Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4064/13, rješavajući apelaciju Z. K. H. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Z. K. H. A.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u presudama Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 013166 13 Uvp od 27. jula 2013. godine i S1 3 U 013166 13 U od 13. juna 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Z. K. H. A. (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupaju Elma Tekač i Nedim Kulenović iz Udruženja za pružanje pravne pomoći "Vaša prava BiH" iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 013166 13 Uvp od 27. jula 2013. godine i broj S1 3 U 013166 13 U od 13. juna 2013. godine.
  • 2.
    Apelant je 3. aprila 2014. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo zabranjeno njegovo protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za strance) zatraženo je 17. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Sud BiH je odgovor dostavio 28. aprila 2014. godine, Ministarstvo 24. aprila 2014. godine, a Služba za strance 29. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak izricanja mjere izuzetnog produženja nadzora okončan osporenim presudama

  • 6.
    Služba za strance je Rješenjem broj UP-1/18.5.1.-07.3-12-38/09 od 31. maja 2013. godine, rješavajući po službenoj dužnosti, apelantu izuzetno produžila nadzor u Ustanovi za prihvat i smještaj stranaca u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), a radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Produženje mjere nadzora određeno je za period od 19. juna 2013. godine do udaljenja apelanta iz zemlje, a najduže do 16. septembra 2013. godine.
  • 7.
    U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je Služba, imajući u vidu procjene Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA), sačinjene u periodu od 4. maja 2009. godine do 14. februara 2013. godine (ukupno 24), zatražila da joj OSA dostavi informaciju da li apelant i dalje predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, a ta činjenica je i potvrđena informacijom od 15. maja 2013. godine. Dalje, ukazano je da je apelantu pravosnažnim presudama Suda BiH od 18. i 23. novembra 2009. godine oduzeto državljanstvo BiH i odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da je rješenjem ove Službe od 4. maja 2010. godine apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH na osnovu čl. 87, 88. stav 1. tač. a), d), e) i h) i člana 117. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS), da je apelantova žalba protiv ovog rješenja odbijena rješenjem Ministarstva od 28. maja 2010. godine, te da je rješenje o protjerivanju potvrđeno presudom Suda BiH od 7. marta 2011. godine.
  • 8.
    Dalje, ukazano je da su, s obzirom na to da apelant nije u ostavljenom roku od osam dana dobrovoljno napustio BiH, u skladu sa članom 97. ZKBS, preduzete mjere radi prisilnog udaljenja. U vezi s tim je ukazano da je Služba u dva navrata, 4. juna 2010. godine i 2. novembra 2011. godine, putem Ministarstva vanjskih poslova BiH od Ambasade Republike Irak zatražila saglasnost za prihvat apelanta u zemlju, te da se obraćala i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela da putem Interpola Beograd posreduje u svrhu izdavanja saglasnosti za prihvat apelanta u matičnu zemlju. Navedeno je i da je Ministarstvo vanjskih poslova 17. marta 2011. godine dostavilo notu Ambasade Republike Irak u Amanu, kojom je potvrđena vjerodostojnost apelantovih dokumenata i da mu se može izdati putni list za povratak u zemlju. Najzad, kao na opravdanu okolnost, koja je onemogućila Službu da apelanta udalji sa teritorije BiH, ukazano je na dopis Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Komitet) od 14. juna 2010. godine (privremena mjera) kojim je BiH upućen zahtjev da apelanta ne deportira u Irak dok ovo tijelo ne odluči o njegovoj aplikaciji broj 1955/2010, kao i da u vrijeme donošenja ovog rješenja odluka još nije donesena, ali je i dalje na snazi privremena mjera.
  • 9.
    Na temelju navedenog činjeničnog stanja zaključeno je da Služba za strance nije mogla preduzimati zakonom propisane mjere koje se odnose na udaljenje apelanta iz BiH, da apelant i dalje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da je tu činjenicu utvrdio nadležni organ (OSA) i koju ovaj organ nema nadležnost preispitivati i koja predstavlja jasnu procjenu, zbog čega je zaključeno da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati postupanju ove Službe.
  • 10.
    U obrazloženju je ukazano i da se nisu stekli uvjeti za izricanje blaže mjere u skladu sa članom 102. stav 8. ZKBS s obzirom na procjenu OSA-e, kao i eventualne posljedice koje bi mogle nastati određivanjem blaže mjere. Dalje, ukazano je da su pri izricanju mjere poštivana ograničenja iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji dozvoljava ograničenja slobode kretanja licu protiv kog je pokrenut postupak deportacije ili protjerivanja, kao i da donošenjem rješenja nisu povrijeđene garancije iz člana 8. Evropske konvencije, jer izrečena mjera predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštivanja vladavine prava, te da je u konkretnim okolnostima uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog i javnog interesa.
  • 11.
    Shodno navedenom, apelantu je mjera nadzora u Imigracionom centru produžena na temelju člana 99. stav 2. tač. a) i b), te člana 102. st. 2, 4. i 6. ZKBS.
  • 12.
    Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-94/13 od 4. juna 2013. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i rješenje Službe za strance potvrdilo.
  • 13.
    U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da je, na osnovu uvida u informaciju OSA-e dostavljenu Službi, koja nosi oznaku "tajno", utvrđeno da je apelant i dalje prijetnja nacionalnoj sigurnosti, pa je, shodno tome, zaključeno da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je apelantu određen nadzor, tj. da i dalje postoje razlozi iz člana 99. stav 2. tačka a) ZKBS (kada se stranac obavezno stavlja pod nadzor), zbog čega bi neodređivanje nadzora bilo suprotno članu 102. stav 2. istog zakona. Dalje, ukazano je da, ocjenjujući težinu kvalifikacije iz informacije OSA-e, a ne ulazeći u njenu ocjenu, jer to i nije nadležnost ovog organa, proizlazi da ne postoji mogućnost ukidanja nadzora i puštanja iz Imigracionog centra, odnosno da se ista svrha ne bi postigla izricanjem blaže mjere. Dalje, ukazano je da je u vezi sa dužinom trajanja nadzora prvostepeni organ, polazeći od člana 102. stav 3. ZKBS, preduzeo neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraću mjeru. S tim u vezi, ukazano je na aktivnosti koje je preduzimao prvostepeni organ, kao i da je na dužinu trajanja nadzora utjecala i činjenica da je utvrđivan apelantov identitet, da je u periodu od 13. maja 2009. godine do 30. novembra 2009. godine apelant bio u postupku međunarodne zaštite, kada mu je ograničenje kretanja izrečeno u drugom postupku i drugi organ prema pravilima koja se odnose na tražioce međunarodne zaštite, a koji period ne može biti predmet ocjene ovog organa, te, najzad, na privremenu mjeru Komiteta da se apelant ne udaljava iz zemlje dok ovo tijelo ne odluči o njegovoj aplikaciji.
  • 14.
    Ministarstvo je neosnovanim ocijenilo apelantove navode da je došlo do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer u postupku nije upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, kao i da ova činjenica nije dokazana. S tim u vezi je ukazano da iz podataka u spisu, i to informacije OSA-e od 17. maja 2013. godine, proizlazi da je osnovan zaključak da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, odnosno podataka u spisu koji nose oznaku tajnosti. Najzad, ukazano je da se Ministarstvo ne može upuštati u ocjenu informacije koju je dala OSA-e u čijoj je isključivoj nadležnosti, u skladu sa zakonom, ovo pitanje, zbog čega je i prihvaćena kao dokazana činjenica da je apelant i dalje prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
  • 15.
    Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je pogrešno primijenjen član 102. ZKBS i član 5. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano da je članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije propisano da je zakonito lišavanje slobode lica radi sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju, ili lica protiv kojeg je postupak deportacije u toku, da je mjera nadzora određena u skladu sa zakonom, te, najzad, da je ovakav stav zauzeo i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima protiv BiH br. 3727/08 i 31098/10, tj. da je zaključio da nema naznaka da su vlasti djelovale sa lošom namjerom, da je mjera nadzora provođena u lošim uvjetima, ili da je njihovo pritvaranje bilo proizvoljno, pa da ne postoji kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
  • 16.
    Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 013166 13 U od 13. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva.
  • 17.
    Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Sud BiH istakao da je predmet razmatranja u ovom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti iz člana 99. stav 2. tač. a) i b) ZKBS zbog kojih je apelantu produžena mjera nadzora, kao i da su osnov za donošenje rješenja o izuzetnom produženju nadzora apelantu osiguranje da se izvrše mjere protjerivanja, te daljnji podaci u spisu, tj. informacija OSA-e.
  • 18.
    U vezi s tim je ukazano da je apelantu pravosnažnim sudskim odlukama oduzeto bh. državljanstvo, da je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, odnosno potvrđena mjera protjerivanja koja je apelantu izrečena, te na informaciju OSA-e da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, ukazano je na mjere koje su preduzimane radi osiguranja uvjeta za apelantovo zakonito udaljenje iz BiH, aktivnosti koje su preduzimane radi utvrđivanja identiteta i provjere apelantovih dokumenata, te na privremenu mjeru Komiteta pred kojim se vodi postupak povodom njegove aplikacije, kako je i sam potvrdio, već dvije godine. Slijedeći navedeno, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da nadležni organi nisu dokazali da su preduzeli radnje da osiguraju putne isprave i ugovore njegov prihvat sa državom porijekla, kao i da nadležni organ nije preduzeo sve neophodne mjere i radnje da se trajanje mjere nadzora svede na najkraću moguću mjeru. Dalje, ukazano je da je apelant zakonito stavljen pod nadzor zbog čega odvojenost od porodice u trajanju od četiri godine ne vrijeđa njegova, kao ni prava porodice, jer država ima pravo da preduzme mjere propisane zakonom na način i po postupku kako je određeno osporenim rješenjima, odnosno da produženje mjere nadzora ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. U vezi s dužinom trajanja mjere nadzora, uz pozivanje na praksu Evropskog suda u predmetima X protiv SR Njemačke i Kolopar (Kolompar) protiv Belgije, ukazano je da, u slučaju kada je detencija do udaljenja iz zemlje odgođena u interesu ili po zahtjevu lica koje je u pitanju, onda se ono ne može pozivati na status žrtve i povredu prava iz člana 5. Evropske konvencije. Sud BiH je istakao da u apelantovom slučaju postoje izuzetne okolnosti, jedna od njih je i privremena mjera Komiteta, da su domaći organi pružili dovoljno garancija i dokaza da nije bilo proizvoljnosti u njihovom postupanju, te zaključio da je mjera nadzora u skladu sa članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U prilog navedenom ukazano je da je isti stav zauzeo i Ustavni sud BiH u predmetu broj AP 1626/09.
  • 19.
    Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da nisu zadovoljeni principi pravičnosti kada se država poziva na nacionalnu sigurnost i dužinu detencije. U vezi s tim je ukazano na stav Evropskog suda u predmetu Chalal (Chanal) protiv Ujedinjenog Kraljevstva da član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ne zahtijeva da se lišavanje slobode radi deportacije ne mora smatrati neophodnim kada je u pitanju ugrožavanje nacionalne sigurnosti, kao i da dužinu pritvora treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti i način na koji su djelovale domaće vlasti, te, najzad, da države uživaju široko polje procjene kada se radi o stvarima nacionalne sigurnosti. Najzad, u prilog navedenom ukazano je i na odluku u predmetu Al-Husin protiv BiH u kom je "odluka Suda BiH potvrđena i gdje je citirano da 'onaj ko je prijetnja ili predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti mora biti pritvoren, i to u skladu s domaćim pravom'".
  • 20.
    Sud BiH - Apelaciono upravno vijeće Presudom broj S1 3 U 013166 13 Uvp od 29. jula 2013. godine apelantov zahtjev za preispitivanje presude Suda BiH je odbio kao neosnovan.
  • 21.
    U obrazloženju presude je ukazano da je, prema stanju spisa i utvrđenju Vijeća za upravne sporove, nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u pitanje navodima iz apelantovog zahtjeva, a na temelju čega je i utvrđeno postojanje zakonskog osnova u smislu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS za izuzetno produženje nadzora. Činjenice da apelant nije krivično gonjen, optužen ili osuđen, ocijenjene su kao beznačajne s obzirom na to da nisu propisane kao uvjeti za izricanje obligatorne mjere izuzetnog produženja nadzora. Dalje, ukazano je da je odgađanju deportacije i trajanju mjere nadzora doprinio i sam apelant obraćanjem Komitetu pred kojim je izdjejstvovao privremenu mjeru kojom se deportacija odgađa do okončanja postupka pred ovim organom. Dalje, zaključeno je da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije s obzirom na to da je mjera produženja nadzora izrečena u postupku propisanom zakonom, te je, s tim u vezi, ukazano na stavove Evropskog suda u predmetima Al- Husin protiv BiH i Fadhil al Hamdani protiv BiH. Zaključeno je i da se zakonitim stavljanjem apelanta pod nadzor i produženjem nadzora ne vrijeđaju njegova ljudska prava, jer država ima pravo da prema njemu preduzme zakonom predviđene mjere na način i u postupku kako je to odlučeno osporenom odlukom, kao i da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Najzad, kao neosnovana je ocijenjena apelantova tvrdnja da se u konkretnom slučaju mogla izreći blaža mjera, te je ukazano da se, prema podacima u spisu, blažom mjerom ne bi mogle spriječiti eventualne štetne posljedice koje su suprotne sa zakonitim ciljem.

Postupak pred Komitetom za ljudska prava

  • 22.
    Apelant je 4. juna 2010. godine podnio predstavku Komitetu, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz čl. 6, 7, 9. st. 1, 2. i 4, te čl. 13, 14, 17, 24. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Predstavka je registrirana pod brojem 1955/2010.
  • 23.
    Specijalni izvjestilac za nove predstavke i privremene mjere, postupajući u ime Komiteta, zatražio je 14. juna 2010. godine od BiH da se, u skladu sa Pravilom 92 i Poslovnikom Komiteta, uzdrži od apelantove deportacije u Irak dok Komitet razmatra njegov slučaj.
  • 24.
    BiH je 15. decembra 2010. godine obavijestila Komitet da je apelantova deportacija u Irak obustavljena u skladu sa zahtjevom Komiteta, te da će apelant, pošto se smatra prijetnjom po nacionalnu sigurnost, i dalje biti pod mjerama kontrole u Imigracionom centru.
  • 25.
    Komitet je, u skladu sa članom 5. stav 4. Fakultativnog protokola MPGPP, 1. novembra 2013. godine usvojio Stavove (CCPR/C/109/D/1955/2010, dostupno na web-stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Al-Gertani%20final%20odluka.pdf). Komitet je zauzeo stav da su povrijeđena apelantova prava iz člana 9. st. 1, 2. i 4. MPGPP, te da bi udaljenje apelanta iz zemlje predstavljalo kršenje prava iz čl. 17. i 23. MPGPP.
  • 26.
    Apelantova predstavka u odnosu na prava iz čl. 6, 7, 13. i 14. MPGPP proglašena je neprihvatljivom. Najzad, s obzirom na utvrđene povrede apelantovih prava, Komitet je zaključio da nema potrebe da posebno razmatra i navode u vezi sa pravom iz člana 24. MPGPP.

Postupci pred domaćim organima nakon usvajanja Stavova Komiteta

  • 27.
    Služba za strance je rješenjima br. UP-1/18.5-07-3-12-40/09 od 29. novembra 2013. godine i UP-1/18.5.1-07.3-12-43/09 od 21. januara 2014. godine apelantu izuzetno produžila nadzor radi osiguranja da se izvrši rješenje o protjerivanju, osiguranja da se udalji stranac iz zemlje i radi ograničenja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH.
  • 28.
    Ministarstvo je rješenjima br. UP-2-06-07-2-178/13 od 5. decembra 2013. godine i UP-2-06-07-2-8/14 od 27. januara 2014. godine apelantove žalbe protiv prvostepenih rješenja odbilo kao neosnovane.
  • 29.
    Sud BiH je presudama br. S1 3 U 014519 13 U od 10. decembra 2013. godine i S1 3 U 014961 14 U od 31. januara 2014. godine apelantove tužbe u upravnome sporu protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovane.
  • 30.
    Sud BiH - Apelaciono upravno vijeće je presudama broj S1 3 U 014519 13 Uvp od 16. januara 2014. godine i broj S1 3 U 014961 14 Uvp od 26. februara 2014. godine apelantove zahtjeve za preispitivanje sudske odluke uvažilo i presude Suda BiH od 10. decembra 2013. godine i 31. januara 2014. godine ukinulo i predmete vratilo Sudu BiH na ponovno odlučivanje.
  • 31.
    U obrazloženjima obje presude Apelaciono upravno vijeće je, pored ostalog, istaklo da je BiH članica MPGPP i potpisnica Fakultativnog protokola, te da je priznala nadležnost Komiteta da utvrdi da li je došlo do kršenja MPGPP i da li su, u skladu sa članom 2. Pakta, preduzeti svi koraci kako bi se svakom pojedincu na teritoriji BiH osigurala sva prava koja se Paktom garantiraju. Dalje, u obrazloženju je detaljno ukazano na sadržaj Stavova Komiteta od 1. novembra 2013. godine. Apelaciono upravno vijeće je osnovanim ocijenilo apelantove navode o povredi člana 9. MPGPP i člana 5. Evropske konvencije zbog činjenice da je apelantu onemogućeno da se upozna sa razlozima stavljanja pod nadzor, odnosno sa razlozima, okolnostima i činjenicama na osnovu kojih je OSA zaključila da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost usljed čega se lišavanje slobode ne može smatrati zakonitim. Dalje, ukazano je da su nadležni organi, kao i Vijeće za upravne sporove ovog suda propustili da ocijene postojanje osnova sumnje u smislu člana 99. stav 2. tačka a) ZKBS da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju apelantovo slobodno i neograničeno kretanje predstavljalo prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH. U vezi s tim je ukazano da sud ima ovlaštenje da sam ocijeni postojanje osnova sumnje, odnosno osnovanost zaključka-procjene OSA-e, jer bi se u protivnom sudska zaštita svodila samo na puku formalnost, a OSA bi bila iznad suda. Također, ukazano je da u konkretnom slučaju informacija OSA-e nije dostigla ni minimum standarda koji se zahtijevaju članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u pogledu ocjene opravdanosti izricanja mjere izvanrednog nadzora, te da suštinski i nije razmotrena mogućnost izricanja blaže mjere apelantu.
  • 32.
    Sud BiH - Apelaciono upravno vijeće je Presudom broj S1 3 U 014981 14 Uvp 2 od 7. aprila 2014. godine uvažio apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, te je Presudu Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 014961 14 U od 4. marta 2014. godine preinačio tako da se tužba uvažava i poništavaju kao nezakonita Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-8/14 od 27. januara 2014. godine i Rješenje Službe za strance broj UP-1/18.5-07.3-12-43/09 od 21. januara 2014. godine kojim je apelantu izuzetno produžen nadzor za period od 16. decembra 2013. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 14. marta 2014. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da se Vijeće za upravne sporove Suda BiH oglušilo o upute Apelacionog odjeljenja iz presude od 26. februara 2014. godine, da je u potpunosti nekritički usvojilo ocjenu OSA-e, da su u osporenoj presudi izostali jasni razlozi i obrazloženja na kojim je zasnovana ocjena o postojanju osnova sumnje da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, kao ni da takve činjenice i informacije nisu sadržane u spisu OSA-e koje su prezentirane sudu. Prema ocjeni Apelacionog upravnog vijeća, u apelantovom slučaju ne postoje nikakvi osnovi sumnje koji mogu opravdati njegov faktički neograničeni pritvor koji je duži od pet godina.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 33.
    Apelant tvrdi da su mu presudama Suda BiH od 13. juna 2013. godine i 29. juna 2013. godine povrijeđena prava iz člana II/3.b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije.
  • 34.
    Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog činjenice da je etiketa "prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH" dovela do restriktivnog postupanja prema njemu u trajanju od četiri godine, a da mu nikad nije dozvoljen ni minimum uvida u predmetnu dokumentaciju i mogućnost da se odbrani i ospori navode da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a što, prema njegovom mišljenju, predstavlja ponižavajući tretman, jer su mu sva prava koja može uživati ograničena, odnosno limitirana.
  • 35.
    Apelantovi opširni navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, u suštini, svode se na tvrdnje da njegovo zadržavanje u Imigracionom centru zbog toga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti nije zakonito u smislu citiranih odredaba. Apelant smatra da je član 99. stav 2. ZKBS, a naročito osnov pod a), koji glasi da je, "ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH", neustavan, jer je protivan Evropskoj konvenciji, te je predložio da Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom, citiranu odredbu proglasi neustavnom. Dalje, apelant je istakao da mu je u postupku bilo onemogućeno da se upozna, da osporava i da se brani od tvrdnji da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, odnosno da mu ovi podaci nikad nisu predočeni ni u naznakama. S tim u vezi, apelant je ukazao da se, shodno Zakonu o slobodi pristupa informacijama i Zakonu o OSA-i, zahtjevom obratio OSA-i radi skidanja tajnosti, ali da je njegov zahtjev direktor OSA-e odbio, da je Sud BiH u upravnom sporu protiv ove odluke odbio njegovu tužbu, kao i da je, s tim u vezi, uložio apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrirana pod brojem AP 1163/11. Apelant tvrdi da se ne može prihvatiti stav da mu je mjera nadzora produžena u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju, da se, ustvari, radi o "preventivnom pritvoru", te ističe i da nadležni organi nisu preduzimali radnje kako bi trajanje nadzora sveli na najkraće moguće vrijeme. Također, apelant tvrdi i da je u postupku izostala ocjena da li se ista svrha može ostvariti i izricanjem blaže mjere. Smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. i člana 13. Evropske konvencije, jer u domaćem pravnom sistemu ne postoji efektivni pravni lijek kojim bi mogao osporavati stav da je prijetnja za nacionalnu sigurnost s obzirom na to da nikad nije upoznat sa razlozima zbog koji predstavlja ovu prijetnju kako bi ih mogao osporiti, ili se od njih braniti.
  • 36.
    Najzad, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se u konkretnom slučaju ne radi o mjeri privremenog karaktera, već o faktički neograničenom preventivnom nadzoru, te proizvoljnom postupanju nadležnih organa a što se, prema njegovom mišljenju, ogleda u stavu Suda BiH "da stavljanje pod nadzor i produženje nadzora ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život", posebno imajući u vidu da mu je uskraćena mogućnost da se izjašnjava i osporava tvrdnje da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
  • 37.
    U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da se zabrani njegovo protjerivanje sa teritorije BiH dok nadležne vlasti ne postupe u skladu sa Stavovima Komiteta, odnosno dok ne bude donesena presuda Apelacionog odjeljenja (presuda Suda BiH od 7. aprila 2014. godine) i odlučeno o njegovoj apelaciji u ovom predmetu, kao i o zahtjevu za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 3965/12. Apelant je istakao da bi mu protjerivanjem bila nanesena nepopravljiva šteta, kao i da bi to predstavljalo kršenje MPGPP, što bi povuklo i pitanje međunarodne odgovornosti BiH. Posebno ukazuje da Služba za strance, Ministarstvo i Vijeće za upravne sporove Suda BiH ne poštuju Stavove Komiteta, kao ni Apelacionog odjeljenja Suda BiH koji je do trenutka podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru u dva navrata ukidao presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH i predmet vraćao na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 38.
    Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz osporene presude koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, te je zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na koja je u apelaciji ukazano neosnovani.
  • 39.
    Ministarstvo je istaklo da je apelantu mjera izuzetnog nadzora izrečena u skladu sa zakonom, tj. članom 99. stav 2. tač. a) i b) ZKBS, te u postupku propisanom zakonom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno sudsko preispitivanje odluka Ministarstva i Službe za strance. Dalje, ukazano je da je zaključak da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost zasnovan na procjeni OSA-e koja je označena stepenom tajnosti, koja je i uložena u dio spisa koji, također, nosi oznaku tajnosti. S obzirom na to da se radi o tajnom podatku, koji je OSA sačinila na temelju ovlaštenja iz člana 7. ZKBS, shodno Zakonu o zaštiti tajnih podataka, njegovo otkrivanje čak i u ovoj vrsti postupka suprotno je i kažnjivo navedenim zakonom zbog čega se sadržaj i razlozi iz informacije ne mogu navoditi ni u odlukama. Dalje, ukazano je na mjere i radnje koje su preduzete kako bi se osigurao apelantov prihvat u zemlji porijekla, da je apelant od momenta stavljanja pod nadzor koristio lažne podatke zbog čega je vođen i postupak utvrđivanja njegovog identiteta, da je ispoštovana privremena mjera Komiteta, zbog čega su neprihvatljivim ocijenjene apelantove tvrdnje da izrečena mjera traje nerazumno dugo. Shodno navedenom, imajući u vidu i informaciju OSA-e da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, nije bilo mjesta za izricanje blaže mjere apelantu. Najzad, ukazano je da je Služba za strance apelantu produžila nadzor rješenjem od 26. februara 2014. godine do njegovog udaljenja iz zemlje, a najduže do 12. juna 2014. godine, da su apelantova žalba, kao i tužba u upravnom sporu odbijene kao neosnovane, te da je apelant uložio zahtjev za preispitivanje sudske odluke o kom se Apelaciono odjeljenje Suda BiH još nije izjasnilo.
  • 40.
    Služba za strance je istakla da, shodno članu 102. stav 5. ZKBS, mjera nadzora može izuzetno trajati duže od 180 dana kada stranac onemogući svoje udaljenje iz zemlje, ili to nije moguće uraditi zbog drugih razloga. Dalje, ukazano je da je ovaj organ prije donošenja osporenog rješenja iznova utvrđivao postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, kao i da su preduzimane sve aktivnosti kako bi se trajanje mjere svelo na najkraće moguće vrijeme. U konkretnom slučaju privremena mjera Komiteta predstavljala je naročitu okolnost u smislu citirane zakonske odredbe zbog koje je Služba bila onemogućena da apelanta udalji iz zemlje. Dalje, ukazano je da je mjera izuzetnog produženja nadzora izrečena u svrhu osiguranja da se izvrši rješenje o protjerivanju, te da su za vrijeme njenog trajanja nadležni organi preduzimali mjere i radnje s ciljem stvaranja zakonskih uvjeta za izvršenje rješenja o protjerivanju. U tom smislu Služba se pozvala na razloge i obrazloženja iz svog rješenja. Dalje, ukazano je da se, shodno čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka, informacije obavještajnih agencija ne mogu prezentirati u postupku koji prethodi donošenju rješenja, niti se može iznositi njihov sadržaj u rješenju. U pogledu mogućnosti izricanja blaže mjere, Služba se pozvala na razloge i obrazloženja iz svog rješenja. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo njegovo udaljenje iz zemlje s obzirom na to da je istaknut u povodu odluka o mjeri nadzora, a ne odluka kojim mu je izrečena mjera protjerivanja.

V. Relevantni propisi

  • 41.
    Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 36/08 i 87/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.Sloboda kretanja

(...)

(4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjivaće se odredbe Zakona o zaštiti tajnih podataka.

(...)

Član 87.Mjera protjerivanja

(1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(...)

(5) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH u određenom periodu, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.

(6) Protiv rješenja Službe o protjerivanju stranca iz BiH (...) žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostave rješenja.

(7) Žalba odgađa izvršenje rješenja.

(...)

(9) Dok rješenje ne postane izvršno, stranac se može staviti pod nadzor smještanjem u imigracioni centar ili ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto i naložiti mu se javljanje u određenim vremenskim razmacima organizacionoj jedinici Službe ili policiji na čijem području boravi.

(...)

Član 88.Razlozi za izricanje mjere protjerivanja

(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

(...)

  • d)
    (...) nakon što su se stekli uslovi iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;
  • e)
    je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH ili poništenju upisa u knjigu državljana BiH postala pravosnažna, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;

(...)

  • h)
    prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

(...)

Član 99.Određivanje stavljanja pod nadzor

(1) Strancu se do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:

(...)

  • e)
    ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:

  • a)
    ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
  • b)
    radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka;

(...)

Član 102.Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora

(...)

(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.

(...)

(4) Po proteku roka od 90 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 90 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije 15 dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.

(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.

(6) Ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu, osim u slučajevima kada se radi o strancu za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine, kada trajanje nadzora može biti duže.

(...)

(8) Ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, strancu se može odrediti blaža mjera nadzora.

(...)

VI. Dopustivost

  • 42.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 43.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 44.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 013166 13 Uvp od 29. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum podnošenja apelacije, tj. 26. septembar 2013. godine, i datum donošenja osporene presude, tj. 29. jul 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 45.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 46.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

  • 47.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
    • 48.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

  • f)
    zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
    • 2.
      Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

(...)

  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
  • 49.
    Član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne može biti samovoljno uhapšen ili pritvoren. Niko se ne može lišiti slobode osim iz razloga i u skladu sa postupkom u zakonu predviđenim.
  • 2.
    Svako ko je uhapšen biće u trenutku hapšenja obaviješten o razlozima hapšenja i u najkraćem roku će mu se saopćiti bilo kakva optužba protiv njega.

(...)

  • 4.
    Ko god je hapšenjem ili pritvaranjem lišen slobode ima pravo da uloži žalbu kod suda u cilju da sud bez odlaganja odluči o zakonitosti lišenja slobode i naredi njegovo oslobođenje ako je pritvor nezakonit.
  • 50.
    Ustavni sud ukazuje da su predmet osporavanja apelacijom odluke kojim je apelantu izuzetno produžena mjera nadzora u Imigracionom centru radi osiguranja da se izvrši rješenje o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost.
  • 51.
    Apelant ističe da mu je pravo na slobodu i sigurnost povrijeđeno, jer mu je osporenim odlukama mjera izuzetnog produženja nadzora izrečena zbog toga što predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Također, apelant ističe da mu u postupku izricanja i produženja mjere nikad nije omogućeno, ni u naznakama, da se upozna sa informacijom OSA-e na kojoj je ovaj zaključak utemeljen, a kako bi se od njih mogao uspješno braniti i osporavati ih. Dalje, apelant tvrdi da mu mjera nadzora nije izrečena u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju, već da predstavlja preventivni zatvor, kao i da nadležni organi postupak protjerivanja nisu vodili sa potrebnom marljivošću.
  • 52.
    Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 3727/08, presuda od 7. februara 2012. godine) i Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine) preispitivao pritvor koji je u slučaju oba aplikanta prvobitno određen i, u nekoliko navrata, produžavan na osnovu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS (stranac se mogao staviti pod nadzor u imigracioni centar zbog postojanja osnova sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje moglo ugroziti javnu sigurnost, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost). Ponovivši svoje ranije iskazane stavove da član 5. stav 1. tač. od a) do f) Evropske konvencije sadrži iscrpnu listu izuzetaka i da je samo usko tumačenje tih izuzetaka kompatibilno sa ciljevima člana 5. Evropske konvencije, te da pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga nije dopušten (vidi, Evropski sud, A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 3455/05, 19. februar 2009. godine, stav 171), Evropski sud je u oba slučaja zaključio da pritvor, određen i produžavan samo na osnovu činjenice da se radilo o licima za koja je postojala procjena da predstavljaju prijetnju po nacionalnu sigurnost ne zadovoljava standarde člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, odnosno da je lišavanje slobode u smislu navedene odredbe opravdano samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja (Al-Husin, stav 62, i Al-Hamdani, stav 59). Slijedeći navedeno, Evropski sud je zaključio da su u slučaju oba aplikanta u označenom vremenskom periodu, u kojem se mjera nadzora zasnivala jedino na činjenici da su prijetnja po nacionalnu sigurnost i u kojem protiv njih još uvijek nije bio pokrenut, odnosno vođen postupak protjerivanja, povrijeđene garancije iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
  • 53.
    Međutim, u oba slučaja Evropski sud je ukazao na to da je mjera nadzora u Imigracionom centru, nakon što su donesena rješenja o protjerivanju, te imajući u vidu i ostale pobrojane relevantne faktore, zadovoljila standarde iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, pa u odnosu na ovaj period nije ni utvrđena povreda navedenog prava. Naime, Evropski sud je istakao (vidi, Al-Husin):

"67. Što se tiče kasnijeg perioda, sud konstatira da je rješenje o protjerivanju doneseno 1. februara 2011. godine. Domaće vlasti su žalbu protiv tog rješenja rješavale u roku od mjesec dana. Sud ne smatra da je taj period bio pretjerano dug. Iako je aplikant ostao u pritvoru do danas (7. februar 2012. godine), period od 15. marta 2011. mora se posmatrati zasebno pošto Vlada nije protjerala aplikanta u skladu sa zahtjevom koji je sud izdao prema Pravilu 39. Poslovnika suda (vidjeti, Chahal, gore citirano, tačka 114). Sud u vezi s tim ponavlja da su države ugovornice, prema članu 34. Konvencije, obavezne poštivati privremene mjere naložene prema Pravilu 39. (vidjeti, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], br. 46827/99 i 46951/99, tač. 99-129, ECHR 2005 I).

  • 68.
    Zbog toga, provođenje privremene mjere, nakon što je sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, samo po sebi nema nikakvog utjecaja na pitanje da li je lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. (vidjeti, Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske broj 25389/05, stav 74, ECHR 2007-II). Drugim riječima, domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona (ibid., tačka 75). Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje je bilo dozvoljeno i, zapravo, obavezno na temelju člana 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. (vidjeti tačku 36. gore) 1. Dalje, aplikantov pritvor redovno je produžavan svakog mjeseca kao što to predviđa domaći zakon.
  • 69.
    S obzirom na navedeno, sud zaključuje da je postupak protjerivanja, mada privremeno obustavljen u skladu sa zahtjevom suda, ipak bio u toku od 1. februara 2011, te se vodio strogo u skladu sa domaćim zakonom (uporediti S.P. protiv Belgije (dec.) br. 12572/08, 14. jun 2011, suprotno od Ryabikin protiv Rusije, br. 8320/04, tačka 132, 19. jun 2008, i Abdolkhani i Karimnia protiv Turske, br. 30471/08, tačka 134, ECHR 2009-...). Pošto nema naznaka da su vlasti djelovale sa lošom namjerom, da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima, ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kojeg drugog razloga (vidjeti Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citirano, tač. 67-74), ne postoji kršenje člana 5. stav 1. Konvencije u pogledu perioda aplikantovog pritvora nakon 1. februara 2011. godine."
  • 54.
    Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju u trenutku podnošenja apelacije Ustavnom sudu apelant već bio obratio predstavkom Komitetu, tvrdeći su mu povrijeđena prava iz člana 9. st. 1, 2. i 4. MPGPP. Na zasjedanju od 14. oktobra do 1. novembra 2013. godine Komitet je usvojio Stavove u kojim je, pored ostalog, utvrđeno da su povrijeđena navedena apelantova prava.
  • 55.
    U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Komitet istakao (vidi tačku 10.4. Stavova) da "(...) autoru predstavke nikada nisu predočeni razlozi ili dokazi na osnovu kojih su organi vlasti došli do zaključka da on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, kao ni bilo kakvo posebno objašnjenje zašto nije mogao dobiti bilo kakvu informaciju o ovom predmetu. Na osnovu materijala dobijenih od strana u postupku, Komitet je zaključio da Sud (BiH) koji je analizirao mjere pritvora nije razmotrio adekvatnost ove procjene, niti je objasnio zašto ni sam nije mogao doći do informacija o osnovama utemeljenosti takve procjene. Shodno tome, Komitet smatra da su početno hapšenje i pritvor mogli biti opravdani na osnovu informacija koje su bile dostupne državi članici, ali da joj kasnije nije pošlo za rukom da opravda neophodnost kontinuiranog i produženog pritvora od 2009. godine i da pokaže da se drugim manje invazivnim mjerama nije mogao postići isti cilj. Shodno tome, Komitet smatra da su određivanjem pritvora autoru predstavke povrijeđena njegova prava iz člana 9. stav 1. Pakta".
  • 56.
    U vezi sa navodima o povredi člana 9. stav 2. MPGPP, Komitet je istakao (vidi stav 10.5) "(...) da nedostatak informacija koje su autoru predstavke trebale biti na raspolaganju od organa uprave kada je bio smješten u Imigracioni centar u Sarajevu, kao i sudovima, o razlozima na osnovu kojih ga smatraju prijetnjom za sigurnost, u praksi narušava njegovo pravo da od suda zatraži puštanje na slobodu. Shodno tome, Komitet zaključuje da je, zbog nedostatka informacija autoru predstavke o razlozima za njegovo hapšenje, država članica prekršila njegovo pravo po članu 9. stav 2. Pakta".
  • 57.
    Najzad, Komitet je istakao (vidi tačku 10.6) "(...) da po članu 9. stav 4. Pakta, sudovi koji preispituju zakonitost pritvora moraju uzeti u obzir sve relevantne faktore neophodne za procjenu zakonitosti pritvora. Na osnovu dostavljenog materijala, Komitet zaključuje da sudovi nisu imali pristup informacijama koje su obavještajno-sigurnosne agencije navele na zaključak da autora predstavke treba smatrati prijetnjom za javni red, mir i sigurnost države članice i nisu doveli u pitanje razloge zbog kojih ni sami nisu mogli biti obaviješteni o osnovama na kojim je procjena zasnovana. Komitet zaključuje da razmatranje zakonitosti pritvora od sudova države članice nije bilo srazmjerno standardima revizije koje zahtijeva član 9. stav 4. i da su time prekršili ovu odredbu Pakta".
  • 58.
    Ustavni sud ukazuje da iz navedenih stavova Evropskog suda proizlazi da je lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije dozvoljeno ukoliko je preduzeto u vezi sa postupkom protjerivanja koji mora biti vođen sa potrebnom marljivošću, te ukoliko je "zakonito". Tamo gdje se postavi pitanje "zakonitosti" pritvora, uključujući pitanje da li je vođen "postupak propisan zakonom", Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode treba, pored toga, biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja – a pojam "proizvoljnosti" u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidjeti, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] br. 13229/03, tačka 67, ECHR 2008). Najzad, Evropski sud je prihvatio (vidi, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996, st. 130-131) da korištenje povjerljivih materijala može biti neizbježno kad je u pitanju nacionalna sigurnost, ali je smatrao da ovo ne znači da izvršne vlasti mogu biti oslobođene efektivne kontrole domaćih sudova kad god oni odluče tvrditi da su uključena pitanja nacionalne sigurnosti i terorizma.
  • 59.
    Dovodeći u vezu apelantove suštinske navode da je lišavanje slobode po osnovu osporenih odluka zasnovano na činjenici da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a da mu ni u naznakama nije omogućeno da se upozna sa razlozima na kojim je ova procjena zasnovana, kao i obrazloženje iz osporenih presuda Suda BiH da je ova činjenica utvrđena na temelju Informacije OSA-e kao " jasnoj procjeni organa nadležnog za prikupljanje podataka, a ne nejasnim saznanjima" bez razloga i obrazloženja na temelju čega je zauzet ovakav stav, Ustavni sud smatra da nema razloga da i u konkretnom slučaju odstupi od citiranih stavova Evropskog suda i Komiteta za ljudska prava.
  • 60.
    U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu mjera nadzora, nakon donošenja rješenja o protjerivanju, određena zbog toga što predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Naime, članom 99. stav 2. tačka a) ZKBS određeno je da se mjera nadzora može izreći strancu nakon donošenja rješenja o protjerivanju ukoliko je utvrđeno da on predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je mjera izrečena iz razloga, te na način i u postupku propisanom zakonom koje je Služba za strance, kao zakonom ovlašteni organ za njeno izricanje, dosljedno poštivala. Dalje, izuzetno produženje mjere nadzora je izrečeno u trajanju propisanom zakonom, a apelantu nije bila uskraćena ni mogućnost sudskog preispitivanja ove odluke. Činjenica da je apelant prijetnja za nacionalnu sigurnost ocijenjena je na osnovu Informacije OSA-e, koja je, u skladu sa članom 7. ZKBS, ovlaštena da vrši sigurnosne provjere za strance. Istim članom je određeno da, kada se podaci koji nose oznaku tajnosti koriste pri donošenju upravnog akta, onda se s njima ima postupati u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Shodno članu 5. ovog zakona, sudije Suda BiH bez sigurnosnih provjera imaju pristup informacijama svih stepena tajnosti koje su im potrebne za obavljanje njihove dužnosti.
  • 61.
    U konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih odluka odlučna činjenica da je apelant prijetnja po nacionalnu sigurnost zasnovana je na Informaciji OSA-e u vezi s kojom je jedino konstatirano da predstavlja jasnu procjenu nadležnog organa, a ne nejasna saznanja. Kada se ovaj stav dovede u vezu sa citiranim Stavovima Komiteta, ne može se zaključiti da je Sud BiH ovu informaciju podvrgao adekvatnoj procjeni, odnosno da se upoznao sa osnovama utemeljenosti takve procjene iako je, kako to proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti tajnih podataka, imao ovlaštenje to učiniti i što je, s obzirom da je u predmetnom postupku ispitivao zakonitost akta kojim je apelantu produžen nadzor u Imigracionom centru i zbog toga što je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, u kontekstu svog ovlaštenja da ispita da li su ispunjeni uvjeti propisani ZKBS za donošenje rješenja o produženju nadzora, nesporno trebalo da učini. Ovo tim prije što apelant u toku postupka nije bio upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost a zbog čega ih nije mogao sa uspjehom ni osporavati, niti na bilo koji način dovesti u pitanje. Ustavni sud podsjeća da u upravnom sporu sud odlučuje o zakonitosti upravnog akta kojim je odlučeno o nekom pravu ili interesu pojedinaca, te da je ovaj postupak poseban vid sudske kontrole organa uprave. U tom smislu nikakve razlike i izuzeci ne postoje ni kada je u pitanju preispitivanje rješenja kojim je određena mjera nadzora u imigracionom centru čak i kada se u njegovom donošenju koriste podaci koji nose oznaku tajnosti. U protivnom, izvršna vlast bila bi oslobođena efektivne sudske kontrole svaki put kada se pozove na razloge sigurnosti, čime bi bila izigrana svrha ovog postupka i zaštita koju osigurava.
  • 62.
    Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantu mjera izuzetnog produženja nadzora određena i zbog razloga utvrđenih članom 99. stav 2. tačka b) ZKBS, tj. radi izvršenja rješenja o protjerivanju kada postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći, ili na drugi način onemogućiti izvršenje rješenja. Međutim, u konkretnom slučaju ni pred upravnim organima, kao ni pred Sudom BiH nije utvrđivano postojanje osnova sumnje od apelantovog bjekstva, ili onemogućavanja izvršenja rješenja na drugi način.
  • 63.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluke o izuzetnom produženju nadzora koje su donesene nakon donošenja privremene mjere Komiteta da apelant ne bude deportiran u Irak dok ne bude odlučeno o njegovoj predstavci. Ministarstvo i Služba za strance, s tim u vezi, ukazuju da je ova činjenica, također, bila od odlučnog značaja za trajanje mjere i na nemogućnost apelantovog protjerivanja. Međutim, ova činjenica je bez značaja za ocjenu zakonitosti apelantovog lišavanja slobode (vidi, već citirane, Al-Hamdani i Al-Husin). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je privremenom mjerom zatraženo da se zastane sa apelantovom deportacijom u Irak, ali da to nadležne organe nije sprečavalo da nastave postupak apelantove deportacije u neku treću zemlju koja bi garantirala da apelanta neće poslati u Irak (vidi, Evropski sud, Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske, presuda od 26. aprila 2007. godine, stav 74). U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su nadležni organi u tom smislu preduzimali bilo kakve mjere. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je, nakon izricanja privremene mjere, država BiH obavijestila Komitet da će postupak apelantove deportacije u Irak biti zaustavljen, ali da će apelant i dalje ostati u Imigracionom centru koji ne može napuštati, jer predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost (vidi Stavove Komiteta, tačka 2.1).
  • 64.
    Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantu mjera protjerivanja iz BiH izrečena rješenjem Službe za strance iz 2010. godine, a na temelju čl. 87, 88. stav 1. tač. a), d), e) i h) i člana 117. ZKBS. Članom 88. stav 1. tačka h) ZKBS je propisano izricanje ove mjere i zbog toga što stranac predstavlja prijetnju po javnu i sigurnost BiH, a članom 87. da se stranac može staviti pod nadzor u imigracioni centar dok rješenje o protjerivanju ne postane izvršno. Imajući u vidu stavove koje je zauzeo Evropski sud u pogledu navedenih zakonskih rješenja (vidi, mutatis mutandis, već citirane, Al-Husin, stav 64. i Al-Hamdani, stav 59), Ustavni sud, na temelju dokumenata koji su mu predočeni, kao ni iz odgovora Ministarstva i Službe za strance nije mogao zaključiti zašto ova zakonska mogućnost nije iskorištena i u apelantovom slučaju. Ovo tim prije što rješenje o apelantovom protjerivanju nije postalo i izvršno u smislu člana 99. ZKBS.
  • 65.
    Najzad, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono upravno odjeljenje Suda BiH u svojim novijim odlukama, koje su donesene nakon dostave Stavova Komiteta povodom apelantove predstavke, preispitujući mjeru izuzetnog produženja nadzora apelantu radi izvršenja rješenja o protjerivanju a radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja apelanta, jer predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, zauzeo stav da određivanje mjere nadzora u imigracionom centru ne zadovoljava standard iz člana 5. Evropske konvencije i člana 9. MPGPP.
  • 66.
    Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja mjera izuzetnog produženja nadzora ne zadovoljava standard zakonitosti s obzirom na to da je, i nakon donošenja rješenja o protjerivanju, apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost, a koja odlučna činjenica je utvrđena na temelju Informacije OSA-e s kojom apelant nije bio upoznat ni u naznakama, a pri tome iz razloga i obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti da je Sud BiH, u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje ima, ovu činjenicu ocijenio na adekvatan način i izjasnio se o njenoj osnovanosti.
  • 67.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
  • 68.
    Konačno, Ustavni sud smatra neophodnim naglasiti da je, imajući u vidu da su predmet osporavanja odluke na temelju kojih je apelant bio lišen slobode u periodu od 19. juna 2013. godine do 16. septembra 2013. godine, te da Apelaciono upravno odjeljenje Suda BiH u svojim novim odlukama dosljedno poštuje stavove Evropskog suda i Komiteta za ljudska prava, zaključio da je, izuzetno u okolnostima konkretnog slučaja, dovoljno utvrditi kršenje ljudskih prava u osporenim presudama, te da nema potrebe da predmet vraća na ponovno odlučivanje (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3153/09 od 15. maja 2012. godine, stav 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

  • 69.
    Apelant je istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 70.
    S obzirom na to da se apelantove tvrdnje o povredi ovih prava, u suštini, svode na navode da su osporene odluke nezakonite, a da je u ovoj odluci već utvrđeno da su u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke nezakonite i da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode i u odnosu na pobrojana prava.

VIII. Zaključak

  • 71.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja mjera izuzetnog produženja nadzora ne zadovoljava standard zakonitosti s obzirom na to da je, i nakon donošenja rješenja o protjerivanju, apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost na temelju Informacije OSA-e s kojom nije bio upoznat ni u naznakama, te koju je Sud BiH propustio ocijeniti na adekvatan način i izjasniti se o njenoj osnovanosti.
  • 72.
    Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 73.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.