Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4765/11, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko osiguranje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko osiguranje Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901149 11 Rev od 6. septembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 901149 10 Pž od 1. decembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Mostaru, kojeg zastupa direktor Zijad Krnjić, kao zakonski zastupnik, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901149 11 Rev od 6. septembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 901149 10 Pž od 1. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda te od tuženih Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo i Agencije za pružanje finansijskih, informatičkih i posredničkih usluga d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: AFIP i FIP, odnosno tužene) zatraženo je 30. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 22. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je 18. decembra 2000. godine tužbom tadašnjem Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Zavoda za platni promet Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) da bi na ročištu održanom 1. oktobra 2009. godine apelant uredio tužbeni zahtjev u pravcu preciznog označavanja tuženih (AFIP i FIP), kao pravnih slijednika Zavoda (što je sud primio na znanje, a tužene se tome u odgovoru na tužbu nisu protivile).
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 90114900 Ps od 21. decembra 2009. godine tužene su obavezane da apelantu na ime duga solidarno isplate iznos od 178.759,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka, sve pobliže precizirano u izreci presude.
  • 7.
    Kako proizlazi iz prvostepene presude predmet spora je zahtjev kojim apelant traži da mu tužene solidarno isplate iznos preciziran u izreci presude koji Zavod nije prebacio apelantu sa zbirnog Računa broj 844 na prelazni Račun broj 843 na kojem je vršeno pražnjene i knjiženje uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u spornom periodu od 28. juna do 8. jula 1999. godine.
  • 8.
    Nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze koje je sud taksativno naveo na str. 3. i 4. obrazloženja, te vještačenjem vještaka finansijske struke) Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud je pojasnio da je tokom postupka bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te da su tokom postupka tuženi istaknuli prigovor zastare potraživanja, te nedostatka pasivne legitimacije.
  • 9.
    Raspravljajući sporno pitanje nedostatka pasivne legitimacije tuženih, Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je Upravni odbor Zavoda, uz prethodnu saglasnost Vlade FBiH 13. decembra 2000. godine, donio odluku o osnivanju AFIP-a i FIP-a, koje su nakon donošenja osnivačkih akata upisane kod nadležnih registarskih sudova prema njihovim sjedištima u Mostaru, odnosno Sarajevu (decembar 2000. odnosno januar 2001. godine). Iz provedenih dokaza je također utvrđeno da je Upravni odbor Zavoda, kao osnivač tuženih, Odlukom broj 02-194 od 2. februara 2001. godine obezbijedio sredstva, opremu i poslovni prostor za početak rada tuženih, kao dioničkih društava sa 100% državnim kapitalom, koje će poslovati na temelju samofinansiranja od vlastite djelatnosti s ciljem preuzimanja dijela zaposlenika Zavoda, kao i poslova Zavoda koji se ne mogu prenijeti na banke i druge institucije u procesu transformacije Zavoda i njegovog ukidanja. Dalje je utvrđeno da je djelatnost tuženih utvrđena aktima o osnivanju, statutom, a potvrđene su Zakonom o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku važenja) kao i posebnim odlukama Vlade FBiH.
  • 10.
    Općinski sud je, imajući u vidu zakonski okvir, prije svega odredbe člana 44. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, te odredbe člana 3. Zakona o prestanku važenja, zaključio da je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih neosnovan. Prvostepeni sud je u tom pravcu pojasnio da su poslovi Zavoda, kome su bili povjereni poslovi platnog prometa sve do donošenja Zakona o prestanku važenja, dakle, poslovi platnog prometa, imovina, novčana sredstva, poslovne prostorije, arhiva Zavoda i drugi poslovi Zavoda, preneseni na tužene AFIP i FIP, koje se sve do danas nisu privatizirale, a što su trebale učiniti prema odluci od 18. aprila 2005. godine. Zatim je istaknuto da među strankama nije sporno da se kod tuženih nalazi sva dokumentacija o korisnicima, njihovim računima, zatim sva dokumentacija u vezi s obavljanjem platnog prometa između tadašnjih korisnika usluga i Zavoda, te da su nakon donošenja Zakona o prestanku važenja tužene bile dužne izvršiti isplatu depozita s apelantovog računa (prenosnog i depozitnog) i o tome izdati potvrdu. Na temelju svih provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih neosnovan.
  • 11.
    Dalje, osnovanost apelantovog potraživanja Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koji je ocijenjen kao objektivan i sačinjen u skladu s pravilima struke, kojem je prvostepeni sud vjerovao prilikom utvrđenja visine tužbenog zahtjeva (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na str. 8. i 9). Dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen temeljem odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), primjenom načela monetarnog nominalizma. Odluku o kamatama prvostepeni sud je donio shodno odredbi člana 277. ZOO-a, a odluka o troškovima postupka utemeljena je na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
  • 12.
    Odlučujući o žalbama tuženih Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901149 10 Pž od 1. decembra 2010. godine žalbe uvažio, pobijanu presudu preinačio tako što je odbijen apelantov zahtjev, sve preciznije navedeno u izreci presude.
  • 13.
    Kantonalni sud je nakon preispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti zaključio da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da su tužene agencije pravni slijednici Zavoda. U tom pravcu je navedeno da je apelant prvobitno podnesenom tužbom kao tuženog označio Zavod, a da je podneskom od 10. aprila 2008. godine apelant uredio tužbu u smislu pravilnog označavanja tuženih i to Zavod, kao prvotuženi, te AFIP i FIP, kao drugo i treće tužene. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je apelant ove navode iz tužbe obrazložio činjenicom da je tužena AFIP označena po osnovu člana 7. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, te zbog toga što još nije proveden postupak likvidacije nad Zavodom i što on još nije brisan iz registra pravnih subjekata. Podneskom od 30. maja 2008. godine, kako iz obrazloženja proizlazi, apelant je kao tužene označio samo AFIP i FIP, navodeći da je Odjel za registar Općinskog suda u Sarajevu, dopisom od 8. maja 2008. godine, obaviješten da je uvidom u bazu podataka Registra privrednih društva Općinskog suda u Sarajevu utvrđeno da nema podataka za pravni subjekt pod nazivom Zavod za platni promet FBiH, na temelju čega je apelant zaključio da Zavod više ne postoji.
  • 14.
    Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o unutrašnjem platnom prometu prema kojoj Zavod predstavlja samostalnu finansijsku organizaciju FBiH, koja u okviru prava i dužnosti utvrđenih navedenim zakonom, obavlja poslove platnog prometa, poslove evidencije, statistike i informativno-analitičke poslove, koji se odnose na unutrašnji platni promet. Zatim, Kantonalni sud je iz rješenja o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda ("Službeni list FBiH" br. 15/05; u daljnjem tekstu: Rješenje o imenovanju likvidatora) utvrdio da je nad Zavodom otvoren postupak likvidacije, u skladu s odredbama člana 2. Zakona o prestanku važenja, te odredbama Zakona o likvidacionom postupku. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu i odredbu člana 2. Zakona o likvidacionom postupku koja propisuje da se likvidacioni postupak provodi nad pravnim licima i služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine. Prema članu 11. stav 1. navedenog zakona, likvidator namiruje potraživanja povjerilaca srazmjerno visini njihovih udjela u potraživanjima čim na raspolaganju bude dovoljno sredstava za raspodjelu, dok je članom 14. istog zakona propisano da se postupak likvidacije zaključuje nakon dokaza o potpunoj diobi imovine, nakon čega se likvidator razrješava dužnosti, a zaključenje postupka likvidacije se javno oglašava u "Službenim novinama FBiH".
  • 15.
    Kantonalni sud je potom dodao da, shodno odredbi člana 15. Zakona o likvidacionom postupku, nakon pravosnažnosti zaključenja likvidacionog postupka nadležni sud određuje brisanje pravnog lica u svim javnim registrima. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da u spisu nema dokaza da je postupak likvidacije nad Zavodom okončan, pa je apelantov zaključak o prestanku njegovog postojanja pogrešan i preuranjen. U tom pravcu je pojašnjeno da dopis registarskog odjela Općinskog suda u Sarajevu nije dokaz o brisanju Zavoda iz sudskog registra, pri čemu apelant nije dokazao da je Zavod bio upisan u registar navedenog suda, odnosno nije dokazao u kojem javnom registru je Zavod bio upisan. Budući da apelant nije dokazao da je okončan likvidacioni postupak nad Zavodom, niti da je Zavod brisan iz sudskog registra u koji je upisan, prema ocjeni Kantonalnog suda, Zavod i dalje egzistira kao pravni subjekt, te se stoga ne može govoriti o njegovom pravnom sljedništvu.
  • 16.
    Prema stajalištu Kantonalnog suda odredba člana 1. Zakona o prestanku važenja nije dokaz da je Zavod prestao da postoji, kako to apelant pogrešno tumači, jer je citiranom odredbom precizirano da Zakon o unutrašnjem platnom prometu prestaje da važi, dok je odredbom člana 2. stav 1. istog zakona propisano da će Vlada FBiH u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona imenovati likvidatora, koji će biti odgovoran za provođenje postupka likvidacije. U tom pravcu je dalje naglašeno da je rješenjem o izmjeni rješenja o imenovanju likvidatora, koje je objavljeno u "Službenim novinama FBiH" broj 29/09, produžen rok za okončanje postupka likvidacije do 31. decembra 2009. godine, pri čemu u spisu nema podataka da je taj postupak i okončan.
  • 17.
    Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, proces transformacije Zavoda još nije okončan, a provodi ga Upravni odbor Zavoda (čl. 43. i 44. Zakon o unutrašnjem platnom prometu), te je upravo u tom procesu transformacije došlo do formiranja tuženih, koje je osnovao Upravni odbor Zavoda, kao dionička društva. Dalje je pojašnjeno da je Zavod, kao osnivač, na tužene prenio određene poslove, dokumentaciju unutrašnjeg platnog prometa, te odobrio određena novčana sredstva za obavljanje poslova iz njihove nadležnosti, što ne znači da su na tužene prenesene sve obaveze Zavoda, budući da poslove unutrašnjeg platnog prometa obavljaju i Centralna banka BiH, banke i druge institucije, kojima je Agencija za bankarstvo FBiH izdala dozvolu za to. Isto tako je naglašeno da poslovni i drugi objekti Zavoda nisu predati na korištenje samo tuženim, već i drugim pravnim subjektima, kako to proizlazi iz odluke o njihovom davanju na korištenje, pri čemu odobravanje određenih novčanih sredstava za rad tuženim ne znači ujedno da su tužene dužne da isplaćuju dugove Zavoda, koji su nastali prije nego što su tužene i osnovane. U takvim okolnostima Kantonalni sud je istakao da Zavod i dalje postoji kao pravni subjekt, istina u likvidaciji, pa je apelant stoga bio dužan svoje potraživanje prijaviti u likvidacionom postupku, pri čemu je obaveza likvidatora da namiri potraživanja povjerilaca srazmjerno visini njihovih udjela u potraživanjima, čim na raspolaganju bude dovoljno sredstava za raspodjelu.
  • 18.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 0 Ps 901149 11 Rev od 6. septembra 2011. godine kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. Nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu je u cijelosti prihvatio stav Kantonalnog suda. Osvrćući se na apelantove prigovore Vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 2, 11, 14. i 15. Zakona o likvidacionom postupku jer prema pravnom shvatanju navedenog suda apelant, iako je znao da postoji dug Zavoda koji je nastao u periodu od 28. juna 1999. godine do 8. jula 1999. godine, kao i postojeće razloga za provođenje poslova likvidacije nad Zavodom, svoje dugovanje nije prijavio toj instituciji. Pored toga, činjenica na koju se apelant poziva, da je Upravni odbor Zavoda kao osnivač tuženih obezbijedio sredstva, opremu i poslovni prostor za početak rada tuženih, i da je u osnovni kapital tuženih uložio novčani iznos od 2.000.000,00 KM, ne daju osnova za drugačije rješenje ove pravne stvari, jer su osnivačka sredstva data za početak rada tuženih s ciljem da preuzmu dio zaposlenika Zavoda i njegovih poslova koji se ne mogu prenijeti na banke i druge institucije u procesu transformacije Zavoda, a ne s ciljem podmirenja ranijih dugova Zavoda nastalih prije osnivanja tuženih.
  • 19.
    Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovana pozivanja apelanta na tačku IV Odluke Vlade FBiH br. 56/04 o čuvanju i korištenju dokumentacije unutrašnjeg platnog prometa nastale prije njegovog prenosa u nadležnost komercijalnih banaka, koja propisuje da su tužene agencije dužne da na zahtjev vlasnika računa i uz prezentiranje propisane dokumentacije izvrše isplatu depozita s računa iz tačke III stav 1. podtačka 1. citirane odluke. Vrhovni sud je istako da se takva isplata odnosi na iznos koji se obavezno uplaćuje prilikom otvaranja računa vlasnicima firmi čiji su računi bili blokirani u Zavodu, a vođenje tih računa se nije moglo prenijeti na banke, u skladu s Uputstvom o obavezi banaka prilikom otvaranja bankovnih računa za obavljanje platnih transakcija ("Službene novine FBiH" br. 56/00 i 28/01). Budući da se navedena sredstva ne mogu poistovjetiti sa zatečenim sredstvima vođenim na apelantovom računu (844 i 843) koja je Zavod prenio na banku, u skladu s navedenim uputstvom, apelant svoja prava za isplatu spornog potraživanja ne može temeljiti na tački IV navedene odluke. U vezi s apelantovim prigovorom kako je Zavod mogao osnovati tužene kada je u postupku likvidacije Vrhovni sud je naveo da apelant očito zaboravlja da su tužene osnovane u procesu transformacije Zavoda 2000. godine i da su počele s radom 2000, odnosno 2001. godine, dakle prije nego je započeo postupak likvidacije nad Zavodom (2005. godine).

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji (uz koju je apelant dostavio brojnu dokumentaciju) se iscrpno opisuje hronologija dešavanja vezano za sporno dugovanje Zavoda. Apelant, između ostalog, ističe da je navode iz tužbe temeljio na činjenici da su tužene pravne slijednice Zavoda (odredba člana 44. Zakona o unutrašnjem platnom prometu i odredbama člana 1. i 3. Zakona o prestanku važenja), brojnim odlukama Upravnog odbora Zavoda, Statutu tuženih i dr. dokumentima. Apelant smatra da su tužene pravne slijednice Zavoda jer Zavod više ne postoji kao pravni subjekt. Također ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o transformaciji Zavoda, a ne o likvidaciji, što jasno proizlazi iz odluka o osnivanju tuženih koje je donio Upravni odbor Zavoda koje se temelje na članu 30. Zakona o unutrašnjem platnom prometu. Apelant smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud donoseći osporene odluke pogrešno primijenili materijalno pravo, te je predložio da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    Vrhovni sud je sve apelantove navode ocijenio neosnovanim jer pred navedenim sudom nije došlo do kršenja apelantovog prava na koja se u apelaciji pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 22.
    Kantonalni sud je naveo da i dalje u cijelosti ostaje kod osporene odluke i iznesenih stavova s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 23.
    APIF je u iscrpnom odgovoru (koji je potkrijepljen dokazima koji su priloženi uz odgovor) ocijenio sve navode neosnovanim, suštinski ukazujući da je iskrivljena predodžba o opšteprihvaćenoj problematici pravnog slijednika Zavoda, te nepoznavanje činjenice da subjekt ne može imati sukcesora dok pravno postoji, nepotrebno uvukla u postupak navedenu agenciju, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.
  • 24.
    FIP je u iscrpnom odgovoru (potkrijepljenom dokazima), između ostalog, naglasio da Zavod i danas postoji kao pravni subjekt jer postupak likvidacije još uvijek nije okončan. Pitanje pravnog sljedništva Zavoda koje je propustio urediti Parlament FBiH nastoji riješiti Vlada FBiH, koja je tako na svojoj sjednici održanoj 17. aprila 2014. godine nakon prihvatanja Izvještaja o aktivnosti na realizaciji Zaključka V broj 648/2013. godine od 20. juna 2013. godine (likvidacija Zavoda) donijela zaključak kojim je regulisano pitanje pravnog sljedništva Zavoda - u likvidaciji, tako da je za pravnog slijednika Zavoda imenovana Službu za zajedničke organe i tijela FBiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    Zakon o unutrašnjem platnom prometu (prečišćen tekst "Službene novine Federacije BiH" br. 15/00 i 51/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44.

(1) Upravni odbor Zavoda usmjerava i nadgleda rad Zavoda, poduzima mjere za djelotvorno i racionalno obavljanje poslova iz djelokruga Zavoda.

(2) Upravni odbor sprovodi transformaciju Zavoda i oduzima sve njegove obaveze i aktivu, prema planu usvojenom i odobrenom od strane Upravnog odbora. U izvršavanju transformacije Zavoda, Upravni odbor će imati sve neophodne pravne moći, ali mora postupati u skladu sa odredbama ovog zakona.

(3) Navedeni plan transformacije Zavoda omogućava sveobuhvatan pregled svih funkcija, odgovornosti, zadataka i obaveza Zavoda. Sva aktiva i pasiva Zavoda bit će dodijeljena drugom ili prodana.

  • 26.
    Ukaz o proglašenju Zakona o prestanku važenju Zakona o unutrašnjem platnom prometu ("Službene novine Federacije BiH" broj 56/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Zakon o unutrašnjem platnom prometu (prečišćeni tekst -"Službene novine Federacije BiH", br. 15/00 i 54/01) prestaje da važi.

Član 2.

Vlada Federacije BiH će na prijedlog federalnog ministra finansija u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona imenovati likvidatora koji će biti odgovoran za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zavod).

Dužnost likvidatora je da najduže u roku od šest mjeseci od dana imenovanja izvrši poslove: prijenosa cjelokupne imovine Zavoda na institucije na koje su te funkcije Zavoda prenesene i nove uspostavljene, da osigura rješenje radno-pravnog statusa zaposlenika Zavoda kao i onih zaposlenika Zavoda koje su preuzele agencije osnovane od Zavoda, a koji su višak u njima, osigura realizaciju zaostalih isplata utvrđenih na osnovu propisa i općih akata Zavoda, osigura realizaciju obaveza Zavoda utvrđenih njegovim općim aktima kao prioritet u rješavanju tekućih poslova, kao i da okonča sve druge poslove propisane zakonom, uredbama, odlukama i Zaključkom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/99) i općim aktima Zavoda, a u cilju okončanja procesa likvidiranja Zavoda.

Nakon okončanja poslova propisanih stavom 2. ovog člana, Vlada Federacije BiH se obavezuje da će u roku od 30 dana podnijeti cjelokupni izvještaj Parlamentu Federacije BiH.

Član 3.

Agencijama čiji je osnivač Zavod povjeravaju se poslovi:

  • -
    vođenja blokiranih računa,
  • -
    vođenja, čuvanja i raspolaganja arhivom ZPP-a i ZAP-a,
  • -
    prodaje taksenih maraka i mjeničnih obrazaca,
  • -
    prijema i obrade polugodišnjih i godišnjih obračuna pravnih lica,
  • -
    ostali poslovi koje Vlada Federacije BiH i Parlament Federacije BiH ocijene da im trebaju pripasti, saglasno njihovim mogućnostima i osposobljenosti a na osnovu ukazane potrebe.
    • 27.
      Rješenje o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 15/05) u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Za likvidatora Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine imenuje se gospodin, mr sc. KERIM AGIĆ, Zavod za računovodstvo i reviziju Federacije Bosne i Hercegovine.
    • 2.
      Dužnost likvidatora i njegovog pomoćnika je da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog rješenja izvrši, likvidaciju Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa odredbama člana 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o unutrašnjem platnom prometu, odredbama Zakona o likvidaciji i odlukama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz te oblasti.
    • 28.
      Rješenje o izmjeni rješenja o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/09) u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      U Rješenju o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/06, 5/07, 59/07, 97a/07 i 54/08), u tački 2. brojevi: "31.12.2008. godine" zamjenjuju se brojevima: "31.12.2009. godine".
    • 29.
      Zakon o likvidacionom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 23/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Svrha likvidacionog postupka

Likvidacioni postupak provodi se nad pravnim licima. On služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine. Ukoliko nakon toga preostanu još neke imovinske vrijednosti, članovi pravnog lica namiruju se iz preostale imovine srazmjerno svom učešću.

Član 11.

Dioba

(1) Likvidator namiruje potraživanja povjerilaca srazmjerno visini njihovih udjela u potraživanjima čim budu na raspolaganju dovoljna sredstva za raspodjelu.

(2) Ukoliko su potraživanja povjerilaca za koja ne postoji izvršni naslov sporna, likvidator tim povjeriocima određuje rok od 15 dana. Ako povjerilac u ovom roku dokaže podizanje tužbe, likvidator prilikom diobe zadržava iznos koji otpada na tu obavezu.

(3) Ukoliko povjerilac u ostavljenom roku ne izvrši obavezu iz stava 2. ovog člana potraživanje povjerioca prilikom diobe ne uzima se u obzir

Član 14.

Okončanje postupka

Nakon dokaza o potpunoj diobi imovine sud razrješava likvidatora njegove službe i zaključuje postupak. Zaključenje postupka se javno oglašava u "Službenim novinama Federacije BiH".

Član 15.

Gašenje pravnog lica

Nakon što je zaključenje likvidacionog postupka postalo pravosnažno, sud određuje brisanje pravnog lica u svim javnim registrima.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901149 11 Rev od 6. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Evropske konvencije i Protokola broj 1, apelacione navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

  • 36.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 37.
      Apelant smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud zbog proizvoljne primjene materijalnog prava izveli pogrešan zaključak da tužene nisu pasivno legitimisane u ovom postupku, jer je, kako tvrdi, nesporno da je Zavod u postupku transformacije osnovao tužene koje su njegove pravne slijednice, pa samim tim i ovlaštene da isplate novčani dug Zavoda.
    • 38.
      S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 39.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
    • 40.
      Ustavni sud zapaža da je predmet spora novčano dugovanje Zavoda apelantu nastalo u periodu 28. juna 1999. godine do 8. jula 1999. godine, pri čemu se tokom postupka pokazalo spornim da li su naknadno označene tužene agencije pravne slijednice Zavoda i samim tim pasivno legitimisane u ovom postupku da apelantu naknade evidentni dug Zavoda. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih neosnovan. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud svoj stav suštinski utemeljio na odredbama člana 44. Zakona o unutrašnjem platnom prometu i članu 3. Zakona o prestanku primjene. S druge strane Kantonalni sud i Vrhovni sud su zauzeli posve drugačiji stav. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku, ispitujući prvostepenu presudu, zaključio da je prvostepeni sud donio presudu uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je prvostepeni sud prilikom odlučenja zanemario okolnost da je nad Zavodom 2005. godine (tokom trajanja postupka) pokrenut likvidacioni postupak koji u vrijeme odlučenja još uvijek nije bio okončan (prema raspoloživim dokazima iz spisa postupak likvidacije do aprila 2014. godine još uvijek nije bio okončan). Polazeći od te činjenice Kantonalni sud je zaključio da se u takvim okolnostima ne može ni raspravljati o pravnom sljedništvu Zavoda, budući da Zavod kao pravni subjekt još uvijek egzistira te da je apelant svoja potraživanja trebao predočiti, odnosno prijaviti Zavodu u postupku likvidacije.
    • 41.
      Ustavni sud zapaža da je takav stav u potpunosti podržao Vrhovni sud u revizijskom postupku nalazeći da su svi apelantovi revizijski prigovori, koje apelant u apelaciji ponavlja, neosnovani. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 2, 11, 14. i 15. Zakona o likvidacionom postupku obrazloživši to činjenicom da apelant svoje potraživanje nije prijavio Zavodu u postupku likvidacije jer sporno dugovanje datira iz perioda kada tužene agencije nisu ni bile formirane. Uz to Ustavni sud zapaža da je FIP u odgovoru na apelaciju istakla da je Vlada FBiH u aprilu 2014. godine donijela odluku kojom se za pravnog slijednika Zavoda u likvidaciji imenuje Služba za zajedničke organe i tijela FBiH. Činjenica da postupak likvidacije nije okončan u rokovima koji su propisani u Rješenju o imenovanju likvidatora ne vodi zaključku da je apelantu u okviru postupka prekršeno pravo na pravično suđenje, niti je ta okolnost mogla uticati na drugačije odlučenje u postupku.
    • 42.
      Dakle, u takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su svi dokazi i pozivanje apelanta na relevantne odredbe Zakona o unutrašnjem platnom prometu, Zakona o prestanku primjene i druge odluke (sve navedene propise su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja) neosnovani u svjetlu činjenice da likvidacioni postupak nad Zavodom još uvijek nije okončan, pa u takvim okolnostima Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da tužene agencije nisu pasivno legitimisane da naknade dug Zavoda.
    • 43.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje, pa Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.
    • 44.
      Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

  • 45.
    U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno i činjenicu da u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada prilikom odlučenja nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava budući da Zavod još uvijek egzistira kao pravni subjekt, jer postupak likvidacije nad Zavodom nije okončan, te da je stoga apelant svoje evidentno potraživanje mogao ostvariti samo u okviru likvidacionog postupka što je bio i temeljni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.
  • 47.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.