USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 862/10, rješavajući apelaciju Budimke Bajo-Bollin i Zdenka Baje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Budimke Bajo-Bollin i Zdenka Baje podnesena zbog neprovođenja krivične istrage prema obavještenju Kolegija Okružnog tužilaštva u Bijeljini broj KTA-596/09 od 2. februara 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Budimka Bajo-Bollin i Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine podnijeli su 9. marta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neprovođenja krivične istrage prema obavještenju Kolegija Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj KTA-596/09 od 2. februara 2010. godine i Naredbi o neprovođenju krivične istrage broj KTA-596/09 od 4. januara 2010. godine. Apelanti su u periodu od 29. marta 2010. godine do 8. oktobra 2012. godine dostavili 23 dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva zatraženo je 8. novembra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Okružno tužilaštvo je 22. marta 2013. godine dostavilo odgovor i predmetni spis broj KTA-596/09.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 4. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Obavještenjem Okružnog tužilaštva broj KTA-596/09 od 4. januara 2010. godine apelanti su obaviješteni da Okružno tužilaštvo, shodno odredbama člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), neće provoditi istragu po Izvještaju CJB Bijeljina broj 10-2/3.2-230-662/09 od 30. jula 2009. godine kojim je to tužilaštvo obaviješteno o smrti djeteta Ivone Bajo (u daljnjem tekstu: oštećena), rođene 25. maja 2005. godine, iz Bijeljine, koja je preminula 23. jula 2009. godine nesretnim slučajem u Bijeljini, u Ulici kneza Ive od Semberije, neposredno ispred ulaza u preduzeće "Univerzal", gledajući iz pravca Bijeljine, kojom putanjom se kretala na dječijem biciklu marke BMX Turbo, te silaskom sa trotoara na navedeni ulaz, ubola u predio grudi na pokidanu metalnu žicu od korpe navedenog bicikla usljed čega je došlo do začepljenja dušnika i dušnice krvlju, te smrti.
- 7.Protiv navedenog obavještenja apelanti su uložili prigovor Okružnom tužilaštvu koje je odgovorom Kolegija Okružnog tužilaštva broj KTA-596/09 od 2. februara 2010. godine odbilo prigovor uz obrazloženje da, nakon razmatranja prigovora i cjelokupnog spisa, smatra da je odluka o neprovođenju istrage pravilna i zakonita, jer iz raspoložive dokumentacije i prikupljenog materijala proizlazi da je smrt oštećene nastupila nesretnim slučajem, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da se radi o nasilnoj smrti.
- 8.Iz veoma obimnog spisa broj KTA-596/09 proizlazi da je Okružno tužilaštvo, nakon prijema izvještaja CJB Bijeljina o navedenoj smrti, naredilo obavljanje obdukcije, te, nakon toga, medicinsko, bio-hemijsko i trasološko vještačenje, kao i vještačenje kamiona firme "Univerzal" za koje su apelanti tvrdili da postoji mogućnost da je uzrokovao smrt oštećene, na osnovu kojih je utvrđeno da je smrt oštećene nastupila na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Naime, nakon izvršene obdukcije, tokom koje je utvrđeno da smrt oštećene nije nastupila prirodno, već na način preciziran u nalazu i prethodnim tačkama ove odluke, obducent je u svom nalazu predložio da se obavi i DNA analiza bioloških tragova sa sumnjivog povrednog sredstva-bicikla. Poslije toga je 28. jula 2009. godine izdata pismena naredba Biološkom fakultetu u Beogradu da na osnovu nesporne krvi koja je prilikom obdukcije izuzeta od oštećene, te dostavljenih spornih uzoraka metalne korpe sa bicikla DNK analizom utvrdi da li na predmetnoj korpi ima bioloških mikrotragova tkiva, odnosno unutrašnjih izlučevina, koji su u komparaciji identični sa dostavljenim uzorkom krvi oštećene, te da se utvrdi DNK profil bioloških tragova.
- 9.Na osnovu navedene naredbe Biološki fakultet iz Beograda je 24. septembra 2009. godine dostavio nalaz izvršene DNK analize u kojoj je, između ostalog, navedeno da, s obzirom na to da postoji sličnost rane na tijelu oštećene i oblika žice sa predmetne korpe, predmetno oruđe ne može isključiti kao uzrok smrti, te je predloženo da se izvrši i daljnje trasološko i sudskomedicinsko vještačenje. Nakon toga, navedena vještačenja je, na osnovu naredbe od 12. oktobra 2009. godine, obavio vještak za kriminalističku trasologiju, balistiku i hemiju u Beogradu, prema čijem nalazu i mišljenju od 9. decembra 2009. godine zadobijena rana može potjecati od slobodnog kraja raskinutog metalnog obruča sa korpe bicikla.
- 10.Nakon toga je izvršeno i vještačenje kamiona firme "Univerzal" pred kojom se nesreća dogodila radi utvrđivanja postojanja mogućnosti da je taj kamion bio uzročnik nesreće, ali na osnovu izvršenog vještačenja je utvrđeno da nema tragova koji bi ukazivali na navedeno.
- 11.Osim toga, iz spisa proizlazi da se lice I. H. (protiv kojeg je ranije vođen krivični postupak zbog napada na dijete) prijavilo CJB Bijeljina, tvrdeći da je ubilo oštećenu, te da je policija nakon toga obavila više kriminoloških obrada radi utvrđivanja postojanja osnova sumnje da je navedeno lice zaista i ubilo oštećenu, između ostalog, pregled terena (katoličko groblje) na kojem je, prema njegovim tvrdnjama, I. H. odbacio oružje kojim je ubio oštećenu, ali da nisu pronađeni tragovi koji bi upućivali na takav zaključak, već da je, na osnovu psihijatrijskog vještačenja, utvrđeno da se radi o psihički poremećenom licu koje je neuračunljivo i koje je smješteno na psihijatrijsku kliniku.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelanti, koji su majka i ujak oštećene, navode da im je, usljed nepokretanja krivične istrage zbog smrti oštećene, prekršeno pravo na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život srodnika iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Navode da svi dokazi upućuju na činjenicu da je trebalo pokrenuti krivičnu istragu, jer ne postoji nikakva mogućnost da je smrt oštećene nastupila na način kako je to Okružno tužilaštvo navelo pošto se radi o aluminijskoj žici koja ne može nanijeti navedene povrede. Smatraju da su iza svega politička pozadina i organizirani kriminal, budući da su ukazivali tužilaštvima na kriminalne grupe u gradu, te da je i lice I. H., koje je priznalo ubistvo oštećene, smješteno u psihijatrijsku kliniku kako se ne bi otkrila prava istina. Smatraju da je ostalo nerazjašnjeno učešće kamiona firme "Univerzal" u događaju, te da nisu obavljena vještačenja na osnovu kojih bi se utvrdila prava istina. Navode da je i na njihov zahtjev patolog iz Hrvatske napravio nalaz i mišljenje na osnovu obdukcijskog nalaza i da je smatrao da smrt nije nastupila na način koji navodi Okružno tužilaštvo. Apelanti navode i da će, zbog pritiska i mučenja kojim su podvrgnuti zbog neprovođenja krivične istrage, biti primorani da se obrate sudu u Strazburu.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o krivičnom postupku RS - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 100/09) relevantne odredbe glase:
Član 168.
Pregled, obdukcija i ekshumacija leša
(1) Pregledi obdukcija leša preduzeće se uvijek kad u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja da je smrt uzrokovana krivičnim djelom ili da je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Ako je leš već zakopan, odrediće se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije.
(2) Pri pregledu i obdukciji leša preduzeće se potrebne mjere da se ustanovi identitet leša i u tom cilju posebno će se opisati podaci o vanjskim i unutrašnjim tjelesnim osobinama leša.
Član 169.
Pregled i obdukcija leša van specijalizovane medicinske ustanove
(1) Specijalizovana medicinska ustanova vrši pregled i obdukciju leša.
(2) Kad se vještačenje ne vrši u specijalizovanoj ustanovi, pregled i obdukciju leša vrši ljekar specijalista sudske medicine. Tim vještačenjem rukovodi tužilac o čemu vodi zapisnik. Sastavni dio zapisnika je nalaz i mišljenje vještaka.
(3) Za vještaka se ne može odrediti ljekar koji je liječio umrlog. Međutim, ljekar koji je liječio umrlog može se saslušati kao svjedok, radi davanja razjašnjenja o toku i okolnostima bolesti umrlog.
Član 170.
Izvještaj o pregledu i obdukciji
(1) Vještak sudske medicine će u svom mišljenju navesti uzrok i vrijeme kada je smrt nastupila.
(2) Ako je na lešu nađena bilo kakva povreda, utvrdiće da li je tu povredu nanio neko drugi i ako jeste, čime, na koji način, koliko vremena prije nego što je smrt nastupila i da li je ona prouzrokovala smrt. Ako je na lešu nađeno više povreda, utvrdiće se da li je svaka povreda izvršena istim sredstvom i koja je povreda prouzrokovala smrt, a ako je više smrtonosnih povreda, koja je od njih ili koje od njih su svojim zajedničkim djelovanjem bile uzrok smrti.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana naročito će se utvrditi da li je smrt prouzrokovana samom vrstom i opštom prirodom povrede ili zbog ličnog svojstva ili naročitog stanja organizma povrijeđenog ili zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti pod kojim je povreda nanijeta.
(4) Vještak je dužan da obrati pažnju na nađeni biološki materijal (krv, pljuvačka, sperma, urin i dr.) i da ga opiše i sačuva za biološko vještačenje – ako ono bude određeno.
Član 177.
Obavljanje analize dezoksiribonukleinske kiseline
Analizu dezoksiribonukleinske kiseline (u daljem tekstu: DNK) može obavljati isključivo institucija specijalizovana za tu vrstu vještačenja.
Član 178.
Kada se vrši analiza DNK
(1) Analiza DNK može se vršiti ukoliko je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog.
(2) Uzorci pljuvačke radi vršenja DNK analize mogu se uzimati uvijek i za to nije potreban pristanak lica, niti se ta radnja može smatrati povredom tjelesnog integriteta.
Član 224.
Naredba o sprovođenju istrage
(1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o učiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužioca.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelanti problematiziraju nepokretanje krivične istrage povodom smrti njima bliskog lica prema obavještenju o nepokretanju krivične istrage, a ne presudu nekog od sudova u BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti u konkretnom slučaju pitanje nadležnosti Ustavnog suda, budući da iz citiranih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda proizlazi da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH.
- 18.U vezi s tim Ustavni sud zapaža da odredbama ZKPRS nije predviđena mogućnost da, u slučaju kada tužilaštvo donese odluku o neprovođenju istrage, stranke koje su nezadovoljne takvom odlukom mogu izdjejstvovati meritornu odluku - presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom. Dalje, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPRS, proizlazi da je u takvim slučajevima jedini pravni lijek koji stranke mogu koristiti prigovor protiv odluke o neprovođenju istrage. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se ovakva zakonska regulativa, odnosno nemogućnost da apelanti u skladu sa važećim zakonodavstvom dođu do meritorne odluke koja bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda, ne može staviti na teret apelantima. Ovo osobito u situaciji kada apelacija podnesena Ustavnom sudu pokreće pitanja kršenja prava na život i prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne koja su zaštićena članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske u vezi sa događajima povodom kojih apelanti, dakle, nisu imali zakonsku mogućnost za vođenje bilo kakvog postupka. Pritom Ustavni sud podsjeća da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine postavljena obaveza državi BiH i entitetima da osiguraju najviši nivo priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i da je članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda propisana mogućnost postupanja Ustavnog suda i u slučaju kada nema presude nekog od sudova u BiH.
- 19.Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji njegova nadležnost. U prilog navedenom ide i činjenica da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao apelacije podnesene zbog kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine usljed nerazjašnjenih okolnosti pod kojima je nastupila smrt bliskih lica, te donosio odluke prema kojima je nepokretanje istrage dovelo do kršenja ovog prava (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljene na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 20.Međutim, to ne znači da apelanti prilikom podnošenja apelacije u ovakvim slučajevima ne treba da ispunjavaju i ostale uvjete iz člana 16. Pravila Ustavnog suda, već, naprotiv, i svi ostali uvjeti dopustivosti moraju biti ispunjeni kako bi se otvorila mogućnost da Ustavni sud postupa. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju predmet apelacije nepokretanje krivične istrage povodom smrti bliskog lica kojom su pokrenuta pitanja kršenja prava iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući navedenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, smatra da je, dakle, u takvim okolnostima apelacija dopustiva iako je osporena odluka/akt Tužilaštva o nepokretanju krivične istrage.
- 21.Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti akt Kolegija Okružnog tužilaštva broj KTA-596/09 od 2. februara 2010. godine, kojim je odbijen njihov prigovor protiv navedenog obavještenja o nepokretanju krivične istrage, a koji predstavlja konačnu odluku u konkretnom slučaju, primili 5. februara 2010. godine a apelaciju su podnijeli Ustavnom sudu 9. marta 2010. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete dopustivosti iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelanti navode da im je, zbog neprovođenja istrage povodom smrti oštećene kojoj su majka i ujak, te zbog psihičke patnje koju usljed toga trpe, prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pravo na život
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
- a)Pravo na život.
Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom (…(.
- 25.U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na život, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U. K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život(ibid.), ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede ‛[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ’, a tom obavezom se ne nameće ‛ishod, već sredstvo’ (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. Evropske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136) (E. M. i Š. T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50).
- 26.Obaveza da se provede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljeno da su umiješani zastupnici države (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998. godine, tačka 100). U skladu sa stavom iz odluke Evropske komisije za ljudska prava u predmetu Dujardin protiv Francuske od 2. septembra 1991. godine (Evropska komisija za ljudska prava, broj 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236), postoji pozitivna obaveza države, prema članu 2. Evropske konvencije, da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života (ibid., tačka 51).
- 27.Ustavni sud, također, zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2. Evropske konvencije, zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001, ili McKerr, presuda od 4. maja 2001. godine), (E. M. i Š. T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). Također, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio je da su povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine).
- 28.Ustavni sud, prije svega, naglašava da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je smrt oštećene nastupila upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije.
- 29.Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa Okružnog tužilaštva proizlazi da je to tužilaštvo, nakon prijema izvještaja CJB Bijeljina o smrti oštećene, preduzelo sve predistražne radnje, odnosno radnje dokazivanja u vidu vršenja obdukcije leša, biološkog, DNK i trasološkog vještačenja a nakon toga i saobraćajnog vještačenja, te ispitalo svjedoke poimenično navedene u zapisnicima koji su sastavni dio spisa. S tim u vezi, Okružno tužilaštvo je, na osnovu odredaba člana 224. ZKPRS, donijelo odluku o neprovođenju krivične istrage, jer iz svih prikupljenih nalaza i dokaza proizlazi da je smrt oštećene nastupila nesretnim slučajem. Također, Ustavni sud zapaža da iz spisa proizlazi da je navedeno tužilaštvo, nakon što se lice I. H. samo prijavilo kao izvršilac navodnog ubistva oštećene, izvršilo pregled terena (katoličko groblje) na kojem je I. H. tvrdio da je odbacio oružje kojim je ubio oštećenu, ali da je utvrdilo da se niti jedan pronađeni predmet ne može dovesti u vezu sa smrću oštećene. Okružno tužilaštvo je, također, zatražilo psihijatrijsko vještačenje I. H., te je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da se radi o psihički poremećenom licu koje je nakon toga smješteno na psihijatrijsku kliniku.
- 30.Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da je Okružno tužilaštvo preduzelo sve korake propisane zakonom radi prikupljanja dokaza o mogućem postojanju krivičnog djela ubistva, ali da je na osnovu svih prikupljenih činjenica utvrdilo da se radi o nesretnom slučaju, a ne o ubistvu. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Okružno tužilaštvo vodilo postupak prikupljanja dokaza, odnosno predistražne radnje u skladu sa odredbama ZKPRS i da je tom prilikom preduzelo brojne radnje koje su mu, u skladu sa odredbama ZKPRS, stajale na raspolaganju, a sve radi potpunog sagledavanja spornog događaja u smislu utvrđivanja činjenica koje su dovele do smrti oštećene, odnosno okolnosti bitnih za donošenje naredbe o provođenju istrage. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su obavljena detaljna vještačenja, pa i DNK vještačenje predmeta koji su bili uz tijelo oštećene, koje je obavila stručna ustanova iz Beograda, Republika Srbija, te da su ispitali svaku tvrdnju i sumnju koja im je povodom navedenog događaja predočena, pa čak i nakon donošenja odluke o neprovođenju istrage (radnje vezane za lice I. H.). Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj nije ostao nerazjašnjen u smislu navedenih standarda Evropske konvencije, te da, zbog nepokretanja krivične istrage u situaciji kakva je konkretna, nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku
- 31.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 32.Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste da li se može patnja koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu povodom smrti njihovog bliskog srodnika smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.
- 33.U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem, kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Evropskoj konvenciji već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Veliki broj međunarodnih normi je usvojen s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, naprimjer, od člana 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine (Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju) do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Osim Evropske konvencije, većina država članica Vijeća Evrope je istovremeno i strana u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1966. godine (koji članom 7. regulira da: Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja UN (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine.
- 34.Osim toga, Ustavni sud podsjeća na presude Evropskog suda u predmetima Kurt protiv Turske i Bazorkina protiv Rusije (vidi presude Evropskog suda Kurt protiv Turske, aplikacija broj 24276/94, presuda od 25. maja 1998, godine, i Bazorkina protiv Rusije, aplikacija broj 69481/01, presuda od 27. jula 2006. godine), U navedenim presudama Evropski sud je utvrdio kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije u odnosu na aplikantice koje su majke lica koja su prisilno odvele vojne jedinice, odnosno policija, i o čijoj sudbini nisu ništa saznale ni nakon nekoliko godina iako su državni organi vlasti tvrdili da se vode krivične istrage, ali nikada nije bilo nikakve potvrde tih tvrdnji. U navedenim predmetima Evropski sud je zaključio da su aplikantice, kao majke lica čija se sudbina ne zna, ali se pretpostavlja da su ubijena, nesporno žrtve neaktivnosti državnih vlasti, jer su patile i još pate budući da im sudbina bližnjih-sinova nije poznata. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na već citirane odluke ovog suda br. AP 3783/09, AP 143/04 i AP 1045/04 (vidi, AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je Ustavni sud, također, utvrdio kršenje prava apelanata iz člana 3. Evropske konvencije zbog nepokretanja krivične istrage povodom smrti bliskih lica.
- 35.Posmatrajući konkretan slučaj u svjetlu navedenih standarda, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, zbog neprovođenja krivične istrage, ne može govoriti o kršenju navedenog prava. Ustavni sud smatra da se na konkretan slučaj ne može primijeniti stav ovog suda izražen u već citiranoj odluci broj AP 3783/09, AP 143/04 ili, npr., u Odluci broj AP 1045/04, ili u presudama Evropskog suda Kurt protiv Turske i Bazorkina protiv Rusije u kojima je utvrđeno kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije zbog nepokretanja krivične istrage povodom smrti bliskih lica. Naime, kako je u prethodnim tačkama ove odluke elaborirano, u konkretnom slučaju istraga nije pokrenuta, jer nisu pronađene nikakve barem indicije koje bi upućivale na mogućnost nasilne smrti oštećene, odnosno razjašnjeni su uzroci smrti oštećene, dok se u navedenim slučajevima radi o neprovođenju istrage iako je bilo nesporno da se radi o nasilnoj smrti bliskih lica, odnosno o njihovom nestanku. Ustavni sud, respektirajući stanje koje je kod apelanata izazvala smrt njima bliskog lica koje je, uz to, bilo i dijete, koja je morala da ostavi duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te da kod njih izazove veliku patnju, smatra da u situaciji kakva je navedena, u smislu navedenih standarda, nema ništa što ukazuje da je, zbog nepokretanja krivične istrage, došlo do kršenja prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku s obzirom na to da nisu postojali bilo kakvi dokazi kao zakonski preduvjeti za pokretanje istrage u smislu relevantnih odredaba ZKPRS.
- 36.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konketnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Nema kršenja prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada Okružno tužilaštvo nije pokrenulo krivičnu istragu povodom smrti oštećene koja je bliski član porodice apelanata u situaciji kada su prikupljeni nalazi i dokazi upućivali da je smrt nastupila nesretnim slučajem.
- 38.Nema kršenja prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog nepokretanja krivične istrage zbog smrti bliskog lica kada je Tužilaštvo preduzelo brojne radnje koje su mu, u skladu sa odredbama ZKPRS, stajale na raspolaganju a sve radi rasvjetljavanja predmetnog slučaja i ispitivanja da li postoje uvjeti za donošenje naredbe o provođenju istrage.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.