđivali cjelokupne utužene iznose, te je naveo da je on, suprotno tvrdwi Kantonalnog suda, ugovor sklopio sa tuženim, a ne sa Republikom Hrvatskom, i tuženi je bio u obavezi da mu isplaćuje kompletan iznos plate jer je samim ugovorom priznao dug. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoji navodna povreda apelantovih prava u postupku pred tim sudom, jer su u obrazloženju dati svi razlozi za donošenje presude kojom je djelimično preinačio prvostepenu presudu. 15. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je dao hronologiju rada na predmetu i naveo da predmet nije mogao prije biti riješen zato što je postupajući sudija zadužen sa više od 800 predmeta i zato što je referat preuzeo od drugog sudije. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na hitno rješavanje radnih sporova. 17. USporazumu između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći Federaciji Bosne i Hercegovine - Federalnom ministarstvu odbranerelevantne odredbe glase: Član 1. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Hrvatska (u daqnjem tekstu: "Stranke") Sporazumom o finansijskoj pomoći utvrđuju postupak pružawa finansijske pomoći, posredstvom Stalne komisije za vojna pitawa (u daqnjem tekstu: "SKVP"), Federaciji Bosne i Hercegovine-Federalnom ministarstvu odbrane (u daqnjem tekstu:"FMO"). Predmet ovog Sporazuma su finansijska sredstva koja se od strane RH odobravaju Federaciji BiH-FMO. Član 2. Finansijska pomoć je namijenjema FMO-iskqučivo za plaće hrvatskih djelatnika, oficira, podoficira i vojnika u FMO FBiH i u druge se namjene ne može koristiti. (...) Član 6. st. 3. i 4. Nadzor i kontrola utrošenih sredstava Federacija BiH-FMO se obavezuje da će u roku od 15 dana nakon prijema mjesečnih obroka, posredstvom SKVP, izvijestiti Ministarstvo finansija RH o prijemu i utrošku sredstava. Federacija BiH-FMO se obavezuje da će po prijemu ukupnih sredstava, za buxetsku godinu, sačiniti izvještaj i posredstvom SKVP dostaviti Republici Hrvatskoj-Ministarstvo finansija. (...) 18. UPrivremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primawima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMOrelevantne odredbe glase: Član 3. Plaća službenika i namještenika MO i službenika i namještenika u vojsci utvrđuje se na osnovu određenih koeficijenata za utvrđivanje plaća funkcionera, rukovodećih radnika i radnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave, uvažavajući specifičnost i težinu poslova u Ministarstvu odbrane i VFBiH. Plaća u Vojsci Federacije BiH utvrđuje se prema vrsti i složenosti poslova izraženih po dužnostima, odnosno po formacijskim činovima i ličnom činu vojnog lica. Član 4. Osnovica za obračun plaća u MO i VF, utvrđena odlukom Vlade Federacije BiH, uvećava se za 30%. (...) Član 8. Obračun plaća vojnih lica vrši se množenjem osnovice iz člana 4. ovog pravilnika s koeficijentom iz člana 13. ovog pravilnika što čini osnovnu plaću.(...) VI. Dopustivost 19. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2008. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali i na donošenje odluke u razumnom roku. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 24. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskogi Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka moraocjewivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskogsistema (vidi, Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe koju je podnio apelant započeo 24. oktobra 2003. godine. S obzirom na to da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2008. godine, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od dana podnošewa tužbe pa do donošewa odluke Kantonalnog suda, dakle, period od četiri godine i sedam mjeseci. c ) Analiza dužine trajawa postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu u kojem je apelant tražio isplatu neisplaćenog dijela plata i regresa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebalo da razmotri. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka. 32. Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud prvu procesnu radnju u konkretnom predmetu preduzeo tek 1. juna 2007. godine (dostava tužbe tuženom na odgovor), a pripremno ročište zakazao tek za 13. novembar 2007. godine, dakle, nakon četiri godine potpune neaktivnosti. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, nakon održanog pripremnog ročišta, održao i jedno ročište za glavnu raspravu i prvostepenu presudu donio za dva i po mjeseca, te da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao, takođe, samo dva i po mjeseca. Međutim, Ustavni sud podsjeća da kratko trajanje postupka u njegovim pojedinim fazama nije opravdanje za potpunu četvorogodišnju neaktivnost Opštinskog suda, koji, osim velikog broja predmeta, nije ponudio nikakvo opravdanje za ovako dugo trajanje postupka u parnici iz radnog odnosa koja je po zakonu hitna. 33. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od četiri godine i sedam mjeseci, kao i ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka, zbog svoje četvorogodišnje potpune neaktivnosti u predmetu, snosi iskqučivo Opštinski sud. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, ocjenjujući postupak u cjelini, postoji povreda apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci brojAP 1995/08od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na njeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zakqučio da jeKantonalni sud dao jasno obrazloženjekoje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima, kao i odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primawima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koji se primjewivao na sve pripadnike Oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane. 36. S obzirom na to da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaqno obrazloženje zašto je odbio apelantovo potraživanje po osnovu razlike plata za utuženi period, pozivajući se na odredbe Pravilnika o platama i drugim novčanim primawimaprofesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se primjewivao na sve pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazložewa ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1995/08. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su apelacioni navodi vezani za povredu ustavnih prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbenog zahtjeva vezanog za potraživawa iz radnog odnosa trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci pri čemu Opštinski sud, pred kojim je postupak trajao četiri godine i dva i po mjeseca, osim pozivawa na veliki broj predmeta u radu, nije dao nikakvo opravdanje za potpunu četvorogodišnju neaktivnost u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonskoj odredbi hitan. 39. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci detaqno i jasno obrazložio svoje zakqučke u pogledu utvrđenog činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoqno i na apelantovu štetu. 40. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2107/08, rješavajući apelacijuD.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaD.I. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine. Odbija se apelacijaD.I.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. D.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Stipo Babić, advokat iz Livna, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. augusta 2008. godine da dostave 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 11. februara 2011. godine da dostavi spis broj P-789/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 25. augusta 2008. godine, a Općinski sud 29. augusta 2008. godine. Općinski sud je 24. februara 2011. godine dostavio spis broj P-789/03. Tuženi nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 10. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 24. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor isplati ukupan iznos od 8.415,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka. 7. Općinski sud je 1. juna 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor (tuženi nije dostavio traženi odgovor). Nakon toga Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 13. novembar 2007. godine, koje je održano bez prisustva uredno pozvanog tuženog i na kojem je apelant predložio dokaze koji bi trebali da budu provedeni na ročištu za glavnu raspravu koja je zakazana za 3. januar 2008. godine. 8. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 3. januara 2008. godine, i to bez prisustva uredno pozvanog tuženog. Na navedenom ročištu doneseno je rješenje da će presuda u predmetnoj pravnoj stvari biti donesena 1. februara 2008. godine. 9. Presudom Općinskog suda broj P-789/03 od 1. februara 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu na ime "neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor" za periode bliže navedene u presudi isplati iznos od 8.415.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. oktobra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate po stopi predviđenoj za ovakvu vrstu plaćanja, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM. 10. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog i raspoređen na poslove u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH - Prvi hrvatski gardijski zbor VF II zdrug Tomislav-Grad i da je do 30. novembra 1999. godine primao plaću od 1.400,00 KM shodno odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih lica, službenika i namještenika na službi u HVO-u ( u daljnjem tekstu: Pravilnik). Utvrđeno je i da je apelant od 1. decembra 1999. godine do juna 2000. godine, te za novembar i decembar 2000. godine primio 60% plaće, a od juna 2000. godine do oktobra 2000. godine 80% plaće, te da mu za pe- riod od 1999. godine do 2001. godine nije isplaćen regres. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu neisplaćenog dijela plaće shodno odredbama Pravilnika i regresa na osnovu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave. 11. Protiv navedene presude tuženi je 18. februara 2008. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike plaća za period od decembra 1999. do decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 5.930,00 KM i dijelu koji se odnosio na troškove postupka tako da je obavezao tuženog da apelantu na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 360,00 KM umjesto iznosa od 720,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 2. Sporazuma između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 6. maja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena tuženom, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, oficira, podoficira i vojnika. Nakon isteka navedeni sporazum se mogao produžiti zavisno o sredstvima namijenjenim za provođenje Sporazuma u državnom budžetu Republike Hrvatske. 12. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, ukoliko sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBiH, tuženi nije imao obavezu da isplati plaće u traženim iznosima i zato što su sredstva doznačena od Republike Hrvatske bila u smanjenom iznosu i omogućila su isplatu plaća u iznosima u kojima su i isplaćivane za sporni period. Kantonalni sud je obrazložio da na ovakav zaključak upućuje i "činjenica da je istovremeno sa Pravilnikom primjenjivan i privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika tuženog od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH a koji se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga FBiH ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (član 168. stav 4. citiranog zakona)". Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u ovom dijelu usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, a prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u dijelu vezanom za isplatu regresa, budući da tuženi nije žalbom osporio taj dio presude. Kantonalni sud je obrazložio i da je, s obzirom na apelantov uspjeh u parnici, preinačio i odluku o troškovima postupka i dosudio apelantu iznos od 320,00 KM umjesto 720,00 KM dosuđenih prvostepenom presudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i u nerazumno dugom trajanju postupka od skoro pet godina. Apelant smatra da je presuda donesena ranije, bila bi donesena u njegovu korist, jer su redovni sudovi do kraja 2006. godine dosuđivali cjelokupne utužene iznose, te je naveo da je on, suprotno tvrdnji Kantonalnog suda, ugovor sklopio sa tuženim, a ne sa Republikom Hrvatskom, i tuženi je bio u obavezi da mu isplaćuje kompletan iznos plaće jer je samim ugovorom priznao dug. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se sastoji navodna povreda apelantovih prava u postupku pred tim sudom, jer su u obrazloženju dati svi razlozi za donošenje presude kojom je djelimično preinačio prvostepenu presudu. 15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dao hronologiju rada na predmetu i naveo da predmet nije mogao prije biti riješen zato što je postupajući sudija zadužen sa više od 800 predmeta i zato što je referat preuzeo od drugog sudije. V. Relevantni propisi 16. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju na hitno rješavanje radnih sporova. 17. USporazumu između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći Federaciji Bosne i Hercegovine - Federalnom ministarstvu odbranerelevantne odredbe glase: Član 1. Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: "Stranke") Sporazumom o finansijskoj pomoći utvrđuju postupak pružanja finansijske pomoći, posredstvom Stalne komisije za vojna pitanja (u daljnjem tekstu: "SKVP"), Federaciji Bosne i Hercegovine-Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu:"FMO"). Predmet ovog Sporazuma su finansijska sredstva koja se od strane RH odobravaju Federaciji BiH-FMO. Član 2. Finansijska pomoć je namijenjema FMO-isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, oficira, podoficira i vojnika u FMO FBiH i u druge se namjene ne može koristiti. (...) Član 6. st. 3. i 4. Nadzor i kontrola utrošenih sredstava Federacija BiH-FMO se obavezuje da će u roku od 15 dana nakon prijema mjesečnih obroka, posredstvom SKVP, izvijestiti Ministarstvo finansija RH o prijemu i utrošku sredstava. Federacija BiH-FMO se obavezuje da će po prijemu ukupnih sredstava, za budžetsku godinu, sačiniti izvještaj i posredstvom SKVP dostaviti Republici Hrvatskoj-Ministarstvo finansija. (...) 18. UPrivremenom pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMOrelevantne odredbe glase: Član 3. Plaća službenika i namještenika MO i službenika i namještenika u vojsci utvrđuje se na osnovu određenih koeficijenata za utvrđivanje plaća funkcionera, rukovodećih radnika i radnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave, uvažavajući specifičnost i težinu poslova u Ministarstvu odbrane i VFBiH. Plaća u Vojsci Federacije BiH utvrđuje se prema vrsti i složenosti poslova izraženih po dužnostima, odnosno po formacijskim činovima i ličnom činu vojnog lica. Član 4. Osnovica za obračun plaća u MO i VF, utvrđena odlukom Vlade Federacije BiH, uvećava se za 30%. (...) Član 8. Obračun plaća vojnih lica vrši se množenjem osnovice iz člana 4. ovog pravilnika s koeficijentom iz člana 13. ovog pravilnika što čini osnovnu plaću.(...) VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-199 od 15. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2008. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali i na donošenje odluke u razumnom roku. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe koju je podnio apelant započeo 24. oktobra 2003. godine. S obzirom na to da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 15. maja 2008. godine, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od dana podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Kantonalnog suda, dakle, period od četiri godine i sedam mjeseci. c) Analiza dužine trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu u kojem je apelant tražio isplatu neisplaćenog dijela plaća i regresa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka. 32. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud prvu procesnu radnju u konkretnom predmetu preduzeo tek 1. juna 2007. godine (dostava tužbe tuženom na odgovor), a pripremno ročište zakazao tek za 13. novembar 2007. godine, dakle, nakon četiri godine potpune neaktivnosti. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon održanog pripremnog ročišta, održao i jedno ročište za glavnu raspravu i prvostepenu presudu donio za dva i pol mjeseca, te da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao, također, samo dva i pol mjeseca. Međutim, Ustavni sud podsjeća da kratko trajanje postupka u njegovim pojedinim fazama nije opravdanje za potpunu četverogodišnju neaktivnost Općinskog suda, koji, osim velikog broja predmeta, nije ponudio nikakvo opravdanje za ovako dugo trajanje postupka u parnici iz radnog odnosa koja je po zakonu hitna. 33. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od četiri godine i sedam mjeseci, kao i ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka, zbog svoje četverogodišnje potpune neaktivnosti u predmetu, snosi isključivo Općinski sud. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, ocjenjujući postupak u cjelini, postoji povreda apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 34. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci brojAP 1995/08od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na njebstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da jeKantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plaće vojnim licima, kao i odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koji se primjenjivao na sve pripadnike Oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane. 36. S obzirom na to da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je odbio apelantovo potraživanje po osnovu razlike plaća za utuženi period, pozivajući se na odredbe Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se primjenjivao na sve pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1995/08. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su apelacioni navodi vezani za povredu ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbenog zahtjeva vezanog za potraživanja iz radnog odnosa trajao ukupno četiri godine i sedam mjeseci pri čemu Općinski sud, pred kojim je postupak trajao četiri godine i dva i pol mjeseca, osim pozivanja na veliki broj predmeta u radu, nije dao nikakvo opravdanje za potpunu četverogodišnju neaktivnost u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonskoj odredbi hitan. 39. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio svoje zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. 40. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2158/08, rješavajući apelacijuBore Rajčevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBore Rajčevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Banjaluci 5. svibnja 1997. godine a koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske pod brojem 118 0 P 000418 09 Rev. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po žurnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 118 0 P 000418 09 Rev sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantuBori Rajčeviću,sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudbene odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Rajčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 16. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "dugog vođenja postupka pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom RS - zbog povrede prava na korektno i fer-suđenje u razumnom roku" u sudbenom postupku koji je pokrenuo tužbom 5. svibnja 1997. godine pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je dopunio apelaciju 14. siječnja 2009. godine a 21.veljače 2011. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i "Glasa srpskog" - grafika a.d. Banjaluka (kao sudionika u postupku) zatraženo je 23. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda zatraženo je 18. studenoga 2010. godine da dostavi spis. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 7. kolovoza 2008. godine, Okružni sud 11. rujna 2008. godine, Osnovni sud 5. rujna 2008. godine, a sudionik u postupku 13. kolovoza 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio fotokopiju spisa 8. prosinca 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. listopada 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pokrenuo sudbeni postupak tužbom protiv "Glasa srpskog" (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Osnovnim sudom 5. svibnja 1997. godine radi naknade inflatorne štete. 7. Osnovni sud je zakazao i održao četiri ročišta (30. listopada i 2. prosinca 1997. godine, te 5. veljače i 12. ožujka 1998. godine) i proveo vještačenje vještaka financijske struke. 8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-1110/97 od 12. ožujka 1998. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. 9. Protiv prvostupanjske presude apelant je izjavio priziv 3. rujna 1998. godine, koji je dopunio 10. rujna 1998. godine. 10. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1110/97 od 23. rujna 1998. godine kojim je dopunu priziva odbacio kao nepravodobnu. 11. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-939/98 od 3. lipnja 1999. godine kojim je priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 12. U ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-4913/99 i zakazano je ročište za 19. rujan 2000. godine, ali je ono odgođeno za 9. studeni 2000. godine. Osnovni sud je u tijeku postupka zakazao još pet ročišta (21. prosinca 2000. godine, 15. ožujka i 10. svibnja 2001. godine, te 4. siječnja i 5. ožujka 2002. godine). Ročište zakazano za 15. ožujak 2001. godine nije održano zbog bolesti suca, a na ročištu zakazanom za 10. svibanj 2001. godine rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme, do donošenja odluke o prizivu u izvršnom postupku broj I-5842/89 . 13. Osnovni sud je donio Presudu broj P-4913/99 od 5. ožujka 2002. godine kojom je naložio tuženom da apelantu na ime naknade inflatorne štete isplati iznos preciziran u presudi sa kamatom i troškove postupka. 14. Tuženi je izjavio priziv protiv prvostupanjske presude 22. svibnja 2002. godine. 15. Okružni sud je zakazao raspravu za odlučivanje o prizivu za 30. svibanj 2005. godine. Tuženi je podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta zakazanog za 30. svibanj 2005. godine, koji je odbijen kao neutemeljen Rješenjem Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. lipnja 2005. godine. Presudom Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. lipnja 2005. godine odbijen je kao neutemeljen priziv tuženog, te je potvrđena prvostupanjska presuda. 16. Protiv presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju 18. kolovoza 2005. godine. Spis je otpremljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji 30. rujna 2005. godine. 17. Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-614/05 od 23. listopada 2007. godine kojim je priziv tuženog protiv rješenja od 1. lipnja 2005. godine (o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje) odbacio kao nepravodoban, a reviziju tuženog uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Ž-94/05 i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 18. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000605 od 8. travnja 2008. godine kojom je priziv tuženog usvojio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. 19. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu 24. lipnja 2008. godine. 20. Apelant je, nakon izjavljivanja revizije, podnio zahtjev Osnovnom sudu za oslobađanje od sudbene pristojbe, koji je Osnovni sud odbio Rješenjem broj P-4913/99 od 28. kolovoza 2007. godine. 21. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 25. svibnja 2009. godine radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. Prema stanju spisa, odluka o apelantovoj reviziji još uvijek nije donesena. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 22. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ističući da postupak neopravdano dugo traje. U momentu podnošenja apelacije apelant je izjavio reviziju 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 protiv Odluke Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000605 i predmet se nalazio pred Vrhovnim sudom. Apelant je tražio da Ustavni sud naloži Vrhovnom sudu da što prije donese odluku o reviziji, jer se postupak u tom trenutku vodio već 11 godina. U dopuni apelacije od 14. siječnja 2009. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da, iako je prošlo više od pet i pol mjeseci od izjavljivanja revizije, predmet još uvijek nije bio dostavljen Vrhovnom sudu. Apelant je tražio kompenzaciju u iznosu od 2.500,00 KM, jer postupak neopravdano dugo traje. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo da je apelacija neutemeljena, jer postupak nije "stajao u sudovima", već je o apelantovom prizivu nekoliko puta presuđeno. 24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istaknuo da ima veliki broj predmeta u radu i da rješava predmete prema starosti inicijalnog akta, odnosno prioritetu. Okružni sud je naveo da se ne radi o prioritetnom predmetu, već je on uzet u rad po inicijalnom aktu, odnosno po "starosti". 25. Osnovni sud je u odgovoru naveo kronološki razvoj događaja u predmetu i istaknuo da se o apelaciji ne može izjasniti. 26. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je preuranjena i predložio da se apelacija odbaci, jer je postupak povodom revizije u tijeku. V. Relevantni propisi 27.UZakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 30. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju jer nije donijeta konačna odluka suda o njegovoj tužbi. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. 34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 36. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenog sustava (vidi, Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 5. svibnja 1997. godine pokrenuo predmetni postupak, a prema stanju spisa, postupak je još u tijeku i trenutačno se nalazi pred Vrhovnim sudom radi rješavanja povodom revizije protiv drugostupanjske presude. Dakle, relevantno razdoblje koje treba uzeti pri ocjeni duljine predmetnog postupka je 13 godina, devet mjeseci i 22 dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. Ustavni sud, prigodom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade inflatorne štete koji se, obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. U svezi sa ponašanjem Osnovnog i Okružnog suda, uvidom u predmetni spis Ustavni sud uočava da su ovi sudovi u početnoj fazi postupka u razdoblju od podnošenja tužbe 5. svibnja 1997. godine do donošenja prvostupanjske presude 12. ožujka 1998. godine, odnosno odluke o apelantovom prizivu od 3. lipnja 1999. godine, u primjerenim, mada ne u zakonskim, rokovima poduzimali radnje iz svoje nadležnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku Osnovnom sudu trebale dvije godine i devet mjeseci da donese odluku ? apelantovu tužbenom zahtjevu, a Okružnom sudu više od tri godine da donese odluku o prizivu. Dalje, evidentno je da su Vrhovnom sudu bile potrebne više od dvije godine da odluči o reviziji tuženog (Rješenjem broj Rev-614/05 od 23. listopada 2007. godine). Obzirom na navedeno, okolnost da je u ponovnom postupku Okružni sud novu odluku donio u relativno kratkom roku (duljem od pet mjeseci), u situaciji kad je Osnovnom sudu trebala godina dana da dostavi predmet na rješavanje Vrhovnom sudu, koji još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji, premda je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena prije skoro četrnaest godina, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 40. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo opravdanje za ovakvo postupanje, dok su Okružni sud i Vrhovni sud pokušali ovo razdoblje "opravdati" činjenicom da imaju veliki broj predmeta, odnosno da su poduzimali radnje na predmetu i donosili odluke. Međutim, ove činjenice nisu dovoljne za Ustavni sud da zaključi da se ne radi o pretjerano dugom razdoblju odlučivanja za što se ne može pronaći bilo kakvo opravdanje. Ustavni sud primjećuje da je, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovu tužbenom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (članak 10. Zakona o parničnom postupku). Dalje, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i svoju vlastitu prema kojoj stalno vraćanje predmeta sa više razine na nižu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovitim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 41. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio duljini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u iznimnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve iznimne okolnosti, niti su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud na to ukazali. 42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući stav Ustavnog suda da se ne radi o naročito složenom predmetu, za sudove nema nikakvog opravdanja za ovoliko trajanje postupka, pogotovo što apelant tomu nije doprinio a time nije ni odgovoran za duljinu trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud ne može da ne primijeti da su svi sudovi na izvjestan način doprinijeli "nerazumnoj duljini" trajanja postupka, a pogotovo Osnovni sud kojem je, nakon dva ponovljena postupka i ponovnog vraćanja predmeta sa Vrhovnog suda, trebala godina dana samo da dostavi predmet na odlučivanje o reviziji Vrhovnom sudu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 44. Pošto se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak žurno okonča obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja sudbenog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Europski sud prilagođenom ekonomskoj situaciji u BiH. 46. Prigodom odlučivanja o apelantovu zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da parnični postupak povodom apelantove tužbe traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana, apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM, a ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je za ukupnu duljinu trajanja postupka po tužbi radi naknade inflatorne štete, koji traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana i koji još nije završen, odlučujući doprinos redovitih sudova, koji nisu ponudili opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka, niti je, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, takve razloge Ustavni sud prepoznao. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2158/08, rješavajući apelacijuBore Rajčevića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBore Rajčevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci 5. maja 1997. godine a koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske pod brojem 118 0 P 000418 09 Rev. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 118 0 P 000418 09 Rev u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantuBori Rajčeviću,u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Boro Rajčević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "dugog vođewa postupka pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom RS - zbog povrede prava na korektno i fer-suđenje u razumnom roku" u sudskom postupku koji je pokrenuo tužbom 5. maja 1997. godine pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je dopunio apelaciju 14. januara 2009. godine a 21. februara 2011. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i "Glasa srpskog" - grafika a.d. Bawa Luka (kao učesnika u postupku) zatraženo je 23. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda zatraženo je 18. novembra 2010. godine da dostavi spis. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 7. avgusta 2008. godine, Okružni sud 11. septembra 2008. godine, Osnovni sud 5. septembra 2008. godine, a učesnik u postupku 13. avgusta 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio fotokopiju spisa 8. decembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je pokrenuo sudski postupak tužbom protiv "Glasa srpskog" (u daqnjem tekstu: tuženi) pred Osnovnim sudom 5. maja 1997. godine radi naknade inflatorne štete. 7. Osnovni sud je zakazao i održao četiri ročišta (30. oktobra i 2. decembra 1997. godine, te 5. februara i 12. marta 1998. godine) i sproveo vještačenje vještaka finansijske struke. 8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-1110/97 od 12. marta 1998. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 9. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 3. septembra 1998. godine, koju je dopunio 10. septembra 1998. godine. 10. Osnovni su je donio Rješenje broj P-1110/97 od 23. septembra 1998. godine kojim je dopunu žalbe odbacio kao neblagovremenu. 11. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-939/98 od 3. juna 1999. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. 12. U ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-4913/99 i zakazano je ročište za 19. septembar 2000. godine, ali je ono odgođeno za 9. novembar 2000. godine. Osnovni sud je u toku postupka zakazao još pet ročišta (21. decembra 2000. godine, 15. marta i 10. maja 2001. godine, te 4. januara i 5. marta 2002. godine). Ročište zakazano za 15. mart 2001. godine nije održano zbog bolesti sudije, a na ročištu zakazanom za 10. maj 2001. godine rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme, do donošewa odluke o žalbi u izvršnom postupku brojI-5842/89 . 13. Osnovni sud je donio Presudu broj P-4913/99 od 5. marta 2002. godine kojom je naložio tuženom da apelantu na ime naknade inflatorne štete isplati iznos preciziran u presudi sa kamatom i troškove postupka. 14. Tuženi je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 22. maja 2002. godine. 15. Okružni sud je zakazao raspravu za odlučivanje o žalbi za 30. maj 2005. godine. Tuženi je podnio zahtjev za povrat u pređašnje stanje zbog propuštawa ročišta zakazanog za 30. maj 2005. godine, koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. juna 2005. godine. Presudom Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog, te je potvrđena prvostepena presuda. 16. Protiv presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju 18. avgusta 2005. godine. Spis je otpremljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji 30. septembra 2005. godine. 17. Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-614/05 od 23. oktobra 2007. godine kojim je žalbu tuženog protiv rješewa od 1. juna 2005. godine (o odbijanju predloga za povrat u pređašnje stanje) odbacio kao neblagoovremenu, a reviziju tuženog uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Ž-94/05 i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 18. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000605 od 8. aprila 2008. godine kojom je žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. 19. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu 24. juna 2008. godine. 20. Apelant je, nakon izjavqivawa revizije, podnio zahtjev Osnovnom sudu za oslobađanje od sudske takse, koji je Osnovni sud odbio Rješenjem broj P-4913/99 od 28. avgusta 2007. godine. 21. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 25. maja 2009. godine radi odlučivawa o izjavljenoj reviziji. Prema stanju spisa, odluka o apelantovoj reviziji još uvijek nije donesena. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 22. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), ističući da postupak neopravdano dugo traje. U momentu podnošewa apelacije apelant je izjavio reviziju protiv Odluke Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000605 i predmet se nalazio pred Vrhovnim sudom. Apelant je tražio da Ustavni sud naloži Vrhovnom sudu da što prije donese odluku o reviziji, jer se postupak u tom trenutku vodio već 11 godina. U dopuni apelacije od 14. januara 2009. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da, iako je prošlo više od pet i po mjeseci od izjavqivawa revizije, predmet još uvijek nije bio dostavljen Vrhovnom sudu. Apelant je tražio kompenzaciju u iznosu od 2.500,00 KM, jer postupak neopravdano dugo traje. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, jer postupak nije "stajao u sudovima", već je o apelantovoj tužbi nekoliko puta presuđeno. 24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da ima veliki broj predmeta u radu i da rješava predmete prema starosti inicijalnog akta, odnosno prioritetu. Okružni sud je naveo da se ne radi o prioritetnom predmetu, već je on uzet u rad po inicijalnom aktu, odnosno po "starosti". 25. Osnovni sud je u odgovoru naveo hronološki razvoj događaja u predmetu i istakao da o apelaciji ne može da se izjasni. 26. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je preuranjena i predložio da se apelacija odbaci, jer je postupak povodom revizije u toku. V. Relevantni propisi 27.UZakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju jer nije donijeta konačna odluka suda o njegovoj tužbi. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudomŠ...Ć. Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskogi Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka morada ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskogsistema (vidi, Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 5. maja 1997. godine pokrenuo predmetni postupak, a prema stanju spisa, postupak je još u toku i trenutno se nalazi pred Vrhovnim sudom radi rješavawa povodom revizije protiv drugostepene presude. Dakle, relevantan pe- riod koji treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je 13 godina, devet mjeseci i 22 dana. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 38. Ustavni sud, prilikom razmatrawa kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade inflatorne štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitawa o kojima bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. U vezi sa ponašanjem Osnovnog i Okružnog suda, uvidom u predmetni spis Ustavni sud uočava da su ovi sudovi u početnoj fazi postupka u periodu od podnošewa tužbe 5. maja 1997. godine do donošewa prvostepene presude 12. marta 1998. godine, odnosno odluke o apelantovoj žalbi od 3. juna 1999. godine, u primjerenim, mada ne u zakonskim, rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku Osnovnom sudu trebale dvije godine i devet mjeseci da donese odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, a Okružnom sudu više od tri godine da donese odluku o žalbi. Dalje, evidentno je da su Vrhovnom sudu bile potrebne više od dvije godine da odluči o reviziji tuženog (Rješenjem broj Rev-614/05 od 23. oktobra 2007. godine). S obzirom na navedeno, okolnost da je u ponovnom postupku Okružni sud novu odluku donio u relativno kratkom roku (dužem od pet mjeseci), u situaciji kad je Osnovnom sudu trebala godina dana da dostavi predmet na rješavanje Vrhovnom sudu, koji još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji, premda je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena prije skoro četrnaest godina, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 40. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo opravdanje za ovakvo postupanje, dok su Okružni sud i Vrhovni sud pokušali da ovaj period "opravdaju" činjenicom da imaju veliki broj predmeta, odnosno da su preduzimali radnje na predmetu i donosili odluke. Međutim, ove činjenice nisu dovoqne za Ustavni sud da zakquči da se ne radi o pretjerano dugom periodu odlučivawa za šta ne može da se pronađe bilo kakvo opravdanje. Ustavni sud primjećuje da je, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu trebalo da donese bez odugovlačewa (član 10 Zakona o parničnom postupku). Dalje, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima jedužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Takođe, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i svoju sopstvenu prema kojoj stalno vraćanje predmeta sa višeg nivoa na niži ne predstavlja uvijek najboqi način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do,de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 41. Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi moglo da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud na to ukazali. 42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, ukqučujući stav Ustavnog suda da se ne radi o naročito složenom predmetu, za sudove nema nikakvog opravdawa za ovoliko trajanje postupka, pogotovo što apelant tome nije doprinio a time nije ni odgovoran za dužinu trajawa postupka. Dalje, Ustavni sud ne može da ne primijeti da su svi sudovi na izvjestan način doprinijeli "nerazumnoj dužini" trajawa postupka, a pogotovo Osnovni sud kojem je, nakon dva ponovljena postupka i ponovnog vraćawa predmeta sa Vrhovnog suda, trebala godina dana samo da dostavi predmet na odlučivanje o reviziji Vrhovnom sudu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 44. Pošto se u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa sudskog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje qudskih prava i obračunava prema kriterijumu koji je uspostavio Evropski sud prilagođenom ekonomskoj situaciji u BiH. 46. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da parnični postupak povodom apelantove tužbe traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana, apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM, a ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu trajawa postupka po tužbi radi naknade inflatorne štete, koji traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana i koji još nije završen, odlučujući doprinos redovnih sudova, koji nisu ponudili opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka, niti je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, takve razloge Ustavni sud prepoznao. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2158/08, rješavajući apelacijuBore Rajčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBore Rajčevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci 5. maja 1997. godine a koji se trenutno vodi pred Vrhovnim sudom Republike Srpske pod brojem 118 0 P 000418 09 Rev. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 118 0 P 000418 09 Rev u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantuBori Rajčeviću,u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boro Rajčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "dugog vođenja postupka pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom RS - zbog povrede prava na korektno i fer-suđenje u razumnom roku" u sudskom postupku koji je pokrenuo tužbom 5. maja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 1997. godine pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je dopunio apelaciju 14. januara 2009. godine a 21. februara 2011. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda i "Glasa srpskog" - grafika a.d. Banja Luka (kao učesnika u postupku) zatraženo je 23. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Vrhovnog suda zatraženo je 18. novembra 2010. godine da dostavi spis. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 7. augusta 2008. godine, Okružni sud 11. septembra 2008. godine, Osnovni sud 5. septembra 2008. godine, a učesnik u postupku 13. augusta 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio fotokopiju spisa 8. decembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je pokrenuo sudski postupak tužbom protiv "Glasa srpskog" (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Osnovnim sudom 5. maja 1997. godine radi naknade inflatorne štete. 7. Osnovni sud je zakazao i održao četiri ročišta (30. oktobra i 2. decembra 1997. godine, te 5. februara i 12. marta 1998. godine) i proveo vještačenje vještaka finansijske struke. 8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-1110/97 od 12. marta 1998. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 9. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 3. septembra 1998. godine, koju je dopunio 10. septembra 1998. godine. 10. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-1110/97 od 23. septembra 1998. godine kojim je dopunu žalbe odbacio kao nepravovremenu. 11. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-939/98 od 3. juna 1999. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. 12. U ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-4913/99 i zakazano je ročište za 19. septembar 2000. godine, ali je ono odgođeno za 9. novembar 2000. godine. Osnovni sud je u toku postupka zakazao još pet ročišta (21. decembra 2000. godine, 15. marta i 10. maja 2001. godine, te 4. januara i 5. marta 2002. godine). Ročište zakazano za 15. mart 2001. godine nije održano zbog bolesti sudije, a na ročištu zakazanom za 10. maj 2001. godine rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme, do donošenja odluke o žalbi u izvršnom postupku broj I-5842/89 . 13. Osnovni sud je donio Presudu broj P-4913/99 od 5. marta 2002. godine kojom je naložio tuženom da apelantu na ime naknade inflatorne štete isplati iznos preciziran u presudi sa kamatom i troškove postupka. 14. Tuženi je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 22. maja 2002. godine. 15. Okružni sud je zakazao raspravu za odlučivanje o žalbi za 30. maj 2005. godine. Tuženi je podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta zakazanog za 30. maj 2005. godine, koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. juna 2005. godine. Presudom Okružnog suda broj Ž-94/05 od 1. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog, te je potvrđena prvostepena presuda. 16. Protiv presude Okružnog suda tuženi je izjavio reviziju 18. augusta 2005. godine. Spis je otpremljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji 30. septembra 2005. godine. 17. Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-614/05 od 23. oktobra 2007. godine kojim je žalbu tuženog protiv rješenja od 1. juna 2005. godine (o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje) odbacio kao nepravovremenu, a reviziju tuženog uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Ž-94/05 i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. 18. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07-000605 od 8. aprila 2008. godine kojom je žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. 19. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu 24. juna 2008. godine. 20. Apelant je, nakon izjavljivanja revizije, podnio zahtjev Osnovnom sudu za oslobađanje od sudske takse, koji je Osnovni sud odbio Rješenjem broj P-4913/99 od 28. augusta 2007. godine. 21. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 25. maja 2009. godine radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. Prema stanju spisa, odluka o apelantovoj reviziji još uvijek nije donesena. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 22. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ističući da postupak neopravdano dugo traje. U momentu podnošenja apelacije apelant je izjavio reviziju protiv Odluke Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000605 i predmet se nalazio pred Vrhovnim sudom. Apelant je tražio da Ustavni sud naloži Vrhovnom sudu da što prije donese odluku o reviziji, jer se postupak u tom trenutku vodio već 11 godina. U dopuni apelacije od 14. januara 2009. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da, iako je prošlo više od pet i po mjeseci od izjavljivanja revizije, predmet još uvijek nije bio dostavljen Vrhovnom sudu. Apelant je tražio kompenzaciju u iznosu od 2.500,00 KM, jer postupak neopravdano dugo traje. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana, jer postupak nije "stajao u sudovima", već je o apelantovoj tužbi nekoliko puta presuđeno. 24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da ima veliki broj predmeta u radu i da rješava predmete prema starosti inicijalnog akta, odnosno prioritetu. Okružni sud je naveo da se ne radi o prioritetnom predmetu, već je on uzet u rad po inicijalnom aktu, odnosno po "starosti". 25. Osnovni sud je u odgovoru naveo hronološki razvoj događaja u predmetu i istakao da se o apelaciji ne može izjasniti. 26. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je preuranjena i predložio da se apelacija odbaci, jer je postupak povodom revizije u toku. V. Relevantni propisi 27.UZakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju jer nije donijeta konačna odluka suda o njegovoj tužbi. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć. Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je apelant podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 5. maja 1997. godine pokrenuo predmetni postupak, a prema stanju spisa, postupak je još u toku i trenutno se nalazi pred Vrhovnim sudom radi rješavanja povodom revizije protiv drugostepene presude. Dakle, relevantan period koji treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je 13 godina, devet mjeseci i 22 dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 38. Ustavni sud, prilikom razmatranja kriterija koji su navedeni u ovoj odluci, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade inflatorne štete koji se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima bi trebalo raspraviti, ne može smatrati naročito složenim postupkom. 39. U vezi sa ponašanjem Osnovnog i Okružnog suda, uvidom u predmetni spis Ustavni sud uočava da su ovi sudovi u početnoj fazi postupka u periodu od podnošenja tužbe 5. maja 1997. godine do donošenja prvostepene presude 12. marta 1998. godine, odnosno odluke o apelantovoj žalbi od 3. juna 1999. godine, u primjerenim, mada ne u zakonskim, rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku Osnovnom sudu trebale dvije godine i devet mjeseci da donese odluku ? apelantovom tužbenom zahtjevu, a Okružnom sudu više od tri godine da donese odluku o žalbi. Dalje, evidentno je da su Vrhovnom sudu bile potrebne više od dvije godine da odluči o reviziji tuženog (Rješenjem broj Rev-614/05 od 23. oktobra 2007. godine). S obzirom na navedeno, okolnost da je u ponovnom postupku Okružni sud novu odluku donio u relativno kratkom roku (dužem od pet mjeseci), u situaciji kad je Osnovnom sudu trebala godina dana da dostavi predmet na rješavanje Vrhovnom sudu, koji još uvijek nije donio odluku o apelantovoj reviziji, premda je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena prije skoro četrnaest godina, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 40. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo opravdanje za ovakvo postupanje, dok su Okružni sud i Vrhovni sud pokušali da ovaj period "opravdaju" činjenicom da imaju veliki broj predmeta, odnosno da su preduzimali radnje na predmetu i donosili odluke. Međutim, ove činjenice nisu dovoljne za Ustavni sud da zaključi da se ne radi o pretjerano dugom periodu odlučivanja za šta se ne može pronaći bilo kakvo opravdanje. Ustavni sud primjećuje da je, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Dalje, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i svoju vlastitu prema kojoj stalno vraćanje predmeta sa višeg nivoa na niži ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 41. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud na to ukazali. 42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući stav Ustavnog suda da se ne radi o naročito složenom predmetu, za sudove nema nikakvog opravdanja za ovoliko trajanje postupka, pogotovo što apelant tome nije doprinio a time nije ni odgovoran za dužinu trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud ne može da ne primijeti da su svi sudovi na izvjestan način doprinijeli "nerazumnoj dužini" trajanja postupka, a pogotovo Osnovni sud kojem je, nakon dva ponovljena postupka i ponovnog vraćanja predmeta sa Vrhovnog suda, trebala godina dana samo da dostavi predmet na odlučivanje o reviziji Vrhovnom sudu. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 44. Pošto se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja sudskog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud prilagođenom ekonomskoj situaciji u BiH. 46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da parnični postupak povodom apelantove tužbe traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana, apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM, a ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu trajanja postupka po tužbi radi naknade inflatorne štete, koji traje 13 godina, devet mjeseci i 22 dana i koji još nije završen, odlučujući doprinos redovnih sudova, koji nisu ponudili opravdane razloge za ovako dugo trajanje postupka, niti je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, takve razloge Ustavni sud prepoznao. 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2402/08,rješavajući apelacijuDobrislava Milinkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 25. ožujka 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDobrislava Milinkovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. svibnja 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dobrislav Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uvca podnio je 10. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. svibnja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-120/02 od 7. travnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 6. kolovoza 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. rujna 2008. godine, a Osnovni sud 20. kolovoza 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 7. listopada 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. rujna 2003. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela nesavjesnog rada u službi iz članka 344. stavak 1. KZRS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj KV 27/03 od 31. listopada 2003. godine navedena kazna zatvora je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM koju je apelant bio dužan platiti u roku od 30 dana. U protivnom će se novčana kazna ponovno zamijeniti kaznom zatvora tako što će se jedan dan zatvora računati kao 50 KM novčane kazne. U ovom rješenju je navedeno da je Presuda Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. rujna pravomoćna, ali nije naveden nadnevak pravomoćnosti. U kasnije donesenom Rješenju Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. svibnja 2008. godine je navedeno da je ovo rješenje Osnovnog suda postalo pravomoćno 10. studenog 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 8. Rješenjem Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. travnja 2008. godine novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, izrečena prethodno navedenim rješenjem od 31. listopada 2003. godine, zamijenjena je kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. Novčana kazna je zamijenjena kaznom zatvora jer apelant nije u ostavljenom roku od 30 dana platio izrečenu novčanu kaznu, pa ga je sud u dva navrata pozivao da plati novčanu kaznu, i to 1. lipnja i 27. listopada 2004. godine. 9. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. svibnja 2008. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen na Rješenje Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. travnja 2008. godine. U ovom rješenju Okružnog suda nije naveden nadnevak pravomoćnosti rješenja koje se pobija prizivom. 10. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da apelant Rješenje Osnovnog suda broj K-120/02 od 7. travnja 2008. godine prizivom pobija zbog nastupanja zastarjelosti izvršenja kazne i predlaže da se priziv usvoji i prvostupanjsko rješenje ukine, ili, ako sud ne uvaži njegov priziv i ne ukine prvostupanjsko rješenje, onda zahtijeva da se prvostupanjsko rješenje izmijeni u smislu odredbe članka 34. stavak 6. KZRS, tj. da mu se kazna zatvora zamijeni kaznom -rad za opće dobro na slobodi. Okružni sud je, odbijajući apelantov priziv, podsjetio da apelant pobija prvostupanjsko rješenje po osnovi zastarjelosti izvršenja kazne sukladno članku 113. točka 6. KZRS i navodi da su od pravomoćnosti presude, kojom mu je izrečena kazna, odnosno od dana kada je nadležno tijelo poduzelo posljednju radnju kojom je prekinuto zastarijevanje (opomena od 27. listopada 2004. godine), prošle više od tri godine, tj. vrijeme koje je predviđeno navedenom zakonskom odredbom, koja je relevantna i ima se primijeniti na konkretan slučaj, slijedom čega je nastupila zastara izvršenja predmetne kazne. Okružni sud je obrazložio da se iz sadržaja apelantovog priziva nedvojbeno može zaključiti da je apelant pri isticanju prigovora zastarjelosti izvršenja kazne imao u vidu samo zakonsku odredbu o tzv. relativnoj zastari, ne spominjući i ne pozivajući se na odredbu članka 115. stavak 5. KZRS, kojom je regulirana apsolutna zastara izvršenja kazne. Naime, navedenom zakonskom odredbom regulirano je da apsolutna zastara izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršenja kazne, tj. za relativnu zastaru izvršenja. Apsolutna zastara izvršenja nastupa bez obzira na to je li i koliko bilo prekida zastarijevanja izvršenja kazne. Dakle, citirana zakonska odredba o apsolutnoj zastari izvršenja kazne (vrijeme u dvostrukom trajanju iz članka 113. točka 6. KZRS), te činjenica da je Rješenje Osnovnog suda u Višegradu broj KV-27/03 od 31. listopada 2003. godine postalo pravomoćno 10. studenog 2003. godine upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevanja nije proteklo. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevanja nije proteklo, tj. da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne, pa je stoga odbio apelantov priziv kao neutemeljen. Okružni sud je obrazložio da se nije upuštao u ispitivanje utemeljenosti apelantovog zahtjeva, kojim je tražio izmjenu pobijanog rješenja primjenom članka 34. stavak 6. KZRS, tj. zamjenu kazne zatvora (novčane kazne) kaznomrada za opće dobro na slobodi, iz razloga nenadležnosti za postupanje po podnesenom zahtjevu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda u činjenici da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu članka 115. stavak 5. KZRS umjesto odredbe "članka 113. stavak 6." istog zakona. Navodi da je u konkretnom slučaju sud trebao primijeniti odredbu "članka 113. stavak 6." navedenog zakona sukladno kojoj je nastupila zastara izvršenja kazne. Apelant podsjeća da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju jasno naveo nadnevke opomena za plaćanje novčane kazne, i to su: 1. lipanj 2004. godine i 27. listopad 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su ispunjeni svi uvjeti zastarijevanja izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj KV-27/03 od 31. listopada 2003. godine, jer su prošle više od tri godine od posljednje opomene koja je utjecala na prekid roka zastarijevanja. Dalje, apelant smatra, budući da u odlukama koje pobija nisu navedeni razlozi, odnosno činjenice koji su mogli utjecati na prekid roka zastarijevanja kraći od tri godine, onda su u potpunosti ispunjeni uvjeti zastarjelosti izvršenja predmetnog rješenja. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje pri navodima, zaključcima i ocjeni iznesenim u Rješenju broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. svibnja 2008. godine. Ističe da postupanjem ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava, jer je u postupku donošenja pobijanog rješenja postupano sukladno odredbama Ustava i odredbama Europske konvencije. 13. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da smatra da je neutemeljena apelantova apelacija da su Rješenjem ovog suda K-120/02 od 7. travnja 2008. godine povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Osnovni sud navodi kronologiju postupanja ovog suda od donošenja presude kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca do zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom i daljnje radnje koje je taj sud poduzimao prema apelantu radi naplate izrečene novčane kazne. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je apelanta u više navrata pozivao dopisima od 14. siječnja 2003. godine, 1. lipnja 2004. godine i 27. listopada 2004. godine, kada je apelant posljednji put pozvan da plati utvrđenu novčanu kaznu. V. Relevantni propisi 14.U Krivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe u vrijeme postupka pred redovnim sudovima glase: Izricanje kazne zatvora Član 33. (2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona. Zamjena novčane kazne Član 36. (1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. (2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. (3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. Zastarjelost izvršenja kazne Član 113. Ako u zakonu nije drugačije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne: 6) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne Član 115. (1) Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravnosnažna, a ako je uslovna osuda opozvana - od dana kad je odluka o opozivanju postala pravnosnažna. (2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti. (3) Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne. (4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče. (5) Zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. svibnja 2008. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano rješenje apelant je primio 6. lipnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. srpnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2. što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdnji da je redovni sud pogrešno primijenio odredbu članka 115. stavak 5. KZRS, umjesto odredbu "članka 113. stavak 6. istog zakona" o tzv. relativnoj zastari, prema kojoj su redovni sudovi bili dužni utvrditi da je nastupila zastara izvršenja kazne koja je apelantu izrečena, jer su, prema nepobitnom činjeničnom stanju, "od donošenja rješenja kojim je na njegov zahtjev kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom, koju nije platio, protekle više od tri godine, kao i da su od posljednje opomene suda za plaćanje novčane kazne protekle više od tri godine, što je potrebno vrijeme za zastaru izvršenja kazne". 23. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka 6. Europske konvencije i ispitati je li pobijanim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno člankom 6. Europske konvencije. 24. Ustavni sud zapaža da apelant ne pobija odluku kojom je izravno odlučeno o kaznenoj optužbi. Apelacija nije usmjerena niti na vrstu, niti na visinu izrečene kazne, što su činjenice koje Ustavni sud, u pravilu, ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje, već je usmjerena protiv odluke kojom je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. Međutim, Ustavni sud smatra da je i na ovaj slučaj primjenjiv članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene prigodom odlučivanja o kaznenoj optužbi protiv apelanta, pa Ustavni sud zaključuje da se, u stvari, radi o jedinstvenom postupku "utvrđivanja kaznene optužbe", jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja kaznene optužbe. 25. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira primjenu materijalnog prava od redovnih sudova, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud podsjeća da zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je izrečena kazna. Prema članku 113. stavak 1. točka 6. KZRS, izrečena kazna ne može se izvršiti kad proteknu tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Prema članku 115. stavak 3. KZRS, zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi izvršenja kazne, prema stavku 4, sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći, a prema stavku 5, zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost. 27. U konkretnom slučaju apelantu je Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. rujna 2003. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. Nakon toga je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom rješenjem Osnovnog suda od 31. listopada 2003. godine. Sud je pozvao apelanta 1. lipnja i 27. listopada 2004. godine da plati novčanu kaznu koju nije platio u ostavljenom roku od 30 dana. Nakon toga, sud kao nadležno tijelo nije poduzimao niti jednu radnju usmjerenu na izvršenje kazne sve do 7. travnja 2008. godine, kada je donio rješenje o ponovnoj zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Jasno je da je razdoblje izvršenja kazne od 27. listopada 2004. godine do 7. travnja 2008. godine dulje od tri godine, što znači da je nastupila relativna zastara izvršenja kazne. Točno je da u to vrijeme još nije bila nastupila apsolutna zastara, ali je institut apsolutne zastare neprimjenjiv ukoliko je već nastupila relativna zastara. 28. Okružni sud je odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 7. travnja 2008. godine. U osporenoj odluci Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto smatra da se u konkretnom slučaju ne trebaju primijeniti odredbe članka 113. točka 6. KZRS, kojima je propisan trogodišnji rok zastare za izvršenje kazne zatvora do jedne godine ili novčane kazne, već je samo iznesen stav da nije došlo do nastupanja apsolutne zastare za izvršenje novčane kazne iz članka 115. stavak 5. KZRS. 29. Na osnovi svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, i to relevantne odredbe čl. 113. i 115. KZRS, arbitrarno, što je izravno dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 30. Obzirom na zaključak u svezi sa kršenjem prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava kojima su utvrđena pitanja zastarjelosti izvršenja izrečene kazne pristupajući izvršenju kazne iako je nastupila relativna zastara njezinog izvršenja. 32. Na osnovi članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2402/08,rješavajući apelacijuDobrislava Milinkovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkiwa na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDobrislava Milinkovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dobrislav Milinković (u daqnjem tekstu: apelant) iz Uvca podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine i Rješewa Osnovnog suda u Višegradu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-120/02 od 7. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 6. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. septembra 2008. godine, a Osnovni sud 20. avgusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 7. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra 2003. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344 stav 1 KZRS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj KV 27/03 od 31. oktobra 2003. godine navedena kazna zatvora je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM koju je apelant bio dužan platiti u roku od 30 dana. U protivnom će se novčana kazna ponovo zamijeniti kaznom zatvora tako što će se jedan dan zatvora računati kao 50 KM novčane kazne. U ovom rješenju je navedeno da je Presuda Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra pravosnažna, ali nije naveden datum pravosnažnosti. U kasnije donesenom Rješenju Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. maja 2008. godine je navedeno da je ovo rješenje Osnovnog suda postalo pravosnažno 10. novembra 2003. godine. 8. Rješenjem Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. aprila 2008. godine novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, izrečena prethodno navedenim rješenjem od 31. oktobra 2003. godine, zamijenjena je kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. Novčana kazna je zamijenjena kaznom zatvora jer apelant nije u ostavljenom roku od 30 dana platio izrečenu novčanu kaznu, pa ga je sud u dva navrata pozivao da plati novčanu kaznu, i to 1. juna i 27. oktobra 2004. godine. 9. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. maja 2008. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na Rješenje Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. aprila 2008. godine. U ovom rješenju Okružnog suda nije naveden datum pravosnažnosti rješewa koje se pobija žalbom. 10. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da apelant Rješenje Osnovnog suda broj K-120/02 od 7. aprila 2008. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 godine žalbom pobija zbog nastupawa zastarjelosti izvršewa kazne i predlaže da se žalba usvoji i prvostepeno rješenje ukine, ili, ako sud ne uvaži njegovu žalbu i ne ukine prvostepeno rješenje, onda zahtijeva da se prvostepeno rješenje izmijeni u smislu odredbe člana 34 stav 6 KZRS, tj. da mu se kazna zatvora zamijeni kaznom -rad za opšte dobro na slobodi. Okružni sud je, odbijajući apelantovu žalbu, podsjetio da apelant osporava prvostepeno rješenje po osnovu zastarjelosti izvršewa kazne shodno članu 113 tačka 6 KZRS i navodi da su od pravosnažnosti presude, kojom mu je izrečena kazna, odnosno od dana kada je nadležni organ preduzeo posljednju radnju kojom je prekinuto zastarijevanje (opomena od 27. oktobra 2004. godine), prošle više od tri godine, tj. vrijeme koje je predviđeno navedenom zakonskom odredbom, koja je relevantna i ima se primijeniti na konkretan slučaj, slijedom čega je nastupila zastara izvršewa predmetne kazne. Okružni sud je obrazložio da se iz sadržine apelantove žalbe nedvosmisleno može da zakquči da je apelant pri isticanju prigovora zastarjelosti izvršewa kazne imao u vidu samo zakonsku odredbu o tzv. relativnoj zastari, ne pominjući i ne pozivajući se na odredbu člana 115 stav 5 KZRS, kojom je regulisana apsolutna zastara izvršewa kazne. Naime, navedenom zakonskom odredbom regulisano je da apsolutna zastara izvršewa kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršewa kazne, tj. za relativnu zastaru izvršewa. Apsolutna zastara izvršewa nastupa bez obzira na to da li je i koliko bilo prekida zastarijevawa izvršewa kazne. Dakle, citirana zakonska odredba o apsolutnoj zastari izvršewa kazne (vrijeme u dvostrukom trajanju iz člana 113 tačka 6 KZRS), te činjenica da je Rješenje Osnovnog suda u Višegradu broj KV-27/03 od 31. oktobra 2003. godine postalo pravosnažno 10. novembra 2003. godine upućuju na zakqučak da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevawa nije proteklo. Okružni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevawa nije proteklo, tj. da nije nastupila zastarjelost izvršewa kazne, pa je stoga odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Okružni sud je obrazložio da se nije upuštao u ispitivanje osnovanosti apelantovog zahtjeva, kojim je tražio izmjenu pobijanog rješewa primjenom člana 34 stav 6 KZRS, tj. zamjenu kazne zatvora (novčane kazne) kaznomrada za opšte dobro na slobodi, iz razloga nenadležnosti za postupanje po podnesenom zahtjevu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda u činjenici da su sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 115 stav 5 KZRS umjesto odredbe "člana 113 stav 6" istog zakona. Navodi da je u konkretnom slučaju sud trebalo da primijeni odredbu "člana 113 stav 6" navedenog zakona u skladu sa kojom je nastupila zastara izvršewa kazne. Apelant podsjeća da je prvostepeni sud u osporenom rješenju jasno naveo datume opomena za plaćanje novčane kazne, i to su: 1. juni 2004. godine i 27. oktobar 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su ispunjeni svi uslovi zastarijevawa izvršewa Rješewa Osnovnog suda broj KV-27/03 od 31. oktobra 2003. godine, jer su prošle više od tri godine od posljednje opomene koja je uticala na prekid roka zastarijevawa. Dalje, apelant smatra, budući da u odlukama koje osporava nisu navedeni razlozi, odnosno činjenice koji su mogli da utiču na prekid roka zastarijevawa kraći od tri godine, onda su u potpunosti ispunjeni uslovi zastarjelosti izvršewa predmetnog rješewa. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima, zakqučcima i ocjeni iznesenim u Rješenju broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine. Ističe da postupanjem ovog sudanisu povrijeđena apelantova prava, jer je u postupku donošewa osporenog rješewa postupano u skladu sa odredbama Ustava i odredbama Evropske konvencije. 13. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da smatra da je neosnovana apelantova apelacija da su Rješenjem ovog suda K-120/02 od 7. aprila 2008. godine povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Osnovni sud navodi hronologiju postupawa ovog sudaod donošewa presude kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca do zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom i daqnje radnje koje je taj sud preduzimao prema apelantu radi naplate izrečene novčane kazne. Osnovnisud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelanta u više navrata pozivao dopisima od 14. januara 2003. godine, 1. juna 2004. godine i 27. oktobra 2004. godine, kada je apelant posljedwi put pozvan da plati utvrđenu novčanu kaznu. V. Relevantni propisi 14.U Krivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe u vrijeme postupka pred redovnim sudovima glase: Izricanje kazne zatvora Član 33. (2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona. Zamjena novčane kazne Član 36. (1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. (2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlagawa donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. (3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bilaizrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. Zastarjelost izvršewa kazne Član 113. Ako u zakonu nije drugačije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne: 6) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Tok i prekid zastarijevawa izvršewa kazne Član 115. (1) Zastarijevanje izvršewa kazne počinje od dana kad je presuda postala pravnosnažna, a ako je uslovna osuda opozvana - od dana kad je odluka o opozivanju postala pravnosnažna. (2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti. (3) Zastarijevanje se prekidasvakom radwom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršewa kazne. (4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče. (5) Zastarjelost izvršewa kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršewa kazne, ali ona ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 6. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojegapelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdwi da je redovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 115 stav 5 KZRS, umjesto odredbu "člana 113 stav 6 istog zakona" o tzv. relativnoj zastari, prema kojoj su redovni sudovi bili dužni utvrditi da je nastupila zastara izvršewa kazne koja je apelantu izrečena, jer su, prema nespornom činjeničnom stanju, "od donošewa rješewa kojim je na njegov zahtjev kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom, koju nije platio, protekle više od tri godine, kao i da su od posljednje opomene suda za plaćanje novčane kazne protekle više od tri godine, što je potrebno vrijeme za zastaru izvršewa kazne". 23. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjewivosti člana 6 Evropske konvencije i ispitati da li je osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije. 24. Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava odluku kojom je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi. Apelacija nije usmjerena niti na vrstu, niti na visinu izrečene kazne, što su činjenice koje Ustavni sud, u pravilu, ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje, već je usmjerena protiv odluke kojomje izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. Međutim, Ustavni sud smatra da je i na ovaj slučaj primjewiv članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršewa sankcije izrečene prilikom odlučivawa o krivičnoj optužbi protiv apelanta, pa Ustavni sud zakqučuje da se, ustvari, radi o jedinstvenom postupku "utvrđivawa krivične optužbe", jer odluka o dopuštenosti izvršewa ili zastarjelosti izvršewa izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđewa, odnosno utvrđivawa krivične optužbe. 25. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zakqučak da je neophodno da Ustavni sud analizira primjenu materijalnog prava od redovnih sudova, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud podsjeća da zastara izvršewa kazne počinje da teče od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna. Prema članu 113 stav 1 tačka 6 KZRS, izrečena kazna ne može da se izvrši kad proteknu tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Prema članu 115 stav 3 KZRS, zastarijevanje se prekida svakom radwom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršewa kazne, prema stavu 4, sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče, a prema stavu 5, zastarjelost izvršewa kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost. 27. U konkretnom slučaju apelantu je Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra 2003. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. Nakon toga je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom rješenjem Osnovnog suda od 31. oktobra 2003. godine. Sud je pozvao apelanta 1. juna i 27. oktobra 2004. godine da plati novčanu kaznu koju nije platio u ostavljenom roku od 30 dana. Nakon toga, sud kao nadležni or- gan nije preduzimao niti jednu radnju usmjerenu na izvršenje kazne sve do 7. aprila 2008. godine, kada je donio rješenje o ponovnoj zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Jasno je da je pe- riod izvršewa kazne od 27. oktobra 2004. godine do 7. aprila 2008. godine duži od tri godine, što znači da je nastupila relativna zastara izvršewa kazne. Tačno je da u to vrijeme još nije bila nastupila apsolutna zastara, ali je institut apsolutne zastare neprimjewiv ukoliko je već nastupila relativna zastara. 28. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 7. aprila 2008. godine. U osporenoj odluci Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto smatra da se u konkretnom slučaju ne treba da primijene odredbe člana 113 tačka 6 KZRS, kojima je propisan trogodišwi rok zastare za izvršenje kazne zatvora do jedne godine ili novčane kazne, već je samo iznesen stav da nije došlo do nastupawa apsolutne zastare za izvršenje novčane kazne iz člana 115 stav 5 KZRS. 29. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, i to relevantne odredbe čl. 113 i 115 KZRS, arbitrarno, što je direktno dovelo do kršewa apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zakqučak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava kojima su utvrđena pitawa zastarjelosti izvršewa izrečene kazne pristupajući izvršenju kazne iako je nastupila relativna zastara njenog izvršewa. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2402/08,rješavajući apelacijuDobrislava Milinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDobrislava Milinkovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dobrislav Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uvca podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-120/02 od 7. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 6. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. septembra 2008. godine, a Osnovni sud 20. augusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 7. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra 2003. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 344. stav 1. KZRS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj KV 27/03 od 31. oktobra 2003. godine navedena kazna zatvora je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM koju je apelant bio dužan platiti u roku od 30 dana. U protivnom će se novčana kazna ponovo zamijeniti kaznom zatvora tako što će se jedan dan zatvora računati kao 50 KM novčane kazne. U ovom rješenju je navedeno da je Presuda Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra pravosnažna, ali nije naveden datum pravosnažnosti. U kasnije donesenom Rješenju Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. maja 2008. godine je navedeno da je ovo rješenje Osnovnog suda postalo pravosnažno 10. novembra 2003. godine. 8. Rješenjem Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. aprila 2008. godine novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, izrečena prethodno navedenim rješenjem od 31. oktobra 2003. godine, zamijenjena je kaznom zatvora u trajanju od 60 dana. Novčana kazna je zamijenjena kaznom zatvora jer apelant nije u ostavljenom roku od 30 dana platio izrečenu novčanu kaznu, pa ga je sud u dva navrata pozivao da plati novčanu kaznu, i to 1. juna i 27. oktobra 2004. godine. 9. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000049 od 20. maja 2008. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na Rješenje Osnovnog suda broj K 120/02 od 7. aprila 2008. godine. U ovom rješenju Okružnog suda nije naveden datum pravosnažnosti rješenja koje se pobija žalbom. 10. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da apelant Rješenje Osnovnog suda broj K-120/02 od 7. aprila 2008. godine žalbom pobija zbog nastupanja zastarjelosti izvršenja kazne i predlaže da se žalba usvoji i prvostepeno rješenje ukine, ili, ako sud ne uvaži njegovu žalbu i ne ukine prvostepeno rješenje, onda zahtijeva da se prvostepeno rješenje izmijeni u smislu odredbe člana 34. stav 6. KZRS, tj. da mu se kazna zatvora zamijeni kaznom -rad za opće dobro na slobodi. Okružni sud je, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 odbijajući apelantovu žalbu, podsjetio da apelant osporava prvostepeno rješenje po osnovu zastarjelosti izvršenja kazne shodno članu 113. tačka 6. KZRS i navodi da su od pravosnažnosti presude, kojom mu je izrečena kazna, odnosno od dana kada je nadležni organ preduzeo posljednju radnju kojom je prekinuto zastarijevanje (opomena od 27. oktobra 2004. godine), prošle više od tri godine, tj. vrijeme koje je predviđeno navedenom zakonskom odredbom, koja je relevantna i ima se primijeniti na konkretan slučaj, slijedom čega je nastupila zastara izvršenja predmetne kazne. Okružni sud je obrazložio da se iz sadržaja apelantove žalbe nedvosmisleno može zaključiti da je apelant pri isticanju prigovora zastarjelosti izvršenja kazne imao u vidu samo zakonsku odredbu o tzv. relativnoj zastari, ne spominjući i ne pozivajući se na odredbu člana 115. stav 5. KZRS, kojom je regulirana apsolutna zastara izvršenja kazne. Naime, navedenom zakonskom odredbom regulirano je da apsolutna zastara izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršenja kazne, tj. za relativnu zastaru izvršenja. Apsolutna zastara izvršenja nastupa bez obzira na to da li je i koliko bilo prekida zastarijevanja izvršenja kazne. Dakle, citirana zakonska odredba o apsolutnoj zastari izvršenja kazne (vrijeme u dvostrukom trajanju iz člana 113. tačka 6. KZRS), te činjenica da je Rješenje Osnovnog suda u Višegradu broj KV-27/03 od 31. oktobra 2003. godine postalo pravosnažno 10. novembra 2003. godine upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevanja nije proteklo. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju vrijeme zastarijevanja nije proteklo, tj. da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne, pa je stoga odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Okružni sud je obrazložio da se nije upuštao u ispitivanje osnovanosti apelantovog zahtjeva, kojim je tražio izmjenu pobijanog rješenja primjenom člana 34. stav 6. KZRS, tj. zamjenu kazne zatvora (novčane kazne) kaznomrada za opće dobro na slobodi,iz razloga nenadležnosti za postupanje po podnesenom zahtjevu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda u činjenici da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 115. stav 5. KZRS umjesto odredbe "člana 113. stav 6." istog zakona. Navodi da je u konkretnom slučaju sud trebalo da primijeni odredbu "člana 113. stav 6." navedenog zakona u skladu sa kojom je nastupila zastara izvršenja kazne. Apelant podsjeća da je prvostepeni sud u osporenom rješenju jasno naveo datume opomena za plaćanje novčane kazne, i to su: 1. juni 2004. godine i 27. oktobar 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su ispunjeni svi uvjeti zastarijevanja izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj KV-27/03 od 31. oktobra 2003. godine, jer su prošle više od tri godine od posljednje opomene koja je utjecala na prekid roka zastarijevanja. Dalje, apelant smatra, budući da u odlukama koje osporava nisu navedeni razlozi, odnosno činjenice koji su mogli utjecati na prekid roka zastarijevanja kraći od tri godine, onda su u potpunosti ispunjeni uvjeti zastarjelosti izvršenja predmetnog rješenja. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima, zaključcima i ocjeni iznesenim u Rješenju broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine. Ističe da postupanjem ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava, jer je u postupku donošenja osporenog rješenja postupano u skladu sa odredbama Ustava i odredbama Evropske konvencije. 13. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da smatra da je neosnovana apelantova apelacija da su Rješenjem ovog suda K-120/02 od 7. aprila 2008. godine povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Osnovni sud navodi hronologiju postupanja ovog suda od donošenja presude kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca do zamjene izrečene kazne zatvora novčanom kaznom i daljnje radnje koje je taj sud preduzimao prema apelantu radi naplate izrečene novčane kazne. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelanta u više navrata pozivao dopisima od 14. januara 2003. godine, 1. juna 2004. godine i 27. oktobra 2004. godine, kada je apelant posljednji put pozvan da plati utvrđenu novčanu kaznu. V. Relevantni propisi 14.U Krivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe u vrijeme postupka pred redovnim sudovima glase: Izricanje kazne zatvora Član 33. (2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona. Zamjena novčane kazne Član 36. (1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno. (2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. (3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. Zastarjelost izvršenja kazne Član 113. Ako u zakonu nije drugačije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne: 6) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne Član 115. (1) Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravnosnažna, a ako je uslovna osuda opozvana - od dana kad je odluka o opozivanju postala pravnosnažna. (2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti. (3) Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne. (4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče. (5) Zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 014-0-Kž-08-000 049 od 20. maja 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 6. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdnji da je redovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 115. stav 5. KZRS, umjesto odredbu "člana 113. stav 6. istog zakona" o tzv. relativnoj zastari, prema kojoj su redovni sudovi bili dužni utvrditi da je nastupila zastara izvršenja kazne koja je apelantu izrečena, jer su, prema nespornom činjeničnom stanju, "od donošenja rješenja kojim je na njegov zahtjev kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom, koju nije platio, protekle više od tri godine, kao i da su od posljednje opomene suda za plaćanje novčane kazne protekle više od tri godine, što je potrebno vrijeme za zastaru izvršenja kazne". 23. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije i ispitati da li je osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava odluku kojom je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi. Apelacija nije usmjerena niti na vrstu, niti na visinu izrečene kazne, što su činjenice koje Ustavni sud, u pravilu, ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje, već je usmjerena protiv odluke kojom je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. Međutim, Ustavni sud smatra da je i na ovaj slučaj primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanta, pa Ustavni sud zaključuje da se, ustvari, radi o jedinstvenom postupku "utvrđivanja krivične optužbe", jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja krivične optužbe. 25. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira primjenu materijalnog prava od redovnih sudova, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud podsjeća da zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna. Prema članu 113. stav 1. tačka 6. KZRS, izrečena kazna ne može se izvršiti kad proteknu tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Prema članu 115. stav 3. KZRS, zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, prema stavu 4, sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo da teče, a prema stavu 5, zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost. 27. U konkretnom slučaju apelantu je Presudom Osnovnog suda broj K 120/02 od 23. septembra 2003. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca. Nakon toga je kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom rješenjem Osnovnog suda od 31. oktobra 2003. godine. Sud je pozvao apelanta 1. juna i 27. oktobra 2004. godine da plati novčanu kaznu koju nije platio u ostavljenom roku od 30 dana. Nakon toga, sud kao nadležni or- gan nije preduzimao niti jednu radnju usmjerenu na izvršenje kazne sve do 7. aprila 2008. godine, kada je donio rješenje o ponovnoj zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Jasno je da je period izvršenja kazne od 27. oktobra 2004. godine do 7. aprila 2008. godine duži od tri godine, što znači da je nastupila relativna zastara izvršenja kazne. Tačno je da u to vrijeme još nije bila nastupila apsolutna zastara, ali je institut apsolutne zastare neprimjenjiv ukoliko je već nastupila relativna zastara. 28. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 7. aprila 2008. godine. U osporenoj odluci Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto smatra da se u konkretnom slučaju ne treba da primijene odredbe člana 113. tačka 6. KZRS, kojima je propisan trogodišnji rok zastare za izvršenje kazne zatvora do jedne godine ili novčane kazne, već je samo iznesen stav da nije došlo do nastupanja apsolutne zastare za izvršenje novčane kazne iz člana 115. stav 5. KZRS. 29. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, i to relevantne odredbe čl. 113. i 115. KZRS, arbitrarno, što je direktno dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava kojima su utvrđena pitanja zastarjelosti izvršenja izrečene kazne pristupajući izvršenju kazne iako je nastupila relativna zastara njenog izvršenja. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 5842/10, rješavajući apelacijuŽarka Milanovića i dr.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaŽarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. siječnja 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. prosinca 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. studenog 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. studenog 2010. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. istog članka Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbija se kao neutemeljena apelacijaŽarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinovićapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. istog članka Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaŽarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. siječnja 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. prosinca 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. studenog 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. studenog 2010. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaŽarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinagićapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banjaluka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koga zastupa Željko Šurlan, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. prosinca 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), registriranu pod brojem AP 5842/10, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizirani i najteže oblike gospodarskog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. studenog 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjela za organizirani i najteže oblike gospodarskog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. studenog 2010. godine. 2. Prvoapelant je 4. veljače 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 539/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. prosinca 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. siječnja 2011. godine. 3. Od prvoapelanta je zatraženo da dopuni apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10 i 539/11, a što je on učinio 21. veljače 2011. godine. 4. Prvoapelant je 17. veljače 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 745/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da žurno preispita razloge za produljenje pritvora vodeći računa o primjeni zakona i sudbenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava". 5. Prvoapelant je 28. veljače 2011. godine dopunio apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11 i AP 745/11. 6. Suad Filipović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Nenad Balaban, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 28. veljače 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 943/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da žurno preispita razloge za produljenje pritvora i što žurnije, a sukladno postojećoj sudbenoj praksi, ispravi nepravdu koju nerazumno trpe on i njegova obitelj". 7. Izet Šahinović (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 23. veljače 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 853/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 8. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registriranim pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva Banjaluka, Posebno tužiteljstvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika gospodarskog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno tužiteljstvo) zatraženo je u razdoblju od 17. veljače 2011. godine do 10. ožujka 2011. godine da dostave odgovore na apelacije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 9. Vrhovni sud, Okružni sud i Posebno tužiteljstvo su odgovore na apelacije dostavili u razdoblju od 24. veljače 2011. godine do 22. ožujka 2011. godine. 10. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Vrhovnog suda, Okružnog suda i Posebnog tužiteljstva dostavljeni su prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu 17. ožujka 2011. godine, odnosno 24. ožujka 2011. godine. 11. Obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10, AP539/11, AP745/11, AP943/11 i AP853/11 tiču istog činjeničnog i pravnog temelja, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti svih pet predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5842/10. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Činjenice u predmetu broj AP 5842/10 13. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. studenog 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. studenog 2010. godine, apelantu, te još pet osoba u kaznenom predmetu koji se vodi protiv njih zbog kaznenog djela - organizirani kriminal iz članka 383.a stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u svezi sa kaznenim djelom otmice iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS produljio pritvor zbog razloga za pritvor iz članka 197. stavak 1. toč. b) i g) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji je po ovom rješenju mogao trajati još najdulje dva mjeseca, odnosno konkretno prema apelantu do 22.45 sati 9. siječnja 2011. godine. 14. Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i svi osumnjičeni kao članovi zločinačke udruge učinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383.a stavak 2. KZRS, a u svezi s kaznenim djelom otmice iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka. Okružni sud je svoj zaključak utemeljio na dokazima prikupljenim u dosadašnjem tijeku postupka, iskazima saslušanih svjedoka, oštećenog kao svjedoka, objektivnim dokazima (zapisnici o pretresu objekata i automobila koje su koristili osumnjičeni, predmetima oduzetim uz potvrdu od osumnjičenih, ugovoru o zajmu, izvansudbenom poravnanju, listingu telefonskih poziva, preliminarnim vještačenjima tragova i bioloških i drugih materijala izuzetih sa lica mjesta). 15. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka b) ZKP. S tim u svezi je, pored ostalog, istaknuto da je istraga proširena na još jednu osobu zbog kaznenog djela pomoći učinitelju kaznenog djela, koja je apelanta i još jednog osumnjičenog skrivala u svom stanu u Sarajevu do njihova lišavanja slobode, da se poduzimaju mjere i radnje na otkrivanju identiteta još jednog pripadnika iste zločinačke udruge, da nisu pronađena sva sredstva izvršenja kaznenog djela, prije svega vatreno oružje, da je Posebno tužiteljstvo u prijedlogu navelo svjedoke koje nije saslušalo a koje neki od osumnjičenih dobro poznaju, pa bi utjecanjem na njih, kao i utjecanjem jedan na drugog mogli usuglasiti iskaze, te, najzad, da listing telefonskih poziva ukazuje da postoji i jedan broj neidentificiranih osoba koje mogu imati važna saznanja za postupak i koje su osumnjičenim poznate, a na koje bi, također, mogli izvršiti utjecaj. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora sukladno članku 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. S tim u svezi, ukazano je da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, na način izvršenja i posljedice (djelo je izvršeno u naseljenom mjestu otmicom građanina koji je poznati gospodarstvenik na danom području, a što je u javnosti izazvalo veliko negodovanje i nesigurnost, prigodom otmice, koja je unaprijed dobro organizirana, korišteno je vatreno oružje i sredstva prinude prema oštećenom koji je bio izložen maltretiranju i zlostavljanju, prijeteći mu lišavanjem života ukoliko ne postupi na zahtijevani način, a s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi), a što, po ocjeni Okružnog suda, ukazuje na težinu kaznenog djela i opasnost od njegovih počinitelja. Sukladno navedenom, zaključeno je da u ovoj fazi postupka, a samo mjesec dana od izvršenja kaznenog djela, u situaciji kada još uvijek nisu otkriveni svi njegovi akteri, odnosno njihovo sudjelovanje nije u potpunosti razjašnjeno, puštanje na slobodu svih osumnjičenih bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda prvenstveno u Banjaluci, gdje živi oštećeni, njegova obitelj i prijatelji, te većina osumnjičenih, njihovi poznanici i prijatelji. 16. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja još istaknuo da obrane u tijeku istrage nisu ponudile niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju postojanje utemeljene sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se osumnjičeni terete. Prvoapelantovi prizivni prigovori glede pravne kvlifikacije djela za koje se tereti ocijenjeni su neutemeljenim. Neutemeljenim su ocijenjeni i navodi istaknuti u prizivima svih osumnjičenih da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 197. stavak 1. točka b) ZKPRS, jer pobijano rješenje ne sadrži za svakog od osumnjičenih pojedinačno koje su to činjenice i okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze važne za kazneni postupak, odnosno da će, ako bi se našli na slobodi, ometati kazneni postupak utjecanjem na svjedoke, sudionike i prikrivače. U svezi s ovim navodima, Vrhovni sud je ukazao na dio osporenog rješenja u kojem su pobrojani razlozi zbog kojih je Okružni sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz citiranog članka. Neutemeljenim su ocijenjeni i istaknuti prizivni navodi kojim je osporavano postojanje razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, te u svezi s tim ukazano na iskaz oštećenog S.F., brojne materijalne dokaze prikupljene u tijeku istrage, koji, i po ocjeni Vrhovnog suda, upućuju na zaključak da se okolnosti pod kojim je djelo učinjeno mogu okarakterizirati kao izvanredne, kao i da se radi o kaznenom djelu organiziranog kriminala za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje ima i posebnu težinu obzirom na način izvršenja i posljedice, pa bi puštanje na slobodu osumnjičenih imalo kao rezultat stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Najzad, neutemeljenim je ocijenjen i prvoapelantov prizivni navod da se mjerama zabrane može postići ista svrha kao i pritvorom obzirom na to da razlozi zbog kojih je pritvor produljen po navedenim zakonskim osnovama predstavljaju i razloge zbog kojih se blažim mjerama ne može ostvariti ista svrha. Činjenice u predmetu broj AP 539/11 17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. prosinca 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. siječnja 2011. godine, na temelju članka 200. stavak 3. ZKPRS prvoapelantu i ostalim osumnjičenih produljio pritvor za još jedan mjesec zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 383.a stavak 2. KZRS u svezi sa kaznenim djelom otmice iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS, a koji je prema prvoapelantu mogao trajati do 22.45 sati 9. veljače 2011. godine. 18. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret utvrđivano i obrazlagano prigodom donošenja rješenja o određivanju pritvora, kao i prigodom produljenja pritvora rješenjem Okružnog suda od 4. studenog 2010. godine, te da od vremena njihova donošenja pa do donošenja ovog rješenja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojim su ova rješenja zasnovana, a na temelju čega je zaključeno da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje pritvora. Istaknuto je i da je osnovana sumnja potvrđena i dokazima prikupljenim u dosadašnjem tijeku istrage. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da i dalje u odnosu na sve osumnjičene postoje razlozi za određivanje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka b) ZKPRS. S tim u svezi je istaknuto da je u daljem tijeku postupka potrebno saslušati svjedoke koje je Posebno tužiteljstvo navelo u prijedlogu za produljenje pritvora, a koji još nisu saslušani, pribaviti podatke o eventualno drugim sudionicima, prikrivačima i svjedocima, pa obzirom na očiglednu organiziranost osumnjičenih pri izvršenju kaznenih djela, da postoji opravdana bojazan da će osumnjičeni, ako budu pušteni na slobodu, utjecanjem na sudionike, svjedoke i prikrivače ometati kazneni postupak. Vrhovni sud je zaključio i da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. U prilog ovih zaključaka istaknuto je da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383.a stavak 2. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, da je izvršenje navedenog djela rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u sredini gdje je izvršeno. Također, ukazano je na način izvršenja djela (djelovanje osumnjičenih u skupini, brojni kontakti koje su ostvarili međusobno u razdoblju u kojem su počinili djela, da je u njegovu izvršenju sudjelovalo više osoba, primjenu ekstremne sile i prijetnje s namjerom pribavljanja imovinske koristi), te ponašanje osumnjičenih poslije izvršenja kaznenog djela, a zbog čega se okolnosti pod kojim je kazneno djelo izvršeno mogu okarakterizirati izvanrednim. Vrhovni sud je istaknuo da, obzirom na to da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a djela imaju posebnu težinu proisteklu iz načina izvršenja i posljedica, boravak na slobodi osumnjičenih kao rezultat bi imao stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Pri tomu, ukazano je da se za postojanje ovog pritvorskog razloga ne traži da je došlo do narušavanja javnog reda, već stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti iz članka 200. stavak 3. ZKPRS obzirom na složenost postupka istrage u svezi sa čim je ukazano na do sada pribavljeni dokazni materijal, kao i onaj koji će se prikupiti u daljnjem tijeku istrage, argumente Posebnog tužiteljstva kojim je potkrijepljen prijedlog za produljenje pritvora, težinu kaznenog djela za koje se istraga provodi i za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna. Neutemeljenim je ocijenjen prvoapelantov prijedlog da mu se mjera pritvora zamijeni mjerom zabrane, te je u svezi s tim ukazano da se uspješno vođenje kaznenog postupka prema stavovima iznesenim u rješenju može ostvariti samo mjerom pritvora. 19. Vrhovni sud je, odlučujući o prvoapelantovom i prizivu ostalih osumnjičenih, neutemeljenim ocijenio i njegov prizivni navod da pobijano rješenje ne sadrži valjane razloge i obrazloženja glede postojanja pritvorskih razloga iz članka 197. stavak 1. toč. b) i g) ZKPRS, te je istaknuo da razloge i obrazloženja glede postojanja ovih pritvorskih razloga navedenih u pobijanom rješenju u cjelini prihvaća i ovo vijeće. Činjenice u predmetima br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 20. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. veljače 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine, prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu produljio pritvor nakon što je protiv njih potvrđena optužnica Posebnog tužiteljstva broj KT-ST-23/10 od 2. veljače 2001. godine zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383.a stavak 2. KZRS, u svezi sa kaznenim djelom otmice iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. navedenog članka istog zakona, u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta i u svezi sa kaznenim djelom zlouporabe službenog položaja ili ovlasti iz članka 347. stavak 3. KZRS a po osnovi članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. Prvoapelantu i drugoapelantu pritvor po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude, a najdulje dvije godine od potvrđivanja optužnice, a trećeapelantu do izricanja prvostupanjske presude a najdulje tri godine od potvrđivanja optužnice, uz obveznu kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. 21. Postojanje osnovane sumnje da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi počinili inkriminirane radnje koje im se stavljaju na teret i da su počinili kaznena djela za koja su optuženi Okružni sud je ocijenio na temelju dokaza koji su prikupljeni u tijeku istrage i dostavljeni uz optužnicu, a na temelju kojih je optužnica i potvrđena. U svezi s tim, ukazano je na niz pojedinačnih dokaza (izjave 6 svjedoka, dokumentaciju sa uviđaja, kao i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija koje su koristili osumnjičeni, uzorke iz automobila koje je koristio jedan od optuženih, te uzorke iz automobila koje je koristio trećeapelant, predmete oduzete od optuženih uz potvrdu, ugovore koje je oštećeni kritične prigode potpisao, a koje je sačinio drugoapelant, listing telefonskih poziva, nalaz izvršenih vještačenja tragova bioloških i drugih tvari izuzetih sa lica mjesta gdje su poduzete inkriminirane radnje, rezultati vještačenja DNK, zapisnik o pretresu kuće koja pripada jednom od optuženih). Okružni sud je zaključio da postoji određena mogućnost da su svi optuženi djelovali ne u sastavu zločinačke skupine, već kao organizirana skupina prigodom izvršenja kaznenog djela otmice iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a drugoapelant i kazneno djelo zlouporabe službenog položaja i ovlasti iz članka 347. stavak 3. KZRS. Međutim, po osnovi dokaza dostavljenih uz optužnicu sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i ostali optuženi inkrimirane radnje poduzeli kao članovi zločinačke organizacije, a trećeapelant kao organizator te udruge, a hoće li to u tijeku postupka biti i dokazano izvan svake razumne sumnje ovisit će o rezultatima dokaznog postupka. 22. Dalje, istaknuto je da je Okružni sud imao u vidu da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, kao i način njegova izvršenja i posljedice. Okružni sud je ukazao da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi s ciljem da od oštećenog iznude 3.900.000,00 KM organizirano pratili njegovo kretanje i navike, da su ga obmanom naveli da dođe do navedenog restorana, gdje su ga, uz uporabu oružja i prijetnjom, nasilno odveli do kuće, vlasništvo jednog od optuženih, u kojoj su ga fizički zlostavljali i prijetili da će ga lišiti života ukoliko ne prizna da je dužan trećeapelantu iznos koji su od njega imali namjeru iznuditi, pa je oštećeni u strahu za svoj život pristao i potpisao ugovore koje je sačinio drugoapelant, inače notar, a nakon čega su oštećenog odveli u drugo mjesto i pustili na slobodu. Dalje, Okružni sud je imao u vidu i da su prigodom otmice na javnom mjestu korišteni vatreno oružje i sredstva prinude, da je oštećeni teško zlostavljan, ostavljan dugo svezan u prtljažniku automobila, da su mu nanijete tjelesne povrede i da mu je prijećeno lišavanjem života, a što u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja ima poseban značaj i čini djelo tako teškim, a učinitelje opasnim, pa je zaključeno da bi puštanje na slobodu svih optuženih u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (posebno na području grada Banjaluka, gdje žive oštećeni, njegova obitelj i prijatelji, a i većina optuženih i njihovi prijatelji i poznanici) a na temelju čega je zaključeno da postoji razlog iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. Najzad, Okružni sud je zaključio da se svrha pritvora ne može ostvariti nekom mjerom zabrane ili bilo kojom blažom mjerom koju zakon predviđa, te je ukazano na dužnost svih tijela koja sudjeluju u ovom postupku da postupaju s naročitom žurnošću a kako bi pritvor trajao najkraće moguće vrijeme, te da će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu čim prestanu razlozi za određivanje pritvora. 23. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim prizivne navode koji su isticali svi apelanti i ostali optuženi da u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nisu dani razlozi za sve odlučne činjenice, prije svega za postojanje osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Neutemeljenim su ocijenjeni i prizivni navodi koji su se odnosili na postojanje zakonskog uvjeta za primjenu mjere pritvora, kao i neophodnost produljavanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Vrhovni sud je neutemeljenim ocijenio i prvoapelantov prizivni navod kojim je ukazivao na prethodno rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijen prijedlog Specijalnog tužiteljstva za produljenje pritvora. S tim u svezi, ukazano je da se u tom slučaju radilo o prijedlogu Posebnog tužiteljstva za produljenje pritvora u istrazi, a da se rješenjem koje je prvoapelant pobijao u ovom postupku pritvor produljava nakon potvrđivanja optužnice na temelju članka 202. stavak 1. ZKPRS. Dalje, ukazano je da navedena odredba ne zahtijeva postojanje "naročito važnih razloga" kao uvjeta za produljenje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a kako je propisano člankom 200. stavak 3. ZKPRS za određivanje pritvora u istrazi. Dalje, neutemeljenim su ocijenjeni prvoapelantovi prizivni prigovori glede pravne kvalifikacije kaznenog djela koje mu se stavlja na teret obzirom na to da je u ovoj fazi postupka odlučivano o zakonitosti odluke o produljenju pritvora, kao i prigovori kojim je izražena sumnja u mogućnost razmatranja i ocjene dokaza kojim se potvrđuju osnovi sumnje, a zbog kratkog vremena od primitka spisa do potvrđivanja optužnice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Prvoapelant smatra da mu je rješenjima koja su predmetom osporavanja u sve tri apelacije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), st. 3. i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka a) Europske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10 25. Prvoapelant, prije svega, ističe da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje se tereti. Ove navode potkrepljuje tvrdnjom da iz činjeničnog opisa radnji za koje se tereti ne proizlaze obilježja kaznenog djela, da je i sam osumnjičeni potvrdio da su se sastali radi poslovnog razgovora, kao i da nije naveo da je on poduzimao bilo kakvu radnju u svezi sa otmicom. Također, prvoapelant osporava i listing telefonskih poziva i zaključke koji su izvedeni na temelju njega, te zaključuje da je proizvoljna i nepotkrijepljena dokazima tvrdnja da je njegova uloga bila da oštećenog na prevaru dovede do mjesta gdje je trebalo izvršiti otmicu. Dalje, prvoapelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti, tvrdeći da se članak 383.a KZRS može primijeniti samo u odnosu na ona djela koja u sebi ne sadrže teže kažnjavanje učinitelja ako je djelo učinjeno u sastavu "zločinačke organizacije", odnosno da je trebalo primijeniti članak 165. stavak 2. KZRS. Obzirom na to da se, po prvoapelantovu mišljenju, ne radi o kaznenom djelu iz članka 383.a KZRS, smatra da ni postupajući sudovi, ni Tužiteljstvo nisu stvarno nadležni za vođenje postupka. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora u smislu članka 191. stavak 1. točka b) ZKPRS. U svezi s tim ističe da se u obrazloženjima osporenih rješenja ne navode dokazi koje bi on mogao sakriti, uništiti ili izmijeniti, kao ni na temelju čega postoji osnovana bojazan da je on poduzeo bilo kakve radnje u odnosu na ove dokaze, te da nema dokaza da neki drugi dokazi koje bi mogao sakriti, uništiti i sl. uopće postoje, odnosno da se radi o važnim dokazima. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni ni uvjeti za određivanje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. U prilog ovih tvrdnji ističe da ima pravo na primjenu blažeg zakona, tj. članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, da u obrazloženju osporenih rješenja ne postoji jasna razlika između uobičajenog načina izvršenja kaznenog djela i posljedica i teškog i posebice teškog izvršenja i posljedica djela, da nije utvrđeno da postoje izvanredne okolnosti koje su posljedica izvršenja kaznenog djela, odnosno da u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 539/11 26. Prvoapelant je posebice istaknuo da je postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na temelju zapisnika o iskazu svjedoka koji nisu unakrsno ispitani, da su pretres prostorija i uzimanje dokaza izvršeni bez obavještavanja obrane o tomu, da nije utvrđeno i dokazano da postoje važni razlozi za određivanje pritvora iz članka 200. stavak 3. ZKPRS, da je povrijeđena presumcija nevinosti, da osporena rješenja ne sadrže razloge i dokaze na temelju kojih je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na prvoapelanta, da su u vijeću sjedili suci koji su već odlučivali o ovoj stvari povodom ranijeg priziva, da osporena rješenja ne sadrže obrazloženje u čemu se ogleda složenost istrage i koji dokazni materijal treba pribaviti, niti može li se to ostvariti primjenom blažih mjera zabrane. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 745/11 27. Prvoapelant smatra da, obzirom na to da je Vrhovni sud prethodno odbio prijedlog Posebnog tužiteljstva za produljenje pritvora, pritvor nije mogao biti određen na temelju novog prijedloga upućenog samo dva dana nakon odbijanja prethodnog prijedloga, odnosno da je optužnica podignuta i potvrđena istog dana iako se radilo o kompliciranom slučaju samo da bi se ponovno odlučivalo o produljenju pritvora, a zbog čega smatra da se radi o "presuđenoj stvari". Također, prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju donijeto "grupno rješenje" o produljenju pritvora, odnosno da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizirani u odnosu na njega, kao i da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi zbog kojih prvoapelantu nije moguće izreći blažu mjeru umjesto mjere pritvora. Dalje, apelant ukazuje i da se sudovi uopće nisu izjasnili na prigovore koji su se odnosili na zakonitost dokaza u spisu, kao i da, ako se oni izdvoje, optužnica se ne može potvrditi, a time otpada i mogućnost produljenja pritvora. Prvoapelant ističe da mu je bila uskraćena mogućnost izjaviti prigovore na optužnicu, da nije imao prigodu upoznati se sa dokazima, te smatra da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek. 28. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnom sudu da po žurnom postupku preispita razloge za produljenje pritvora. Prvoapelant navodi da se u pritvoru nalazi već četiri mjeseca, da ima suprugu i dvoje malodobne djece koji nemaju redovit izvor prihoda, da je slabog imovnog stanja zbog čega mu je i postavljen branitelj po službenoj dužnosti. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 943/11 29. Drugoapelant smatra da mu je rješenjima Vrhovnog suda od 14. veljače 2011. godine i Okružnog suda od 4. veljače 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 30. Povreda navedenih prava, po mišljenju drugoapelanta, ogledaseučinjenicidaosporenarješenjanesadržerazlogei obrazloženja glede postojanja osnovane sumnje, kao i pritvorskog razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. Dalje, apelant ističe da su pogrešno ocijenjeni iskazi triju svjedoka, a koji potvrđuju njegov iskaz da je pokušao prijaviti kazneno djelo SIPA-i i MUP-u RS, kao i da Posebno tužiteljstvo prikriva dokaze, prije svega iskaz njegove suradnice koji mu ide u prilog. Dalje, drugoapelant tvrdi da je bio prisiljen biti nazočan potpisivanju ugovora koje je prethodno pripremio u svom uredu bez bilo kakvih saznanja o kaznenom djelu koje se dogodilo, te, najzad, da je bio uplašen i za vlastiti život, život svoje obitelji, kao i život oštećenog. U prilog ovomu posebice ističe da je u tijeku rata proveo više od 100 dana u logorima, da se plašio prijaviti kazneno djelo u Prijedoru, gdje je sjedište njegova ureda, posebice zbog činjenice da je 2009. godine bačena eksplozivna naprava na njegov ured. 31. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere obzirom na sve traume koje je preživio i koje i sada preživljava nezakonitim rješenjem o pritvoru, a kojom će sudu biti naloženo da preispita razloge za određivanje pritvora i što žurnije ispravi nepravde koje nerazumno dugo trpe on i njegova obitelj. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 853/11 32. Trećeapelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda od 14. veljače 2011. godine i rješenjem Okružnog suda od 4. veljače 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, te st. 3. i 4. navedenog članka, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 33. Trećeapelant je, prije svega, istaknuo da smatra da se radi o presuđenoj stvari, jer je Vrhovni sud prethodno već odbio prijedlog Posebnog tužiteljstva za produljenje pritvora, pa da Posebno tužiteljstvo nije moglo ponovno isticati prijedlog za produljenje pritvora po istom temelju, tj. članku 197. stavak 1. točka g) ZKP. Dalje, trećeapelant osporava postojanje izvanrednih okolnosti a koje su uvjet za određivanje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Trećeapelant osporava i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, te ističe da se može raditi samo o kaznenom djelu iz članka 165. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZRS, kao i da je umirovljenik tako da nikakav službeni položaj nije mogao prekoračiti. Trećeapelant smatra da je glede ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora u smislu članka 197. stavak 1. točka g) ZKP ispunjen jedino uvjet da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina. Dalje, trećeapelant je istaknuo da se posljedice koje su nastupile po oštećenog mogu smatrati neznatnim, jer je zadobio samo lakše tjelesne povrede, nije nastupila šteta po njegovu imovinu, jer nisu realizirani ugovori koje je prisilno potpisao, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu otmice koje se ni po načinu izvršenja, ni po posljedicama ne razlikuje od bilo kojeg drugog kaznenog djela otmice. b) Odgovor na apelaciju Odgovori na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11 34. Vrhovni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi kojim dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje. U svezi s tim, ukazano je da je ona utvrđena rješenjem o određivanju pritvora, odnosno rješenjem o njegovu produljenju, da se radilo o kompleksnoj istrazi, te da je u pitanju kazneno djelo koje je teško obzirom na način i okolnosti pod kojim je učinjeno. Vrhovni sud je zaljučio da su razlozi i obrazloženja glede postojanja razloga za određivanje pritvora iz članka 197. stavak 1. toč. b) i g) jasno obrazloženi. 35. Okružni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istaknuo da je osporenim rješenjima prvoapelantu produljen pritvor u postupku u kojem su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u tijeku postupka isticao, te da su dani jasni i obrazloženi razlozi glede svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani člankom 197. stavak 1. toč. b) i g) ZKPRS na temelju kojih je prvoapelantu i produljen pritvor. 36. Posebno tužiteljstvo je u odgovoru na prvoapelantove navode istaknulo da je prvoapelant lišen slobode na način i po postupku koji su propisani zakonom, da je imao mogućnost pred sudom izjasniti se o činjenicama na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao i o činjenicama na temelju kojih su ocijenjeni pritvorski razlozi iz članka 197. stavak 1. toč. b) i g), te, najzad, da mu nije bila uskraćena mogućnost pokrenuti postupak u kojem će sud ispitati zakonitost lišavanja slobode. Najzad, istaknuto je da iz navoda apelacije nije jasno zbog čega apelant smatra da su povrijeđene i garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 745/11 37. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da je, odlučujući o prvoapelantovom prizivu, utvrdio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni razlozi za postojanje osnovane sumnje, kao i da su ispunjeni uvjeti glede pritvorskog razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, da je mjera pritvora određena uz poštivanje procesnih garancija, te da je prvoapelant lišen slobode zakonitom odlukom suda. 38. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio identične stavove kao i u odgovoru na navode iz apelacija registriranih pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. 39. Posebno tužiteljstvo je u odgovoru na navode iz apelacije ponovilo identične stavove kao i u odgovoru na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 943/11 40. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da je drugoapelant identične navode iznosio i u prizivu na rješenje Okružnog suda, da su ovi navodi ispitani pred ovim sudom i da su u svezi s tim dani razlozi i obrazloženja u rješenju koje je predmet osporavanja apelacijom. Vrhovni sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede procesnih odredaba, te da drugoapelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 41. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da je drugoapelantu pritvor produljen nakon potvrđivanja optužnice zbog kaznenog djela iz članka 383.a stavak 2. u svezi sa stavkom 1. u svezi sa kaznenim djelom iz članka 165. stavak 2. i kaznenim djelom iz članka 374. stavak 3. KZRS u postupku u kojem su poštivana sva njegova prava. Dalje, ukazano je da je ovaj sud imao u vidu i ocijenio sve argumente koji su izneseni u postupku glede osporavanja razloga za produljenje pritvora, a koji se u bitnom ponavljaju i u apelaciji. Okružni sud je zaključio da su u osporenom rješenju dani jasni i potpuni razlozi glede svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani člankom 197. stavak 1. točka g) ZKPRS zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje drugoapelanta, kao i ostalih optuženih u pritvoru, te da se u ovoj fazi postupka ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Na temelju navedenog, zaključeno je da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neutemeljeni. 42. Posebno tužiteljstvo je u opširnom odgovoru osporilo svaki od navoda koje je drugoapelant istaknuo u apelaciji, te zaključilo da su apelantove tvrdnje o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na pravično suđenje, prava na efektivan pravni lijek neutemeljene. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 853/11 43. Vrhovni sud je istaknuo da je trećeapelantu pritvor produljen na temelju članka 202. stavak 1. ZKP uz ispunjenje zakonskih uvjeta propisanih člankom 197. stavak 1. točka g) ZKP, te da su razlozi i obrazloženja dani u tom smislu u rješenju Okružnog suda ocijenjeni kao mjerodavno obrazloženje, pa su kao takvi i prihvaćeni. 44. Okružni sud je istaknuo da je trećeapelantu produljen pritvor nakon potvrđivanja optužnice u postupku u kojem su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i zakonima. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u tijeku postupka isticao, te da su dani jasni i obrazloženi razlozi glede svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani člankom 197. stavak 1. točka g) ZKPRS na temelju kojih je trećeapelantu i produljen pritvor. 45. Posebno tužiteljstvo je u odgovoru istaknulo da je trećeapelant lišen slobode na zakonit način i u postupku propisanom zakonom u kojem su poštivana sva prava koja mu pripadaju. Trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred nadležnim sudom izjasni o svim optužbama protiv njega, odnosno činjenicama i dokazima na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao ni mogućnsot ulaganja priziva kako bi sud razmotrio zakonitost i utemeljenost lišavanja slobode. V. Relevantni propisi 46.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Članak 196. Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Članak 197. Razlozi za pritvor (1)Ako postoji utemeljena dvojba da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti: (...) b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, susudionike ili prikrivače. g) u izvanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz točke b) stavak 1. ovoga članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Članak 200. Trajanje pritvora u istrazi (...) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produljiti, na obrazloženi prijedlog tužitelja, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopušten je priziv koji ne zadržava izvršenje rješenja. O prizivu odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Član 202. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Priziv protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje: (...) c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; (3) Ako za vrijeme iz stavka 2. ovoga članka ne bude izrečena prvostupanjska presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. (4) Poslije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženik pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostupanjska odluka kojom se prvostupanjska presuda ukida, pritvor može trajati najdulje još jednu godinu od donošenja te drugostupanjske odluke. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Europske konvencije 47. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 48. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 49. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 5842/10 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. studenog 2010. godine, koje je prvoapelant primio 24. studenog 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. prosinca 2010. godine. 50. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 539/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. siječnja 2011. godine, koje je prvoapelant primio 19. siječnja 2011. godine a apelacija je podnesena 4. veljače 2011. godine. 51. Predmet osporavanja apelacijama registriranim pod br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. veljače 2011. godine koje je prvoapelant primio 15. veljače 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. veljače 2011. godine, odnosno koje je drugoapelant primio 17. veljače 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. veljače 2011. godine, odnosno koje je trećeapelant primio 17. veljače 2011. godine a apelacija je podnesena 23. veljače 2011. godine. 52. Ustavni sud konstatira da su predmeti osporavanja u svih pet apelacija rješenja Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su u svih pet slučajeva apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su prvoapelant, odnosno drugoapelant, odnosno trećeapelant primili odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji su koristili a kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, svih pet apelacija u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije i članak 13. Europske konvencije, jer nisu očigledno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u ovom dijelu nisu dopustive. 53. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. Dopustivost u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije 54. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjima o produljenju pritvora koja su predmet osporavanja u svih pet apelacija povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. 55. U svezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant, ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. Sukladno praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštivano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Europski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 56. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacija donesena samo procesna rješenja kojima je apelantima u više navrata produljivan pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe" protiv prvoapelanta i drugoapelanta u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 57. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u odnosu na osporena rješenja o produljenju pritvora. 58. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete glede dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije. VII. Meritum 59. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost 60. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe. 61. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: (...) c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; (...) 3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 62. U suštini navodi prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja glede postojanja utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Dalje, prvoapelant osporava i postojanje pritvorskih razloga utvrđenih u članku 197. stavak 1. točka b) ZKPRS, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant osporavaju postojanje pritvorskih razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS pri tomu posebice osporavajući postojanje izvanrednih okolnosti u smislu navedenog članka. Najzad, prvoapelant i drugoapelant osporavaju i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredaba. 63. Prvoapelant i trećeapelant su se izričito pozvali na povredu članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. istog članka Europske konvencije. Drugoapelant se izričito pozvao na povredu članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da i on pokreće pitanja u svezi sa člankom 5. st. 3. i 4. Europske konvencije. 64. Ustavni sud podsjeća da, sukladno članku 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, osoba može biti pritvorena samo u okviru kaznenog postupka, da bi bila izvedena pred nadležni sud zbog utemeljene sumnje da je počinila kazneno djelo (vidi, Europski sud,Ječius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stavak 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog kaznenim zakonom. Pri tomu, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova narav. Najzad, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni temelj u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti. 65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudbena vlast preispita sva pitanja u svezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tomu je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereticonditio sine qua nonza određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Europski sud,Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koja se osporavaju u svih pet apelacija konstatirano da se pritvor produljava zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena kaznena djela propisana KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na temelju odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Posebnog tužiteljstva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom. 67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svim osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na temelju opsežne dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, odnosno priložena uz optužnicu prigodom njezina potvrđivanja, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, "može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su osobe koje su u pitanju moglepočiniti kaznena djela koja im se stavljaju na teret". Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovitih sudova glede toga proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštivanje standarda iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. 68. Dalje, glede navoda prvoapelanta da u rješenjima o produljenju pritvora koja su donijeta u fazi istrage nije utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz članka 197. stavak 1. točka b) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja glede ispunjenosti uvjeta iz članka 197. stavak 1. točka b) ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti u pojedinim fazama postupka na koje je Posebno tužiteljstvo ukazivalo u prijedlozima o produljenju pritvora, kao i zbog čega su značajni u konkretnom slučaju, te posebice zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu svih, u toj fazi postupka još uvijek osumnjičenih, uključujući i prvoapelanta, oni mogli biti uništeni ili falsificirani. U navedenom Ustavni sud ne vidi proizvoljnost koja bi mogla dovesti u pitanje poštivanje standarda članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. 69. Glede tvrdnji da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora u smislu članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, koje prvoapelant iznosi i u odnosu na rješenja o produljenju pritvora u istrazi, odnosno koje svi apelanti iznose u odnosu na rješenje o produljenju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, Ustavni sud primjećuje da sva obrazloženja sadrže analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na temelju kojih su sudovi ocijenili postojanje ovog pritvorskog razloga pri donošenju svih rješenja o produljenju pritvora (visina zaprijećene kazne za kazneno djelo, okolnosti konkretnog slučaja: način i sredstva kojim je djelo počinjeno, posljedice koje je uzrokovalo, način djelovanja i organiziranost osumnjičenih, odnosno optuženih prigodom izvršenja kaznenog djela, njihovo ponašanje nakon izvršenja djela, osobnost oštećenog i sl.). Ustavni sud smatra da se obrazloženja dana u svezi sa ovom pritvorskom osnovom ne mogu smatrati proizvoljnim u smislu da su sudovi propustili ocijeniti bilo koju od pretpostavki za određivanje pritvora sukladno citiranoj odredbi, te da bi bilo dovedeno u pitanje poštivanje standarda iz članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. 70. Neutemeljene su i tvrdnje prvoapelanta da se "ne zna do kada će pritvor trajati, jer se ne zna koje izvanredne okolnosti trebaju prestati". S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem o produljenju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a sukladno članku 202. ZKPRS, utvrđeno da prvoapelantu pritvor može trajati najdulje dvije godine od potvrđivanja optužnice uz obveznu kontrolu pritvora svaka dva mjeseca. 71. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni prvoapelantovi, drugoapelantovi i trećeapelantovi navodi da im je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 1. točka c), te stavak 3. istog članka Europske konvencije. Ustavni sud napominje da apelanti nisu detaljnije obrazložili u čemu vide kršenje načela iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije, već tvrdnje o povredi ovog članka vežu za povredu članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije za što je Ustavni sud dao obrazloženje. 72. U svezi sa prvoapelantovim, drugoapelantovim i trećeapelantovim navodima da je povrijeđen članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da članak 5. stavak 4. Europske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produljenja trajanja te mjere. Prema praksi Europskog suda, ključni element ove obveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudbenu mašineriju države" (vidi, Europski sud,Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A broj 114, stavak 61). Međutim, to mora biti tijelo koje ima "sudbeni karakter". Da bi imao "sudbeni karakter", to tijelo mora biti "neovisno o izvršnoj vlasti i stranama u postupku" (vidi, Europski sud,De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. studenog 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obvezujuću odluku koja može voditi i puštanju osoba na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u kaznenom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osoba. Ove garancije, osobito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 73. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produljenja trajanja te mjere. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost ulaganja priziva Vrhovnom sudu na rješenja Okružnog suda kojim im je pritvor produljivan kako u istrazi, tako i nakon potvrđivanja optužnice. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o prizivima odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ne osporavaju da su u svim fazama postupka saslušavani, da su imali branitelje, odnosno ne navode da im je bila uskraćena mogućnost izjasniti se o prijedlozima Posebnog tužiteljstva za produljenje pritvora kao činjenicama i dokazima na kojim su oni temeljeni. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen članak 5. stavak 4. Europske konvencije. 74. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta garantirano člankom II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 5. Europske konvencije. Ostali navodi 75. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stavak 4. članka 5. Europske konvencijelex specialisu odnosu na članak 13. Europske konvencije (vidi Odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu,Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovineod 18. veljače 1998. godine, točka 62). Obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da posebice ispituje i navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c), te st. 3. i 4. članka 5. Europske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na temelju odluke suda u kojoj su dani jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produljenje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da budu ispitani u nazočnosti branitelja i da sud u kratkim rokovima bude preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu. 77. Obzirom na to da je predmetni postupak još u tijeku, Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije preuranjene glede pozivanja apelanata na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 78. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 79. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebice razmatrati prvoapelantov i drugoapelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. 80. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 5842/10, rješavajući apelacijuŽarka Milanovića i dr.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Milanovića podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješewa broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, te Rješewa Okružnog suda Bawa Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinovićapodnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješewa Okružnog suda Bawa Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Milanovićapodnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješewa broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješewa broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine , te Rješewa Okružnog suda Bawa Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Milanovića,Suada Filipovića i Izeta Šahinagića podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješewa Okružnog suda Bawa Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Žarko Milanović (u daqnjem tekstu: prvoapelant), koga zastupa Žeqko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), registrovanu pod brojem AP 5842/10, protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća zaorganizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine i Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci, Posebnog odjeljewa za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine. 2. Prvoapelant je 4. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 539/11 protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine i Rješewa Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine. 3. Od prvoapelanta je zatraženo da dopuni apelacije registrovane pod brojem AP 5842/10 i 539/11, a što je on učinio 21. februara 2011. godine. 4. Prvoapelant je 17. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 745/11 protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješewa Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Prvoapelant je zatražio donošenje privremenemjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora vodeći računa o primjeni zakona i sudskoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava". 5. Prvoapelant je 28. februara 2011. godine dopunio apelacije registrovane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11 i AP 745/11. 6. Suad Filipović (u daqnjem tekstu: drugoapelant) iz Bihaća, kog zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 943/11 protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješewa Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora i što hitnije, a u skladu sa postojećom sudskom praksom, ispravi nepravdu koju nerazumno trpe on i njegova porodica". 7. Izet Šahinović (u daqnjem tekstu: trećeapelant) iz Bihaća, kog zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 853/11 protiv Rješewa Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješewa Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 8. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registrovanim pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Bawa Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Posebno tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 17. februara 2011. godine do 10. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelacije. 9. Vrhovni sud, Okružni sud i Posebno tužilaštvo su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 24. februara 2011. godine do 22. marta 2011. godine. 10. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Vrhovnog suda, Okružnog suda i Posebnog tužilaštva dostavljeni su prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu 17. marta 2011. godine, odnosno 24. marta 2011. godine. 11. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih pet predmeta u kojima će da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 5842/10. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Činjenice u predmetu broj AP 5842/10 13. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, apelantu, te još pet lica u krivičnom predmetu koji se vodi protiv wih zbog krivičnog djela - organizovani kriminal iz člana 383a stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS produžio pritvor zbog razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZKPRS), koji je po ovom rješenju mogao da traje još najduže dva mjeseca, odnosno konkretno prema apelantu do 22.45 časova 9. januara 2011. godine. 14. Okružni sud je zakqučio da postoji osnovana sumwa da su apelant i svi osumwičeni kao članovi zločinačkog udružewa učinili krivično djeloorganizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZRS, a u vezi s krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog člana. Okružni sud je svoj zakqučak zasnovao na dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku postupka, iskazima saslušanih svjedoka, oštećenog kao svjedoka, objektivnim dokazima (zapisnici o pretresu objekata i automobilakoje su koristili osumwičeni, predmetima oduzetim uz potvrdu od osumwičenih, ugovoru o zajmu, vansudskom poravnanju,listingu telefonskih poziva, preliminarnim vještačewima tragova i bioloških i drugih materijala izuzetih sa lica mjesta). 15. Dalje, Okružni sud je zakqučio da su ispunjeni i uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP. S tim u vezi je, pored ostalog, istaknuto da je istraga proširena na još jedno lice zbog krivičnog djela pomoći učiniocu krivičnog djela, koje je apelanta i još jednog osumwičenog skrivalo u svom stanu u Sarajevu do wihovog lišavawa slobode, da se preduzimaju mjere i radnje na otkrivanju identiteta još jednog pripadnika istog zločinačkog udružewa, da nisu pronađena sva sredstva izvršewa krivičnog djela, prije svega vatreno oružje, da je Posebno tužilaštvo u predlogu navelo svjedoke koje nije saslušaloa koje neki od osumwičenih dobro poznaju, pa bi uticanjem na wih, kao i uticanjem jedan na drugog mogli usaglasiti iskaze, te, najzad, da listing telefonskih poziva ukazuje da postoji i jedan broj neidentifikovanih lica koja mogu da imaju važna saznawa za postupak i koja su osumwičenim poznata, a na koje bi, takođe, mogli da izvrše uticaj. Dalje, Okružni sud je zakqučio da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora u skladu sa članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. S tim u vezi, ukazano je da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina, na način izvršewa i posljedice (djelo jeizvršeno u naseljenom mjestu otmicom građanina koji je poznati privrednik na datom području, a što je u javnosti izazvalo veliko negodovanje i nesigurnost, prilikom otmice, koja je unaprijed dobro organizovana, korišćeno je vatreno oružje i sredstva prinude prema oštećenom koji je bio izložen maltretiranju i zlostavljanju, prijeteći mu lišavanjem života ukoliko ne postupi na zahtijevani način, a s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi), a što, po ocjeni Okružnog suda, ukazuje na težinu krivičnogdjela i opasnost od njegovih počinilaca. Shodno navedenom, zakqučeno je da u ovoj fazi postupka, a samo mjesec dana od izvršewa krivičnog djela, u situaciji kada još uvijek nisu otkriveni svi njegovi akteri, odnosno wihovo učešće nije u potpunosti razjašnjeno, puštanje na slobodu svih osumwičenih bi rezultiralo stvarnom prijetwom narušavanju javnog reda prvenstveno u Bawoj Luci, gdje živi oštećeni, njegova porodica i prijateqi, te većina osumwičenih, wihovi poznanici i prijateqi. 16. Vrhovni sud je u obrazloženju rješewa još istakao da odbrane u toku istrage nisu ponudile niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se osumwičeni terete. Prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledu pravne kvalifikacije djela za koje se tereti ocijenjeni su neosnovanim. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi istaknuti u žalbama svih osumwičenih da nisu ispunjeni uslovi iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, jer pobijano rješenje ne sadrži za svakog od osumwičenih pojedinačno koje su to činjenice i okolnosti koje ukazuju da će osumwičeni da unište, sakriju, izmijene ili falsifikuju dokaze važne za krivični postupak, odnosno da će, ako bi se našli na slobodi, ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. U vezi s ovim navodima, Vrhovni sud je ukazao na dio osporenog rješewa u kom su pobrojani razlozi zbog kojih je Okružni sud utvrdio da su ispunjeni uslovi iz citiranog člana. Neosnovanim su ocijenjeni i istaknuti žalbeni navodi kojim je osporavano postojanje razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te u vezi s tim ukazano na iskaz oštećenog S.F., brojne materijalne dokaze prikupljene u toku istrage, koji, i po ocjeni Vrhovnog suda, upućuju na zakqučak da se okolnosti pod kojim je djelo učinjeno mogu okarakterisati kao vanredne, kao i da se radi o krivičnom djelu organizovanog kriminala za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje ima i posebnu težinu s obzirom na načinizvršewa i posljedice, pa bi puštanje na slobodu osumwičenih imalo kao rezultat stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i prvoapelantov žalbeni navod da mjerama zabrane može da se postigne ista svrha kao i pritvorom s obzirom na to da razlozi zbog kojih je pritvor produžen po navedenim zakonskim osnovima predstavljaju i razloge zbog kojih blažim mjerama ne može da se ostvari ista svrha. Činjenice u predmetu broj AP 539/11 17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, na osnovu člana 200 stav 3 ZKPRS prvoapelantu i ostalim osumwičenih produžio pritvor za još jedan mjesec zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, a koji je prema prvoapelantu mogao da traje do 22.45 časova 9. februara 2011. godine. 18. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je postojanje osnovane sumnje da su osumwičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđivano i obrazlagano prilikom donošewa rješewa o određivanju pritvora, kao i prilikom produžewa pritvora rješenjem Okružnog suda od 4. novembra 2010. godine, te da od vremena wihovog donošewa pa do donošewa ovog rješewa nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zakqučaka na kojim su ova rješewa zasnovana, a na osnovu čega je zakqučeno da postoji osnovana sumwa, kao opšti uslov za određivanje pritvora. Istaknuto je i da je osnovana sumwa potvrđena i dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku istrage. Dalje, Vrhovni sud je zakqučio da i dalje u odnosu na sve osumwičene postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. S tim u vezi je istaknuto da je u daljem toku postupka potrebno saslušati svjedoke koje je Posebno tužilaštvo navelo u predlogu za produženje pritvora, a koji još nisu saslušani, pribaviti podatke o eventualno drugim saučesnicima, prikrivačima i svjedocima, pa s obzirom na očiglednu organizovanost osumwičenih pri izvršenju krivičnih djela, da postoji opravdana bojazan da će osumwičeni, ako budu pušteni na slobodu, uticanjem na saučesnike, svjedoke i prikrivače ometati krivični postupak. Vrhovni sud je zakqučio i da su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U prilog ovih zakqučaka istaknuto je da postoji osnovana sumwa da su osumwičeni počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZRS za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, da je izvršenje navedenog djela rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda u sredini gdje je izvršeno. Takođe, ukazano je na način izvršewa djela (djelovanje osumwičenih u grupi, brojni kontakti koje su ostvarili međusobno u periodu u kom su počinili djela, da je u njegovom izvršenju učestvovalo više lica, primjenu ekstremne sile i prijetnje s namjerom pribavljanja imovinske koristi), te ponašanje osumwičenih poslije izvršewa krivičnog djela, a zbog čega se okolnosti pod kojim je krivično djelo izvršeno mogu da okarakterišu vanrednim. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a djelaimaju posebnu težinu proisteklu iz načina izvršewa i posljedica, boravak na slobodi osumwičenih kao rezultat bi imao stvarnu prijetnju narušavawa javnog reda. Pri tome, ukazano je da se za postojanje ovog pritvorskog razloga ne traži da je došlo do narušavawa javnog reda, već stvarna prijetwa narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je zakqučio da su ispunjeni i uslovi iz člana 200 stav 3 ZKPRS s obzirom na složenost postupka istrage u vezi s čim je ukazano na do sada pribavljeni dokazni materijal, kao i onaj koji će se prikupiti u daqnjem toku istrage, argumente Posebnog tužilaštva kojim je potkrijepljen predlog za produženje pritvora, težinu krivičnog djela za koje se istraga sprovodi i za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina ili teža kazna. Neosnovanim je ocijenjen prvoapelantov predlog da mu se mjera pritvora zamijeni mjerom zabrane, te je u vezi s tim ukazano da se uspješno vođenje krivičnog postupka prema stavovima iznesenim u rješenju može da ostvari samo mjerom pritvora. 19. Vrhovni sud je, odlučujući o prvoapelantovoj i žalbi ostalih osumwičenih, neosnovanim ocijenio i njegov žalbeni navod da pobijano rješenje ne sadrži valjane razloge i obrazložewa u pogledu postojawa pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS, te je istakao da razloge i obrazložewa u pogledu postojawa ovih pritvorskih razloga navedenih u pobijanom rješenju u cjelini prihvata i ovo vijeće. Činjenice u predmetima br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 20. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine, prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu produžio pritvor nakon što je protiv wih potvrđena optužnica Posebnog tužilaštva broj KT-ST-23/10 od 2. februara 2001. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZRS, u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 navedenog člana istog zakona, u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta i u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe zvaničnog položaja ili ovlašćewa iz člana 347 stav 3 KZRS a po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Prvoapelantu i drugoapelantu pritvor po ovom rješenju može da traje do izricawa prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivawa optužnice, a trećeapelantu do izricawa prvostepene presude a najduže tri godine od potvrđivawa optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. 21. Postojanje osnovane sumnje da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi počinili inkriminisane radnje koje im se stavljaju na teret i da su počinili krivična djela za koja su optuženi Okružni sud je ocijenio na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu, a na osnovu kojih je optužnica i potvrđena. U vezi s tim, ukazano je na niz pojedinačnih dokaza (izjave 6 svjedoka, dokumentaciju sa uviđaja, kao i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija koje su koristili osumwičeni, uzorke iz automobila koje je koristio jedan od optuženih, te uzorke iz automobila koje je koristio trećeapelant, predmete oduzete od optuženih uz potvrdu, ugovore koje je oštećeni kritične prilike potpisao, a koje je sačinio drugoapelant, listing telefonskih poziva, nalaz izvršenih vještačewa tragova bioloških i drugih materija izuzetih sa lica mjesta gdje su preduzete inkriminisane radnje, rezultati vještačewa DNK, zapisnik o pretresu kuće koja pripada jednom od optuženih). Okružni sud je zakqučio da postoji određena mogućnost da su svi optuženi djelovali ne u sastavu zločinačke grupe, već kao organizovana grupa prilikom izvršewa krivičnog djela otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS za koje može da se izrekne kazna zatvora od 10 godina, a drugoapelant i krivično djelo zloupotrebe zvaničnog položaja iovlašćewa iz člana 347 stav 3 KZRS. Međutim, po osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu sud je utvrdio da postoji osnovana sumwa da su prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i ostali optuženi inkrimisane radnje preduzeli kao članovi zločinačke organizacije, a trećeapelant kao organizator tog udružewa, a da li će to u toku postupka da bude i dokazano van svake razumne sumnje zavisiće od rezultata dokaznog postupka. 22. Dalje, istaknuto je da je Okružni sud imao u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina, kao i način njegovog izvršewa i posljedice. Okružni sud je ukazao da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi s ciljem da od oštećenog iznude 3.900.000,00 KM organizovano pratili njegovo kretanje i navike, da su ga obmanom naveli da dođe do navedenog restorana, gdje su ga, uz upotrebu oružja i prijetwom, nasilno odveli do kuće, svojina jednog od optuženih, u kojoj su ga fizički zlostavljali i prijetili da će ga lišiti života ukoliko ne prizna da je dužan trećeapelantu iznos koji su od njega imali namjeru da iznude, pa je oštećeni u strahu za svoj život pristao i potpisao ugovore koje je sačinio drugoapelant, inače notar, a nakon čega su oštećenog odveli u drugo mjesto i pustili na slobodu. Dalje, Okružni sud je imao u vidu i da su prilikom otmice na javnom mjestu korišćeni vatreno oružje i sredstva prinude, da je oštećeni teško zlostavljan, ostavljan dugo svezan u prtljažniku automobila, da su mu nanijete tjelesne povrede i da mu je prijećeno lišavanjem života, a što u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja ima poseban značaj i čini djelo tako teškim, a učionice opasnim, pa je zakqučeno da bi puštanje na slobodu svih optuženih u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda(posebno na području grada Bawa Luka, gdje žive oštećeni, njegova porodica i prijateqi, a i većina optuženih i wihovi prijateqi i poznanici) a na temequ čega je zakqučeno da postoji razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Najzad, Okružni sud je zakqučio da svrha pritvora ne može da se ostvari nekom mjera zabrane ili bilo kojom blažom mjerom koju zakon predviđa, te je ukazano na dužnost svih organa koji učestvuju u ovom postupku da postupaju s naročitom hitnošću a kako bi pritvor trajao najkraće moguće vrijeme, te da će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu čim prestanu razlozi za određivanje pritvora. 23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode koji su isticali svi apelanti i ostali optuženi da u obrazloženju osporenog rješewa Okružnog suda nisu dati razlozi za sve odlučne činjenice, prije svega za postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su se odnosili na postojanje zakonskog uslova za primjenu mjere pritvora, kao i neophodnost produžavawa pritvora nakon potvrđivawa optužnice. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i prvoapelantov žalbeni navod kojim je ukazivao na prethodno rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijen predlog Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora. S tim u vezi, ukazano je da se u tom slučaju radilo o predlogu Posebnog tužilaštva za produženje pritvora u istrazi, a da se rješenjem koje je prvoapelant pobijao u ovom postupku pritvor produžava nakon potvrđivawa optužnice na osnovu člana 202 stav 1 ZKPRS. Dalje, ukazano je da navedena odredba ne zahtijeva postojanje "naročitovažnih razloga" kao uslova za produženje pritvora nakon potvrđivawa optužnice, a kako je propisano članom 200 stav 3 ZKPRS za određivanje pritvora u istrazi. Dalje, neosnovanimsu ocijenjeni prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledupravne kvalifikacije krivičnog djela koje mu se stavlja na teret s obzirom na to da je u ovoj fazi postupka odlučivano o zakonitosti odluke o produženju pritvora, kao i prigovori kojim jeizražena sumwa u mogućnost razmatrawa i ocjene dokaza kojim se potvrđuju osnovi sumnje, a zbog kratkog vremena od prijema spisa do potvrđivawa optužnice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Prvoapelant smatra da mu je rješewima koja su predmet osporavawa u sve tri apelacije povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Navodi iz apelacije registrovane pod brojem AP 5842/10 25. Prvoapelant, prije svega, ističe da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ove navode potkrepquje tvrdwom da iz činjeničnog opisa radwi za koje se tereti ne proizilaze obilježja krivičnog djela, da je i sam osumwičeni potvrdio da su se sastali radi poslovnog razgovora, kao i da nije naveo da je on preduzimao bilo kakvu radnju u vezi sa otmicom. Takođe, prvoapelant osporava i listing telefonskih poziva i zakqučke koji su izvedeni na osnovu njega, te zakqučuje da je proizvoqna i nepotkrijepljena dokazima tvrdwa da je njegova uloga bila da oštećenog na prevaru dovede do mjesta gdje je trebalo izvršiti otmicu. Dalje, prvoapelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti, tvrdeći da se član 383a KZRS može da primijeni samo u odnosu na ona djela koja u sebi ne sadrže teže kažwavanje učinioca ako je djelo učinjeno u sastavu "zločinačke organizacije", odnosno da je trebalo primijeniti član 165 stav 2 KZRS. S obzirom na to da se, po prvoapelantovom mišljenju, ne radi o krivičnom djelu iz člana 383a KZRS, smatra da ni postupajući sudovi, ni Tužilaštvo nisu stvarno nadležni za vođenje postupka. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora u smislu člana 191 stav 1 tačka b) ZKPRS. U vezi s tim ističe da se u obrazložewima osporenih rješewa ne navode dokazi koje bi on mogao da sakrije, uništi ili izmijeni, kao ni na osnovu čega postoji osnovana bojazan da je on preduzeo bilo kakveradnjeuodnosunaovedokaze,tedanemadokazadaneki drugi dokazi koje bi mogao da sakrije, uništi, i sl. uopšte postoje, odnosno da se radi o važnim dokazima. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni ni uslovi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U prilog ovih tvrdwi ističe da ima pravo na primjenu blažeg zakona, tj. člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, da u obrazloženju osporenih rješewa ne postoji jasna razlika između uobičajenog načina izvršewakrivičnog djela i posljedica i teškog i posebno teškog izvršewa i posljedica djela, da nije utvrđeno da postoje vanredne okolnosti koje su posljedica izvršewa krivičnog djela, odnosno da u osporenim rješewima nema ništa što ukazuje na to da postoji stvarna prijetwa narušavawa javnog reda. Navodi iz apelacije registrovane pod brojem AP 539/11 26. Prvoapelant je posebno istakao da je postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu zapisnika o iskazu svjedoka koji nisu unakrsno ispitani, da su pretres prostorija i uzimanje dokaza izvršeni bez obavještavawa odbrane o tome, da nije utvrđeno i dokazano da postoje važni razlozi za određivanje pritvora iz člana 200 stav 3 ZKPRS, da je povrijeđena presumcija nevinosti, da osporena rješewa ne sadrže razloge i dokaze na osnovu kojih je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na prvoapelanta, da su u vijeću sjedile sudije koje su već odlučivale o ovoj stvari povodom ranije žalbe, da osporena rješewa ne sadrže obrazloženje u čemu se ogleda složenost istrage i koji dokazni materijal treba pribaviti, niti da li to može da se ostvari primjenom blažih mjera zabrane. Navodi iz apelacije registrovane pod brojem AP 745/11 27. Prvoapelant smatra da, s obzirom na to da je Vrhovni sud prethodno odbio predlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pritvor nije mogao da bude određen na osnovu novog predloga upućenog samo dva dana nakon odbijawa prethodnog predloga, odnosno da je optužnicapodignuta i potvrđena istog dana iako se radilo o komplikovanom slučaju samo da bi se ponovo odlučivalo o produženju pritvora, a zbog čega smatra da se radi o "presuđenoj stvari". Takođe, prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju donijeto "grupno rješenje" o produženju pritvora, odnosno da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizovani u odnosu na njega, kao i da u osporenim rješewima nedostaju razlozi zbog kojih prvoapelantu nije moguće izreći blažu mjeru umjesto mjere pritvora. Dalje, apelant ukazuje i da se sudovi uopšte nisu izjasnili na prigovore koji su se odnosili nazakonitost dokaza u spisu, kao i da, ako se oni izdvoje, optužnica ne može da se potvrdi, a time otpada i mogućnost produžewapritvora. Prvoapelant ističe da mu je bila uskraćena mogućnost da izjavi prigovore na optužnicu, da nije imao priliku da se upozna sa dokazima, te smatra da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek. 28. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnom sudu da po hitnom postupku preispita razloge za produženje pritvora. Prvoapelant navodi da se u pritvoru nalazi već četiri mjeseca, da ima suprugu i dvoje maloljetne djece koji nemaju redovan izvor prihoda, da je slabog imovnog stawa zbog čega mu je i postavljen branilac po zvaničnoj dužnosti. Navodi iz apelacije registrovane pod brojem AP 943/11 29. Drugoapelant smatra da mu je rješewima Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 30. Povreda navedenih prava, po mišljenju drugoapelanta, ogleda se u činjenici da osporenarješewa ne sadrže razloge i obrazložewa u pogledu postojawa osnovane sumnje, kao i pritvorskog razloga iz člana 197stav 1 tačka g) ZKPRS. Dalje, apelant ističe da su pogrešno ocijenjeni iskazi triju svjedoka, a koji potvrđuju njegov iskaz da je pokušao prijaviti krivično djelo SIPA-i i MUP-u RS, kao i da Posebno tužilaštvo prikriva dokaze, prije svega iskaz njegove saradnice koji mu ide u prilog. Dalje, drugoapelant tvrdi da je bio prisiljen da prisustvuje potpisivanju ugovora koje je prethodno pripremio u svojoj kancelariji bez bilo kakvih saznawa o krivičnom djelu koje se dogodilo, te, najzad, da je bio uplašen i za sopstveni život, život svoje porodice, kao i život oštećenog. U prilog ovome posebno ističe da je u toku rata proveo više od 100 dana u logorima, da se plašio da prijavi krivično djelo u Prijedoru, gdje je sjedište njegove kancelarije, posebno zbog činjenice da je 2009. godine bačena eksplozivna naprava na njegovu kancelariju. 31. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere s obzirom na sve traume koje je preživio i koje i sada preživljava nezakonitim rješenjem o pritvoru, a kojom će sudu da bude naloženo da preispita razloge za određivanje pritvora i što hitnije ispravi nepravde koje nerazumno dugo trpe on i njegova porodica. Navodi iz apelacije registrovane pod brojem AP 853/11 32. Trećeapelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i rješenjem Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, te st. 3 i 4 navedenog člana, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 33. Trećeapelant je, prije svega, istakao da smatra da se radi o presuđenoj stvari, jer je Vrhovni sud prethodno već odbio predlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pa da Posebno tužilaštvo nije moglo ponovo da ističe predlog za produženje pritvora po istom osnovu, tj. članu 197 stav 1 tačka g) ZKP. Dalje, trećeapelant osporava postojanje vanrednih okolnosti a koje su uslov za određivanje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Trećeapelant osporava i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te ističe da može da se radi samo o krivičnom djelu iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, kao i da je penzioner tako da nikakav zvanični položaj nije mogao da prekorači. Trećeapelant smatra da je u pogledu ispunjenosti uslova za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP ispunjen jedino uslov da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora 10 godina. Dalje, trećeapelant je istakao da se posljedice koje su nastupile po oštećenog mogu da smatraju neznatnim, jer je zadobio samo lakše tjelesne povrede, nije nastupila šteta po njegovu imovinu, jer nisu realizovani ugovori koje je prisilno potpisao, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu otmice koje se ni po načinu izvršewa, ni po posljedicamane razlikuje od bilo kog drugog krivičnog djela otmice. b) Odgovor na apelaciju Odgovori na apelacije registrovane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11 34. Vrhovni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da su neosnovani apelantovi navodi kojim dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, ukazano je da je ona utvrđena rješenjem o određivanju pritvora, odnosno rješenjem o njegovom produženju, da se radilo o kompleksnoj istrazi, te da je u pitanju krivično djelo koje je teško s obzirom na način i okolnosti pod kojim je učinjeno. Vrhovni sud je zaqučio da su razlozi i obrazložewa u pogledu postojawa razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) jasno obrazloženi. 35. Okružni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da je osporenim rješewima prvoapelantu produžen pritvor u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumwičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zakqučak da postoje razlozi propisani članom 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS na osnovu kojih je prvoapelantu i produžen pritvor. 36. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na prvoapelantove navode istaklo da je prvoapelant lišen slobode na način i po postupku koji su propisani zakonom, da je imao mogućnost da se pred sudom izjasni o činjenicama na kojim je temeljena osnovana sumwa, kao i o činjenicama na osnovu kojih su ocijenjeni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g), te, najzad, da mu nije bila uskraćena mogućnost da pokrene postupak u kom će sud da ispita zakonitost lišavawa slobode. Najzad, istaknuto je da iz navoda apelacije nije jasno zbog čega apelant smatra da su povrijeđene i garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje. Odgovori na apelaciju registrovanu pod brojem AP 745/11 37. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući o prvoapelantovoj žalbi, utvrdio da su u obrazloženju osporenog rješewa navedeni razlozi za postojanje osnovane sumnje, kao i da su ispunjeni uslovi u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, da je mjera pritvora određena uz poštivanje procesnih garancija, te da je prvoapelant lišen slobode zakonitom odlukom suda. 38. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio identične stavove kao i u odgovoru na navode iz apelacija registrovanih pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. 39. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije ponovilo identične stavove kao i u odgovoru na apelacije registrovane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. Odgovori na apelaciju registrovanu pod brojem AP 943/11 40. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelant identične navode iznosio i u žalbi na rješenje Okružnog suda, da su ovi navodi ispitani pred ovim sudom i da su u vezi s tim dati razlozi i obrazložewa u rješenju koje je predmet osporavawa apelacijom. Vrhovni sud je zakqučio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede procesnih odredaba, te da drugoapelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 41. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelantu pritvor produžen nakon potvrđivawa optužnice zbog krivičnog djela iz člana 383a stav 2 u vezi sa stavom 1 u vezi sa krivičnim djelom iz člana 165 stav 2 i krivičnim djelom iz člana374 stav 3 KZRS u postupku u kom su poštivana sva njegova prava. Dalje, ukazano je da je ovaj sud imao u vidu i ocijenio sve argumente koji su izneseni u postupku u pogledu osporavawa razloga za produženje pritvora, a koji se u bitnom ponavljaju i u apelaciji. Okružni sud je zakqučio da su u osporenom rješenju dati jasni i potpuni razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zakqučak da postoje razlozi propisani članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje drugoapelanta, kao i ostalih optuženih u pritvoru, te da u ovoj fazi postupka ista svrha ne bi mogla da se ostvari nekom blažom mjerom. Na osnovu navedenog, zakqučeno je da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovani. 42. Posebno tužilaštvo je u opširnom odgovoru osporilo svaki od navoda koje je drugoapelant istakao u apelaciji, te zakqučilo da su apelantove tvrdnje o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, prava na pravično suđenje, prava na efektivan pravni lijek neosnovane. Odgovori na apelaciju registrovanu pod brojem AP 853/11 43. Vrhovni sud je istakao da je trećeapelantu pritvor produžen na osnovu člana 202 stav 1 ZKP uz ispunjenje zakonskih uslova propisanih članom197 stav 1 tačka g) ZKP, te da su razlozi i obrazložewa dati u tom smislu u rješenju Okružnog suda ocijenjeni kao mjerodavno obrazloženje, pa su kao takvi i prihvaćeni. 44. Okružni sud je istakao da je trećeapelantu produžen pritvor nakon potvrđivawa optužnice u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumwičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zakqučak da postoje razlozi propisani članom197 stav 1 tačka g) ZKPRS na osnovu kojih je trećeapelantu i produžen pritvor. 45. Posebno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je trećeapelant lišen slobode na zakonit način i u postupku propisanom zakonom u kom su poštivana sva prava koja mu pripadaju. Trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred nadležnim sudom izjasni o svim optužbama protiv njega, odnosno činjenicama i dokazima na kojim je temeljena osnovana sumwa, kao ni mogućnsot ulagawa žalbi kako bi sud razmotrio zakonitost i osnovanost lišavawa slobode. V. Relevantni propisi 46.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 196. Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Član 197. Razlozi za pritvor (1)Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti: (...) b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. g) u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda. (2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen. Član 200. Trajanje pritvora u istrazi (...) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješewa dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješewa. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Član 202. Pritvor nakon potvrđivawa optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivawa optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješewa ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivawa optužnice i prije izricawa prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: (...) c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovoga člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. (4) Poslije izricawa prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepenapresuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od donošewa te drugostepene odluke. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije 47. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 48. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 49. Predmet osporavawa apelacijom registrovanom pod brojem AP 5842/10 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, koje je prvoapelant primio 24. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2010. godine. 50. Predmet osporavawa apelacijom registrovanom pod brojem AP 539/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, koje je prvoapelant primio 19. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 4. februara 2011. godine. 51. Predmet osporavawa apelacijama registrovanim pod br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine koje je prvoapelant primio 15. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2011. godine, odnosno koje je drugoapelant primio 17. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2011. godine, odnosno koje je trećeapelant primio 17. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2011. godine. 52. Ustavni sud konstatuje da su predmeti osporavawa u svih pet apelacija rješewa Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su u svih pet slučajeva apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su prvoapelant, odnosno drugoapelant, odnosno trećeapelant primili odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su koristili a kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, svih pet apelacija u ovom dijelu ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropskekonvencije i član 13 Evropske konvencije, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u ovom dijelu nisu dopustive. 53. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije 54. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješewima o produženju pritvora koja su predmet osporavawa u svih pet apelacija povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. 55. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može da dâodgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđewa treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za qudska prava,Barbera, MeesequeiJabardoprotiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 56. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošewa apelacija donesena samo procesna rješewa kojima je apelantima u više navrata produžavan pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješewa ne predstavljaju "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" protiv prvoapelanta i drugoapelanta u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 57. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su preuranjeni navodi iz apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u odnosu na osporena rješewa o produženju pritvora. 58. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispuwava uslove u pogledu dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije. VII. Meritum 59. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na slobodu i bezbjednost 60. ČlanII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: b) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. 61. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...) c. zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; (...) 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlaćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavqivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 62. U suštini navodi prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta o povredi prava na slobodu i bezbjednost svode se na tvrdnju da u osporenim rješewima nedostaju razlozi i obrazložewa u pogledu postojawa osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Dalje, prvoapelant osporava i postojanje pritvorskih razloga utvrđenih u članu 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant osporavaju postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS pri tome posebno osporavajući postojanje vanrednih okolnosti u smislu navedenog člana. Najzad, prvoapelant i drugoapelant osporavaju i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi zasnivali svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredaba. 63. Prvoapelant i trećeapelant su se izričito pozvali na povredu članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije. Drugoapelant se izričito pozvao na povredu članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, ali iz apelacije proizilazi da i on pokreće pitawa u vezi sa članom 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije. 64. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, lice može da bude pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud,Ječius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50,ECHR2000-IX). Osnovana sumwa da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoqile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo da počini krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu da potpadaju pod neki dio kriminalnog ponašawa propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivawa pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoqnosti. 65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zakqučio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudskavlast preispita sva pitawa u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereticonditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoqno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoqni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaskaprotiv Poqske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u rješewima koja se osporavaju u svih pet apelacija konstatovano da se pritvor produžava zbog postojawa osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršewa navedenih djela, te da je pritvor određen na osnovu odluke nadležnog suda a po obrazloženom predlogu Posebnog tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom. 67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svim osporenim rješewima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu obimne dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, odnosno priložena uz optužnicu prilikom njenog potvrđivawa, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, "može da zadovoqi objektivnog posmatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanjumoglada počine krivična djela koja im se stavljaju na teret". Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoqno, te da bi moglo da se dovede u pitanje poštivanje standarda iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. 68. Dalje, u pogledu navoda prvoapelanta da u rješewima o produženju pritvora koja su donijeta u fazi istrage nije utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazložewa osporenih rješewa u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti u pojedinim fazama postupka na koje je Posebno tužilaštvo ukazivalo u predlozima o produženju pritvora, kao i zbog čega su značajni u konkretnom slučaju, te posebno zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu svih, u toj fazi postupka još uvijek osumwičenih, ukqučujući i prvoapelanta, oni mogli da budu uništeni ili falsifikovani. U navedenom Ustavni sud ne vidi proizvoqnost koja bi mogla da dovede u pitanje poštivanje standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. 69. U pogledu tvrdwi da nisu ispunjeni uslovi za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, koje prvoapelant iznosi i u odnosu na rješewa o produženju pritvora u istrazi, odnosno koje svi apelanti iznose u odnosu na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivawa optužnice, Ustavni sud primjećuje da sva obrazložewa sadrže analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na temequ kojih su sudovi ocijenili postojanje ovog pritvorskog razloga pri donošenju svih rješewa o produženju pritvora (visina zaprijećene kazne za krivično djelo, okolnosti konkretnog slučaja: način i sredstva kojimje djelo počinjeno, posljedice koje je uzrokovalo, način djelovawa i organizovanost osumwičenih, odnosnooptuženih prilikom izvršewa krivičnog djela, wihovo ponašanje nakon izvršewa djela, ličnost oštećenog i sl.). Ustavni sud smatra da se obrazložewa data u vezi sa ovim pritvorskim osnovom ne mogu smatrati proizvoqnim u smislu da su sudovi propustili da ocijene bilo koju od pretpostavki za određivanje pritvora u skladu sa citiranom odredbom, te da bi bilo dovedeno u pitanje poštivanje standarda iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. 70. Neosnovane su i tvrdnje prvoapelanta da se "ne zna do kada će pritvor da traje, jer se ne zna koje vanredne okolnosti treba da prestanu". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem o produženju pritvora nakon potvrđivawa optužnice,auskladusačlanom202ZKPRS, utvrđeno da prvoapelantu pritvor može da traje najduže dvije godine od potvrđivawa optužnice uz obaveznu kontrolu pritvora svaka dva mjeseca. 71. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani prvoapelantovi, drugoapelantovi i trećeapelantovi navodi da im je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c), te stav 3 istog člana Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da apelanti nisu detaqnije obrazložili u čemu vide kršenje principa iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, već tvrdnje o povredi ovog člana vežu za povredu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za što je Ustavni sud dao obrazloženje. 72. U vezi sa prvoapelantovim, drugoapelantovim i trećeapelantovim navodima da je povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavawa slobode, tako i produžewa trajawa te mjere. Prema praksi Evropskog suda, kqučni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavawa slobode mora da vrši sud, ali to ne mora da bude "klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Evropski sud,Weeksprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude organ koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj organ mora da bude "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Evropski sud,De Wilde, OomsiVersypprotiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora da ima nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, da pruži "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavawa slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavawa slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo. 73. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa "sudu" koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavawa slobode, tako i produžewa trajawa te mjere. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost ulagawa žalbi Vrhovnom sudu na rješewa Okružnog suda kojim im je pritvor produžavan kako u istrazi, tako i nakon potvrđivawa optužnice. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbama odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ne osporavaju da su u svim fazama postupka saslušavani, da su imali branioce, odnosno ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da se izjasne o predlozima Posebnog tužilaštva za produženje pritvora kao činjenicama i dokazima na kojim su oni temeljeni. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije. 74. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta garantovano članomII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije. Ostali navodi 75. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4 člana 5 Evropske konvencijelex specialisu odnosu na član 13 Evropske konvencije (vidi Odluku Doma za qudska prava BiHCH/97/45, Odluka o prihvatqivosti i meritumu,Semy Hermasprotiv Federacije Bosne i Hercegovineod 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zakqučke u ovoj odluci u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nema potrebe da posebno ispituje i navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 76. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 člana 5 Evropske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispuwavanju uslova propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnust da budu ispitani u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima bude preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu. 77. S obzirom na to da je predmetni postupak još u toku, Ustavni sud zakqučuje da su predmetne apelacije preuranjene u pogledu pozivawa apelanata na kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 78. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prvoapelantov i drugoapelantov predlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. 80. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 5842/10, rješavajući apelacijuŽarka Milanovića i dr.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinovićapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaŽarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, Rješenja broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, te Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaŽarka Milanovića, Suada Filipovića i Izeta Šahinagićapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registriranu pod brojem AP 5842/10, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebnog vijeća za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine. 2. Prvoapelant je 4. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 539/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine. 3. Od prvoapelanta je zatraženo da dopuni apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10 i 539/11, a što je on učinio 21. februara 2011. godine. 4. Prvoapelant je 17. februara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 745/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora vodeći računa o primjeni zakona i sudskoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava". 5. Prvoapelant je 28. februara 2011. godine dopunio apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11 i AP 745/11. 6. Suad Filipović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bihaća, kog zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 943/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se "naložiti nadležnom sudu da hitno preispita razloge za produženje pritvora i što hitnije, a u skladu sa postojećom sudskom praksom, ispravi nepravdu koju nerazumno trpe on i njegova porodica". 7. Izet Šahinović (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Bihaća, kog zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 853/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 8. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registriranim pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 17. februara 2011. godine do 10. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelacije. 9. Vrhovni sud, Okružni sud i Posebno tužilaštvo su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 24. februara 2011. godine do 22. marta 2011. godine. 10. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Vrhovnog suda, Okružnog suda i Posebnog tužilaštva dostavljenisu prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu 17. marta 2011. godine, odnosno 24. marta 2011. godine. 11. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10, AP 539/11, AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih pet predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5842/10. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Činjenice u predmetu broj AP 5842/10 13. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv-p od 4. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, apelantu, te još pet lica u krivičnom predmetu koji se vodi protiv njih zbog krivičnog djela - organizirani kriminal iz člana 383.a stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS produžio pritvor zbog razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji je po ovom rješenju mogao trajati još najduže dva mjeseca, odnosno konkretno prema apelantu do 22.45 sati 9. januara 2011. godine. 14. Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i svi osumnjičeni kao članovi zločinačkog udruženja učinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS, a u vezi s krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana. Okružni sud je svoj zaključak zasnovao na dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku postupka, iskazima saslušanih svjedoka, oštećenog kao svjedoka, objektivnim dokazima (zapisnici o pretresu objekata i automobila koje su koristili osumnjičeni, predmetima oduzetim uz potvrdu od osumnjičenih, ugovoru o zajmu, vansudskom poravnanju, listingu telefonskih poziva, preliminarnim vještačenjima tragova i bioloških i drugih materijala izuzetih sa lica mjesta). 15. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. S tim u vezi je, pored ostalog, istaknuto da je istraga proširena na još jedno lice zbog krivičnog djela pomoći učiniocu krivičnog djela, koje je apelanta i još jednog osumnjičenog skrivalo u svom stanu u Sarajevu do njihovog lišavanja slobode, da se preduzimaju mjere i radnje na otkrivanju identiteta još jednog pripadnika istog zločinačkog udruženja, da nisu pronađena sva sredstva izvršenja krivičnog djela, prije svega vatreno oružje, da je Posebno tužilaštvo u prijedlogu navelo svjedoke koje nije saslušalo a koje neki od osumnjičenih dobro poznaju, pa bi utjecanjem na njih, kao i utjecanjem jedan na drugog mogli usaglasiti iskaze, te, najzad, da listing telefonskih poziva ukazuje da postoji i jedan broj neidentificiranih lica koja mogu imati važna saznanja za postupak i koja su osumnjičenim poznata, a na koje bi, također, mogli izvršiti utjecaj. Dalje, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora u skladu sa članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. S tim u vezi, ukazano je da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, na način izvršenja i posljedice (djelo je izvršeno u naseljenom mjestu otmicom građanina koji je poznati privrednik na datom području, a što je u javnosti izazvalo veliko negodovanje i nesigurnost, prilikom otmice, koja je unaprijed dobro organizirana, korišteno je vatreno oružje i sredstva prinude prema oštećenom koji je bio izložen maltretiranju i zlostavljanju, prijeteći mu lišavanjem života ukoliko ne postupi na zahtijevani način, a s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi), a što, po ocjeni Okružnog suda, ukazuje na težinu krivičnog djela i opasnost od njegovih počinilaca. Shodno navedenom, zaključeno je da u ovoj fazi postupka, a samo mjesec dana od izvršenja krivičnog djela, u situaciji kada još uvijek nisu otkriveni svi njegovi akteri, odnosno njihovo učešće nije u potpunosti razjašnjeno, puštanje na slobodu svih osumnjičenih bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda prvenstveno u Banjoj Luci, gdje živi oštećeni, njegova porodica i prijatelji, te većina osumnjičenih, njihovi poznanici i prijatelji. 16. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja još istakao da odbrane u toku istrage nisu ponudile niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se osumnjičeni terete. Prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledu pravne kvlifikacije djela za koje se tereti ocijenjeni su neosnovanim. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi istaknuti u žalbama svih osumnjičenih da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, jer pobijano rješenje ne sadrži za svakog od osumnjičenih pojedinačno koje su to činjenice i okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze važne za krivični postupak, odnosno da će, ako bi se našli na slobodi, ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. U vezi s ovim navodima, Vrhovni sud je ukazao na dio osporenog rješenja u kom su pobrojani razlozi zbog kojih je Okružni sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz citiranog člana. Neosnovanim su ocijenjeni i istaknuti žalbeni navodi kojim je osporavano postojanje razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, te u vezi s tim ukazano na iskaz oštećenog S.F., brojne materijalne dokaze prikupljene u toku istrage, koji, i po ocjeni Vrhovnog suda, upućuju na zaključak da se okolnosti pod kojim je djelo učinjeno mogu okarakterizirati kao vanredne, kao i da se radi o krivičnom djelu organiziranog kriminala za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a koje ima i posebnu težinu s obzirom na način izvršenja i posljedice, pa bi puštanje na slobodu osumnjičenih imalo kao rezultat stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i prvoapelantov žalbeni navod da se mjerama zabrane može postići ista svrha kao i pritvorom s obzirom na to da razlozi zbog kojih je pritvor produžen po navedenim zakonskim osnovama predstavljaju i razloge zbog kojih se blažim mjerama ne može ostvariti ista svrha. Činjenice u predmetu broj AP 539/11 17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv 2 od 30. decembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, na osnovu člana 200. stav 3. ZKPRS prvoapelantu i ostalim osumnjičenih produžio pritvor za još jedan mjesec zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, a koji je prema prvoapelantu mogao trajati do 22.45 sati 9. februara 2011. godine. 18. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđivano i obrazlagano prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, kao i prilikom produženja pritvora rješenjem Okružnog suda od 4. novembra 2010. godine, te da od vremena njihovog donošenja pa do donošenja ovog rješenja nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojim su ova rješenja zasnovana, a na osnovu čega je zaključeno da postoji osnovana sumnja, kao opći uvjet za određivanje pritvora. Istaknuto je i da je osnovana sumnja potvrđena i dokazima prikupljenim u dosadašnjem toku istrage. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da i dalje u odnosu na sve osumnjičene postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. S tim u vezi je istaknuto da je u daljem toku postupka potrebno saslušati svjedoke koje je Posebno tužilaštvo navelo u prijedlogu za produženje pritvora, a koji još nisu saslušani, pribaviti podatke o eventualno drugim saučesnicima, prikrivačima i svjedocima, pa s obzirom na očiglednu organiziranost osumnjičenih pri izvršenju krivičnih djela, da postoji opravdana bojazan da će osumnjičeni, ako budu pušteni na slobodu, utjecanjem na saučesnike, svjedoke i prikrivače ometati krivični postupak. Vrhovni sud je zaključio i da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. U prilog ovih zaključaka istaknuto je da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, da je izvršenje navedenog djela rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u sredini gdje je izvršeno. Također, ukazano je na način izvršenja djela (djelovanje osumnjičenih u grupi, brojni kontakti koje su ostvarili međusobno u periodu u kom su počinili djela, da je u njegovom izvršenju učestvovalo više lica, primjenu ekstremne sile i prijetnje s namjerom pribavljanja imovinske koristi), te ponašanje osumnjičenih poslije izvršenja krivičnog djela, a zbog čega se okolnosti pod kojim je krivično djelo izvršeno mogu okarakterizirati vanrednim. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a djela imaju posebnu težinu proisteklu iz načina izvršenja i posljedica, boravak na slobodi osumnjičenih kao rezultat bi imao stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Pri tome, ukazano je da se za postojanje ovog pritvorskog razloga ne traži da je došlo do narušavanja javnog reda, već stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni i uvjeti iz člana 200. stav 3. ZKPRS s obzirom na složenost postupka istrage u vezi s čim je ukazano na do sada pribavljeni dokazni materijal, kao i onaj koji će se prikupiti u daljnjem toku istrage, argumente Posebnog tužilaštva kojim je potkrijepljen prijedlog za produženje pritvora, težinu krivičnog djela za koje se istraga provodi i za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna. Neosnovanim je ocijenjen prvoapelantov prijedlog da mu se mjera pritvora zamijeni mjerom zabrane, te je u vezi s tim ukazano da se uspješno vođenje krivičnog postupka prema stavovima iznesenim u rješenju može ostvariti samo mjerom pritvora. 19. Vrhovni sud je, odlučujući o prvoapelantovoj i žalbi ostalih osumnjičenih, neosnovanim ocijenio i njegov žalbeni navod da pobijano rješenje ne sadrži valjane razloge i obrazloženja u pogledu postojanja pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS, te je istakao da razloge i obrazloženja u pogledu postojanja ovih pritvorskih razloga navedenih u pobijanom rješenju u cjelini prihvata i ovo vijeće. Činjenice u predmetima br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 20. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine, prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu produžio pritvor nakon što je protiv njih potvrđena optužnica Posebnog tužilaštva broj KT-ST-23/10 od 2. februara 2001. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. KZRS, u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. navedenog člana istog zakona, u odnosu na drugoapelanta i trećeapelanta i u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS a po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Prvoapelantu i drugoapelantu pritvor po ovom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, a trećeapelantu do izricanja prvostepene presude a najduže tri godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. 21. Postojanje osnovane sumnje da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi počinili inkriminirane radnje koje im se stavljaju na teret i da su počinili krivična djela za koja su optuženi Okružni sud je ocijenio na temelju dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu, a na osnovu kojih je optužnica i potvrđena. U vezi s tim, ukazano je na niz pojedinačnih dokaza (izjave 6 svjedoka, dokumentaciju sa uviđaja, kao i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija koje su koristili osumnjičeni, uzorke iz automobila koje je koristio jedan od optuženih, te uzorke iz automobila koje je koristio trećeapelant, predmete oduzete od optuženih uz potvrdu, ugovore koje je oštećeni kritične prilike potpisao, a koje je sačinio drugoapelant, listing telefonskih poziva, nalaz izvršenih vještačenja tragova bioloških i drugih materija izuzetih sa lica mjesta gdje su preduzete inkriminirane radnje, rezultati vještačenja DNK, zapisnik o pretresu kuće koja pripada jednom od optuženih). Okružni sud je zaključio da postoji određena mogućnost da su svi optuženi djelovali ne u sastavu zločinačke grupe, već kao organizirana grupa prilikom izvršenja krivičnog djela otmice iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a drugoapelant i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZRS. Međutim, po osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i ostali optuženi inkrimirane radnje preduzeli kao članovi zločinačke organizacije, a trećeapelant kao organizator tog udruženja, a da li će to u toku postupka biti i dokazano van svake razumne sumnje zavisit će od rezultata dokaznog postupka. 22. Dalje, istaknuto je da je Okružni sud imao u vidu da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina, kao i način njegovog izvršenja i posljedice. Okružni sud je ukazao da su prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i ostali optuženi s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi s ciljem da od oštećenog iznude 3.900.000,00 KM organizirano pratili njegovo kretanje i navike, da su ga obmanom naveli da dođe do navedenog restorana, gdje su ga, uz upotrebu oružja i prijetnjom, nasilno odveli do kuće, vlasništvo jednog od optuženih, u kojoj su ga fizički zlostavljali i prijetili da će ga lišiti života ukoliko ne prizna da je dužan trećeapelantu iznos koji su od njega imali namjeru iznuditi, pa je oštećeni u strahu za svoj život pristao i potpisao ugovore koje je sačinio drugoapelant, inače notar, a nakon čega su oštećenog odveli u drugo mjesto i pustili na slobodu. Dalje, Okružni sud je imao u vidu i da su prilikom otmice na javnom mjestu korišteni vatreno oružje i sredstva prinude, da je oštećeni teško zlostavljan, ostavljan dugo svezan u prtljažniku automobila, da su mu nanijete tjelesne povrede i da mu je prijećeno lišavanjem života, a što u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja ima poseban značaj i čini djelo tako teškim, a učinioce opasnim, pa je zaključeno da bi puštanje na slobodu svih optuženih u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (posebno na području grada Banja Luka, gdje žive oštećeni, njegova porodica i prijatelji, a i većina optuženih i njihovi prijatelji i poznanici) a na temelju čega je zaključeno da postoji razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Najzad, Okružni sud je zaključio da se svrha pritvora ne može ostvariti nekom mjerom zabrane ili bilo kojom blažom mjerom koju zakon predviđa, te je ukazano na dužnost svih organa koji učestvuju u ovom postupku da postupaju s naročitom hitnošću a kako bi pritvor trajao najkraće moguće vrijeme, te da će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu čim prestanu razlozi za određivanje pritvora. 23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode koji su isticali svi apelanti i ostali optuženi da u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nisu dati razlozi za sve odlučne činjenice, prije svega za postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su se odnosili na postojanje zakonskog uvjeta za primjenu mjere pritvora, kao i neophodnost produžavanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i prvoapelantov žalbeni navod kojim je ukazivao na prethodno rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijen prijedlog Specijalnog tužilaštva za produženje pritvora. S tim u vezi, ukazano je da se u tom slučaju radilo o prijedlogu Posebnog tužilaštva za produženje pritvora u istrazi, a da se rješenjem koje je prvoapelant pobijao u ovom postupku pritvor produžava nakon potvrđivanja optužnice na osnovu člana 202. stav 1. ZKPRS. Dalje, ukazano je da navedena odredba ne zahtijeva postojanje "naročito važnih razloga" kao uvjeta za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a kako je propisano članom 200. stav 3. ZKPRS za određivanje pritvora u istrazi. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni prvoapelantovi žalbeni prigovori u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje mu se stavlja na teret s obzirom na to da je u ovoj fazi postupka odlučivano o zakonitosti odluke o produženju pritvora, kao i prigovori kojim je izražena sumnja u mogućnost razmatranja i ocjene dokaza kojim se potvrđuju osnovi sumnje, a zbog kratkog vremena od prijema spisa do potvrđivanja optužnice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Prvoapelant smatra da mu je rješenjima koja su predmet osporavanja u sve tri apelacije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 5842/10 25. Prvoapelant, prije svega, ističe da nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ove navode potkrepljuje tvrdnjom da iz činjeničnog opisa radnji za koje se tereti ne proizlaze obilježja krivičnog djela, da je i sam osumnjičeni potvrdio da su se sastali radi poslovnog razgovora, kao i da nije naveo da je on preduzimao bilo kakvu radnju u vezi sa otmicom. Također, prvoapelant osporava i listing telefonskih poziva i zaključke koji su izvedeni na temelju njega, te zaključuje da je proizvoljna i nepotkrijepljena dokazima tvrdnja da je njegova uloga bila da oštećenog na prevaru dovede do mjesta gdje je trebalo izvršiti otmicu. Dalje, prvoapelant osporava pravnu kvalifikaciju djela za koje se tereti, tvrdeći da se član 383.a KZRS može primijeniti samo u odnosu na ona djela koja u sebi ne sadrže teže kažnjavanje učinioca ako je djelo učinjeno u sastavu "zločinačke organizacije", odnosno da je trebalo primijeniti član 165. stav 2. KZRS. S obzirom na to da se, po prvoapelantovom mišljenju, ne radi o krivičnom djelu iz člana 383.a KZRS, smatra da ni postupajući sudovi, ni Tužilaštvo nisu stvarno nadležni za vođenje postupka. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora u smislu člana 191. stav 1. tačka b) ZKPRS. U vezi s tim ističe da se u obrazloženjima osporenih rješenja ne navode dokazi koje bi on mogao sakriti, uništiti ili izmijeniti, kao ni na osnovu čega postoji osnovana bojazan da je on preduzeo bilo kakve radnje u odnosu na ove dokaze, te da nema dokaza da neki drugi dokazi koje bi mogao sakriti, uništiti i sl. uopće postoje, odnosno da se radi o važnim dokazima. Dalje, prvoapelant tvrdi da nisu ispunjeni ni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. U prilog ovih tvrdnji ističe da ima pravo na primjenu blažeg zakona, tj. člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora do 10 godina, da u obrazloženju osporenih rješenja ne postoji jasna razlika između uobičajenog načina izvršenja krivičnog djela i posljedica i teškog i posebno teškog izvršenja i posljedica djela, da nije utvrđeno da postoje vanredne okolnosti koje su posljedica izvršenja krivičnog djela, odnosno da u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 539/11 26. Prvoapelant je posebno istakao da je postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu zapisnika o iskazu svjedoka koji nisu unakrsno ispitani, da su pretres prostorija i uzimanje dokaza izvršeni bez obavještavanja odbrane o tome, da nije utvrđeno i dokazano da postoje važni razlozi za određivanje pritvora iz člana 200. stav 3. ZKPRS, da je povrijeđena presumcija nevinosti, da osporena rješenja ne sadrže razloge i dokaze na temelju kojih je ocijenjeno postojanje osnovane sumnje u odnosu na prvoapelanta, da su u vijeću sjedile sudije koje su već odlučivale o ovoj stvari povodom ranije žalbe, da osporena rješenja ne sadrže obrazloženje u čemu se ogleda složenost istrage i koji dokazni materijal treba pribaviti, niti da li se to može ostvariti primjenom blažih mjera zabrane. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 745/11 27. Prvoapelant smatra da, s obzirom na to da je Vrhovni sud prethodno odbio prijedlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pritvor nije mogao biti određen na osnovu novog prijedloga upućenog samo dva dana nakon odbijanja prethodnog prijedloga, odnosno da je optužnica podignuta i potvrđena istog dana iako se radilo o kompliciranom slučaju samo da bi se ponovo odlučivalo o produženju pritvora, a zbog čega smatra da se radi o "presuđenoj stvari". Također, prvoapelant smatra da je u konkretnom slučaju donijeto "grupno rješenje" o produženju pritvora, odnosno da razlozi za određivanje pritvora nisu individualizirani u odnosu na njega, kao i da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi zbog kojih prvoapelantu nije moguće izreći blažu mjeru umjesto mjere pritvora. Dalje, apelant ukazuje i da se sudovi uopće nisu izjasnili na prigovore koji su se odnosili na zakonitost dokaza u spisu, kao i da, ako se oni izdvoje, optužnica se ne može potvrditi, a time otpada i mogućnost produženja pritvora. Prvoapelant ističe da mu je bila uskraćena mogućnost da izjavi prigovore na optužnicu, da nije imao priliku da se upozna sa dokazima, te smatra da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek. 28. Prvoapelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo nadležnom sudu da po hitnom postupku preispita razloge za produženje pritvora. Prvoapelant navodi da se u pritvoru nalazi već četiri mjeseca, da ima suprugu i dvoje maloljetne djece koji nemaju redovan izvor prihoda, da je slabog imovnog stanja zbog čega mu je i postavljen branilac po službenoj dužnosti. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 943/11 29. Drugoapelant smatra da mu je rješenjima Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 30. Povreda navedenih prava, po mišljenju drugoapelanta, ogledaseučinjenicidaosporenarješenjanesadržerazlogei obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Dalje, apelant ističe da su pogrešno ocijenjeni iskazi triju svjedoka, a koji potvrđuju njegov iskaz da je pokušao prijaviti krivično djelo SIPA-i i MUP-u RS, kao i da Posebno tužilaštvo prikriva dokaze, prije svega iskaz njegove saradnice koji mu ide u prilog. Dalje, drugoapelant tvrdi da je bio prisiljen da prisustvuje potpisivanju ugovora koje je prethodno pripremio u svojoj kancelariji bez bilo kakvih saznanja o krivičnom djelu koje se dogodilo, te, najzad, da je bio uplašen i za vlastiti život, život svoje porodice, kao i život oštećenog. U prilog ovome posebno ističe da je u toku rata proveo više od 100 dana u logorima, da se plašio da prijavi krivično djelo u Prijedoru, gdje je sjedište njegove kancelarije, posebno zbog činjenice da je 2009. godine bačena eksplozivna naprava na njegovu kancelariju. 31. Drugoapelant je zatražio donošenje privremene mjere s obzirom na sve traume koje je preživio i koje i sada preživljava nezakonitim rješenjem o pritvoru, a kojom će sudu biti naloženo da preispita razloge za određivanje pritvora i što hitnije ispravi nepravde koje nerazumno dugo trpe on i njegova porodica. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 853/11 32. Trećeapelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda od 14. februara 2011. godine i rješenjem Okružnog suda od 4. februara 2011. godine povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te st. 3. i 4. navedenog člana, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 33. Trećeapelant je, prije svega, istakao da smatra da se radi o presuđenoj stvari, jer je Vrhovni sud prethodno već odbio prijedlog Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, pa da Posebno tužilaštvo nije moglo ponovo isticati prijedlog za produženje pritvora po istom osnovu, tj. članu 197. stav 1. tačka g) ZKP. Dalje, trećeapelant osporava postojanje vanrednih okolnosti a koje su uvjet za određivanje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Trećeapelant osporava i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te ističe da se može raditi samo o krivičnom djelu iz člana 165. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, kao i da je penzioner tako da nikakav službeni položaj nije mogao prekoračiti. Trećeapelant smatra da je u pogledu ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP ispunjen jedino uvjet da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora 10 godine. Dalje, trećeapelant je istakao da se posljedice koje su nastupile po oštećenog mogu smatrati neznatnim, jer je zadobio samo lakše tjelesne povrede, nije nastupila šteta po njegovu imovinu, jer nisu realizirani ugovori koje je prisilno potpisao, kao i da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom djelu otmice koje se ni po načinu izvršenja, ni po posljedicama ne razlikuje od bilo kog drugog krivičnog djela otmice. b) Odgovor na apelaciju Odgovori na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11 34. Vrhovni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da su neosnovani apelantovi navodi kojim dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, ukazano je da je ona utvrđena rješenjem o određivanju pritvora, odnosno rješenjem o njegovom produženju, da se radilo o kompleksnoj istrazi, te da je u pitanju krivično djelo koje je teško s obzirom na način i okolnosti pod kojim je učinjeno. Vrhovni sud je zaljučio da su razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) jasno obrazloženi. 35. Okružni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da je osporenim rješenjima prvoapelantu produžen pritvor u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS na temelju kojih je prvoapelantu i produžen pritvor. 36. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na prvoapelantove navode istaklo da je prvoapelant lišen slobode na način i po postupku koji su propisani zakonom, da je imao mogućnost da se pred sudom izjasni o činjenicama na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao i o činjenicama na temelju kojih su ocijenjeni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač. b) i g), te, najzad, da mu nije bila uskraćena mogućnost da pokrene postupak u kom će sud ispitati zakonitost lišavanja slobode. Najzad, istaknuto je da iz navoda apelacije nije jasno zbog čega apelant smatra da su povrijeđene i garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 745/11 37. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući o prvoapelantovoj žalbi, utvrdio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni razlozi za postojanje osnovane sumnje, kao i da su ispunjeni uvjeti u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, da je mjera pritvora određena uz poštivanje procesnih garancija, te da je prvoapelant lišen slobode zakonitom odlukom suda. 38. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ponovio identične stavove kao i u odgovoru na navode iz apelacija registriranih pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. 39. Posebno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije ponovilo identične stavove kao i u odgovoru na apelacije registrirane pod br. AP 5842/11 i AP 539/11. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 943/11 40. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelant identične navode iznosio i u žalbi na rješenje Okružnog suda, da su ovi navodi ispitani pred ovim sudom i da su u vezi s tim dati razlozi i obrazloženja u rješenju koje je predmet osporavanja apelacijom. Vrhovni sud je zaključio da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede procesnih odredaba, te da drugoapelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 41. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je drugoapelantu pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice zbog krivičnog djela iz člana 383.a stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa krivičnim djelom iz člana 165. stav 2. i krivičnim djelom iz člana 374. stav 3. KZRS u postupku u kom su poštivana sva njegova prava. Dalje, ukazano je da je ovaj sud imao u vidu i ocijenio sve argumente koji su izneseni u postupku u pogledu osporavanja razloga za produženje pritvora, a koji se u bitnom ponavljaju i u apelaciji. Okružni sud je zaključio da su u osporenom rješenju dati jasni i potpuni razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS zbog kojih je neophodno dalje zadržavanje drugoapelanta, kao i ostalih optuženih u pritvoru, te da se u ovoj fazi postupka ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovani. 42. Posebno tužilaštvo je u opširnom odgovoru osporilo svaki od navoda koje je drugoapelant istakao u apelaciji, te zaključilo da su apelantove tvrdnje o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na pravično suđenje, prava na efektivan pravni lijek neosnovane. Odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 853/11 43. Vrhovni sud je istakao da je trećeapelantu pritvor produžen na temelju člana 202. stav 1. ZKP uz ispunjenje zakonskih uvjeta propisanih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP, te da su razlozi i obrazloženja dati u tom smislu u rješenju Okružnog suda ocijenjeni kao mjerodavno obrazloženje, pa su kao takvi i prihvaćeni. 44. Okružni sud je istakao da je trećeapelantu produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice u postupku u kom su mu pružena sva prava koja pripadaju osumnjičenom u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima. Dalje, ukazano je da su ocijenjeni i svi apelantovi prigovori koje je u toku postupka isticao, te da su dati jasni i obrazloženi razlozi u pogledu svih činjenica i okolnosti koje su uputile sud na zaključak da postoje razlozi propisani članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS na temelju kojih je trećeapelantu i produžen pritvor. 45. Posebno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je trećeapelant lišen slobode na zakonit način i u postupku propisanom zakonom u kom su poštivana sva prava koja mu pripadaju. Trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred nadležnim sudom izjasni o svim optužbama protiv njega, odnosno činjenicama i dokazima na kojim je temeljena osnovana sumnja, kao ni mogućnsot ulaganja žalbi kako bi sud razmotrio zakonitost i osnovanost lišavanja slobode. V. Relevantni propisi 46.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 196. Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Član 197. Razlozi za pritvor (1)Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti: (...) b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. g) u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. (2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovoga člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Član 200. Trajanje pritvora u istrazi (...) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu. Član 202. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: (...) c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora; (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovoga člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. (4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od donošenja te drugostepene odluke. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije 47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 48. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 49. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 5842/10 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kž od 18. novembra 2010. godine, koje je prvoapelant primio 24. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2010. godine. 50. Predmet osporavanja apelacijom registriranom pod brojem AP 539/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 2 od 11. januara 2011. godine, koje je prvoapelant primio 19. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 4. februara 2011. godine. 51. Predmet osporavanja apelacijama registriranim pod br. AP 745/11, AP 943/11 i AP 853/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 4 od 14. februara 2011. godine koje je prvoapelant primio 15. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2011. godine, odnosno koje je drugoapelant primio 17. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2011. godine, odnosno koje je trećeapelant primio 17. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2011. godine. 52. Ustavni sud konstatira da su predmeti osporavanja u svih pet apelacija rješenja Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su u svih pet slučajeva apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su prvoapelant, odnosno drugoapelant, odnosno trećeapelant primili odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su koristili a kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, svih pet apelacija u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u ovom dijelu nisu dopustive. 53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije 54. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je rješenjima o produženju pritvora koja su predmet osporavanja u svih pet apelacija povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. 55. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka brojU 63/01od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 56. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacija donesena samo procesna rješenja kojima je apelantima u više navrata produžavan pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" protiv prvoapelanta i drugoapelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 57. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su preuranjeni navodi iz apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja o produženju pritvora. 58. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, jer je preuranjena u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. VII. Meritum 59. Prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost 60. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. 61. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...) c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; (...) 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 62. U suštini navodi prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Dalje, prvoapelant osporava i postojanje pritvorskih razloga utvrđenih u članu 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, odnosno prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant osporavaju postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS pri tome posebno osporavajući postojanje vanrednih okolnosti u smislu navedenog člana. Najzad, prvoapelant i drugoapelant osporavaju i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi zasnivali svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredaba. 63. Prvoapelant i trećeapelant su se izričito pozvali na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije. Drugoapelant se izričito pozvao na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, ali iz apelacije proizlazi da i on pokreće pitanja u vezi sa članom 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. 64. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud,Ječius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti. 65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereticonditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud,Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koja se osporavaju u svih pet apelacija konstatirano da se pritvor produžava zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na temelju odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Posebnog tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom. 67. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svim osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu obimne dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, odnosno priložena uz optužnicu prilikom njenog potvrđivanja, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, "može zadovoljiti objektivnog promatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanjumoglapočiniti krivična djela koja im se stavljaju na teret". Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. 68. Dalje, u pogledu navoda prvoapelanta da u rješenjima o produženju pritvora koja su donijeta u fazi istrage nije utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti u pojedinim fazama postupka na koje je Posebno tužilaštvo ukazivalo u prijedlozima o produženju pritvora, kao i zbog čega su značajni u konkretnom slučaju, te posebno zbog čega postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu svih, u toj fazi postupka još uvijek osumnjičenih, uključujući i prvoapelanta, oni mogli biti uništeni ili falsificirani. U navedenom Ustavni sud ne vidi proizvoljnost koja bi mogla dovesti u pitanje poštivanje standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. 69. U pogledu tvrdnji da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, koje prvoapelant iznosi i u odnosu na rješenja o produženju pritvora u istrazi, odnosno koje svi apelanti iznose u odnosu na rješenje o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, Ustavni sud primjećuje da sva obrazloženja sadrže analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na temelju kojih su sudovi ocijenili postojanje ovog pritvorskog razloga pri donošenju svih rješenja o produženju pritvora (visina zaprijećene kazne za krivično djelo, okolnosti konkretnog slučaja: način i sredstva kojim je djelo počinjeno, posljedice koje je uzrokovalo, način djelovanja i organiziranost osumnjičenih, odnosno optuženih prilikom izvršenja krivičnog djela, njihovo ponašanje nakon izvršenja djela, ličnost oštećenog i sl.). Ustavni sud smatra da se obrazloženja data u vezi sa ovim pritvorskim osnovom ne mogu smatrati proizvoljnim u smislu da su sudovi propustili da ocijene bilo koju od pretpostavki za određivanje pritvora u skladu sa citiranom odredbom, te da bi bilo dovedeno u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. 70. Neosnovane su i tvrdnje prvoapelanta da se "ne zna do kada će pritvor trajati, jer se ne zna koje vanredne okolnosti treba da prestanu". S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a u skladu sa članom 202. ZKPRS, utvrđeno da prvoapelantu pritvor može trajati najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice uz obaveznu kontrolu pritvora svaka dva mjeseca. 71. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani prvoapelantovi, drugoapelantovi i trećeapelantovi navodi da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da apelanti nisu detaljnije obrazložili u čemu vide kršenje principa iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već tvrdnje o povredi ovog člana vežu za povredu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za što je Ustavni sud dao obrazloženje. 72. U vezi sa prvoapelantovim, drugoapelantovim i trećeapelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Evropski sud,Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj organ mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Evropski sud,De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 73. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da prvoapelantu, drugoapelantu i trećeapelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Naime, apelantima nije bila uskraćena mogućnost ulaganja žalbi Vrhovnom sudu na rješenja Okružnog suda kojim im je pritvor produžavan kako u istrazi, tako i nakon potvrđivanja optužnice. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbama odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ne osporavaju da su u svim fazama postupka saslušavani, da su imali branioce, odnosno ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da se izjasne o prijedlozima Posebnog tužilaštva za produženje pritvora kao činjenicama i dokazima na kojim su oni temeljeni. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije. 74. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo prvoapelanta, drugoapelanta i trećeapelanta garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Ostali navodi 75. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialisu odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu,Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovineod 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da posebno ispituje i navode prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. člana 5. Evropske konvencije kada su apelanti lišeni slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, te, najzad, kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da budu ispitani u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima bude preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu. 77. S obzirom na to da je predmetni postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije preuranjene u pogledu pozivanja apelanata na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 78. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prvoapelantov i drugoapelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. 80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2130/08, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 25. ožujka 2011. godine donio RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Unsko-sanskog kantona djelomično nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2130/08 od 13. svibnja 2010. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje se dostavlja Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2130/08 od 13. svibnja 2010. godine usvojio apelaciju Nikole Radonića i Stojanke Radonić i utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-105/03 od 26. siječnja 2010. godine. Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) da apelantima Nikoli Radoniću i Stojanki Radonić,sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati iznos od po 1.050.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također, Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke. 2. Vlada je 19. srpnja 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. svibnja 2010. godine, što znači da je rok za njezino izvršenje istekao 19. listopada 2010. godine. 3. Vlada je dopisom od 12. listopada 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je punomoćniku apelanata isplatila ukupan iznos od 1.050 KM na ime izvršenja svoje obveze iz Odluke Ustavnog suda, u prilog čemu je dostavila obavijest o doznaci. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 6. prosinca 2010. godine zatražio od Vlade da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP2130/08 od 13. svibnja 2010. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuće dokaze koji potvrđuju provedbu predmetne odluke Ustavnog suda. Vlada nije dostavila traženo obavještenje. 5. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom AP 2130/08 od 13. svibnja 2010. godine naložio Vladi da u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati apelantima iznos od po 1.050 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a ne ukupan iznos od 1.050 KM. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 6. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, konstatira da Vlada djelomično nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. svibnja 2010. godine. 8. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo se rješenje dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 9. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2130/08, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sudija na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Vlada Unsko-sanskog kantona djelimično nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine. U skladu s članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine usvojio apelaciju Nikole Radonića i Stojanke Radonić i utvrdio povredu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-105/03 od 26. januara 2010. godine. Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi Unsko-sanskog kantona (u daqnjem tekstu: Vlada) da apelantima Nikoli Radoniću i Stojanki Radonić,u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daqnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati iznos od po 1.050.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Takođe, Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši odluka. 2. Vlada je 19. jula 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine, što znači da je rok za njeno izvršenje istekao 19. oktobra 2010. godine. 3. Vlada je dopisom od 12. oktobra 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je punomoćniku apelanata isplatila ukupan iznos od 1.050 KM na ime izvršewa svoje obaveze iz Odluke Ustavnog suda, u prilog čemu je dostavila obavijest o doznaki. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 6. decembra 2010. godine zatražio od Vlade da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuće dokaze koji potvrđuju provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. Vlada nije dostavila traženo obavještenje. 5. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine naložio Vladi da u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati apelantima iznos od po 1.050 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, a ne ukupan iznos od 1.050 KM. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provode odluke Ustavnog suda. 6. Dalje, shodno članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, u skladu s članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, konstatuje da Vlada djelimično nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine. 8. U skladu s članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje dostavlja se nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 10. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 2130/08, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je RJEŠENJE 2 Utvrđuje se da Vlada Unsko-sanskog kantona djelimično nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 81/11 U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine usvojio apelaciju Nikole Radonića i Stojanke Radonić i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-105/03 od 26. januara 2010. godine. Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) da apelantima Nikoli Radoniću i Stojanki Radonić,u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: Pravila Ustavnog suda), u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati iznos od po 1.050.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također, Ustavni sud je predmetnom Odlukom naložio Vladi da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke. 2. Vlada je 19. jula 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine, što znači da je rok za njeno izvršenje istekao 19. oktobra 2010. godine. 3. Vlada je dopisom od 12. oktobra 2010. godine obavijestila Ustavni sud da je punomoćniku apelanata isplatila ukupan iznos od 1.050 KM na ime izvršenja svoje obaveze iz Odluke Ustavnog suda, u prilog čemu je dostavila obavijest o doznaci. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 6. decembra 2010. godine zatražio od Vlade da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuće dokaze koji potvrđuju provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. Vlada nije dostavila traženo obavještenje. 5. Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine naložio Vladi da u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja te odluke isplati apelantima iznos od po 1.050 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a ne ukupan iznos od 1.050 KM. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 6. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, u skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, konstatira da Vlada djelimično nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 2130/08 od 13. maja 2010. godine. 8. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1554 Odluka o davanju prethodne saglasnosti za razrješenje dužnosti članova Nadzornog odbora JP Hrvatske pošte d.o.o. Mostar 1 1555 Odluka o davanju saglasnosti na prijedlog za privremeno imenovanje članova Nadzornog odbora JP Hrvatske pošte d.o.o. Mostar 1 1556 Odluka o davanju suglasnosti za prenamjenu financij- skih sredstava u "Projektu pripremljenosti za ptičju gripu" (hrvatski jezik) 1 Odluka o davanju saglasnosti za prenamjenu finansij- skih sredstava u "Projektu pripremljenosti za ptičju gripu" (srpski jezik) 2 Odluka o davanju saglasnosti za prenamjenu finansijskih sredstava u "Projektu pripremljenosti za ptičju gripu" (bosanski jezik) 2 1557 Rješenje o privremenom imenovanju Upravnog odbora Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje 2 FEDERALNO MINISTARSTVO RAZVOJA, PODUZETNIŠTVA I OBRTA 1558 Pravilnik o dopunama Pravilnika o minimalnim tehni- čkim i drugim uvjetima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti (hrvatski jezik) 3 Pravilnik o dopunama Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uslovima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti (srpski jezik) 12 Pravilnik o dopunama Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uslovima za obavljanje obrtničkih i srodnih djelatnosti (bosanski jezik) 21 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1379/08 (hrvatski jezik) 30 Odluka broj AP 1379/08 (srpski jezik) 35 Odluka broj AP 1379/08 (bosanski jezik) 40 Odluka broj AP 1786/10 (hrvatski jezik) 45 Odluka broj AP 1786/10 (srpski jezik) 47 Odluka broj AP 1786/10 (bosanski jezik) 50 Odluka broj AP 2025/08 (hrvatski jezik) 53 Odluka broj AP 2025/08 (srpski jezik) 57 Odluka broj AP 2025/08 (bosanski jezik) 61 Odluka broj AP 2086/08 (hrvatski jezik) 64 Odluka broj AP 2086/08 (srpski jezik) 70 Odluka broj AP 2086/08 (bosanski jezik) 77 Odluka broj AP 2107/08 (hrvatski jezik) 83 Odluka broj AP 2107/08 (srpski jezik) 86 Odluka broj AP 2107/08 (bosanski jezik) 89 Odluka broj AP 2158/08 (hrvatski jezik) 92 Odluka broj AP 2158/08 (srpski jezik) 95 Odluka broj AP 2158/08 (bosanski jezik) 98 Odluka broj AP 2402/08 (hrvatski jezik) 101 Odluka broj AP 2402/08 (srpski jezik) 104 Odluka broj AP 2402/08 (bosanski jezik) 107 Odluka broj AP 5842/10 (hrvatski jezik) 110 Odluka broj AP 5842/10 (srpski jezik) 117 Odluka broj AP 5842/10 (bosanski jezik) 125 Rješenje broj AP 2130/08 (hrvatski jezik) 133 Rješenje broj AP 2130/08 (srpski jezik) 134 Rješenje broj AP 2130/08 (bosanski jezik) 134 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Džemala Bijedića 39/III - Poštanski fah 3 - Ravnatelji odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, fax: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, fax: 722-074- Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Centrala: 722-030 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku U skladu sa Uputstvom o načinu objavljivanja obavještenja u postupcima javnih nabavki ("Službeni glasnik BiH", broj 43/11), dostavljanje obavještenja JPNIO Službenom listu BiH vršit će se putem Informacionog sistema za elektronsko objavljivanje obavještenja - sistema Go-Pro- cure počev od 01.09.2011. godine. Agencija za javne nabavke BiH i JP NIO Službeni list BiH pozivaju sve ugovorne organe u Bosni i Hercegovini da izvrše registraciju u sistem što je prije moguće, kako bi spremni dočekali početak primjene Uputstva i Informacionog sistema.