Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4091/18, rješavajući apelaciju Irine Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Irine Lovrić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 000681 18 Rev od 22. maja 2018. godine, S1 3 P 000681 17 Gž 3 od 28. novembra 2017. godine i S1 3 P 000681 15 P 3 od 14. novembra 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Irina Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 000681 18 Rev od 22. maja 2018. godine, S1 3 P 000681 17 Gž 3 od 28. novembra 2017. godine i S1 3 P 000681 15 P 3 od 14. novembra 2016. godine. Podneskom od 17. septembra 2018. godine Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, dostavila je punomoć kojom je apelantica opunomoćuje da prima odluke Ustavnog suda o apelacijama. Apelantica je 3. oktobra 2018. godine i 6. maja 2019. godine elektronskim putem dostavila podneske Ustavnom sudu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te tuženih u predmetnom postupku Bosne i Hercegovine-Fond za povratak Bosne i Hercegovine, Mlađena Božovića i Zlate Krsmanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili zajedno tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 13. januara 2020. godine.
  • 3.
    Sud BiH i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 31. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

  • 5.
    Apelantica je 9. septembra 2009. godine podnijela tužbu Sudu BiH protiv tuženih.
  • 6.
    Prema navodima u apelaciji, koje Sud BiH nije osporio u odgovoru na apelaciju, odlukom Suda BiH od 9. decembra 2011. godine odbačena je apelanticina tužba kao neblagovremena, ali u žalbenom postupku, odlukom drugostepenog vijeća Suda BiH, ukinuta je prvostepena odluka i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelantica je, zatim, 7. marta 2012. godine podnijela novu tužbu protiv tuženih, pa su obje tužbe spojene u jedan predmet.
  • 7.
    U ponovnom postupku presudom Suda BiH od 16. aprila 2014. godine djelomično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, ali u žalbenom postupku, rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH od 27. marta 2015. godine, ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak.

Osporene presude

  • 8.
    Apelantica je podneskom od 14. jula 2015. godine opredijelila tužbeni zahtjev.
  • 9.
    U ponovnom postupku Presudom Suda BiH broj S1 3 P 000681 15 P 3 od 14. novembra 2016. godine utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi izvršili mobing nad apelanticom, jer su preduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na njenom radnom mjestu, ponavljanim u dužem periodu počev od 2007. godine, koje i dalje traje, s izričito ponižavajućim efektima, direktno ugrozili apelanticino psihičko i fizičko stanje i doveli do degradacije radnih uvjeta i apelanticinog radno- profesionalnog statusa, radnjama pobliže opisanim u tač. od I do IX tužbenog zahtjeva (stav 1. izreke), te je naloženo prvotuženom i drugotuženom da prestanu sa mobingom i diskriminacijom apelantice, kao i da omoguće apelantici da se koristi zakonskim pravom na jednako postupanje u toku rada i u vezi sa radom (stav 2. izreke). Presudom je, dalje, naloženo prvotuženom i drugotuženom da apelantici solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu (na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava dostojanstva) sa zakonskim kamatama (stav 3. izreke) i naknade troškove postupka (stav 6. izreke). Presudom je, dalje, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u njegovom preostalom dijelu iz osnova tražene nematerijalne štete (na ime pretrpljenog fizičkog bola, na ime pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog smanjene životne sposobnosti i pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava dostojanstva), kao i tač. IV, VI, VII, XI, XIV, XV, XVI, XVII i XVIII postavljenog tužbenog zahtjeva iz stava I (stav 4. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu (stav 5. izreke).
  • 10.
    U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, nalaze vještaka interne medicine i vještaka neuropsihijatra i naknadno izjašnjenje neuropsihijatra, te iskaze parničnih stranaka i svjedoka. Dalje je naveo da je odredbom člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) propisano da, kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. Istaknuo je da je, stoga, apelantica bila dužna da učini navode tužbe vjerovatnim. Kako je apelantici bilo dovoljno da kod suda osigura niži stepen uvjerenosti tačnosti tvrdnje u tužbi, što je i učinila, Sud BiH je utvrdio da su prvotuženi i drugotuženi izvršili mobing nad apelanticom (radnjama navedenim u tač. od I do IX) opisan članom 4. stav 3. u vezi sa članom 12. protivno odredbi čl. 1. i 2. ZZD, zbog čega su odgovorni za nastalu štetu i svaku mogućnost dalje diskriminacije. Sud BiH je ocijenio da se ne mogu smatrati mobingom radnje opisane u tač. VII, XVI i XVIII i saopćenje za javnost, te da apelantica nije dokazala radnje iz tač. IV, XI, XIV, XV i XVII, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Također je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu, jer opisane radnje u vezi sa trećetuženom nemaju karakter mobinga, niti su mogle kvalitativno da utječu na radnje mobinga koje se prvotuženom i drugotuženom stavljaju na teret. Sud BiH je ukazao da je usvojio zahtjev za naknadu nematerijalne štete u skladu sa odredbama ZZD i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je opisao šta je ocijenio prilikom utvrđivanja visine i osnova tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete kao previsoko postavljen, te zahtjev iz osnova pretrpljenih fizičkih bolova, jer se na okolnosti intenziteta i njihovog trajanja nisu provodili dokazi.
  • 11.
    Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 000681 17 Gž 3 od 28. novembra 2017. godine uvažene su žalbe prvotuženog i drugotuženog, prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu (st. 1, 2. i 3. izreke) i odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu, te je preinačena i odluka o troškovima postupka, tako da je apelantica obavezana da nadoknadi troškove postupka prvotuženom i drugotuženom u određenom novčanom iznosu. Presudom je, dalje, odbijena apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (st. 4. i 5. izreke).
  • 12.
    U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je, ocjenjujući da su osnovani žalbeni navodi parničnih stranaka, ponovo provelo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i saslušalo svjedoke i vještake, te izvršilo uvid u materijalne dokaze čitanjem isprava, zatim, da je prihvatilo provođenje naknadno predloženih dokaza apelantice i drugotuženog. Dalje je navelo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica označila cijeli spektar radnji mobinga u periodu od 2007. do 2012. godine, a da je prvostepeni sud propustio da ocijeni apelanticine navode o mobingu u ovom periodu u odnosu na druge dokaze, posebno dokaze tuženih na kojima je prema zakonu teret dokazivanja. S tim u vezi, ukazano je da je propustio da ocijeni da je apelantica u konkretnom slučaju pokrenula predmetni parnični postupak 9. septembra 2009. godine protiv prvotuženog i drugotuženog iz osnova diskriminacije na radnom mjestu, navodeći u činjeničnom opisu mobinga povredu izazvanu nošenjem kabastog kancelarijskog namještaja u prostorije prvotuženog, što je imalo kao posljedicu neophodnu hospitalizaciju i operaciju. Dalje je obrazloženo da apelantica činjenični opis mijenja pismenim podneskom od 14. septembra 2011. godine tako što je operativni zahvat od 14. maja 2007. godine vezala za potpuno drugi životni događaj koji se dogodio 30. aprila 2007. godine na radnom mjestu, kada ju je drugotuženi verbalno napao, što je, prema navodima tužbe, prouzrokovalo krvarenje kod apelantice, a kao posljedica toga je izvedena zahtjevna operacija na debelom crijevu. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da su ponašanje prvotuženog i drugotuženog koje ima karakter mobinga, kao i promjena uvjeta rada u uzročno-posljedičnoj vezi sa narušavanjem apelanticinog zdravlja, pogoršanjem zdravlja i potrebom za operativnim zahvatom. Drugostepeno vijeće je navelo sve dokaze iz kojih je proizlazilo da se apelantica pripremala za operativni zahvat prije spornog događaja od 30. aprila 2007. godine, te zaključilo da se ne može prihvatiti apelanticina tvrdnja da je razlog operacije nastao kao posljedica predmetnog verbalnog konflikta. Dalje, zaključilo je da se nije mogla pokloniti vjera njenoj izjavi datoj u svojstvu parnične stranke, jer u tom dijelu, osim što je kontradiktorna zato što je mijenjana u toku postupka, nije uvjerljiva, te je u suprotnosti sa navedenim materijalnim dokazima. Dalje, prema mišljenju drugostepenog vijeća, utvrđena dijagnoza i medicinski tretmani kojima je apelantica bila izložena u periodu na koji se odnose nalazi ne dovode u vezu njeno zdravstveno stanje sa ponašanjem prvotuženog i drugotuženog i uvjetima rada.
  • 13.
    Drugostepeno vijeće Suda BiH je, zatim, opširno analiziralo utvrđenja prvostepenog suda prema tač. I-IX i obrazložilo razloge za suprotan zaključak. Ocijenilo je da je prvostepeni sud nepravilno zaključio da prvotuženi i drugotuženi provedenim dokazima nisu dokazali da nad apelanticom nije izvršen mobing. S tim u vezi, obrazložilo je da je apelantica u periodu od 2007. do 2012. godine, koji označava kao vrijeme kontinuiranog uznemiravanja, manji period provela na radu, dok je ostatak radnih dana provela na bolovanju, ili je bila odsutna po drugim osnovama. Ocjenjujući bitna obilježja mobinga, vremenski kontinuitet ukazanih radnji, te izolirane radnje koje stvaraju vremenski kontinuitet, za razliku od prvostepenog suda, drugostepeno vijeće, nakon ocjene provedenih dokaza, nije utvrdilo postojanje mobinga u radnjama označenim od tačke I do tačke IX izreke prvostepene presude. S tim u vezi, obrazložilo je da je apelantica radnje mobinga označila u dugom vremenskom periodu od pet godina, u širokom spektru radnji kojima je obuhvatila tužene i pojedine kolege. Dalje je obrazložilo da kao uzroke nefizičkog uznemiravanja apelantica navodi njenu borbu protiv korupcije koja se ogleda u podnošenju krivične prijave 2009. godine protiv drugotuženog, a pri tome gubi iz vida da je u samoj tužbi označila da je prva radnja mobinga bila 30. aprila 2007. godine, te su, stoga, ovi navodi neprihvatljivi. Pri tome je istaknulo da u godini koja je prethodila krivičnoj prijavi, 2008. godine, tužba ne označava nijednu radnju mobinga, u godini u kojoj je podnesena krivična prijava tužba označava samo jednu radnju mobinga, kao i u godini nakon 2010. godine.
  • 14.
    Drugostepeno vijeće je zaključilo da su prvotuženi i drugotuženi, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, tokom ovog postupka provedenim dokazima potvrdili da je za sve ove radnje postojalo razumno, zakonito i objektivno opravdanje koje je navedeno u obrazloženju odluke tog vijeća. Istaknulo je da od svih radnji mobinga koje je usvojio prvostepeni sud jedina radnja koja je imala kao posljedicu degradaciju apelanticinog profesionalnog statusa jeste tačka III izreke presude kojom je po nalogu drugotuženog apelantici bilo uskraćeno da obavlja poslove od 18. oktobra 2007. do 8. maja 2009. godine. S tim u vezi, obrazložilo je da apelantici nesporno nakon povratka sa dugog bolovanja nije vraćen obim poslova njenog radnog mjesta u punom kapacitetu, a koju odluku je donio drugotuženi, pa se takva odluka ne može definirati kao zabrana, nego kao odluka o rukovođenju. Međutim, ukazalo je da je apelantica u navedenom periodu često bila na dugom bolovanju, pa je prvotuženi dokazao da je imao zakonito opravdanje da dio poslova koji su u opisu apelantičinog radnog mjesta povjeri na izvršavanje drugom zaposleniku iz istog odjela. Stoga je zaključilo da ni u činjenici da apelantica u utuženom periodu nije uvedena u sve poslove svog radnog mjesta nema elementa mobinga. Prema mišljenju drugostepenog vijeća, usljed izostanka utvrđenja radnje mobinga, izostala je uzročno-posljedična veza između radnji tuženih i apelanticinog zdravstvenog stanja, pa nema ni njihove odgovornosti da nadoknade nematerijalnu štetu. Drugostepeno vijeće je, dalje, navelo da je prihvatilo sve razloge koje navodi prvostepeni sud za odbijajući dio tužbenog zahtjeva, jer su zasnovani na činjenicama koje proizlaze iz provedenih dokaza i uz pravilnu primjenu zakonske odredbe koja definira mobing, što je opširno i uz analizu dokaza obrazložio. Također, imajući u vidu da je pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu i zbog razloga navedenih u odluci drugostepenog vijeća, drugostepeno vijeće je istaknulo da je osnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na trećetuženu, što je šire obrazložilo u presudi.
  • 15.
    Presudom Suda BiH broj S1 3 P 000681 18 Rev od 22. maja 2018. godine odbijene su revizije apelantice i drugotuženog.
  • 16.
    U obrazloženju presude revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da ne postoji odgovornost trećetužene za mobing na poslu, nego isključivo poslodavca, kako je to propisano odredbama čl. 86.a do 86.f Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), koji je usaglašen sa odredbama ZZD. Revizijsko vijeće je, dalje, opširno analiziralo pojam mobinga, te osnovanost činjeničnih navoda predmeta u kontekstu postojanja mobinga, imajući u vidu odredbu člana 15. ZZD. S tim u vezi, obrazložilo je da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica tužbom označila cijeli spektar radnji mobinga u periodu od 2007. do 2012. godine, ali da je za revizijsko vijeće, u smislu utvrđivanja postojanja radnji mobinga, primarna pravno relevantna činjenica da je apelantici, nakon povratka sa bolovanja 18. oktobra 2007. godine, bilo uskraćeno da obavlja radne zadatke do 8. maja 2009. godine. Dalje je obrazložilo da prvotuženi i drugotuženi u konkretnoj situaciji ne bi bili odgovorni za mobing ako bi mogli dokazati da je uskraćivanje obavljanja poslova tehničkog sekretara apelantici u tom periodu težilo zakonitom cilju, uz kumulativan uvjet postojanja razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti. Revizijsko vijeće, ispitujući prvi uvjet, konstatira da je drugostepeno vijeće ispravno zaključilo da je legitiman cilj prvotuženog za smanjivanje obima poslova apelantici moguće pronaći u dugotrajnim i čestim odsustvima sa posla. Prema mišljenju revizijskog vijeća, prvotuženi i drugotuženi su bili dužni da apelantici, u duhu proporcionalnosti vlastitog postupanja usmjerenog ka punoj funkcionalnosti procesa rada prvotuženog, pisanim putem odgovore na njene zahtjeve, ili da donesu rješenje o raspoređivanju na drugo radno mjesto, ili da na neki drugi prikladan način obrazlože uskraćivanje radnih zadataka, što nisu učinili, zbog čega je jasno da je apelantica neopravdano bila uskraćena za obavljanje radnih zadataka u vremenskom periodu od 18. oktobra 2007. godine do 31. decembra 2007. godine. Istaknulo je da se navedena argumentacija primjenjuje i za period od 1. januara 2008. godine do 12. marta 2008. godine, kada je apelantica prisustvovala na radnom mjestu bez dana odsustva zbog bolovanja.
  • 17.
    Međutim, prema mišljenju revizijskog vijeća, da bi se mobing utvrdio za navedeni period, potrebno je zaključiti da li je radnja mobinga "praznog stola" imala posljedice po apelanticu. Revizijsko vijeće je ukazalo da je tokom postupka apelantica izvodila dokaze i usmjerila izvedene dokaze u pravcu dokazivanja posljedica po vlastito zdravlje koje su proizvele radnje mobinga, a da je drugostepeno vijeće potpunim, iscrpnim i osnovanim obrazloženjem ustanovilo da za apelanticu nisu nastupile predmetne posljedice. Stoga je revizijsko vijeće ocijenilo da nisu ispunjeni uvjeti u smislu posljedica koje su nastale po apelanticino zdravlje, koji bi opravdavali osnovanost njenih tvrdnji o postojanju mobinga. Ukazalo je da je u periodu od 13. marta 2008. do 7. maja 2009. godine proporcionalno i opravdano postupanje prvotuženog i drugotuženog koji su apelantici uskraćivali puni obim radnih zadataka i to što je ona mnogo duži vremenski period bila odsutna sa posla nego što je bila prisutna (legitiman cilj poslodavca za uskraćivanje zadataka), zbog čega je stav revizijskog vijeća da su prvotuženi i drugotuženi dokazali da takvo postupanje ne predstavlja radnju mobinga. Prema mišljenju revizijskog vijeća, u preostalom dijelu, u vezi sa postupanjem prvotuženog i drugotuženog prema apelantici, iz činjenica utvrđenih tokom postupka nije vidljivo da su se ostvarile radnje mobinga prema apelantici zbog razloga koje je detaljno obrazložilo drugostepeno vijeće. S tim u vezi, obrazložilo je da apelantica za te radnje nije uspjela učiniti vjerovatnim postojanje mobinga, a prvotuženi i drugotuženi su ponudili osnovane argumente u dokaznom postupku, koji predstavljaju snažan dokaz o nepostojanju mobinga nad apelanticom. Ukazalo je da, kako apelantica tokom postupka nije dokazala da je ponašanje prvotuženog, drugotuženog i drugih zaposlenika direktno utjecalo na njeno zdravstveno stanje, pa time dovelo do operativnog zahvata i kasnijeg pogoršanja osnovne i popratnih bolesti, zaključeno je da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji prvotuženog i drugotuženog i apelanticinih zdravstvenih problema.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
  • 19.
    Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno primijenjenom procesnom i materijalnom pravu, nerazumno dugom trajanju postupka, povredi prava na nepristrasan sud i prava na obrazloženu presudu. Apelantica smatra da je proizvoljan zaključak da se legitiman cilj prvotuženog na smanjivanju obima poslova apelantici može pronaći u njenim čestim odsustvima, jer se ona konstantno obraćala prvotuženom da je vrati na radno mjesto i da zaštiti njena prava, ali da nije dobivala odgovor. Također, smatra da je proizvoljno primijenjena i odredba člana 5. ZZD, kao i član 86.e stav e. Zakona o radu. Apelantica, dalje, navodi da je u osporenoj odluci proizvoljno ocijenjena odredba člana 4. stav 3. ZZD, te smatra da Sud BiH uopće nije ocijenio radnje mobinga koje proizlaze iz dokaza u svjetlu ovog člana. Ističe da Sud BiH u pogledu određenih perioda smatra da je apelantici uskraćeno obavljanje radnih zadataka i da postupanje prvotuženog i drugotuženog nije bilo opravdano, ali da, bez obzira na taj zaključak, proizvoljno primjenjuje član 4. stav 3. ZZD. Također, smatra da su dokazi proizvoljno ocijenjeni, što je opširno elaborirala u apelaciji za pojedine tačke svog tužbenog zahtjeva i dala svoju ocjenu izvedenih dokaza. Ističe i da je proizvoljno ocijenio nalaz vještaka neuropsihijatra i ostalu medicinsku dokumentaciju koju je predložila kao dokaz a iz koje je jasno proizlazila uzročno-posljedična veza sa događajima koji su predmet tužbe. Također, smatra da je sud trebalo da obrazloži za svaku tačku tužbenog zahtjeva zašto nije usvojio dokaze i navode, te ističe da je izostalo obrazloženje u pogledu apelanticinih navoda o nezakonitom pribavljanju njenog medicinskog kartona. Apelantica ističe da ponašanje suda i pitanja koja su postavljali članovi drugostepenog vijeća nisu ostavljali utisak nepristrasnosti, nego da su postavljali pitanja na vrlo pristrasan način, preuzimajući ulogu tuženih i preuzimajući teret dokazivanja na sebe. Smatra da je svako pitanje suda bilo usmjereno na dokazivanje da nije bilo mobinga, te ističe da je u toku postupka konstantno isticala prigovore na takvo postupanje. U pogledu dužine trajanja postupka, apelantica navodi tok postupka, te ističe da se radilo o hitnom postupku u skladu sa odredbama člana 11. ZZD, kao i da je postupak izuzetno bitan za nju. Apelantica se poziva na niz odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te traži naknadu nematerijalne štete i troškova.
  • 20.
    Apelantica ističe da je opisanim postupanjem suda došlo i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno njeno pravo na jednako postupanje u pogledu radnih uvjeta, što je sud proizvoljno ocijenio.
  • 21.
    Dalje, apelantica smatra da je došlo do povrede njenog prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH. S tim u vezi, apelantica citira odluke Evropskog suda Lenader protiv Švedske, M.S. protiv Švedske, Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva i dr. Ističe da je u ovom postupku došlo do otkrivanja podataka o njenom zdravstvenom stanju, što nije moglo biti opravdano nikakvim interesom. Ističe da se u postupku kao nezakonit dokaz pojavio njen medicinski karton iz doma zdravlja zajedno sa svim njenim i nalazima njene majke. S tim u vezi, tvrdi da su izvođenje tog dokaza predložili tuženi, da apelantica nije dala saglasnost za to, mada u spisu postoji dokaz da jeste. Ističe da joj medicinski karton kao dokaz nikad nije dostavljen, što je isticala u toku postupka i u završnoj riječi.

b) Odgovori na apelaciju

  • 22.
    Sud BiH navodi da ostaje pri razlozima datim u revizionoj odluci i da je navedena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
  • 23.
    Prvotuženi smatra da je apelacija neosnovana. Ističe da je u osporenim odlukama pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je apelantica isključivi krivac zbog dužine trajanja predmetnog postupka, jer se nije pojavljivala na pripremnim ročištima, da je stalno mijenjala činjenični i pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da je mijenjala opunomoćenike. Prvotuženi navodi da je tužba kontradiktorna, te opširno analizira pojedine apelanticine tvrdnje i pojašnjava ih. Smatra da ne postoji povreda apelanticinih prava navedenih u apelaciji.
  • 24.
    Drugotuženi smatra da je apelacija nedozvoljena, odnosno neosnovana, te da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
  • 25.
    Trećetužena ističe da je apelacija neosnovana i da je neosnovanost svih apelanticinih tužbenih zahtjeva dokazala materijalnim dokazima. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 15.

(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 27.
    Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.Diskriminacija

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 4. stav 3.
(Ostali oblici diskriminacije)

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Član 5.Izuzeci od principa jednakog postupanja

Zakonske mjere i radnje neće se smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti.[…]

Član 11. st. 4. i 5.
(Zaštita u postojećim postupcima)

(4) Sud i drugi organi primjenjuju princip hitnosti u svim postupcima u kojima se ispituju tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji.

(5) U skladu s općim pravilima postupka sud i drugi organi dužni su preduzeti sve neophodne mjere kojima će se osigurati da se postupci u kojima se ispituju tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji provedu hitno i okončaju u najkraćem mogućem roku.

Član 15. stav 1.
(Teret dokazivanja)

(1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000681 18 Rev od 22. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantica primila presudu Suda BiH s obzirom na to da je donesena 22. maja 2018. godine, a apelantica je apelaciju podnijela 19. jula 2018. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 34.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
    • 35.
      Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje postojanja diskriminacije i naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
    • 36.
      Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno primijenjenom procesnom i materijalnom pravu, nerazumno dugom trajanju postupka, povredi prava na nepristrasan sud i prava na obrazloženu presudu.
    • 37.
      U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
    • 38.
      Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
    • 39.
      Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH u prvostepenom postupku proveo dokaze i donio odluku kojom je djelomično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, a djelomično odbio. U žalbenom postupku drugostepeno vijeće Suda BiH je, ocjenjujući da su osnovani žalbeni navodi parničnih stranaka, ponovo provelo dokaze saslušanjem parničnih stranaka, svjedoka i vještaka, izvršilo uvid u materijalne dokaze i provelo dokaze apelantice i drugotuženog koje su naknadno predložili. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, drugostepeno vijeće je izvelo drugačije zaključke u odnosu na prvostepeni sud, te je na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava odbilo apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je u obrazloženju presude jasno navelo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te razloge kojima se vodilo kada je prihvatilo pojedine dokaze i dovelo ih u vezu s ostalim izvedenim dokazima, te donijelo drugačiji zaključak nego prvostepeni sud. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeno vijeće, u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva koji se odnosio na tač. I-IX izreke prvostepene presude, ukazalo da su prvotuženi i drugotuženi tokom postupka provedenim dokazima potvrdili da je za određene radnje postojalo razumno, zakonito i objektivno opravdanje, dok za preostale radnje (koje su odbijene prvostepenom presudom) nije utvrđeno da predstavljaju radnje mobinga, odnosno da ih apelantica nije dokazala. Navedenu ocjenu dokaza prihvatilo je i reviziono vijeće Suda BiH kao pravilnu i zakonitu, te je dodatno obrazloženo zašto radnja uskraćivanja radnih zadataka ne predstavlja radnju mobinga.
    • 40.
      Dalje, Ustavni sud primjećuje da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZZD na konkretan pravni odnos, te razloge kojima su se vodili kada su donijeli odluke kojim su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su drugostepeno vijeće i reviziono vijeće detaljno i jasno analizirali svaku radnju koju je apelantica u tužbi označila kao radnju mobinga, da su je doveli u kontekst relevantnih odredaba ZZD, te da su zaključili da u konkretnom slučaju apelantica nije učinila vjerovatnim da postoje radnje mobinga, ili nije dokazala da su nastupile posljedica po njeno zdravlje, odnosno da su prvotuženi i drugotuženi izvedenim dokazima dokazali da je za pojedine radnje postojalo razumno, zakonito i objektivno opravdanje. Također, redovni sudovi su obrazložili i razloge kojima su se vodili kad su zaključili da trećetužena nije pasivno legitimirana, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelanticinu štetu, koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Pri tome, u pogledu apelanticinog pozivanja na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da to ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelanticinom slučaju.
    • 41.
      U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama odgovorio na svaki apelanticin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je izostalo obrazloženje u pogledu navoda o nezakonitom pribavljanju njenog medicinskog kartona iz doma zdravlja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelantica navode o nezakonito pribavljenom medicinskom kartonu nije isticala ni u žalbi na prvostepenu odluku, niti u reviziji Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelantica ove navode u tom pravcu nije mogla uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih je bila dužna koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi u kontekstu prava na obrazloženu odluku, također, neosnovani.
    • 42.
      U pogledu apelacionih navoda koji se odnose na pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda, u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 2737/13 od 28. aprila 2016. godine, tačka 35, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li postoje u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizlazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću, Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na to da ponašanje suda i pitanja koja su postavljali članovi drugostepenog vijeća nisu ostavljali utisak nepristrasnosti, nego da su postavljali pitanja na vrlo pristrasan način, preuzimajući ulogu tuženih i preuzimajući teret dokazivanja na sebe. S tim u vezi, apelantica u apelaciji citira dijelove ispitivanja trećetužene, jednog od svjedoka i vještaka, te ističe da je drugostepeno vijeće konstantno prekidalo ispitivanje i na taj način onemogućilo postavljanje pitanja i razjašnjenje činjenica bitnih za utvrđenje radnje mobinga. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim je propisano da sud vodi računa da se glavna rasprava odvija na pravilan način i bez nepotrebnih odgađanja, kao i da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke (član 67. stav 1). Dalje, predsjednik drugostepenog vijeća a, po njegovom odobrenju, i članovi vijeća mogu postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja, a sud neće dopustiti da se postavljaju određena pitanja u kojima je sadržano kako treba odgovoriti, koja su nebitna i na koja je već dovoljno odgovoreno, niti će dopustiti vrijeđanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka za vrijeme ispitivanja (čl. 73. i 74). Ni iz apelacionih navoda, niti iz stanja spisa ne proizlazi da je sud zloupotrebljavao navedena prava i obaveze, niti proizlaze okolnosti koje bi objektivno opravdale apelanticinu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije/suda. Stoga, imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda o ocjeni dokaza i primjeni prava u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
    • 43.
      U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica 9. septembra 2009. godine podnijela tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Suda BiH od 22. maja 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko osam godina i osam mjeseci. Imajući u vidu da je apelantica podnijela dvije tužbe, da je sud, u konačnici, morao odlučiti o svim apelanticinim zahtjevima koji se, kako Sud BiH navodi, odnose na "cijeli spektar radnji mobinga u periodu od 2007. do 2012. godine", da je na strani tuženih više lica i da je proveden veliki broj dokaza koji je uključivao i više svjedoka i vještaka, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Osim toga, apelantica je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, više puta opredjeljivala tužbeni zahtjev, što je objektivno doprinijelo dužini trajanja postupka. Ustavni sud uočava da je u tom periodu Sud BiH na tri instance donio četiri presude i tri rješenja. Posmatrajući postupak u periodu nakon podnošenja tužbe, Ustavni sud primjećuje da je nakon nešto više od dvije godine donesena prvostepena odluka kojom je odbačena apelanticina tužba kao neblagovremena, koja je ukinuta i vraćena na ponovni postupak, a u međuvremenu je apelantica podnijela još jednu tužbu. Nakon spajanja tužbi u jedan predmet, Sud BiH je donio meritornu odluku, koja je ukinuta u žalbenom postupku, koji je trajao oko 11 mjeseci, i predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak je trajao oko godinu i osam mjeseci nakon čega je donesena prvostepena odluka. U žalbenom postupku, koji je trajao oko godinu dana i u kojem su ponovo izvedeni dokazi, preinačena je prvostepena presuda u jednom dijelu, odnosno potvrđena u drugom. Nakon toga revizioni postupak je trajao oko šest mjeseci (sve računajući od prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da se radilo o složenijem predmetu, da je Sud BiH, nakon početnog zastoja, nesporno kontinuirano preduzimao procesne radnje i postupao u predmetu, te da je donio četiri presude i tri rješenja, kao i okolnost da je apelantica do konačne odluke u predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud je ustanovio da, iako se radilo o hitnom postupku, u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 44.
      Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog života

  • 45.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
    • 46.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
    • 2.
      Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
    • 47.
      Ustavni sud podsjeća da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se određeni životni aspekt može okvalificirati kao "privatni život" u smislu Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse Evropskog suda, kojima je, između ostalog, na općenit način istaknuto da "privatni život" obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 66) iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u društvu.
    • 48.
      U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je došlo do povrede njenog prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH, odnosno zbog okolnosti da se u postupku pojavio kao nezakonit dokaz njen medicinski karton iz doma zdravlja, čime je došlo do otkrivanja podataka o njenom zdravstvenom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud, u prvom redu, primjećuje da je u postupku izvršen uvid u veliki broj dokumenata koji su se odnosili na apelanticino zdravstveno stanje, koje je i sama apelantica predlagala kao dokaz, što je bilo nužno u kontekstu predmeta spora i utvrđivanja posljedica radnji mobinga na apelanticino zdravlje. Međutim, nevezano za navedeno, pitanje korištenja apelanticinog medicinskog kartona iz doma zdravlja u predmetnom postupku Ustavni sud je razmatrao u okviru prava na pravično suđenje (vidi tačku 41. Odluke) i zaključio da apelantica ove navode u tom pravcu nije mogla uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih je, ako je već namjeravala, bila dužna koristiti u postupku pred redovnim sudovima.
    • 49.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

  • 50.
    Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kojim je regulirana opća zabrana diskriminacije u vezi sa uživanjem svih prava određenih zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantica nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje.
  • 51.
    Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je postupanjem Suda BiH u njenom predmetu prekršena zabrana diskriminacije, kao i da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja njenog prava na jednako postupanje u pogledu radnih uvjeta, što je sud proizvoljno ocijenio. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH apelanticin tužbeni zahtjev sagledao upravo u svjetlu različitog postupanja prvotuženog i drugotuženog prema apelantici u odnosu na ostale zaposlenike, ali da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer apelantica ponuđenim dokazima nije učinila vjerovatnim da su prvotuženi i drugotuženi apelanticu diskriminirali po osnovi njenih prava iz radnog odnosa, odnosno da su prvotuženi i drugotuženi dokazali da nije bilo različitog postupanja, odnosno da je i ono koje je utvrđeno bilo opravdano, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljno izjasnio i zaključio da u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje nije bilo proizvoljnosti. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Sud BiH za osporene odluke dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kao i kada nepristrasnost suda ničim nije dovedena u sumnju. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni postupak trajao oko osam godina i osam mjeseci u okviru kojeg perioda je Sud BiH kontinuirano preduzimao procesne radnje i donio četiri presude i tri rješenja na tri instance, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
  • 53.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelantica ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom sa uspjehom isticati prigovore koje je mogla koristiti u toku postupka pred Sudom BiH.
  • 54.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i općom zabranom diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze kojima bi potkrijepila tvrdnje o navodnoj diskriminaciji.
  • 55.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 56.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.