Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1486/10, rješavajući apelaciju Adija Peze i Ide Pezo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adija Peze i Ide Pezo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001068 08 Rev od 11. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 53 P 001068 08 Gž od 13. maja 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    Adi Pezo i Ida Pezo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnijeli su 27. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 001068 08 Rev od 11. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 53 P 001068 08 Gž od 13. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), te od Općine Stolac zatraženo je 1. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. februara 2011. godine. Kantonalni sud je odgovor dostavio 15. februara 2011. godine. Tužena je dostavila odgovor 7. februara 2011. godine. Općina Stolac je dostavila odgovor 17. februara 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 1. aprila 2011. godine

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 53 P 001068 05 P od 30. novembra 2007. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženu da na ime naknade štete na porodičnoj stambenoj kući, označenih karakteristika, sazida porodičnu stambenu kuću apelantima na postojećim temeljima označenih karakteristika. U slučaju neizvršenja ili nemogućnosti izvršenja, tužena se oslobađa predmetne obaveze isplatom iznosa od 91.890,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2007. godine kao dana presuđenja pa do isplate. U odnosu na Općinu Stolac kao prvotuženu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
  • 7.
    U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da su apelanti u tužbi ukazali da je "od časa potpisivanja Dejtonskog sporazuma na području općine Stolac došlo do masovnog miniranja kuća građana koji nisu hrvatske nacionalnosti, te i pored brojnosti miniranja i uništenja kuća, nisu preduzimane radnje u smislu otkrivanja i sprečavanja tih radnji. U januaru 1997. godine, korištenjem eksplozivne naprave, kao akt nasilja i terora, dolazi do dizanja u zrak predmetne kuće, pa stoga tužitelji (apelanti) na osnovu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za štetu nastalu uslijed nasilja i terora za koju je odgovorna društveno-politička zajednica, podnose tužbu protiv tužene (…)".
  • 8.
    U obrazloženju presude je, dalje, ukazano da pasivna legitimacija tužene proizlazi iz člana 180. ZOO, jer društveno-politička zajednica odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine uslijed akta terora i nasilja, čiji organi su dužni da spriječe takvu štetu. S obzirom na to da je šteta koju su apelanti pretrpjeli posljedica napada koji se može podvesti pod akt terorizma, organi koji su bili dužni spriječiti tu štetu su organi tužene, a njihova nadležnost se zasniva na odredbama člana III/1.G Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članu 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine prema kojima su u isključivoj nadležnosti Federacije poslovi suzbijanja i sprečavanja terorizma.
  • 9.
    Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da je na osnovu provedenih dokaza: saslušanja svjedoka navedenih u presudi, zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 27. oktobra 2006. godine, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, uvida u spis Općinskog tužilaštva Stolac broj: Kt 29/98, podneska drugotuženog u predmetu broj P-332/06, uvida u ostavinsko rješenje i posjedovni list kao nesporno utvrđeno da su u januaru 1997. godine kuću apelanata minirali nepoznati počinitelji, te da su minirane i kuće saslušanih svjedoka, komšija apelanata, odnosno 58 kuća u naselju Bokulj-Uzinovići u Stocu u vrijeme kada je trebalo da uslijedi povratak Bošnjaka u njihove prijeratne domove u ovom naselju. Imajući u vidu opće prilike u tom dijelu Federacije iz tog vremena, da se kontinuiranim miniranjem kuća u ovom naselju, u kojem su pretežno bile kuće Bošnjaka, radilo o uništenju njihove imovine radi sprečavanja njihovog povratka stvaranjem osjećanja nesigurnosti kod građana bošnjačke nacionalnosti, Općinski sud je zaključio da se postupak nepoznatih počinilaca može podvesti pod biće krivičnog djela terorizam iz člana 125. tada važećeg Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).
  • 10.
    Dalje, Općinski sud je ukazao da je do štete na imovini apelanata došlo zbog propusta federalnih organa unutrašnjih poslova da štetu spriječe, pa da je, shodno članu 180. ZOO, tužena dužna štetu nadoknaditi, jer očigledno nije vođen krivični postupak, počinitelj je nepoznat, pa da je sud ovlašten u postupku naknade štete utvrditi da li je šteta počinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela terorizma ili nasilja i da li je počinitelj postupao iz neprijateljskih pobuda prema BiH, odnosno izazivanja osjećanja nesigurnosti kod građana bošnjačke nacionalnosti i onemogućavanja slobodnog povratka u prebivalište iz kojeg su protjerani.
  • 11.
    Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je ukazano da, prema članu 377. stav 1. ZOO, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje, ukazano je da je prema preuzetom KZSFRJ za krivično djelo terorizam utvrđena kazna zatvora od najmanje tri godine, da nije bio propisan posebni maksimum kazne, pa da se u tom slučaju rok zastarjelosti određuje prema općem maksimumu kazne zatvora (u vrijeme izvršenja krivičnog djela, opći maksimum kazne zatvora je iznosio 15 godina). Slijedeći navedeno, te imajući u vidu da su apelanti tužbu podnijeli 12. oktobra 2005. godine, Općinski sud je zaključio da potraživanja apelanata nisu zastarjela.
  • 12.
    Kantonalni sud je Presudom broj 07 53 P 001068 08 Gž od 13. maja 2008. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata da im tužena na ime naknade štete na porodičnoj stambenoj kući sagradi kuću navedenih karakteristika, te da se, u slučaju neizvršenja ili nemogućnosti, tužena oslobađa obaveze isplatom označenog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama.
  • 13.
    U obrazloženju presude je ukazano da je miniranje kuće [apelanata] uz miniranje ostalih kuća Bošnjaka u naselju Bokulja, Stolac, koje su počinila nepoznata lica, izvršeno iz političkih pobuda s ciljem da se spriječi povratak Bošnjaka u Stolac i da se može podvesti pod definiciju terorizma, kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja. Dalje, ukazano je da su organi nadležni da spriječe tu štetu federalni organi unutrašnjih poslova, te da se njihova nadležnost zasniva na odredbama člana III/1. Ustava Federacije BiH i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima prema kojim su u isključivoj nadležnosti Federacije (tužene) poslovi suzbijanja i sprečavanja terorizma, shodno čemu, u smislu člana 180. ZOO, za štetu odgovara tužena.
  • 14.
    Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja pozivom na član 377. stav 1. ZOO. S tim u vezi je ukazano da u konkretnom slučaju nije utvrđeno ko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je pokrenut krivični postupak protiv bilo kojeg lica, pa da nije bilo pravilno da se primijeni rok zastarjelosti iz člana 377. ZOO jer, u konkretnom slučaju, naknada štete nije tražena od učinioca krivičnog djela, već od pravnih lica za posebne slučajeve odgovornosti (uslijed terorističkog akta, u smislu člana 180. ZOO). Shodno navedenom, potraživanje naknade štete po osnovu odgovornosti države za štetu zastarijeva u rokovima propisanim članom 376. ZOO (Odluka Vrhovnog suda broj Rev. 1330/05 od 12. decembra 2006. godine), pa pošto je od momenta nastanka štete (januar 1997. godina), pa do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (tužba podnesena 12. oktobra 2005. godine) protekao objektivni rok od pet godina od nastanka štete, zaključeno je da je potraživanje apelanata zastarjelo.
  • 15.
    Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 001068 08 Rev od 11. februara 2010. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da nije osnovan revizioni prigovor [apelanata] da je drugostepeni sud neosnovano odbio njihov tužbeni zahtjev primjenom člana 376. ZOO, jer je trebalo primijeniti član 377. ZOO. Vrhovni sud je istakao da, suprotno shvatanju apelanata, pri utvrđenom činjeničnom stanju, tj. da počinilac predmetne štete nije pronađen, niti je utvrđeno da je krivični postupak pokrenut protiv bilo kojeg lica koje bi se moglo dovesti u vezu sa štetnim događajem, i prema shvatanju tog suda, nije bilo mjesta za primjenu roka zastare potraživanja iz člana 377. ZOO zbog toga što u predmetnom slučaju naknada štete nije tražena od učinioca krivičnog djela, već od pravnih lica za poseban slučaj odgovornosti (član 180. ZOO). S obzirom na to da je predmetna šteta nastala u januaru 1997. godine, a pošto su apelanti podnijeli tužbu 12. oktobra 2005. godine, u smislu člana 376. stav 2. ZOO, potraživanje apelanata je zastarjelo, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su onemogućeni u uživanju prava i sloboda bez diskriminacije.
  • 17.
    Apelanti navode da su od potpisivanja Dejtonskog sporazuma pa sve do 2004, odnosno 2005. godine "kuće protjeranih lica u kontinuitetu bile izložene aktu nasilja i terorizma u smislu miniranja, paljenja i uništenja, usmjerene ka onemogućavanju povratka na svoje domove licima koja nisu dominantna na tom području". Također, ukazuju da su "sud i policija konstatirali takvo nasilje a tužilaštvo evidentiralo takve radnje u smislu prijava protiv nepoznatih počinioca". S obzirom na to da je vrijeme prolazilo a da nije pronađen počinilac radnji miniranja, apelanti su podnijeli tužbu radi naknade štete koja im je nanijeta miniranjem kuće. Apelanti tvrde da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, zasnivajući svoje odluke na članu 371. ZOO. Apelanti smatraju da je trebalo primijeniti član 377. ZOO "čime bi se otklonio i svaki diskriminirajući odnos, diskriminacija - u smislu pravljenja razlike između štete za koju je odgovorno osiguravajuće društvo, odnosno drugi pravni subjekt, od društveno-političke zajednice, a nikako da se za štetu za koju je odgovorna društveno-politička zajednica primjenjuje član 371. ZOO". U prilog navedenom apelanti su istakli da po istom pravnom osnovu – štetnoj radnji sudovi prave razliku povodom primjene roka zastarjelosti po tome da li se radi o odgovornosti društveno-političke zajednice ili nekog drugog pravnog lica. Kao ilustraciju apelanti navode da, u slučaju da je štetnu radnju počinio vozač osiguranim vozilom i da se prethodno vodio krivični postupak, vezano za zastarjelost primijenio bi se član 377. ZOO, pa smatraju da nema opravdanja da se u odnosu na društveno-političku zajednicu primijeni član 371. ZOO, jer primjena tog člana, prema mišljenju apelanata, predstavlja privilegiranje društveno-političke zajednice, a to kao rezultat ima pravljenje razlike među licima. Dalje, apelanti ukazuju da član 371. ZOO propisuje opći zastarni rok koji se vezuje za član 376. ZOO, ali da ZOO kao poseban postupak izdvaja naknadu štete nastale posljedicama krivičnog djela, pa rokovi zastarjelosti u ovom slučaju predstavljaju izuzetak od općeg zastarnog roka. Prema mišljenju apelanata, pojam "odgovorno lice" iz člana 376. ZOO (član 377. ZOO) predstavlja širi pojam koji podrazumijeva, osim lica koja su počinila štetu, i lica koja za štetu treba da odgovaraju. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da nije mogao biti primijenjen član 371. ZOO za društveno-političku zajednicu, odnosno da njegova primjena "u biti izražava diskriminaciju u subjektima". Apelanti zaključuju da je "ovakvim suđenjem i presuđenjem napravljena razlika među subjektima iz iste uzročne radnje, te su povrijeđena prava uživanja i slobode bez diskriminacije, gdje je uskraćeno i pravo na pravično saslušanje u smislu što se uskraćuje da se 'čuje' smisao odredbe člana 376. ZOO i što pravi razliku u primjeni propisa ovisno ko je nosilac takve odgovornosti, pa je time povrijeđeno i pravo na imovinu".

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da pri donošenju presude tog suda apelantima nisu uskraćena garantirana prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
  • 19.
    Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da se apelanti pozivaju na tumačenje odredaba materijalnog prava a da zadatak Ustavnog suda nije da utvrđuje činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, izuzev ako je posljedica toga kršenje prava garantiranih Ustavom. Prema ocjeni tužene, u konkretnom slučaju se ne radi o situaciji u kojoj bi se mogao primijeniti navedeni izuzetak. Tužena je istakla i da smatra da redovni sudovi nisu povrijedili, niti prekršili niti jedno pravo apelanata garantirano Ustavom ili Evropskom konvencijom, te da smatra neprihvatljivim i paušalnim navode iz apelacije, bez prezentiranja bilo kakvih dokaza o kršenju navedenih prava.
  • 21.
    Općina Stolac je u odgovoru na navode iz apelacije istakla da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, tj. član 376. stav 2. ZOO, te da je razloge i obrazloženja kao valjane prihvatio Vrhovni sud. Shodno navedenom, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.

(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.

Opći rok zastare

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom

Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 001068 08 Rev od 11. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. marta 2010. godine a apelacija je podnesena 26. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelanti pobijaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
    • 29.
      Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, uvažavajući prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena, pogrešno primijenili član 371. ZOO i odbili njihov zahtjev za naknadu štete. Apelanti su u apelacionim navodima istakli da je šteta nastala kao rezultat krivičnog djela pa se u takvoj situaciji pri računanju rokova zastarjelosti ne može primijeniti opći zastarni rok iz člana 371. ZOO, već se ima primijeniti zastarni rok iz člana 377. ZOO. Apelanti su identičan navod istakli u reviziji izjavljenoj protiv osporene drugostepene presude.
    • 30.
      U vezi sa navodima apelanata da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
    • 31.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
    • 32.
      U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju apelanti tužbeni zahtjev za naknadu štete temeljili na članu 180. ZOO. Navedenom zakonskom odredbom je, pored ostalog, propisano da za uništenje imovine fizičkih lica uslijed akta nasilja ili terora odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi, prema važećim propisima, bili dužni spriječiti da takva šteta nastane.
    • 33.
      Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je imovina apelanata uništena uslijed akta terora, da je tužena pasivno legitimirana u smislu člana 180. ZOO, jer su njeni organi, shodno članu III/1.G Ustava Federacije BiH, te članu 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, isključivo nadležni za poslove suzbijanja i sprečavanja terora.
    • 34.
      Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 376. ZOO propisuje, kao opće pravilo, da potraživanja naknade bilo koje štete zastarijevaju u roku od tri godine od saznanja za štetu i njenog počinioca, odnosno u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Kao izuzetak od ovog pravila, član 377. ZOO propisuje da zahtjev za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom prema odgovornom licu zastarijeva kada protekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja, ako je za krivično gonjenje predviđen duži rok zastarjelosti.
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja, istaknutom od tužene, zaključio da je neosnovan i da se imaju primijeniti rokovi zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Naime, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je kuća apelanata srušena uslijed akta terora, da su ovu radnju preduzela nepoznata lica, odnosno da zbog toga nije vođen krivični postupak protiv bilo koga. Dalje, zaključeno je da se radnja nepoznatog počinioca može podvesti pod obilježje krivičnog djela terorizma iz člana 125. KZSFRJ, pa da zbog toga treba da se primijene rokovi zastarjelosti iz člana 377. ZOO, tj. rokovi za zastarijevanje krivičnog gonjenja za konkretno krivično djelo. Pritom Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije vođen krivični postupak, da je počinilac nepoznat, pa da je taj sud u postupku naknade štete ovlašten utvrditi da li je šteta pričinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.
    • 36.
      Ustavni sud, dalje, zapaža da su, s druge strane, Kantonalni i Vrhovni sud, iako su se saglasili da postoji odgovornost tužene u smislu člana 180. ZOO, jer je kuća apelanata uništena uslijed akta terora, pri tome ne kvalificirajući ovaj akt kao konkretno krivično djelo, zaključili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz člana 376. ZOO. U vezi s tim je ukazano da nije utvrđeno ko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut krivični postupak protiv bilo koga, pa pošto je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu člana 180. ZOO, imaju se primijeniti rokovi iz člana 376, a ne 377. ZOO, kako je učinio Općinski sud.
    • 37.
      Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
    • 38.
      Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proistekle iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je konstatirao (stav 35) "(…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na temelju člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka". Evropski sud je zaključio da (stav 36) "time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu".
    • 39.
      Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju apelanti građansku tužbu kojom su od tužene potraživali naknadu štete koja je, kako su tvrdili, nastala 1997. godine podnijeli 12. oktobra 2005. godine. Iz navedenog proizlazi da je tužba podnijeta nakon proteka općeg zastarnog roka za potraživanja iz člana 371. ZOO, odnosno roka zastare za naknadu štete iz člana 376. ZOO, tj. nakon pet godina od kada je šteta nastala. Apelanti ne navode niti jedan razlog zbog kojeg tužbu nisu podnijeli u okviru navedenih rokova zastarjelosti i tako sudovima omogućili da ispitaju osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva. Naime, tužena u smislu člana 180. ZOO, što je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno, odgovara po principu objektivne odgovornosti, tj. bez obzira na krivicu. Tužena se ove odgovornosti ne može osloboditi čak i kada je protiv počinioca štetne radnje - akta terora, pokrenut i vođen krivični postupak u kojem je on proglašen krivim ili oslobođen, odnosno ukoliko su postojale smetnje da takav postupak uopće bude pokrenut. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da član 180. ZOO izričito i ne propisuje da oštećeni može tražiti naknadu štete zbog akta terora od onoga ko ga je preduzeo, odnosno koji je proglašen odgovornim za njega, iako ova mogućnost, shodno članu 154. ZOO, nije isključena.
    • 40.
      Dalje, u vezi s tvrdnjom apelanata da je šteta proistekla iz krivičnog djela zbog čega smatraju da je trebalo primijeniti rokove iz člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine) razmatrao slično pravno pitanje. Naime, u navedenom predmetu tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete je odbijen, jer su redovni sudovi zaključili da su protekli rokovi zastarjelosti iz člana 376. ZOO, a da se ne mogu primijeniti rokovi iz člana 377. ZOO s obzirom na to da su štetu počinila nepoznata lica i da za ovaj događaj nije pokrenut niti vođen krivični postupak, a apelanti nisu dokazali da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Međutim, apelanti su u tom predmetu u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima tvrdili da je šteta koju su pretrpjeli posljedica izvršenja krivičnog djela i na ovu okolnost su provodili i dokaze u postupku. Također, prije podnošenja tužbe apelanti su se obraćali javnim vlastima tražeći da se utvrdi ko je odgovaran za uništenje njihove imovine, ali javne vlasti, konkretno nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova, a zatim i nadležno tužilaštvo, nisu preduzele ništa kako bi ispitale sporni događaj iako se on odigrao neposredno ispred policijske stanice. Dakle, predmetni događaj, i pored obraćanja apelanata u tom predmetu nadležnim organima, u više navrata, nije bio uopće registriran u službenim evidencijama, niti je bilo šta preduzimano po zahtjevima apelanata da se taj događaj istraži. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud je zaključio da je provođenje istrage bilo obavezno kako bi se zaštitila imovina apelanata, pa da je tužena (Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu (tačka 35).
    • 41.
      Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju apelanti tužbeni zahtjev temeljili na članu 180. ZOO prema kojem za štetu nastalu uslijed akta nasilja i terora odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi bili dužni da spriječe štetu. Dakle, apelanti svoj tužbeni zahtjev nisu temeljili na tvrdnji da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, niti su u tom smislu provodili dokaze u postupku pred redovnim sudovima, kao što su bile okolnosti slučaja u predmetu broj AP 2763/09. Pritom iz navoda apelacije, kao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su se apelanti obraćali javnim vlastima s ciljem da se utvrdi ko je počinio rušenje njihove kuće, eventualno nudeći dokaze za svoje tvrdnje, kao i da su ove njihove zahtjeve javne vlasti u potpunosti ignorirale, što su, također, bile okolnosti slučaja u predmetu broj AP 2763/09. Shodno navedenom, a imajući u vidu da se, u skladu sa članom 240. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdnja apelanata, istaknuta tek u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela je bez značaja, jer ova činjenica nije ni bila predmet odlučivanja, niti su na ovu okolnost apelanti predlagali i provodili dokaze u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom na to da ovu činjenicu nisu isticali i da nije utvrđivana u postupku pred redovnim sudovima koji nisu imali priliku da se o njoj izjasne i da je utvrđuju, apelanti se na nju ne mogu s uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine).
    • 42.
      Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno tvrdnjama apelanata, ne pokreće se pitanje primjene rokova iz člana 377. ZOO zbog čega nije primjenjiv ni stav iz citirane Odluke Ustavnog suda broj AP 2763/09. U konkretnom slučaju apelantima je od momenta nastanka štete, odnosno od saznanja za nju, na raspolaganju bila mogućnost da podnesu građansku tužbu za naknadu štete u smislu člana 180. ZOO, pa su se apelanti, u smislu već navedenog stava Evropskog suda, izraženog u odluci Baničević protiv Hrvatske, propustom da tužbu podnesu u roku iz čl. 371. (opći rok za zastarjelost potraživanja) i 376. ZOO (rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete) našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu.
    • 43.
      U konkretnom slučaju, kada je nesporno utvrđeno da je šteta nastala u januaru 1997. godine a apelanti tužbeni zahtjev za njenu naknadu, zasnovan na članu 180. ZOO, podnijeli 12. oktobra 2005. godine, u nedostatku bilo kakvih razloga i obrazloženja od apelanata da su bili spriječeni da ranije istaknu svoj zahtjev, Ustavni sud smatra da zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja, koji je istakla tužena, primjenom člana 376. ZOO ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava.
    • 44.
      Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 45.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u prilog čemu su iznijeli identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.