Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 17/11, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Goraždu (sutkinje Kantonalnog suda u Goraždu Milijane Bijelović), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se zahtjev Kantonalnog suda u Goraždu (sutkinje Kantonalnog suda u Goraždu Milijane Bijelović) za ocjenu ustavnosti čl. 2, 7. i 24. Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11) sa čl. I/7, II/1, II/2, članom II/3. e), k) i m) i čl. II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da su odredbe čl. 2, 7. i 24. Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine Federacije BiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11) u skladu sa čl. I/7, II/1, II/2, članom II/3. e), k) i m) i čl. II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

  • 1.
    Kantonalni sud u Goraždu (sutkinja Kantonalnog suda Milijana Bijelović; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 22. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti čl. 2, 7. i 24. Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11; u daljnjem tekstu: sporni zakon) sa čl. I/7, II/1, II/2, II/3, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) zatraženo je 16. decembra 2011. godine da dostave odgovore na zahtjev.
  • 3.
    Parlament FBiH nije dostavio odgovor na zahtjev. Međutim, Predstavnički dom Parlamenta FBiH je obavijestio Ustavni sud da je ovlastio Tomu Vidovića, predsjednika Zakonodavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, i Seada Dizdarevića, šefa Službe radnih tijela u funkciji sekretara Doma, da zastupaju Predstavnički dom Parlamenta FBiH u postupku pred Ustavnim sudom.
  • 4.
    Podnosilac zahtjeva je naveo da je članom 1. spornog zakona propisano da se tim zakonom propisuje način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), dok je članom 2. spornog zakona propisano ko se smatra poreznim obveznikom. U st. 3. i 4. člana 2. spornog zakona, kako je dalje naveo podnosilac zahtjeva, definirane su kategorije "rezidenta" i "nerezidenta", pa je propisano da se rezidentom FBiH, u smislu spornog zakona, smatra fizičko lice koje: 1) ima prebivalište na teritoriji FBiH; 2) boravi na teritoriji FBiH neprekidno ili sa prekidima 183 ili više dana u bilo kojem poreznom periodu; i 3) ima prebivalište u FBiH a na osnovu obavljanja nesamostalne djelatnosti van područja FBiH ostvaruje prihode iz federalnog budžeta i/ili budžeta Bosne i Hercegovine. Nerezidentom se, u smislu spornog zakona, smatra fizičko lice koje na teritoriji FBiH boravi manje od 183 dana.
  • 5.
    Podnosilac zahtjeva navodi da ovakve odredbe znače da je za određivanje da li je porezni obveznik rezident ili nerezident mjerodavno njegovo prebivalište ili boravište. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva smatra da se ovakvim zakonskim opredjeljenjem zakonodavac nije vodio principima pravednosti i jednakosti državljana Bosne i Hercegovine, obrazloživši da su, prema članu I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, "svi državljani bilo kojeg entiteta, samim tim i državljani Bosne i Hercegovine", te da su Bosna i Hercegovina i oba entiteta "u obavezi osigurati nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Podnosilac zahtjeva navodi da se, prema članu 2. spornog zakona, fizičko lice – državljanin Bosne i Hercegovine sa mjestom prebivališta u entitetu Republika Srpska (u daljnjem tekstu: RS), koje obavlja nesamostalnu djelatnost u FBiH, smatra nerezidentom, te da je time "izjednačen sa strancem". Stoga, podnosilac zahtjeva smatra da zakonodavac nije uzeo u obzir ustavnu odredbu o državljanstvu, a zanemario je, kako dalje navodi: "Zakon o prebivalištu i boravištu koji članom 4. stav 3. propisuje da državljani mogu prijaviti samo jedno prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine".
  • 6.
    Podnosilac zahtjeva je istakao da, uzme li se u obzir činjenica da, kako navodi: "nemali broj državljana Bosne i Hercegovine sa prebivalištem na teritoriji [RS] obavlja djelatnost (samostalnu ili nesamostalnu) [u FBiH], kada [u FBiH] ne mogu imati prebivalište niti boravište, proizlazi da se pomenutim spornim zakonom krše međunarodno priznata ljudska prava i osnovne slobode, pravo na imovinu, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, na jednakost pred zakonom, na nediskriminaciju po bilo kojoj osnovi". Zbog toga, podnosilac zahtjeva smatra: "[da se] početnom odredbom ko se smatra rezidentom a ko nerezidentom, sa izjednačavanjem fizičkog lica sa prebivalištem [u RS] sa stranim državljaninom, zakonodavac već prilikom utvrđivanja građanskih obaveza ove grupe lica nije pridržavao poštivanja ljudskih prava".
  • 7.
    Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da je zakonodavac ovakvim zakonskim rješenjem prekršio ne samo odredbe Ustava Bosne i Hercegovine već i odredbe Evropske konvencije i relevantnih protokola jer, kako obrazlaže, različito tretira lica iz FBiH i iz RS. Naime, podnosilac zahtjeva smatra da lica sa mjestom prebivališta u RS nisu u istoj situaciji kao i lica sa prebivalištem u FBiH – rezidenti, jer je zakonodavac spornim zakonom u članu 7. stav 2. propisao da je porezna osnovica za nerezidente isplaćeni dohodak (bez ukupnih odbitaka). Osim toga, zakonodavac je, kako je dalje navedeno, u članu 24. spornog zakona propisao da samo rezidenti imaju pravo na lični odbitak za porezni period za koji postoji porezna obaveza. Stoga, podnosilac zahtjeva navodi da zbog zakonske definicije "nerezidenta" i "rezidenta", nerezidenti nemaju pravo na umanjenje osnovice poreza na dohodak. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva smatra da državljani Bosne i Hercegovine, bez obzira na kojem njenom dijelu imaju prebivalište, ne mogu imati različit tretman već moraju imati iste obaveze i uživati ista prava (olakšice) prema spornom zakonu. Također, podnosilac zahtjeva smatra da zakonodavac nije imao objektivno i razumno opravdanje za različit tretman nerezidenata u odnosu na rezidente, te da, kako je navedeno: "Porezne uprave i poslodavci primjenjujući Zakon diskriminišu lica iz entiteta [RS] i povređuju njihovo pravo na mirno uživanje imovine".
  • 8.
    Imajući u vidu navedeno, u zahtjevu je navedeno da sutkinja koja postupa u upravnom sporu u kojem je postavljeno, između ostalog, pitanje prava nerezidenta na lične odbitke, smatra da bi se primjenom osporenih odredaba spornog zakona koje propisuju način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u FBiH kršile odredbe čl. I/7, II/1, II/2, II/3, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12, zato što bi se primjenom predmetnog zakona povrijedilo tužiočevo pravo na imovinu, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, na jednakost pred zakonom, na nediskriminaciju po bilo kojem osnovu. Stoga, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti zahtjev i utvrditi da odredbe čl. 2, 7. i 24. spornog zakona nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i navedenim odredbama Evropske konvencije i navedenih protokola.
  • 9.
    Draško Lazar, nerezidentni porezni obveznik (u daljnjem tekstu: porezni obveznik), obratio se Kantonalnom poreznom uredu Goražde, Porezna ispostava Goražde (u daljnjem tekstu: Porezni ured), zahtjevom kojim je tražio povrat navodno više naplaćenog poreza na dohodak i oslobađanje dijela poreza koji je isplaćen za 2010. godinu. Porezna uprava je Rješenjem broj 13-5/1-15-173/11 od 19. aprila 2011. godine odbila zahtjev poreznog obveznika zato što "nije podnio Godišnju prijavu poreza na dohodak za 2010. godinu [...] do 31. marta 2011. godine, te što mu je kao nerezidentu poslodavac, Kantonalno tužilaštvo Goražde, pravilno vršio obračun i uplatu poreza na dohodak za 2010. godinu". Porezna uprava je obrazložila da je porezni obveznik zaposlen u Kantonalnom tužilaštvu Goražde (u daljnjem tekstu: poslodavac), a da je njegovo "stalno mjesto boravišta" u Višegradu, Republika Srpska. Dalje, Porezna uprava je navela da je porezni obveznik nerezident koji nesamostalnu djelatnost obavlja na teritoriji FBiH, što je propisano članom 2. stav 1. tačka 3. spornog zakona. Uvidom u Godišnji izvještaj o ukupno isplaćenim plaćama i drugim ličnim primanjima obveznika, utvrđeno je da je poslodavac – isplatilac plaće, pravilno obračunao i uplatio porez na dohodak poreznog obveznika za 2010. godinu. Dalje, Porezna uprava je navela da je obračunati porez na dohodak pravilno uplaćen prema mjestu gdje se nalazi sjedište poslodavca, odnosno isplatioca naknade za rad, kako je to propisano članom 37. tačka 2. spornog zakona, a da porezni obveznik kao nerezident, prema spornom zakonu, nema pravo na lične odbitke. Također, Porezna uprava je istakla da porezni obveznik nije tom organu "podnio ni Godišnju prijavu poreza na dohodak za 2010. godinu, da bi dokazao da ima određeni iznos više plaćenog odnosno preplaćenog poreza na dohodak, te da želi da ostvari pravo povrata poreza na dohodak, ukoliko dokaže da ima određeni iznos više plaćenog odnosno preplaćenog poreza na dohodak". Porezna uprava je navela da je utvrđeno da su poreznom obvezniku pravilno vršeni obračun i uplata poreza na dohodak za 2010. godinu, te da mu se "kao nerezidentu izdaje potvrda o plaćenom porezu na dohodak u [FBiH] shodno odredbama člana 62. tačka 3. Pravilnika o primjeni [spornog zakona]". Stoga je zaključeno da se zahtjevu poreznog obveznika ne može udovoljiti jer je "kao nerezident u 2010. godini bio obveznik samo poreza na dohodak koji je pravilno obračunat i uplaćen".
  • 10.
    Protiv prvostepenog rješenja porezni obveznik je izjavio žalbu Federalnom ministarstvu finansija/financija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je Rješenjem broj 03-15-737/10-J.D. od 4. oktobra 2011. godine odbilo žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ, shodno članu 2. stav 1. tačka 3. i članu 37. stav 2. spornog zakona, pravilno utvrdio da je porezni obveznik nerezident koji nesamostalno obavlja djelatnost na teritoriji Federacije BiH, da je zaposlen u FBiH, a da mu je stalno mjesto boravka u RS. Također, Ministarstvo je navelo da je pravilno utvrđeno i da porezni obveznik nije podnio godišnju prijavu poreza na dohodak za 2010. godinu, shodno članu 36. stav 1. spornog zakona, "kako bi dokazao da ima određeni iznos više plaćenog odnosno preplaćenog poreza na dohodak i da želi da ostvari pravo povrata poreza na dohodak". Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da su poreznom obvezniku pravilno vršeni obračun i uplata poreza na dohodak za 2010. godinu. Također, Ministarstvo je obrazložilo da se njegovom zahtjevu "za oslobađanje poreza plaćenih u 2010. godini" ne može udovoljiti jer je "kao nerezident u 2010. godini bio obveznik samo poreza na dohodak koji je pravilno obračunat i uplaćen".
  • 11.
    Porezni obveznik je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu tražeći da Kantonalni sud obaveže Poreznu upravu da mu izvrši povrat viška uplaćenog poreza, te povrat iznosa koji bi mu, prema njegovom mišljenju, trebao biti priznat kao lični odbitak. Porezni obveznik u tužbi navodi da mu poslodavac nije pravilno obračunao porez na dohodak budući da su mu 2009. godine u dohodak uračunati i troškovi prijevoza koji, kako navodi, ne predstavljaju oporezivi prihod "na osnovu člana 15. stav 1. tačka a. Pravilnika o primjeni [spornog] zakona u visini jedne i po mjesečne karte, koja prema potvrdi [...] iznosi 3.996,40 KM godišnje, te bi iznos za povrat iznosio 399,60 KM". Porezni obveznik je naveo da traži ovaj iznos na ime više naplaćenog poreza na dohodak "računajući dolaske na posao subotom i nedjeljom i odlazak kod supruge u Trebinje gdje živi". Dalje, porezni obveznik traži da mu se priznaju lični odbici iz, kako navodi, "člana 16. stav 4. navedenog pravilnika, 300 KM kao osnovni lični odbitak, 150 KM za prvo dijete, 210 KM za drugo izdržavano dijete, ukupno 600 KM". Porezni obveznik, također, traži da mu sud dosudi iznos od 328,00 KM na ime "10% isplaćenog poreza u toku 2009. godine, koji je nezakonito ponovo oporezovan, mada se ne radi o prihodu, što ukupno iznosi 1.387,70 KM". Dalje, za 2010. godinu porezni obveznik traži povrat na ime ličnih odbitaka u ukupnom iznosu od 1.426,40 KM. Porezni obveznik je u tužbi naveo da mu je prekršeno pravo na pristup nezavisnom i nepristranom organu uprave iz člana 6. Konvencije i pravo na imovinu. Također, porezni obveznik je u tužbi naveo da se nerezidentima ne dopušta pristup povlasticama kao rezidentima, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja diskriminaciju na osnovu mjesta prebivališta. U tom smislu, porezni obveznik je naveo: "Razlikovanje ljudi koji se sprečavaju u ostvarivanju prava na imovinu samo zato što dolaze na posao iz drugog entiteta predstavlja diskriminaciju".
  • 12.
    U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član I/7 – Državljanstvo

Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uslovom da:

  • a)
    Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine. [...]

Član II/1 – Ljudska prava i osnovne slobode

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. [...]

Član II/2 – Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/3 – Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
  • k)
    Pravo na imovinu. [...]
  • m)
    Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

Član II/4 – Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

  • 13.
    U Zakonu o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" br. 10/08, 9/10 i 44/11, neslužbena prečišćena verzija) relevantne odredbe glase:
  • 1.
    Opće odredbe

Član 1.

(1) Ovim Zakonom propisuje se način utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak fizičkih lica u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

  • 2.
    Porezni obveznik

Član 2.

(1) Obveznik poreza na dohodak je rezident Federacije i nerezident koji ostvaruje dohodak, i to:

  • 1)
    rezident koji ostvaruje dohodak na teritoriji Federacije i izvan teritorije Federacije,
  • 2)
    nerezident koji obavlja samostalnu djelatnost putem stalnog mjesta poslovanja na teritoriji Federacije,
  • 3)
    nerezident koji obavlja nesamostalnu djelatnost na teritoriji Federacije,
  • 4)
    nerezident koji ostvaruje prihod na teritoriji Federacije od pokretne i nepokretne imovine, autorskih prava, patenata, licenci, ulaganja kapitala, ili bilo koje druge djelatnosti koja rezultira ostvarenjem prihoda koji je oporeziv prema ovom Zakonu.

(2) Kada više fizičkih lica zajednički ostvaruje dohodak porezni obveznik je svako fizičko lice posebno i to za udio koji ostvari u tako ostvarenom dohotku.

(3) Rezidentom Federacije, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje:

  • 1)
    ima prebivalište na teritoriji Federacije,
  • 2)
    na teritoriji Federacije neprekidno ili sa prekidima boravi 183 ili više dana u bilo kojem poreznom periodu,
  • 3)
    ima prebivalište u Federaciji a na osnovu obavljanja nesamostalne djelatnosti van područja Federacije ostvaruje prihode iz federalnog budžeta i/ili budžeta Bosne i Hercegovine.

(4) Nerezidentom, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje na teritoriji Federacije boravi manje od 183 dana.

(5) Pod stalnim mjestom poslovanja podrazumijeva se mjesto gdje je djelatnost registrirana.

  • 4.
    Predmet oporezivanja

Član 4.

Porezom na dohodak oporezuju se dohoci koje porezni obveznik ostvari od:

  • 1)
    nesamostalne djelatnosti,
  • 2)
    samostalne djelatnosti,
  • 3)
    imovine i imovinskih prava,
  • 4)
    ulaganja kapitala,
  • 5)
    učešća u nagradnim igrama i igrama na sreću.
    • 7.
      Osnovica poreza na dohodak

Član 7.

(1) Osnovicu poreza na dohodak rezidenta predstavlja razlika između ukupnih oporezivih prihoda stečenih u jednom poreznom periodu i ukupnih odbitaka koji se mogu priznati u vezi sa sticanjem tog prihoda (preneseni gubitak, rashodi nužni za sticanje tog prihoda i lični odbitak).

(2) Osnovicu poreza na dohodak nerezidenta iz člana 2. stav (1) tač. 3) i 4) ovog Zakona predstavlja isplaćeni dohodak. [...]

III. USKLAĐIVANJE DOHOTKA

  • 1.
    Lični odbitak

Član 24.

(1) Prema članu 4. ovog Zakona, rezidentnim poreznim obveznicima ukupan iznos ostvarenog dohotka umanjuje se za osnovni lični odbitak u visini od 3.600,00 KM za porezni period za koji postoji obaveza plaćanja poreza. Ako je porezni period kraći od kalendarske godine, osnovni lični odbitak se, prema članu 8. stav (3) ovog Zakona, srazmjerno umanjuje i računa se u korist poreznog obveznika na puni mjesec.

(2) Rezidentni porezni obveznici mogu odbiti i lični odbitak:

  • 1)
    0,5 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za izdržavanog bračnog druga,
  • 2)
    0,5 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za izdržavano prvo dijete,
  • 3)
    0,7 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za izdržavano drugo dijete,
  • 4)
    0,9 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za izdržavano treće i svako sljedeće dijete,
  • 5)
    0,3 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za svakog drugog izdržavanog člana uže porodice,
  • 6)
    0,3 osnovnog ličnog odbitka iz stava (1) ovog člana za utvrđenu vlastitu invalidnost, kao i za utvrđenu invalidnost svakog člana uže porodice koje porezni obveznik izdržava.
    • 2.
      Porezni kredit

Član 25.

(1) Ako fizičko lice iz Federacije stekne dohodak u stranoj državi ili u Republici Srpskoj ili u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: druga teritorija Bosne i Hercegovine), ostvareni prihod se oporezuje i u Federaciji i u stranoj državi ili na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine. U tom slučaju porez na dohodak koji je plaćen u stranoj državi ili na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine odbija se od poreza na dohodak u Federaciji.

(2) Umanjenje poreza na dohodak u Federaciji za plaćene poreze u inozemstvu ili na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine u poreznom periodu ne može preći visinu poreza na dohodak izračunatog primjenom stopa poreza na dohodak Federacije za poreznog obveznika za taj porezni period.

(3) Obvezniku poreza na dohodak u Federaciji može se umanjiti porez na dohodak za iznos poreza koji je platio u stranoj državi ili na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine isključivo na osnovu validne dokumentacije koja je ovjerena od nadležnih organa strane države ili druge teritorije Bosne i Hercegovine.

IV. POSTUPAK UTVRĐIVANJA I NAPLATE POREZA

  • 1.
    Utvrđivanje akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti

Član 27.

[...]

(4) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, koji se ostvaruje kod poslodavca kojem zaposlenik nije dostavio svoju poreznu karticu, obračunava se mjesečno od porezne osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjeni za plaćene rashode iz člana 11. ovog Zakona primjenom stope od 10%. [...]

  • 2.
    Porezna kartica

Član 28.

(1) Iznose mjesečnih akontacija poreza na dohodak od obavljanja nesamostalne djelatnosti za zaposlenika obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, odnosno isplatilac plaća i drugih oporezivih naknada za rad. Pravo na umanjenje osnovice za obračun mjesečne akontacije poreza na dohodak, u skladu sa članom 24. st. od (1) do (6) ovog Zakona, zaposlenik stiče na osnovu svoje porezne kartice, koju je poslodavcu odnosno isplatiocu naknade za rad dostavio pri zasnivanju radnog odnosa. Na lični zahtjev zaposlenika, poreznu karticu sa utvrđenim faktorom njegovog ličnog odbitka besplatno izdaje Porezna uprava. Poslodavac je poreznu karticu dužan čuvati sve dok se to lice nalazi kod njega u radnom odnosu.

  • 9.
    Utvrđivanje godišnjeg poreza na dohodak

Član 35.

(1) Porez na dohodak, za koji je propisana obaveza podnošenja godišnje porezne prijave, porezni obveznik obračunava po isteku poreznog perioda.

(2) Porez na dohodak obračunava se po stopi iz člana 9. ovog Zakona na poreznu osnovicu utvrđenu u skladu sa članom 7. ovog Zakona.

(4) Rezidentu koji dohodak ostvari u inozemstvu, odnosno na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine porez na dohodak utvrdit će se na osnovu odredbi ovog Zakona uz priznavanje plaćenog poreza po odbitku i akontacija poreza na dohodak plaćenih u inozemstvu, odnosno na drugoj teritoriji Bosne i Hercegovine. [...]

(5) Kod utvrđivanja poreza na dohodak u jednom poreznom periodu, a u cilju izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, prednost pred odredbama ovog Zakona imaju odredbe ratificiranih međunarodnih ugovora ili sporazuma (konvencija) o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

  • 11.
    Mjesto plaćanja poreza

Član 37.

(1) Porez na dohodak od nesamostalne djelatnosti koji ostvare rezidenti, a koji je utvrđen u skladu sa članom 27. ovog Zakona, plaća se prema mjestu prebivališta poreznog obveznika.

(2) Porez na dohodak od nesamostalne djelatnosti koji ostvare nerezidenti Federacije i strani državljani, a koji je utvrđen u skladu sa članom 27. ovog Zakona, plaća se prema mjestu gdje se nalazi sjedište poslodavca, odnosno isplatioca naknade za rad.

  • 14.
    U Pravilniku o primjeni Zakona o porezu na dohodak ("Službene novine FBiH" br. 67/08, 4/10, 86/10, 10/11 i 53/11, neslužbena prečišćena verzija) relevantne odredbe glase:
  • 2.
    Predmet oporezivanja

Član 3.

(1) Predmet oporezivanja je dohodak koji fizičko lice iz člana 2. Zakona ostvari u toku poreznog perioda iz svih izvora utvrđenih članom 4. Zakona, a koji čini razliku između ostvarenih prihoda koji se, u smislu odredbi Zakona, smatraju oporezivim prihodima i rashoda koji se kao nužni za ostvarenje tih prihoda, mogu odbiti.

(2) U skladu sa članom 14. stav (1) Zakona, predmet oporezivanja su i svi prihodi od nesamostalne i/ili samostalne djelatnosti, kao i po osnovu imovine i imovinskih prava, ostvareni u novcu i/ili u stvarima i/ili uslugama, po osnovu obavljanja neregistrirane djelatnosti (radom na crno ili obavljanjem samostalne djelatnosti bez odobrenja nadležnog organa).

  • 6.
    Utvrđivanje i plaćanje akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti

Član 16.

(1) Akontacija poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti obračunava se mjesečno po stopi iz člana 9. Zakona, od porezne osnovice koju čine svi oporezivi prihodi od nesamostalne djelatnosti koje je zaposlenik ostvario kod tog poslodavca u tom mjesecu, umanjena za obračunate i uplaćene obavezne doprinose iz plaće i za iznos mjesečnih ličnih odbitaka iz člana 24. st. (1) do (5) Zakona.

(2) Pri utvrđivanju mjesečne akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti lični odbici utvrđuju se na osnovu porezne kartice (obrazac PK-1002) koju zaposlenik dostavi poslodavcu pri zasnivanju ili u toku radnog odnosa. Iznos ličnog odbitka se utvrđuje množenjem ukupnog faktora ličnog odbitka iz porezne kartice sa mjesečnim iznosom osnovnog ličnog odbitka (300,00 KM).

(3) Izuzetno od st. (1) i (2) ovog člana, pri utvrđivanju akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti bez porezne kartice, osnovica poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti utvrđuje se kao razlika između oporezivih prihoda od nesamostalne djelatnosti i obaveznih doprinosa iz osnovice.

(4) Lični odbici koji se rezidentnom poreznom obvezniku mogu priznati na osnovu porezne kartice kod utvrđivanja osnovice za obračun mjesečne akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti, iznose:

  • a)
    300,00 KM - osnovni lični odbitak poreznog obveznika
  • b)
    150,00 KM - za izdržavanog bračnog druga,
  • c)
    150,00 KM - za prvo dijete,
  • d)
    210,00 KM - za drugo dijete,
  • e)
    270,00 KM - za treće izdržavano dijete i svako dalje izdržavano dijete,
  • f)
    90,00 KM - za svakog drugog izdržavanog člana uže porodice,
  • g)
    90,00 KM - za vlastitu invalidnost i invalidnost svakog člana uže porodice koje porezni obveznik izdržava. [...]
    • 8.
      Porezna kartica

8.1. Izdavanje porezne kartice

Član 18.

(1) Porezna kartica (obrazac PK-1002) je evidencija sa podacima o ukupnom faktoru ličnog odbitka poreznog obveznika - rezidenta na osnovu kojeg on ostvaruje svoje pravo na osnovni lični odbitak i umanjenje porezne osnovice po osnovu izdržavanja članova uže porodice i/ili po osnovu eventualne invalidnosti tih članova ili samog poreznog obveznika. Poreznu karticu besplatno izdaje Porezna uprava na pismeni dokumentovani zahtjev poreznog obveznika.

(2) Obveznici poreza na dohodak po osnovu nesamostalne djelatnosti (zaposlenici) na osnovu porezne kartice stiču pravo na umanjenje porezne osnovice već kod utvrđivanja i plaćanja mjesečne akontacije poreza, ukoliko su svoju poreznu karticu dostavili svom poslodavcu odnosno isplatiocu dohotka po osnovu nesamostalne djelatnosti. [...]

(8) Porezna uprava će po saznanju proglasiti nevažećim porezne kartice fizičkih lica koja su:

[...]

  • b)
    prestala biti rezidenti Federacije BiH; [...]
    • 9.
      Obaveze poslodavca u postupku oporezivanja dohotka od nesamostalne djelatnosti

9.1. Obaveza obračunavanja, obustave i uplate poreza

Član 21.

[...]

(4) Ako porezni obveznik nema prebivalište u Federaciji, uplata akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti vrši se prema sjedištu poslodavca.

VIII. LIČNI ODBITAK

Član 58.

(1) Rezidentni obveznik poreza na dohodak, u skladu sa članom 24. stav (1) Zakona, ima pravo na osnovni lični odbitak u visini od 300,00 KM mjesečno odnosno najviše 3.600,00 KM godišnje (ako je u toku poreznog perioda svih 12 mjeseci ostvarivao dohodak odnosno bio registrovan kao obveznik poreza na dohodak). Rezidentni porezni obveznik ima pravo i na lične odbitke po osnovu izdržavanih članova uže porodice i po osnovu vlastitog invaliditeta i/ili invaliditeta članova uže porodice koje izdržava u skladu sa članom 24. st. (2) do (6) Zakona. [...]

(4) Pravo na lične odbitke iz stava (1) ovog člana, može se ostvariti samo na osnovu porezne kartice koju je poreznom obvezniku na njegov zahtjev izdala Porezna uprava. [...]

XI. OPOREZIVANJE DOHOTKA KOJI OSTVARE NEREZIDENTI NA TERITORIJI FEDERACIJE

Član 62.

(1) Rezidentni isplatioci koji dohodak isplaćuju nerezidentnim poreznim obveznicima, dužni su pri svakoj isplati dohotka obračunati, obustaviti i uplatiti porez na dohodak, u skladu sa odredbama Zakona. [...]

(3) Na zahtjev nerezidenta nadležna organizaciona jedinica Porezne uprave dužna je nerezidentu izdati potvrdu o plaćenom porezu na dohodak u Federaciji.

Član 63.

[...]

(2) Rezidentni porezni obveznici podnose godišnju poreznu prijavu za dohodak ostvaren u i izvan Federacije a nerezidentni porezni obveznici samo za dohodak ostvaren u Federaciji.

Član 64.

U skladu sa članom 36. st. (4) i (5) Zakona, godišnju poreznu prijavu nisu dužni podnijeti porezni obveznici poreza na dohodak:

  • 1)
    zaposlenici koji su ostvarili dohodak od nesamostalne djelatnosti u i izvan Federacije samo od jednog rezidentnog poslodavca a koji u istom poreznom periodu nisu ostvarili dohotke iz drugih izvora. [...]

Član 70.

(1) Porez koji rezidentni porezni obveznik plati na dohodak koji ostvari izvan teritorije Federacije (u drugoj državi i/ili drugom entitetu BiH i/ili Brčko Distriktu BiH) priznat će se kao plaćeni porez na dohodak u Federaciji, do iznosa koji bi na taj dohodak obveznik bio dužan platiti prema odredbama Zakona o porezu na dohodak, osim ako ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja nije drugačije određeno.

(2) Porez plaćen izvan Federacije može se priznati samo na osnovu potvrde nadležnog poreznog organa.

(3) Plaćeni porez izvan Federacije može se uračunati samo ako odgovara federalnom porezu na dohodak i to do visine obračunatog poreza na dohodak utvrđenog u skladu sa Zakonom. [...]

  • 15.
    Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva, Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

  • c)
    Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
    • 16.
      Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Kantonalni sud (sutkinja Kantonalnog suda Milijana Bijelović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
    • 17.
      Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti čl. 2, 7. i 24. spornog zakona sa čl. I/7, II/1, II/2, II/3, II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Podnosilac zahtjeva smatra da sporne odredbe diskriminiraju državljane Bosne i Hercegovine koji se prema spornom zakonu ne smatraju rezidentima u FBiH, odnosno koji imaju prebivalište ili boravište na teritoriji RS. U vezi s tim, podnosilac zahtjeva navodi da je osporena odredba člana 2. spornog zakona diskriminirajuća i suprotna odredbi člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, koja propisuje pravo na državljanstvo. Na ovaj način se, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, krši i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, podnosilac zahtjeva smatra da zbog takvog definiranja postoji i različit tretman nerezidenata u odredbama čl. 7. i 24. spornog zakona, te da uskraćivanje nerezidentima prava na lične odbitke vodi diskriminaciji suprotnoj članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te kršenju člana 14. u vezi sa pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje.
    • 18.
      Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Član 1.

Opća zabrana diskriminacije

  • 1.
    Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
  • 2.
    Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
  • 20.
    U vezi sa navodima podnosioca zahtjeva o diskriminirajućem karakteru svih spornih odredaba u kontekstu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu. Dakle, osnovni princip nediskriminacije proširen je i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom.
  • 21.
    Ustavni sud, također, ukazuje na to da još ne postoji značajna praksa ni Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), niti Ustavnog suda u vezi sa tumačenjem odredaba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Stoga je za Ustavni sud značajno tumačenje koje je Evropski sud dao u odluci koju je donio u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06). U toj odluci, Evropski sud je naveo: "Smisao diskriminacije [je] konstantno interpretiran u praksi Suda u okviru razmatranja člana 14. Evropske konvencije. U suštini, ova praksa je jasno ustanovila da 'diskriminacija' znači različit tretman, bez objektivnog i razumnog opravdanja, osoba u istoj situaciji (vidi paragrafi 42-44 gore i izvore koji ih citiraju). Izvori koriste isti termin diskriminacije u pogledu člana 1. Protokola broj 12. Bez obzira na razliku između ove dvije odredbe, značenje ovog termina u članu 1. Protokola broj 12 ima intenciju da bude identičan sa terminom iz člana 14. (vidi Eksplanatorni izvještaj Protokola broj 12 18). Stoga Sud ne vidi nijedan razlog da odstupi od utvrđene interpretacije 'diskriminacije', kako je gore u tekstu objašnjeno, kada isti termin primjenjuje u okviru člana 1. Protokola broj 12". Evropski sud je u navedenom predmetu zaključio da je došlo do kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, gotovo u cijelosti upućujući na svoje zaključke u istoj odluci u pogledu kršenja člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere [...] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili ako ne postoji odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je irelevantno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
  • 23.
    Prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, neki akt ili propis je diskriminirajući ako pravi razliku između pojedinaca ili grupa koje se nalaze u sličnoj situaciji, te ako u tom razlikovanju izostane objektivno i razumno opravdanje, odnosno ako nije bilo razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i ciljeva čijem ostvarenju se teži.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, podnosilac zahtjeva smatra da su lica – državljani Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište u RS a zaposleni su u FBiH diskriminirani u odnosu na lica – državljane Bosne i Hercegovine koji imaju prebivalište i zaposleni su u FBiH: 1) zato što ih sporni zakon definira kao nerezidente, čime ih tretira kao strance iako su državljani Bosne i Hercegovine, suprotno članu I/7. Ustava Bosne i Hercegovine i pravu na slobodu kretanja i prebivališta, što predstavlja diskriminaciju suprotnu članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i 2) zato što im onemogućava da kao i rezidenti koriste pravo na lične odbitke u odnosu na porez na dohodak, čime se krši pravo nerezidenata na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje.
  • 25.
    Ustavni sud najprije ukazuje na to da se općenito može reći da su porezi osnovni i najznačajniji izvor prihoda u svakoj zemlji. Porez je instrument kojim država prikuplja sredstva potrebna za finansiranje državnih potreba (finansiranje državnog aparata, policije, vojske, pravosuđa, finansiranje odgoja i obrazovanja, finansiranje određenih socijalnih davanja, zdravstva, finansiranje određenih infrastrukturnih projekata, davanje podsticaja i subvencija, itd.). Moderna država je, u suštini, porezna država koja preko poreza preraspodjeljuje veliki dio nacionalnog dohotka i, na osnovu raznovrsnih efekata oporezivanja, ostvaruje ciljeve fiskalne, socijalne, ekonomske i razvojne politike. Glavne karakteristike poreza su: prinudnost davanja, derivativnost koja proističe iz finansijske autonomije i finansijske suverenosti države, nepovratnost, odsustvo neposredne protivnaknade, princip državljanstva, princip teritorijalnosti i princip neograničene porezne obaveze kao vanredni princip teritorijalnosti po kojem se terete lica koja imaju mjesto prebivališta u i van zemlje (porezno se terete sva lica s prebivalištem u zemlji koja je uvela poreznu obavezu, a koja ostvaruju prihode u i van zemlje, dok se radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja sklapaju ugovori), javnost ubiranja i ubiranje u novcu. Na osnovu ovih karakteristika, može se reći da su porezi u savremenim državama nepovratni, derivativni prihodi države koji se ubiru na osnovu finansijskog suvereniteta države, za koje se ne daje neposredna protivnaknada i koje država ubire u javnom interesu kao novčani prihod po principu teritorijalnosti.
  • 26.
    Oporezivanje, dakle, predstavlja oduzimanje jednog dijela dohotka od poreznih obveznika u korist države i javnopravnih organa. To je vrlo složen proces, kako ekonomski i finansijski, tako i socijalni i ima različita djelovanja. Porezni sistemi savremenih država međusobno se razlikuju ne samo u odnosu na sastavne elemente nego i u pogledu učešća pojedinih poreznih oblika u strukturi javnih prihoda fiskalnog karaktera. Ove razlike nastaju zbog različitih faktora, od kojih su najvažniji: razvijenost privrede, društveno-ekonomsko uređenje, fleksibilnost pojedinih poreza, struktura radne snage, stepen otvorenosti ekonomije itd. Porezni propisi se razlikuju, kako u pogledu ciljeva, tako i u načinu zahvatanja ekonomske snage obveznika, finansijskih potreba i postizanja drugih, prvenstveno ekonomskih i socijalnih ciljeva. Također, kroz porezni sistem, kao dio fiskalnog sistema, održava se političko i društveno-ekonomsko uređenje. Iako, općenito, uspješna porezna politika treba da se vodi općepriznatim principima oporezivanja, kao što su ekonomski principi (princip efikasnosti, umjerenosti poreznog opterećenja, princip izbora poreznog izvora, princip fleksibilnosti i sl.), države imaju široko polje slobodne procjene u vezi sa reguliranjem utvrđivanja i naplate poreza i izborom instrumenata porezne politike, zavisno od potreba i ciljeva svojih ekonomskih, fiskalnih, socijalnih i drugih politika. Međutim, bitna karakteristika oporezivanja je i ta da odredbe poreznih zakona, bez obzira kakav porezni sistem država izabere, treba da budu jasne, precizne i razumljive poreznim obveznicima.
  • 27.
    U složenom ustavnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine, porezni sistem se sastoji od direktnih i indirektnih poreza, a nadležnost je podijeljena: oblast indirektnog oporezivanja prenesena je na državni nivo u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, dok je oblast reguliranja i naplate direktnih poreza ostala u nadležnosti entiteta: FBiH i RS, te Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: DBBiH). Dakle, direktni porezi (porez na dohodak, porez na dobit i porez na imovinu), prema ustavnopravnom uređenju u Bosni i Hercegovini, predstavljaju prihode entiteta i DBBiH u skladu sa zakonima koje ove administrativno-teritorijalne jedinice donesu u skladu sa svojom nadležnošću.
  • 28.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u FBiH provedena reforma sistema direktnog oporezivanja usvajanjem spornog zakona 2008. godine. Do tada, u FBiH se u oblasti direktnog oporezivanja primjenjivalo tzv. cedularno oporezivanje prihoda fizičkih lica – građana, koje je definiralo različite vrste prihoda pojedinca sa posebno određenim osnovicama za oporezivanje, poreznim stopama, olakšicama, oslobođenjima i, u skladu s tim, utvrđivanjem nekoliko različitih oblika poreza. U takvom složenom sistemu, pored ostalih slabosti, bilo je omogućeno i dvostruko, pa i višestruko oporezivanje pojedinih prihoda, a cijela oblast direktnog oporezivanja bila je regulirana odredbama više od 20 kantonalnih zakonskih i podzakonskih propisa. S obzirom na takvu složenost, ali i potrebu da se sistem direktnog oporezivanja u FBiH harmonizira sa istim takvim sistemom u RS i DBBiH, provedena je sistemska reforma koja je rezultirala, između ostalog, i spornim zakonom. Također, cilj reforme je bio i da se omogući stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH kao i da se svim poreznim obveznicima omoguće isti ili približno isti uvjeti za jednak tretman pred zakonom.
  • 29.
    U konkretnom slučaju, podnosilac zahtjeva prvo postavlja pitanje ustavnosti člana 2. spornog zakona navodeći da se zakonskim rješenjem sadržanim u toj odredbi, odnosno definiranjem kategorija "rezidenta" i "nerezidenta" kao poreznih obveznika, diskriminiraju državljani Bosne i Hercegovine i to, kako iz zahtjeva proizlazi, po osnovu njihovog prebivališta i mjesta obavljanja nesamostalne djelatnosti, što je, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, suprotno čl. I/7. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da sporni zakon u članu 2, u skladu sa teritorijalnim principom, utvrđuje kao porezne obveznike rezidente koji, između ostalog, imaju prebivalište na teritoriji FBiH, a ostvaruju dohodak u ili van teritorije FBiH. Također, porezni obveznici su i nerezidenti koji obavljaju nesamostalnu djelatnost na teritoriji FBiH ili tu ostvaruju neki drugi prihod propisan članom 2. stav 1. tačka 4. spornog zakona, ali nemaju prebivalište na teritoriji FBiH, odnosno na toj teritoriji borave manje od 183 dana u poreznom periodu – kalendarskoj godini. Ustavni sud zapaža da ista rješenja imaju i Zakon o porezu na prihod RS ("Službeni glasnik RS" br. 91/06, 128/06, 120/08, 71/10 i 1/11; u daljnjem tekstu: Zakon RS) i Zakon o porezu na prihod DBBiH ("Službeni glasnik DBBiH" br. 60/10; u daljnjem tekstu: Zakon DBBiH). Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da zakonodavstvo oba entiteta i DBBiH, primjenom principa teritorijalnosti, na isti način definiraju kategorije "rezidenta" i "nerezidenta" u svrhu utvrđivanja i plaćanja poreza na dohodak kao prihoda relevantne administrativno-teritorijalne jedinice.
  • 30.
    Ustavni sud ponovo naglašava da je oblast reguliranja i naplate direktnih poreza u nadležnosti entiteta i DBBiH, kao i da je porezni sistem oblast u kojoj javna vlast ima široku diskrecionu ocjenu, počevši od propisivanja ko se smatra poreznim obveznikom, koji su prihodi oporezivi a koji ne, utvrđivanja porezne stope, pa do propisivanja kategorija koje su sasvim izuzete od plaćanja poreza ili propisivanja poreznih olakšica. Ovo proizlazi ne samo iz složenog ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine i podijeljene nadležnosti između Bosne i Hercegovine, entiteta i DBBiH, već i iz prostorne dimenzije poreza na dohodak, odnosno primjene teritorijalnog principa u vezi sa plaćanjem poreza na dohodak fizičkih lica. Prema općeprihvaćenom principu teritorijalnosti, lica koja imaju prebivalište ili uobičajeno boravište na određenoj teritoriji, na istoj toj teritoriji imaju i obavezu plaćanja poreza na ukupan dohodak ostvaren u poreznom periodu, odnosno imaju neograničenu poreznu obavezu. S druge stane, lica koja nemaju prebivalište ili uobičajeno boravište na određenoj teritoriji na kojoj ostvaruju neki oporezivi dohodak, imaju samo ograničenu poreznu obavezu na toj teritoriji – da plate porez samo na dohodak ostvaren na toj teritoriji.
  • 31.
    U vezi sa navedenim, može se zaključiti da se i definiranje pojma "rezidenta" i "nerezidenta" u spornom zakonu zasniva na principu teritorijalnosti unutar složenog ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine, u kojem postoji ustavno razgraničenje nadležnosti administrativno-teritorijalnih jedinica u vezi sa uređenjem i naplatom direktnih poreza. Prema mišljenju Ustavnog suda, definiranje kategorija poreznih obveznika i opsega njihovih obaveza u odnosu na porez na dohodak po teritorijalnom principu ni na koji način ne pokreće pitanje nejednakog tretmana državljana Bosne i Hercegovine. Naprotiv, s obzirom na isključivu nadležnost entiteta i DBBiH da reguliraju ovu oblast, kao i na široko polje slobodne procjene koje nadležni zakonodavac ima u izboru poreznog sistema i instrumenata koji će odgovarati ostvarenju planiranih fiskalnih i nefiskalnih ciljeva entiteta ili DBBiH, radi kojih se ostvarenja porezi i ubiru, Ustavni sud zapaža da se teritorijalni princip poreza na dohodak jednako primjenjuje na sve državljane Bosne i Hercegovine. Naime, iako je ova oblast, s obzirom na ustavnopravno uređenje, regulirana u tri posebna zakona, do sada provedenom reformom poreznog sistema postignuto je da zakoni entiteta i DBBiH na isti način definiraju poreznog obveznika, odnosno "rezidenta" i "nerezidenta", čime su svi državljani Bosne i Hercegovine stavljeni u isti položaj bez obzira na mjesto prebivališta.
  • 32.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da definiranje poreznih obveznika kako je to učinjeno u članu 2. spornog zakona otvara pitanje diskriminacije zabranjene članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ovakvim legislativnim djelovanjem u oblasti uređenja poreza na dohodak fizičkih lica, zakonodavac ni na koji način nije doveo u pitanje pravo na državljanstvo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da u članu 2. spornog zakona nema ničega što bi na bilo koji način ograničilo ili dovelo u pitanje pravo bilo kojeg državljanina Bosne i Hercegovine da slobodno odabere mjesto prebivališta ili da bi mu ograničilo slobodu kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 33.
    Dalje, podnosilac zahtjeva smatra da zakonsko definiranje kategorija "rezidenta" i "nerezidenta" vodi i diskriminaciji nerezidenata u vezi sa pravom na imovinu zato što, prema članu 24. spornog zakona, nerezidenti u FBiH nemaju pravo na lične odbitke, već to pravo imaju samo rezidenti. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na to da porezni podsticaji i porezne olakšice čine sastavni dio poreznog sistema i predstavljaju jedan od instrumenata porezne politike. Porezni podsticaji i olakšice predstavljaju ustupak koji država čini obveznicima, a koji se manifestira kroz umanjenje porezne osnovice, umanjenje obračunatog poreza ili kroz odlaganje poreznih obaveza. Ciljevi koje javna vlast želi ostvariti pružanjem poreznih podsticaja i olakšica poreznim obveznicima su različiti. To mogu biti stimuliranja privrednog rasta, ulaganja stranog kapitala, poboljšanja ekološke situacije, pravičnije i ravnomjernije raspodjele nacionalnog dohotka itd. To, opet, znači da zakonodavac u okviru utvrđivanja i reguliranja porezne politike propisuje slučajeve kada se poreznim obveznicima priznaju porezne olakšice, a sve u zavisnosti od cilja koji se želi ostvariti, pri čemu, kako je već rečeno, uživa široko polje slobodne procjene.
  • 34.
    U konkretnom slučaju, članom 7. stav 1. spornog zakona propisano je da poreznu osnovicu za rezidente FBiH predstavlja ukupan oporezivi neto-dohodak ostvaren u toku poreznog perioda umanjen za ukupan godišnji iznos ličnog odbitka prema članu 24. spornog zakona. S druge strane, prema članu 7. stav 2. spornog zakona, poreznu osnovicu za nerezidente koji u FBiH obavljaju nesamostalnu djelatnost ili ostvaruju neki drugi prihod iz člana 2. stav 1. tačka 4 (od pokretne i nepokretne imovine, autorskih prava, patenata, licenci, ulaganja kapitala ili bilo koje druge djelatnosti koja rezultira ostvarenjem prihoda koji je oporeziv po zakonu) predstavlja samo isplaćeni dohodak, a ne ukupno ostvareni prihod. Pri tome, samo rezidenti imaju pravo na porezne olakšice iz člana 24. spornog zakona. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članu 18. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (u daljnjem tekstu: Pravilnik), rezidenti pravo na lične odbitke i umanjenje porezne osnovice ostvaruju isključivo na osnovu porezne kartice koju isključivo rezidentima izdaje porezna uprava nadležna prema mjestu prebivališta poreznog obveznika. Iste ili približno iste odredbe imaju i Zakon RS i Zakon DBBiH, a sva tri zakona predviđaju mehanizme koji sprečavaju dvostruko oporezivanje građana Bosne i Hercegovine. U skladu s tim, porezni obveznik – rezident koji je ostvario neki oporezivi prihod van teritorije gdje ima prebivalište, prilikom podnošenja godišnje porezne prijave nadležnoj poreznoj upravi podnosi i dokaz da je takav njegov prihod oporezovan tamo gdje mu je taj prihod isplaćen. Na osnovu toga mu se taj iznos već naplaćenog poreza uračuna, u skladu sa zakonom, prilikom obračuna ukupnog godišnjeg poreza na prihod.
  • 35.
    Ovakva rješenja, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju dosljedno provođenje teritorijalnog principa unutar nadležnosti FBiH, RS i DBBiH da urede i reguliraju pitanje porezne politike u okviru koje, kako je već rečeno, nadležni zakonodavac može propisati i porezne olakšice kao jedan od instrumenata porezne politike. Stoga, Ustavni sud smatra da propisivanje porezne osnovice i poreznih olakšica na način kako je to regulirano čl. 7. i 24. spornog zakona ne pokreće pitanje diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu, već predstavlja dosljednu primjenu teritorijalnog principa porezne politike nadležne javne vlasti, u konkretnom slučaju FBiH, što je, opet, rezultat složenog ustavnopravnog uređenja i širokih ovlaštenja nadležne javne vlasti da regulira i provodi poreznu politiku u skladu sa svojim nadležnostima, kako je to već obrazloženo.
  • 36.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosioca zahtjeva da se definicijom pojma "rezidenta" i "nerezidenta" u članu 2. spornog zakona diskriminiraju državljani Bosne i Hercegovine, te da član 2. spornog zakona ne krši član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, niti na bilo koji drugi način pokreće pitanje kompatibilnosti navedene odredbe spornog zakona sa pravom na državljanstvo iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine ili pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud smatra da propisivanje porezne osnovice i poreznih olakšica na način kako je to regulirano u čl. 7. i 24. spornog zakona ne pokreće pitanje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Podnosilac zahtjeva je postavio i pitanje ustavnosti odredaba čl. 2, 7. i 24. spornog zakona i u odnosu na čl. II/1, II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da navedene ustavne odredbe propisuju opće principe poštovanja najviših međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, direktnu primjenu Evropske konvencije i obavezu svih institucija i nivoa javne vlasti da primjenjuju odredbe Evropske konvencije. Imajući u vidu suštinu podnesenog zahtjeva, te zaključke do kojih je Ustavni sud došao prilikom razmatranja pitanja navodnog diskriminirajućeg karaktera čl. 2, 7. i 24. spornog zakona, Ustavni suda smatra da se u konkretnom slučaju ni na koji način ne pokreće pitanje kompatibilnosti ovih odredaba spornog zakona sa navedenim ustavnim principima zaštite ljudskih prava. Također, Ustavni sud smatra da odredbe čl. 2, 7. i 24. spornog zakona ni na koji način ne pokreću ni pitanje diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a podnosilac zahtjeva u tom smislu nije ponudio bilo kakvu argumentaciju ili obrazloženje.
  • 38.
    Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na složeno ustavnopravno uređenje u Bosni i Hercegovini i podjelu nadležnosti, oblast direktnih poreza u nadležnosti entiteta i DBBiH, te da nadležni zakonodavac ima široko polje slobodne procjene u odabiru poreznog sistema i poreznih instrumenata koji su mu potrebni za ostvarenje ciljeva njegove porezne politike. Također, Ustavni sud je zaključio da se definicijom pojma "rezidenta" i "nerezidenta" u spornom zakonu ne diskriminiraju državljani Bosne i Hercegovine, pa slijedi da odredbe čl. 2, 7. i 24. spornog zakona nisu u suprotnosti sa čl. I/7, II/1, II/2, članom II/3. e), k) i m) i čl. II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.