Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2639/12, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Republike Srpske.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001907 12 Gž od 25. aprila 2012. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 001907 12 Gž od 25. aprila 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 001907 09 P od 31. augusta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Ibrahima Jemendžića i Indire Jemendžić (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 29. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Tužioci su dostavili odgovor 10. augusta 2015. godine, a Apelacioni sud 11. augusta 2015. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 001907 09 P od 31. augusta 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca i obavezana apelantica da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti oca isplati iznos od po 15.000,00 KM (ukupno za oboje 30.000 KM) sa zakonskom zateznom kamatom od 31. augusta 2011. godine, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da su tužioci 17. septembra 2009. godine podnijeli tom sudu tužbu protiv apelantice, koju su preinačili 2. septembra 2010. godine, radi naknade nematerijalne štete, ističući da je 3. maja 1992. godine njihovog oca Kasima Jemendžića uhapsila apelanticina vojska ili policija, te da su ga neposredno nakon toga vatrenim oružjem ubile navedene formacije. Navedeno je da je u tužbi istaknuto i da je njihov otac bio civilno lice, zbog čega su tužioci tražili da im apelantica, kao pravno lice čiji je organ odgovoran za štetu u vezi s obavljanjem ili u obavljanju svojih funkcija, isplati iznos od po 15.00,00 KM.
  • 6.
    Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da su oca tužilaca 3. maja 1992. godine odveli pripadnici apelanticine vojske ili policije i od tada mu se gubi svaki trag. Također slijedi da iz potvrde zdravstvene ustanove u Tuzli od 6. aprila 2007. godine o identifikaciji posmrtnih ostataka oca tužilaca proizlazi da je otac tužilaca preminuo 4. maja 1992. godine od posljedica strijelne rane u predjelu ramena, kičme i lijeve ruke, te da je utvrđeno da u vrijeme kada je nastupila smrt nije bio pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija za vrijeme tadašnjih ratnih događaja u Brčkom.
  • 7.
    Osnovni sud je zatim naveo da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da je članom 180. ZOO-a propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Osnovni sud je istakao da, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno navedeno činjenično stanje, te da je u vrijeme štetnog događaja bila osnovana i proglašena Republika Srpska (apelantica), prema mišljenju Osnovnog suda, za štetu prouzrokovanu aktom nasilja ili terora odgovara apelantica kao društveno-politička zajednica na čijoj teritoriji je nastala šteta, koja je bila dužna posredstvom svojih organa koji su vršili kontrolu vlasti na području Brčkog spriječiti teror i nasilje u gradu. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da kod apelantice postoji pasivna legitimacija i da je uslijed toga dužna tužiocima naknaditi nematerijalnu štetu.
  • 8.
    Osim toga, navedeno je da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je u toku postupka istakla apelantica. Navedeno je da je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pa, iako je izostao krivični postupak i iako ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku, šteta koju su tužioci pretrpjeli je, prema mišljenju tog suda, prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja. Osnovni sud je obrazložio da zbog navedenog ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane takvim djelom, shodno odredbama člana 377. ZOO-a, koja ne isključuje mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, naglašavajući da je takav stav usvojio i Ustavni sud u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci.
  • 9.
    Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Apelacionom sudu, koji je Presudom broj 96 0 P 001907 12 Gž od 25. aprila 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da taj sud prihvata pravni stav prvostepenog suda prema kojem se, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastarjelost potraživanja prosuđuje primjenom odredbe člana 377. ZOO-a. Navedeno je da je prvostepeni sud zaključio i da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda u krivičnom postupku zbog procesnih smetnji uslijed kojih je do tada bilo nemoguće protiv počinilaca ubistva oca tužilaca pokrenuti i okončati krivični postupak zato što je počinilac umro ili je nedostupan ili nepoznat. Međutim, Apelacioni sud je naveo da, i osim toga, krivično djelo postoji i bez obzira na to što je krivični postupak izostao. Navedeno je da je šteta koju su tužioci pretrpjeli prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja zbog čega ne može, prema mišljenju tog suda, nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom. Obrazloženo je i da odredba člana 377. ZOO-a ne isključuje mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela, te da je takav stav usvojio i Ustavni sud u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine u kojoj je istakao da nepostojanje pravosnažne osuđujuće presude donesene u krivičnom postupku ne znači da šteta nije nastala izvršenjem krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je donio presudu kao u izreci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a jer počinilac krivičnog djela nije utvrđen niti procesuiran, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bio utvrđen počinilac, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već su presude donesene na osnovu pretpostavki.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Apelacioni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da smatra da su apelanticini navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
  • 12.
    Tužioci su naveli da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 1. Evropske konvencije, jer država ugovornica ne može pružati sebi zaštitu od same sebe. U svakom slučaju smatraju da je apelacija neosnovana, te su istakli da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3979/11 bez ikakvog osnova odstupio od svoje prakse usvojene u Odluci broj AP 289/03 od 19. novembra 2004. godine i na taj način stvorio pravnu nesigurnost, nejednakost pred zakonom i diskriminaciju. Tužioci su također ukazali i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojeni Osnovni principi i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava, ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovni principi).

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.
Kad zastarjelost počinje teći

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 377.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.

  • 14.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93) relevantna odredba glasi:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".

  • 15.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/96) relevantna odredba glasi:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 001907 12 Gž od 25. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle, u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužilaca i apelantice, zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
    • 24.
      Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377. ZOO-a, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo oca tužilaca, zbog čega se rokovi iz člana 377. ZOO-a u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 25.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
    • 26.
      Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ističe da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377. ZOO-a, između ostalog, istakli da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a (u tom predmetu kao tužena je označena, također, apelantica – Republika Srpska). Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda, prema čijem mišljenju postojanje roka zastare nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce, s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski rok zastare za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski rok zastare na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski rok zastare primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
    • 27.
      Ustavni sud je, pozivajući se na navedeni stav, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu apelaciju (Republika Srpska), ukinuo presudu istog Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da se stav iz citirane odluke AP 4128/10 može u cijelosti primijeniti i u tom predmetu. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda iz predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a, Ustavni sud je smatrao da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju nije mogao na apelanticu primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, već isključivo odredbe člana 376. ZOO-a, posebno zbog toga što je apelantica u konkretnom slučaju kao nesporno pasivno legitimirana odgovarala za pričinjenu štetu prema principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180. ZOO-a, u okolnostima kada je stav 4. citiranog člana (važeći u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu općih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Ustavni sud je zaključio da navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180. ZOO-a, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377. ZOO-a, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.
    • 28.
      Osim toga, Ustavni sud ističe da Osnovni principi ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tačke 29˗33).
    • 29.
      Ustavni sud podsjeća na to da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit., AP 4128/10, tačka 45, i AP 3979/11, tačka 35), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta s aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stavove iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeni stav u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stava i na drugi predmet.
    • 30.
      Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377. ZOO-a u odnosu na apelanticu. U vezi sa spornim pitanjem o kojem Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana na naknadu štete shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti, u smislu člana 180. ZOO-a, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi o pitanju primjenjivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) u kojoj nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO-a.
    • 31.
      Dovodeći u kontekst navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta (da su oca tužilaca tokom ratnih dešavanja 1992. godine ubile vojne ili policijske formacije, da nije bilo procesuiranja počinioca, niti je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da se usvojeni stav iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376. i 377. ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377. ZOO-a u vezi s odredbom člana 180. ZOO-a kada su odbili kao neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja.
    • 32.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

  • 33.
    S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom člana 377. ZOO-a odbili apelanticin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
  • 35.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.