Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1381/12, rješavajući apelaciju Nihada Bojadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nihada Bojadžića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K008494 12 Kv od 7. februara 2012. godine i S1 1 K008494 11 Kro od 16. januara 2012. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan odmah donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Bojadžićapodnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K008494 12 Kv od 7. februara 2012. godine i S1 1 K008494 11 Kro od 16. januara 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

  • 1.
    Nihad Bojadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Edina Rešidović, advokati iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 1 K 008494 12 Kv od 7. februara 2012. godine i S1 1 K008494 11 Kro od 16. januara 2012. godine. Apelant je 10. maja 2012. godine dostavio dopunu apelacije.
  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i Tužilaštvo BiH 11. i 7. maja 2012. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 18. maja 2012. godine.
  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je lišen slobode 4. novembra 2009. godine, a Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 5. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 5. novembra 2009. godine) određen mu je pritvor zbog razloga propisanih odredbama člana 132. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Tokom postupka apelantu je određen pritvor i zbog pritvorskih razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Tužilaštvo BiH je podiglo više optužnica (apelant se tereti za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Konjica) po kojim je spojio predmete i u kojim je započeo glavni pretres 14. septembra 2010. godine. Sud BiH je, u smislu člana 137. stav 1. ZKPBiH, vršio kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, nakon čega je rješenjima produžavao pritvor apelantu na osnovu kojih se apelant nalazi u pritvoru.
  • 7.
    Tužilaštvo BiH 29. decembra 2011. godine podiglo je novu optužnicu kojom se apelant tereti da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a) i b) KZBiH (područje Jablanice) uz koju je dostavljen prijedlog za određivanje pritvora apelantu.
  • 8.
    Rješenjem Suda BiH broj S 1 1 K 008494 11 Kro od 16. januara 2012. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKPBiH. Istim rješenjem određeno je da pritvor počinje teći danom isticanja ili ukidanja pritvora, određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine, da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana početka pritvora, te da će se kontrola pritvora vršiti svaka dva mjeseca.
  • 9.
    Obrazlažući postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela koja su mu stavljena na teret, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja slijedi iz potvrđene optužnice, a posebno iz iskaza zaštićenih svjedoka „I“, „F“, „E“, „H“, „D“ i „J“, izjava svjedoka K.M. i F.R., osumnjičenog A.I., kao i iz izjava ostalih svjedoka i materijalnih dokaza.
  • 10.
    Obrazlažući opravdanost pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, koja, u skladu sa svojim pozitivnim zakonodavstvom, ne izručuje svoje državljane radi njihovog procesuiranja, kao i to da je optuženi, nakon potvrđivanja optužnice, u potpunosti svjestan težine optužbi koje mu se stavljaju na teret, a koje se ogledaju u obimu i složenosti krivičnopravnih radnji, kao i visine zaprijećene kazne. Navedeno nedvosmisleno ukazuje da apelant ima jak motiv da bjekstvom na teritoriju Republike Srbije onemogući daljnje procesuiranje pred sudom. Ovakav stav je zastupljen i u praksi Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08), koji glasi da „pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora prema osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret je svakako relevantan element za odlučivanje“. Svi razlozi koje je navelo Tužilaštvo BiH, tj. da apelant ima dvojno državljanstvo, da apelantova braća žive u Novom Pazaru, da su dobro materijalno situirani, da je apelant korisnik penzije, da je razveden i da ne živi u domaćinstvu sa svojom djecom, u svojoj ukupnosti predstavljaju dovoljno razloga za postojanje opasnosti da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao pobjeći ili se sakriti. Sud BiH je istakao da je tačno da sama činjenica o postojanju dvojnog državljanstva nije dovoljna da bi se pritvor odredio zbog ovog osnova. Međutim, ako se imaju u vidu navedene činjenice u međusobnoj povezanosti, jasno je da apelant ima jake veze sa Republikom Srbijom i da bi mu, bjekstvom u Republiku Srbiju, boravak u toj državi bio u mnogo čemu olakšan.
  • 11.
    U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da je u ovom predmetu potrebno saslušati veći broj svjedoka, prvenstveno žrtava, od kojih je određeni broj svjedoka zatražio mjere zaštite, zato što osjećaju ili strah od apelanta, ili su izrazili zabrinutost za svoju ličnu sigurnost, kao i sigurnost svoje porodice. S tim u vezi, zaštićeni svjedok „B“ izjavio je da ne želi da se njegovo ime spominje prilikom svjedočenja, te da je apelant učinio velike prestupe tokom rata, dok je zaštićeni svjedok „F“ izjavio da se boji apelantove reakcije, koji ima jake veze u Jablanici, zbog čega mu ne bi bilo svejedno ukoliko bi svjedočio bez zaštite ličnih podataka. Osim toga, u konkretnom slučaju bitno je to da postoji opasnost da će apelant boravkom na slobodi utjecati i na saizvršioce, jer je u ovom predmetu ispitan i određeni broj osumnjičenih od kojih je A.I. prilikom iznošenja odbrane iskazao strah jakog intenziteta, navodeći: „Jako se bojim za sigurnost svoje porodice, žene i djece ovdje, u Jablanici, a također i za sigurnost svoje braće koja žive u Novom Pazaru… S obzirom na to da apelantova porodica živi u Novom Pazaru i jako je moćna, a apelant bez obzira što je u pritvoru, ima svoje ljude na terenu.“ Također, iz rješenja Suda BiH od 5. decembra 2009. godine u kojem je apelant jedan od optuženih slijedi da je apelant i u ovom predmetu vršio utjecaj na svjedoke, tako što je od svjedoka „O“ tražio da ne govori istinu, a da će mu zauzvrat dati novac, te da mu je prijetio da će ubiti njegovu djecu. Sud BiH je istakao da isticanje natpisa i grafita na većem broju javnih mjesta na području Jablanice sa sadržajem „Zuka je žrtva montiranog procesa“, „Pravda za Zuku“ itd. u situaciji kada je većini saslušanih svjedoka poznato da je apelant bio pripadnik „Zukine“ jedinice (zamjenik komandanta), predstavlja određeni pritisak na svjedoke i saučesnike u ovom predmetu koji imaju saznanja o inkriminiranim događajima, u kojem pravcu treba da daju svoj iskaz, što izaziva uznemirenost, nelagodu i strah, a što slijedi i iz izjave zaštićenog svjedoka „L“. Osim toga, u ovoj fazi postupka osigurani su dokazi za potvrđivanje optužnice, ali glavni pretres nije ni počeo, a svjedocima treba omogućiti da daju svoje iskaze slobodno, bez straha od odmazde, prijetnji i pritisaka, do čega bi moglo doći ukoliko bi se apelant našao na slobodi. Sud BiH je naveo da nije potrebno dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, nego je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu sumnju da do utjecaja može doći.
  • 12.
    Obrazlažući opravdanost pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je prvo imao u vidu težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, kao i visinu zaprijećene kazne (kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina, ili kazna dugotrajnog zatvora). Osim toga, Sud BiH je naveo da je imao u vidu da predmetna krivična djela spadaju u grupu najtežih krivičnih djela, jer predstavljaju zločine protiv vrijednosti zaštićenih kako domaćim, tako i međunarodnim pravom. Također, počinjeni zločin u zatočeničkom objektu „Muzej-Bitka na Neretvi“ ostavio je trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih, žrtava i srodnika stradalih, a što slijedi iz iskaza koji su dostavljeni Sudu, što ukazuje da intenzitet posljedica i nakon proteka vremena nije umanjen. Ovo stanje straha nikako ne ide u prilog uspješnom vođenju ovog postupka, te dodatno otežava povratak stanovništva hrvatske nacionalnosti na područje Jablanice. Osim toga, vanrednu okolnost predstavljaju i izjave koje su dali za medije predsjednik Udruge hrvatskih logoraša i bivši predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor iz kojih proizlaze dvije različite istine u pogledu inkriminiranih događaja i koje pokazuju da postoji zainteresiranost javnosti za krivični postupak. Također, apelantovo puštanje na slobodu dovelo bi do negativne atmosfere u javnosti i stvorilo osjećanje straha i nesigurnosti, što slijedi iz izjave svjedoka „L“, koji je istakao da je do sada već imao nekoliko neugodnosti, navodeći da je prošle godine za Božić zatekao zabijen nož u vratima kuće, posebno imajući u vidu apelantovu ulogu u predmetnim dešavanjima, te činjenicu da je on u kritično vrijeme bio zamjenik komandanta jedinice „Zulfikar“.
  • 13.
    Sud BiH je naveo da je, u skladu sa obavezom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmotrio mogućnost primjene blaže mjere osiguranja apelantove prisutnosti u svrhu uspješnog vođenja postupka, ali da je navedeno moguće osigurati jedino mjerom pritvora.
  • 14.
    Rješenjem Suda BiH u Vanraspravnom vijeću broj S1 1 K008494 12 KV od 7. februara 2012. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostepeno rješenje preinačeno tako da se apelantu određuje pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP koji se prema ovom rješenju računa počev od dana isticanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine i može trajati najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice u ovom predmetu. Istim rješenjem određeno je da danom isticanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine, a nakon apelantovog saslušanja, sud će izvršiti kontrolu postojanja razloga zbog kojih je pritvor određen i odlučiti o opravdanosti daljeg zadržavanja u pritvoru.
  • 15.
    U vezi sa žalbenim navodima kojim se ukazuje na to da ZKPBiH ne poznaje institut dvostrukog pritvora, odnosno određivanje pritvora pod suspenzivnim djejstvom, Sud BiH je naveo da ZKPBiH to ne zabranjuje. Razlozi za određivanje pritvora su individualni za svaki predmet, te se u svakom pojedinačnom slučaju ocjenjuju. Primjeri suspenzivnog pritvora poznati su u praksi Suda BiH u slučaju određivanja pritvora osumnjičenim koji se nalaze u bjekstvu i raspisivanja međunarodne potjernice, koji se računa od dana i sata lišavanja slobode, uz naznaku da će po lišavanju slobode osumnjičeni biti odmah izveden pred nadležnog sudiju radi saslušanja u skladu sa članom 5. Evropske konvencije i članom 131. stav 2. ZKPBiH. Sud BiH je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi, jer je sudija za prethodno saslušanje ispravno utvrdio da postoje osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP. U skladu sa odredbama člana 123. ZKP, odnosno svrhe određivanja pritvora, a imajući u vidu da je pritvor, kao mjera osiguranja apelantove prisutnosti i uspješno vođenje krivičnog postupka, već određen apelantu, sudija za prethodno saslušanje je imao u vidu da je trenutna svrha pritvora ispunjena, tako da je u izreci odredio da se pritvor određuje pod suspenzivnim djejstvom. Pritvor prema tom rješenju se računa počevši od dana isticanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine. U vezi sa dužinom trajanja pritvora, Sud BiH je naveo da apelant osnovano ukazuje da je u prvostepenom rješenju navedeno da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, jer odredbe člana 137. stav 2. tačka d) ZKP propisuju da, nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže tri godine, tako da je preinačio odluku prvostepenog suda u tom dijelu. Osim toga, Sud BiH je naveo da je u izreci rješenja naznačio da će sud izvršiti kontrolu postojanja razloga zbog kojih je pritvor određen po ovom rješenju na dan istjecanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine, nakon što sasluša apelanta, što je saglasno članu 5. Evropske konvencije. Dakle, žalba je djelomično uvažena kako u pogledu trajanja pritvora, tako i u smislu obaveze suda da, nakon ukidanja ili isteka pritvora koji traje, obavezno u apelantovoj prisutnosti preispita razloge za dalje apelantovo zadržavanje u pritvoru i time spriječi automatizam u primjeni ovog rješenja, čime su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz člana 5. Evropske konvencije.
  • 16.
    Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ispunjen opći uvjet za pritvor, tj. da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela, jer prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „osnovana sumnja“ podrazumijeva postojanje činjenica, odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo. U konkretnom slučaju, osim što je optužnica potvrđena, prvostepeni sud se rukovodio i standardima Evropskog suda. U vezi sa određivanjem pritvora zbog razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP, Sud BiH je naveo da je prvostepeno rješenje pravilno, jer postoje razlozi koji upućuju da bi se apelant krio u slučaju boravka na slobodi, tj. da postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U odnosu na apelantov prigovor da opasnost od bjekstva mora biti realno moguća, Sud BiH je naveo da je opasnost od bjekstva realno moguća, koju je prvostepeno rješenje detaljno obrazložilo. U odnosu na određivanje pritvora zbog razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, Sud BiH je istakao da je prvostepeno rješenje pravilno, jer je iznijelo dovoljno jasne i konkretne činjenice koje su ocijenjene zasebno i u međusobnoj vezi. Naime, u dosadašnjem toku postupka nekoliko zaštićenih svjedoka („B“, „F“) su pokazali strah za svoju i sigurnost svoje porodice, te je u prvostepenom rješenju ispravno utvrđeno da je neophodno u ovoj fazi postupka omogućiti svjedocima da svoj iskaz daju slobodno, bez straha od odmazde, prijetnje i pritisaka, a do čega bi moglo doći u slučaju da se apelant nađe na slobodi. U vezi sa žalbenim navodima da je sud dvostruko vrednovao iste činjenice, jer se pozivao na okolnosti konkretnog utjecaja na svjedoke iz ranijeg predmeta, Sud BiH je istakao da nisu osnovani, jer su te činjenice u ovom postupku vrednovane samo u kontekstu ličnosti i apelantovog ponašanja, a ne konkretizacije utjecaja na svjedoke potrebne za pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP. Sud BiH je istakao da je Ustavni sud u predmetu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine uspostavio standard prema kojem postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utjecajem na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim dokazima, koji bi objektivno ukazivali da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke, već se odluka suda zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koja se apelantu stavljaju na teret. Dakle, dovoljno je postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, tako da nije neophodno dokazivati da postoji konkretan utjecaj, jer je dovoljan i ozbiljan rizik ili opravdana naznaka takvog rizika.
  • 17.
    U odnosu na pritvorske razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP, Sud BiH je naveo da je prvostepeno rješenje pravilno, jer je ispunjen opći objektivni uvjet za postojanje ovog pritvorskog razloga, budući da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna. Osim toga, radi se o djelu protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, te o tome da je predmetni zločin ostavio trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih, žrtava i srodnika stradalih, te da stanje straha ne ide u prilog vođenju ovog postupka i povratku stanovništva hrvatske nacionalnosti na područje Jablanice. Također, vanrednu okolnost predstavljaju i izjave za medije Udruge hrvatskih logoraša koja daje jednu interpretaciju događaja, što ukazuje na veliku zainteresiranost javnosti za ovaj događaj, tako da bi puštanje na slobodu dovelo do stvaranja eventualno negativne atmosfere među stanovništvom.
  • 18.
    U vezi sa žalbenim razlozima koji se odnose na određivanje blaže mjere apelantu, Sud BiH je naveo da je pravilno prvostepeno rješenje, jer će se jedino mjerom pritvora osigurati apelantova prisutnost u ovom postupku.
  • 19.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima (navedena prava iz ovih dokumenata propisuju pravo na ličnu slobodu i sigurnost). Apelant navodi da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava pri određivanju „dvostrukog pritvora“ pod suspenzivnim djejstvom. Naime, Sud BiH u pobijanom rješenju navodi da se radi „o ustaljenoj praksi Suda BiH“, prema kojoj se ova vrsta pritvora određuje licima koja su u bjekstvu ili za kojim je raspisana međunarodna potjernica, ali čak da je i tako, apelant niti je u bjekstvu, niti je za njim raspisana međunarodna potjernica. U skladu sa odredbama člana 131. stav 1. ZKP, pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom, a posebni razlozi iz člana 132. stav 1. tač a), b), c), i d) moraju postojati u trenutku donošenja rješenja. Međutim, pobijanim rješenjima pritvor mu je određen za neko buduće vrijeme, tako da se ne može znati da li će takvi razlozi tada uopće postojati. Odredbama člana 131. stav 5. ZKP propisano je da će se pritvor ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, pa kako onda uopće primijeniti ovu odredbu u njegovom slučaju ako mu je pritvor određen prema okolnostima za koje se pretpostavlja da će u budućnosti sigurno postojati. Sud BiH je trebalo da odbaci prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora, jer ZKPBiH ne poznaje institut dvostrukog pritvora, što priznaje i Sud BiH, ali proizvoljno zaključuje da, ako nije zabranjeno, onda se može na njega primijeniti. Sud BiH bio je dužan prvo provjeriti i utvrditi hoće li i do kada će pritvor u drugom predmetu trajati, pa tek onda, ako istekne ili bude ukinut, ocijeniti postojanje razloga za pritvor. Apelant ističe da ove njegove navode potvrđuje Rješenje Suda BiH broj X-KR-05/58 od 28. jula 2006. godine (Momčilo Mandić) u kojem je Sud odbacio prijedlog Tužilaštva BiH smatrajući ga preuranjenim, jer se optuženi već nalazio u pritvoru po drugom osnovu. Osim toga, i stavovi susjednih država potvrđuju navedeno: „S obzirom na to da se okrivljenik već nalazi u pritvoru na osnovu odluke suda u jednom drugom krivičnom predmetu, nije potrebno, a niti dopustivo, odlučivati o njegovom lišavanju slobode u paralelnom postupku, kao što je to ovdje slučaj. Sud koji vodi paralelni krivični postupak protiv istog okrivljenika, ovdje sud prvog stepena, dužan je provjeravanjem stanja utvrditi hoće li i do kada pritvor protiv okrivljenika u tom drugom predmetu trajati, pa tek onda, ako pritvor u tom predmetu bude ukinut, ocijeniti postojanje razloga za pritvor i pritvor protiv okrivljenika eventualno odrediti“ (Z. Đurđević, D. Tripalo: Trajanje pritvora u svjetlu međunarodnih standarda…).
  • 20.
    Apelant, dalje, navodi da pobijana rješenja ne sadrže obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti blaže mjere prema njemu, što nije u skladu sa odredbama člana 131. ZKPBiH, niti sa Rezolucijom o zadržavanju u pritvoru koju su donijeli zamjenici ministara država članica. Osim toga, određivanje pritvora zato što postoji opasnost od bjekstva nije opravdano konkretnim činjenicama i valjanim razlozima. Postavlja se pitanje kako postoji opasnost da će apelant pobjeći kada se on, prema rješenju Suda BiH u drugom predmetu, već nalazi u pritvoru. Osim toga, postojanje dvojnog državljanstva i posjedovanje nekretnina u toj državi su okolnosti koje su suprotne ustanovljenoj sudskoj praksi. Također, ni težina djela, ni njegov bračni status nisu okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Dalje, ni izjave svjedoka u kojima ne postoje konkretne informacije neće predstavljati takvu opasnost. Apelant navodi da se istraga o događajima u Jablanici vodi od 2004. godine i da su već u istrazi saslušani svi svjedoci, te da se apelant nalazi u pritvoru već više od dvije godine i šest mjeseci, tako da nije osnovan stav da postoji opasnost da će apelant utjecati na daljni tok postupka. Sud BiH potpuno pogrešno tumači Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08, pogrešno postupa kada dvostruko vrednuje iste činjenice u dva različita predmeta, tako da, ako su i dokazane, ne mogu se uzeti kao jedan od razloga za pritvor u drugom predmetu. Dalje, apelant osporava postojanje posebnih razloga za pritvor propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Apelant ističe da nije osnovan stav Suda BiH da se pritvor iz ovog osnova može odrediti zbog visine zaprijećene kazne i težine djela, jer moraju postojati vanredne okolnosti, a izvršeni zločin prije petnaest godina ne može predstavljati vanredne okolnosti, to mora biti nešto novo, aktualno i što se desilo u bliskoj prošlosti. Apelant ukazuje na stav Evropskog suda, izražen u predmetu I.A. protiv Francuske, da se „opravdanost pritvora iz ovog osnova ne može oslanjati jednostavno na prirodu i težinu krivičnog djela“.
  • 21.
    Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, što je dovelo do kršenja člana 6. Evropske konvencije, a time i apelantovog prava na sigurnost i slobodu predviđenog odredbama člana 5. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant je podneskom koji je zaveden kao dopuna apelacije, na traženje Ustavnog suda, dostavio sažetak apelacije u kojem je zatražio da se „odobri privremena mjera predložena u apelaciji“, ali apelant je u apelaciji, u smislu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, zatražio hitno postupanje u predmetu.
  • 23.
    Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda, jer apelant de facto ne trpi nikakve štetne posljedice donošenja pobijanih rješenja, budući da su pravosnažnim rješenjem otklonjene manjkavosti prvostepenog rješenja, u smislu kojeg će sud, nakon ukidanja ili isteka pritvora poslije apelantovog saslušanja, ponovo ispitati neophodnost mjere pritvora apelantu i donijeti odluku na koju će apelant moći izjaviti žalbu. Ovakvim postupanjem, suprotno apelantovim navodima, spriječen je automatizam u pogledu određivanja pritvora apelantu kako je to prvostepenim rješenjem bilo određeno. Osim toga, apelant neosnovano ukazuje da sud nije ocijenio primjenu blažih mjera. Naprotiv, sud je „našao“ kao jedino adekvatnu mjeru pritvora apelantu, tako da u cijelosti ostaje pri obrazloženju o postojanju posebnih pritvorskih razloga. Zbog navedenog, Sud BiH je naveo da apelacija nije osnovana.
  • 24.
    Tužilaštvo BiH je istaklo da je kao rezultat istrage do sada podiglo pet optužnica, da su predmeti po optužnicama spojeni, te da je na njih spojen i predmet protiv optuženog Z.A., zv. Zuka, a jedinstveni glavni pretres počeo je 14. septembra 2010. godine. Tužilaštvo BiH je navelo da je 29. decembra 2011. godine podiglo optužnicu protiv apelanta za krivična djela počinjena na području općine Jablanica. Sud BiH je ispravno odlučio kada je odredio pritvor apelantu, odnosno Sud je imao u vidu sva ranija rješenja o produženju pritvora apelantu, koja su i dostavljena uz optužnicu. Sud BiH je odlučivao u ovom predmetu nezavisno od pritvora iz drugog predmeta u kojem je Tužilaštvo BiH iznijelo nove činjenice, tako da nije osnovana apelantova tvrdnja da je Sud BiH ocijenio iste činjenice dva puta. Sud BiH je ispravno odlučio da se po dvije potvrđene optužnice ne može provesti jedinstveni postupak u skladu sa članom 25. ZKP, jer se postupci nalaze u različitim fazama, tako da bi spajanje ovih postupaka dovelo u pitanje pravo na pravično suđenje u razumnom roku i postojala bi opasnost da se ugrozi apelantovo pravo na materijalnu odbranu. Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbaci kao očito (prima facie) neosnovana.
  • 25.
    Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09)

Član 131.

Opće odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor se određuje ili produžava rješenjem Suda na prijedlog tužioca, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 136.

Ukidanje pritvora

(1) U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vijeću iz člana 24. stav (7) ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati.

Član 137.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

[...]

  • d)
    tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

[...]

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu

Član 227.

Sadržaj optužnice

[...]

(3) Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru, može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu.

  • 26.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008494 12 Kv od 7. februara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 30.
    Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
  • 31.
    U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
  • 32.
    U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 35.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
  • 36.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

[...]

  • 37.
    Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

  • 38.
    U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku određivanja pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se ocjenjuje, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, ZKPBiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije. Osnovni princip je da niti jedan pritvor koji je proizvoljan ne može biti spojiv sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, te da se pojam "proizvoljnosti" iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije proteže dalje od samog nepoštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali i dalje proizvoljno i tako protivno Konvenciji (vidi predmet Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV] broj 13229/03, stav 67, ECHR 2008-...).
  • 39.
    Dakle, Ustavni sud će analizirati apelantove navode kojim se ukazuje na to da mu je Sud BiH pobijanim rješenjima nezakonito odredio pritvor, odnosno da se radi o „dvostrukom pritvoru“, tj. pritvoru pod suspenzivnim djejstvom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je pobijanim rješenjima apelantu određen pritvor s tim što je rješenjem koje je doneseno po žalbi određeno da se prvostepeno rješenje preinačava tako da se apelantu određuje pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 132. stav 1. tač. a), b) i d) ZKP koji se po ovom rješenju računa počev od dana isticanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine i može trajati najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice u ovom predmetu. Istim rješenjem određeno je da će sud danom isticanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. decembra 2009. godine, a nakon apelantovog saslušanja, izvršiti kontrolu postojanja razloga zbog kojih je pritvor određen i odlučiti o opravdanosti daljeg zadržavanja apelanta u pritvoru.
  • 40.
    U odnosu na ovaj apelantov prigovor iz obrazloženja pobijanog rješenja, slijedi da ZKPBiH ne zabranjuje određivanje pritvora pod suspenzivnim djelovanjem, a razlozi za određivanje pritvora su individualni za svaki predmet, te se u svakom pojedinačnom slučaju ocjenjuju. Osim toga, primjeri suspenzivnog pritvora poznati su u praksi Suda BiH u slučaju određivanja pritvora osumnjičenim koji se nalaze u bjekstvu i raspisivanja međunarodne potjernice, koji se računa od dana i sata lišavanja slobode, uz naznaku da će po lišavanju slobode osumnjičeni biti odmah izveden pred nadležnog sudiju radi saslušanja u skladu sa članom 5. Evropske konvencije i članom 131. stav 2. ZKPBiH. Pritvor pod suspenzivnim djejstvom je određen ispravno kada je utvrđeno da postoje osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi, a pritvor se prema tome rješenju računa počev od dana isticanja, ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. novembra 2009. godine. Osim toga, rješenjem je određeno da će sud izvršiti kontrolu postojanja razloga zbog kojih je pritvor određen prema ovom rješenju na dan istjecanja ili ukidanja pritvora određenog rješenjem od 5. novembra 2009. godine, nakon što sasluša apelanta, što je saglasno članu 5. Evropske konvencije. Pobijanim rješenjem spriječen je automatizam u primjeni rješenja, čime su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz člana 5. Evropske konvencije.
  • 41.
    Prije daljnje analize, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Šebalj protiv Hrvatske (vidi predmet Šebalj protiv Hrvatske, presuda od 28. juna 2011. godine, zahtjev broj 4429/09) u kojem je Evropski sud zaključio da „postoji povreda prava na pravo podnosioca na slobodu iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer pritvor nije bio zakonit, budući da je podnosilac prijave zadržan u pritvoru nakon što je isteklo zakonom propisano maksimalno vrijeme za pritvor, na osnovu odluke o pritvoru donesene u paralelnom krivičnom postupku, a da se takav pritvor ne zasniva na određenim zakonskim odredbama ili jasnoj sudskoj praksi. Navedeno nije u skladu sa principom pravne sigurnosti i protivno je osnovnom aspektu vladavine prava „.
  • 42.
    Dalje, Evropski sud je u predmetu Baranowski protiv Poljske (vidi predmet Baranowski protiv Poljske, presuda od 28. marta 2000. god., zahtjev broj 28358/95) ustanovio kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Naime, podnosilac je inicijalno bio ispravno uhapšen i nakon toga držan u istražnom pritvoru u vezi sa optužbom za prevaru. Međutim, nakon što je tužilac sudu podnio detaljnu optužnicu, njegov pritvor nije bio predmet revizije. U skladu sa praksom poljskog sudstva, stavljanjem pritvorenika "na raspolaganje sudu", pritvor koji je ranije bio naložen u istražnoj fazi postupka produžen je na neograničeno vrijeme. Sam po sebi sud nije imao nikakvu obavezu da donosi bilo kakvu drugu odluku o tome da li pritvor određen u toj fazi treba da se produži. Ovakva praksa je, nesumnjivo i sasvim razumljivo, razvijena da popuni određeni jaz, ali nema ništa što je podržava bilo u zakonu ili u sudskoj praksi. U ovom slučaju sud je ovakvu praksu osudio kao kršenje člana 5(1) s obzirom na to da nije bilo nikakve predvidljivosti ili sigurnosti, kao i na to da se time otvara prostor za proizvoljnost.
  • 43.
    Dakle, Evropski sud je ustanovio kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada određivanje pritvora u paralelnim sudskim postupcima i produženje pritvora na neograničeno vrijeme nisu zasnovani na jasnim zakonskim odredbama i sudskoj praksi, te propisuju: Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom. Pritvor se određuje ili produžava rješenjem Suda na prijedlog tužioca, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću. U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje. Budući da u konkretnom slučaju imamo prijedlog za određivanje pritvora koji je dostavljen uz optužnicu, Ustavni sud smatra da odredbe člana 227. stav 3. ZKPBiH propisuju: Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru, može se predložiti da se pritvor produži, ili da se pusti na slobodu, te da odredbe člana 137. stav 2. tačka d) ZKPBiH propisuju: Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
  • 44.
    Prema tome, predmetne odredbe ni na koji način ne propisuju šta se događa u situaciji kada se osumnjičeni, odnosno optuženi, nalazi u pritvoru u jednom krivičnom postupku a imamo prijedlog za određivanje pritvora u drugom krivičnom postupku, dakle, kada imamo procesnu situaciju u kojoj nije moguće izvršiti spajanje postupaka, a postoje uvjeti za pritvor i u jednom i u drugom postupku. U konkretnom slučaju apelant je u pritvoru prema rješenju od 5. novembra 2009. godine u predmetu u kojem je optužen za krivična djela za koja ZKPBiH propisuje kazne dugotrajnog zatvora, tako da je prema tom rješenju maksimalno trajanje pritvora tri godine. Međutim, pobijana rješenja određuju pritvor kada raniji istekne ili kada bude ukinut, a pobijano rješenje po žalbi određuje da će se danom isticanja ili ukidanja ranijeg pritvora apelant saslušati, nakon čega će sud izvršiti kontrolu postojanja razloga zbog kojih je pritvor određen i odlučiti o opravdanosti daljeg apelantovog zadržavanja u pritvoru. Iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da ZKPBiH ne zabranjuje određivanje pritvora pod suspenzivnim djelovanjem, te da je navedeno poznato u praksi Suda BiH u slučaju određivanja pritvora osumnjičenim koji se nalaze u bjekstvu i raspisivanja međunarodne potjernice. Dakle, nedvosmisleno je da je apelantu određen pritvor u novom krivičnom postupku na osnovu prijedloga za pritvor uz novu optužnicu iako se on već nalazi u pritvoru u ranijem krivičnom postupku, a da ZKPBiH ne sadrži odredbe o navedenom, tj. da nije predvidio ovu situaciju. Ustavni sud podsjeća da garancije sadržane u članu 5. Evropske konvencije imaju temeljni značaj i da osiguravaju pravo pojedincu da ga državne vlasti neće samovoljno lišiti slobode, a svako lišavanje slobode mora se izvršiti uz poštivanje odgovarajućih domaćih odredaba materijalnog i procesnog prava. Dakle, to što odredbama ZKPBiH nije propisano da se može odrediti pritvor u dva paralelna postupka, odnosno odrediti novi pritvor, iako se lice već nalazi u pritvoru, nema utemeljeno obrazloženje Suda BiH da, pošto „ZKPBiH ne zabranjuje“, to je dopušteno. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravo suprotno, ono što nije zabranjeno ZKPBiH, niti se može, niti smije tumačiti na štetu, u konkretnom slučaju, apelanta, nego u njegovu korist. Na ovaj način obrazloženje Suda BiH vodi nepredvidljivosti ili nesigurnosti, čime se otvara prostor za proizvoljnost koja je u određivanju pritvora, u smisla člana 5. stav 1. Evropske konvencije, isključena. Osim toga, nejasno je pozivanje Suda BiH na slučajeve određivanja pritvora osumnjičenim koji se nalaze u bjekstvu i raspisivanja međunarodne potjernice, kada se apelant nalazi u pritvoru, tj. kada nije u bjekstvu, niti je za njim raspisana potjernica.
  • 45.
    Ustavni sud podsjeća da je osnovna teza koju propisuju opće odredbe o pritvoru da se pritvor može odrediti pod uvjetima propisanim zakonom, a budući da je pritvor najteža mjera za osiguranje prisutnosti optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, može se odrediti samo ako se prisutnost optuženog ne može osigurati blažim mjerama. Osim toga, Sud podsjeća da pritvor može trajati samo dok je to nužno, tj. čim prestanu razlozi za pritvor, optuženi se mora pustiti na slobodu. Određivanjem pritvora pobijanim rješenjima u slučaju kada se apelant već nalazi u pritvoru, zaista je upitna svrha određivanja pritvora apelantu radi prisutnosti krivičnom postupku. Također, iz općih odredaba slijedi da o prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora sud odlučuje na prijedlog tužioca, a odredbe o ukidanju pritvora propisuju obavezu da se tužilac sasluša. Iz odredaba koje propisuju sadržaj optužnice proizlazi mogućnost da se uz optužnicu može predložiti određivanje pritvora, ali ako se osumnjičeni nalazi na slobodi, a ako je on u pritvoru, može se predložiti da se pritvor produži, ili da se osumnjičeni pusti na slobodu. U konkretnom slučaju apelant se nalazi u pritvoru, a ne na slobodi, a pobijanim rješenjima određuje mu se pritvor u paralelnom krivičnom postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da se radi o istim krivičnim djelima, dakle, apelant je optužen u ranijem postupku za krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Konjica, a u novom postupku za ista ta djela, ali na području Jablanice, tako da je nesporno da i u jednom i u drugom postupku postupaju Sud BiH i Tužilaštvo BiH. I pored svega navedenog, Sud BiH donio je pobijana rješenja, tako da trenutno postoje dva rješenja o određivanju pritvora u dva različita krivična postupka. Istina, osporena rješenja određuju pritvor pod suspenzivnim djelovanjem, tj. određuju da će pritvor početi da teče kada raniji pritvor bude ukinut ili kada istekne, a za navedeno nije imao uporište u ZKPBiH. Osim toga, za donošenje pobijanih rješenja Sud BiH nije imao uporište ni u jasnoj sudskoj praksi, jer, kao što je prethodno navedeno, nejasno je zašto se Sud BiH u obrazloženju pozvao na slučajeve određivanja pritvora osumnjičenim koji se nalaze u bjekstvu i raspisivanja međunarodne potjernice kada se apelant nalazi u pritvoru, tj. kada nije u bjekstvu, niti je za njim raspisana potjernica. Dakle, u konkretnom slučaju niti imamo jasne i precizne zakonske odredbe, niti imamo jasnu sudsku praksu. Ako se ima u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da procesnopravno ne mogu paralelno postojati dva rješenja o određivanju, odnosno produženju pritvora, tj. da sud mora voditi računa i da li je pritvor protiv okrivljenog već određen u drugom predmetu i, ako utvrdi da jeste, ne smije donijeti još jedno rješenje o određivanju pritvora.
  • 46.
    Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer mu pobijanim rješenjima nije zakonito određen pritvor. Budući da je Ustavni sud zaključio da je apelantu nezakonito određen pritvor isključivo zbog nemogućnosti da postoje dva rješenja o određivanju pritvora, odnosno zato što, iako se apelant nalazi u pritvoru prema ranijem rješenju za krivična djela iz drugog postupka, apelantu je pobijanim rješenjima određen novi pritvor, Ustavni sud nije ispitivao apelantove navode u vezi sa nezakonitošću pobijanih rješenja i sa postojanjem posebnih razloga za određivanje pritvora.
  • 47.
    U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni član kojim se, također, garantira pravo na ličnu slobodu i sigurnost, jer je povreda ovog prava prethodno obrazložena.
  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je, iako se apelant nalazi u pritvoru prema ranijem rješenju za krivična djela iz drugog postupka, apelantu određen novi pritvor, koji počinje teći danom isticanja ili ukidanja ranijeg pritvora, a to ne propisuju izričite zakonske odredbe, niti za navedeno postoji jasna sudska praksa.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
  • 50.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.