Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 81/11
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1379/08, rješavajući apelaciju Safeta Hercegovca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Hercegovca, Nesiba Hercegovca, Mirsada Idrizovića, Refika Dunića, Envera Ćosića, Esnefa Mujaka, Muje Nešusta, Senada Hrustića, Envera Herića, Asima Omerbegovića, Hasana Suljkanovića, Jasmina Ohrana, Halila Beširovića, Mehe Avdića, Nesiba Jašarevića, Rahmana Ćosića, Muje Derviševića, Osmana Patkovića, Osmana Glumčevića, Fahrudina Džanića, Nevresa Mujkića, Mustafe Smajića, Seada Avdića, Ersina Purića, Munira Hrustanovića, Envera Vukovića, Saliha Hadžića, Sefira Čakića, Abida Mušića, Hikmeta Turbe, Dževada Prcanovića, Mesuda Fazlića, Salke Avdića, Arnela Purića, Nezira Deblića, Elvira Šečića, Envera Karića, Smaje Salihovića, Ramiza Gološa, Osmana Maroša, Jadranka Bradarića, Huseina Mandžuke, Hamde Šupčića, Mirsada Delića, Halida Hakalovića, Dževada Javrića, Semina Bešovića, Mehmeda Mrkonjića, Himze Koljenovića, Fahrudina Mujkanovića, Samela Softića, Ibre Adilovića, Amira Ćosića, Mehe Mehanovića, Sadila Zahirovića, Sadifa Grbića, Ejuba Spahića, Damira Pozderovića, Muriza Jukića, Ismeta Begovića, Safeta Rizvića, Amela Obradovića, Amira Dželilovića, Ferida Smrke, Nermina Brkića, Seada Trgalovića, Nedžada Hatunića, Safeta Selimovića, Mehmeda Hećimovića, Jusufa Kadribašića, Envera Zahirovića, Sauda Muminovića, Kemala Brkića, Elvedina Arnauta, Bećira Bečirovića, Šefika Munikoze, Armina Nezirića, Hasiba Fiše, Osmana Trnke, Nihada Karadže, Nijaza Purića, Samira Hrustića, Amira Alića, Aziza Fazlića, Seada Ahmića, Jusufa Filana, Ekrema Hodžića, Mihreta Kovačevića, Samira Helega, Ahmeta Gulamića, Elvira Šehovića, Sejada Hodžića, Jasmina Spahića, Safeta Gulamića, Merzudina Hodžića, Fahrudina Mulića, Faruka Bišića, Mesuda Fulana, Hajre Kljajića, Ahmeta Tufekčića, Šefika Hurema, Fahrudina Mujčića, Ahmeta Bišića, Esada Mlive, Mehe Hećimovića, Hajrudina Velića, Mule Bušatlića, Mehmeda Muftića, Edina Ridžala, Nihada Šehovića, Smaje Mekića, Mehe Selimovića, Zahida Maličevića, Zahida Čizme, Nermina Kobilice, Safeta Ibrahimagića, Fahrudina Čakića, Mirzeta Durmiša, Naila Muminovića, Ahmeta Rabijića, Šerifa Palića, Nermina Ibrahimovića, Alije Švrake, Edina Sivre, Asima Alića, Dževada Smajića, Asima Halilića, Semiza Kadrića, Hidajeta Čauševića, Alje Rizvića, Mirsada Brkića, Sulejmana Sarajlića, Naima Bajramovića i Senada Šišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Safet Hercegovac i drugi (ukupno 134 lica navedena u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva zatraženo je 16. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. maja 2008. godine, Kantonalni sud 6. juna 2008. godine, a Općinski sud 18. juna 2008. godine. Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 5. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanti su 7. marta 2001. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) podnijeli tužbu radi isplate regresa za korištenje godišnjih odmora, naknada za odvojeni život od porodice i naknada troškova putovanja jer su, kako navode, radili u federalnom organu uprave čije je sjedište izvan njihovih prebivališta. Apelanti su 2. aprila i 28. maja 2004. godine precizirali tužbeni zahtjev u pogledu visine i perioda za koji potražuju ostvarivanje navedenih prava.
  • 7.
    Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-93/01 od 9. jula 2004. godine i obavezao tuženu da apelantima isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci osporene presude. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime troškova putovanja, a tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od porodice odbačen je kao neblagovremen.
  • 8.
    U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je temeljem provedenih dokaza, i to uvida u spisak apelanata koji je dostavila tužena, uvida u isplaćene iznose po mjesecima na ime isplaćenih iznosa za putne troškove apelantima, kao i troškove odvojenog života, te spisak lica sa visinom isplaćenog regresa za sporne periode, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata za isplatu regresa za utvrđeni period. Stoga je sud apelantima dosudio pojedinačne iznose koji se odnose na neisplaćeni regres po godinama, a prema postavljenom zahtjevu od 28. maja 2004. godine, sa pripadajućom kamatom. Prigovor tužene o nedostatku sredstava u budžetu za rješavanje ove pravne stvari sud je ocijenio irelevantnim. Sud je ocijenio da je prigovor tužene o zastari potraživanja na ime regresa koji duguje apelantima neosnovan u smislu člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) budući da se radi o isplati za utvrđena prava iz radnog odnosa a koja apelantima pripadaju prema odredbama člana 11. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, "Službene novine Federacije BiH" br. 44/98 i 49/00).
  • 9.
    Općinski sud je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova putovanja odbio kao neosnovan, a u dijelu koji se odnosio na naknadu za odvojeni život od porodice odbacio kao neblagovremen. Općinski sud je obrazložio da je pravo na naknadu za odvojeni život od porodice predviđeno članom 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, a koji glasi: "Djelatniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodnom mjesecu". Međutim, prema ocjeni suda, ova odredba je osnov za obraćanje tuženoj za utvrđivanje prava na naknadu za odvojeni život od porodice, a koje se može ustanoviti samo rješenjem tužene u upravnom postupku, a shodno odredbi člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama, "Službene novine Federacije BiH" broj 13/98). Općinski sud je, dalje, naveo da pravo na naknadu troškova za odvojeni život ne pripada zaposleniku samo zato što je propisano zakonom, nego se ustanovljava za svaki pojedini slučaj tako što rukovodilac donosi rješenje, kako je to propisano članom 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Prema članu 135. citiranog zakona, o pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa, na osnovu ovog i drugog zakona i drugih propisa, odlučuje rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu, osim kad je zakonom ili drugim propisom utvrđeno da odlučuje drugi organ, o čemu se donosi rješenje. Međutim, apelanti nisu predočili dokaze da su se zahtjevom za naknadu, po osnovu odvojenog života od porodice, u spornom periodu obraćali tuženoj za donošenje rješenja o zahtijevanom pravu, te u slučaju da je rješenjem tužene njihovo pravo povrijeđeno, u ostavljenom roku podnosili prigovor rukovodiocu, a zatim koristili pravo na zaštitu svojih prava u nadležnom sudu, shodno odredbama člana 137. citiranog zakona. Kako su apelanti propustili da u zakonom utvrđenim rokovima zatraže pravo na naknadu za odvojeni život od porodice, sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužene o apsolutnoj zastari ovog potraživanja, zbog čega je tužbu apelanata i odbacio kao neblagovremenu. Općinski sud u obrazloženju svoje odluke nije dao razloge zbog kojih je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na naknadu troškova putovanja, osim što je u vezi sa ovim pitanjem u obrazloženju odluke interpretirao izjašnjenje tužene i izjavu saslušanih svjedoka.
  • 10.
    Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2255/04 od 25. oktobra 2006. godine kojom je žalbu apelanata, u odnosu na osporeni dio prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima odvojenog života od porodice i dijelu odluke o naknadi troškova putovanja, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tuženu obavezao da umjesto iznosa od 48.963,00 KM apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.751,16 KM. U neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 11.
    Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života od porodice neblagovremena zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o odlučivanju o pravu iz radnog odnosa koje ima u vidu odredba člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
  • 12.
    Kantonalni sud je istakao da je, u odnosu na utuženi period, pitanje naknade odvojenog života od porodice bilo regulirano Odlukom o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije BiH, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97), u kojoj je članom VII bilo propisano da djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u iznosu od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH ili u fiksnom iznosu od 400,00 KM mjesečno, ako u iznosu naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Ovom odlukom nije bilo regulirano pitanje troškova putovanja u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana. Navedena odluka je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine kada je stupila na snagu Uredba o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u kojoj je odredbama člana 2. stav 1. bilo propisano da djelatnik i službenik koji je u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kojem radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice od 70% prosječne mjesečne netoplaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije BiH ili 400,00 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi u radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Navedena odredba bila je na snazi do 28. novembra 2000. godine kada je stupila na snagu Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00), kojom je noveliran član 2. stav 1. i prema kojem djelatniku i službeniku, koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH u prethodnom mjesecu.
  • 13.
    Dakle, prema navedenim odredbama, zaposleniku pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice ako je: privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno ako je, u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Prema tome, za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je kao zaposlenik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbama člana 150. citiranog zakona, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Međutim, kako apelanti nisu kao zaposlenici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti su, u skladu sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, što proizlazi iz navedenih ugovora, to im na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice. Kantonalni sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na naknadu troškova odvojenog života trebalo odbiti. Međutim, kako su u ovom dijelu prvostepene presude samo apelanti izjavili žalbu, to, prema ocjeni ovog suda, shodno odredbama člana 230. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo uvjeta za preinačenje.
  • 14.
    Kantonalni sud je, također, istakao da se apelanti neosnovano pozivaju na naredbu od 8. aprila 1999. godine, odnosno član III Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu, kao i odredbu člana 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH. Naime, prema odredbama člana 5. Uredbe, pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana pripada samo zaposleniku i službeniku iz člana 2. ove Uredbe. Kako se iz već navedenih razloga apelanti ne smatraju zaposlenicima iz člana 2. navedene Uredbe, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica.
  • 15.
    Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. Vrhovni sud je obrazložio da se pravni zaključak Kantonalnog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava kao i odredbama ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala, koje su apelanti zaključili sa tuženom, navodeći da su razlozi koje je dao Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude kao pravilni u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud. Naime, u članu 2. Ugovora, kojim su apelanti primljeni u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, regulirano je da će apelanti biti raspoređeni na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu Armije RBiH). Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da zasnivanjem radnog odnosa apelanata, tj. njihovim prijemom u profesionalnu vojnu službu nije bilo određeno gdje se raspoređuju već je to učinjeno naredbom komandanta Zajedničke komande Vojske Federacije BiH. Zbog toga se ne može smatrati da se radi o njihovom premještaju u sjedište izvan sjedišta organa i prebivališta njihovih porodica, pa zbog toga nema uvjeta za primjenu odredbe člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, kojima su propisani naknada i drugi troškovi u slučaju premještaja službenika sa jednog na drugo radno mjesto, zbog čega im ne pripadaju zahtijevani troškovi na ime odvojenog života od porodice i na ime troškova prijevoza na posao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti ističu da je potpuno neosnovano pravno stanovište redovnih sudova da se oni ne mogu smatrati zaposlenicima iz člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koja je bila u primjeni u neizmijenjenom sadržaju u periodu od 24. novembra 1998. godine do 28. novembra 2000. godine i koja je u relevantnom dijelu glasila: "Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice". Također, navode da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali samo na dijelu Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, koji se odnosi na "premještaj po potrebi službe", a ne i na utvrđeno pravo apelanata na ovu naknadu na osnovu činjenice da se sjedište vojne komande u kojoj rade nalazi izvan njihovog prebivališta. Ističu da su radni odnos na osnovu ugovora zasnovali na određeno vrijeme od četiri godine, a zasnivanjem radnog odnosa nisu izvršili promjenu svojih prebivališta koja se nalaze izvan sjedišta vojne komande, tj. u mjestima gdje žive njihove porodice. Dalje, navode da im je tužena na osnovu citiranih odredbi Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH i naredbi Komande i V korpusa samo djelimično vršila isplatu naknade troškova putovanja od sjedišta vojne komande u Bihaću do njihovog prebivališta (za četiri vikenda mjesečno), a u iznosima sadržanim u materijalnim dokazima parničnog spisa. Djelimično plaćanje troškova putovanja tužena je vršila sve do 1. marta 2001. godine, od kada je organiziran prijevoz djelatnika od sjedišta vojne komande do njihovih prebivališta. Smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova uskraćeno pravo na tražene novčane naknade iz radnog odnosa koje su im trebale biti isplaćene. Dalje, navode da su sudovi u Federaciji BiH vodili na desetine postupaka sa identičnim tužbenim zahtjevima u kojima su postupali na drugačiji način u odnosu na postupanje u konkretnom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i smatra da, suprotno stanovištu apelanata, pri donošenju presude nisu uskraćena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, naveo je da ni primjena materijalnog prava u donesenoj presudi nije bila proizvoljna.
  • 18.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su razlozi odbijanja žalbe tužilaca - apelanata u činjenici da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da je, u skladu sa odredbom iz člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa. Kako tužioci (apelanti) nisu privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti su u skladu sa navedenom odredbom premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, to im ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice. Dalje, kako se tužioci (apelanti) ne smatraju djelatnicima iz člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, to im ne pripada pravo na naknadu troškova putovanja. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedenih razloga ne postoji kršenje prava na koje se apelanti pozivaju.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u svemu postupio u skladu sa zakonom i odredbama Evropske konvencije pa predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Član 150.

Službenik može biti uz svoj pristanak premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove, s tim da mu se mora najkasnije u roku od šest mjeseci od dana premještaja osigurati uslovi za odgovarajući smještaj njega i njegovu porodicu, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

  • 21.
    U Odluci o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike, rukovodeće djelatnike i djelatnike u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/97 i 24/97 - koja je bila na snazi do 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase:

Član VII

Djelatniku, koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove obitelji, pripada naknada za odvojeni život od obitelji za troškove ishrane, u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji ili u fiksnom iznosu od 400 DEM mjesečno, ako u iznosu naknade za korišćenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane.

Djelatnik može koristiti naknadu iz stavka 1. ove točke, koja je za njega povoljnija.

  • 22.
    U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98 - koja je stupila na snagu 24. novembra 1998. godine) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa uprave u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane.

Član 5. stav 1.

Djelatnik i službenik iz člana 2. ove uredbe ima pravo i na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana u skladu sa Zakonom i drugim propisima, do visine karte prevoza u drumskom i željezničkom saobraćaju.

  • 23.
    U Uredbi o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00 - stupila na snagu 28. novembra 2000. godine) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98), u članu 2. stav 1. mijenja se i glasi:

"Djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) u prethodnom mjesecu".

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000218 od 12. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 11. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 31.
      Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju građanskih prava u smislu primjenjivosti garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se u postupku povodom tužbi apelanata odlučivalo o njihovim pravima iz radnog odnosa, odnosno o zahtjevu da im se prizna pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica.
    • 32.
      Apelanti ističu da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući potpuno neosnovanim pravno stanovište redovnih sudova da im temeljem odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice i pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica.
    • 33.
      U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu.
    • 34.
      Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, pozivajući se na relevantne odredbe člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Sudovi su pojasnili da se radi o pravnom pitanju naknade za odvojeni život od porodice, kao i o naknadi troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica u situaciji u kojoj za ostvarivanje ovog prava nije odlučna samo činjenica da djelatnik obavlja rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, nego da li je kao djelatnik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice, odnosno da li je shodno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Dalje, sudovi su obrazložili da apelanti nisu kao djelatnici privremeno raspoređeni ili upućeni na rad izvan mjesta prebivališta njihovih porodica, niti shodno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama premješteni po potrebi službe, nego su na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu zasnovali radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njihovih porodica. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, analizirajući odredbe čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, te dovodeći ih u vezu sa članom 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama, zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice kao ni pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica. Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio neprihvatljivim stav prvostepenog suda da je tužba apelanata u dijelu zahtjeva za naknadu troškova odvojenog života neblagovremena naglašavajući da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev apelanata i u ovom dijelu trebalo odbiti jer se u konkretnom slučaju ne radi o pravu iz radnog odnosa koji ima u vidu odredba člana 135. Zakona o radnim odnosima i plaćama nego o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
    • 36.
      U vezi sa navedenim, a imajući u vidu raniju praksu u sličnim slučajevima, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 833/08 od 22. februara 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljao o pravnom pitanju (naknada za odvojeni život od porodice) u situaciji kad je apelant rješenjem tužene preuzet iz ukinutog MUP-a "Herceg-Bosna" i raspoređen na poslove i zadatke kontrolora u Helikopterskoj jedinici Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a pored uvjeta iz člana 2. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, nije ispunjavao ni uvjete iz odredbi čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
    • 37.
      Ustavni sud, međutim, zapaža da je, iako se ovaj predmet u činjeničnom utvrđenju razlikuje od predmeta broj AP 833/08, u oba ova predmeta zajedničko pravno pitanje razumijevanje i primjena člana 2. i člana 5. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH, u vezi sa odredbama čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama, na koje se i apelanti pozivaju.
    • 38.
      Imajući u vidu navedeno, a s obzirom na to da apelanti ni u ovoj apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je prekršeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi navodi apelanata o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo budući da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili zašto apelantima prema odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama i čl. 2. i 5. Uredbe o naknadama i drugim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti, službenika ministarstava i drugih tijela u FBiH ne pripada naknada za odvojeni život od porodice, troškovi putovanja u mjesto stanovanja njihovih porodica, i zašto je tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosio na navedena potraživanja odbijen kao neosnovan.
    • 39.
      Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Vrhovni i Kantonalni sud nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje prava apelanata na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu opovrgnuli nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka.
    • 40.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 41.
    S obzirom na to da se, u suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.