Aktio

Odluka o rasporedu sreds tava "Trans fer za

188 Na temelju članka 24. stavak 1. do 3. i članka 36. stavak 1. Zakona o izvršavanju Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 94. sjednici održanoj 12. ožujka 2009. godine, donosi ODLUKU O RASPOREDU SREDS TAVA "TRANS FER ZA POLITIČKE STRANKE I KOALICIJE" PRORAČUNA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE ZA 2009. GODINU ZA I. KVARTAL 2009. GODINE I. Iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08) odobrava se raspored sredstava utvrđenih u razdjelu 12., ekonomski kod 614300 "Trans fer za političke stranke i koalicije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, za I. kvartal 2009. godine u iznosu od 750.000,00 KM, i to: II. Sredstva iz točke I. ove Odluke će biti isplaćena sa pozicije "Trans fer za političke stranke i koalicije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu. III. Za realiziranje ove Odluke zadužuju se Federalno ministar - stvo financija - Federalno ministarstvo finansija i Generalni sekretarijat Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, svatko u okviru svoje nadležnosti. IV. O utrošenim sredstvima iz točke I. ove Odluke korisnici izvještavaju Federalno ministarstvo financija - Federalno ministarstvo finansija, a Federalno ministarstvo financija- Federalno ministarstvo finansija Vladu u skladu sa Zakonom o proračunima u Federaciji Bosne i Hercegovine. V. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". V broj 179/09 12. ožujka 2009. godine Sarajevo Premijer Dr. Nedžad Branković, v. r. Na osnovu člana 24. stav 1. do 3. i člana 36. stav 1. Zakona o izvršavanju Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 94. sjednici održanoj 12. marta 2009. godine, donosi ODLUKU O RASPOREDU SREDSTAVA "TRANS FER ZA POLITIČKE STRANKE I KOALICIJE" BUXETA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA 2009. GODINU ZA I. KVARTAL 2009. GODINE I. Iz Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08) odobrava se raspored sredstava utvrđenih u razdjelu 12., ekonomski kod 614300 "Trans fer za političke stranke i koalicije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, za I. Kvartal 2009. godine u iznosu od 750.000,00 KM, i to: II. Sredstva iz tačke I. ove Odluke će biti isplaćena sa pozicije "Trans fer za političke stranke i koalicije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija i Generalni sekretarijat Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. O utrošenim sredstvima iz tačke I. ove Odluke korisnici izvještavaju Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija, a Federalno ministarstvo finansija-Federalno ministarstvo financija Vladu u skladu sa Zakonom o buxetima u Federaciji Bosne i Hercegovine. V. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". V broj 179/09 12. marta 2009. godine Sarajevo Premijer Dr Nexad Branković, s. r. Na osnovu člana 24. stav 1. do 3. i člana 36. stav 1. Zakona o izvršavanju Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 94. sjednici održanoj 12. marta 2009. godine, donosi ODLUKU O RASPOREDU SREDS TAVA "TRANS FER ZA POLITIČKE STRANKE I KOALICIJE" BUDŽETA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE ZA 2009. GODINU ZA I. KVARTAL 2009. GODINE I. Iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 87/08) odobrava se raspored sredstava utvrđenih u razdjelu 12., ekonomski kod 614300 "Trans fer za političke stranke i koalicije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, za I. Kvartal 2009. godine u iznosu od 750.000,00 KM, i to: II. Sredstva iz tačke I. ove Odluke će biti isplaćena sa pozicije "Trans fer za političke stranke i koalicije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalno ministarstvo finansija - Federalno ministarstvo financija i Generalni sekretarijat Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, svako u okviru svoje nadležnosti. IV. O utrošenim sredstvima iz tačke I. ove Odluke korisnici izvještavaju Federalno ministarstvo finansija- Federalno ministarstvo financija, a Federalno min istarstvo finansija-Federalno ministarstvo financija Vladu u skladu sa Zakonom o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine. V. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". V broj 179/09 12. marta 2009. godine Sarajevo Premijer Dr. Nedžad Branković, s. r. CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovi članka 7. točke b. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 2. sjednici od 26. veljače 2009. godine, donosi ODLUKU 1 O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O UTVRĐIVANJU TARIFE NAKNADA CENTRALNE BANKE BOSNE I HERCEGOVINE 1.U Odluci o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/02, 3/04, 5/04, 32/04 i 95/08) u točki 5. stavku 1. iza podtočke 8), dodaje se nova podtočka 9), koja glasi: "9) Zamjena oštećenih novčanica KM čije je oštećenje nastalo bojenjem usljed dejstva elektrokemijske opreme za zaštitu novca: –usljed krađe, pljačke ili razbojništva0,5% (posto) –usljed nestručnog rukovanja ili zbog greške u opremi 1,0% (posto)." 2.Dosadašnje podtočke 9) - 12), postaju podtočke 10) - 13). 3.U točki 5. stavku 1. podtočki 9), koja postaje podtočka 10), dodaje se alineja 6. koja glasi: –"za pristup podacima iz Jedinstvenog registra transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini putem internet konekcije, paušalno unaprijed, min i mum za mjesec dana 100,00 KM (po jednom pristupnom mjestu)." 4.U točki 5. stavku 3. mijenja se i glasi: "Po zahtjevu korisnika - komitenta, guverner može utvrditi i drugačiju cijenu za usluge iz točke 5. stavka 1. podtočke 10) alineje 6. ove odluke." 5.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama FBiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercego vine". 100-UV broj 360 /09 26. veljače 2009. godine Sarajevo Predsjedatelj Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner Dr. Kemal Kozarić, v. r. Na osnovu člana 7. tačke b. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 2. sjednici od 26. februara 2009. godine, donosi ODLUKU 2 O IZMJENAMA I DOPUNAMA O DLUKE O UTVRĐIVANJU TARIFE NAKNADA CENTRALNE BANKE BOSNE I HERCEGOVINE 1.U Odluci o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/02, 3/04, 5/04, 32/04 i 95/08) u tački 5. stavu 1. iza podtačke 8), dodaje se nova podtačka 9), koja glasi: "9) Zamjena oštećenih novčanica KM čije je oštećenje nastalo bojenjem usljed dejstva elektrohemijske opreme za zaštitu novca: –usljed krađe, pljačke ili razbojništva0,5% (posto) –usljed nestručnog rukovanja ili zbog greške u opremi 1,0 % (posto)." 2.Dosadašnje podtačke 9) - 12), postaju podtačke 10) - 13). 3.U tački 5. stavu 1. podtački 9), koja postaje podtačka 10), dodaje se alineja 6. koja glasi: –"za pristup podacima iz Jedinstvenog registra transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini putem internet konekcije, paušalno unaprijed, min i mum za mjesec dana 100,00 KM (po jednom pristupnom mjestu)." 4. U tački 5. stav 3. mijenja se i glasi: "Po zahtjevu korisnika - komitenta, guverner može utvrditi i drugačiju cijenu za usluge iz tačke 5. stava 1. podtačke 10) alineje 6. ove odluke." 5.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama FBiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Herce govine". 100-UV broj 360/09 26. februara 2009. godine Sarajevo Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner Dr. Kemal Kozarić, s. r. Na osnovi članka 56. stavka 2. Pravilnika Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 120/05 od 29. lipnja 2005. godine, guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine odobrava 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 PREČIŠĆENI TEKST 1 ODLUKE O UTVRĐIV ANJU TARIFE NAKNADA CENTRALNE BANKE BOSNE I HERCEGOVINE 1.Ovom Odlukom se utvrđuje tarifa naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) za usluge koje vrši na zahtjev korisnika. 2.Naknade za usluge iz točke 1. ove Odluke, Centralna banka naplaćuje u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM) ili u stranim sredstvima plaćanja, ovisno od vrste poslova. 3.Osnov za obračun naknade koja se plaća u KM je protuvrijednost deviznog iznosa iskazanog u KM prema važećem tečaju Centralne banke, na dan obračuna. 4.Naknade iz točaka 2. i 3. ove Odluke plaćaju se Centralnoj banci kao što slijedi: a)za transakcije domaćih osoba na račun Centralne banke u KM, b)za transakcije stranih osoba na račun Centralne banke u KM ili na devizni račun Centralne banke u stranim sredstvima plaćanja. 5.Naknade za usluge iz točke 1. ove Odluke, Centralna banka naplaćuje, za pojedine vrste poslova, prema sljedećim tarifama: 1)Obavljanje platnog prometa u inozemstvu –za domaće i strane osobe 0,2% (posto) 2) Korištenje i otplata inozemnih zajmova i kredita 0,2% (posto) 3)Investiranje slobodnih deviznih sredstava i drugi poslovi na zahtjev korisnika 0,2% (posto) 4)Kupnja i prodaja KM za efektivni strani novac (euro) 0,2% (posto) 5)Kupnja i prodaja efektivnog stranog novca (euro) za devizu 0,2% (posto) 6)Kupnja efektivnog stranog novca ne-euro valute za KM ili devizu 0,6% (posto) 7)Prodaja efektivnog stranog novca ne-euro valute (USA, GBP i CHF) za KM ili devizu 0,6% (posto) 8)Preuzimanje oštećenih novčanica eura za KM ili devizu 5,0% (posto) 9)Zamjena oštećenih novčanica KM čije je oštećenje nastalo bojenjem usljed dejstva elektrokemijske opreme za zaštitu novca: –usljed krađe, pljačke ili razbojništva 0,5% (posto) –usljed nestručnog rukovanja ili zbog greške u opremi 1,0 % (posto) 10)Obavljanje platnih transakcija do 10.000,00 KM, u žirokliring sustavu: –za žirokliring transakcije i to za: –prvo poravnanje 0,05 KM (po transakciji) –drugo poravnanje0,07 KM (po transakciji) –treće poravnanje 0,10 KM (po transakciji) –za žirokliring transakcije za korisnike - komitente koji imaju depozitni račun kod Centralne banke 0,50 KM (po transakciji) –za iznajmljivanje telekomunikacijskih linija 300,00 KM (mjesečno) –za skupine naloga za plaćanje - fajlove 5,00 KM (po fajlu) –za izvod iz Jedinstvenog registra transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini na osnovi zahtjeva u pisanoj formi, uz dokaz o izvršenoj uplati na račun Centralne banke: 0000020000000097, sa pozivom na broj: 703815 5,00 KM (po korisniku -komitentu, odnosno poslovnom subjektu za kojeg se traže podaci) –za pristup podacima iz Jedinstvenog registra transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini putem internet konekcije, paušalno unaprijed, min i mum za mjesec dana 100,00 KM (po jednom pristupnom mjestu) 11) Obavljanje platnih transakcija u RTGS-u: od 8.00-12.00 sati tijekom dana 1,20 KM (po transakciji) od 12.00-16.00 sati tijekom dana 3,00 KM (po transakciji) za RTGS transakcije za korisnike - komitente koji imaju depozitni račun kod Centralne banke 3,00 KM (po transakciji) 12)Obavljanje platnih transakcija kod kliringa međunarodnih plaćanja 1,20 KM (po transakciji) 13) Ostale naknade prema dogovoru sa korisnikom. Naknada iz točke 5. stavka 1. podtočke 1), 2) i 3) će se obračunavati na osnovi stanja na računu ili na osnovi svakog naloga za plaćanje. Po zahtjevu korisnika - komitenta, guverner može utvrditi i drugačiju cijenu za usluge iz točke 5. stavke 1. podtočka 10) alineja 6. ove Odluke. 6.Pod naknadom koju naplaćuje Ce ntralna banka podrazumijevaju se i doljenavedeni stvarni troškovi: a)poštarina za preporučene, ekspres i avionske pošiljke, druga posebna rukovanja pošiljkama, troškovi osiguranja, putni troškovi po osnovi transporta novca, poštarina za pakete i transportni troškovi, b)troškovi telegrama, teleksa, telefaksa, swifta, telefonski razgovori, kao i drugi troškovi i provizije koje zaračunavaju druge banke koje sudjeluju u izvršavanju poslova, c)ostali troškovi koji nastanu vezano za usluge po zahtjevu korisnika. 7.Centralna banka može promijeniti tarifu ili odustati od primjene tarife u skladu sa potpisanim ugovorima, prema prethodnom odobrenju Upravnog vijeća Centralne banke. 8.Prečišćeni tekst ove Odluke sadrži: –Odluku o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 9/02 od 20. veljače 2002. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. ožujka 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 5/02 –Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 28/03 od 5. prosinca 2003. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. ožujka 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 3/04 –Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 34/04 od 24. veljače 2004. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. ožujka 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 5/04 –Odluku o dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 65/04 od 23. lipnja 2004. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 5. srpnja 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 32/04 –Odluku o dopuni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 277/07 od 31. srpnja 2007. godine, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 64/07 –Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 340/08 od 30. listopada 2008. godine, koja je stupila na snagu 1 Prečišćeni tekst objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 95/08 –Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife nakanada Centralne banke Bosne i Hercegovine, 100-UV broj: 360/09 od 26. veljače 2009. godine, koja stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje. 9.Prečišćeni tekst Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 101-230/09 27. veljače 2009. godine Sarajevo Guverner Dr. Kemal Kozarić, v. r. Na osnovu člana 56. stava 2. Pravilnika Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 120/05 od 29. juna 2005. godine, guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine odobrava PREČIŠĆENI TEKST 1 ODLUKE O UTVRĐIV ANJU TARIFE NAKNADA CENTRALNE BANKE BOSNE I HERCEGOVINE 1.Ovom Odlukom se utvrđuje tarifa naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) za usluge koje vrši na zahtjev korisnika. 2.Naknade za usluge iz tačke 1. ove Odluke, Centralna banka naplaćuje u konvertibilnim markama (u daljnjem tekstu: KM) ili u stranim sredstvima plaćanja, zavisno od vrste poslova. 3.Osnov za obračun naknade koja se plaća u KM je protuvrijednost deviznog iznosa iskazanog u KM prema važećem kursu Centralne banke, na dan obračuna. 4.Naknade iz tačaka 2. i 3. ove Odluke plaćaju se Centralnoj banci kao što slijedi: a)za transakcije domaćih lica na račun Centralne banke u KM, b)za transakcije stranih lica na račun Centralne banke u KM ili na devizni račun Centralne banke u stranim sredstvima plaćanja. 5.Naknade za usluge iz tačke 1. ove Odluke, Centralna banka naplaćuje, za pojedine vrste poslova, prema sljedećim tarifama: 1)Obavljanje platnog prometa u inostranstvu - za domaća i strana lica 0,2% (posto) 2) Korištenje i otplata inostranih zajmova i kredita 0,2% (posto) 3)Investiranje slobodnih deviznih sredstava i drugi poslovi na zahtjev korisnika 0,2% (posto) 4)Kupovina i prodaja KM za efektivni strani novac (euro) 0,2% (posto) 5)Kupovina i prodaja efektivnog stranog novca (euro) za devizu 0,2% (posto) 6)Kupovina efektivnog stranog novca ne-euro valute za KM ili devizu 0,6% (posto) 7)Prodaja efektivnog stranog novca ne-euro valute (USA, GBP i CHF) za KM ili devizu 0,6% (posto) 8)Preuzimanje oštećenih novčanica eura za KM ili devizu 5,0% (posto) 9)Zamjena oštećenih novčanica KM čije je oštećenje nastalo bojenjem usljed dejstvaelektrohemijske opreme za zaštitu novca: –usljed krađe, pljačke ili razbojništva 0,5% (posto) –usljed nestručnog rukovanja ili zbog greške u opremi 1,0 % (posto) 10)Obavljanje platnih transakcija do 10.000,00 KM, u žirokliring sistemu: –za žirokliring transakcije i to za: –prvo poravnanje 0,05 KM (po transakciji) –drugo poravnanje0,07 KM (po transakciji) –treće poravnanje 0,10 KM (po transakciji) –za žirokliring transakcije za korisnike - komitente koji imaju depozitni račun kod Centralne banke 0,50 KM (po transakciji) –za iznajmljivanje telekomunikacionih linija 300,00 KM (mjesečno) – za grupe naloga za plaćanje - fajlove 5,00 KM (po fajlu) –za izvod iz Jedinstvenog registra transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini na osnovu zahtjeva u pisanoj formi, uz dokaz o izvršenoj uplati na račun Centralne banke: 0000020000000097, sa pozivom na broj: 703815 5,00 KM (po korisniku- komitentu, odnosno poslovnom subjektu za kojeg se traže podaci) –za pristup podacima iz Jedinstvenog registra trans - akcijskih računa u Bosni i Hercegovini putem internet konekcije, paušalno unaprijed, min i mum za mjesec dana 100,00 KM (po jednom pristupnom mjestu) 11)Obavljanje platnih transakcija u RTGS-u: od 8.00-12.00 časova u toku dana 1,20 KM (po transakciji) od 12.00-16.00 časova u toku dana 3,00 KM (po transakciji) za RTGS transakcije za korisnike - komitente koji imaju depozitni račun kod Centralne banke 3,00 KM (po transakciji) 12)Obavljanje platnih transakcija kod kliringa međunarodnih plaćanja 1,20 KM (po transakciji) 13)Ostale naknade prema dogovoru sa korisnikom. Naknada iz tačke 5. stav 1. podtačke 1), 2) i 3) će se obračunavati na osnovu stanja na računu ili na osnovu svakog naloga za plaćanje. Po zahtjevu korisnika - komitenta, guverner može utvrditi i drugačiju cijenu za usluge iz tačke 5. stava 1. podtačka 10) alineja 6. ove Odluke. 6.Pod naknadom koju naplaćuje Centralna banka podrazu - mijevaju se i doljenavedeni stvarni troškovi: a)poštarina za preporučene, ekspres i avionske pošiljke, druga posebna rukovanja pošiljkama, troškovi osiguranja, putni troškovi po osnovu transporta novca, poštarina za pakete i transportni troškovi, b)troškovi telegrama, teleksa, telefaksa, swifta, telefonski razgovori, kao i drugi troškovi i provizije koje zaračunavaju druge banke koje učestvuju u izvršavanju poslova, c)ostali troškovi koji nastanu vezano za usluge po zahtjevu korisnika. 7.Centralna banka može promijeniti tarifu ili odustati od primjene tarife u skladu sa potpisanim ugovorima, prema prethodnom odobrenju Upravnog vijeća Centralne banke. 8.Prečišćeni tekst ove Odluke sadrži: –Odluku o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 9/02 od 20. februara 2002. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. marta 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 5/02 1 Prečišćeni tekst objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 –Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 28/03 od 5. decembra 2003. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. marta 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 3/04 –Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 34/04 od 24. februara 2004. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 1. marta 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 5/04 –Odluku o dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 65/04 od 23. juna 2004. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, a primjenjuje se od 5. jula 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 32/04 –Odluku o dopuni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 277/07 od 31. jula 2007. godine, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 64/07 –Odluku o izmjeni Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 340/08 od 30. oktobra 2008. godine, koja je stupila na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", 95/08 –Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife nakanada Centralne banke Bosne i Hercegovine, 100-UV broj 360/09 od 26. februara 2009. godine, koja stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" od kada se i primjenjuje. 9.Prečišćeni tekst Odluke o utvrđivanju tarife naknada Central - ne banke Bosne i Hercegovine objavit će se u "Službe nom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 101- 230/09 27. februara 2009. godine Sarajevo Guverner Dr. Kemal Kozarić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 292/06, rješavajući apelaciju Jasmina Bajrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Da vid Feldman, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. studenoga 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Jasmina Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-459/04 od 13. rujna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jasmin Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojega zastupa Velida Imamović-Sarajlić, odvjetnica iz Zenice, je podnio 8. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-459/04 od 13. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i sudionika u postupku Živka Babića (u daljnjem tekstu: tužitelj-protutuženi), zatražena je 13. veljače 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 28. veljače 2007. godine, Kantonalni i Općinski sud 2. ožujka 2007. godine, a tužitelj-protutuženi 7. ožujka 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 15. studenoga 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-737/03 od 29. travnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1278/03 od 25. veljače 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženoga kojim je tražio da sud utvrdi kako je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je sa apelantom zaključio 1. rujna 1993. godine i ovjerio 2. rujna 1993. godine u Osnovnom sudu u Zenici pod brojem OV-679/1993, te da naloži apelantu da mu predmetne nekretnine preda u posjed. Istom je presudom usvojen protutužbeni zahtjev apelanta, te je utvrđeno kako je prijenos prava vlasništva i prava korištenja na 1/2 dijela na nekretninama, pobliže opisanim u izreci presude, sa tužitelja-protutuženoga na apelanta izvršen dobrovoljno i sukladno zakonu, nakon 1. travnja 1992. godine. Također, tužitelj-protutuženi je obvezan apelantu nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 6.903,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju presuda sudovi su ocijenili kako se tužitelj-protutuženi neutemeljeno poziva na odredbu članka 60. Zakona o obligacijskim odnosima, odnosno na mane volje, tražeći da se utvrdi kako je predmetni kupoprodajni ugovor ništav obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi kako je tužitelj-protutuženi zaključio sa apelantom ugovor zbog prijetnje, prisile ili iz straha, što je propisano navedenim člankom. Naime, prvostupanjski i drugostupanjski sud su smatrali kako provedeni dokazi razvidno ukazuju da je zaključenje kupoprodajnoga ugovora izraz slobodne volje ugovornih strana, te kako je tužitelj-protutuženi u momentu zaključenja ugovora imao razvidnu i nedvosmisleno izraženu volju da svoje nekretnine proda apelantu, a ne da je to učinio pod prinudom, prijetnjom ili prisilom. 8. Istodobno, Općinski sud i Kantonalni sud su smatrali kako je utemeljen protutužbeni zahtjev apelanta da je prijenos prava vlasništva i korištenja na nekretninama, koje su predmetom postupka, izvršen dragovoljno i sukladno zakonu, utvrđujući kako iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je prijenos prava vlasništva i korištenja sa 1/2 dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude sa tužitelja-protutuženoga na apelanta izvršen na dragovoljan i zakonit način nakon 1. travnja 1992. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 9. Protiv presude Kantonalnog suda tužitelj-protutuženi je izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnoga postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. 10. Odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženoga Vrhovni je sud donio Presudu broj Rev-459/04 od 13. rujna 2005. godine, kojom je reviziju prihvatio, obje nižestupanjske presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio ništavim predmetni ugovor o kupoprodaji prijepornih nekretnina. Apelant je, kao tuženi, obvezan tužitelju-protutuženome vratiti u posjed navedene nekretnine i trpjeti da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši upis prava tužitelja uz prijem kupoprodajne cijene od 6.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom je presudom odbijen apelantov protutužbeni zahtjev. 11. U obrazloženju presude Vrhovni je sud naveo kako je revizija utemeljena, nalazeći da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima kao neprijeporno utvrđeno kako je tužitelj-protutuženi s apelantom zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina; kako je ugovor nakon zaključenja realiziran tako što je apelant upisan kao suvlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmetom ugovora, dok je tužitelj sa obitelji nakon izvršene prodaje svoje imovine napustio Zenicu. Međutim Vrhovni je sud, cijeneći utvrđeno činjenično stanje pred nižestupanjskim sudovima kao i to da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnoga ugovora, dakle 1993. godine, u Zenici bilo teško ratno stanje, kako je vladala takva "klima" koja je kod pripadnika naroda kojih je bilo u manjini mogla uticati na donošenje odluke o napuštanju Zenice, te kako su na odluku tužitelja o odlasku iz Zenice uticale ratne prilike, prisutnost vojske i pojedini anonimni pozivi, utvrdio kako nije pravilan stav nižestupanjskih sudova kada na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja smatraju da je zaključenje kupoprodajnoga ugovora izraz slobodne volje ugovorenih strana, te kako ga ugovorene strane nisu zaključile pod prinudom, prisilom ili prijetnjom, u smislu odredbe članka 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 21/92, 3/93 i 18/94). Naime, u obrazloženju svoga stava Vrhovni sud nalazi kako nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da izražena volja prigodom zaključivanja kupoprodajnoga ugovora može biti dovedena u pitanje ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je tužitelj-protutuženi bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, smatrajući pri tome kako su ovo okolnosti koje se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužitelja-protutuženoga smatrati kako je dragovoljno zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji i je li na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. 12. S tim u svezi Vrhovni je sud, prije svega, smatrao kako je u vrijeme zaključenja kupoprodajnoga ugovora u Zenici bilo teško ratno stanje, potom tužiteljevu pripadnost narodu koji je faktično bio u manjini u sredini u kojoj je živio, kako je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkoga čišćenja, kako je u predmetnome stambenom prostoru dugi niz godina stanovao sa svojom obitelji koja je telefonskim putem bila izložena verbalnim anonimnim pozivima, što prema mišljenju Vrhovnog suda upućuje na zaključak kako se zaključenje ugovora desilo pod okolnostima koje su navele tužitelja da proda svoju imovinu. U prilog svoje tvrdnje, Vrhovni je sud ukazao i na neprijepornu činjenicu kako su predmetne nekretnine prodate za veoma nisku kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 DM, pa je ugovor i sa ekonomskoga stajališta bio nepovoljan za tužitelja kao prodavca. Zbog svega toga Vrhovni je sud u obrazloženju svoga stava zaključio kako je nužna primjena članka 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti. 13. Imajući u vidu činjenicu kako se u predmetnome slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen tijekom ratnih događanja u Bosni i Hercegovini, Vrhovni je sud utvrdio kako je za ocjenu pravne valjanosti ugovora u konkretnom slučaju bilo nužno da apelant dokaže kako je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dragovoljan način, prema odredbama članka 17.b. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/01), u čemu apelant kao tuženi nije uspio. Pitanje dragovoljnosti u okolnostima ratnoga stanja mora se, oprečno ocjeni nižestupanjskih sudova, promatrati u širem kontekstu od klasične prijetnje i prinude, što znači da su okolnosti konkretnoga slučaja mo rale ukazivati na postojanje stvarne dragovoljnosti prodavca da izvrši prodaju, neovisno o ratnim okolnostima, zaključio je Vrhovni sud. 14. Vrhovni sud smatra kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova upravo slijedi da je prijeporni kupoprodajni ugovor zaključen 2. rujna 1993. godine ništav u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima i da ne predstavlja pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva nad kupljenim nekretninama, bez obzira što je u javnim knjigama o nekretninama izvršen upis (samim upisom ne stiče se pravo vlasništva ako ugovor nije objektivno punovažan – kauzalnost upisa – članak 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti u svezi članka 20. stavak 1. i članka 33. Zakona o temeljnim imovinsko-pravnim odnosima). 15. Svoju odluku da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila temeljem ugovora za koji je utvrđeno da je ništav, Vrhovni je sud obrazložio primjenom posljedica ništavosti iz članka 104. Zakona o obligacijskim odnosima. 16. Na koncu, Vrhovni je sud zaključio kako su nižestupanjski sudovi pogrešnom primjenom materijalnoga prava pogrešno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženoga, odnosno kada su udovoljili apelantovom protutužbenom zahtjevu, zbog čega je taj sud, primjenom članka 378. stavak 1. ranije važećeg Zakona o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i članka 456. stavak 1. sada važećega Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), preinačio pobijanu presudu na način kao u izreci presude. 17. Glede troškova postupka Vrhovni je sud preinačio nižestupanjske odluke i odbio apelantov zahtjev, budući je uvažavanjem revizije odbijen apelantov protutužbeni zahtjev, ali ga nije obvezao na naknadu troškova postupka tužitelju jer tužitelj nije postavio takav zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi slijed događaja koji su prethodili zaključenju predmetnoga ugovora o kupoprodaji i postupku okončanom pobijanom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi kako se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih i procesno-pravnih propisa. Apelant smatra kako je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesni zakon jer je mogao donijeti odluku o preinačenju samo u odnosu na odluku drugostupanjskoga suda, ali ne i u odnosu na odluku prvostupanjskoga suda. Apelant također navodi kako je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo obzirom da je svoju odluku temeljio isključivo na postojanju ratnoga stanja u vrijeme zaključenja ugovora i postojanju etničkoga čišćenja na većem dijelu Bosne i Hercegovine. Pored toga, apelant smatra kako je proizvoljan i stav Vrhovnog suda kada smatra da on nije tijekom postupka dokazao da je prijenos prava vlasništva i korištenja na predmetnim nekretninama sa tužitelja-protutuženoga na apelanta izvršen dragovoljno i sukladno zakonu, navodeći kako je tijekom postupka neprijeporno dokazano da nije uticao na volju tužitelja-protutuženoga u smislu prinude ili prevare. S tim u svezi, apelant smatra kako Vrhovni sud nije razmatrao sve ponuđene dokaze, te kako mu stoga nije bila osigurana pravičnost suđenja sukladno zakonu, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i učinkovit, obzirom da je, prema apelantovom mišljenju, takvim postupanjem povrijeđeno načelo ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Na koncu, povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da se odlukom Vrhovnog suda lišava imovine za koju smatra da ju je stekao na dragovoljan i zakonit način od tužitelja-protutuženoga kao prodavca, isplatio je i zakonito ušao u njezin posjed. b) Odgovor na apelaciju 19. Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da pobijanom odlukom nisu prekršena apelantova ustavna prava. 20. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo kako je u obrazloženju svoje presude naveo razloge i zakonske propise kojima se rukovodio prigodom donošenja odluke, te da kod toga stava i dalje ostaje. 21. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo kako u svemu ostaje kod navoda i obrazloženja koje je dao u svojoj presudi, a u svezi sa apelantovim zaštićenim pravima. 22. Tužitelj-protutuženi u odgovoru na apelaciju ističe kako je revizijski sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona, pa smatra kako nije došlo do povrede prava koja je apelant naveo u svojoj apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93,13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 21.a. Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. travnja 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u vlasništvu građana odnosno pravna osoba koja je nositelj prava raspolaganja na nepokretnosti u društvenom vlasništvu, odnosno mješovitom vlasništvu pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenijelo pravo vlasništva na drugu fizičku osobu ili pravnu osobu, ništave su i ne predstavljaju osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Ništavi su i ugovori na temelju kojih su treće osobe stekle pravo vlasništva na nekretninama pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka. Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na temelju jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog članka, ništavi su i ne proizvode pravno djelovanje." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine FBIH" br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 17.b) stavak 2. U slučaju spora o valjanosti prijenosa prava vlasništva, mjerodavno će tijelo sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke na pokretanje postupka pred mjerodavnim sudom. Iznimno od odredbi Zakona o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi kako je pravo na nekretninama stekla na dragovoljan način i sukladno zakonu. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriju neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi kako prijenos vlasništva na nekretnini nije izvršen na dragovoljan način i sukladno zakonu, s ciljem uspostave stanja prije izvršenoga prijenosa prava vlasništva." Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnome dijelu glasi: "Članak 60. Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Članak 103. Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenome slučaju ne propisuje što drugo. Članak 104. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvoga ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Članak 111. Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovome zaključenju bilo mana glede volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Članak 112. Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Ali, suugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenome roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni ostaje li pri ugovoru ili ne, jer će u protivnome smatrati kako je ugovor poništen. Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenome roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatrat će se da je ugovor poništen. Članak 113. Ako je na temelju rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnome dijelu glasi: "Članak 378. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnome dijelu glasi: "Članak 456. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona donesena prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-456/94 od 13. rujna 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 13. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava, i to pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud podsjeća kako se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. 31. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora. Dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Apelant smatra kako je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je, prema njegovome mišljenju, Vrhovni sud u postupku po reviziji proizvoljno protumačio i primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu članka 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant, također, smatra kako Vrhovni sud nije jednako cijenio dokaze koje je on ponudio u odnosu na dokaze suprotne strane, navodeći kako je na taj način došlo i do povrede načela ravnopravnosti strana pred sudom ("jednakosti oružja") koja, kako navodi, u konkretnom slučaju nije ispoštovana. 33. U svezi apelantovih navoda, Ustavni sud ukazuje na svoj načelan stav prema kojemu, općenito, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ustavni sud, pored toga, nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadaća upravo redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 34. Budući apelant smatra prijepornim što je u konkretnom slučaju Vrhovni sud izravno primijenio odredbu članka 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega i ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti je li postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom bio pravičan u smislu članka 6. Europske konvencije, odnosno je li Vrhovni sud u postupku o reviziji primijenio zakon proizvoljno ili nije. U svezi prethodnoga apelantovoga navoda, Ustavni sud konstatira kako je Vrhovni sud, cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima, u obrazloženju pobijane presude razvidno naglasio i utvrdio neprijepornim da apelant, niti bilo tko drugi u njegovo ime, niti bilo koja treća osoba, nisu nad tužiteljem kao prodavcem vršili prinudu, prevaru ili silu kako bi prenio pravo vlasništva na nekretninama koje su predmetom ugovora. Prema tome, Vrhovni je sud utvrdio kako ni apelant niti bilo koja druga osoba nije vršila konkretne radnje prinude, prevare ili sile prema tužitelju. Međutim, Vrhovni je sud upravo cijeneći činjenično stanje utvrđeno pred prvostupanjskim sudovima, u obrazloženju pobijane presude naveo kako je na datu pravnu situaciju primjenjiva odredba članka 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj jednostrane izjave volje i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30. travnja 1991. godine, kojima je vlasnik nepokretnosti u vlasništvu građana, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenio pravo vlasništva na drugu fizičku osobu ništave su i ne predstavljaju osnovu za stjecanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama. Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na temelju jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz prethodnog članka ništavi su i ne proizvode pravno djelovanje. 35. Ustavni sud konstatira kako je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio stavom da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da slobodno izražena volja prigodom zaključivanja kupoprodajnoga ugovora može biti dovedena u pitanje ako se izražavanje te volje desilo u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti. S tim u svezi Vrhovni je sud uzeo u obzir što se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je zaključen tijekom rata (2. rujan 1993. godine), potom tužiteljevu pripadnost narodu koji je faktično bio u manjini u sredini u kojoj je živio, što je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkoga čišćenja, što je tužitelj bio izložen anonimnim telefonskim pozivima, te činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za 6.000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na stvarnu vrijednost predmetnih nekretnina. Vrhovni je sud naveo da opisane okolnosti ukazuju kako apelantova volja da zaključi sporni ugovor nije bila njegova stvarna volja već je bila posljedica navedenih okolnosti koje su ograničile slobodu odlučivanja, i kako su te okolnosti navele tužitelja-protutuženoga da zasnuje ugovorni odnos sa apelantom, cijeneći kako su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužitelja smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. 36. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća da je apelantov stambeni objekt, koji je bio predmetom ugovora o kupoprodaji, bila kuća u kojoj je on živio dugi niz godina. Tužitelj je u stambenome prostoru te kuće živio sa svojom obitelji i nema razloga vjerovati kako bi u normalnim okolnostima, da nije bilo rata, bio voljan napustiti ju da bi otišao živjeti u neko drugo mjesto, drugu državu. Nema dvojbe, dakle, da se zaključenje prijepornoga ugovora desilo u ratnim prilikama kada se tužitelj kao pripadnik etničke manjine (Srbin), u vrijeme kada je politika etničkoga čišćenja vođena u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, osjećao izložen opasnosti, pa je iz sigurnosnih razloga morao napustiti Zenicu. Dokaz stanja u kojemu se tužitelj nalazio u navedenome razdoblju jeste i kupoprodajna cijena nekretnina u visini od 6. 000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na njihovu stvarnu vrijednost. Sve ovo ukazuje kako su navedene okolnosti uticale na volju tužitelja da proda predmetne nekretnine, te da je očevidno kako se ovakva kupoprodaja, da nije bilo ovih konkretnih okolnosti, ne bi desila pod normalnim okolnostima. Ustavni sud podsjeća kako je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se odnosi na slično pravno pitanje (ugovore o zamjeni nekretnina tijekom rata), već zauzeo identičan stav (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2001, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 13/01 od 12. lipnja 2001. godine). Također, Ustavni sud konstatira kako je razmatrao i druge predmete sa sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 1001/06 od 13. rujna 2007. godine, AP 1430/06 od 16. srpnja 2007. godine i AP 1661/06 od 15. travnja 2006. godine), s tim što u predmetima AP 1001/06 i AP 1430/06 Ustavni sud nije meritorno odlučivao već je apelacije riješio kroz dopustivost (zlouporaba prava na podnošenje apelacije i podnositeljica apelacije odustala od apelacije). 37. U kontekstu navedenoga Vrhovni je sud, pozivajući se na dodatnu odredbu članka 17.b. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, utvrdio kako iz činjeničnoga stanja proizlazi da apelant tijekom postupka nije dokazao da je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dragovoljan način, kako je propisano navedenom odredbom. 38. Budući je Vrhovni sud, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor kako glede utemeljenosti zahtjeva za poništenje odnosno utvrđivanje ništavim predmetnoga ugovora o kupoprodaji, tako i glede neutemeljenosti apelantovog protutužbenoga zahtjeva. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji podastrtoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. 39. U odnosu na apelantove navode kako je tijekom postupka neprijeporno dokazano da on nije uticao na volju tužitelja-protutuženoga da zaključi ugovor u smislu prinude, prevare ili bilo kojega oblika prisile, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na ove navode u pobijanoj odluci dao vrlo detaljno i razvidno obrazloženje da se pod prinudom, u smislu navedene odredbe, ne podrazumijeva da je ugovorna strana (apelant) prinudio drugu stranu – tužitelja, ili da ga je na bilo koji način prisilio da zaključi ugovor o kupoprodaji, odnosno doveo u situaciju da bi kod njega izostala dobrovoljnost da zaključi ugovor. Naime, Vrhovni je sud smatrao kako sama činjenica da ne postoji pritisak i prinuda na apelanta u konkretnom slučaju nije dovoljna za ocjenu pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, s obzirom da se jedan od bitnih elemenata koji se tiče dobrovoljnosti mora promatrati sa širega aspekta postojanja vanrednih okolnosti, a ne samo sa aspekta odnosa između ugovarača, jer su vanredne okolnosti opredjeljivale samu volju tužitelja-protutuženog, koja, obzirom na to, prema ocjeni ovoga suda, nije bila stvarna volja koju je osjećao. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra kako Vrhovni sud nije proizvoljno ocijenio da apelant tijekom postupka nije uspio dokazati kako je volja tužitelja-protutuženoga bila stvarna volja koju je osjećao da proda predmetne nekretnine, odnosno kako je on pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe članka 17.b) stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, budući je neprijeporno utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica očevidne nesrazmjere cijene i stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. 40. Nasuprot apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, jer je preinačio i odluku prvostupanjskoga suda, što po apelantovom mišljenju nije dopušteno odredbama ZPP-a, Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konstatirao da je pobijanu presudu donio sukladno svojim ovlastima sadržanim u odredbama članka 378. stavak 1. ranijeg važećeg Zakona o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i članka 456. stavak 1. sada važećega ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), kojima je propisano pod kojim uvjetima će Vrhovni sud, odlučujući u postupku o reviziji, preinačiti pobijanu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud konstatira kako je presudom drugostupanjskoga suda priziv tužitelja-protutuženoga odbijen i presuda prvostupanjskoga suda potvrđena. Stoga, u situaciji kada je drugostupanjskom odlukom odbijen priziv i odluka prvostupanjskoga suda potvrđena, neprijeporno je da Vrhovni sud u postupku o reviziji mora odlučiti i o sudbini prvostupanjske presude. Obzirom da je u konkretnome slučaju Vrhovni sud utvrdio kako je pred nižestupanjskim sudovima činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, neprijeporno je da je pravilno postupio kada je svojom odlukom preinačio obje nižestupanjske presude. Naime, kada bi Vrhovni sud preinačio samo drugostupanjsku presudu ostala bi na snazi presuda prvostupanjskoga suda kojom je udovoljeno apelantovom protutužbenome zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesno-pravnih propisa ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. 41. U svezi apelantovih navoda kako Vrhovni sud nije cijenio njegove dokaze i navode istaknute u postupku, te kako je na taj način prekršeno načelo jednakopravnosti pred sudom, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 18/03 od 23. travnja 2004. godine, stavak 33, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/04 od 18. kolovoza 2004. godine). 42. Stoga se ne može zaključiti kako je u predmetnome postupku došlo do povrede načela jednakopravnosti pred sudom koje je važan el e ment pravičnoga suđenja i koje zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 43. Ustavni sud smatra kako se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je bila očevidno proizvoljna primjena materijalnoga prava i procesnoga prava ili da je ocjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila očevidno proizvoljna. U pobijanoj su presudi navedeni svi potrebni razlozi, data razvidna, logična i potpuna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 44. Ustavni sud konstatira kako, s obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnoga suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga smatra kako su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa neutemeljeni i kako nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 45. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra kako se pravo na imovinu primjenjuje samo na ona dobra (materijalna ili nematerijalna) na koja osoba ima pravo. Pravo na imovinu ne nudi zaštitu dobara na koja osoba nema pravo. Kako je Vrhovni sud zaključio da, u odnosu na pitanje zakona, apelant nije imao pravo na dobra koja su predmetom spora, slijedi kako odluka kojom se od apelanta zahtijeva da ih preda u posjed ne može predstavljati miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud stoga zaključuje kako su navodi da je došlo do povrede apelantovoga prava na imovinu neutemeljeni. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa. Pored toga, Vrhovni je sud dao obrazloženje u svezi primjene članka 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Dalje, Ustavni sud ne nalazi povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava BiH i članka 1. protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer odluka Vrhovnog suda pokazuje da apelant nije imao pravo na dobra iz spora koja mogu obuhvaćati i pravo na imovinu. 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 292/06, rješavajući apelaciju Jasmina Bajrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jasmin Bajrić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Velida Imamović-Sarajlić, advokatica iz Zenice, podnio je 8. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), kao i učesnika u postupku Živka Babića (u daqnjem tekstu: tužilac-protivtuženi), zatraženo je 13. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. februara 2007. godine, Kantonalni i Opštinski sud 2. marta 2007. godine, a tužilac-protivtuženi 7. marta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-737/03 od 29. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1278/03 od 25. februara 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je sa apelantom zakqučio 1. septembra 1993. godine i ovjerio 2. septembra 1993. godine u Osnovnom sudu u Zenici pod brojem OV-679/1993, te da naloži apelantu da mu predmetne nekretnine preda u posjed. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta, te je utvrđeno da je prenos prava svojine i prava korišćewa na 1/2 dijela na nekretninama, pobliže opisanim u izreci presude, sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoqno i u skladu sa zakonom, nakon 1. aprila 1992. godine. Takođe, tužilac-protivtuženi je obavezan da apelantu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.903,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. 7. U obrazloženju presuda sudovi su ocijenili da se tužilac-protivtuženi neosnovano poziva na odredbu člana 60 Zakona o obligacionim odnosima, odnosno na mane volje, tražeći da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništavan s obzirom da iz dokaza koji su sprovedeni ne proizilazi da je tužilac-protivtuženi zakqučio sa apelantom ugovor zbog prijetnje, prisile ili iz straha, kako je propisano navedenim članom. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud su smatrali da dokazi koji su sprovedeni jasno ukazuju da je zakqučenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovornih strana, te da je tužilac-protivtuženi u momentu zakqučewa ugovora imao jasnu i nedvosmisleno izraženu voqu da svoje nekretnine proda apelantu, a ne da je to učinio pod prinudom, prijetwom ili prisilom. 8. Istovremeno, Opštinski sud i Kantonalni sud su smatrali da je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da je prenos prava svojine i korišćewa na nekretninama, koje su predmet postupka, izvršen dobrovoqno i u skladu sa zakonom, utvrđujući da iz dokaza koji su sprovedeni nesumwivo proizilazi da je prenos prava svojine i korišćewa sa 1/2 dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen na dobrovoljan i zakonit način nakon 1. aprila 1992. godine. 9. Protiv presude Kantonalnog suda tužilac-protiv - tuženi izjavio je reviziju zbog povrede odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 10. Odlučujući o reviziji tužioca-protivtuženog Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine, kojom je reviziju prihvatio, obje nižestepene presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio ništavnim predmetni ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina. Apelant je, kao tuženi, obavezan da tužiocu-protivtuženom vrati u posjed navedene nekretnine i da trpi da se u zemqišnim kwigama i katastarskom operatu izvrši upis prava tužioca uz prijem kupoprodajne cijene od 6.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev. 11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana, nalazeći da je u postupku pred nižestepenim sudovima kao nesporno utvrđeno da je tužilac-protivtuženi s apelantom zakqučio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina; da je ugovor nakon zakqučewa realizovan tako da je apelant upisan kao suvlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmet ugovora, dok je tužilac sa porodicom nakon izvršene prodaje svoje imovine napustio Zenicu. Međutim Vrhovni sud je, cijeneći utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima kao i to da je u vrijeme kad je zakqučen kupoprodajni ugovor, dakle 1993. godine, u Zenici bilo teško ratno stanje, da je vladala takva "klima" koja je kod pripadnika 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 naroda kojih je bilo u mawini mogla da utiče na donošenje odluke o napuštanju Zenice, te da su na odluku tužioca o odlasku iz Zenice uticale ratne prilike, prisustvo vojske i pojedini anonimni pozivi, utvrdio da nije pravilan stav nižestepenih sudova kad na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa smatraju da je zakqučenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovorenih strana, te da ga ugovorene strane nisu zakqučile pod prinudom, prisilom ili prijetwom, u smislu odredbe člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 21/92, 3/93 i 18/94). Naime, u obrazloženju svog stava Vrhovni sud nalazi da nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da izražena volja prilikom zakqučivawa kupoprodajnog ugovora može da bude dovedena u pitanje ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je tužilac-protivtuženi bio pod velikim pritiskom ili u ozbiqnoj opasnosti, smatrajući pri tome da su ovo okolnosti koje moraju da se uzmu u obzir kod određivawa da li može za tužioca-protivtuženog da se smatra da je dobrovoqno zakqučio predmetni ugovor o kupoprodaji i da li je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. 12. S tim u vezi Vrhovni sud je, prije svega, smatrao da je u vrijeme zakqučewa kupoprodajnog ugovora u Zenici bilo teško ratno stanje, zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u mawini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćewa, da je u predmetnom stambenom prostoru dugi niz godina stanovao sa svojom porodicom koja je telefonskim putem bila izložena verbalnim anonimnim pozivima, što prema mišljenju Vrhovnog suda upućuje na zakqučak da je ugovor zakqučen pod okolnostima koje su navele tužioca da proda svoju imovinu. U prilog svoje tvrdnje, Vrhovni sud je ukazao i na nespornu činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za veoma nisku kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 DM, pa je ugovor i sa ekonomskog stanovišta bio nepovoljan za tužioca kao prodavca. Zbog svega toga Vrhovni sud je u obrazloženju svog stava zakqučio da je neophodna primjena člana 21a. Zakona o prometu nepokretnosti. 13. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnina koji je zakqučen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je utvrdio da je za ocjenu pravne valjanosti ugovora u konkretnom slučaju bilo neophodno da apelant dokaže da je pravo svojine na nekretninama stekao na dobrovoljan način, shodno odredbama člana 17b. stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/01), u čemu apelant kao tuženi nije uspio. Pitanje dobrovoqnosti u okolnostima ratnog stawa, suprotno ocjeni nižestepenih sudova, mora da se posmatra u širem kontekstu od klasične prijetnje i prinude, što znači da su okolnosti konkretnog slučaja mo rale da ukazivati da postoji stvarna dobrovoqnost prodavca da izvrši prodaju, nezavisno od ratnih okolnosti, zakqučio je Vrhovni sud. 14. Vrhovni sud smatra da iz utvrđewa nižestepenih sudova upravo slijedi da je sporni kupoprodajni ugovor zakqučen 2. septembra 1993. godine ništavan u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima i da ne predstavlja pravnu osnovu za sticanje prava svojine nad kupljenim nekretninama, bez obzira što je u javnim kwigama o nekretninama izvršen upis (samim upisom ne stiče se pravo svojine ako ugovor nije objektivno punovažan - kauzalnost upisa - član 21a. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 20 stav 1 i članom 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). 15. Svoju odluku da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila po osnovu ugovora za koji je utvrđeno da je ništavan, Vrhovni sud je obrazložio primjenom posljedica ništavnosti iz člana 104 Zakona o obligacionim odnosima. 16. Na kraju, Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca-protiv - tuženog, odnosno kada su udovoqili apelantovom protivtužbenom zahtjevu, zbog čega je taj sud, primjenom člana 378 stav 1 ranije važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i člana 456 stav 1 sada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), preinačio osporavanu presudu na način kao u izreci presude. 17. U pogledu troškova postupka Vrhovni sud je preinačio nižestepene odluke i odbio apelantov zahtjev, budući da je uvažavanjem revizije odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, ali ga nije obavezao da naknadi troškove postupka tužiocu jer tužilac nije postavio takav zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je osporavanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi slijed događaja koji su prethodili zakqučenju predmetnog ugovora o kupoprodaji i postupku koji je okončan osporavanom presudom, a iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoqnu primjenu materijalno-pravnih i procesno- pravnih propisa. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio procesni zakon jer je mogao da donese odluku o preinačenju samo u odnosu na odluku drugostepenog suda, ali ne i u odnosu na odluku prvostepenog suda. Apelant takođe navodi da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo s obzirom da je svoju odluku zasnivao iskqučivo na postojanju ratnog stawa u vrijeme zakqučewa ugovora i postojanju etničkog čišćewa na većem dijelu Bosne i Hercegovine. Pored toga, apelant smatra da je proizvoljan i stav Vrhovnog suda kada smatra da on nije u toku postupka dokazao da je prenos prava svojine i korišćewa na predmetnim nekretninama sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoqno i u skladu sa zakonom, navodeći da je u toku postupka nesporno dokazano da nije uticao na voqu tužioca-protivtuženog u smislu prinude ili prevare. S tim u vezi, apelant smatra da Vrhovni sud nije razmatrao sve ponuđene dokaze, te da mu stoga nije bila obezbijeđena pravičnost suđewa u skladu sa zakonom, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, s obzirom da je, shodno apelantovom mišljenju, takvim postupanjem povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Na kraju, povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je odlukom Vrhovnog suda lišen imovine za koju smatra da ju je stekao na dobrovoljan i zakonit način od tužiocaprotivtuženog kao prodavca, isplatio je i zakonito ušao u njen posjed. b) Odgovor na apelaciju 19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da osporavanom odlukom nisu prekršena apelantova ustavna prava. 20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude naveo razloge i zakonske propise kojima se rukovodio prilikom donošewa odluke, te da kod tog stava i dalje ostaje. 21. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod navoda i obrazložewa koje je dao u svojoj presudi, a u vezi sa apelantovim zaštićenim pravima. 22. Tužilac-protivtuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je revizioni sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona, pa smatra da nije došlo do povrede prava koja je apelant naveo u svojoj apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93,13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 21a. Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zakqučeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolagawa na nepokretnosti u društvenoj svojini, odnosno mješovitom svojini pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenijelo pravo svojine na drugo fizičko lice ili pravno lice, ništavne su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama. Ništavni su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo svojine na nekretninama pod uslovima iz stava 1 ovog člana. Svi upisi svojine u javnim kwigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1 i 2 ovog člana, ništavni su i ne proizvode pravno dejstvo." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine FBIH" br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 17b) stav 2 U slučaju spora o valjanosti prenosa prava svojine, nadležni or gan će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitawa, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) teret dokazivawa je na stranci koja tvrdi da je pravo na nekretninama stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivawa je na stranci koja tvrdi da prenos svojine na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u ciqu uspostavljanja stawa prije izvršenog prenosa prava svojine." Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 60 Ako je ugovorna strana ili neko treći nedozvoljenom prijetwom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zakqučila ugovor, druga strana može da traži da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiqnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Član 103 Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako ciq povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 104 U slučaju ništavnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Član 111 Ugovor je rušqiv kad ga je zakqučila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zakqučenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Član 112 Ugovorna strana u čijem je interesu rušqivost ustanovljena može da traži da se ugovor poništi. Ali, saugovarač te strane može od nje da traži da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen. Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen. Član 113 Ako je na osnovu rušqivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima da se izvrši vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima da se da odgovarajuća naknada u novcu. Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćawa, odnosno donošewa sudske odluke." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 378 Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti osporavanu presudu." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 456 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqwi postupak provešće se prema dosadašwim propisima." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-456/94 od 13. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporavanu presudu apelant je primio 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud podsjeća da se shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivawa građanskih prava i obaveza. 31. Predmetni postupak odnosi se na utvrđivanje ništavnosti ugovora. Dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je, shodno njegovom mišljenju, Vrhovni sud u postupku po reviziji proizvoqno protumačio i primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant, takođe, smatra da Vrhovni sud nije jednako cijenio dokaze koje je on ponudio u odnosu na dokaze suprotne strane, navodeći da je na taj način došlo i do povrede principa ravnopravnosti strana pred sudom ("jednakosti oružja") koja, kako navodi, u konkretnom slučaju nije ispoštovana. 33. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelan stav shodno kome, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 34. Budući da apelant smatra spornim što je u konkretnom slučaju Vrhovni sud direktno primijenio odredbu člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega i ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li je postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom bio pravičan u smislu člana 6 Evropske konvencije, odnosno da li je Vrhovni sud u postupku o reviziji primijenio zakon proizvoqno ili nije. U vezi sa prethodnim apelantovim navodom, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude jasno naglasio i utvrdio nespornim da apelant, niti bilo ko drugi u njegovo ime, niti bilo koje treće lice, nisu nad tužiocem kao prodavcem vršili prinudu, prevaru ili silu da bi prenio pravo svojine na nekretninama koje su predmet ugovora. Shodno tome, Vrhovni sud je utvrdio da ni apelant niti bilo koje drugo lice nije vršilo konkretne radnje prinude, prevare ili sile prema tužiocu. Međutim, Vrhovni sud je upravo cijeneći činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude naveo da je na datu pravnu situaciju primjewiva odredba člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj jednostrane izjave volje i drugi pravni poslovi zakqučeni nakon 30. aprila 1991. godine, kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenio pravo svojine na drugo fizičko lice ništavne su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava svojine nad predmetnim nekretninama. Svi upisi svojine u javnim kwigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz prethodnog člana ništavni su i ne proizvode pravno dejstvo. 35. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio stavom da su nižestepeni sudovi zanemarili činjenicu da slobodno izražena volja prilikom zakqučivawa kupoprodajnog ugovora može da bude dovedena u pitanje ako se izražavanje te volje desilo u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiqnoj opasnosti. S tim u vezi Vrhovni sud je uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je zakqučen u toku rata (2. septembar 1993. godine), zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u mawini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćewa, da je tužilac bio izložen anonimnim telefonskim pozivima, te činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za 6.000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na stvarnu vrijednost predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da opisane okolnosti ukazuju da apelantova volja da zakquči sporni ugovor nije bila njegova stvarna volja, već da je bila posljedica navedenih okolnosti koje su ograničile slobodu odlučivawa i da su te okolnosti navele tužioca-protivtuženog da zasnuje ugovorni odnos sa apelantom, cijeneći da su ovo elementi koji moraju da se uzmu u obzir kod određivawa da li za tužioca može da se smatra da je na valjan način prenio svoja prava na drugo lice ili nije. 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je apelantov stambeni objekat, koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji, bila kuća u kojoj je on živio dugi niz godina. Tužilac je u stambenom prostoru te kuće živio sa svojom porodicom i nema razloga da se vjeruje da bi u normalnim okolnostima, da nije bilo rata, bio voljan da je napusti da bi otišao da živi u neko drugo mjesto, drugu državu. Nema sumnje, dakle, da se zakqučenje spornog ugovora desilo u ratnim prilikama kad se tužilac kao pripadnik etničke mawine (Srbin), u vrijeme kada je politika etničkog čišćewa vođena u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, osjećao izložen opasnosti, pa je iz bezbjednosnih razloga morao da napusti Zenicu. Dokaz stawa u kom se tužilac nalazio u navedenom periodu jeste i kupoprodajna cijena nekretnina u visini od 6. 000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na wihovu stvarnu vrijednost. Sve ovo ukazuje da su navedene okolnosti uticale na voqu tužioca da proda predmetne nekretnine, te da je očigledno da se ovakva kupoprodaja, da nije bilo ovih konkretnih okolnosti, ne bi desila pod normalnim okolnostima. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašwoj praksi, koja se odnosi na slično pravno pitanje (ugovore o zamjeni nekretnina u toku rata), već zauzeo identičan stav (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2001, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 13/01 od 12. juna 2001. godine). Takođe, Ustavni sud konstatuje da je razmatrao i druge predmete sa sličnim činjeničnim i pravnim pitawima (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 1001/06 od 13. septembra 2007. godine, AP 1430/06 od 16. jula 2007. godine i AP 1661/06 od 15. aprila 2006. godine), s tim što u predmetima AP 1001/06 i AP 1430/06 Ustavni sud nije meritorno odlučivao već je apelacije riješio kroz dopustivost (zloupotreba prava na podnošenje apelacije i podnosilac apelacije odustala od apelacije). 37. U kontekstu navedenog Vrhovni sud je, pozivajući se na dodatnu odredbu člana 17b. stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, utvrdio da iz činjeničnog stawa proizilazi da apelant u toku postupka nije dokazao da je pravo svojine na nekretninama stekao na dobrovoljan način, kako je propisano navedenom odredbom. 38. Budući da je Vrhovni sud, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za poništenje odnosno utvrđivanje ništavnim predmetnog ugovora o kupoprodaji, tako i u pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. 39. U odnosu na apelantove navode da je u toku postupka nesporno dokazano da on nije uticao na voqu tužioca-protivtuženog da zakquči ugovor u smislu prinude, prevare ili bilo kog oblika prisile, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na ove navode u osporavanoj odluci dao vrlo detaqno i jasno obrazloženje da se pod prinudom, u smislu navedene odredbe, ne podrazumijeva da je ugovorna strana (apelant) prinudio drugu stranu - tužioca, ili da ga je na bilo koji način prisilio da zakquči ugovor o kupoprodaji, odnosno doveo u situaciju da bi kod njega izostala dobrovoqnost da zakquči ugovor. Naime, Vrhovni sud je smatrao da sama činjenica da ne postoje pritisak i prinuda na apelanta u konkretnom slučaju nije dovoqna za ocjenu pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, s obzirom da jedan od bitnih elemenata koji se tiče dobrovoqnosti mora da se posmatra sa šireg aspekta postojawa vanrednih okolnosti, a ne samo sa aspekta odnosa između ugovarača, jer su vanredne okolnosti opredjeqivale samu voqu tužioca-protivtuženog, koja, s obzirom na to, prema ocjeni ovog suda, nije bila stvarna volja koju je osjećao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoqno ocijenio da apelant u toku postupka nije uspio da dokaže da je volja tužioca-protivtuženog bila stvarna volja koju je osjećao da proda predmetne nekretnine, odnosno da je on pravo svojine na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe člana 17b) stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor zakqučen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica očigledne nesrazmjere cijene i stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. 40. Nasuprot apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio procesno pravo, jer je preinačio i odluku prvostepenog suda, što po apelantovom mišljenju nije dopušteno odredbama ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konstatovao da je osporenu presudu donio u skladu sa svojim ovlašćewima sadržanim u odredbama člana 378 stav 1 ranijeg važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i člana 456 stav 1 sada važećeg ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), kojima je propisano pod kojim uslovima će Vrhovni sud, odlučujući u postupku o reviziji, preinačiti osporenu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud konstatuje da je presudom drugostepenog suda žalba tužioca-protivtuženog odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. Stoga, u situaciji kada je drugostepenom odlukom odbijena žalba i odluka prvostepenog suda potvrđena, nesporno je da Vrhovni sud u postupku o reviziji mora da odluči i o sudbini prvostepene presude. S obzirom da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da je pred nižestepenim sudovima činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, nesporno je da je pravilno postupio kada je svojom odlukom preinačio obje nižestepene presude. Naime, kad bi Vrhovni sud preinačio samo drugostepenu presudu ostala bi na snazi presuda prvostepenog suda kojom je udovoljeno apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda nije bilo proizvoqnosti u primjeni procesno-pravnih propisa ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. 41. U vezi sa apelantovim navodima da Vrhovni sud nije cijenio njegove dokaze i navode istaknute u postupku, te da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 18/03 od 23. aprila 2004. godine, stav 33, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/04 od 18. avgusta 2004. godine). 42. Stoga ne može da se zakquči da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđewa i koji zahtijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 43. Ustavni sud smatra da iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su osporavanom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može da se zakquči da je bila očigledno proizvoqna primjena materijalnog prava i procesnog prava ili da je ocjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoqna. U osporavanoj presudi navedeni su svi potrebni razlozi, data jasna, logična i potpuna obrazložewa. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 44. Ustavni sud konstatuje da, s obzirom na navedeno, u postupcima Vrhovnog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga smatra da su apelantovi navodi o proizvoqnoj primjeni proces no-pravnih i materijalno-pravnih propisa neosnovani i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 45. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se pravo na imovinu primjenjuje samo na ona dobra (materijalna ili nematerijalna) na koja osoba ima pravo. Pravo na imovinu ne nudi zaštitu dobara na koja osoba nema pravo. Kako je Vrhovni sud zakqučio da, u odnosu na pitanje zakona, apelant nije imao pravo na dobra koja su predmet spora, slijedi da odluka kojom se od apelanta zahtijeva da ih preda u posjed ne može da predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud stoga zakqučuje da su navodi da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu neosnovani. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzi rom da Vrhovni sud nije proizvoqno primijenio relevan tne odredbe pro ces - no-prav nih i materijalno-pravnih propisa. Pored toga, Vrhovni sud je dao obrazloženje u vezi sa primjenom člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti za koje je Ustavni sud zakqučio da nije bilo proizvoqno. Dalje, Ustavni sud ne nalazi povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH i člana 1 protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer odluka Vrhovnog suda pokazuje da apelant nije imao pravo na dobra iz spora koja mogu da obuhvate i pravo na imovinu. 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 292/06, rješavajući apelaciju Jasmina Bajrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jasmin Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Velida Imamović-Sarajlić, advokatica iz Zenice, podnio je 8. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i učesnika u postupku Živka Babića (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi), zatraženo je 13. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 28. februara 2007. godine, Kantonalni i Općinski sud 2. marta 2007. godine, a tužilac-protivtuženi 7. marta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-737/03 od 29. aprila 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1278/03 od 25. februara 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je sa apelantom zaključio 1. septembra 1993. godine i ovjerio 2. septembra 1993. godine u Osnovnom sudu u Zenici pod brojem OV-679/1993, te da naloži apelantu da mu predmetne nekretnine preda u posjed. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta, te je utvrđeno da je prijenos prava svojine i prava korištenja na 1/2 dijela na nekretninama, pobliže opisanim u izreci presude, sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, nakon 1. aprila 1992. godine. Također, tužilac-protivtuženi je obavezan da apelantu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.903,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju presuda sudovi su ocijenili da se tužilac-protivtuženi neosnovano poziva na odredbu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno na mane volje, tražeći da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav s obzirom da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužilac-protivtuženi zaključio sa apelantom ugovor zbog prijetnje, prisile ili iz straha, kako je propisano navedenim članom. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud su smatrali da provedeni dokazi jasno ukazuju da je zaključenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovornih strana, te da je tužilac-protivtuženi u momentu zaključenja ugovora imao jasnu i nedvosmisleno izraženu volju da svoje nekretnine proda apelantu, a ne da je to učinio pod prinudom, prijetnjom ili prisilom. 8. Istovremeno, Općinski sud i Kantonalni sud su smatrali da je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da je prijenos prava svojine i korištenja na nekretninama, koje su predmet postupka, izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, utvrđujući da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je prijenos prava svojine i korištenja sa 1/2 dijela na nekretninama pobliže opisanim u izreci presude sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen na dobrovoljan i zakonit način nakon 1. aprila 1992. godine. 9. Protiv presude Kantonalnog suda tužilac-protivtuženi je izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. 10. Odlučujući o reviziji tužioca-protivtuženog Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine, kojom je reviziju prihvatio, obje nižestepene presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio ništavim predmetni ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina. Apelant je, kao tuženi, obavezan da tužiocu-protivtuženom vrati u posjed navedene nekretnine i da trpi da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši upis prava tužioca uz prijem kupoprodajne cijene od 6.000,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev. 11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana, nalazeći da je u postupku pred nižestepenim sudovima kao nesporno utvrđeno da je tužilac-protivtuženi s apelantom zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina; da je ugovor nakon zaključenja realiziran tako da je apelant upisan kao suvlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmet ugovora, dok je tužitelj sa porodicom nakon izvršene prodaje svoje imovine napustio Zenicu. Međutim Vrhovni sud je, cijeneći utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima kao i to da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, dakle 1993. godine, u Zenici bilo teško ratno stanje, da je vladala takva "klima" koja je kod pripadnika naroda kojih je bilo u manjini mogla uticati na donošenje odluke o napuštanju Zenice, te da su na odluku tužioca o odlasku iz Zenice uticale ratne prilike, prisustvo vojske i pojedini anonimni pozivi, utvrdio da nije pravilan stav nižestepenih sudova kada na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja smatraju da je zaključenje kupoprodajnog ugovora izraz slobodne volje ugovorenih strana, te da ga ugovorene strane nisu zaključile pod prinudom, prisilom ili prijetnjom, u smislu odredbe člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 21/92, 3/93 i 18/94). Naime, u obrazloženju svoga stava Vrhovni sud nalazi da nižestepeni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je tužitelj-protivtuženi bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, smatrajući pri tome da su ovo okolnosti koje se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužioca-protivtuženog smatrati da je dobrovoljno zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji i je li na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. 12. S tim u vezi Vrhovni sud je, prije svega, smatrao da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora u Zenici bilo teško ratno stanje, zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u manjini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćenja, da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 je u predmetnom stambenom prostoru dugi niz godina stanovao sa svojom porodicom koja je telefonskim putem bila izložena verbalnim anonimnim pozivima, što prema mišljenju Vrhovnog suda upućuje na zaključak da se zaključenje ugovora desilo pod okolnostima koje su navele tužioca da proda svoju imovinu. U prilog svoje tvrdnje, Vrhovni sud je ukazao i na nespornu činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za veoma nisku kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 DM, pa je ugovor i sa ekonomskog stanovišta bio nepovoljan za tužitelja kao prodavca. Zbog svega toga Vrhovni sud je u obrazloženju svog stava zaključio da je neophodna primjena člana 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti. 13. Imajući u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, Vrhovni sud je utvrdio da je za ocjenu pravne valjanosti ugovora u konkretnom slučaju bilo neophodno da apelant dokaže da je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način, prema odredbama člana 17.b. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 56/01), u čemu apelant kao tuženi nije uspio. Pitanje dobrovoljnosti u okolnostima ratnog stanja, suprotno ocjeni nižestepenih sudova, mora se posmatrati u širem kontekstu od klasične prijetnje i prinude, što znači da su okolnosti konkretnog slučaja mo rale ukazivati na postojanje stvarne dobrovoljnosti prodavca da izvrši prodaju, nezavisno od ratnih okolnosti, zaključio je Vrhovni sud. 14. Vrhovni sud smatra da iz utvrđenja nižestepenih sudova upravo slijedi da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen 2. septembra 1993. godine ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima i da ne predstavlja pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva nad kupljenim nekretninama, bez obzira što je u javnim knjigama o nekretninama izvršen upis (samim upisom ne stiče se pravo vlasništva ako ugovor nije objektivno punovažan – kauzalnost upisa – član 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 20. stav 1. i članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). 15. Svoju odluku da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila po osnovu ugovora za koji je utvrđeno da je ništav, Vrhovni sud je obrazložio primjenom posljedica ništavosti iz člana 104. Zakona o obligacionim odnosima. 16. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, odnosno kada su udovoljili apelantovom protivtužbenom zahtjevu, zbog čega je taj sud, primjenom člana 378. stav 1. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i člana 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), preinačio pobijanu presudu na način kao u izreci presude. 17. U pogledu troškova postupka Vrhovni sud je preinačio nižestepene odluke i odbio apelantov zahtjev, budući da je uvažavanjem revizije odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, ali ga nije obavezao na naknadu troškova postupka tužiocu jer tužilac nije postavio takav zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi slijed događaja koji su prethodili zaključenju predmetnog ugovora o kupoprodaji i postupku okončanom pobijanom presudom, a iz navoda apelacije proizlazi da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih i procesno-pravnih propisa. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesni zakon jer je mogao donijeti odluku o preinačenju samo u odnosu na odluku drugostepenog suda, ali ne i u odnosu na odluku prvostepenog suda. Apelant također navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo s obzirom da je svoju odluku temeljio isključivo na postojanju ratnog stanja u vrijeme zaključenja ugovora i postojanju etničkog čišćenja na većem dijelu Bosne i Hercegovine. Pored toga, apelant smatra da je proizvoljan i stav Vrhovnog suda kada smatra da on nije u toku postupka dokazao da je prenos prava svojine i korištenja na predmetnim nekretninama sa tužioca-protivtuženog na apelanta izvršen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, navodeći da je u toku postupka nesporno dokazano da nije uticao na volju tužioca-protivtuženog u smislu prinude ili prevare. S tim u vezi, apelant smatra da Vrhovni sud nije razmatrao sve ponuđene dokaze, te da mu stoga nije bila obezbijeđena pravičnost suđenja u skladu sa zakonom, odnosno pristup sudu nije bio suštinski i djelotvoran, s obzirom da je, prema apelantovom mišljenju, takvim postupanjem povrijeđen princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Na kraju, povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da se odlukom Vrhovnog suda lišava imovine za koju smatra da ju je stekao na dobrovoljan i zakonit način od tužioca-protivtuženog kao prodavca, isplatio je i zakonito ušao u njen posjed. b) Odgovor na apelaciju 19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako smatra da pobijanom odlukom nisu prekršena apelantova ustavna prava. 20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude naveo razloge i zakonske propise kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, te da kod tog stava i dalje ostaje. 21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod navoda i obrazloženja koje je dao u svojoj presudi, a u vezi sa apelantovim zaštićenim pravima. 22. Tužilac-protivtuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je revizijski sud u konkretnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona, pa smatra da nije došlo do povrede prava koja je apelant naveo u svojoj apelaciji. V. Relevantni propisi 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93,13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 21.a. Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u vlasništvu građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na nepokretnosti u društvenom vlasništvu, odnosno mješovitom vlasništvu pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenijelo pravo vlasništva na drugo fizičko lice ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnovu za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod uvjetima iz stava 1. ovog člana. Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine FBIH" br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 15/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 17.b) stav 2. U slučaju spora o valjanosti prenosa prava vlasništva, nadležni or gan će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da je pravo na nekretninama stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nekretnina nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranci koja tvrdi da prenos vlasništva na nekretnini nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja stanja prije izvršenog prenosa prava vlasništva." Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 60. Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Član 103. Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Član 104. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Član 111. Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Član 112. Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen. Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatrat će se da je ugovor poništen. Član 113. Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 378. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 456. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-456/94 od 13. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. 31. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora. Dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je, prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud u postupku po reviziji proizvoljno protumačio i primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno odredbu člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant, također, smatra da Vrhovni sud nije jednako cijenio dokaze koje je on ponudio u odnosu na dokaze suprotne strane, navodeći da je na taj način došlo i do povrede principa ravnopravnosti strana pred sudom ("jednakosti oružja") koja, kako navodi, u konkretnom slučaju nije ispoštovana. 33. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj principijelan stav prema kojem, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 34. Budući da apelant smatra spornim što je u konkretnom slučaju Vrhovni sud direktno primijenio odredbu člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega i ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni je li postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije, odnosno je li Vrhovni sud u postupku o reviziji primijenio zakon proizvoljno ili nije. U vezi sa prethodnim apelantovim navodom, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud, cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude jasno naglasio i utvrdio nespornim da apelant, niti bilo ko drugi u njegovo ime, niti bilo koja treća osoba, nisu nad tužiocem kao prodavcem vršili prinudu, prevaru ili silu da bi prenio pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet ugovora. Prema tome, Vrhovni sud je utvrdio da ni apelant niti bilo koja druga osoba nije vršila konkretne radnje prinude, prevare ili sile prema tužitelju. Međutim, Vrhovni sud je upravo cijeneći činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudovima, u obrazloženju osporene presude naveo da je na datu pravnu situaciju primjenjiva odredba člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojoj jednostrane izjave volje i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine, kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko lice ništave su i ne predstavljaju osnovu za sticanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama. Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz prethodnog člana ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo. 35. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud svoju odluku obrazložio stavom da su nižestepeni sudovi zanemarili činjenicu da slobodno izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje ako se izražavanje te volje desilo u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti. S tim u vezi Vrhovni sud je uzeo u obzir da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je zaključen u toku rata (2. septembar 1993. godine), zatim tužiočevu pripadnost narodu koji je faktički bio u manjini u sredini u kojoj je živio, da je u velikom dijelu Bosne i Hercegovine bila prisutna politika etničkog čišćenja, da je tužilac bio izložen anonimnim telefonskim pozivima, te činjenicu da su predmetne nekretnine prodate za 6.000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na stvarnu vrijednost predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da opisane okolnosti ukazuju da apelantova volja da zaključi sporni ugovor nije bila njegova stvarna volja, već da je bila posljedica navedenih okolnosti koje su ograničile slobodu odlučivanja i da su te okolnosti navele tužioca-protivtuženog da zasnuje ugovorni odnos sa apelantom, cijeneći da su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir kod određivanja može li se za tužioca smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. 36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je apelantov stambeni objekat, koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji, bila kuća u kojoj je on živio dugi niz godina. Tužilac je u stambenom prostoru te kuće živio sa svojom porodicom i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima, da nije bilo rata, bio voljan napustiti je da bi otišao živjeti u neko drugo mjesto, drugu državu. Nema sumnje, dakle, da se zaključenje spornog ugovora desilo u ratnim prilikama kada se tužitelj kao pripadnik etničke manjine (Srbin), u vrijeme kada je politika etničkog čišćenja vođena u velikom dijelu Bosne i Hercegovine, osjećao izložen opasnosti, pa je iz sigurnosnih razloga morao napustiti Zenicu. Dokaz stanja u kojem se tužilac nalazio u navedenom periodu jeste i kupoprodajna cijena nekretnina u visini od 6. 000 KM, što je u znatnoj nesrazmjeri u odnosu na njihovu stvarnu vrijednost. Sve ovo ukazuje da su navedene okolnosti uticale na volju tužioca da proda predmetne nekretnine, te da je očigledno da se ovakva kupoprodaja, da nije bilo ovih konkretnih okolnosti, ne bi desila pod normalnim okolnostima. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se odnosi na slično pravno pitanje (ugovore o zamjeni nekretnina u toku rata), već zauzeo identičan stav (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2001, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 13/01 od 12. juna 2001. godine). Također, Ustavni sud konstatira da je razmatrao i druge predmete sa sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 1001/06 od 13. septembra 2007. godine, AP 1430/06 od 16. jula 2007. godine i AP 1661/06 od 15. aprila 2006. godine), s tim što u predmetima AP 1001/06 i AP 1430/06 Ustavni sud nije meritorno odlučivao već je apelacije riješio kroz dopustivost (zloupotreba prava na podnošenje apelacije i podnositeljica apelacije odustala od apelacije). 37. U kontekstu navedenog Vrhovni sud je, pozivajući se na dodatnu odredbu člana 17.b. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, utvrdio da iz činjeničnog stanja proizlazi da apelant u toku postupka nije dokazao da je pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način, kako je propisano navedenom odredbom. 38. Budući da je Vrhovni sud, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor kako u pogledu osnovanosti zahtjeva za poništenje odnosno utvrđivanje ništavim predmetnog ugovora o kupoprodaji, tako i u pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. 39. U odnosu na apelantove navode da je u toku postupka nesporno dokazano da on nije uticao na volju tužioca-protivtuženog da zaključi ugovor u smislu prinude, prevare ili bilo kojeg oblika prisile, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u odnosu na ove navode u pobijanoj odluci dao vrlo detaljno i jasno obrazloženje da se pod prinudom, u smislu navedene odredbe, ne podrazumijeva da je ugovorna strana (apelant) prinudio drugu stranu – tužioca, ili da ga je na bilo koji način prisilio da zaključi ugovor o kupoprodaji, odnosno doveo u situaciju da bi kod njega izostala dobrovoljnost da zaključi ugovor. Naime, Vrhovni sud je smatrao da sama činjenica da ne postoji pritisak i prinuda na apelanta u konkretnom slučaju nije dovoljna za ocjenu pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, s obzirom da se jedan od bitnih elemenata koji se tiče dobrovoljnosti mora posmatrati sa šireg aspekta postojanja vanrednih okolnosti, a ne samo sa aspekta odnosa između ugovarača, jer su vanredne okolnosti opredjeljivale samu volju tužioca-protivtuženog, koja, s obzirom na to, prema ocjeni ovog suda, nije bila stvarna volja koju je osjećao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoljno ocijenio da apelant u toku postupka nije uspio dokazati da je volja tužioca-protivtuženog bila stvarna volja koju je osjećao da proda predmetne nekretnine, odnosno da je on pravo vlasništva na nekretninama stekao na dobrovoljan način u smislu dodatne odredbe člana 17.b) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen svojevrsnom prinudom, imajući u vidu ratne okolnosti, a što potvrđuje i činjenica očigledne nesrazmjere cijene i stvarne vrijednosti predmetnih nekretnina. 40. Nasuprot apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo, jer je preinačio i odluku prvostepenog suda, što po apelantovom mišljenju nije dopušteno odredbama ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konstatirao da je osporenu presudu donio u skladu sa svojim ovlaštenjima sadržanim u odredbama člana 378. stav 1. ranijeg važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) i člana 456. stav 1. sada važećeg ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03), kojima je propisano pod kojim uvjetima će Vrhovni sud, odlučujući u postupku o reviziji, preinačiti osporenu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Ustavni sud konstatira da je presudom drugostepenog suda žalba tužioca-protivtuženog odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. Stoga, u situaciji kada je drugostepenom odlukom odbijena žalba i odluka prvostepenog suda potvrđena, nesporno je da Vrhovni sud u postupku o reviziji mora odlučiti i o sudbini prvostepene presude. S obzirom da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da je pred nižestepenim sudovima činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, nesporno je da je pravilno postupio kada je svojom odlukom preinačio obje nižestepene presude. Naime, kada bi Vrhovni sud preinačio samo drugostepenu presudu ostala bi na snazi presuda prvostepenog suda kojom je udovoljeno apelantovom protivtužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u takvom postupanju Vrhovnog suda nije bilo proizvoljnosti u primjeni procesno-pravnih propisa ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava. 41. U vezi sa apelantovim navodima da Vrhovni sud nije cijenio njegove dokaze i navode istaknute u postupku, te da je na taj način prekršen princip ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 18/03 od 23. aprila 2004. godine, stav 33, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/04 od 18. augusta 2004. godine). 42. Stoga se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan el e ment pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). 43. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je bila očigledno proizvoljna primjena materijalnog prava i procesnog prava ili da je ocjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna. U pobijanoj presudi navedeni su svi potrebni razlozi, data jasna, logična i potpuna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 44. Ustavni sud konstatira da, s obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnoga suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Stoga smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa neosnovani i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 45. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se pravo na imovinu primjenjuje samo na ona dobra (materijalna ili nematerijalna) na koja osoba ima pravo. Pravo na imovinu ne nudi zaštitu dobara na koja osoba nema pravo. Kako je Vrhovni sud zaključio da, u odnosu na pitanje zakona, apelant nije imao pravo na dobra koja su predmet spora, slijedi da odluka kojom se od apelanta zahtijeva da ih preda u posjed ne može predstavljati miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud stoga zaključuje da su navodi da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu neosnovani. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe procesno-pravnih i materijalno-pravnih propisa. Pored toga, Vrhovni sud je dao obrazloženje u vezi sa primjenom člana 21.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Dalje, Ustavni sud ne nalazi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer odluka Vrhovnog suda pokazuje da apelant nije imao pravo na dobra iz spora koja mogu obuhvatati i pravo na imovinu. 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1305/06, rješavajući apelaciju Mihaila Perovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 15, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Mihaila Perovića. Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. ožujka 2008. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Perovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. ožujka 2008. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Rješenja Odjela za prostorno uređenje Općine Trebinje broj 07-361-278/03 od 25. veljače 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nalaže se Vladi Republike Srpske, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Mihailu Peroviću u roku od 60 dana od dana dostave 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 ove odluke isplati iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općini Trebinje da u roku od 90 dana od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mihail Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, podnio je 28. travnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Odjela za prostorno uređenje Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjel za prostorno uređenje) broj 07-361-278/03 od 25. veljače 2004. godine i broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. siječnja 2003. godine i 24. srpnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjela za prostorno uređenje zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju 18. travnja 2008. godine, 16. travnja 2008. godine i 11. srpnja 2008. godine. 3. Ministarstvo je 7. svibnja 2008. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Odjel za prostorno uređenje 22. svibnja 2008. godine. Također, Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. srpnja 2008. godine, a Okružni sud 2. lipnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: A. Upravni postupak 6. Prema podacima iz spisa predmeta, proizlazi da je apelant suvlasnik sa 1/6 dijelova zgrade, koja je upisana na k.č. broj 2581, zk. ul. broj 53, k.o. Trebinje, i nositelj stanarskog prava na dvosobnom stanu u istoj zgradi, u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. U listopadu 2002. godine u zajedničkom dvorištu predmetne zgrade srušene su dvije šupe-daščare koje su koristili apelant i Đoko Vučinić i započeta je izgradnja dvaju objekata, većih gabarita. Objekte su počeli graditi Đoko Vučinić i Milenko Bukvić, koji prije gradnje nije imao nikakvu šupu za korištenje. 7. Apelant je 24. listopada 2002. godine podnio zahtjev Urbanističko-građevinskoj inspekciji Općine Trebinje za obustavljanje bespravne gradnje i rušenje navedenih objekata. Istom tijelu apelant je 13. studenoga 2002. godine podnio zahtjev za sudjelovanje u postupku izdavanja urbanističke suglasnosti za izgradnju predmetne garaže, u svojstvu stranke u postupku, a na temelju članka 38. Zakona o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02). Obzirom na to da je prošao rok u kojem je nadležno tijelo trebalo odgovoriti, apelant je Ministarstvu podnio priziv zbog šutnje administracije, a u istom predmetu je 15. svibnja 2003. godine uputio požurnicu. 8. Rješenjem Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine dana je urbanistička suglasnost Đoki Vučiniću za izvedene radove na rekonstrukciji šupe izgrađene na upitnom zemljištu. 9. Dopisom Ministarstva broj 01-362-39/03 od 21. svibnja 2003. godine apelant je obaviješten da je doneseno rješenje kojim se investitori Đoko Vučinić i Milenko Bukvić upućuju da za izvedenu "rekonstrukciju" šup? u dvorištu pribave odobrenje za građenje u roku od 60 dana. 10. Apelant je, nakon toga, primio obavijest Odjela za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 21. srpnja 2003. godine, kojim ga urbanističko-građevinski inspektor obavještava da je Rješenjem Odjela broj 07-362-67-2/02-03 od 9. srpnja 2003. godine, investitoru Milenku Bukviću naređeno da o svom trošku poruši objekt šupe izgrađene u dvorištu stambenog objekta u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju, a sukladno članku 138. stavak 1. točka 8. Zakona o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06). 11. Apelant je ponovno, 3. rujna 2003. godine, podnio zahtjev za sudjelovanje u postupku izdavanja urbanističke suglasnosti za izgradnju predmetne garaže. 12. Nakon toga, apelant je 7. travnja 2004. godine od navedenog ministarstva dobio izvješće Odjela za prostorno uređenje broj 07-362-28/04 od 26. ožujka 2004. godine u kojem je navedeno da je u odnosu na investitora Milenka Bukvića ponovno postupak otpočeo, a u odnosu na investitora Đoku Vučinića da je pribavio rješenje o urbanističkoj suglasnosti. 13. Rješenjem Ministarstva broj 01-362-234/03 od 4. veljače 2004. godine poništeno je u cijelosti Rješenje Odjela za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 9. srpnja 2003. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. 14. Apelant je 16. travnja 2004. godine Odjelu za prostorno uređenje, Ministarstvu i Republičkoj urbanističko-građevinskoj inspekciji podnio prijedlog za ponavljanje postupka, te prijedlog za poništenje odobrenja za gradnju i ukidanje po pravu nadzora u predmetu broj 07-361-278/03 u kojem je Đoki Vučiniću dano odobrenje za gradnju. Također, i u predmetu broj 07-362-67-2/02, kojim je investitoru Milenku Bukviću dano odobrenje za gradnju, podnesen je apelantov zahtjev za sudjelovanje u postupku. 15. Zaključkom Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-221/04 od 3. lipnja 2004. godine odbačen je kao nepravodoban apelantov priziv protiv Rješenja Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. listopada 2004. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv zaključka Odjela broj 07-364-221/04 od 3. lipnja 2004. godine. 16. Konačno, zaključkom Odjela za prostorno uređenje broj 07-361-278/02-03/04 od 20. srpnja 2004. godine odbačen je kao nepravodoban apelantov priziv protiv Rješenja Odjela za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. veljače 2004. godine, kojim je Đoki Vučiniću, kao investitoru, odobrena rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. studenoga 2005. godine odbijen je apelantov priziv protiv zaključka Odjela za prostorno uređenje od 20. srpnja 2004. godine. B. Sudbeni postupak 17. Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. prosinca 2005. godine apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. listopada 2004. godine je odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijela osoba koja se deklarirala kao opunomoćenik tužitelja, a nije priložila ovlast, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. kolovoza 2006. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. prosinca 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. 19. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. ožujka 2008. godine apelantovu tužbu ponovno odbacio kao neurednu, jer apelantov zastupnik u ostavljenom roku nije dostavio sudu ovlast za zastupanje. 20. Protiv navedenog Rješenja Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. ožujka 2008. godine apelant je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje tog rješenja Vrhovnom sudu. Prema aktu broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. srpnja 2008. godine, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, postupak povodom zahtjeva za preispitivanje je u tijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Odjela za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. veljače 2004. godine, kao i Rješenja Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine, žaleći se da je ovim aktima povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Posebice ističe da postupak traje predugo, pa je time povrijeđeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. On smatra da su upravna tijela Općine Trebinje, Republike Srpske, kao i nadležni redovni sudovi povrijedili navedena ustavna prava činjenicom da su omogućili bespravnu izgradnju garaža na zemljištu za koje apelant navodi da pripada njemu i da on ima pravo korištenja. On detaljno iznosi kronologiju pravnih radnji, svojih postupaka i akata tijela koji su rješavali sporni predmet. Apelant navodi da se iz njegovih navoda može zaključiti da se "skoro pune četiri godine" on ne može izboriti za svoje pravo na mirno i "faktičko korištenje zajedničkog dvorišta i šupe-daščare" koje su mu onemogućili Đ.V. i M.B. njezinim rušenjem i bespravnom izgradnjom dvaju objekata od betonskih elemenata. Time je, kako se navodi u apelaciji, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i odlučivanje u razumnom roku, kao elementi prava na pravičan postupak. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija uvaži, osporena rješenja ponište, naredi rušenje oba bespravno izgrađena objekta uz plaćanje kompenzacije apelantu u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je dostavio svoju Odluku broj 118-0-Uvp-06-000 014 od 30. kolovoza 2006. godine, ne izjašnjavajući se o navodima apelacije. Osim toga, Vrhovni sud je dostavio i akt broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. srpnja 2008. godine, kojim Ustavni sud obavještava da je u tijeku postupak povodom apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje odluke. 23. Obzirom na činjenično i pravno stanje predmeta, Okružni sud je ocijenio da nije neophodno da daje odgovor na navode iz apelacije. 24. U odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Ministarstvo se navodi da je apelantov priziv na Rješenje Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine odbačen kao nepravodoban Zaključkom tog tijela broj 07-364-221/04 od 3. lipnja 2004. godine. Apelant je protiv tog zaključka izjavio priziv koji je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-364-224/04 odbijen kao neutemeljen. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog drugostupanjskog rješenja. 25. Također, u odgovoru na apelaciju koju je dostavio Odjel za prostorno uređenje se navodi da je Rješenjem Odjela za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. travnja 2004. godine apelantov priziv odbačen kao nepravodoban Zaključkom tog tijela broj 07-361-278/02 od 20. srpnja 2004. godine. Protiv tog rješenja apelant je izjavio priziv koji je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. studenoga 2005. godine odbijen kao neutemeljen. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, protiv ovog rješenja apelant, također, nije pokrenuo upravni spor. Zbog navedenih razloga, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Načelo ekonomičnosti postupka Članak 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge sudionike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 38. Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. 27. U Zakonu o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06) relevantne odredbe glase: Članak 138. U izvršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem narediti rušenje građevine.Š....Ć. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. Tijekom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, koji se ne odnose na duljinu postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; 31. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje o tomu hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine). 32. Ustavni sud ističe da, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na način propisan zakonom (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. studenoga 1980. godine, serija A broj 40, stavak 37), a isto stajalište je usvojio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. lipnja 2005. godine). Osim toga, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava dopuštaju iznimku od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u naročitim okolnostima, odnosno kada se može dokazati da postoji administrativna praksa kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim razinama države. Međutim, nadzorni mehanizmi Europske konvencije vrlo su rijetko prihvaćali navode o postojanju naročitih okolnosti, a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), da su stari i bolesni (vidi, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991) i sl. 33. U konkretnom slučaju apelant se žali na Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. ožujka 2008. godine, kojim je odbačena apelantova tužba koju je podnio radi poništenja rješenja Odjela za prostorno uređenje. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o zakonitosti pobijanog rješenja, već je tužbu odbacio zbog formalnih razloga, a u obrazloženju Rješenja je naveo da apelant nije uz tužbu, ni nakon izričitog traženja suda, dostavio ovlast za svoga zastupnika. Okružni sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obveze da u ostavljenom roku dopuni tužbu u navedenom smislu. Međutim, da bi se raspravljalo o pitanju zakonitosti i pravilnosti rješenja koje je pobijeno odbačenom tužbom, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti urednu tužbu ili opravdati nemogućnost pravodobnog podnošenja takve tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. lipnja 2001. godine, točka 20, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/01). Prema tomu, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 34. Također, apelant se žali i na Rješenje Odjela za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. veljače 2004. godine, kojim je odobrena Đoki Vučiniću, kao investitoru, rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Prema stanju spisa, u odnosu na ovo pitanje, apelant je nepravodobno protiv tog rješenja podnio priziv koji je odbačen Zaključkom Odjela za prostorno uređenje od 20. srpnja 2004. godine, a koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. studenoga 2005. godine. Prema tomu, pošto nepravodobnim podnošenjem priziva na pobijeno rješenje nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na navode o povredi navedenih ustavnih prava ne može razmatrati. 35. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Dalje, apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetu Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. ožujka 2008. godine. 37. U vrijeme podnošenja apelacije postupak još nije bio okončan. Međutim, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 39. Apelant se žalio na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Odjela za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, te da je, zbog pretjerane duljine postupka odlučivanja, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom; Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 41. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 42. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju pravosudnog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za obustavu bespravne gradnje podnesen 24. listopada 2002. godine. Dalje, posljednja odluka koja je donesena u ovom postupku je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. ožujka 2008. godine, kojim je sud odbacio apelantovu tužbu u upravnom sporu. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir prigodom utvrđivanja je li povrijeđeno pravo na pravičan postupak, obzirom na razuman rok, do donošenja posljednje odluke u konkretnom postupku, trajao više od pet godina. c) Analiza razumnosti duljine postupka 44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za obustavu bespravne gradnje. U postupku je trebalo utvrditi ima li osoba na koju se apelant žali pravo izgraditi objekt-garažu prema važećim propisima i treba li tu gradnju, ako se utvrdi da uvjeti za to ne postoje, obustaviti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom, već o jednostavnom predmetu. Ustavni sud zapaža da su upravna i sudbena tijela u postupku koji je trajao više od 5 godina donosila odluke o apelantovom zahtjevu za obustavu bespravne gradnje. U izjašnjenju Službe za prostorno uređenje o navodima u apelaciji se navodi da je ovo tijelo, odlučujući o predmetnom zahtjevu, osiguralo efikasno ostvarenje apelantovih prava i pravnih interesa, navodeći da nije bilo kršenja ustavnih prava na koje se apelant poziva. 45. Imajući u vidu apelantov prigovor, Ustavni sud konstatira da je Zaključkom Odjela broj 07-364-221/04 od 3. lipnja 2004. godine odbačen kao nepravodoban apelantov priziv protiv Rješenja Odjela broj 07-364-653/02 od 10. ožujka 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. listopada 2004. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv zaključka Odjela od 3. lipnja 2004. godine. Apelant je protiv navedenog Rješenja Ministarstva od 12. listopada 2004. godine pokrenuo upravni spor nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. prosinca 2005. godine apelantova tužba u ovoj upravnoj stvari odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijela osoba koja se deklarirala kao apelantov opunomoćenik, a nije priložila ovlast, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 46. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. kolovoza 2006. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. prosinca 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Okružni sud je novim Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. ožujka 2008. godine apelantovu tužbu ponovno odbacio. 47. Ustavni sud zapaža da se duljina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve postupke, odnosno metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je pravodobno podnio zahtjev za obustavu bespravne gradnje, bio osobno angažiran u svezi sa predmetom ili uz pomoć odvjetnika. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj duljini konkretnog postupka. Uostalom, urgencije koje je podnosio nadležnim tijelima jasno ukazuju na to da je njegova angažiranost u svezi sa rješenjem ovog pravnog pitanja bila znatna. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu duljinu postupka koji je trajao više od pet godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudbenih tijela i apelanta, Ustavni sud smatra da ukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja ustavnih prava koje je naveo u apelaciji u iznosu od 10.000 KM. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovitim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). 50. Sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda i usvojenom stajalištu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležna upravna i sudbena tijela odgađala da se donese odluka, Ustavni sud u konkretnom slučaju odredio je da se apelantu isplati iznos od 750 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana donošenja ove odluke. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud smatra da ukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada drugostupanjsko upravno tijelo i sud u upravnom sporu poništavaju pobijene akte i predmet vraćaju upravnom tijelu na ponovni postupak umjesto da, na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih procesnih odredaba, donesu odluku o meritumu spora. 52. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 15, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1305/06, rješavajući apelaciju Mihaila Perovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 15, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Mihaila Perovića. Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Perovića podnesena protiv Rješewa Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te Rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje Opštine Trebinje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine zbog neiscrpqivawa pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Mihailu Peroviću u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštini Trebinje da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mihail Perović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, podnio je 28. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje Opštine Trebinje (u daqnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine i broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2003. godine i 24. jula 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljewa za prostorno uređenje zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju 18. aprila 2008. godine, 16. aprila 2008. godine i 11. jula 2008. godine. 3. Ministarstvo je 7. maja 2008. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Odjeljenje za prostorno uređenje 22. maja 2008. godine. Takođe, Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. jula 2008. godine, a Okružni sud 2. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: A. Upravni postupak 6. Shodno podacima iz spisa predmeta, proizilazi da je apelant susopstvenik sa 1/6 dijelova zgrade, koja je upisana na k.č. broj 2581, zk. ul. broj 53, k.o. Trebinje, i nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u istoj zgradi, u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. U oktobru 2002. godine u zajedničkom dvorištu predmetne zgrade srušene su dvije šupe-daščare koje su koristili apelant i Đoko Vučinić i započeta je izgradwa dvaju objekata, većih gabarita. Objekte su počeli da grade Đoko Vučinić i Milenko Bukvić, koji prije gradnje nije imao nikakvu šupu za korišćenje. 7. Apelant je 24. oktobra 2002. godine podnio zahtjev Urbanističko-građevinskoj inspekciji Opštine Trebinje za obustavljanje bespravne gradnje i rušenje navedenih objekata. Istom organu apelant je 13. novembra 2002. godine podnio zahtjev za učešće u postupku izdavawa urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže, u svojstvu stranke u postupku, a na osnovu člana 38 Zakona o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02). S obzirom na to da je prošao rok u kom je nadležni or gan trebalo da odgovori, apelant je Ministarstvu podnio žalbu zbog ćutawa administracije, a u istom predmetu je 15. maja 2003. godine uputio požurnicu. 8. Rješenjem Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine data je urbanistička saglasnost Đoki Vučiniću za izvedene radove na rekonstrukciji šupe izgrađene na spornom zemqištu. 9. Dopisom Ministarstva broj 01-362-39/03 od 21. maja 2003. godine apelant je obaviješten da je doneseno rješenje kojim se investitori Đoko Vučinić i Milenko Bukvić upućuju da za izvedenu "rekonstrukciju" šupe u dvorištu pribave odobrenje za građenje u roku od 60 dana. 10. Apelant je, nakon toga, primio obavještenje Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 21. jula 2003. godine, kojim ga urbanističko-građevinski inspektor obavještava da je Rješenjem Odjeljewa broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine, investitoru Milenku Bukviću naređeno da o svom trošku poruši objekat šupe izgrađene u dvorištu stambenog objekta u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju, a u skladu sa članom 138 stav 1 tačka 8 Zakona o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06). 11. Apelant je ponovo, 3. septembra 2003. godine, podnio zahtjev za učešće u postupku izdavawa urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže. 12. Nakon toga, apelant je 7. aprila 2004. godine od navedenog ministarstva dobio izvještaj Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-362-28/04 od 26. marta 2004. godine u kome je navedeno da je u odnosu na investitora Milenka Bukvića ponovo postupak otpočeo, a u odnosu na investitora Đoku Vučinića da je pribavio rješenje o urbanističkoj saglasnosti. 13. Rješenjem Ministarstva broj 01-362-234/03 od 4. februara 2004. godine poništeno je u cijelosti Rješenje Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. 14. Apelant je 16. aprila 2004. godine Odjeljenju za prostor - no uređenje, Ministarstvu i Republičkoj urbanističko- građevinskoj inspekciji podnio predlog za ponavljanje postupka, te predlog za poništenje odobrewa za gradnju i ukidanje po pravu nadzora u predmetu broj 07-361-278/03 u kome je Đoki Vučiniću dato odobrenje za gradnju. Takođe, i u predmetu broj 07-362-67-2/02, kojim je investitoru Milenku Bukviću dato odobrenje za gradnju, podnesen je apelantov zahtjev za učešće u postupku. 15. Zakqučkom Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba protiv Rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zakqučka Odjeljewa broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine. 16. Konačno, zakqučkom Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-361-278/02-03/04 od 20. jula 2004. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba protiv Rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je Đoki Vučiniću, kao investitoru, odobrena rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena je apelantova žalba protiv zakqučka Odjeljewa za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine. B. Sudski postupak 17. Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješewa Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine je odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklarisalo kao punomoćnik tužioca, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. avgusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješewa Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. 19. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio kao neurednu, jer apelantov zastupnik u ostavljenom roku nije dostavio sudu punomoć za zastupanje. 20. Protiv navedenog Rješewa Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje tog rješewa Vrhovnom sudu. Shodno aktu broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, postupak povodom zahtjeva za preispitivanje je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant je podnio apelaciju protiv Rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kao i Rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine, žaleći se da je ovim aktima povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posebno ističe da postupak traje predugo, pa je time povrijeđeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. On smatra da su upravni organi Opštine Trebinje, Republike Srpske, kao i nadležni redovni sudovi povrijedili navedena ustavna prava činjenicom da su omogućili bespravnu izgradnju garaža na zemqištu za koje apelant navodi da pripada njemu i da on ima pravo korišćewa. On detaqno iznosi hronologiju pravnih radwi, svojih postupaka i akata organa koji su rješavali sporni predmet. Apelant navodi da se iz njegovih navoda može da zakquči da se "skoro pune četiri godine" on ne može da izbori za svoje pravo na mirno i "faktičko korišćenje zajedničkog dvorišta i šupe-daščare" koje su mu onemogućili Đ.V. i M.B. njenim rušenjem i bespravnom izgradwom dvaju objekata od betonskih elemenata. Time je, kako se navodi u apelaciji, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i odlučivanje u razumnom roku, kao elementi prava na pravičan postupak. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija uvaži, osporena rješewa ponište, naredi rušenje oba bespravno izgrađena objekta uz plaćanje kompenzacije apelantu u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je dostavio svoju Odluku broj 118-0-Uvp-06-000 014 od 30. avgusta 2006. godine, ne izjašwavajući se o navodima apelacije. Osim toga, Vrhovni sud je dostavio i akt broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, kojim Ustavni sud obavještava da je u toku postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke. 23. S obzirom na činjenično i pravno stanje predmeta, Okružni sud je ocijenio da nije neophodno da daje odgovor na navode iz apelacije. 24. U odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Ministarstvo se navodi da je apelantova žalba na Rješenje Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine odbačena kao neblagovremena Zakqučkom tog organa broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv tog zakqučka izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-364-224/04 odbijena kao neosnovana. Shodno podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog drugostepenog rješewa. 25. Takođe, u odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Odjeljenje za prostorno uređenje se navodi da je Rješenjem Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. aprila 2004. godine apelantova žalba odbačena kao neblagovremena Zakqučkom tog organa broj 07-361-278/02 od 20. jula 2004. godine. Protiv tog rješewa apelant je izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena kao neosnovana. Shodno podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, protiv ovog rješewa apelant, takođe, nije pokrenuo upravni spor. Zbog navedenih razloga, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Princip ekonomičnosti postupka Član 14 Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Član 38 Stranka je lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. 27. U Zakonu o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06) relevantne odredbe glase: Član 138 U izvršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem da naredi rušenje građevine.Š....Ć. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 30. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, koji se ne odnose na dužinu postupka, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; 31. Shodno pravilu o iscrpqivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 32. Ustavni sud ističe da, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, sumwa da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na način propisan zakonom (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 40, stav 37), a isto stanovište je usvojio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za qudska prava i Evropski sud za qudska prava dopuštaju izuzetak od pravila iscrpqivawa raspoloživih pravnih lijekova samo u naročitim okolnostima, odnosno kada može da se dokaže da postoji administrativna praksa kršewa prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršewa na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju naročitih okolnosti, a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za qudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), da sumwaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za qudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), da su stari i bolesni (vidi, bivša Evropska komisija za qudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991) i sl. 33. U konkretnom slučaju apelant se žali na Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je odbačena apelantova tužba koju je podnio radi poništewa rješewa Odjeljewa za prostorno uređenje. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o zakonitosti osporenog rješewa, već je tužbu odbacio zbog formalnih razloga, a u obrazloženju Rješewa je naveo da apelant nije uz tužbu, ni nakon izričitog tražewa suda, dostavio punomoć za svoga zastupnika. Okružni sud je zakqučio da apelant nije mogao da se oslobodi obaveze da u ostavljenom roku dopuni tužbu u navedenom smislu. Međutim, da bi se raspravljalo o pitanju zakonitosti i pravilnosti rješewa koje je osporeno odbačenom tužbom, ukqučujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao da podnese urednu tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošewa takve tužbe, tj. iscrpqivawa pravnih lijekova (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/01). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpqivawa svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 34. Takođe, apelant se žali i na Rješenje Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je odobrena Đoki Vučiniću, kao investitoru, rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Shodno stanju spisa, u odnosu na ovo pitanje, apelant je neblagovremeno protiv tog rješewa podnio žalbu koja je odbačena Zakqučkom Odjeljewa za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine, a koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine. Prema tome, pošto neblagovremenim podnošenjem žalbe na osporeno rješenje nije ispunjen uslov iscrpqivawa svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na navode o povredi navedenih ustavnih prava ne može da razmatra. 35. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Dalje, apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetu Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine. 37. U vrijeme podnošewa apelacije postupak još nije bio okončan. Međutim, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 39. Apelant se žalio na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Odjeljewa za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, te da je, zbog pretjerane dužine postupka odlučivawa, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 41. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje podnesen 24. oktobra 2002. godine. Dalje, posljedwa odluka koja je donesena u ovom postupku je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je sud odbacio apelantovu tužbu u upravnom sporu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir pri utvrđivanju da li je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, s obzirom na razuman rok, do donošewa posljednje odluke u konkretnom postupku, trajao više od pet godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kom je odlučivano o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U postupku je trebalo utvrditi da li lice na koje se apelant žali ima pravo da izgradi objekat-garažu prema važećim propisima i da li tu gradnju, ako se utvrdi da uslovi za to ne postoje, treba obustaviti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom, već o jednostavnom predmetu. Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi u postupku koji je trajao više od 5 godina donosili odluke o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U izjašnjenju Službe za prostorno uređenje o navodima u apelaciji se navodi da je ovaj or gan, odlučujući o predmetnom zahtjevu, obezbijedio efikasno ostvarenje apelantovih prava i pravnih interesa, navodeći da nije bilo kršewa ustavnih prava na koje se apelant poziva. 45. Imajući u vidu apelantov prigovor, Ustavni sud konstatuje da je Zakqučkom Odjeljewa broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena kao neblagovremena apelantova žalba protiv Rješewa Odjeljewa broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zakqučka Odjeljewa od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv navedenog Rješewa Ministarstva od 12. oktobra 2004. godine pokrenuo upravni spor nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u ovoj upravnoj stvari odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklarisalo kao apelantov punomoćnik, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 46. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. avgusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješewa Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Okružni sud je novim Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio. 47. Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može da pripiše apelantu, jer nije koristio bilo kakve postupke, odnosno metode koji bi mogli da dovedu do odugovlačewa postupka. Naime, apelant je blagovremeno podnio zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje, bio lično angažovan u vezi sa predmetom ili uz pomoć advokata. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka. Uostalom, urgencije koje je podnosio nadležnim organima jasno ukazuju na to da je njegova angažovanost u vezi sa rješenjem ovog pravnog pitawa bila znatna. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, ukqučujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao više od pet godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelanta, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je tražio da mu se nadoknadi nematerijalna šteta zbog kršewa ustavnih prava koje je naveo u apelaciji u iznosu od 10.000 KM. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 50. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stanovištu prema kom se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni upravni i sudski organi odlagali da se donese odluka, Ustavni sud u konkretnom slučaju odredio je da se apelantu isplati iznos od 750 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlagawa da se donese odluka. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana donošewa ove odluke. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada drugostepeni upravni or gan i sud u upravnom sporu poništavaju osporene akte i predmet vraćaju upravnom organu na ponovni postupak umjesto da, na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih procesnih odredbi, donesu odluku o meritumu spora. 52. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 15, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1305/06, rješavajući apelaciju Mihaila Perovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Mihaila Perovića. Utvrđuje se povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihaila Perovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Trebinje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Mihailu Peroviću u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općini Trebinje da u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mihail Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 28. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine i broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2003. godine i 24. jula 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za prostorno uređenje zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju 18. aprila 2008. godine, 16. aprila 2008. godine i 11. jula 2008. godine. 3. Ministarstvo je 7. maja 2008. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Odjeljenje za prostorno uređenje 22. maja 2008. godine. Također, Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. jula 2008. godine, a Okružni sud 2. juna 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: A. Upravni postupak 6. Prema podacima iz spisa predmeta, proizlazi da je apelant suvlasnik sa 1/6 dijelova zgrade, koja je upisana na k.č. broj 2581, zk. ul. broj 53, k.o. Trebinje, i nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u istoj zgradi, u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. U oktobru 2002. godine u zajedničkom dvorištu predmetne zgrade srušene su dvije šupe-daščare koje su koristili apelant i Đoko Vučinić i započeta je izgradnja dvaju objekata, većih gabarita. Objekte su počeli da grade Đoko Vučinić i Milenko Bukvić, koji prije gradnje nije imao nikakvu šupu za korištenje. 7. Apelant je 24. oktobra 2002. godine podnio zahtjev Urbanističko-građevinskoj inspekciji Općine Trebinje za obustavljanje bespravne gradnje i rušenje navedenih objekata. Istom organu apelant je 13. novembra 2002. godine podnio zahtjev za učešće u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže, u svojstvu stranke u postupku, a na osnovu člana 38. Zakona o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02). S obzirom na to da je prošao rok u kom je nadležni or gan trebalo da odgovori, apelant je Ministarstvu podnio žalbu zbog šutnje administracije, a u istom predmetu je 15. maja 2003. godine uputio požurnicu. 8. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine data je urbanistička saglasnost Đoki Vučiniću za izvedene radove na rekonstrukciji šupe izgrađene na spornom zemljištu. 9. Dopisom Ministarstva broj 01-362-39/03 od 21. maja 2003. godine apelant je obaviješten da je doneseno rješenje kojim se investitori Đoko Vučinić i Milenko Bukvić upućuju da za izvedenu "rekonstrukciju" šup? u dvorištu pribave odobrenje za građenje u roku od 60 dana. 10. Apelant je, nakon toga, primio obavještenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 21. jula 2003. godine, kojim ga urbanističko-građevinski inspektor obavještava da je Rješenjem Odjeljenja broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine, investitoru Milenku Bukviću naređeno da o svom trošku poruši objekt šupe izgrađene u dvorištu stambenog objekta u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju, a u skladu sa članom 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06). 11. Apelant je ponovo, 3. septembra 2003. godine, podnio zahtjev za učešće u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za izgradnju predmetne garaže. 12. Nakon toga, apelant je 7. aprila 2004. godine od navedenog ministarstva dobio izvještaj Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-28/04 od 26. marta 2004. godine u kome je navedeno da je u odnosu na investitora Milenka Bukvića ponovo postupak otpočeo, a u odnosu na investitora Đoku Vučinića da je pribavio rješenje o urbanističkoj saglasnosti. 13. Rješenjem Ministarstva broj 01-362-234/03 od 4. februara 2004. godine poništeno je u cijelosti Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-362-67-2/02-03 od 9. jula 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. 14. Apelant je 16. aprila 2004. godine Odjeljenju za prostorno uređenje, Ministarstvu i Republičkoj urbanističko-građevinskoj inspekciji podnio prijedlog za ponavljanje postupka, te prijedlog za poništenje odobrenja za gradnju i ukidanje po pravu nadzora u predmetu broj 07-361-278/03 u kome je Đoki Vučiniću dato odobrenje za gradnju. Također, i u predmetu broj 07-362-67-2/02, kojim je investitoru Milenku Bukviću dato odobrenje za gradnju, podnesen je apelantov zahtjev za učešće u postupku. 15. Zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine. 16. Konačno, zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/02-03/04 od 20. jula 2004. godine odbačena je kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je Đoki Vučiniću, kao investitoru, odobrena rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena je apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine. B. Sudski postupak 17. Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine je odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklariralo kao opunomoćenik tužioca, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 18. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. augusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. 19. Nakon toga, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio kao neurednu, jer apelantov zastupnik u ostavljenom roku nije dostavio sudu punomoć za zastupanje. 20. Protiv navedenog Rješenja Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje tog rješenja Vrhovnom sudu. Prema aktu broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, postupak povodom zahtjeva za preispitivanje je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kao i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine, žaleći se da je ovim aktima povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posebno ističe da postupak traje predugo, pa je time povrijeđeno i apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. On smatra da su upravni organi Općine Trebinje, Republike Srpske, kao i nadležni redovni sudovi povrijedili navedena ustavna prava činjenicom da su omogućili bespravnu izgradnju garaža na zemljištu za koje apelant navodi da pripada njemu i da on ima pravo korištenja. On detaljno iznosi hronologiju pravnih radnji, svojih postupaka i akata organa koji su rješavali sporni predmet. Apelant navodi da se iz njegovih navoda može zaključiti da se "skoro pune četiri godine" on ne može izboriti za svoje pravo na mirno i "faktičko korištenje zajedničkog dvorišta i šupe-daščare" koje su mu onemogućili Đ.V. i M.B. njenim rušenjem i bespravnom izgradnjom dvaju objekata od betonskih elemenata. Time je, kako se navodi u apelaciji, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i odlučivanje u razumnom roku, kao elementi prava na pravičan postupak. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija uvaži, osporena rješenja ponište, naredi rušenje oba bespravno izgrađena objekta uz plaćanje kompenzacije apelantu u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je dostavio svoju Odluku broj 118-0-Uvp-06-000 014 od 30. augusta 2006. godine, ne izjašnjavajući se o navodima apelacije. Osim toga, Vrhovni sud je dostavio i akt broj 118-0-Ur-08-000 078 od 21. jula 2008. godine, kojim Ustavni sud obavještava da je u toku postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke. 23. S obzirom na činjenično i pravno stanje predmeta, Okružni sud je ocijenio da nije neophodno da daje odgovor na navode iz apelacije. 24. U odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Ministarstvo se navodi da je apelantova žalba na Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine odbačena kao nepravovremena Zaključkom tog organa broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv tog zaključka izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-364-224/04 odbijena kao neosnovana. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, apelant nije pokrenuo upravni spor protiv navedenog drugostepenog rješenja. 25. Također, u odgovoru na apelaciju koju je dostavilo Odjeljenje za prostorno uređenje se navodi da je Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. aprila 2004. godine apelantova žalba odbačena kao nepravovremena Zaključkom tog organa broj 07-361-278/02 od 20. jula 2004. godine. Protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je Rješenjem ovog ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine odbijena kao neosnovana. Prema podacima kojima raspolaže ovo ministarstvo, protiv ovog rješenja apelant, također, nije pokrenuo upravni spor. Zbog navedenih razloga, Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o upravnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Načelo ekonomičnosti postupka Član 14. Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 38. Stranka je lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. 27. U Zakonu o uređenju prostora Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 84/02, 14/03 i 112/06) relevantne odredbe glase: Član 138. U izvršenju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i dužnost svojim rješenjem da naredi rušenje građevine.Š....Ć. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji se ne odnose na dužinu postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; 31. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 32. Ustavni sud ističe da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na način propisan zakonom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A broj 40, stav 37), a isti stav je usvojio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dopuštaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u naročitim okolnostima, odnosno kada se može dokazati da postoji administrativna praksa kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju naročitih okolnosti, a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), da su stari i bolesni (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991) i sl. 33. U konkretnom slučaju apelant se žali na Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je odbačena apelantova tužba koju je podnio radi poništenja rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o zakonitosti osporenog rješenja, već je tužbu odbacio zbog formalnih razloga, a u obrazloženju Rješenja je naveo da apelant nije uz tužbu, ni nakon izričitog traženja suda, dostavio punomoć za svoga zastupnika. Okružni sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obaveze da u ostavljenom roku dopuni tužbu u navedenom smislu. Međutim, da bi se raspravljalo o pitanju zakonitosti i pravilnosti rješenja koje je osporeno odbačenom tužbom, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti urednu tužbu ili opravdati nemogućnost pravovremenog podnošenja takve tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 34. Također, apelant se žali i na Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-361-278/03 od 25. februara 2004. godine, kojim je odobrena Đoki Vučiniću, kao investitoru, rekonstrukcija šupe u Ulici A. Popovića broj 4 u Trebinju. Prema stanju spisa, u odnosu na ovo pitanje, apelant je nepravovremeno protiv tog rješenja podnio žalbu koja je odbačena Zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje od 20. jula 2004. godine, a koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 01-361-448/04 od 21. novembra 2005. godine. Prema tome, pošto nepravovremenim podnošenjem žalbe na osporeno rješenje nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na navode o povredi navedenih ustavnih prava ne može razmatrati. 35. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Dalje, apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u T rebinju broj 015-0-U-06-000-095 od 14. marta 2008. godine. 37. U vrijeme podnošenja apelacije postupak još nije bio okončan. Međutim, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 39. Apelant se žalio na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Odjeljenja za prostorno uređenje broj 07-364-653/02, te da je, zbog pretjerane dužine postupka odlučivanja, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje podnesen 24. oktobra 2002. godine. Dalje, posljednja odluka koja je donesena u ovom postupku je Rješenje Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine, kojim je sud odbacio apelantovu tužbu u upravnom sporu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vrijeme koje se uzima u obzir pri utvrđivanju da li je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, s obzirom na razuman rok, do donošenja posljednje odluke u konkretnom postupku, trajao više od pet godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U postupku je trebalo utvrditi da li lice na koje se apelant žali ima pravo da izgradi objekt-garažu prema važećim propisima i da li tu gradnju, ako se utvrdi da uvjeti za to ne postoje, treba obustaviti. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom, već o jednostavnom predmetu. Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi u postupku koji je trajao više od 5 godina donosili odluke o apelantovom zahtjevu za obustavljanje bespravne gradnje. U izjašnjenju Službe za prostorno uređenje o navodima u apelaciji se navodi da je ovaj or - gan, odlučujući o predmetnom zahtjevu, osigurao efikasno ostvarenje apelantovih prava i pravnih interesa, navodeći da nije bilo kršenja ustavnih prava na koje se apelant poziva. 45. Imajući u vidu apelantov prigovor, Ustavni sud konstatira da je Zaključkom Odjeljenja broj 07-364-221/04 od 3. juna 2004. godine odbačena kao nepravovremena apelantova žalba protiv Rješenja Odjeljenja broj 07-364-653/02 od 10. marta 2003. godine. Nakon toga, Rješenjem Ministarstva broj 01-364-224/04 od 12. oktobra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka Odjeljenja od 3. juna 2004. godine. Apelant je protiv navedenog Rješenja Ministarstva od 12. oktobra 2004. godine pokrenuo upravni spor nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine apelantova tužba u ovoj upravnoj stvari odbačena. Sud je ovakvo rješenje donio zbog toga što je tužbu podnijelo lice koje se deklariralo kao apelantov opunomoćenik, a nije priložilo punomoć, pa je sud tužbu odbacio kao neurednu. 46. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-06-000-014 od 30. augusta 2006. godine zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Okružnog suda broj U-107/05 od 14. decembra 2005. godine je uvažen, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Okružni sud je novim Rješenjem broj 015-0-U-06-000 095 od 14. marta 2008. godine apelantovu tužbu ponovo odbacio. 47. Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer nije koristio bilo kakve postupke, odnosno metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelant je pravovremeno podnio zahtjev za obustavljanje bespravne gradnje, bio lično angažiran u vezi sa predmetom ili uz pomoć advokata. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka. Uostalom, urgencije koje je podnosio nadležnim organima jasno ukazuju na to da je njegova angažiranost u vezi sa rješenjem ovog pravnog pitanja bila znatna. 48. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao više od pet godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelanta, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja ustavnih prava koje je naveo u apelaciji u iznosu od 10.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 50. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni upravni i sudski organi odgađali da se donese odluka, Ustavni sud u konkretnom slučaju odredio je da se apelantu isplati iznos od 750 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 60 dana od dana donošenja ove odluke. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada drugostepeni upravni or gan i sud u upravnom sporu poništavaju osporene akte i predmet vraćaju upravnom organu na ponovni postupak umjesto da, na utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih procesnih odredaba, donesu odluku o meritumu spora. 52. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1432/06, rješavajući apelaciju PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa odvjetnik Milorad Đukić, podnio je 17. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Euroherca d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. svibnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor 11. prosinca 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 16. listopada 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud u Banjaluci je donio Presudu broj Ps-554/99 od 5. lipnja 2002. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 2.538,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. veljače 1999. godine pa do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.515,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Tuženi je obvezan, po osnovi prometne nezgode koju je skrivio osiguranik tuženog, da apelantu naknadi štetu na vozilu, odnosno da mu naknadi iznos koji je imao zbog popravke vozila. Apelant je štetu na svom vozilu pretrpio u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. veljače 1999. godine, a popravku svog vozila je izvršio 15. veljače 1999. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 7. Protiv prvostupanjske presude tuženi je podnio priziv. Okružni sud je donio Presudu broj Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine, kojom je djelimično uvažio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je na iznos od 2.538 KM, koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 2.358,00 DEM, dosuđena kamata po kamatnoj stopi koju se komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunale na štedne uloge po viđenju na tu valutu počevši od 15. veljače 1999. godine do 18. svibnja 2001. godine, a od 19. svibnja 2001. godine kamata apelantu pripada po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate. Priziv tuženog je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena glede odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka. U obrazloženju presude, u odnosu na dio koji se tiče zakonske zatezne kamate, Okružni sud je naveo da je, nakon otklanjanja štete u ovlaštenom servisu, koju je otklonio apelant, tuženi pao u docnju. Na taj način, prema stajalištu Okružnog suda, otklonjene su posljedice nastanka štete, a zatezna kamata predstavlja iznos štete koju je apelant pretrpio zbog toga što nije koristio novac od docnje tuženog do isplate. Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi zaključak Okružnog suda da "pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je zakonsku zateznu kamatu na glavni dug dosudio po stopi koju su obračunavale komercijalne banke u sjedištu tužitelja, na štedne uloge po viđenju za razdoblje od 15. veljače 1999. godine do 18. svibnja 2001. godine, a od 19. svibnja 2001. godine sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate ('Službeni glasnik RS' broj 19/01) pa do isplate". Okružni sud se pozvao na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Srpske u Presudi Rev-494/02 od 28. listopada 2004. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i na diskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije. Apelant se žali da je Okružni sud, oprečno materijalnom pravu, odredio kamate po viđenju. Osim toga, prema apelantovim navodima, Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje za svoje stajalište, već se samo pozvao na praksu Vrhovnog suda Republike Srpske. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih apelantovih ustavnih prava, te da Presudu Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine ukine u dijelu koji se tiče kamata i potvrdi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu. Apelant, također, traži da Ustavni sud prizna apelantu troškove sastavljanja apelacije prema OT, a prema iskazanom troškovniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) u iznosu od 702,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ostao pri navodima u presudi, te je istaknuo da je ona zakonita. Okružni sud je istaknuo da je postojala pravna praznina, odnosno nedostatak propisa koji su regulirali pitanje kamata u razdoblju od 1992. godine do 19. svibnja 2001. godine. Okružni sud je naveo pravne propise koji su regulirali ovu materiju i pozvao se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj je regulirano da se dinarski iznosi konvertiraju u DEM, odnosno KM, prema najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obveza na dan dospjelosti i da se na tako konvertiran iznos obračunava zakonska kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge po viđenju u DEM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najkasnije do 19. svibnja 2001. godine, od kada se kamata obračunava sukladno članku 3. Zakona o visini stope zatezne kamate. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Članak 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 11. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 4.a Na novčane obveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertira u DEM, odnosno KM prema najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obveza na dan dospjelosti i na tako konvertiran iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DEM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18.5.2001. godine od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama članka 3. osnovnog zakona. VI. Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti i pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presuda je uručena apelantu 10. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant pobija presudu Okružnog suda, navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 17. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 18. Predmetni postupak, koji je okončan pobijanom presudom, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacijskim postupcima ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 20. U konkretnom slučaju apelant je, u suštini, nezadovoljan pobijenom presudom Okružnog suda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. 21. U odnosu na apelantove navode u svezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate, Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u pobijenoj presudi obvezao tuženog da apelantu plati kamatu na iznos od 2.538,00 KM po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju na tu valutu za razdoblje od 15. veljače 1999. godine do 18. svibnja 2001. godine, a od 19. svibnja 2001. godine pa do isplate po kamatnoj stopi sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate Republike Srpske. Okružni sud ističe da je ovakvu odluku donio pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, a pri tomu imajući u vidu stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-494/02 od 28. listopada 2004. godine. 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu do 18. svibnja 2001. godine dosudio kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Do jasnog i nedvojbenog zaključka glede navedenog ne može se doći ni na temelju Odluke Vrhovnog suda broj Rev-494/02 od 28. listopada 2004. godine, na koju se u pobijenoj odluci pozvao Okružni sud, obzirom da ni spomenuta odluka Vrhovnog suda ne daje jasne i precizne razloge zbog čega se u razdoblju do 18. svibnja 2001. godine kamata obračunava po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoj stav u predmetu broj AP1757/06 (vidi Odluku broj AP 1757/06, usvojenu na sjednici od 8. srpnja 2008. godine, toč. 45-47) koji se bavio istim činjenično-pravnim supstratom kao u ovom predmetu u svezi sa dosuđenim kamatama. U navedenoj odluci broj AP 1757/06 Ustavni sud je zaključio da je presudom Okružnog suda u Banjaluci, koja je bila predmetom pobijanja navedenom apelacijom, zbog proizvoljnog stava glede početka tijeka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je Okružni sud zasnovao odluku o obračunu zakonske kamate, kao i neodlučivanja o troškovima cijelog parničnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je isti stav, kao i isto obrazloženje u svezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate dao Okružni sud u Odluci broj Pž-49/04 od 10. ožujka 2006. godine, koja je predmetom pobijanja ovom apelacijom, tako da se isti zaključak može primijeniti na konkretni slučaj. 23. U svezi sa navedenim Ustavni sud konstatira da je jedan od važnih elemenata pravičnog suđenja i zahtjev da sudbena odluka mora navesti razloge na kojima je utemeljena. Kolika je ta dužnost suda ovisi o prirodi odluke i to može biti procijenjeno samo u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obvezan dati detaljan odgovor na svaki ar gu - ment (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, serija A broj 288, str. 20). 24. Uzimajući u obzir okolnost konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda o načinu obračuna zakonske zatezne kamate nije zadovoljilo načelo članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Okružni sud u ovom dijelu nije dao jasne i precizne razloge na kojima je utemeljio svoju odluku. Time je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. 26. Glede apelantovog zahtjeva da mu se nadoknade troškovi za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti. VIII. Zaključak 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je preinačivanjem Okružnog suda prvostupanjske presude, bez navođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je utemeljio pobijenu odluku glede obračuna zakonske zatezne kamate, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1432/06, rješavajući apelaciju PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bawoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa advokat Milorad Đukić, podnio je 17. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Euroherca d.d. Mostar (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor 11. decembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 16. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Osnovni sud u Bawoj Luci je donio Presudu broj Ps-554/99 od 5. juna 2002. godine, kom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 2.538,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 1999. godine pa do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.515,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđewa do konačne isplate. Tuženi je obavezan, po osnovu saobraćajne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženog, da apelantu naknadi štetu na vozilu, odnosno da mu naknadi iznos koji je imao zbog popravke vozila. Apelant je štetu na svom vozilu pretrpio u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 10. februara 1999. godine, a popravku svog vozila je izvršio 15. februara 1999. godine. 7. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je na iznos od 2.538 KM, koji predstavlja protivvrijednost iznosa od 2.358,00 DM, dosuđena kamata po kamatnoj stopi koju se komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunale na štedne uloge po viđenju na tu valutu počev od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine kamata apelantu pripada po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka. U obrazloženju presude, u odnosu na dio koji se tiče zakonske zatezne kamate, Okružni sud je naveo da je, nakon otklawawa štete u ovlašćenom servisu, koju je otklonio apelant, tuženi pao u docnju. Na taj način, prema stanovištu Okružnog suda, otklonjene su posljedice nastanka štete, a zatezna kamata predstavlja iznos štete koju je apelant pretrpio zbog toga što nije koristio novac od docnje tuženog do isplate. Iz obrazložewa drugostepene presude proizilazi zakqučak Okružnog suda da "pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je zakonsku zateznu kamatu na glavni dug dosudio po stopi koju su obračunavale komercijalne banke u sjedištu tužioca, na štedne uloge po viđenju za pe riod od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate ('Službeni glasnik RS' broj 19/01) pa do isplate". Okružni sud se pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Republike Srpske u Presudi Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na diskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. Apelant se žali da je Okružni sud, suprotno materijalnom pravu, odredio kamate po viđenju. Osim toga, prema apelantovim navodima, Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje za svoj stav, već se samo pozvao na praksu Vrhovnog suda Republike Srpske. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih apelantovih ustavnih prava, te da Presudu Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine ukine u dijelu koji se tiče kamata i potvrdi prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu. Apelant, takođe, traži da Ustavni sud prizna apelantu troškove sastavljanja apelacije prema AT, a prema iskazanom troškovniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) u iznosu od 702,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ostao pri navodima u presudi, te je istakao da je ona zakonita. Okružni sud je istakao da je postojala pravna praznina, odnosno nedostatak propisa koji su regulisali pitanje kamata u periodu od 1992. godine do 19. maja 2001. godine. Okružni sud je naveo pravne propise koji su regulisali ovu materiju i pozvao se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj je regulisano da se dinarski iznosi konvertuju u DM, odnosno KM, prema najpovoqnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupqivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveza na dan dospjelosti i da se na tako konvertovan iznos obračunava zakonska kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge po viđenju u DM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najkasnije do 19. maja 2001. godine, od kada se kamata obračunava u skladu sa članom 3 Zakona o visini stope zatezne kamate. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 11. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 4a Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DM, odnosno KM prema najpovoqnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupqivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveza na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18.5.2001. godine od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3 osnovnog zakona. VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presuda je uručena apelantu 10. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant osporava presudu Okružnog suda, navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 18. Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 20. U konkretnom slučaju apelant je, u suštini, nezadovoljan osporenom presudom Okružnog suda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. 21. U odnosu na apelantove navode u vezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud u osporenoj presudi obavezao tuženog da apelantu plati kamatu na iznos od 2.538,00 KM po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju na tu valutu za pe riod od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate po kamatnoj stopi u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate Republike Srpske. Okružni sud ističe da je ovakvu odluku donio pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, a pri tome imajući u vidu stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine. 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu do 18. maja 2001. godine dosudio kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Do jasnog i nedvosmislenog zakqučka u pogledu navedenog ne može se doći ni na osnovu Odluke Vrhovnog suda broj Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine, na koju se u osporenoj odluci pozvao Okružni sud, s obzirom da ni pomenuta odluka Vrhovnog suda ne daje jasne i precizne razloge zbog čega se u periodu do 18. maja 2001. godine kamata obračunava po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoj stav u predmetu broj AP1757/06 (vidi Odluku broj AP 1757/06, usvojenu na sjednici od 8. jula 2008. godine, tač. 45-47) koji se bavio istim činjenično-pravnim supstratom kao u ovom predmetu u vezi sa dosuđenim kamatama. U navedenoj odluci broj AP 1757/06 Ustavni sud je zakqučio da je presudom Okružnog suda u Bawoj Luci, koja je bila predmet osporavawa navedenom apelacijom, zbog proizvoqnog stava u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, nenavođewa jasnih i preciznih razloga na kojima je Okružni sud zasnovao odluku o obračunu zakonske kamate, kao i neodlučivawa o troškovima cijelog parničnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je isti stav, kao i isto obrazloženje u vezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate dao Okružni sud u Odluci broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine, koja je predmet osporavawa ovom apelacijom, tako da se isti zakqučak može primijeniti na konkretni slučaj. 23. U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatuje da je jedan od važnih elemenata pravičnog suđewa i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost suda zavisi od prirode odluke i to može biti procijenjeno samo u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan da dâ detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A broj 288, str. 20). 24. Uzimajući u obzir okolnost konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda o načinu obračuna zakonske zatezne kamate nije zadovoqilo princip člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Okružni sud u ovom dijelu nije dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. Time je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. 26. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se nadoknade troškovi za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove sastavljanja apelacije iskqučivo snose apelanti. VIII. Zakqučak 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatuje da je preinačivanjem Okružnog suda prvostepene presude, bez navođewa jasnih i preciznih razloga na kojima je zasnovao osporenu odluku u pogledu obračuna zakonske zatezne kamate, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1432/06, rješavajući apelaciju PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. PP "Slapovi" Krupa na Vrbasu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Milorad Đukić, podnio je 17. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Euroherca d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor 11. decembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 16. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio Presudu broj Ps-554/99 od 5. juna 2002. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 2.538,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. februara 1999. godine pa do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.515,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Tuženi je obavezan, po osnovu saobraćajne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženog, da apelantu naknadi štetu na vozilu, odnosno da mu naknadi iznos koji je imao zbog popravke vozila. Apelant je štetu na svom vozilu pretrpio u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 10. februara 1999. godine, a popravku svog vozila je izvršio 15. februara 1999. godine. 7. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o zakonskoj zateznoj kamati, tako što je na iznos od 2.538 KM, koji predstavlja protivvrijednost iznosa od 2.358,00 DM, dosuđena kamata po kamatnoj stopi koju se komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunale na štedne uloge po viđenju na tu valutu počevši od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine kamata apelantu pripada po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate. Žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka. U obrazloženju presude, u odnosu na dio koji se tiče zakonske zatezne kamate, Okružni sud je naveo da je, nakon otklanjanja štete u ovlaštenom servisu, koju je otklonio apelant, tuženi pao u docnju. Na taj način, prema stavu Okružnog suda, otklonjene su posljedice nastanka štete, a zatezna kamata predstavlja iznos štete koju je apelant pretrpio zbog toga što nije koristio novac od docnje tuženog do isplate. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi zaključak Okružnog suda da je "pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je zakonsku zateznu kamatu na glavni dug dosudio po stopi koju su obračunavale komercijalne banke u sjedištu tužioca, na štedne uloge po viđenju za pe riod od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate ('Službeni glasnik RS' broj 19/01) pa do isplate". Okružni sud se pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Republike Srpske u Presudi Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i na diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali da je Okružni sud, suprotno materijalnom pravu, odredio kamate po viđenju. Osim toga, prema apelantovim navodima, Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje za svoj stav, već se samo pozvao na praksu Vrhovnog suda Republike Srpske. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih apelantovih ustavnih prava, te da Presudu Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine ukine u dijelu koji se tiče kamata i potvrdi prvostepenu presudu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 kao pravilnu i zakonitu. Apelant, također, traži da Ustavni sud prizna apelantu troškove sastavljanja apelacije prema AT, a prema iskazanom troškovniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) u iznosu od 702,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je ostao pri navodima u presudi, te je istakao da je ona zakonita. Okružni sud je istakao da je postojala pravna praznina, odnosno nedostatak propisa koji su regulirali pitanje kamata u periodu od 1992. godine do 19. maja 2001. godine. Okružni sud je naveo pravne propise koji su regulirali ovu materiju i pozvao se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj je regulirano da se dinarski iznosi konvertiraju u DM, odnosno KM, prema najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveza na dan dospjelosti i da se na tako konvertiran iznos obračunava zakonska kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge po viđenju u DM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najkasnije do 19. maja 2001. godine, od kada se kamata obračunava u skladu sa članom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 11. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.a Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertira u DM, odnosno KM prema najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveza na dan dospjelosti i na tako konvertiran iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18.5.2001. godine od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona. VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presuda je uručena apelantu 10. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 16. Apelant osporava presudu Okružnog suda, navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 18. Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 20. U konkretnom slučaju apelant je, u suštini, nezadovoljan osporenom presudom Okružnog suda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate. 21. U odnosu na apelantove navode u vezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate, Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u osporenoj presudi obavezao tuženog da apelantu plati kamatu na iznos od 2.538,00 KM po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju na tu valutu za pe riod od 15. februara 1999. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate po kamatnoj stopi u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate Republike Srpske. Okružni sud ističe da je ovakvu odluku donio pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava, a pri tome imajući u vidu stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine. 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu do 18. maja 2001. godine dosudio kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Do jasnog i nedvosmislenog zaključka u pogledu navedenog ne može se doći ni na osnovu Odluke Vrhovnog suda broj Rev-494/02 od 28. oktobra 2004. godine, na koju se u osporenoj odluci pozvao Okružni sud, s obzirom da ni spomenuta odluka Vrhovnog suda ne daje jasne i precizne razloge zbog čega se u periodu do 18. maja 2001. godine kamata obračunava po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoj stav u predmetu broj AP1757/06 (vidi Odluku broj AP 1757/06, usvojenu na sjednici od 8. jula 2008. godine, tač. 45-47) koji se bavio istim činjenično-pravnim supstratom kao u ovom predmetu u vezi sa dosuđenim kamatama. U navedenoj odluci broj AP 1757/06 Ustavni sud je zaključio da je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, koja je bila predmet osporavanja navedenom apelacijom, zbog proizvoljnog stava u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je Okružni sud zasnovao odluku o obračunu zakonske kamate, kao i neodlučivanja o troškovima cijelog parničnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je isti stav, kao i isto obrazloženje u vezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate dao Okružni sud u odluci broj Pž-49/04 od 10. marta 2006. godine, koja je predmet osporavanja ovom apelacijom, tako da se isti zaključak može primijeniti na konkretni slučaj. 23. U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatira da je jedan od važnih elemenata pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost suda zavisi od prirode odluke i to može biti procijenjeno samo u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan da dâ detaljan odgovor na svaki ar gu ment (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A broj 288, str. 20). 24. Uzimajući u obzir okolnost konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda o načinu obračuna zakonske zatezne kamate nije zadovoljilo princip člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Okružni sud u ovom dijelu nije dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. Time je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. 26. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se nadoknade troškovi za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti. VIII. Zaključak 27. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je preinačivanjem Okružnog suda prvostepene presude, bez navođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je zasnovao osporenu odluku u pogledu obračuna zakonske zatezne kamate, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1637/06, rješavajući apelaciju "Kom pas- Međugorja" d.d. Međugorje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda FBiH broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-192/04 od 29. lipnja 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Kompas-Međugorje" d.d. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Biljana Sesar-Buntić i Zoran Buntić, odvjetnici iz Čitluka, podnio je 2. lipnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-192/04 od 29. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i sudionika u postupku Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: FMO) zatraženo je 3. listopada 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Pravobraniteljstvo BiH, u ime FMO, dostavili su odgovore na apelaciju 23. listopada 2007. godine, a Kantonalni sud 29. listopada 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. prosinca 1991. godine "Kompas –Turističko-ugostiteljsko poduzeće d.d. Međugorje" upisano je u sudbeni registar kao samostalno ugostiteljsko poduzeće, a kao osnivač upisan je "Kompas-in ter na tional" d.d. Ljubljana. Turističko naselje "Kompas –Turističko-ugostiteljsko poduzeće d.d. Međugorje" mobilizirano je 10. prosinca 1992. godine za potrebe HVO-a HZHB. U razdoblju od 1. veljače 1993. godine do 31. prosinca 1999. godine u njemu je boravio španjolski bataljon SPABAT, na temelju ugovora između tadašnjeg 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 UNPROFOR-a i Odjela obrane HVO-a, za što je španjolski bataljon plaćao zakupninu Općini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM. 7. Tridesetog prosinca 1998. godine zaključen je ugovor o prijenosu dionica i udjela u društvu "Kompas –Turističko- ugostiteljsko poduzeće d.d. Međugorje" između "Kompas- internationala" d.d. Ljubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića, u nominalnoj vrijednosti od 3.223.350,00 DEM. Obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na temelju navedenog ugovora o prodaji i prijenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala, a 24.669 dionica je pripalo poduzeću "Ugostiteljstvo i turizam" Čitluk, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital). Uposlenicima je pripalo 7.869 dionica ili 5,62% kapitala. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj U/I 146/99 od 11. veljače 1999. godine kao osnivač i osoba ovlaštena da zastupa apelanta upisan je Zoran Buntić. 8. Zoran Buntić je 11. veljače 1999. godine uputio zahtjev Općini Čitluk da preda u njegov posjed apelantove objekte, koji su mu konačno vraćeni 12. travnja 2006. godine, na temelju Odluke o preispitivanju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/01/6930, Kompas-Međugorje i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o preispitivanju od 4. studenog 2003. godine, u daljnjem tekstu: Odluka Doma). Navedenom odlukom Doma odlučeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, prema članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava i pravo na pravično suđenje u razumnom roku prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudbenim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da osigura da se upitna imovina odmah vrati apelantu, najkasnije do 5. siječnja 2004. godine. Također je naređeno FBiH da osigura da visinu kompenzacije za povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. svibnja 2004. godine. 9. Radi utvrđivanja kompenzacije zbog povrede prava na imovinu, apelant je pokrenuo parnične postupke protiv Općine Čitluk pred Općinskim sudom Mostar i protiv FBiH – FMO pred Općinskim sudom u Sarajevu. 10. U parničnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je tražio od FBiH da mu naknadi štetu uslijed izmakle koristi zato što nije mogao koristiti Kamp "Međugorje". Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03 od 23. travnja 2004. godine tužena FBiH je obvezana apelantu isplatiti: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za razdoblje od 11. veljače 1999. godine do 29. veljače 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za razdoblje od 1. ožujka 2004. godine do 23. travnja 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. Istom presudom višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 11. Općinski sud je utvrdio da se tužena uplitala u apelantova imovinska prava počevši od 10. prosinca 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Sud smatra da je time uskraćen apelantov pristup upitnoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrirane djelatnosti. Takvo raspolaganje u tijeku oružanog sukoba je, prema mišljenju suda, bilo opravdano, ali poslije donošenja Odluke Parlamenta FBiH od 23. prosinca 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriju FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počevši od 11. veljače 1999. godine (a ne od 1. siječnja 1997. godine, kako je apelant tražio) do presuđenja. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelomično, jer iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. veljače 1999. godine apelant izvršio registraciju djelatnosti sukladno propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudbeni registar, te da je tek poslije ovog nadnevka apelant mogao ostvarivati registriranu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem sud je prihvatio primjedbu tužene da eventualni štetni događaji za apelanta nastaju tek od tog nadnevka. 12. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. lipnja 2005. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. Priziv FBiH je uvažen i prvostupanjska presuda je u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je dužan FBiH nadoknaditi troškove drugostupanjskog postupka u iznosu od 41.162,82 KM. 13. U obrazloženju navedene presude se navodi da je prvostupanjski sud kao pravni temelj tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, kojom je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena apelantu zbog nekorištenja Kampa "Međugorje" u upitnom razdoblju. Sud je naveo, a što nije bilo upitno u postupku, da Općina Čitluk, kao tijelo FBiH, drži u posjedu prijeporne apelantove nekretnine. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud Mostar donio pravomoćnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. studenog 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isto razdoblje protiv Općine Čitluk, kao tužene, ovaj sud je apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio presudu prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio priziv tužene i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga, kada bi prvostupanjska presuda ostala na snazi, apelant bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljeno obogatio obzirom na to da mu je po istom pravnom temelju protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 14. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude kao neutemeljenu. U obrazloženju presude sud navodi, između ostalog, da je drugostupanjski sud dao pravilne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovaj sud je podržao odlučivanje Kantonalnog suda da je pravomoćnom presudom Općinskog suda Mostar obvezana Općina Čitluk da isplati naknadu štete apelantu prema istom tužbenom zahtjevu. Sud smatra da je FBiH ispoštovala navedenu odluku Doma time što je osigurala da se provedu postupci povodom apelantove tužbe, što je učinjeno odlukama Općinskog i Kantonalnog suda u Mostaru. Dakle, obzirom na to da je pravomoćnom presudom već ranije odlučeno o istom apelantovom tužbenom zahtjevu, sud je zaključio da navodi revizije nemaju nikakve osnove. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant ističe da nije točno da je pravomoćnom Presudom Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine, ili bilo kojom drugom pravomoćnom presudom domaćih sudova, apelantu dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo koje druge pravne ili fizičke osobe za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine. Uvidom u razloge iznesene u navedenoj presudi očigledno je, kako navodi apelant, da je Kantonalni sud Mostar, mimo Odluke Doma, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za navedeno razdoblje zbog toga što je utvrdio da je za to razdoblje odgovorna upravo FBiH, a ne Općina Čitluk. Osim toga, apelant smatra da je obvezujućom Odlukom Doma pravomoćno presuđeno da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, i to od 23. prosinca 1996. godine. Također, navodi apelant, nije upitna činjenica između njega i FBiH da je apelantovu imovinu Kamp "Međugorje" mobiliziralo tijelo FBiH (Odjel obrane - pravni prednik FMO) svojom odlukom od 10. prosinca 1992. godine. Stoga, apelant smatra da je FBiH u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 12. travnja 2006. godine (kada je apelantu vraćen u posjed predmetni kamp) povrijedila apelantovo pravo na imovinu zbog čega je apelant bio spriječen obavljati svoju registriranu djelatnost i ostvariti dobit koju bi ostvario prema redovitom tijeku stvari. Dakle, apelant se žali da pobijanim presudama nije izvršena konačna i obvezujuća odluka Doma, kojom je naređeno domaćim sudovima da utvrde visinu pravične naknade za povredu prava na imovinu, zbog čega apelant trpi štetne ekonomske posljedice. Apelant se poziva na povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (pravo na pristup sudu, pravo na pravičan postupak, na učinkovit pravni lijek i pravo da odluka bude donesena u razumnom roku). 16. Dalje, apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud prigodom donošenja upitnih odluka proizvoljno primijenili propise ZPP. Osim toga, apelant smatra da navedeni sudovi nisu ni pravično, ni u naređenom roku utvrdili visinu kompenzacije, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim nije poštivana ni izvršena Odluka Doma, te potvrdi Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-5717/03 od 23. travnja 2004. godine. Apelant, dalje, napominje da predložene odluke (u obje apelacije) ne mogu dovesti do povrede prava tuženih, jer, prema članku 206. stavak 4. ZOO, obveza da se naknadi šteta leži na svim štetnicima zajedno i na svakom od njih ponaosob u cjelini. Ustavni sud odlukom o meritumu može, smatra apelant, obje tužene obvezati da solidarno ispune obveze. U tome slučaju tuženim stoji na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo prijeboja iz članka 415. ZOO, regresni zahtjevi iz čl. 172. i 208. ZOO, prigovori u izvršnom postupku, kao i druga zakonom propisana sredstva kojima mogu regulirati međusobna prava i obveze u slučaju izvršenja predloženih odluka. b) Odgovor na apelaciju 17. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje pri navodima danim u svojoj odluci i smatra da ne stoje razlozi o navodnom kršenju apelantovih prava. 18. Kantonalni sud u Sarajevu u svom odgovoru navodi da ostaje pri razlozima koji su dani u obrazloženju njegove Presude broj Pž-192/04 od 23. travnja 2004. godine. 19. Pravobraniteljstvo BiH u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer nisu točni apelantovi navodi da su mu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Donošenjem navedene presude nije učinjena povreda ni materijalnopravnih, ni procesnopravnih propisa, a Vrhovni sud je o svim okolnostima dao opširno i pravno valjano obrazloženje. Nedvojbeno se može utvrditi da apelant nije bio diskriminiran glede prava na jednaku zaštitu pred zakonom, da je apelant imao pravo na pravično suđenje, te da nije bilo povrede prava na imovinu zaštićenog člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93) relevantne odredbe glase: Članak 154. stavak 1. (1) Tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Članak 155. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), Š...Ć. Članak 186. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudbene odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Prigodom ocjene visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Članak 219. Kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imatelj može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Članak 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 21. U Zakonu o postupku za upis u sudbeni registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) relevantne odredbe glase: Članak 2. stavak 1. U sudbeni registar upisuju se pravne osobe čiji je upis određen federalnim zakonom Š...Ć. Članak 3. st. 1. i 3. Sudbeni registar je javna knjiga. Upis u sudbeni registar ima pravno djelovanje prema trećim osobama od dana upisa. 22. U Zakonu o postupku upisa pravnih osoba u sudbeni registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 4/00) relevantne odredbe glase: Članak 27. Subjekt upisa prestaje na dan upisa prestanka u sudbeni registar. 23. U Uredbi o kriterijima i normativima raspo ređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe obrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) relevantne odredbe glase: Članak 60. stavak 8. Korisnik sredstava dužan je primljena sredstva koristiti s pažnjom dobrog domaćina, sukladno potrebama, namjenama i osobinama koje ta sredstva imaju i sredstva vratiti u ispravnom stanju. Članak 80. stavak 1. Naknada iz članka 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava. Članak 82. stavak 1. Š...Ć Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava. VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 6. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. lipnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant pobija navedene odluke, smatrajući da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 30. Glede parničnog postupka koji je apelant pokrenuo protiv FBiH, a čiji su rezultat pobijane odluke, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. lipnja 2005. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. veljače 2006. godine odbijena je revizija podnesena protiv navedene drugostupanjske presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, odbijen kao neutemeljen. Sudovi su smatrali da apelant ima pravo na naknadu štete za izgubljenu korist na temelju Odluke Doma. Također su smatrali da je apelant propustio jednom tužbom potraživati štetu od solidarnih dužnika, FBiH i Općine Čitluk. Budući da je u trenutku donošenja drugostupanjske presude Kantonalnog suda na naknadu iste štete bio pravomoćno obvezan jedan od solidarnih dužnika (Općina Čitluk), identičan apelantov tužbeni zahtjev protiv FBiH je odbijen. 31. Bit apelantovih navoda glede prava na pravično suđenje očituje se u tomu što je navedenim presudama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacijskim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku Općinski sud dosudio štetu zbog izmakle koristi počevši od 11. veljače 1999. godine (a ne od 1. siječnja 1997. godine, kako je apelant tražio) pa do presuđenja. Tužbeni zahtjev je, dakle, usvojen djelomično, jer, prema mišljenju prvostupanjskog suda, iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. veljače 1999. godine apelant registrirao djelatnost sukladno propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudbeni registar, te da je tek poslije ovog nadnevka apelant mogao početi obavljati registriranu djelatnost. Kantonalni sud, odlučujući o prizivu tužene FBiH, preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Razlog za ovakvu odluku, prema mišljenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji je odlučivao u revizijskom postupku, jeste činjenica da je Općinski sud Mostar donio pravomoćnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. studenog 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isto razdoblje u postupku protiv Općine Čitluk kao tužene. Sudovi su naveli da, kada bi prvostupanjska presuda ostala na snazi, apelant bi se neutemeljeno obogatio obzirom na to da mu je po istom pravnom temelju protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 33. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je navedenom Presudom Općinskog suda Mostar broj Ps-101/01-I od 18. studenog 2004. godine (koja je u kasnijim postupcima ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu Mostar na ponovni postupak) (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP1057/07 od 14. listopada 2008. godine, toč. 14-20) bilo odlučeno da apelantu pripada naknada od 1. siječnja 2000. godine, a ne od 11. veljače 1999. godine, kako je bilo utvrđeno pobijanom Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03. Ustavni sud ukazuje da zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o istom vremenskom razdoblju za koje je apelantu dosuđena naknada nije točan. Apelant je u apelaciji istaknuo da mu nije dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo koje druge pravne ili fizičke osobe za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine. Osim toga, Kantonalni sud Mostar u svojoj Presudi broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine usvojio je stajalište da odgovornost za štetu nanesenu apelantu u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine snosi FBiH, a ne Općina Čitluk, koja je bila tužena u parničnom postupku pred Kantonalnim sudom Mostar (op. cit., AP 1057/07, točka 15). 34. Ustavni sud, dalje, zapaža da su sudovi u predmetnim postupcima smatrali da apelant nema pravo potraživati štetu za razdoblje prije 11. veljače 1999. godine, jer se tek od tog nadnevka registrirao sukladno propisima. U svezi s takvim zaključkom redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj U/I 146/99 od 11. veljače 1999. godine kao osnivač i osoba ovlaštena da zastupa apelanta upisan Zoran Buntić, a da je 17. prosinca 1991. godine apelant registriran kao ugostiteljsko poduzeće u sudbenom registru. Apelant je mogao iznijeti zahtjev za tražbinu koju ta pravna osoba ima i iz ranijeg razdoblja, to jeste od trenutka nastanka obveze, jer od 1991. godine egzistira činjenica da je apelant upisan u sudbeni registar. Upis promjena većinskog dioničara i osobe ovlaštene za zastupanje 11. veljače 1999. godine ne potire identitet pravne osobe, jer je apelant, kao posebna pravna osoba, odvojen od identiteta dioničara, a podaci upisani u sudbeni registar smatraju se istinitim i pravno valjanim sve dok se ne izbrišu ili ne upišu daljnje promjene. Pošto pravni učinci poslovne sposobnosti egzistiraju od dana upisa u sudbeni registar, to znači da dioničko društvo može tužiti i biti tuženo od dana upisa obzirom na to da je ono odvojeno i različito od svojih članova. U stjecanju prava i obveza dioničko društvo nastupa u svoje ime, to jeste samostalno i odvojeno od članova društva, kao što je i imovina društva samostalna i odvojena od imovine članova. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je apelant bio aktivno legitimiran da traži naknadu i u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine. Osim toga, u svezi sa mobilizacijom i uporabom Kampa "Međugorje" u razdoblju od 23. prosinca 1996. godine do 31. prosinca 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine utvrđeno da Kamp "Međugorje" predstavlja imovinu apelanta "Kompas-Međugorje", u okvirima značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (točka 99. Odluke), te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor Općine Čitluk nad Kampom "Međugorje" prestala postojati 23. prosinca 1996. godine, kada je Parlament Federacije proglasio prestanak stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH. Od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da Općina Čitluk dalje zadržava imovinu Kampa "Međugorje" (točka 106. Odluke), kao i u svezi sa okolnosti da su odluke Doma, u smislu članka II/1. Ustava BiH u svezi sa člankom 11. stavak 3. Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, konačne i obvezujuće za sva tijela u BiH, pa i sudove u BiH, koji su dužni primjenjivati ih i koji nisu ovlašteni preispitivati konačne odluke Doma, pa ni sa stajališta jesu li sukladni procesnim ili materijalnim domaćim propisima. 35. Ustavni sud, također, zapaža da je člankom 80. stavak 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe obrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) predviđena naknada za uporabu izuzetih materijalnih sredstava od dana izuzimanja do dana njihovog vraćanja. Člankom 63. stavak 8. i člankom 73. iste uredbe predviđeno je da se izuzeta (mobilizirana) sredstva vraćaju po službenoj dužnosti uz izdavanje potvrde o vraćanju, a člankom 82. stavak 1. Uredbe da se i naknade za izuzeta sredstva obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti. Međutim, Ustavni sud u ovoj fazi postupka neće se baviti pitanjima pravnog temelja i visine naknade, jer će o tomu odlučiti redoviti sudovi, imajući u vidu izložene okolnosti i materijalne propise. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. U odnosu na zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da bi apelant mogao naplatiti po istom pravnom temelju od dvije različite tužene i tako se neutemeljeno obogatiti, Ustavni sud afirmira stajalište da se apelant nema pravo regresirati prema dva temelja. Međutim, Ustavni sud, također, ističe da ovu činjenicu sudovi moraju utvrditi tijekom parničnog i izvršnog postupka. U konkretnom slučaju pravomoćna Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine, na koju se poziva Kantonalni sud, nije više na pravnoj snazi (op. cit., AP 1057/07, točka 17). Osim toga, redoviti sudovi će voditi računa o propisima kojima je regulirano pravno sljedništvo među subjektima koji su raspolagali imovinom za potrebe obrane BiH i, u svezi s tim, o pitanju odgovornosti za naknadu štete. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravne osobe koja je već bila registrirana kao pravni subjekt, neovisno o nadnevku upisa njezinoga većinskog vlasnika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulirana naknada za uporabu mobilizirane imovine za potrebe Oružanih snaga i obrane BiH. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1637/06, rješavajući apelaciju "Kom - pas-Međugorja" d.d. Međugorje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda FBiH broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Kompas-Međugorje" d.d. Međugorje (u daqnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Biljana Sesar-Buntić i Zoran Buntić, advokati iz Čitluka, podnio je 2. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog ministarstva odbrane (u daqnjem tekstu: FMO) zatraženo je 3. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo BiH, u ime FMO, dostavili su odgovore na apelaciju 23. oktobra 2007. godine, a Kantonalni sud 29. oktobra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. decembra 1991. godine "Kompas - Turisti čko- ugostiteqsko preduzeće d.d. Međugorje" upisano je u sudski registar kao samostalno ugostiteqsko preduzeće, a kao osnivač upisan je "Kompas-in ter na tional" d.d. Qubljana. Turi - sti čko naselje "Kompas-Turističko-ugostiteqsko preduzeće d.d. Međugorje" mobilizovano je 10. decembra 1992. godine za potrebe HVO-a HZHB. U periodu od 1. februara 1993. godine do 31. decembra 1999. godine u njemu je boravio španski bataqon SPABAT, na osnovu ugovora između tadašnjeg UNPROFOR-a 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 i Odjeljewa odbrane HVO-a, za šta je španski bataqon plaćao zakupninu Opštini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM. 7. Tridesetog decembra 1998. godine zakqučen je ugovor o prenosu dionica i udjela u društvu "Kom pas-Turi - stičko-ugostiteqsko preduzeće d.d. Međugorje" između "Kompasin ter na tionala" d.d. Qubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića, u nominalnoj vrijednosti od 3.223.350,00 DM. S obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na osnovu navedenog ugovora o prodaji i prenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala, a 24.669 dionica je pripalo preduzeću "Ugostiteqstvo i turizam" Čitluk, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital). Zaposlenicima je pripalo 7.869 dionica ili 5,62% kapitala. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašćeno da zastupa apelanta upisan je Zoran Buntić. 8. Zoran Buntić je 11. februara 1999. godine uputio zahtjev Opštini Čitluk da preda u njegov posjed apelantove objekte, koji su mu konačno vraćeni 12. aprila 2006. godine, na osnovu Odluke o preispitivanju Doma za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/01/6930, Kompas-Međugorje i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o preispitivanju od 4. novembra 2003. godine, u daqnjem tekstu: Odluka Doma). Navedenom odlukom Doma odlučeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, shodno članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava i pravo na pravično suđenje u razumnom roku shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dopuštajući značajna neopravdana odlagawa u domaćim sudskim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da obezbijedi da se sporna imovina odmah vrati apelantu, najkasnije do 5. januara 2004. godine. Takođe je naređeno FBiH da obezbijedi da visinu kompenzacije za povredu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. maja 2004. godine. 9. Radi utvrđivawa kompenzacije zbog povrede prava na imovinu, apelant je pokrenuo parnične postupke protiv Opštine Čitluk pred Opštinskim sudom Mostar i protiv FBiH - FMO pred Opštinskim sudom u Sarajevu. 10. U parničnom postupku pred Opštinskim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) apelant je tražio od FBiH da mu naknadi štetu zbog izmakle koristi zato što nije mogao da koristi Kamp "Međugorje". Presudom Opštinskog suda broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine tužena FBiH je obavezana da apelantu isplati: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za pe riod od 11. februara 1999. godine do 29. februara 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za pe riod od 1. marta 2004. godine do 23. aprila 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđewa do isplate. Istom presudom višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 11. Opštinski sud je utvrdio da se tužena uplitala u apelantova imovinska prava počev od 10. decembra 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Sud smatra da je time uskraćen apelantov pristup spornoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrovane djelatnosti. Takvo raspolaganje u toku oružanog sukoba je, prema mišljenju suda, bilo opravdano, ali poslije donošewa Odluke Parlamenta FBiH od 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju direktne ratne opasnosti na teritoriji FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počev od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) do presuđewa. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelimično, jer iz dokumentacije spisa proizilazi da je 11. februara 1999. godine apelant izvršio registraciju djelatnosti u skladu sa propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao da ostvaruje registrovanu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem sud je prihvatio primjedbu tužene da eventualni štetni događaji za apelanta nastaju tek od tog datuma. 12. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kom je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. Žalba FBiH je uvažena i prvostepena presuda je u dijelu u kom je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je dužan FBiH nadoknaditi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.162,82 KM. 13. U obrazloženju navedene presude se navodi da je prvostepeni sud kao pravni osnov tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, kom je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena apelantu zbog nekorišćewa Kampa "Međugorje" u spornom periodu. Sud je naveo, a što nije bilo sporno u postupku, da Opština Čitluk, kao or gan FBiH, drži u posjedu sporne apelantove nepokretnosti. Imajući u vidu činjenicu da je Opštinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti pe riod protiv Opštine Čitluk, kao tužene, ovaj sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio žalbu tužene i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 14. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud navodi, između ostalog, da je drugostepeni sud dao pravilne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovaj sud je podržao odlučivanje Kantonalnog suda da je pravosnažnom presudom Opštinskog suda Mostar obavezana Opština Čitluk da isplati naknadu štete apelantu shodno istom tužbenom zahtjevu. Sud smatra da je FBiH ispoštovala navedenu odluku Doma time što je obezbijedila da se sprovedu postupci povodom apelantove tužbe, što je učinjeno odlukama Opštinskog i Kantonalnog suda u Mostaru. Dakle, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom već ranije odlučeno o istom apelantovom tužbenom zahtjevu, sud je zakqučio da navodi revizije nemaju nikakvog osnova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant ističe da nije tačno da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, ili bilo kom drugom pravosnažnom presudom domaćih sudova, apelantu dosuđena naknada štete od Opštine Čitluk ili bilo kog drugog pravnog ili fizičkog lica za pe - riod od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Uvidom u razloge iznesene u navedenoj presudi očigledno je, kako navodi apelant, da je Kantonalni sud Mostar, mimo Odluke Doma, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za navedeni pe riod zbog toga što je utvrdio da je za taj pe - riod odgovorna upravo FBiH, a ne Opština Čitluk. Osim toga, apelant smatra da je obavezujućom Odlukom Doma pravosnažno presuđeno da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, i to od 23. decembra 1996. godine. Takođe, navodi apelant, nije sporna činjenica između njega i FBiH da je apelantovu imovinu Kamp "Međugorje" mobilizovao or gan FBiH (Odjeljenje odbrane - pravni prednik FMO) svojom odlukom od 10. decembra 1992. godine. Stoga, apelant smatra da je FBiH u periodu od 23. decembra 1996. godine do 12. aprila 2006. godine (kada je apelantu vraćen u posjed predmetni kamp) povrijedila apelantovo pravo na imovinu zbog čega je apelant bio spriječen da obavlja svoju registrovanu djelatnost i ostvari dobit koju bi ostvario shodno redovnom toku stvari. Dakle, apelant se žali da osporenim presudama nije izvršena konačna i obavezujuća odluka Doma, kom je naređeno domaćim sudovima da utvrde visinu pravične naknade za povredu prava na imovinu, zbog čega apelant trpi štetne ekonomske posljedice. Apelant se poziva na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (pravo na pristup sudu, pravo na pravičan postupak, na djelotvoran pravni lijek i pravo da odluka bude donesena u razumnom roku). 16. Dalje, apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pri donošenju spornih odluka proizvoqno primijenili propise ZPP. Osim toga, apelant smatra da navedeni sudovi nisu ni pravično, ni u naređenom roku utvrdili visinu kompenzacije, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim nije poštivana ni izvršena Odluka Doma, te potvrdi Presudu Opštinskog suda u Sarajevu broj Ps-5717/03 od 23. aprila 2004. godine. Apelant, dalje, napominje da predložene odluke (u obje apelacije) ne mogu da dovedu do povrede prava tuženih, jer, prema članu 206 stav 4 ZOO, obaveza da se naknadi šteta leži na svim štetnicima zajedno i na svakom od wih ponaosob u cjelini. Ustavni sud odlukom o meritumu može, smatra apelant, obje tužene da obaveže da solidarno ispune obaveze. U tom slučaju tuženim stoji na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo prebijawa iz člana 415 ZOO, regresni zahtjevi iz čl. 172 i 208 ZOO, prigovori u izvršnom postupku, kao i druga zakonom propisana sredstva kojima mogu da regulišu međusobna prava i obaveze u slučaju izvršewa predloženih odluka. b) Odgovor na apelaciju 17. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje pri navodima datim u svojoj odluci i smatra da ne stoje razlozi o navodnom kršenju apelantovih prava. 18. Kantonalni sud u Sarajevu u svom odgovoru navodi da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju njegove Presude broj Pž-192/04 od 23. aprila 2004. godine. 19. Pravobranilaštvo BiH u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da su mu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Donošenjem navedene presude nije učinjena povreda ni materijalnopravnih, ni procesnopravnih propisa, a Vrhovni sud je o svim okolnostima dao opširno i pravno valjano obrazloženje. Nedvosmisleno može da se utvrdi da apelant nije bio diskriminisan u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom, da je apelant imao pravo na pravično suđenje, te da nije bilo povrede prava na imovinu zaštićenog članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93) relevantne odredbe glase: Član 154 stav 1 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 155 Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećawa (izmakla korist), Š...Ć. Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189 Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati shodno redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radwom ili propuštanjem. Član 219 Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može da zahtijeva, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Član 277 Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 21. U Zakonu o postupku za upis u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) relevantne odredbe glase: Član 2 stav 1 U sudski registar upisuju se pravna lica čiji je upis određen federalnim zakonom Š...Ć. Član 3 st. 1 i 3 Sudski registar je javna kwiga. Upis u sudski registar ima pravno dejstvo prema trećim licima od dana upisa. 22. U Zakonu o postupku upisa pravnih lica u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 4/00) relevantne odredbe glase: Član 27 Subjekat upisa prestaje na dan upisa prestanka u sudski registar. 23. U Uredbi o kriterijumima i normativima raspoređivawa građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) relevantne odredbe glase: Član 60 stav 8 Korisnik sredstava dužan je da primljena sredstva koristi s pažwom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koje ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju. Član 80 stav 1 Naknada iz člana 77 ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćawa sredstava. Član 82 stav 1 Š...Ć Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev sopstvenika sredstava. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da mu je wima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 30. U pogledu parničnog postupka koji je apelant pokrenuo protiv FBiH, a čiji su rezultat osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbijena je revizija podnesena protiv navedene drugostepene presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, odbijen kao neosnovan. Sudovi su smatrali da apelant ima pravo na naknadu štete za izgubljenu korist na osnovu Odluke Doma. Takođe su smatrali da je apelant propustio da jednom tužbom potražuje štetu od solidarnih dužnika, FBiH i Opštine Čitluk. Budući da je u trenutku donošewa drugostepene presude Kantonalnog suda na naknadu iste štete bio pravosnažno obavezan jedan od solidarnih dužnika (Opština Čitluk), identičan apelantov tužbeni zahtjev protiv FBiH je odbijen. 31. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje očituje se u tome što je navedenim presudama pogrešno i proizvoqno primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku Opštinski sud dosudio štetu zbog izmakle koristi počev od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) pa do presuđewa. Tužbeni zahtjev je, dakle, usvojen djelimično, jer, prema mišljenju prvostepenog suda, iz dokumentacije spisa proizilazi da je 11. februara 1999. godine apelant registrovao djelatnost u skladu s propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao da počne da obavlja registrovanu djelatnost. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene FBiH, preinačio je prvostepenu presudu u dijelu u kom je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Razlog za ovakvu odluku, prema mišljenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji je odlučivao u revizionom postupku, jeste činjenica da je Opštinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti pe riod u postupku protiv Opštine Čitluk kao tužene. Sudovi su naveli da, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 33. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je navedenom Presudom Opštinskog suda Mostar broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine (koja je u kasnijim postupcima ukinuta i predmet vraćen Opštinskom sudu Mostar na ponovni postupak) (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP1057/07 od 14. oktobra 2008. godine, tač. 14-20) bilo odlučeno da apelantu pripada naknada od 1. januara 2000. godine, a ne od 11. februara 1999. godine, kako je bilo utvrđeno osporenom Presudom Opštinskog suda broj Ps-571/03. Ustavni sud ukazuje da zakqučak Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o istom vremenskom periodu za koji je apelantu dosuđena naknada nije tačan. Apelant je u apelaciji istakao da mu nije dosuđena naknada štete od Opštine Čitluk ili bilo kog drugog pravnog ili fizičkog lica za pe riod od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Osim toga, Kantonalni sud Mostar u svojoj Presudi broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine usvojio je stanovište da odgovornost za štetu nanesenu apelantu u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine snosi FBiH, a ne Opština Čitluk, koja je bila tužena u parničnom postupku pred Kantonalnim sudom Mostar (op. cit., AP 1057/07, tačka 15). 34. Ustavni sud, dalje, zapaža da su sudovi u predmetnim postupcima smatrali da apelant nema pravo da potražuje štetu za pe riod prije 11. februara 1999. godine, jer se tek od tog datuma registrovao u skladu sa propisima. U vezi s takvim zakqučkom redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašćeno da zastupa apelanta upisan Zoran Buntić, a da je 17. decembra 1991. godine apelant registrovan kao ugostiteqsko preduzeće u sudskom registru. Apelant je mogao da iznese zahtjev za potraživanje koje to pravno lice ima i iz ranijeg perioda, to jeste od trenutka nastanka obaveze, jer od 1991. godine egzistira činjenica da je apelant upisan u sudski registar. Upis promjena većinskog dioničara i lica ovlašćenog za zastupanje 11. februara 1999. godine ne potire identitet pravnog lica, jer je apelant, kao posebno pravno lice, odvojen od identiteta dioničara, a podaci upisani u sudski registar smatraju se istinitim i pravno valjanim sve dok se ne izbrišu ili ne upišu daqnje promjene. Pošto pravni učinci poslovne sposobnosti egzistiraju od dana upisa u sudski registar, to znači da dioničko društvo može da tuži i da bude tuženo od dana upisa s obzirom na to da je ono odvojeno i različito od svojih članova. U sticanju prava i obaveza dioničko društvo nastupa u svoje ime, to jeste samostalno i odvojeno od članova društva, kao što je i imovina društva samostalna i odvojena od imovine članova. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je apelant bio aktivno legitimisan da traži naknadu i u periodu od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Osim toga, u vezi sa mobilizacijom i korišćenjem Kampa "Međugorje" u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Doma za qudska prava broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine utvrđeno da Kamp "Međugorje" predstavlja imovinu apelanta "Kompas-Međugorje", u okvirima značewa člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 99 Odluke), te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor Opštine Čitluk nad Kampom "Međugorje" prestala da postoji 23. decembra 1996. godine, kada je Parlament Federacije proglasio prestanak stawa direktne ratne opasnosti u Federaciji BiH. Od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da Opština Čitluk dalje zadržava imovinu Kampa "Međugorje" (tačka 106 Odluke), kao i u vezi sa okolnosti da su odluke Doma, u smislu člana II/1 Ustava BiH u vezi sa članom 11 stav 3 Aneksa 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, konačne i obavezujuće za sve organe u BiH, pa i sudove u BiH, koji su dužni da ih primjenjuju i koji nisu ovlašćeni da preispituju konačne odluke Doma, pa ni sa stanovišta da li su u skladu sa procesnim ili materijalnim domaćim propisima. 35. Ustavni sud, takođe, zapaža da je članom 80 stav 1 Uredbe o kriterijumima i normativima raspoređivawa građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) predviđena naknada za korišćenje izuzetih materijalnih sredstava od dana izuzimawa do dana wihovog vraćawa. Članom 63 stav 8 i članom 73 iste uredbe predviđeno je da se izuzeta (mobilizovana) sredstva vraćaju po službenoj dužnosti uz izdavanje potvrde o vraćanju, a članom 82 stav 1 Uredbe da se i naknade za izuzeta sredstva obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti. Međutim, Ustavni sud u ovoj fazi postupka neće se baviti pitawima pravnog osnova i visine naknade, jer će o tome odlučiti redovni sudovi, imajući u vidu izložene okolnosti i materijalne propise. Ustavni sud zakqučuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. U odnosu na zakqučak Kantonalnog i Vrhovnog suda da bi apelant mogao da naplati po istom pravnom osnovu od dvije različite tužene i tako se neosnovano obogati, Ustavni sud afirmiše stanovište da se apelant nema pravo regresovati prema dva osnova. Međutim, Ustavni sud, takođe, ističe da ovu činjenicu sudovi moraju da utvrde tokom parničnog i izvršnog postupka. U konkretnom slučaju pravosnažna Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, na koju se poziva Kantonalni sud, nije više na pravnoj snazi (op. cit., AP 1057/07, tačka 17). Osim toga, redovni sudovi će voditi računa o propisima kojima je regulisano pravno sljedništvo među subjektima koji su raspolagali imovinom za potrebe odbrane BiH i, u vezi s tim, o pitanju odgovornosti za naknadu štete. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što su redovni sudovi proizvoqno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravnog lica koje je već bilo registrovano kao pravni subjekat, nezavisno od datuma upisa njegovog većinskog sopstvenika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulisana naknada za korišćenje mobilizovane imovine za potrebe Oružanih snaga i odbrane BiH. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1637/06, rješavajući apelaciju "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda FBiH broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. "Kompas-Međugorje" d.d. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Biljana Sesar-Buntić i Zoran Buntić, advokati iz Čitluka, podnio je 2. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) zatraženo je 3. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Pravobranilaštvo BiH, u ime FMO, dostavili su odgovore na apelaciju 23. oktobra 2007. godine, a Kantonalni sud 29. oktobra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. januara 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. decembra 1991. godine "Kompas –Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" upisano je u sudski registar kao samostalno ugostiteljsko preduzeće, a kao osnivač upisan je "Kompas-in ter na tional" d.d. Ljubljana. Turističko naselje "Kompas–Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" mobilizirano je 10. decembra 1992. godine za potrebe HVO-a HZHB. U periodu od 1. februara 1993. godine do 31. decembra 1999. godine u njemu je boravio španski bataljon SPABAT, na osnovu ugovora između tadašnjeg UNPROFOR-a i Odjela odbrane HVO-a, za šta je španski bataljon plaćao zakupninu Općini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM. 7. Tridesetog decembra 1998. godine zaključen je ugovor o prenosu dionica i udjela u društvu "Kompas–Turisti - čko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" između "Kom - pas-internationala" d.d. Ljubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića, u nominalnoj vrijednosti od 3.223.350,00 DM. S obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na osnovu navedenog ugovora o prodaji i prenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala, a 24.669 dionica je pripalo preduzeću "Ugostiteljstvo i turizam" Čitluk, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital). Uposlenicima je pripalo 7.869 dionica ili 5,62% kapitala. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno da zastupa apelanta upisan je Zoran Buntić. 8. Zoran Buntić je 11. februara 1999. godine uputio zahtjev Općini Čitluk da preda u njegov posjed apelantove objekte, koji su mu konačno vraćeni 12. aprila 2006. godine, na osnovu Odluke o preispitivanju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/01/6930, Kompas-Međugorje i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o preispitivanju od 4. novembra 2003. godine, u daljnjem tekstu: Odluka Doma). Navedenom odlukom Doma odlučeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava i pravo na pravično suđenje u razumnom roku prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudskim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da osigura da se sporna imovina odmah vrati apelantu, najkasnije do 5. januara 2004. godine. Također je naređeno FBiH da osigura da visinu kompenzacije za povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. maja 2004. godine. 9. Radi utvrđivanja kompenzacije zbog povrede prava na imovinu, apelant je pokrenuo parnične postupke protiv Općine Čitluk pred Općinskim sudom Mostar i protiv FBiH – FMO pred Općinskim sudom u Sarajevu. 10. U parničnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je tražio od FBiH da mu naknadi štetu zbog izmakle koristi zato što nije mogao da koristi Kamp "Međugorje". Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine tužena FBiH je obavezana da apelantu isplati: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za pe riod od 11. februara 1999. godine do 29. februara 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za pe riod od 1. marta 2004. godine do 23. aprila 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. Istom presudom višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 11. Općinski sud je utvrdio da se tužena uplitala u apelantova imovinska prava počevši od 10. decembra 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Sud smatra da je time uskraćen apelantov pristup spornoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrirane djelatnosti. Takvo raspolaganje u toku oružanog sukoba je, prema mišljenju suda, bilo opravdano, ali poslije donošenja Odluke Parlamenta FBiH od 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) do presuđenja. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelomično, jer iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine apelant izvršio registraciju djelatnosti u skladu sa propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao da ostvaruje registriranu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem sud je prihvatio primjedbu tužene da eventualni štetni događaji za apelanta nastaju tek od tog datuma. 12. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. Žalba FBiH je uvažena i prvostepena presuda je u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je dužan FBiH nadoknaditi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.162,82 KM. 13. U obrazloženju navedene presude se navodi da je prvostepeni sud kao pravni osnov tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, kojom je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena apelantu zbog nekorištenja Kampa "Međugorje" u spornom periodu. Sud je naveo, a što nije bilo sporno u postupku, da Općina Čitluk, kao or gan FBiH, drži u posjedu sporne apelantove nekretnine. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti pe riod protiv Općine Čitluk, kao tužene, ovaj sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio žalbu tužene i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 14. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud navodi, između ostalog, da je drugostepeni sud dao pravilne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovaj sud je podržao odlučivanje Kantonalnog suda da je pravosnažnom presudom Općinskog suda Mostar obavezana Općina Čitluk da isplati naknadu štete apelantu prema istom tužbenom zahtjevu. Sud smatra da je FBiH ispoštovala navedenu odluku Doma time što je osigurala da se provedu postupci povodom apelantove tužbe, što je učinjeno odlukama Općinskog i Kantonalnog suda u Mostaru. Dakle, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom već ranije odlučeno o istom apelantovom tužbenom zahtjevu, sud je zaključio da navodi revizije nemaju nikakvog osnova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant ističe da nije tačno da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, ili bilo kojom drugom pravosnažnom presudom domaćih sudova, apelantu dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo kojeg drugog pravnog ili fizičkog lica za pe riod od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Uvidom u razloge iznesene u navedenoj presudi očigledno je, kako navodi apelant, da je Kantonalni sud Mostar, mimo Odluke Doma, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za navedeni pe riod zbog toga što je utvrdio da je za taj pe riod odgovorna upravo FBiH, a ne Općina Čitluk. Osim toga, apelant smatra da je obavezujućom Odlukom Doma pravosnažno presuđeno da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, i to od 23. decembra 1996. godine. Također, navodi apelant, nije sporna činjenica između njega i FBiH da je apelantovu imovinu Kamp "Međugorje" mobilizirao or gan FBiH (Odjel odbrane - pravni prednik FMO) svojom odlukom od 10. decembra 1992. godine. Stoga, apelant smatra da je FBiH u periodu od 23. decembra 1996. godine do 12. aprila 2006. godine (kada je apelantu vraćen u posjed predmetni kamp) povrijedila apelantovo pravo na imovinu zbog čega je apelant bio spriječen da obavlja svoju registriranu djelatnost i ostvari dobit koju bi ostvario prema redovnom toku stvari. Dakle, apelant se žali da osporenim presudama nije izvršena konačna i obavezujuća odluka Doma, kojom je naređeno domaćim sudovima da utvrde visinu pravične naknade za povredu prava na imovinu, zbog čega apelant trpi štetne ekonomske posljedice. Apelant se poziva na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pristup sudu, pravo na pravičan postupak, na djelotvoran pravni lijek i pravo da odluka bude donesena u razumnom roku). 16. Dalje, apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pri donošenju spornih odluka proizvoljno primijenili propise ZPP. Osim toga, apelant smatra da navedeni sudovi nisu ni pravično, ni u naređenom roku utvrdili visinu kompenzacije, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim nije poštivana ni izvršena Odluka Doma, te potvrdi Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-5717/03 od 23. aprila 2004. godine. Apelant, dalje, napominje da predložene odluke (u obje apelacije) ne mogu dovesti do povrede prava tuženih, jer, prema članu 206. stav 4. ZOO, obaveza da se naknadi šteta leži na svim štetnicima zajedno i na svakom od njih ponaosob u cjelini. Ustavni sud odlukom o meritumu može, smatra apelant, obje tužene obavezati da solidarno ispune obaveze. U tom slučaju tuženim stoji na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo prijeboja iz člana 415. ZOO, regresni zahtjevi iz čl. 172. i 208. ZOO, prigovori u izvršnom postupku, kao i druga zakonom propisana sredstva kojima mogu regulirati međusobna prava i obaveze u slučaju izvršenja predloženih odluka. b) Odgovor na apelaciju 17. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje pri navodima datim u svojoj odluci i smatra da ne stoje razlozi o navodnom kršenju apelantovih prava. 18. Kantonalni sud u Sarajevu u svom odgovoru navodi da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju njegove Presude broj Pž-192/04 od 23. aprila 2004. godine. 19. Pravobranilaštvo BiH u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da su mu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Donošenjem navedene presude nije učinjena povreda ni materijalnopravnih, ni procesnopravnih propisa, a Vrhovni sud je o svim okolnostima dao opširno i pravno valjano obrazloženje. Nedvosmisleno se može utvrditi da apelant nije bio diskriminiran u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom, da je apelant imao pravo na pravično suđenje, te da nije bilo povrede prava na imovinu zaštićenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 155. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), Š...Ć. Član 186. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Član 219. Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Član 277. Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom. 21. U Zakonu o postupku za upis u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1. U sudski registar upisuju se pravna lica čiji je upis određen federalnim zakonom Š...Ć. Član 3. st. 1. i 3. Sudski registar je javna knjiga. Upis u sudski registar ima pravno djelovanje prema trećim licima od dana upisa. 22. U Zakonu o postupku upisa pravnih lica u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 4/00) relevantne odredbe glase: Član 27. Subjekt upisa prestaje na dan upisa prestanka u sudski registar. 23. U Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) relevantne odredbe glase: Član 60. stav 8. Korisnik sredstava dužan je da primljena sredstva koristi s pažnjom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koje ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju. Član 80. stav 1. Naknada iz člana 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava. Član 82. stav 1. Š...Ć Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 30. U pogledu parničnog postupka koji je apelant pokrenuo protiv FBiH, a čiji su rezultat osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbijena je revizija podnesena protiv navedene drugostepene presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, odbijen kao neosnovan. Sudovi su smatrali da apelant ima pravo na naknadu štete za izgubljenu korist na osnovu Odluke Doma. Također su smatrali da je apelant propustio da jednom tužbom potražuje štetu od solidarnih dužnika, FBiH i Općine Čitluk. Budući da je u trenutku donošenja drugostepene presude Kantonalnog suda na naknadu iste štete bio pravosnažno obavezan jedan od solidarnih dužnika (Općina Čitluk), identičan apelantov tužbeni zahtjev protiv FBiH je odbijen. 31. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje očituje se u tome što je navedenim presudama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku Općinski sud dosudio štetu zbog izmakle koristi počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) pa do presuđenja. Tužbeni zahtjev je, dakle, usvojen djelomično, jer, prema mišljenju prvostepenog suda, iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine apelant registrirao djelatnost u skladu s propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao početi da obavlja registriranu djelatnost. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene FBiH, preinačio je prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Razlog za ovakvu odluku, prema mišljenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji je odlučivao u revizionom postupku, jeste činjenica da je Općinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti pe riod u postupku protiv Općine Čitluk kao tužene. Sudovi su naveli da, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev. 33. Ustavni sud, dalje, ukazuje da je navedenom Presudom Općinskog suda Mostar broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine (koja je u kasnijim postupcima ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu Mostar na ponovni postupak) (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP1057/07 od 14. oktobra 2008. godine, tač. 14-20) bilo odlučeno da apelantu pripada naknada od 1. januara 2000. godine, a ne od 11. februara 1999. godine, kako je bilo utvrđeno osporenom Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03. Ustavni sud ukazuje da zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o istom vremenskom periodu za koji je apelantu dosuđena naknada nije tačan. Apelant je u apelaciji istakao da mu nije dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo kojeg drugog pravnog ili fizičkog lica za pe riod od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Osim toga, Kantonalni sud Mostar u svojoj Presudi broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine usvojio je stav da odgovornost za štetu nanesenu apelantu u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine snosi FBiH, a ne Općina Čitluk, koja je bila tužena u parničnom postupku pred Kantonalnim sudom Mostar (op. cit., AP 1057/07, tačka 15). 34. Ustavni sud, dalje, zapaža da su sudovi u predmetnim postupcima smatrali da apelant nema pravo potraživati štetu za pe riod prije 11. februara 1999. godine, jer se tek od tog datuma registrirao u skladu sa propisima. U vezi s takvim zaključkom redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno da zastupa apelanta upisan Zoran Buntić, a da je 17. decembra 1991. godine apelant registriran kao ugostiteljsko preduzeće u sudskom registru. Apelant je mogao iznijeti zahtjev za potraživanje koje to pravno lice ima i iz ranijeg perioda, to jeste od trenutka nastanka obaveze, jer od 1991. godine egzistira činjenica da je apelant upisan u sudski registar. Upis promjena većinskog dioničara i lica ovlaštenog za zastupanje 11. februara 1999. godine ne potire identitet pravnog lica, jer je apelant, kao posebno pravno lice, odvojen od identiteta dioničara, a podaci upisani u sudski registar smatraju se istinitim i pravno valjanim sve dok se ne izbrišu ili ne upišu daljnje promjene. Pošto pravni učinci poslovne sposobnosti egzistiraju od dana upisa u sudski registar, to znači da dioničko društvo može tužiti i biti tuženo od dana upisa s obzirom na to da je ono odvojeno i različito od svojih članova. U stjecanju prava i obaveza dioničko društvo nastupa u svoje ime, to jeste samostalno i odvojeno od članova društva, kao što je i imovina društva samostalna i odvojena od imovine članova. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je apelant bio aktivno legitimiran da traži naknadu i u periodu od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Osim toga, u vezi sa mobilizacijom i korištenjem Kampa "Međugorje" u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine utvrđeno da Kamp "Međugorje" predstavlja imovinu apelanta "Kompas-Međugorje", u okvirima značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 99. Odluke), te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor Općine Čitluk nad Kampom "Međugorje" prestala da postoji 23. decembra 1996. godine, kada je Parlament Federacije proglasio prestanak stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH. Od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da Općina Čitluk dalje zadržava imovinu Kampa "Međugorje" (tačka 106. Odluke), kao i u vezi sa okolnosti da su odluke Doma, u smislu člana II/1. Ustava BiH u vezi sa članom 11. stav 3. Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, konačne i obavezujuće za sve organe u BiH, pa i sudove u BiH, koji su dužni da ih primjenjuju i koji nisu ovlašteni da preispituju konačne odluke Doma, pa ni sa stanovišta da li su u skladu sa procesnim ili materijalnim domaćim propisima. 35. Ustavni sud, također, zapaža da je članom 80. stav 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) predviđena naknada za korištenje izuzetih materijalnih sredstava od dana izuzimanja do dana njihovog vraćanja. Članom 63. stav 8. i članom 73. iste uredbe predviđeno je da se izuzeta (mobilizirana) sredstva vraćaju po službenoj dužnosti uz izdavanje potvrde o vraćanju, a članom 82. stav 1. Uredbe da se i naknade za izuzeta sredstva obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti. Međutim, Ustavni sud u ovoj fazi postupka neće se baviti pitanjima pravnog osnova i visine naknade, jer će o tome odlučiti redovni sudovi, imajući u vidu izložene okolnosti i materijalne propise. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. U odnosu na zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da bi apelant mogao naplatiti po istom pravnom osnovu od dvije različite tužene i tako se neosnovano obogatiti, Ustavni sud afirmira stav da se apelant nema pravo regresirati prema dva osnova. Međutim, Ustavni sud, također, ističe da ovu činjenicu sudovi moraju utvrditi tokom parničnog i izvršnog postupka. U konkretnom slučaju pravosnažna Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, na koju se poziva Kantonalni sud, nije više na pravnoj snazi (op. cit., AP 1057/07, tačka 17). Osim toga, redovni sudovi će voditi računa o propisima kojima je regulirano pravno sljedništvo među subjektima koji su raspolagali imovinom za potrebe odbrane BiH i, u vezi s tim, o pitanju odgovornosti za naknadu štete. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravnog lica koje je već bilo registrirano kao pravni subjekt, nezavisno od datuma upisa njegovog većinskog vlasnika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulirana naknada za korištenje mobilizirane imovine za potrebe Oružanih snaga i odbrane BiH. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2457/06, rješavajući apelaciju NIGP "DNN" Nezavisne novine Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 60. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj GŽ-657/04 od 16. svibnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2033/01 od 13. siječnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 10. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj GŽ-657/04 od 16. svibnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2033/01 od 13. siječnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. NIGP "DNN" Nezavisne novine Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Zoran Bubić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 18. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-657/04 od 16. svibnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2033/01 od 13. siječnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i sudionika u postupku, Petra Kunića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatražena je 3. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 15. srpnja 2008. godine, a Osnovni sud 12. rujna 2008. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 28. studenoga 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužitelj je 13. rujna 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi naknade nematerijalne štete, povodom, kako je navedeno, povrede njegovoga ugleda učinjenoga javnim iznošenjem neistine u više tekstova objavljenih u listu "Nezavisne novine". Tužitelj je predložio da sud obveže apelanta da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 30.000 KM, sa kamatama i troškovima postupka. S druge strane, apelant je tijekom postupka osporavao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući da se u svim tekstovima na koje se tužitelj poziva u tužbi radi o krajnje korektnoj interpretaciji tekstova, te da je u prijepornim tekstovima, prema Zakonu o informiranju, apelant prenio mišljenje glavnih aktera događaja. Osim toga, apelant je stavio prigovor da je tužba nepravodobna u smislu odredbi članka 12. Zakona o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01), jer je tužitelj tijekom postupka izvršio subjektivno preinačenje tužbe na strani tužene. 7. Osnovni je sud Presudom broj P-2033/01 od 13. siječnja 2004. godine obvezao apelanta da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000 KM sa kamatom, počevši od 13. siječnja 2004. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. Stavkom II dispozitiva presude tužitelj je odbio višak tužbenoga zahtjeva preko dosuđenoga iznosa i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantovu obvezu da se po okončanom postupku javno izvine tužitelju zbog svih do sada objavljenih kleveta. U obrazloženju prvostupanjske presude sud je naveo da je tužitelj kao tuženoga označio "Nezavisne novine" Banjaluka, da bi po apelantovom prigovoru da tako označeni tuženi nema stranačku sposobnost, na pripremnom ročištu za glavnu raspravu tužitelj točno označio naziv apelanta kao pravne osobe, u smislu odredbe članka 53. a u svezi sa čl. 334. i 454. Zakona o parničnome postupku ("Službeni glasnik RS" broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Taj je sud prihvatio da se ne radi o novom označavanju tuženoga u smislu subjektivnog preinačenja tužbe da bi bio potreban njegov pristanak, a tome ide u prilog i činjenica da se apelant upustio u raspravljanje. Glede apelantovoga stava da je tužba podnesena nepravodobno, Osnovni sud smatra da je on djelomično utemeljen, i to u svezi sa objavljivanjem informacija u člancima "Kunić priznao da uz platu prima i honorar" od 31. prosinca 2002. godine, "Kunićev priručnik podijelio ministre" od 30. prosinca 2002. godine, "Činovnici polažu ispit iz Kunićevog priručnika" od 28. i 29. prosinca 2002. godine i "Kunić i Mandić pritišću pravobranioce" od 9. ožujka 2002. godine, jer je člankom 12. Zakona o zaštiti od klevete utvrđen rok za podnošenje tužbe koji je tri mjeseca od dana kada se saznalo za izražavanje odnosno objavljivanje informacije. Obzirom da su informacije objavljene u dnevnom listu, to se, prema prvostupanjskome sudu, danom saznanja smatra dan objavljivanja članka u dnevnome listu, pa kako su svi naprijed navedeni članci objavljeni tijekom 2002. godine, a tužba u tome dijelu podnesena 27. kolovoza 2003. godine, tužbeni je zahtjev neutemeljen. Prvostupanjski je sud odbio kao neutemeljene tužbene zahtjeve tužitelja u smislu članka 5. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete, u odnosu na tekstove "Kunić osporava Ustavni sud" od 14. lipnja 2001. godine, "Kunić obmanjuje javnost" od 15. lipnja 2001. godine i "OEBS drumom, Kunić šumom..." od 5. srpnja 2001. godine. Prvostupanjski je sud zaključio kako je utemeljen samo dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na tekst pod nazivom "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. kolovoza 2001. godine. Sud je, naime, na temelju iskaza stranaka i saslušanoga svjedoka Nemanje Zvjerca i novinara Dragana Risojevića, došao do uvjerenja da se radi o informaciji koja nije istinita, koju je novinar objavio a da prethodno nije provjerio radi li se o istinitoj informaciji. Navedenim je tekstom, po mišljenju suda, prenesena neistinita informacija koja se tiče državljanstva tužitelja, što predstavlja nezakonitu povredu njegovoga ugleda, te da mu je time prouzročena šteta koja se ogleda u duševnim patnjama zbog povrede časti i ugleda. Obzirom da je apelant, po mišljenju toga suda, odgovoran za prenošenje neistinite informacije, tužitelj ima pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu pravične naknade za povredu ugleda. Iznos od 2.000 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete i članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima, zbog čega je dio tužbenoga zahtjeva za javno izvinjenje, kao i ostatak postavljenoga tužbenoga zahtjeva neutemeljen. 8. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude, Okružni je sud Presudom broj GŽ-657/04 od 16. svibnja 2006. godine potvrdio prvostupanjsku presudu, te naveo kako tekst "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. kolovoza 2001. godine sadrži neistinitu informaciju. Oprečno navodima u apelantovom prizivu kako je prijepornim tekstom samo prenesena izjava određene osobe, bez izražavanja stava o istinitosti te izjave, taj sud smatra da je točno da se najvećim dijelom prijepornoga teksta prenosi izjava Nemanje Zvijerića o njegovoj inicijativi koju je pokrenuo kod Ustavnog suda Republike Srpske, a u svezi sa državljanstvom tužitelja, i mogućnost da on obnaša funkciju ministra u Vladi RS-a. Međutim, Okružni je sud naveo da posljednji dio teksta (u kojemu, između ostaloga, stoji: "...ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana...") ne predstavlja prenošenje izjave neke osobe, već komentar autora teksta, koji implicira istinitost tvrdnji da je tužitelj strani državljanin, a time i nezakonitost njegovog imenovanja za ministra u Vladi RS-a. Slijedom navedenoga, Okružni je sud zaključio kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i zaključio da je tužitelju, prenošenjem neistinitoga izražavanja, prouzročena šteta, koja se ogledala u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, u smislu odredbe članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. 10. Obrazlažući svoje navode glede prava na slobodu izražavanja, apelant ističe kako je u prijepornome tekstu apelantov novinar prenosio potpuno istinitu informaciju, u osnovi izbjegavajući iznošenje svojih vlastitih stavova i komentara u vezi sa tom informacijom. Naime, apelant ističe kako je u konkretnom slučaju riječ o informaciji da je "Š...Ć Direktor računovodstvenog centra male privrede RS, Nemanja Zvijerac, pokrenuo pred Ustavnim sudom RS inicijativu o ocjeni ustavnosti imenovanja Petra Kunića na funkciju ministra. Š...Ć Kunićevim imenovanjem Š...Ć prekršeno je više članova Ustava, jer je za ministra imenovan državljanin Republike Hrvatske". Apelant također navodi kako se na temelju utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju ne može zaključiti da postoji kleveta, jer ne postoji uvjet neistinitosti izražavanja, u smislu članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete. 11. Apelant smatra kako u ovome slučaju nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih". Naime, granice prihvatljive kritike su mnogo šire u odnosu na političare kao takve, nego u odnosu na druge osobe. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne osobe, kao što je tužitelj, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije. 12. Povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije apelant vidi u tome što je tužitelj na ročištu od 27. kolovoza 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao printanog medija, koji nema svojstvo pravne osobe (članak 291. ZPP-a), tužio apelanta. Apelant ističe kako sud na ročištu, niti kasnije tijekom postupka, nije donio odluku u svezi sa spomenutim preinačenjem. Apelant, osim toga, navodi kako se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenome preinačenju tužbe, u smislu članka 57. stavak 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnome preinačenju, također u smislu članka 57. stavak 2. ZPP-a. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni je sud u svome odgovoru istaknuo kako su navodi apelacije neutemeljeni obzirom da je tijekom postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojega je proizašao zaključak kako objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužitelju prouzročena šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. 14. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju naveo kako presudom koja je predmetom apelacije nije povrijeđen članak 10. Europske konvencije. U obrazloženju presude su navedeni razlozi zbog kojih je tužitelju dosuđena nematerijalna šteta, kao pravična i razumna satisfakcija. 15. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opći dio Članak 1. Ovim zakonom se uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja glede građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem nečega neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantirano Ustavom Republike Srpske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskoga društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkoga i javnog interesa; Š...Ć. Odgovornost za klevetu Članak 5. Svaka poslovno sposobna osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke osobe ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečega neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorno je za klevetu, ako je ta osoba prouzročila štetu u svojstvu autora, urednika ili nakladnika izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj toga izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje. Osoba iz stavka 1. ovoga članka je odgovorna za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, osoba iz stavka 1. ovoga članka je odgovorna za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je ta osoba znala da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarila neistinitost izražavanja. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Članak 6. (1) U sljedećim se slučajevima neće odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je osoba koja je navodno prouzročila štetu bila po zakonu obvezna iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje tijekom zakonodavnoga, sudskoga ili upravnoga postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obveza ublažavanja Članak 8. Tužitelj u smislu ovoga zakona poduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu prouzročenu navodnim klevetničkim izražavanjem, a osobito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženome. Rokovi zastarjelosti Članak 12. Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzročila štetu i ni u kojem se slučaju ne može produljiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećoj osobi.Š...Ć" 17. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, i 39/03) "Članak 154. (1) Tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Š...Ć. Članak 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava osobe, smrti bliske osobe, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenoga dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Članak 66. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovoga zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženoga da budu stranke u parnici, ili nedostaci glede zakonskoga zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovoga zakona." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U svezi apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni je sud prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno razvidno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 23. U konkretnom slučaju Osnovni je sud Presudom broj P-2033/01 od 13. siječnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-657/04 od 16. svibnja 2006. godine, razvidno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neutemeljen apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju, u smislu odredbe članka 66. ZPP-a, poduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u svezi, prvostupanjski je sud zaključio, što je potvrdio i drugostupanjski sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravne osobe. 24. Dakle, apelant je, nezadovoljan odlukama redovitih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao tijekom redovitoga postupka, a na koje su u tome postupku dati razvidni i razložni odgovori utemeljeni na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra kako procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). 25. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji manjkaju prima fa cie dokazi koji sa dovoljnom razvidnošću pokazuju kako je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra kako su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. 26. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očevidno (prima fa cie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni je sud, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. U odnosu na apelantove navode o povredi članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, Ustavni je sud utvrdio da je predmet pobijanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Gž-657/04 od 16. svibnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je odluku apelant primio 19. lipnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. kolovoza 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na ovaj dio navoda, apelacija ispunjava uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant pobija presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći kako mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Članak 10. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." 30. Ustavni sud ističe kako je sloboda izražavanja nužan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakoga demokratskoga društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućega sukoba ovoga prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekoga drugoga ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od ovoga pravila, koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeno načelo, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedno od ključnih načela demokratskoga društva, pa, stoga, i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Dapače, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavu pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neka utvrđena pravna načela tumače i praktično primjenjuju. Stoga su ključna uloga i zadaća neovisnoga sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju razvidno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 33. Članak 10. Europske konvencije je strukturiran tako da prvi stavak definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 34. Za članak 10. Europske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili doista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskoga društva (vidi Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. prosinca 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Europskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov članak 1. točka a). Europski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Europski sud za ljudska prava, Castells protiv Španjolske, presuda iz 1992. godine), u kojemu je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio španjolsku vladu, optužujući je u tisku da je kriminalna i da krije izvršiotelje zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojemu je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju kaznenim postupcima, posebice kada su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije. 35. Kako su i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji razvidna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. srpnja 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Uz to, čak i glede činjenica, priznaje se obrana na temelju iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Europski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunjske, presuda broj 28114/95 od 28. rujna 1999. godine). U načelu, obrana na temelju iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu, naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Općenito, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onoga minimuma predviđenoga Europskom konvencijom. 37. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava kako članak 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obvezan uvjet, propisuje da je oštećeni dužan poduzeti sve potrebne mjere za ublažavanje štete prouzročene izražavanjem neistinite činjenice, a osobito da štetniku podnese zahtjev za ispravku toga izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba poduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama članka 5. stavak 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkoga ili javnoga interesa (javna osoba), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja razvidno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Sukladno stavku 2. članka 10. Europske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj zaštititi jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je nužno u demokratskome društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu To lstoy Miloslavski (vidi Europski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. srpnja 1995. godine) Europski sud za ljudska prava je zaključio kako sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju pobijane su presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacijskim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi su zakoni javno objavljeni u službenome glasilu, njihov je tekst razvidan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onoga minimuma predviđenoga Europskom konvencijom. 40. Pobijane su presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovome ugledu, pa je razvidno kako je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, dakako, legitiman cilj. 41. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se pobijane presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovome ugledu. Kako bi se dokazalo da je miješanje bilo "nužno u demokratskome društvu", potrebno je dokazati da postoji "žurna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Žurna društvena potreba se ogleda u uspostavi ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno člankom 10. stavak 1. Europske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svoga ugleda, zaštićeno člankom 10. stavak 2. Europske konvencije. 42. Ustavni je sud već naglasio kako se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Prijeporno izražavanje sadrži činjenične navode o tome da je tužitelj hrvatski državljanin. U prijepornome izražavanju je, između ostaloga, navedeno da "ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana", a čime apelant implicira istinitost tvrdnji da je tužitelj hrvatski državljanin, a samim tim i nezakonitost njegovoga imenovanja za ministra u Vladi Republike Srpske. 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a osobito imajući u vidu propust apelanta da prethodno provjeri s tužiteljem podatke koje je namjeravao objaviti u prijepornome izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem neprijeporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da prijeporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiteljevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. 44. Prema tome, Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama, prema načelu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiteljevog prava na ugled. Također, obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem pobijanih presuda sudovi su pravilno ocijenili kako postoji "žurna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti da su redoviti sudovi izašli izvan dopuštenoga stupnja slobodne procjene. 45. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obvezan platiti odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo sukladno zakonu, imalo cilj "zaštititi prava drugih" i bilo "nužna mjera u demokratskome društvu". 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2457/06, rješavajući apelaciju NIGP "DNN" Nezavisne novine Bawa Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 60 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Bawa Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Bawa Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. NIGP "DNN" Nezavisne novine Bawa Luka (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Petra Kunića (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 15. jula 2008. godine, a Osnovni sud 12. septembra 2008. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tužilac je 13. septembra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi naknade nematerijalne štete, povodom, kako je navedeno, povrede njegovog ugleda učinjenog javnim iznošenjem neistine u više tekstova objavljenih u listu "Nezavisne novine". Tužilac je predložio da sud obaveže apelanta da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 30.000 KM, sa kamatom i troškovima postupka. S druge strane, apelant je tokom postupka osporavao tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući da se u svim tekstovima na koje se tužilac poziva u tužbi radi o krajnje korektnoj interpretaciji tekstova, te da je u spornim tekstovima, shodno Zakonu o informisanju, apelant prenio mišljenje glavnih aktera događaja. Sem toga, apelant je stavio prigovor da je tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 12 Zakona o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01), jer je tužilac u toku postupka izvršio subjektivno preinačenje tužbe na strani tužene. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000 KM sa kamatom, počev od 13. januara 2004. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošewa presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. Stavom II dispozitiva presude tužilac je odbio višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantovu obavezu da se po okončanom postupku javno izvine tužiocu zbog svih do sada objavljenih kleveta. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je tužilac kao tuženog označio "Nezavisne novine" Bawa Luka, da bi po apelantovom prigovoru da tako označeni tuženi nema stranačku sposobnost, na pripremnom ročištu za glavnu raspravu tužilac tačno označio naziv apelanta kao pravnog lica, u smislu odredbe člana 53 a u vezi sa čl. 334 i 454 Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 58/03; u daqnjem tekstu: ZPP). Taj sud je prihvatio da se ne radi o novom označavanju tuženog u smislu subjektivnog preinačewa tužbe da bi bio potreban njegov pristanak, a tome ide u prilog i činjenica da se apelant upustio u raspravljanje. U pogledu apelantovog stava da je tužba podnesena neblagovremeno, Osnovni sud smatra da je on djelimično osnovan, i to u vezi sa objavqivanjem informacija u člancima "Kunić priznao da uz platu prima i honorar" od 31. decembra 2002. godine, "Kunićev priručnik podijelio ministre" od 30. decembra 2002. godine, "Činovnici polažu ispit iz Kunićevog priručnika" od 28. i 29. decembra 2002. godine i "Kunić i Mandić pritišću pravobranioce" od 9. marta 2002. godine, jer je članom 12 Zakona o zaštiti od klevete utvrđen rok za podnošenje tužbe koji je tri mjeseca od dana kada se saznalo za izražavanje odnosno objavqivanje informacije. S obzirom da su informacije objavljene u dnevnom listu, to se, prema prvostepenom sudu, danom saznawa smatra dan objavqivawa članka u dnevnom listu, pa kako su svi naprijed navedeni članci objavljeni tokom 2002. godine, a tužba u tom dijelu podnesena 27. avgusta 2003. godine, tužbeni zahtjev je neosnovan. Prvostepeni sud odbio je kao neosnovane tužbene zahtjeve tužioca u smislu člana 5 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti od klevete, u odnosu na tekstove "Kunić osporava Ustavni sud" od 14. juna 2001. godine, "Kunić obmanjuje javnost" od 15. juna 2001. godine i "OEBS drumom, Kunić šumom..." od 5. jula 2001. godine. Prvostepeni sud je zakqučio da je osnovan samo dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tekst pod nazivom "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. avgusta 2001. godine. Sud je, naime, na osnovu iskaza stranaka i saslušanog svjedoka Nemanje Zvjerca i novinara Dragana Risojevića, došao do uvjerewa da se radi o informaciji koja nije istinita, koju je novinar objavio a da prethodno nije provjerio da li se radi o istinitoj informaciji. Navedenim tekstom je, po mišljenju suda, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 prenesena neistinita informacija koja se tiče državljanstva tužioca, što predstavlja nezakonitu povredu njegovog ugleda, te da mu je time prouzrokovana šteta koja se ogleda u duševnim patwama zbog povrede časti i ugleda. S obzirom da je apelant, po mišljenju tog suda, odgovoran za prenošenje neistinite informacije, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu pravične naknade za povredu ugleda. Iznos od 2.000 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu u smislu člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva za javno izvinjenje, kao i ostatak postavljenog tužbenog zahtjeva neosnovan. 8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine potvrdio prvostepenu presudu, te naveo da tekst "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. avgusta 2001. godine sadrži neistinitu informaciju. Suprotno navodima u apelantovoj žalbi da je spornim tekstom samo prenesena izjava određenog lica, bez izražavawa stava o istinitosti te izjave, taj sud smatra da je tačno da se najvećim dijelom spornog teksta prenosi izjava Nemanje Zvijerića o njegovoj inicijativi koju je pokrenuo kod Ustavnog suda Republike Srpske, a u vezi sa državljanstvom tužioca, i mogućnost da on vrši funkciju ministra u Vladi RS-a. Međutim, Okružni sud je naveo da posljedwi dio teksta (u kom, između ostalog, stoji: "...ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz kwige hrvatskih državljana...") ne predstavlja prenošenje izjave nekog lica, već komentar autora teksta, koji implicira istinitost tvrdwi da je tužilac strani državljanin, a time i nezakonitost njegovog imenovawa za ministra u Vladi RS-a. Slijedom navedenog, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i zakqučio da je tužiocu, prenošenjem neistinitog izražavawa, prouzrokovana šteta, koja se ogledala u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, u smislu odredbe člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. 10. Obrazlažući svoje navode u pogledu prava na slobodu izražavawa, apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio potpuno istinitu informaciju, u osnovi izbjegavajući da iznese svoje sopstvene stavove i komentare u vezi sa tom informacijom. Naime, apelant ističe da je u konkretnom slučaju riječ o informaciji da je "Š...Ć Direktor računovodstvenog centra male privrede RS, Nemawa Zvijerac, pokrenuo pred Ustavnim sudom RS inicijativu o ocjeni ustavnosti imenovawa Petra Kunića na funkciju ministra. Š...Ć Kunićevim imenovanjem Š...Ć prekršeno je više članova Ustava, jer je za ministra imenovan državljanin Republike Hrvatske". Apelant takođe navodi da na osnovu utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju ne može da se zakquči da postoji kleveta, jer ne postoji uslov neistinitosti izražavawa, u smislu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. 11. Apelant smatra da u ovom slučaju nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih". Naime, granice prihvatqive kritike su mnogo šire u odnosu na političare kao takve, nego u odnosu na druga lica. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužilac, neizbježno i svjesno se izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije. 12. Povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelant vidi u tome što je tužilac na ročištu od 27. avgusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao printanog medija, koji nema svojstvo pravnog lica (član 291 ZPP-a), tužio apelanta. Apelant ističe da sud na ročištu, niti kasnije tokom postupka, nije donio odluku u vezi sa pomenutim preinačavanjem. Apelant, sem toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačavanju tužbe, u smislu člana 57 stav 2 ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačavanju, takođe u smislu člana 57 stav 2 ZPP-a. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kog je proizašao zakqučak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužiocu prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga koji su dati u obrazloženju presude. 14. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10 Evropske konvencije. U obrazloženju presude navedeni su razlozi zbog kojih je tužiocu dosuđena nematerijalna šteta, kao pravična i razumna satisfakcija. 15. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opšti dio Član 1 Ovim zakonom uređuju se prihvatqiva ograničewa slobode izražavawa u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavawa, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; Š...Ć. Odgovornost za klevetu Član 5 Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavawa nečeg neistinitog, identifi - kujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavawa, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavawa, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Lice iz stava 1 ovog člana odgovorno je za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1 ovog člana odgovorno je za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavawa ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemarilo neistinitost izražavawa. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Član 6 (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljewa ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno da iznosi ili pronosi izražavanje, ili iznosi ili pronosi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavawa bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavawa Član 8 Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu koja je uzrokovana navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito ukqučujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. Rokovi zastarjelosti Član 12 Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužilac saznao ili mogao da sazna za izražavanje i identitet lica koje je prouzrokovalo štetu i ni u kom slučaju ne može da se produži nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć" 17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, i 39/03) "Član 154 (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Š...Ć. Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i ciqu kome služi ta naknada, ali i o tome da se wome ne pogoduje težwama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 23. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačavanje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 66 ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklawawa nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi, prvostepeni sud je zakqučio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačavanju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica. 24. Dakle, apelant je, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoqstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). 25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji mawkaju prima fa cie dokazi koji sa dovoqnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima fa cie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. U odnosu na apelantove navode o povredi člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je predmet osporavawa apelacijom Presuda Okružnog suda broj Gž-657/04 od 16. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 19. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u odnosu na ovaj dio navoda, apelacija ispuwava uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) h) Slobodu izražavawa." Član 10 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavawa. Ovo pravo ukqučuje slobodu mišljewa i slobodu primawa i prenošewa informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da ukqučuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničewima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavawa nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavawa širewa povjerqivih informacija ili u interesu očuvawa autoriteta i nepristrasnosti sudstva." 30. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavawa neophodan preduslov za funkcionisanje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga jemstvo svih drugih qudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantovanim qudskim pravima i slobodama, sudovi moraju da vode računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavawa, s ciljem zaštite nekog drugog qudskog prava zajamčenog ustavom, može da bude tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dozvoljen samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavawa i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od kqučnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamovanih qudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavawa apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno qudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu da budu apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantovanih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su kqučna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničewa, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 33. Član 10 Evropske konvencije je strukturisan tako da prvi stav definiše zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može da se miješa u uživanje slobode izražavawa. 34. Za član 10 Evropske konvencije karakteristično je da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavawa, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema wima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za qudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno da se napomene da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1 tačka a). Evropski sud za qudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za qudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kom je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kom je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije. 35. Kako su i Evropski sud za qudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljewa (vrednosne ocjene), zato što postojanje činjenice može da se dokaže, a za istinu na osnovu vrednosne ocjene ne može da se da dokaz (vidi Evropski sud za qudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za qudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman ciq, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješawa u slobodu izražavawa može da se primijeni samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavawa uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivawa prava na slobodu izražavawa. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničavawa slobode izražavawa uveden je zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, sem toga što detaqno razrađuju uslove za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uslove za primjenu tih odredbi i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 37. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8 Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uslov, propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavawa. Shodno mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije podnošewa tužbe. Sem toga, shodno odredbama člana 5 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitawa od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu koja je izazvana iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavawa. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu koja je nanesena nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavawa. U skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast može da se miješa u ostvarivanje slobode izražavawa samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima ciq da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju da slijede ova tri uslova kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavawa. U predmetu To lstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za qudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za qudska prava je zakqučio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10 Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora da bude razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, wihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavawa od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 40. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošewa štete njegovom ugledu, pa je jasno da je ciq miješawa zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman ciq. 41. Ustavni sud još mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna ciqu koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "ciq" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je da se dokaže da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavawa, zaštićeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10 stav 2 Evropske konvencije. 42. Ustavni sud je već naglasio da postojanje činjenica može da se dokaže, ali istinitost vrednosnih ocjena nije nešto za šta mogu da se daju dokazi. Sporno izražavanje sadrži činjenične navode o tome da je tužilac hrvatski državljanin. U spornom izražavanju je, između ostalog, navedeno da "ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz kwige hrvatskih državljana", a čime apelant implicira istinitost tvrdwi da je tužilac hrvatski državljanin, a samim tim i nezakonitost njegovog imenovawa za ministra u Vladi Republike Srpske. 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman ciq novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanta da prethodno provjeri s tužiocem podatke koje je namjeravao da objavi u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dopušta pokretanje pitawa o eventualnim nezakonitim ponašawima javnih službenika ne može da se brani iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na wihov ugled i koje, zbog toga, ne mogu da se smatraju kritikom koju su oni dužni da tolerišu s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavawa ne sadrže iskqučivo vrednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao da pruži dokaze. 44. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiočevog prava na ugled. Takođe, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavawa. Ustavni sud ne smatra da može da se zakquči da su redovni sudovi izašli van dozvoljenog stepena slobodne procjene. 45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu izražavawa iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu koja je nanesena tužiočevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo ciq da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2457/06, rješavajući apelaciju NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE V. Uvod 1. NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine. VI. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Petra Kunića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. jula 2008. godine, a Osnovni sud 12. septembra 2008. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužilac je 13. septembra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi naknade nematerijalne štete, povodom, kako je navedeno, povrede njegovog ugleda učinjenog javnim iznošenjem neistine u više tekstova objavljenih u listu "Nezavisne novine". Tužilac je predložio da sud obaveže apelanta da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 30.000 KM, sa kamatama i troškovima postupka. S druge strane, apelant je tokom postupka osporavao tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući da se u svim tekstovima na koje se tužilac poziva u tužbi radi o krajnje korektnoj interpretaciji tekstova, te da je u spornim tekstovima, prema Zakonu o informiranju, apelant prenio mišljenje glavnih aktera događaja. Osim toga, apelant je stavio prigovor da je tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 12. Zakona o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01), jer je tužilac u toku postupka izvršio subjektivno preinačenje tužbe na strani tužene. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000 KM sa kamatom, počevši od 13. januara 2004. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva presude tužilac je odbio višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantovu obavezu da se po okončanom postupku javno izvine tužiocu zbog svih do sada objavljenih kleveta. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je tužilac kao tuženog označio "Nezavisne novine" Banja Luka, da bi po apelantovom prigovoru da tako označeni tuženi nema stranačku sposobnost, na pripremnom ročištu za glavnu raspravu tužilac tačno označio naziv apelanta kao pravnog lica, u smislu odredbe člana 53. a u vezi sa čl. 334. i 454. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Taj sud je prihvatio da se ne radi o novom označavanju tuženog u smislu subjektivnog preinačenja tužbe da bi bio potreban njegov pristanak, a tome ide u prilog i činjenica da se apelant upustio u raspravljanje. U pogledu apelantovog stava da je tužba podnesena neblagovremeno, Osnovni sud smatra da je on djelomično osnovan, i to u vezi sa objavljivanjem informacija u člancima "Kunić priznao da uz platu prima i honorar" od 31. decembra 2002. godine, "Kunićev priručnik podijelio ministre" od 30. decembra 2002. godine, "Činovnici polažu ispit iz Kunićevog priručnika" od 28. i 29. decembra 2002. godine i "Kunić i Mandić pritišću pravobranioce" od 9. marta 2002. godine, jer je članom 12. Zakona o zaštiti od klevete utvrđen rok za podnošenje tužbe koji je tri mjeseca od dana kada se saznalo za izražavanje odnosno objavljivanje informacije. S obzirom da su informacije objavljene u dnevnom listu, to se, prema prvostepenom sudu, danom saznanja smatra dan objavljivanja članka u dnevnom listu, pa kako su svi naprijed navedeni članci objavljeni tokom 2002. godine, a tužba u tom dijelu podnesena 27. augusta 2003. godine, tužbeni zahtjev je neosnovan. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve tužioca u smislu člana 5. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete, u odnosu na tekstove "Kunić osporava Ustavni sud" od 14. juna 2001. godine, "Kunić obmanjuje javnost" od 15. juna 2001. godine i "OEBS drumom, Kunić šumom..." od 5. jula 2001. godine. Prvostepeni sud je zaključio da je osnovan samo dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tekst pod nazivom "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. augusta 2001. godine. Sud je, naime, na osnovu iskaza stranaka i saslušanog svjedoka Nemanje Zvjerca i novinara Dragana Risojevića, došao do uvjerenja da se radi o informaciji koja nije istinita, koju je novinar objavio a da prethodno nije provjerio radi li se o istinitoj informaciji. Navedenim tekstom je, po mišljenju suda, prenesena neistinita informacija koja se tiče državljanstva tužioca, što predstavlja nezakonitu povredu njegovog ugleda, te da mu je time prouzrokovana šteta koja se ogleda u duševnim patnjama zbog povrede časti i ugleda. S obzirom da je apelant, po mišljenju tog suda, odgovoran za prenošenje neistinite informacije, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu pravične naknade za povredu ugleda. Iznos od 2.000 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva za javno izvinjenje, kao i ostatak postavljenog tužbenog zahtjeva neosnovan. 8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine potvrdio prvostepenu presudu, te naveo da tekst "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. augusta 2001. godine sadrži neistinitu informaciju. Suprotno navodima u apelantovoj žalbi da je spornim tekstom samo prenesena izjava određenog lica, bez izražavanja stava o istinitosti te izjave, taj sud smatra da je tačno da se najvećim dijelom spornog teksta prenosi izjava Nemanje Zvijerića o njegovoj inicijativi koju je pokrenuo kod Ustavnog suda Republike Srpske, a u vezi sa državljanstvom tužioca, i mogućnost da on vrši funkciju ministra u Vladi RS-a. Međutim, Okružni sud je naveo da posljednji dio teksta (u kojem, između ostalog, stoji: "...ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana...") ne predstavlja prenošenje izjave nekog lica, već komentar autora teksta, koji implicira istinitost tvrdnji da je tužilac strani državljanin, a time i nezakonitost njegovog imenovanja za ministra u Vladi RS-a. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i zaključio da je tužiocu, prenošenjem neistinitog izražavanja, prouzrokovana šteta, koja se ogledala u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. 10. Obrazlažući svoje navode u pogledu prava na slobodu izražavanja, apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio potpuno istinitu informaciju, u osnovi izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove i komentare u vezi sa tom informacijom. Naime, apelant ističe da je u konkretnom slučaju riječ o informaciji da je "Š...Ć Direktor računovodstvenog centra male privrede RS, Nemanja Zvijerac, pokrenuo pred Ustavnim sudom RS inicijativu o ocjeni ustavnosti imenovanja Petra Kunića na funkciju ministra. Š...Ć Kunićevim imenovanjem Š...Ć prekršeno je više članova Ustava, jer je za ministra imenovan državljanin Republike Hrvatske". Apelant također navodi da se na osnovu utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju ne može zaključiti da postoji kleveta, jer ne postoji uvjet neistinitosti izražavanja, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete. 11. Apelant smatra da u ovom slučaju nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih". Naime, granice prihvatljive kritike su mnogo šire u odnosu na političare kao takve, nego u odnosu na druga lica. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužilac, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije. 12. Povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je tužilac na ročištu od 27. augusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao printanog medija, koji nema svojstvo pravnog lica (član 291. ZPP-a), tužio apelanta. Apelant ističe da sud na ročištu, niti kasnije tokom postupka, nije donio odluku u vezi sa spomenutim preinačenjem. Apelant, osim toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačenju tužbe, u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, također u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg je proizašao zaključak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužiocu prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude. 14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10. Evropske konvencije. U obrazloženju presude navedeni su razlozi zbog kojih je tužiocu dosuđena nematerijalna šteta, kao pravična i razumna satisfakcija. 15. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Opći dio Član 1. Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; Š...Ć. Odgovornost za klevetu Član 5. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć. Izuzeci od odgovornosti Član 6. (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć. Obaveza ublažavanja Član 8. Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom. Rokovi zastarjelosti Član 12. Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužilac saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć" 17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, i 39/03) "Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Š...Ć. Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." 18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 22. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 23. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 66. ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica. 24. Dakle, apelant je, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). 25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji manjkaju prima fa cie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima fa cie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 27. U odnosu na apelantove navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Gž-657/04 od 16. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 19. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. augusta 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na ovaj dio navoda, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) h) Slobodu izražavanja." Član 10. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od ra dio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda." 30. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje. 31. Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda. 32. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. 33. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. 34. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1. tačka a). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije. 35. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. 36. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 37. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uvjet, propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja. 38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu To lstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, To lstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu". 39. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. 40. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj. 41. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije. 42. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži činjenične navode o tome da je tužilac hrvatski državljanin. U spornom izražavanju je, između ostalog, navedeno da "ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana", a čime apelant implicira istinitost tvrdnji da je tužilac hrvatski državljanin, a samim tim i nezakonitost njegovog imenovanja za ministra u Vladi Republike Srpske. 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanta da prethodno provjeri s tužiocem podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. 44. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiočevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti da su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene. 45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu". 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2661/06, rješavajući apelaciju Ivana Karačića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Karačića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru, broj P-1848/97-I. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ivan Karačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. rujna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1848/07-I. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 3. siječnja 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog je suda naknadno, 3. rujna 2008. godine, zatražena dostava na uvid spis broj P-1848/07-I. 3. Općinski je sud dostavio odgovor 9. veljače 2007. godine, a traženi spis 6. listopada 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 24. studenoga 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. rujna 1997. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih Frane Prskala i dr. radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću i izdavanja tabularne isprave. 7. U tužbi je apelant naveo da je 14. listopada 1982. godine ugovorom o prodaji kupio predmetne nekretnine od Marijana Prskala i od toga nadnevka se nalazi u njihovom zakonitom i savjesnom posjedu. Apelant je dalje naveo da su predmetne nekretnine pripale tuženom Marijanu Prskalu pod brojem 5, prema usmenome dogovoru nasljednika o fizičkoj diobi nad predmetnim nekretninama. Budući da Marijan Prskalo u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik prodatih nekretnina, apelant je predmetnom tužbom tužio sve suvlasnike i tražio da sud utvrdi da je temeljem dosjelosti postao vlasnikom označenih nekretnina, pa su tuženi dužni apelantovo pravo vlasništva priznati i trpjeti da se brišu iz zemljišnih knjiga kao suvlasnici predmetnih nekretnina uz istodobni upis apelanta kao vlasnika tih nekretnina na temelju pravomoćne presude. 8. Tužba je 23. rujna 1997. godine dostavljena tuženima na odgovor. Apelant je 16. listopada 1997. godine u pripremnome podnesku naveo kako je prilikom dostave tužbe na odgovor trećetuženome i četvrtotuženome na poštanskoj dostavnici naznačeno da su nepoznati na naznačenoj adresi. S tim u svezi je obavijestio sud da navedeni tuženi žive i na drugoj naznačenoj adresi, pa je predložio da im se tužba dostavi i na te adrese. U prilogu je dostavio kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine i zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je 29. listopada 1997. godine u novom pripremnom podnesku predložio sudu da se na raspravu, zakazanu za 20. studeni 1997. godine, pozovu određeni svjedoci. 9. Na raspravu koja je održana 20. studenoga 1997. godine prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu došli, iako je dostava poziva bila uredna. Apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na petotuženoga, a za ostale je predložio da sud donese presudu zbog izostanka. Sud je donio rješenje da se u odnosu na petotuženoga tužba smatra povučenom. U odnosu na ostale tužene sud je donio Presudu zbog izostanka broj P-1884/07 od 20. studenoga 1997. godine, kojom je prihvaćen apelantov tužbeni zahtjev. 10. Drugotuženi je 23. prosinca 1997. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, navodeći da je bio u bolnici kada je presuda donesena. Također je naveo da je prvotuženi Frane Prskalo umro 1986. godine, a prema spisu dostava poziva za raspravu je uredno iskazana mada njegovi nasljednici nisu tuženi. Četvrtotuženi je također, 30. prosinca 1997. godine, podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 navodeći da nije mogao doći, iako je bio uredno obaviješten o zakazanoj raspravi, jer je imao temperaturu. 11. Apelant je 3. kolovoza 1998. godine pripremnim podneskom obavijestio sud da se ne protivi prijedlozima za povrat u pređašnje stanje koje su izjavili drugotuženi i četvrtotuženi. Pored toga, apelant je izvršio subjektivnu preinaku tužbe tako što je umjesto umrloga Frane Prskala označio kao tužene njegove univerzalne sukcesore, to jeste njegovu djecu kao tužene od 1 do 5, te svoju tužbu proširio na Marijana Prskala, kao devetotuženoga, koji je zemljišno-knjižni suvlasnik na predmetnim nekretninama. 12. Sud je zakazao sljedeću raspravu za 1. listopad 1998. godine. Prije početka rasprave sud je konstatirao da punomoćnik četvrtotuženoga nema urednu punomoć za zastupanje, pa mu je sud rješenjem odredio rok od tri dana za dostavu ovlasti za zastupanje i raspravu odgodio na neodređeno vrijeme. Apelant je 10. prosinca 1998. godine, postupajući po dopisu suda od 4. prosinca 1998. godine, obavijestio sud da je točna adresa za sedmotuženu Katu Prskalo. 13. Apelant je pismenim podnescima od 18. veljače, 18. ožujka i 29. travnja 1999. godine molio sud da zakaže raspravu u predmetu. Potom je 5. svibnja 1999. godine povukao tužbu u odnosu na jednu od tuženih zato što je umrla, a njen sin je već označen kao tuženi, te je ponovo zamolio sud da zakaže raspravu. Takve zahtjeve sudu apelant je poslao i 25. svibnja, 14. lipnja, 12. kolovoza, 30. rujna, 27. listopada i 5. studenoga 1999. godine. 14. Na ročištu koje je održano 28. ožujka 2000. godine sud je konstatirao da se poziv za raspravu za prvotuženoga Franu Prskala vratio s napomenom da je umro, u vezi s čim je apelant istaknuo da je svojim podneskom od 3. kolovoza 1998. godine izvršio preinaku tužbe tako što je kao tužene označio nasljednike Frane Prskala. Sud je raspravu odložio, a nova je zakazana za 20. travanj 2000. godine. 15. Na zakazanoj raspravi 20. travnja 2000. godine sud je konstatirao da se poziv za tuženu Ivu Prskalo vratio s napomenom "umrla", da je za tuženu Katu Prskalo apelant povukao tužbu, dok se poziv za Nadu Prskalo vratio s napomenom da "ne prima to", a za Ružu Prskalo da je nema na označenoj adresi. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme, a apelantu je dat rok od 15 dana da uredi tužbu. 16. Apelant je pismenim podneskom od 8. veljače 2001. godine dostavio adrese za tužene Nadu Prskalo i Ružu Prskalo, te zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je ponovno 23. listopada 2001. godine pripremnim podneskom molio sud da zakaže raspravu. 17. Općinski je sud 30. siječnja 2002. godine održao raspravu na kojoj je konstatirano da je prvotužena Iva Prskalo umrla, za trećetuženoga je poziv primila susjeda, četvrtotužena je odbila primiti poziv, petotužena ne živi na datoj adresi, za devetotuženoga je pristupio odvjetnik, a za ostale tužene nitko nije došao iako su uredno obaviješteni. Apelantov punomoćnik je predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme, jer će apelant u odnosu na neke tužene povući tužbu. Sud je raspravu odgodio na neodređeno vrijeme, uz napomenu da će nova biti zakazana po prijedlogu apelanta. 18. Apelant je 19. veljače 2002. godine pripremnim podneskom, kojega je dostavio sudu, označio tužene sukladno nalogu suda od 30. siječnja 2002. godine. Na ročištu održanom 7. svibnja 2002. godine sud je konstatirao kako nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave (bilo zato što poziv nije uručen ili zato što nije bilo poštanske povratnice za tužene), pa je zakazana rasprava odgođena i nova zakazana za 4. lipanj 2002. godine. Prije toga ročišta, 6. svibnja 2002. godine, drugotuženi Mato Prskalo je pismenim podneskom obavijestio sud da ne prihvaća povlačenje tužbe u odnosu na njega i predložio je da se tužba u odnosu na njega odbaci kao nedopuštena. 19. Na ročištu održanom 4. lipnja 2002. godine sud je konstatirao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za njegovo održavanje. Sud je rješenjem raspravu odgodio, s tim što će nova biti zakazana kada apelant dostavi adresu za prvotuženoga Ivana Prskala. Nakon toga, apelant je 11. lipnja 2002. godine pismenim podneskom dostavio traženu adresu i zamolio sud da zakaže raspravu. 20. Sud je na ročištu 18. rujna 2002. godine konstatirao da dostava poziva za određene tužene nije uredno iskazana, pa je novu raspravu zakazao za 22. listopad 2002. godine, s tim što je tužene od broja 1 do broja 4 trebalo pozvati prema adresama koje je apelant dostavio podneskom od 11. lipnja 2002. godine. Na raspravi održanoj 22. listopada 2002. godine za prvotuženu nije vraćena potvrda o prijemu poziva, pa je apelant predložio da se postupak umirovi do izjašnjenja njegovoga odvjetnika i do pribavljanja adrese za prvotuženu. Sud je donio rješenje prema kojemu postupak miruje od 22. listopada 2002. godine, a nastavit će se po prijedlogu bilo koje parnične stranke. Apelant je 23. siječnja 2003. godine podnio sudu prijedlog za nastavak parničnoga postupka. 21. Na ročištu održanom 7. listopada 2003. godine apelant je predložio da se rasprava odloži kako bi mu se dala mogućnost da podnese novu tužbu s obzirom na stanje u spisu i predložio je da se saslušaju dva svjedoka. Sud je usvojio apelantov prijedlog i novu raspravu zakazao za 18. studeni 2003. godine. Međutim, sud je 5. studenoga 2003. godine donio rješenje da se zakazano ročište neće održati, zato što je stupio na snagu novi Zakon o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je reguliran postupak vođenja parničnoga postupka koji je započet pred prvostupanjskim sudom prije stupanja na snagu ZPP, te da će o nadnevku zakazivanja pripremnoga ročišta stranke biti obaviještene pismenim putem. 22. Apelant je 21. veljače 2005. godine molio sud da predmet uzme u rad. Predsjednik suda je 22. veljače 2005. godine obavijestio apelanta da je izvršio uvid u spis, te je riješeno da se predmetu treba dati prioritet. Nakon toga apelant je 21. travnja 2005. godine ponovno zamolio sud da se predmet uzme u rad i da se zakaže ročište. Sud je 20. svibnja 2005. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnoga ročišta za 8. rujan 2005. godine. 23. U zapisniku o pripremnome ročištu od 8. rujna 2005. godine je navedeno da je apelant izjavio da je podneskom od 25. kolovoza 2005. godine zbog smrti Frane Prskala označio njegove nasljednike kao tužene zbog čega je došlo do preinačenja tužbe i predložio je da se novooznačenim tuženima dostavi tužba i pripremni podnesak od 25. kolovoza 2005. godine na izjašnjenje stupaju li u ovu parnicu i da dostave odgovor na tužbu. Odvjetnik Marijana Prskala je izjavio da nije u mogućnosti izjasniti se o spajanju spisa broj P-1848/97-I sa spisom broj P-1297/03-I, koji je formiran po tužbi apelanta protiv Marijana Prskala, bez konzultiranja sa svojim klijentom. Pošto je Frane Prskalo umro, a nema punomoćnika, sud je donio Rješenje broj P-1848/97-I od 8. rujna 2005. godine da se postupak prekida. Sud je zaključio da će o spajanju predmeta odlučiti naknadno, pošto se o tome pismeno izjasni punomoćnik Marijana Prskala i dostavi valjanu punomoć za zastupanje. 24. Apelant je 23. prosinca 2005. godine, 14. rujna i 6. prosinca 2006. godine i 13. veljače 2007. godine pismenim podneskom molio sud da nastavi postupak i održi pripremno ročište. 25. Sud je na ročištu od 27. ožujka 2007. godine konstatirao da se rasprava odlaže za 26. travanj 2007. godine jer za tuženoga Iliju Prskala dostava nije bila uredna, zbog čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pripremnoga ročišta. Na ročištu od 26. travnja 2007. godine apelant je u odnosu na primjedbu poštanskoga dostavljača da adresa nije potpuna za tuženoga Mirka Prskala potvrdio da je adresa točna i da ga se ponovno pozove. Sud je novo ročište zakazao za 12. lipanj 2007. godine, s tim da osmotuženoga Iliju Prskala treba pozvati preko MUP-a. 26. Na ročištu održanom 3. rujna 2007. godine sud je riješio da neće spajati spise broj P-1848/97-I i broj P-1297/03-I. 27. Općinski je sud 17. rujna 2007. godine donio rješenje polazeći od činjenice da se tuženi nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji BiH, da ih zbog toga poziva da u roku od 15 dana od dostave rješenja postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji BiH, a ukoliko to ne učine sud će im postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome će obavijestiti stranke. 28. Na ročištu od 1. veljače 2008. godine pošto su se pozivi za ročište vratili uz napomenu pošte "ne prima" apelant je predložio da se pozivi upute ponovo diplomatskim putem, jer su adrese točne. Sud je donio rješenje kojim se zakazuje pripremno ročište za 4. travanj 2008. godine, na koje treba pozvati tužene uz upozorenje na sva prava i obveze, kao i posljedice izostanka, te pozvati tužene diplomatskim putem, a tuženoga Iliju Prskala pozvati putem MUP-a. Na ročištu od 28. svibnja 2008. godine sud je konstatirao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta (za tužene od 1 do 7 nisu iskazane dostave poziva). 29. Na sljedećem pripremnom ročištu od 29. rujna 2008. godine sud je konstatirao da je u spis uložen podnesak Ministarstva pravde BiH kojim je trebalo uručiti pozive za 1. veljaču 2008. godine i rješenja suda od 17. rujna 2007. godine. Za troje tuženih dostava poziva je bila neuredna jer se nisu nalazili na navedenim adresama. Apelant je precizirao nove adrese za troje tuženih. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa jer nisu bile ispunjene pretpostavke za njegovo održavanje, a da će novo biti zakazano nakon što Ustavni sud izvrši uvid u spis (u postupku po ovoj apelaciji – predmet AP 2661/06) i predmetni spis vrati Općinskom sudu. 30. Prvostupanjska presuda u predmetnome parničnom postupku još nije donesena, tako da postupak do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od 11 godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelant se žali da mu je u predmetnome parničnome postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnome roku, navodeći da je tužbu podnio 1997. godine, a da konačna odluka još nije donesena. Istaknuo je kako je njegov punomoćnik uložio sva dopuštena pravna sredstva kako bi ubrzao rad u konkretnome predmetu, ali su zbog neobjašnjive inercije suda ovaj predmet zanemarili uređujući suci i na njegovo rješenje apelant čeka dugi niz godina. Zbog toga je apelantu narušeno zdravlje, jer je brinući se za sudbinu navedenoga predmeta trpio i duševne bolove. Zato je zatražio da mu Ustavni sud, prema svojoj dosadašnjoj praksi, dosudi naknadu u iznosu od 150 KM za svaku godinu trajanja postupka, odnosno od 5. rujna 1997. godine do dana kada je podnesena apelacija, to jeste 18. rujna 2006. godine. Također je naveo da je zbog predmetnoga administriranja suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru Općinskog suda je navedeno kako je taj sud formiran spajanjem četiri općinska suda, te da je po izvršenoj reformi pravosuđa preuzeo veliki broj predmeta, između kojih je bio i apelantov spis. Nakon uvida u spis, sutkinja zadužena za predmet je navela kako je nakon stupanja na snagu novoga ZPP sud bio dužan u prethodnome ispitivanju tužbe ustanoviti jesu li ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pripremnoga ročišta pa je kod ovakvoga stanja spisa sud mogao ili tužbu odbaciti ili prekinuti postupak kako bi se odlučilo o spajanju predmeta za što je potrebna suglasnost svih stranaka. Posebno je naglasila kako je na duljinu predmetnoga postupka upravo uticalo to što prije podnošenja tužbe nisu pribavljeni podaci o adresama tuženih, a kasnije o nasljednicima i njihovim adresama i ostavinskim postupcima za tužene kako bi tužba bila uredna i kako bi se po urednoj tužbi moglo postupati. Međutim, uredujuća sutkinja preuzimanjem spisa u zatečenom stanju, i to iz 1997. godine, nije mogla uticati na postupak, odnosno nije mogla tužbu odbaciti. Predložila je da se apelacija odbije kao neutemeljena jer se duljina sudskoga postupka može pripisati isključivo apelantu i njegovome načinu vođenja predmetne parnice. Prema novome ZPP teret dokazivanja je na tužitelju, a sud postupa po službenoj dužnosti samo u strogo zakonom propisanim situacijama. V. Relevantni propisi 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnome dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 95. Š...ĆPodnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno kako bi se u svezi s njima moglo postupati. Osobito trebaju sadržavati: Š...Ćzanimanje i prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju Š...Ć. Članak 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska.Š...Ć" 34. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 53. Š...Ć(2) Tužba mora sadržavati: Š...Ć7) druge podatke koje sukladno odredbama članka 334. ovoga zakona mora imati svaki podnesak. Š...Ć Članak 62. stavak 1. Sud odmah nakon prijma tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obvezni odgovor, održavanje pripremnoga ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Članak 77. U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnoga ročišta, Š...Ć Članak 334. Š...Ć(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: Š...Ć prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju Š...Ć. Članak 336. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Š...Ć Članak 338. Š...Ć(2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inozemstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog, odnosno diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 36. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 37. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se žali da nije u mogućnosti u dugom vremenskom razdoblju doći do pravomoćne odluke suda, zbog čega mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnome roku. 38. Na temelju navedenoga, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra da mu je u predmetnome parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 40. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantna načela 41. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 42. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 43. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 44. Ustavni sud opaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut u rujnu 1997. godine, da do dana donošenja ove odluke traje dulje od 11 godina i da traje i dalje, te da je to razdoblje koje će Ustavni sud razmatrati. c) Analiza razumnosti duljine postupka 45. U konkretnom se slučaju radi o postupku radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću, u kojemu je apelant tužio devet suvlasnika na predmetnim nekretninama, tražeći da sud utvrdi da je on temeljem dosjelosti postao vlasnikom predmetnih nekretnina. Iako je radi utvrđivanja činjenica trebalo pozvati i saslušati svih devet tuženih i predložene svjedoke, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenome predmetu. 46. Ustavni sud opaža da je Općinski sud u predmetnome parničnom postupku zakazivao ročišta, koja su stalno odlagana zato što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave, tj. zato što nisu bile dostavljene točne adrese za tužene ili njihove nasljednike. Općinski je sud više puta morao pozvati apelanta da uredi tužbu, odnosno da dostavi potrebne podatke o tuženima i njihove točne adrese. Ustavni sud dalje opaža kako je iz navedenih razloga Općinski sud odlagao rasprave na neodređeno vrijeme dok apelant ne osigura tražene podatke. Pored toga postupak je bio prekinut zbog smrti tuženoga Frane Prskala koji nije imao punomoćnika, a prekid je trajao 18 mjeseci. U svezi sa ovim razdobljem zadužena sutkinja je u odgovoru na apelaciju navela kako je, kao rezervna sutkinja, bila zadužena sa velikim brojem predmeta i kako nije imala slobodan termin zbog već zakazanih rasprava u drugim predmetima. Ustavni sud opaža kako su vremenski intervali između pojedinih ročišta trajali dulje od jedne godine, za šta je kao razloge Općinski sud naveo svoju preopterećenost drugim predmetima. Ustavni sud smatra da je vođenjem postupka na ovaj način, prekidima zbog nepostojanja punomoćnika za jednog tuženog, odlaganjem rasprava na neodređeno vrijeme zbog dostavljanja adresa za neke tužene i dugim vremenskim intervalima između zakazanih ročišta a da raspravljanje nikad nije ni započeto, Općinski sud prilično doprinio ukupnoj duljini konkretnoga postupka. 47. Međutim, Ustavni sud također opaža da je i kod apelanta bilo značajnih propusta u načinu vođenja predmetnoga parničnoga postupka, koji su odlučujuće uticali na njegovu duljinu. Apelant tijekom predmetnoga parničnoga postupka nije uspio osigurati sve relevantne podatke koje tužba i pismeni podnesci sudu moraju sadržavati da bi sud po njima mogao postupati. To se osobito odnosilo na tužene (apelant je prvobitnu tužbu podigao protiv umrlog Frane Prskala), potom na osiguravanje adresa tuženih, podatke o njihovim nasljednicima u slučajevima kada su tuženi umrli. Pored toga na duljinu postupka je uticao i apelantov zahtjev da se postupak umirovi, kako bi on mogao pribaviti izjašnjenje svoga odvjetnika i adresu za prvotuženu. Nakon što je postupak mirovao dulje od jedne godine, apelant je na sljedećem ročištu predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme kako bi mu se dala mogućnost podnošenja nove tužbe obzirom na stanje spisa, te kako bi se saslušala dva svjedoka. U međuvremenu je stupio na snagu novi ZPP, prema kojemu je sud bio dužan provesti postupak iz početka. Međutim, iako je od posljednjega ročišta od 7. listopada 2003. godine pa do pripremnoga ročištu koje je održano po novom ZPP prošla jedna godina i 10 mjeseci, na pripremnome je ročištu postupak prekinut zbog smrti jednoga tuženoga koji nije imao punomoćnika i kako bi se naknadno odlučilo o apelantovome prijedlogu za spajanjem prvobitnoga predmeta sa predmetom u kojemu je tužio Marijana Prskala. Ovakvo apelantovo postupanje se ne može ocijeniti revnosnim, a Ustavni sud smatra da podnošenje tužbe po kojoj se iz procesnih razloga ne može raspravljati i apelantov propust da te procesne razloge otkloni, uključujući i apelantov prijedlog za mirovanje i odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme, predstavlja značajan doprinos duljini trajanja postupka u konkretnom slučaju. 48. Imajući u vidu načine na koje su predmetni postupak vodili sud i apelant, Ustavni sud smatra kako je u konkretnom slučaju doprinos duljini trajanja postupka apelanta kao tužitelja veći od doprinosa suda. Iako je bilo duljih vremenskih intervala između pojedinih zakazanih ročišta, ipak, kada bi ih sud zakazao, ona se nisu mogla održati odnosno postupak se nije mogao zaključiti upravo zbog toga što apelant najčešće nije na vrijeme dostavio imena tuženih, pogotovu ne svih, imena njihovih nasljednika nakon što su neki tuženi umrli, kao i točne adrese za tužene, što je bila zakonska obveza apelanta kao tužitelja. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 42. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupno trajanje postupka od 11 godina, kao i ponašanje nadležnog Općinskog suda i apelanta, Ustavni sud smatra kako ne postoji kršenje apelantovoga prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da je apelantovo ponašanje u većem dijelu odredilo duljinu predmetnoga postupka. Ostali navodi 50. Sukladno zaključku u svezi prava na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, kao i apelantov zahtjev za naknadom nematerijalne štete zbog kršenja ustavnoga prava na suđenje u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnome roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima trajao više od 11 godina u situaciji kada je apelantovo ponašanje odlučujuće uticalo na duljinu toga postupka. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2661/06, rješavajući apelaciju Ivana Karačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Karačića podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Mostaru, broj P-1848/97-I. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ivan Karačić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 18. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1848/07-I. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 3. januara 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je naknadno, 3. septembra 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-1848/07-I. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 9. februara 2007. godine, a traženi spis 6. oktobra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 24. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 5. septembra 1997. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih Frane Prskala i dr. radi utvrđivawa prava svojine dosjelošću i izdavawa tabularne isprave. 7. Apelant je u tužbi naveo da je 14. oktobra 1982. godine ugovorom o prodaji kupio predmetne nekretnine od Marijana Prskala i od tog datuma se nalazi u wihovom zakonitom i savjesnom posjedu. Apelant je dalje naveo da su predmetne nekretnine pripale tuženom Marijanu Prskalu pod brojem 5, prema usmenom dogovoru nasljednika o fizičkoj diobi nad predmetnim nekretninama. Budući da Marijan Prskalo u zemqišnim kwigama nije upisan kao vlasnik prodatih nekretnina, apelant je predmetnom tužbom tužio sve suvlasnike i tražio da sud utvrdi da je na osnovu dosjelosti postao vlasnik označenih nekretnina, pa su tuženi dužni da apelantovo pravo svojine prizna i trpi da se brišu iz zemqišnih kwiga kao suvlasnici predmetnih nekretnina uz istovremeni upis apelanta kao vlasnika tih nekretnina na osnovu pravosnažne presude. 8. Tužba je 23. septembra 1997. godine dostavljena tuženima na odgovor. Apelant je 16. oktobra 1997. godine u pripremnom podnesku naveo da je prilikom dostave tužbe na odgovor trećetuženom i četvrtotuženom na poštanskoj dostavnici naznačeno da su nepoznati na naznačenoj adresi. S tim u vezi obavijestio je sud da navedeni tuženi žive i na drugoj naznačenoj adresi, pa je predložio da im se tužba dostavi i na te adrese. U prilogu je dostavio kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine i zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je 29. oktobra 1997. godine u novom pripremnom podnesku predložio sudu da se na raspravu, zakazanu za 20. novembar 1997. godine, pozovu određeni svjedoci. 9. Na raspravu koja je održana 20. novembra 1997. godine prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu došli, iako je dostava poziva bila uredna. Apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na petotuženog, a za ostale je predložio da sud donese presudu zbog izostanka. Sud je donio rješenje da se u odnosu na petotuženog tužba smatra povučenom. U odnosu na ostale tužene sud je donio Presudu zbog izostanka broj P-1884/07 od 20. novembra 1997. godine, kojom je prihvaćen apelantov tužbeni zahtjev. 10. Drugotuženi je 23. decembra 1997. godine podnio predlog za povraćaj u pređašnje stanje, navodeći da je bio u bolnici kada je presuda donesena. Takođe je naveo da je prvotuženi Frane Prskalo umro 1986. godine, a prema spisu dostava poziva za raspravu je uredno iskazana mada njegovi nasljednici nisu tuženi. Četvrtotuženi je takođe, 30. decembra 1997. godine, podnio predlog za povraćaj u pređašnje stanje, navodeći da nije mogao da dođe, iako je bio uredno obaviješten o zakazanoj raspravi, jer je imao temperaturu. 11. Apelant je 3. avgusta 1998. godine pripremnim podneskom obavijestio sud da se ne protivi predlozima za povraćaj u pređašnje stanje koje su izjavili drugotuženi i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 četvrtotuženi. Pored toga, apelant je izvršio subjektivnu preinaku tužbe tako što je umjesto umrlog Frane Prskala označio kao tužene njegove univerzalne sukcesore, to jeste njegovu djecu kao tužene od 1 do 5, te svoju tužbu proširio na Marijana Prskala, kao devetotuženog, koji je zemqišno-kwižni suvlasnik na predmetnim nekretninama. 12. Sud je zakazao sljedeću raspravu za 1. oktobar 1998. godine. Prije početka rasprave sud je konstatovao da punomoćnik četvrtotuženog nema urednu punomoć za zastupanje, pa mu je sud rješenjem odredio rok od tri dana da dostavi ovlašćenje za zastupanje i raspravu odgodio na neodređeno vrijeme. Apelant je 10. decembra 1998. godine, postupajući po dopisu suda od 4. decembra 1998. godine, obavijestio sud da je tačna adresa za sedmotuženu Katu Prskalo. 13. Apelant je pismenim podnescima od 18. februara, 18. marta i 29. aprila 1999. godine molio sud da zakaže raspravu u predmetu. Zatim je 5. maja 1999. godine povukao tužbu u odnosu na jednu od tuženih zato što je umrla, a njen sin je već označen kao tuženi, te je ponovo zamolio sud da zakaže raspravu. Takve zahtjeve sudu apelant je poslao i 25. maja, 14. juna, 12. avgusta, 30. septembra, 27. oktobra i 5. novembra 1999. godine. 14. Na ročištu koje je održano 28. marta 2000. godine sud je konstatovao da se poziv za raspravu za prvotuženog Franu Prskala vratio s napomenom da je umro, u vezi s čim je apelant istakao da je svojim podneskom od 3. avgusta 1998. godine izvršio preinaku tužbe tako što je kao tužene označio nasljednike Frane Prskala. Sud je raspravu odložio, a nova je zakazana za 20. april 2000. godine. 15. Na zakazanoj raspravi 20. aprila 2000. godine sud je konstatovao da se poziv za tuženu Ivu Prskalo vratio s napomenom "umrla", da je za tuženu Katu Prskalo apelant povukao tužbu, dok se poziv za Nadu Prskalo vratio s napomenom da "ne prima to", a za Ružu Prskalo da je nema na označenoj adresi. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme, a apelantu je dat rok od 15 dana da uredi tužbu. 16. Apelant je pismenim podneskom od 8. februara 2001. godine dostavio adrese za tužene Nadu Prskalo i Ružu Prskalo, te zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je ponovo 23. oktobra 2001. godine pripremnim podneskom molio sud da zakaže raspravu. 17. Opštinski sud je 30. januara 2002. godine održao raspravu na kojoj je konstatovano da je prvotužena Iva Prskalo umrla, za trećetuženog poziv je primila susjetka, četvrtotužena je odbila da primi poziv, petotužena ne živi na datoj adresi, za devetotuženog je pristupio advokat, a za ostale tužene niko nije došao iako su uredno obaviješteni. Apelantov punomoćnik je predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme, jer će apelant u odnosu na neke tužene povući tužbu. Sud je raspravu odgodio na neodređeno vrijeme, uz napomenu da će nova biti zakazana po predlogu apelanta. 18. Apelant je 19. februara 2002. godine pripremnim podneskom, kog je dostavio sudu, označio tužene u skladu s nalogom suda od 30. januara 2002. godine. Na ročištu koje je održano 7. maja 2002. godine sud je konstatovao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave (bilo zato što poziv nije uručen ili zato što nije bilo poštanske povratnice za tužene), pa je zakazana rasprava odgođena i nova zakazana za 4. juni 2002. godine. Prije tog ročišta, 6. maja 2002. godine, drugotuženi Mato Prskalo je pismenim podneskom obavijestio sud da ne prihvata povlačenje tužbe u odnosu na njega i predložio je da se tužba u odnosu na njega odbaci kao nedozvoljena. 19. Na ročištu koje je održano 4. juna 2002. godine sud je konstatovao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za njegovo održavanje. Sud je rješenjem raspravu odgodio, s tim što će nova biti zakazana kada apelant dostavi adresu za prvotuženog Ivana Prskala. Nakon toga, apelant je 11. juna 2002. godine pismenim podneskom dostavio traženu adresu i zamolio sud da zakaže raspravu. 20. Sud je na ročištu 18. septembra 2002. godine konstatovao da dostava poziva za određene tužene nije uredno iskazana, pa je novu raspravu zakazao za 22. oktobar 2002. godine, s tim što je tužene od broja 1 do broja 4 trebalo pozvati prema adresama koje je apelant dostavio podneskom od 11. juna 2002. godine. Na raspravi održanoj 22. oktobra 2002. godine za prvotuženu nije vraćena potvrda o prijemu poziva, pa je apelant predložio da se postupak umirovi dok se izjasni njegov advokat i dok pribavi adresu za prvotuženu. Sud je donio rješenje shodno kom postupak miruje od 22. oktobra 2002. godine, a nastaviće se po predlogu bilo koje parnične stranke. Apelant je 23. januara 2003. godine podnio sudu predlog za nastavak parničnog postupka. 21. Na ročištu koje je održano 7. oktobra 2003. godine apelant je predložio da se rasprava odloži kako bi mu se dala mogućnost da podnese novu tužbu s obzirom na stanje u spisu i predložio je da se saslušaju dva svjedoka. Sud je usvojio apelantov predlog i novu raspravu zakazao za 18. novembar 2003. godine. Međutim, sud je 5. novembra 2003. godine donio rješenje da se zakazano ročište neće održati, zato što je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) kojim je regulisan postupak vođewa parničnog postupka koji je započet pred prvostepenim sudom prije stupawa na snagu ZPP, te da će o datumu zakazivawa pripremnog ročišta stranke biti obaviještene pismenim putem. 22. Apelant je 21. februara 2005. godine molio sud da predmet uzme u rad. Predsjednik suda je 22. februara 2005. godine obavijestio apelanta da je izvršio uvid u spis, te je riješeno da predmetu treba da se da prioritet. Nakon toga apelant je 21. aprila 2005. godine ponovo zamolio sud da se predmet uzme u rad i da se zakaže ročište. Sud je 20. maja 2005. godine donio rješenje da se zakaže pripremno ročište za 8. septembar 2005. godine. 23. U zapisniku o pripremnom ročištu od 8. septembra 2005. godine navedeno je da je apelant izjavio da je podneskom od 25. avgusta 2005. godine zbog smrti Frane Prskala označio njegove nasljednike kao tužene zbog čega je došlo do preinačavawa tužbe i predložio je da se novooznačenim tuženima dostavi tužba i pripremni podnesak od 25. avgusta 2005. godine na izjašnjenje da li stupaju u ovu parnicu i da dostave odgovor na tužbu. Advokat Marijana Prskala je izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni o spajanju spisa broj P-1848/97-I sa spisom broj P-1297/03-I, koji je formiran po tužbi apelanta protiv Marijana Prskala, bez konsultacije sa svojim klijentom. Pošto je Frane Prskalo umro, a nema punomoćnika, sud je donio Rješenje broj P-1848/97-I od 8. septembra 2005. godine da se postupak prekida. Sud je zakqučio da će o spajanju predmeta odlučiti naknadno pošto se o tome pismeno izjasni punomoćnik Marijana Prskala i dostavi valjanu punomoć za zastupanje. 24. Apelant je 23. decembra 2005. godine, 14. septembra i 6. decembra 2006. godine i 13. februara 2007. godine pismenim podneskom molio sud da nastavi postupak i održi pripremno ročište. 25. Sud je na ročištu od 27. marta 2007. godine konstatovao da se rasprava odlaže za 26. april 2007. godine jer za tuženog Iliju Prskala dostava nije bila uredna, zbog čega nisu ispunjene procesne pretpostavke da se održi pripremno ročište. Na ročištu od 26. aprila 2007. godine apelant je u odnosu na primjedbu poštanskog dostavljača da adresa nije potpuna za tuženog Mirka Prskala potvrdio da je adresa tačna i da ga se ponovo pozove. Sud je novo ročište zakazao za 12. juni 2007. godine, s tim da osmotuženi Ilija Prskalo treba da se pozove preko MUP-a. 26. Na ročištu koje je održano 3. septembra 2007. godine sud je riješio da neće spajati spise broj P-1848/97-I i broj P-1297/03-I. 27. Opštinski sud je 17. septembra 2007. godine donio rješenje polazeći od činjenice da se tuženi nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji BiH, da ih zbog toga poziva da u roku od 15 dana od dostavljanja rješewa postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji BiH, a ukoliko to ne učine sud će im postaviti privremenog zastupnika ovlašćenog da prima pismena i o tome će obavijestiti stranke. 28. Na ročištu od 1. februara 2008. godine pošto su se pozivi za ročište vratili uz napomenu pošte "ne prima" apelant je predložio da se pozivi upute ponovo diplomatskim putem, jer su adrese tačne. Sud je donio rješenje kojim se zakazuje pripremno ročište za 4. april 2008. godine, na koje treba da se pozovu tuženi uz upozorenje na sva prava i obaveze, kao i posljedice izostanka, te da se pozovu tuženi diplomatskim putem, a tuženi Ilija Prskalo da se pozove putem MUP-a. Na ročištu od 28. maja 2008. godine sud je konstatovao da nisu ispunjene procesne pretpostavke da se održi ročište (za tužene od 1 do 7 nisu iskazane dostave poziva). 29. Na sljedećem pripremnom ročištu od 29. septembra 2008. godine sud je konstatovao da je u spis uložen podnesak Ministarstva pravde BiH kojim je trebalo da se uruče pozivi za 1. februar 2008. godine i rješewa suda od 17. septembra 2007. godine. Za troje tuženih dostava poziva bila je neuredna jer se nisu nalazili na navedenim adresama. Apelant je precizirao nove adrese za troje tuženih. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa jer nisu bile ispunjene pretpostavke za njegovo održavanje, a da će novo biti zakazano nakon što Ustavni sud izvrši uvid u spis (u postupku po ovoj apelaciji - predmet AP 2661/06) i predmetni spis vrati Opštinskom sudu. 30. Prvostepena presuda u predmetnom parničnom postupku još nije donesena, tako da postupak do dana donošewa odluke Ustavnog suda traje više od 11 godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelant se žali da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1997. godine, a da konačna odluka još nije donesena. Istakao je da je njegov punomoćnik uložio sva dozvoljena pravna sredstva kako bi ubrzao rad u konkretnom predmetu, ali su zbog neobjašwive inercije suda ovaj predmet zanemarile uređujuće sudije i na njegovo rješenje apelant čeka dugi niz godina. Zbog toga je apelantu narušeno zdravlje, jer je brinući se za sudbinu navedenog predmeta trpio i duševne bolove. Zato je zatražio da mu Ustavni sud, shodno svojoj dosadašwoj praksi, dosudi naknadu u iznosu od 150 KM za svaku godinu trajawa postupka, odnosno od 5. septembra 1997. godine do dana kada je podnesena apelacija, to jeste 18. septembra 2006. godine. Takođe je naveo da je zbog predmetnog administrirawa suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru Opštinskog suda navedeno je da je taj sud formiran spajanjem četiri opštinska suda, te da je po izvršenoj reformi pravosuđa preuzeo veliki broj predmeta, između kojih je bio i apelantov spis. Nakon uvida u spis, sudija zadužena za predmet je navela da je nakon stupawa na snagu novog ZPP sud bio dužan da u prethodnom ispitivanju tužbe ustanovi da li su ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pripremnog ročišta pa je kod ovakvog stawa spisa sud mogao tužbu ili da odbaci ili da prekine postupak kako bi se odlučilo o spajanju predmeta za što je potrebna saglasnost svih stranaka. Posebno je naglasila da je na dužinu predmetnog postupka upravo uticalo to što prije podnošewa tužbe nisu pribavljeni podaci o adresama tuženih, a kasnije o nasljednicima i wihovim adresama i ostavinskim postupcima za tužene kako bi tužba bila uredna i kako bi po urednoj tužbi moglo da se postupa. Međutim, uredujuća sudija preuzimanjem spisa u zatečenom stanju, i to iz 1997. godine, nije mogla da utiče na postupak, odnosno nije mogla tužbu da odbaci. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana jer dužina sudskog postupka može da se pripiše iskqučivo apelantu i njegovom načinu vođewa predmetne parnice. Shodno novom ZPP teret dokazivawa je na tužiocu, a sud postupa po službenoj dužnosti samo u strogo zakonom propisanim situacijama. V. Relevantni propisi 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 95 Š...ĆPodnesci moraju da budu razumqivi i moraju da sadrže sve ono što je potrebno da bi u vezi s wima moglo da se postupa. Naročito treba da sadrže: Š...Ćzanimanje i prebivalište odnosno boravište stranaka, wihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju Š...Ć. Član 98 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi po njemu moglo da se postupi, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može da ga pozove u sud ili da mu vrati podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odrediće rok za ponovno podnošenje podneska.Š...Ć" 34. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 53 Š...Ć(2) Tužba mora da sadrži: Š...Ć7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334 ovog zakona mora da ima svaki podnesak. Š...Ć Član 62 stav 1 Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 77 U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, Š...Ć Član 334 Š...Ć(2) Podnesci moraju da budu razumqivi i moraju da sadrže sve ono što je potrebno da bi u vezi s wima moglo da se postupi. Naročito treba da sadrže: Š...Ć prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, wihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju Š...Ć. Član 336 Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi po njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba da se ispravi ili dopuni i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. Š...Ć Član 338 Š...Ć(2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog, odnosno diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 37. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se žali da nije u mogućnosti da u dugom vremenskom periodu dođe do pravosnažne odluke suda, zbog čega mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. 38. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 41. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 43. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 44. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut u septembru 1997. godine, da do dana donošewa ove odluke traje duže od 11 godina i da traje i dalje, te da je to pe - riod koji će Ustavni sud razmatrati. c) Analiza razumnosti dužine postupka 45. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi utvrđivawa prava svojine dosjelošću, u kom je apelant tužio devet suvlasnika na predmetnim nekretninama, tražeći da sud utvrdi da je on na osnovu dosjelosti postao vlasnik predmetnih nekretnina. Iako je radi utvrđivawa činjenica trebalo da se pozove i sasluša svih devet tuženih i predloženi svjedoci, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 46. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u predmetnom parničnom postupku zakazivao ročišta koja su stalno odlagana zato što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave, tj. zato što nisu bile dostavljene tačne adrese za tužene ili wihove nasljednike. Opštinski sud je više puta morao da poziva apelanta da uredi tužbu, odnosno da dostavi potrebne podatke o tuženim i wihove tačne adrese. Ustavni sud dalje zapaža da je iz navedenih razloga Opštinski sud odlagao rasprave na neodređeno vrijeme dok apelant ne obezbijedi tražene podatke. Pored toga postupak je bio prekinut zbog smrti tuženog Frane Prskala koji nije imao punomoćnika, a prekid je trajao 18 mjeseci. U vezi sa ovim periodom zadužena sudija je u odgovoru na apelaciju navela da je, kao rezervni sudija, bila zadužena sa velikim brojem predmeta i da nije imala slobodan termin zbog već zakazanih rasprava u drugim predmetima. Ustavni sud zapaža da su vremenski intervali između pojedinih ročišta trajali duže od jedne godine, za šta je kao razloge Opštinski sud naveo svoju preopterećenost drugim predmetima. Ustavni sud smatra da je vođenjem postupka na ovaj način, prekidima zbog toga što jedan tuženi nije imao punomoćnika, odlaganjem rasprava na neodređeno vrijeme zbog dostavljanja adresa za neke tužene i dugim vremenskim intervalima između zakazanih ročišta a da raspravljanje nikad nije ni započeto, Opštinski sud prilično doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka. 47. Međutim, Ustavni sud takođe zapaža da je i kod apelanta bilo značajnih propusta u načinu vođewa predmetnog parničnog postupka, koji su odlučujuće uticali na njegovu dužinu. Apelant tokom predmetnog parničnog postupka nije uspio da obezbijedi sve relevantne podatke koje tužba i pismeni podnesci sudu moraju da sadrže da bi sud po wima mogao da postupa. To se naročito odnosilo na tužene (apelant je prvobitnu tužbu podigao protiv umrlog Frane Prskala), zatim na obezbjeđivanje adresa tuženih, podatke o wihovim nasljednicima u slučajevima kada su tuženi umrli. Pored toga na dužinu postupka je uticao i apelantov zahtjev da se postupak umirovi, kako bi on mogao da pribavi izjašnjenje svog advokata i adresu za prvotuženu. Nakon što je postupak mirovao duže od jedne godine, apelant je na sljedećem ročištu predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme kako bi mu se dala mogućnost da podnese novu tužbu s obzirom na stanje spisa, te kako bi se saslušala dva svjedoka. U međuvremenu je stupio na snagu novi ZPP, prema kom je sud bio dužan da sprovede postupak iz početka. Međutim, iako je od posljednjeg ročišta od 7. oktobra 2003. godine pa do pripremnog ročištu koje je održano po novom ZPP prošla jedna godina i 10 mjeseci, na pripremnom ročištu postupak je prekinut zbog smrti jednog tuženog koji nije imao punomoćnika i kako bi se naknadno odlučilo o apelantovom predlogu da se spoji prvobitni predmet sa predmetom u kom je tužio Marijana Prskala. Ovakvo apelantovo postupanje ne može da se ocijeni revnosnim, a Ustavni sud smatra da podnošenje tužbe po kojoj iz procesnih razloga ne može da se raspravlja i apelantov propust da te procesne razloge otkloni, ukqučujući i apelantov predlog za mirovanje i odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme, predstavlja značajan doprinos dužini trajawa postupka u konkretnom slučaju. 48. Imajući u vidu načine na koje su predmetni postupak vodili sud i apelant, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju doprinos dužini trajawa postupka apelanta kao tužioca veći od doprinosa suda. Iako je bilo dužih vremenskih intervala između pojedinih zakazanih ročišta, ipak, kada bi ih sud zakazao, ona nisu mogla da se održe odnosno postpak nije mogao da se zakquči upravo zbog toga što apelant najčešće nije na vrijeme dostavio imena tuženih, pogotovo ne svih, imena wihovih nasljednika nakon što su neki tuženi umrli, kao i tačne adrese za tužene, što je bila zakonska obaveza apelanta kao tužioca. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 42 ove odluke, ukqučujući složenost predmeta, ukupno trajanje postupka od 11 godina, kao i ponašanje nadležnog Opštinskog suda i apelanta, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije obzirom da je apelantovo ponašanje u većem dijelu odredilo dužinu predmetnog postupka. Ostali navodi 50. U skladu sa zakqučkom u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršewa ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava svojine dosjelošću shodno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima trajao više od 11 godina u situaciji kada je apelantovo ponašanje odlučujuće uticalo na dužinu tog postupka. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2661/06, rješavajući apelaciju Ivana Karačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Karačića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru, broj P-1848/97-I. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ivan Karačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 18. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1848/07-I. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 3. januara 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je naknadno, 3. septembra 2008. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-1848/07-I. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 9. februara 2007. godine, a traženi spis 6. oktobra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 24. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. septembra 1997. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih Frane Prskala i dr. radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću i izdavanja tabularne isprave. 7. U tužbi je apelant naveo da je 14. oktobra 1982. godine ugovorom o prodaji kupio predmetne nekretnine od Marijana Prskala i od tog datuma se nalazi u njihovom zakonitom i savjesnom posjedu. Apelant je dalje naveo da su predmetne nekretnine pripale tuženom Marijanu Prskalu pod brojem 5, prema usmenom dogovoru nasljednika o fizičkoj diobi nad predmetnim nekretninama. Budući da Marijan Prskalo u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik prodatih nekretnina, apelant je predmetnom tužbom tužio sve suvlasnike i tražio da sud utvrdi da je temeljem dosjelosti postao vlasnik označenih nekretnina, pa su tuženi dužni apelantovo pravo vlasništva priznati i trpjeti da se brišu iz zemljišnih knjiga kao suvlasnici predmetnih nekretnina uz istovremeni upis apelanta kao vlasnika tih nekretnina na temelju pravosnažne presude. 8. Tužba je 23. septembra 1997. godine dostavljena tuženima na odgovor. Apelant je 16. oktobra 1997. godine u pripremnom podnesku naveo da je prilikom dostave tužbe na odgovor trećetuženom i četvrtotuženom na poštanskoj dostavnici naznačeno da su nepoznati na naznačenoj adresi. S tim u vezi obavijestio je sud da navedeni tuženi žive i na drugoj naznačenoj adresi, pa je predložio da im se tužba dostavi i na te adrese. U prilogu je dostavio kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine i zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je 29. oktobra 1997. godine u novom pripremnom podnesku predložio sudu da se na raspravu, zakazanu za 20. novembar 1997. godine, pozovu određeni svjedoci. 9. Na raspravu koja je održana 20. novembra 1997. godine prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu došli, iako je dostava poziva bila uredna. Apelant je izjavio da povlači tužbu u odnosu na petotuženog, a za ostale je predložio da sud donese presudu zbog izostanka. Sud je donio rješenje da se u odnosu na petotuženog tužba smatra povučenom. U odnosu na ostale tužene sud je donio Presudu zbog izostanka broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 P-1884/07 od 20. novembra 1997. godine, kojom je prihvaćen apelantov tužbeni zahtjev. 10. Drugotuženi je 23. decembra 1997. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, navodeći da je bio u bolnici kada je presuda donesena. Također je naveo da je prvotuženi Frane Prskalo umro 1986. godine, a prema spisu dostava poziva za raspravu je uredno iskazana mada njegovi nasljednici nisu tuženi. Četvrtotuženi je također, 30. decembra 1997. godine, podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, navodeći da nije mogao doći, iako je bio uredno obaviješten o zakazanoj raspravi, jer je imao temperaturu. 11. Apelant je 3. augusta 1998. godine pripremnim podneskom obavijestio sud da se ne protivi prijedlozima za povrat u pređašnje stanje koje su izjavili drugotuženi i četvrtotuženi. Pored toga, apelant je izvršio subjektivnu preinaku tužbe tako što je umjesto umrlog Frane Prskala označio kao tužene njegove univerzalne sukcesore, to jeste njegovu djecu kao tužene od 1 do 5, te svoju tužbu proširio na Marijana Prskala, kao devetotuženog, koji je zemljišno-knjižni suvlasnik na predmetnim nekretninama. 12. Sud je zakazao sljedeću raspravu za 1. oktobar 1998. godine. Prije početka rasprave sud je konstatirao da punomoćnik četvrtotuženog nema urednu punomoć za zastupanje, pa mu je sud rješenjem odredio rok od tri dana za dostavu ovlasti za zastupanje i raspravu odgodio na neodređeno vrijeme. Apelant je 10. decembra 1998. godine, postupajući po dopisu suda od 4. decembra 1998. godine, obavijestio sud da je tačna adresa za sedmotuženu Katu Prskalo. 13. Apelant je pismenim podnescima od 18. februara, 18. marta i 29. aprila 1999. godine molio sud da zakaže raspravu u predmetu. Zatim je 5. maja 1999. godine povukao tužbu u odnosu na jednu od tuženih zato što je umrla a njen sin je već označen kao tuženi, te je ponovo zamolio sud da zakaže raspravu. Takve zahtjeve sudu apelant je poslao i 25. maja, 14. juna, 12. augusta, 30. septembra, 27. oktobra i 5. novembra 1999. godine. 14. Na ročištu koje je održano 28. marta 2000. godine sud je konstatirao da se poziv za raspravu za prvotuženog Franu Prskala vratio s napomenom da je umro, u vezi s čim je apelant istakao da je svojim podneskom od 3. augusta 1998. godine izvršio preinaku tužbe tako što je kao tužene označio nasljednike Frane Prskala. Sud je raspravu odložio, a nova je zakazana za 20. april 2000. godine. 15. Na zakazanoj raspravi 20. aprila 2000. godine sud je konstatirao da se poziv za tuženu Ivu Prskalo vratio s napomenom "umrla", da je za tuženu Katu Prskalo apelant povukao tužbu, dok se poziv za Nadu Prskalo vratio s napomenom da "ne prima to", a za Ružu Prskalo da je nema na označenoj adresi. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme, a apelantu je dat rok od 15 dana da uredi tužbu. 16. Apelant je pismenim podneskom od 8. februara 2001. godine dostavio adrese za tužene Nadu Prskalo i Ružu Prskalo, te zamolio sud da zakaže raspravu. Apelant je ponovo 23. oktobra 2001. godine pripremnim podneskom molio sud da zakaže raspravu. 17. Općinski sud je 30. januara 2002. godine održao raspravu na kojoj je konstatirano da je prvotužena Iva Prskalo umrla, za trećetuženog poziv je primila susjeda, četvrtotužena je odbila primiti poziv, petotužena ne živi na datoj adresi, za devetotuženog je pristupio advokat, a za ostale tužene niko nije došao iako su uredno obaviješteni. Apelantov punomoćnik je predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme, jer će apelant u odnosu na neke tužene povući tužbu. Sud je raspravu odgodio na neodređeno vrijeme, uz napomenu da će nova biti zakazana po prijedlogu apelanta. 18. Apelant je 19. februara 2002. godine pripremnim podneskom, kojeg je dostavio sudu, označio tužene u skladu s nalogom suda od 30. januara 2002. godine. Na ročištu održanom 7. maja 2002. godine sud je konstatirao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave (bilo zato što poziv nije uručen ili zato što nije bilo poštanske povratnice za tužene), pa je zakazana rasprava odgođena i nova zakazana za 4. juni 2002. godine. Prije tog ročišta, 6. maja 2002. godine, drugotuženi Mato Prskalo je pismenim podneskom obavijestio sud da ne prihvata povlačenje tužbe u odnosu na njega i predložio je da se tužba u odnosu na njega odbaci kao nedopuštena. 19. Na ročištu održanom 4. juna 2002. godine sud je konstatirao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za njegovo održavanje. Sud je rješenjem raspravu odgodio, s tim što će nova biti zakazana kada apelant dostavi adresu za prvotuženog Ivana Prskala. Nakon toga, apelant je 11. juna 2002. godine pismenim podneskom dostavio traženu adresu i zamolio sud da zakaže raspravu. 20. Sud je na ročištu 18. septembra 2002. godine konstatirao da dostava poziva za određene tužene nije uredno iskazana, pa je novu raspravu zakazao za 22. oktobar 2002. godine, s tim što je tužene od broja 1 do broja 4 trebalo pozvati prema adresama koje je apelant dostavio podneskom od 11. juna 2002. godine. Na raspravi održanoj 22. oktobra 2002. godine za prvotuženu nije vraćena potvrda o prijemu poziva, pa je apelant predložio da se postupak umirovi do izjašnjenja njegovog advokata i do pribavljanja adrese za prvotuženu. Sud je donio rješenje prema kojem postupak miruje od 22. oktobra 2002. godine, a nastavit će se po prijedlogu bilo koje parnične stranke. Apelant je 23. januara 2003. godine podnio sudu prijedlog za nastavak parničnog postupka. 21. Na ročištu održanom 7. oktobra 2003. godine apelant je predložio da se rasprava odloži kako bi mu se dala mogućnost da podnese novu tužbu s obzirom na stanje u spisu i predložio je da se saslušaju dva svjedoka. Sud je usvojio apelantov prijedlog i novu raspravu zakazao za 18. novembar 2003. godine. Međutim, sud je 5. novembra 2003. godine donio rješenje da se zakazano ročište neće održati, zato što je stupio na snagu novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je reguliran postupak vođenja parničnog postupka koji je započet pred prvostepenim sudom prije stupanja na snagu ZPP, te da će o datumu zakazivanja pripremnog ročišta stranke biti obaviještene pismenim putem. 22. Apelant je 21. februara 2005. godine molio sud da predmet uzme u rad. Predsjednik suda je 22. februara 2005. godine obavijestio apelanta da je izvršio uvid u spis, te je riješeno da se predmetu treba dati prioritet. Nakon toga apelant je 21. aprila 2005. godine ponovo zamolio sud da se predmet uzme u rad i da se zakaže ročište. Sud je 20. maja 2005. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta za 8. septembar 2005. godine. 23. U zapisniku o pripremnom ročištu od 8. septembra 2005. godine navedeno je da je apelant izjavio da je podneskom od 25. augusta 2005. godine zbog smrti Frane Prskala označio njegove nasljednike kao tužene zbog čega je došlo do preinačenja tužbe i predložio je da se novooznačenim tuženima dostavi tužba i pripremni podnesak od 25. augusta 2005. godine na izjašnjenje da li stupaju u ovu parnicu i da dostave odgovor na tužbu. Advokat Marijana Prskala je izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni o spajanju spisa broj P-1848/97-I sa spisom broj P-1297/03-I, koji je formiran po tužbi apelanta protiv Marijana Prskala, bez konsultacije sa svojim klijentom. Pošto je Frane Prskalo umro, a nema punomoćnika, sud je donio Rješenje broj P-1848/97-I od 8. septembra 2005. godine da se postupak prekida. Sud je zaključio da će o spajanju predmeta odlučiti naknadno pošto se o tome pismeno izjasni punomoćnik Marijana Prskala i dostavi valjanu punomoć za zastupanje. 24. Apelant je 23. decembra 2005. godine, 14. septembra i 6. decembra 2006. godine i 13. februara 2007. godine pismenim podneskom molio sud da nastavi postupak i održi pripremno ročište. 25. Sud je na ročištu od 27. marta 2007. godine konstatirao da se rasprava odlaže za 26. april 2007. godine jer za tuženog Iliju Prskala dostava nije bila uredna, zbog čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pripremnog ročišta. Na ročištu od 26. aprila 2007. godine apelant je u odnosu na primjedbu poštanskog dostavljača da adresa nije potpuna za tuženog Mirka Prskala potvrdio da je adresa tačna i da ga se ponovo pozove. Sud je novo ročište zakazao za 12. juni 2007. godine, s tim da osmotuženog Iliju Prskala treba pozvati preko MUP-a. 26. Na ročištu održanom 3. septembra 2007. godine sud je riješio da neće spajati spise broj P-1848/97-I i broj P-1297/03-I. 27. Općinski sud je 17. septembra 2007. godine donio rješenje polazeći od činjenice da se tuženi nalaze u inostranstvu, a nemaju punomoćnika u Federaciji BiH, da ih zbog toga poziva da u roku od 15 dana od dostave rješenja postave punomoćnika za primanje pismena u Federaciji BiH, a ukoliko to ne učine sud će im postaviti privremenog zastupnika ovlaštenog za primanje pismena i o tome će obavijestiti stranke. 28. Na ročištu od 1. februara 2008. godine pošto su se pozivi za ročište vratili uz napomenu pošte "ne prima" apelant je predložio da se pozivi upute ponovo diplomatskim putem, jer su adrese tačne. Sud je donio rješenje kojim se zakazuje pripremno ročište za 4. april 2008. godine, na koje treba pozvati tužene uz upozorenje na sva prava i obaveze, kao i posljedice izostanka, te pozvati tužene diplomatskim putem, a tuženog Iliju Prskala pozvati putem MUP-a. Na ročištu od 28. maja 2008. godine sud je konstatirao da nisu ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta (za tužene od 1 do 7 nisu iskazane dostave poziva). 29. Na sljedećem pripremnom ročištu od 29. septembra 2008. godine sud je konstatirao da je u spis uložen podnesak Ministarstva pravde BiH kojim je trebalo uručiti pozive za 1. februar 2008. godine i rješenja suda od 17. septembra 2007. godine. Za troje tuženih dostava poziva je bila neuredna jer se nisu nalazili na navedenim adresama. Apelant je precizirao nove adrese za troje tuženih. Sud je donio rješenje da se ročište odgađa jer nisu bile ispunjene pretpostavke za njegovo održavanje, a da će novo biti zakazano nakon što Ustavni sud izvrši uvid u spis (u postupku po ovoj apelaciji – predmet AP 2661/06) i predmetni spis vrati Općinskom sudu. 30. Prvostepena presuda u predmetnom parničnom postupku još nije donesena, tako da postupak do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje više od 11 godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 31. Apelant se žali da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1997. godine, a da konačna odluka još nije donesena. Istakao je da je njegov punomoćnik uložio sva dozvoljena pravna sredstva kako bi ubrzao rad u konkretnom predmetu, ali su zbog neobjašnjive inercije suda ovaj predmet zanemarile uređujuće sudije i na njegovo rješenje apelant čeka dugi niz godina. Zbog toga je apelantu narušeno zdravlje, jer je brinući se za sudbinu navedenog predmeta trpio i duševne bolove. Zato je zatražio da mu Ustavni sud, prema svojoj dosadašnjoj praksi, dosudi naknadu u iznosu od 150 KM za svaku godinu trajanja postupka, odnosno od 5. septembra 1997. godine do dana kada je podnesena apelacija, to jeste 18. septembra 2006. godine. Također je naveo da je zbog predmetnog administriranja suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 32. U odgovoru Općinskog suda je navedeno da je taj sud formiran spajanjem četiri općinska suda, te da je po izvršenoj reformi pravosuđa preuzeo veliki broj predmeta, između kojih je bio i apelantov spis. Nakon uvida u spis, sutkinja zadužena za predmet je navela da je nakon stupanja na snagu novog ZPP sud bio dužan u prethodnom ispitivanju tužbe ustanoviti jesu li ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pripre mnog ročišta pa je kod ovakvog stanja spisa sud mogao ili tužbu odbaciti ili prekinuti postupak kako bi se odlučilo o spajanju predmeta za što je potrebna saglasnost svih stranaka. Posebno je naglasila da je na dužinu predmetnog postupka upravo uticalo to što prije podnošenja tužbe nisu pribavljeni podaci o adresama tuženih, a kasnije o nasljednicima i njihovim adresama i ostavinskim postupcima za tužene kako bi tužba bila uredna i kako bi se po urednoj tužbi moglo postupati. Međutim, uredujuća sutkinja preuzimanjem spisa u zate čenom stanju, i to iz 1997. godine, nije mogla uticati na postupak, odnosno nije mogla tužbu odbaciti. Predložila je da se apelacija odbije kao neutemeljena jer se dužina sudskog postupka može pripisati isključivo apelantu i njegovom načinu vođenja predmetne parnice. Prema novom ZPP teret dokazivanja je na tužitelju, a sud postupa po službenoj dužnosti samo u strogo zakonom propisanim situacijama. V. Relevantni propisi 33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 95. Š...ĆPodnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupati. Naročito trebaju sadržavati: Š...Ćzanimanje i prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju Š...Ć. Član 98. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska.Š...Ć" 34. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 53. Š...Ć(2) Tužba mora sadržavati: Š...Ć7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Š...Ć Član 62. stav 1. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 77. U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, Š...Ć Član 334. Š...Ć(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Naročito trebaju sadržavati: Š...Ć prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju Š...Ć. Član 336. Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Š...Ć Član 338. Š...Ć(2) Državljanima Bosne i Hercegovine u inostranstvu dostava se obavlja putem pošte ili preko nadležnog konzularnog, odnosno diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine u toj državi. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak sprovest će se po odredbama ovog zakona." VI. Dopustivost 35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 37. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se žali da nije u mogućnosti u dugom vremenskom periodu doći do pravosnažne odluke suda, zbog čega mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. 38. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 39. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 42. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 43. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 44. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut u septembru 1997. godine, da do dana donošenja ove odluke traje duže od 11 godina i da traje i dalje, te da je to pe riod koji će Ustavni sud razmatrati. c) Analiza razumnosti dužine postupka 45. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću, u kojem je apelant tužio devet suvlasnika na predmetnim nekretninama, tražeći da sud utvrdi da je on temeljem dosjelosti postao vlasnik predmetnih nekretnina. Iako je radi utvrđivanja činjenica trebalo pozvati i saslušati svih devet tuženih i predložene svjedoke, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 46. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom parničnom postupku zakazivao ročišta, koja su stalno odlagana zato što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje rasprave, tj. zato što nisu bile dostavljene tačne adrese za tužene ili njihove nasljednike. Općinski sud je više puta morao pozvati apelanta da uredi tužbu, odnosno da dostavi potrebne podatke o tuženim i njihove tačne adrese. Ustavni sud dalje zapaža da je iz navedenih razloga Općinski sud odlagao rasprave na neodređeno vrijeme dok apelant ne obezbijedi tražene podatke. Pored toga postupak je bio prekinut zbog smrti tuženog Frane Prskala koji nije imao punomoćnika, a prekid je trajao 18 mjeseci. U vezi sa ovim periodom zadužena sutkinja je u odgovoru na apelaciju navela da je, kao rezervni sudija, bila zadužena sa velikim brojem predmeta i da nije imala slobodan termin zbog već zakazanih rasprava u drugim predmetima. Ustavni sud zapaža da su vremenski intervali između pojedinih ročišta trajali duže od jedne godine, za šta je kao razloge Općinski sud naveo svoju preopterećenost drugim predmetima. Ustavni sud smatra da je vođenjem postupka na ovaj način, prekidima zbog nepostojanja punomoćnika za jednog tuženog, odlaganjem rasprava na neodređeno vrijeme zbog dostavljanja adresa za neke tužene i dugim vremenskim intervalima između zakazanih ročišta a da raspravljanje nikad nije ni započeto, Općinski sud prilično doprinio ukupnoj dužini konkretnog postupka. 47. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je i kod apelanta bilo značajnih propusta u načinu vođenja predmetnog parničnog postupka, koji su odlučujuće uticali na njegovu dužinu. Apelant tokom predmetnog parničnog postupka nije uspio obezbijediti sve relevantne podatke koje tužba i pismeni podnesci sudu moraju sadržavati da bi sud po njima mogao postupati. To se naročito odnosilo na tužene (apelant je prvobitnu tužbu podigao protiv umrlog Frane Prskala), zatim na obezbjeđivanje adresa tuženih, podatke o njihovim nasljednicima u slučajevima kada su tuženi umrli. Pored toga na dužinu postupka je uticao i apelantov zahtjev da se postupak umirovi, kako bi on mogao pribaviti izjašnjenje svog advokata i adresu za prvotuženu. Nakon što je postupak mirovao duže od jedne godine, apelant je na sljedećem ročištu predložio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme kako bi mu se dala mogućnost podnošenja nove tužbe s obzirom na stanje spisa, te kako bi se saslušala dva svjedoka. U međuvremenu je stupio na snagu novi ZPP, prema kojem je sud bio dužan provesti postupak iz početka. Međutim, iako je od posljednjeg ročišta od 7. oktobra 2003. godine pa do pripremnog ročištu koje je održano po novom ZPP prošla jedna godina i 10 mjeseci, na pripremnom ročištu postupak je prekinut zbog smrti jednog tuženog koji nije imao punomoćnika i kako bi se naknadno odlučilo o apelantovom prijedlogu za spajanje prvobitnog predmeta sa predmetom u kojem je tužio Marijana Prskala. Ovakvo apelantovo postupanje se ne može ocijeniti revnosnim, a Ustavni sud smatra da podnošenje tužbe po kojoj se iz procesnih razloga ne može raspravljati i apelantov propust da te procesne razloge otkloni, uključujući i apelantov prijedlog za mirovanje i odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme, predstavlja značajan doprinos dužini trajanja postupka u konkretnom slučaju. 48. Imajući u vidu načine na koje su predmetni postupak vodili sud i apelant, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju doprinos dužini trajanja postupka apelanta kao tužitelja veći od doprinosa suda. Iako je bilo dužih vremenskih intervala između pojedinih zakazanih ročišta, ipak, kada bi ih sud zakazao, ona se nisu mogla održati odnosno postpak se nije mogao zaključiti upravo zbog toga što apelant najčešće nije na vrijeme dostavio imena tuženih, pogotovo ne svih, imena njihovih nasljednika nakon što su neki tuženi umrli, kao i tačne adrese za tužene, što je bila zakonska obaveza apelanta kao tužitelja. 49. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 42. ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupno trajanje postupka od 11 godina, kao i ponašanje nadležnog Općinskog suda i apelanta, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije obzirom da je apelantovo ponašanje u većem dijelu odredilo dužinu predmetnog postupka. Ostali navodi 50. U skladu sa zaključkom u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima trajao više od 11 godina u situaciji kada je apelantovo ponašanje odlučujuće uticalo na dužinu tog postupka. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3165/06, rješavajući apelaciju Muharema Krupića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muharema Krupića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati Muharemu Krupiću iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muharem Krupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kojega zastupa Nijaz Hadžić, odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 24. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka u predmetu koji je vođen pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-103/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatražena 4. prosinca 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. Također, Ustavni je sud 21. listopada 2008. godine zatražio od Općinskog suda dostavu spisa, a nakon toga je 30. listopada 2008. godine spis zatražen od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju 21. prosinca 2006. godine. U svezi sa traženim spisom, Općinski je sud obavijestio Ustavni sud da su u međuvremenu donesene prvostupanjska i drugostupanjska presuda i da se predmet nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom. Vrhovni je sud 12. studenoga 2008. godine dostavio traženi spis. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnositelju apelacije 18. studenoga 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. travnja 1999. godine podnio tužbu protiv Lido osiguranja d.d. podružnica Bihać zbog naknade štete temeljem osiguranja imovine. Općinski je sud održao rasprave 18. i 28. svibnja, 7. i 18. lipnja 1999. godine, a na raspravi od 14. rujna 1999. godine zaključio je raspravljanje i naveo kako će odluka biti donesena u zakonom propisanome roku. Međutim, rješenjem od 4. prosinca 2000. godine Općinski je sud ponovno otvorio glavnu raspravu, navodeći kao razlog to što su dokazi glede visine štete nedostatni da bi se odluka mogla donijeti. Nakon toga, sljedeća rasprava je zakazana za 10. siječanj 2001. godine, kada je naloženo da se od raznih firmi pribave cijene za oštećenu imovinu, a nakon toga je održano još jedno ročište 7. lipnja 2001. godine koje je, nakon izvođenja dokaza, zaključeno. Nakon toga ročišta je donesena Presuda broj P-110/99 kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, ali je presuda izrađena, kako to u spisu stoji, 25. prosinca 2001. godine. 7. Protiv prvostupanjske presude apelant je izjavio priziv 7. siječnja 2002. godine, koja je nakon dostave tuženome na odgovor proslijeđena Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 18. veljače 2002. godine. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-151/02 od 5. travnja 2004. godine apelantov priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba parničnoga postupka. Prije svega, Kantonalni je sud utvrdio da nije pravilno riješeno pitanje stranačke sposobnosti tuženoga, kao i da je zbog ponovnoga otvaranja glavne rasprave više od godinu dana nakon što je raspravljanje zaključeno, bez ponovnoga izvođenja ranije provedenih dokaza, narušeno jedinstvo glavne rasprave. Spis je u Općinskome sudu primljen 4. svibnja 2004. godine i zaveden je pod novim brojem P-103/04. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 8. Općinski je sud dopisom od 10. studenoga 2006. godine pozvao apelanta da uredi tužbu sukladno Zakonu o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), koji je u međuvremenu stupio na snagu. Apelant je 21. studenoga 2006. godine dostavio sudu podnesak u kojemu je naveo razloge zbog kojih smatra da tužba sadrži sve nužne elemente na koje ga je sud upozorio, pa je predložio da Općinski sud zakaže pripremno ročište na kojemu će se otkloniti sve eventualne nedoumice. Općinski je sud zakazao pripremno ročište za 10. siječanj 2007. godine, koje je održano u odsustvu uredno obaviještenoga tuženoga i nakon kojega je zakazano ročište za glavnu raspravu za 6. veljaču 2007. godine. Tuženi nije pristupio ni na ovo ročište, a sud je odlučio provesti ga u njegovoj izočnosti budući je ocijenio kako razlozi koje je tuženi naveo kao nemogućnost za nazočnost nisu oni koji su zakonom predviđeni, niti je tuženi o toj nemogućnosti obavijestio sud u zakonom propisanome roku. 9. Nakon što su na ročištu za glavnu raspravu provedeni svi predloženi dokazi raspravljanje je zaključeno, a sud je obavijestio stranke u postupku da će presuda biti donesena 2. ožujka 2007. godine, kada će je stranke moći preuzeti, te da rok za priziv teče od dana donošenja presude. Općinski je sud Presudom broj P-103/04 od 6. ožujka 2007. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženoga obvezao da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.434 KM sa kamatama i troškovima postupka. Apelant i tuženi su izjavili prizive protiv navedene presude, pa je cijeli spis dostavljen Kantonalnom sudu 2. srpnja 2007. godine. Kantonalni je sud Presudom broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. studenoga 2007. godine odbio prizive i potvrdio prvostupanjsku presudu. Nakon dostave drugostupanjske presude apelantu i tuženome, spis je vraćen Osnovnom sudu 31. prosinca 2007. godine. 10. Tuženi je protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu 11. prosinca 2007. godine, a postupak po reviziji nije okončan u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelant smatra kako mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je tužbu podnio 6. travnja 1999. godine, te dalje izlaže tijek postupka pred prvostupanjskim sudom nakon što je odluka koju je Općinski sud donio 7. lipnja 2001. godine ukinuta presudom Kantonalnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Apelant osobito ukazuje da Općinski sud nije poduzeo bilo kakvu radnju u predmetu od 4. svibnja 2004. godine kada mu je Kantonalni sud predmet vratio na ponovno suđenje sve do 10. studenoga 2006. godine, kada je Općinski sud tražio da apelant uredi tužbu sukladno novome ZPP-u. Apelant smatra da je takvo traženje bilo nepotrebno i protivno odredbama novog ZPP-a, jer je tužba već sadržavala sve potrebne elemente, te da je sud na ovaj način izbjegao da odmah zakaže pripremno ročište, odnosno da je sud na ovaj način dalje odugovlačio postupak. Apelant također navodi da nema nikakvoga razloga da postupak traje toliko dugo, te da nije postojao niti postoji bilo kakav razlog koji je sprečavao i onemogućavao sud da sudi efikasnije. 12. U svezi s pravom na imovinu, apelant navodi kako je zbog duljine trajanja postupka izložen nepotrebnim troškovima za odvjetnika čime se umanjuje njegova imovina, čime trpi štetu koju "neće moći nadoknaditi od tuženoga". b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju, koji je također dostavljen prije nego što je u konkretnoj stvari donesena konačna odluka, naveo kronologiju postupka i istaknuo kako je sutkinja koja je zadužena predmetom koji se vodi po apelantovoj tužbi dužnost i referat preuzela 30. svibnja 2005. godine. Također, Općinski sud navodi kako u referatu te sutkinje ima ukupno 487 predmeta od čega je 260 predmeta žurne naravi, a kako je do konca godine ukupan broj predmeta u radu iznosio 410 predmeta. Na temelju navedenoga Općinski sud smatra kako ni jedno pravo apelanta na koje se poziva nije prekršeno. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 286. Vijeće može tijekom vijećanja i glasovanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnih pitanja. Članak 317. Š...Ć Odmah nakon zaključenja glavne rasprave, sud donosi presudu koju objavljuje predsjednik vijeća.Š...Ć Članak 319. Presuda se mora pismeno izraditi u roku od osam dana od donošenja. Š...Ć" 15. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednoga pripremnoga ročišta i jednoga ročišta za glavnu raspravu. Članak 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta.Š...Ć" VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 18. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. studenoga 2007. godine, ali u kojem još traje postupak o odlučivanju o reviziji tuženoga protiv drugostupanjske odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravomoćno okončan, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant se žali na kršenje prava na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Suđenje u razumnom roku - relevantna načela 21. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 22. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati postojanje ozbiljnih nedostataka u organizaciji sudskoga sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 23. Konačno, Europski je sud ukazao kako je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 24. Ustavni sud opaža kako je apelacija podnesena u vrijeme kada još nije bila donesena prvostupanjska presuda u ponovnome postupku pred Općinskim sudom, tako da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na postupak pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud uzima u obzir da je nakon podnošenja apelacije donesena pravomoćna presuda u konkretnoj pravnoj stvari, pa Ustavni sud smatra kako treba uzeti u razmatranje cijelo razdoblje do donošenja pravomoćne presude. Slijedom toga, Ustavni sud opaža kako je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. travnja 1999. godine, a kako je u odnosu na apelanta okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. studenoga 2007. godine. Ustavni sud također opaža kako je tuženi protiv navedene presude izjavio reviziju, ali u konkretnom slučaju postupak pred Vrhovnim sudom nije odlučujući za pitanje duljine postupka u odnosu na apelanta, budući da apelant ima konačnu presudu čije izvršenje može tražiti bez obzira na revizijski postupak. Dakle, razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatranja je li ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnome roku je razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda, odnosno razdoblje od osam godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti duljine postupka 25. U konkretnom se slučaju radi o postupku koji se tiče naknade štete i koji nije osobito složen ni u odnosu na činjenična ni u odnosu na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti. Ustavni sud opaža kako je nakon podnošenja tužbe Općinski sud relativno brzo, nakon provedene četiri rasprave u razdoblju od ukupno pet mjeseci, zaključio glavnu raspravu. Međutim, umjesto da odmah nakon zaključenja glavne rasprave donese presudu i izradi je u pismenoj formi u roku od osam dana kako je to bilo propisano u čl. 317. i 319. tadašnjega ZPP-a, Općinski sud godinu i tri mjeseca od dana zaključenja glavne rasprave nije ništa poduzimao. Tek nakon toga razdoblja, Općinski je sud odlučio raspravu ponovno otvoriti zato što je utvrdio da nije proveo sve potrebne dokaze u odnosu na visinu spora. Ovo se razdoblje u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu, koji ničim ovakav nedostatak bilo kakvih aktivnosti u dugom razdoblju nakon zaključenja rasprave nije opravdao. 26. Dalje, Ustavni sud opaža kako je Općinski sud donio Presudu broj P-110/99 od 7. lipnja 2001. godine, dakle šest mjeseci nakon ponovnoga otvaranja glavne rasprave i provedbe dokaza na dva ročišta. Međutim, ta je presuda izrađena tek 25. prosinca 2001. godine, tj. nakon proteka daljnjega razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja, što Općinski sud također nije na bilo koji način pokušao opravdati. Ova je presuda ukinuta Odlukom Kantonalnog suda broj Gž-161/02 od 5. travnja 2004. godine, a od podnošenja priziva do donošenja odluke drugostupanjskoga suda je proteklo razdoblje nešto dulje od dvije godine. Ustavni sud smatra da samo po sebi ovo razdoblje odlučivanja na Kantonalnom sudu ne predstavlja nerazumno dugo razdoblje, ali će se morati cijeniti u okviru cjelokupne duljine postupka. Također, Ustavni sud opaža kako je prvostupanjska presuda ukinuta isključivo zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka i to narušavanja jedinstva glavne rasprave i nerazvidno određene stranačke sposobnosti tuženoga, što nedvojbeno predstavlja grešku prvostupanjskoga suda koja je dovela do ponovnoga odlaganja donošenja konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari i ponovnoga vođenja postupka, što se može staviti na teret Općinskom sudu. 27. Nakon što je 4. svibnja 2004. godine primio predmet radi ponovnoga odlučivanja i nakon što je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, Općinski sud nije poduzimao nikakve aktivnosti u konkretnom predmetu u razdoblju od skoro dvije godine i pet mjeseci, kada je zatražio da apelant tužbu uredi. Ustavni sud opaža kako apelant nije tužbu uredio, već je podneskom sudu argumentirao kako tužba sadrži sve elemente potrebne za postupanje, pa je Općinski sud zakazao pripremno ročište za 10. siječanj 2007. godine i proveo postupak. Dakle, Općinski je sud ocijenio kako tužba ipak ispunjava zakonom tražene uvjete za postupanje, pa proizlazi kako je traženje uređenja tužbe bilo nepotrebno, što razdoblje nepoduzimanja bilo kakvih aktivnosti na konkretnom predmetu od kada je vraćen na ponovni postupak produljuje na ukupno razdoblje od dvije godine i osam mjeseci, za što Općinski sud nije dao relevantno opravdanje. Nakon što je postupak otpočeo presuda je donesena relativno brzo, u razdoblju od dva mjeseca, a relativno je brzo donesena i Odluka Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. studenoga 2007. godine o prizivima apelanta i tuženoga. 28. Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud svoje propuste da revnosno vodi postupak u razdoblju nakon što mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje i nakon što je na snagu stupio novi ZPP opravdao isključivo time da je sutkinja koja je konačno presudila u ovoj pravnoj stvari referat preuzela tek 2005. godine, kao i ukupnim brojem predmeta kojima je zadužena. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se njima opravdala duljina postupka u ukupnome razdoblju od osam godina i sedam mjeseci u sporu za naknadu štete koji nije osobito složen, a osobito zato što se ne vidi jesu li u vezi sa rješavanjem velikoga broja predmeta poduzete neke mjere u svrhu bržega rješavanja zaostataka. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi je li apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnoga postupka. 29. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednoga od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenziranja 30. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku dosudi iznos od 1.000 KM godišnje od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke u konkretnome predmetu. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu, kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 31. Ustavni je sud, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio u svojoj praksi kako apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugoga trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju, budući se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu žurnost, Ustavni sud smatra kako bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugoga trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, zato što se duljina sveukupnoga postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, pred kojim je postupak trajao ukupno oko šest godina. Ostali navodi 33. Apelant se žali i na kršenje prava na imovinu zato što smatra da su mu neopravdano dugim trajanjem postupka izazvani veći troškovi naknade odvjetniku. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje kako su apelantu dosuđeni troškovi postupka srazmjerno njegovome uspjehu u sporu, kako to i propisuje ZPP, te da se odlukom o tome ni na koji način ne pokreće pitanje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega nema potrebe da se ovo pitanje posebice razmatra. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije bio osobito složen trajao dulje od osam godina, i kada se ta duljina postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu koji nije pružio relevantne i zadovoljavajuće razloge u tome pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3165/06, rješavajući apelaciju Muharema Krupića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muharema Krupića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Muharemu Krupiću iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Muharem Krupić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kog zastupa Nijaz Haxić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka u predmetu koji je vođen pred Opštinskim sudom u Sanskom Mostu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod brojem P-103/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 4. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Takođe, Ustavni sud je 21. oktobra 2008. godine zatražio od Opštinskog suda da dostavi spis, a nakon toga je 30. oktobra 2008. godine spis zatražen od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud). 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. decembra 2006. godine. U vezi sa traženim spisom, Opštinski sud je obavijestio Ustavni sud da su u međuvremenu donesene prvostepena i drugostepena presuda i da se predmet nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je 12. novembra 2008. godine dostavio traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 18. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 6. Apelant je 6. aprila 1999. godine podnio tužbu protiv Lido osigurawa d.d. filijala Bihać zbog naknade štete po osnovu osigurawa imovine. Opštinski sud je održao rasprave 18. i 28. maja, 7. i 18. juna 1999. godine, a na raspravi od 14. septembra 1999. godine zakqučio je raspravljanje i naveo da će odluka biti donesena u zakonom propisanom roku. Međutim, rješenjem od 4. decembra 2000. godine Opštinski sud je ponovo otvorio glavnu raspravu, navodeći kao razlog to što su dokazi u pogledu visine štete nedovoqni da bi odluka mogla da se donese. Nakon toga, sljedeća rasprava zakazana je za 10. januar 2001. godine, kada je naloženo da se od raznih firmi pribave cijene za oštećenu imovinu, a nakon toga je održano još jedno ročište 7. juna 2001. godine koje je, nakon izvođewa dokaza, zakqučeno. Nakon tog ročišta donesena je Presuda broj P-110/99 kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, ali je presuda izrađena, kako to u spisu stoji, 25. decembra 2001. godine. 7. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 7. januara 2002. godine, koja je nakon dostavljanja tuženom na odgovor proslijeđena Kantonalnom sudu u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) 18. februara 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-151/02 od 5. aprila 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje zbog utvrđenih bitnih povreda odredbi parničnog postupka. Prije svega, Kantonalni sud je utvrdio da nije pravilno riješeno pitanje stranačke sposobnosti tuženog, kao i da je zbog ponovnog otvarawa glavne rasprave više od godinu dana nakon što je raspravljanje zakqučeno, bez ponovnog izvođewa dokaza koji su ranije sprovedeni, narušeno jedinstvo glavne rasprave. Spis je u Opštinskom sudu primljen 4. maja 2004. godine i zaveden je pod novim brojem P-103/04. 8. Opštinski sud je dopisom od 10. novembra 2006. godine pozvao apelanta da uredi tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH (u daqnjem tekstu: ZPP FBiH), koji je u međuvremenu stupio na snagu. Apelant je 21. novembra 2006. godine dostavio sudu podnesak u kom je naveo razloge zbog kojih smatra da tužba sadrži sve neophodne elemente na koje ga je sud upozorio, pa je predložio da Opštinski sud zakaže pripremno ročište na kom će se otkloniti sve eventualne nedoumice. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 10. januar 2007. godine, koje je održano u odsustvu uredno obaviještenog tuženog i nakon kog je zakazano ročište za glavnu raspravu za 6. februar 2007. godine. Tuženi nije pristupio ni na ovo ročište, a sud je odlučio da ga provede u njegovoj odsutnosti budući da je ocijenio da razlozi koje je tuženi naveo kao nemogućnost prisustva nisu oni koji su zakonom predviđeni, niti je tuženi o toj nemogućnosti obavijestio sud u zakonom propisanom roku. 9. Nakon što su na ročištu za glavnu raspravu provedeni svi predloženi dokazi raspravljanje je zakqučeno, a sud je obavijestio stranke u postupku da će presuda biti donesena 2. marta 2007. godine, kada će stranke moći da je preuzmu, te da rok za žalbu teče od dana donošewa presude. Opštinski sud je Presudom broj P-103/04 od 6. marta 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženog obavezao da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.434 KM sa kamatom i troškovima postupka. Apelant i tuženi izjavili su žalbe protiv navedene presude, pa je cijeli spis dostavljen Kantonalnom sudu 2. jula 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon dostavljanja drugostepene presude apelantu i tuženom, spis je vraćen Osnovnom sudu 31. decembra 2007. godine. 10. Tuženi je protiv drugostepene odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu 11. decembra 2007. godine, a postupak po reviziji nije okončan u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužbu podnio 6. aprila 1999. godine, te dalje izlaže tok postupka pred prvostepenim sudom nakon što je odluka koju je Opštinski sud donio 7. juna 2001. godine ukinuta presudom Kantonalnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Apelant naročito ukazuje da Opštinski sud nije preduzeo bilo kakvu radnju u predmetu od 4. maja 2004. godine kada mu je Kantonalni sud predmet vratio na ponovno suđenje sve do 10. novembra 2006. godine, kada je Opštinski sud tražio da apelant uredi tužbu u skladu sa novim ZPP-om. Apelant smatra da je takvo traženje bilo nepotrebno i protivno odredbama novog ZPP-a, jer je tužba već sadržavala sve potrebne elemente, te da je sud na ovaj način izbjegao da odmah zakaže pripremno ročište, odnosno da je sud na ovaj način dalje odugovlačio postupak. Apelant takođe navodi da nema nikakvog razloga da postupak traje toliko dugo, te da nije postojao niti postoji bilo kakav razlog koji je sprečavao i onemogućavao sud da sudi efikasnije. 12. U vezi s pravom na imovinu, apelant navodi da je zbog dužine trajawa postupka izložen nepotrebnim troškovima za advokata čime se umanjuje njegova imovina, čime trpi štetu koju "neće moći da nadoknadi od tuženog". b) Odgovor na apelaciju 13. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju, koji je takođe dostavljen prije nego što je u konkretnoj stvari donesena konačna odluka, naveo hronologiju postupka i istakao da je sudija koja je zadužena predmetom koji se vodi po apelantovoj tužbi dužnost i referat preuzela 30. maja 2005. godine. Takođe, Opštinski sud navodi da u referatu te sudije ima ukupno 487 predmeta od čega je 260 predmeta hitne prirode, a da je do kraja godine ukupan broj predmeta u radu iznosio 410 predmeta. Na osnovu navedenog Opštinski sud smatra da ni jedno pravo apelanta na koje se poziva nije prekršeno. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 286 Vijeće može u toku vijećawa i glasawa da odluči da se zakqučena glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnih pitawa. Član 317 Š...Ć Odmah nakon zakqučewa glavne rasprave, sud donosi presudu koju objavquje predsjednik vijeća.Š...Ć Član 319 Presuda mora pismeno da se izradi u roku od osam dana od donošewa. Š...Ć" 15. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak sastojaće se, po pravilu, od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava održaće se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć" VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme dok je trajao postupak pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine, ali u kom još traje postupak o odlučivanju o reviziji tuženog protiv drugostepene odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant se žali na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Suđenje u razumnom roku - relevantni principi 21. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 22. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 23. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 24. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u vrijeme kada još nije bila donesena prvostepena presuda u ponovnom postupku pred Opštinskim sudom, tako da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose iskqučivo na postupak pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud uzima u obzir da je nakon podnošewa apelacije donesena pravosnažna presuda u konkretnoj pravnoj stvari, pa Ustavni sud smatra da treba da se uzme u razmatranje cijeli pe riod do donošewa pravosnažne presude. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. aprila 1999. godine, a da je u odnosu na apelanta okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine. Ustavni sud takođe zapaža da je tuženi protiv navedene presude izjavio reviziju, ali u konkretnom slučaju postupak pred Vrhovnim sudom nije odlučujući za pitanje dužine postupka u odnosu na apelanta, budući da apelant ima konačnu presudu čije izvršenje može da traži bez obzira na revizioni postupak. Dakle, pe riod koji će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatrawa da li je ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku je pe riod od podnošewa tužbe do donošewa presude Kantonalnog suda, odnosno pe riod od osam godina i sedam mjeseci. s) Analiza razumnosti dužine postupka 25. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče naknade štete i koji nije naročito složen ni u odnosu na činjenična ni u odnosu na pravna pitawa koja je trebalo da se rasprave. Ustavni sud zapaža da je nakon podnošewa tužbe Opštinski sud relativno brzo, nakon provedene četiri rasprave u periodu od ukupno pet mjeseci, zakqučio glavnu raspravu. Međutim, umjesto da odmah nakon zakqučewa glavne rasprave donese presudu i izradi je u pismenoj formi u roku od osam dana kako je to bilo propisano u čl. 317 i 319 tadašnjeg ZPP-a, Opštinski sud godinu i tri mjeseca od dana zakqučewa glavne rasprave nije ništa preduzimao. Tek nakon tog perioda, Opštinski sud je odlučio da raspravu ponovo otvori zato što je utvrdio da nije proveo sve potrebne dokaze u odnosu na visinu spora. Ovaj pe riod u cijelosti može da se stavi na teret Opštinskom sudu, koji ničim ovakav nedostatak bilo kakvih aktivnosti u dugom periodu nakon zakqučewa rasprave nije opravdao. 26. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud donio Presudu broj P-110/99 od 7. juna 2001. godine, dakle šest mjeseci nakon ponovnog otvarawa glavne rasprave i sprovođewa dokaza na dva ročišta. Međutim, ta presuda je izrađena tek 25. decembra 2001. godine, tj. nakon protoka daqnjeg perioda od šest mjeseci od dana donošewa, što Opštinski sud takođe nije na bilo koji način pokušao da opravda. Ova presuda je ukinuta Odlukom Kantonalnog suda broj Gž-161/02 od 5. aprila 2004. godine, a od podnošewa žalbe do donošewa odluke drugostepenog suda protekao je pe riod nešto duži od dvije godine. Ustavni sud smatra da sam po sebi ovaj pe riod odlučivawa na Kantonalnom sudu ne predstavlja nerazumno dug pe riod, ali moraće da se cijeni u okviru cjelokupne dužine postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda ukinuta iskqučivo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i to narušavawa jedinstva glavne rasprave i nejasno određene stranačke sposobnosti tuženog, što nesumwivo predstavlja grešku prvostepenog suda koja je dovela do ponovnog odlagawa donošewa konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari i ponovnog vođewa postupka, što može da se stavi na teret Opštinskom sudu. 27. Nakon što je 4. maja 2004. godine primio predmet radi ponovnog odlučivawa i nakon što je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, Opštinski sud nije preduzimao nikakve aktivnosti u konkretnom predmetu u periodu od skoro dvije godine i pet mjeseci, kada je zatražio da apelant tužbu uredi. Ustavni sud zapaža da apelant nije tužbu uredio, već je podneskom sudu argumentovao da tužba sadrži sve elemente potrebne za postupanje, pa je Opštinski sud zakazao pripremno ročište za 10. januar 2007. godine i proveo postupak. Dakle, Opštinski sud je ocijenio da tužba ipak ispuwava zakonom tražene uslove za postupanje, pa proizilazi da je traženje uređewa tužbe bilo nepotrebno, što pe riod nepreduzimawa bilo kakvih aktivnosti na konkretnom predmetu od kada je vraćen na ponovni postupak produžava na ukupan pe riod od dvije godine i osam mjeseci, za šta Opštinski sud nije dao relevantno opravdanje. Nakon što je postupak otpočeo presuda je donesena relativno brzo, u periodu od dva mjeseca, a relativno brzo je donesena i Odluka Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine o žalbama apelanta i tuženog. 28. Ustavni sud ukazuje da je Opštinski sud svoje propuste da revnosno vodi postupak u periodu nakon što mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje i nakon što je na snagu stupio novi ZPP opravdao iskqučivo time da je sudija koja je konačno presudila u ovoj pravnoj stvari referat preuzela tek 2005. godine, kao i ukupnim brojem predmeta kojima je zadužena. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da, uzeto u cjelini, razlozi koje je Opštinski sud naveo ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se wima opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od osam godina i sedam mjeseci u sporu za naknadu štete koji nije naročito složen, a naročito zato što se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavawa zaostataka. Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnog postupka. 29. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 30. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000 KM godišnje od podnošewa tužbe pa do donošewa konačne odluke u konkretnom predmetu. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu, kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 31. Ustavni sud je, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zakqučio u svojoj praksi da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba da se isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 150 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što dužina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može da se stavi na teret Opštinskom sudu, pred kojim je postupak trajao ukupno oko šest godina. Ostali navodi 33. Apelant se žali i na kršenje prava na imovinu zato što smatra da su mu neopravdano dugim trajanjem postupka izazvani veći troškovi naknade advokatu. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su apelantu dosuđeni troškovi postupka srazmjerno njegovom uspjehu u sporu, kako to i propisuje ZPP, te da se odlukom o tome ni na koji način ne pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega nema potrebe da se ovo pitanje posebno razmatra. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije bio naročito složen trajao duže od osam godina, i kada ta dužina postupka u najvećoj mjeri može da se stavi na teret Opštinskom sudu koji nije pružio relevantne i zadovoljavajuće razloge u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3165/06, rješavajući apelaciju Muharema Krupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Muharema Krupića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Muharemu Krupiću iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muharem Krupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je vođen pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-103/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 4. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, Ustavni sud je 21. oktobra 2008. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi spis, a nakon toga je 30. oktobra 2008. godine spis zatražen od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. decembra 2006. godine. U vezi sa traženim spisom, Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da su u međuvremenu donesene prvostepena i drugostepena presuda i da se predmet nalazi na odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je 12. novembra 2008. godine dostavio traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 18. novembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. aprila 1999. godine podnio tužbu protiv Lido osiguranja d.d. filijala Bihać zbog naknade štete po osnovu osiguranja imovine. Općinski sud je održao rasprave 18. i 28. maja, 7. i 18. juna 1999. godine, a na raspravi od 14. septembra 1999. godine zaključio je raspravljanje i naveo da će odluka biti donesena u zakonom propisanom roku. Međutim, rješenjem od 4. decembra 2000. godine Općinski sud je ponovo otvorio glavnu raspravu, navodeći kao razlog to što su dokazi u pogledu visine štete nedovoljni da bi se odluka mogla donijeti. Nakon toga, sljedeća rasprava je zakazana za 10. januar 2001. godine, kada je naloženo da se od raznih firmi pribave cijene za oštećenu imovinu, a nakon toga je održano još jedno ročište 7. juna 2001. godine koje je, nakon izvođenja dokaza, zaključeno. Nakon tog ročišta donesena je Presuda broj P-110/99 kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, ali je presuda izrađena, kako to u spisu stoji, 25. decembra 2001. godine. 7. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 7. januara 2002. godine, koja je nakon dostavljanja tuženom na odgovor proslijeđena Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 18. februara 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-151/02 od 5. aprila 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Prije svega, Kantonalni sud je utvrdio da nije pravilno riješeno pitanje stranačke sposobnosti tuženog, kao i da je zbog ponovnog otvaranja glavne rasprave više od godinu dana nakon što je raspravljanje zaključeno, bez ponovnog izvođenja ranije provedenih dokaza, narušeno jedinstvo glavne rasprave. Spis je u Općinskom sudu primljen 4. maja 2004. godine i zaveden je pod novim brojem P-103/04. 8. Općinski sud je dopisom od 10. novembra 2006. godine pozvao apelanta da uredi tužbu u skladu sa Zakonom o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), koji je u međuvremenu stupio na snagu. Apelant je 21. novembra 2006. godine dostavio sudu podnesak u kojem je naveo razloge zbog kojih smatra da tužba sadrži sve neophodne elemente na koje ga je sud upozorio, pa je predložio da Općinski sud zakaže pripremno ročište na kojem će se otkloniti sve eventualne nedoumice. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 10. januar 2007. godine, koje je održano u odsustvu uredno obaviještenog tuženog i nakon kojeg je zakazano ročište za glavnu raspravu za 6. februar 2007. godine. Tuženi nije pristupio ni na ovo ročište, a sud je odlučio da ga provede u njegovoj odsutnosti budući da je ocijenio da razlozi koje je tuženi naveo kao nemogućnost prisustva nisu oni koji su zakonom predviđeni, niti je tuženi o toj nemogućnosti obavijestio sud u zakonom propisanom roku. 9. Nakon što su na ročištu za glavnu raspravu provedeni svi predloženi dokazi raspravljanje je zaključeno, a sud je obavijestio stranke u postupku da će presuda biti donesena 2. marta 2007. godine, kada će je stranke moći preuzeti, te da rok za žalbu teče od dana donošenja presude. Općinski sud je Presudom broj P-103/04 od 6. marta 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženog obavezao da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.434 KM sa kamatama i troškovima postupka. Apelant i tuženi su izjavili žalbe protiv navedene presude, pa je cijeli spis dostavljen Kantonalnom sudu 2. jula 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon dostavljanja drugostepene presude apelantu i tuženom, spis je vraćen Osnovnom sudu 31. decembra 2007. godine. 10. Tuženi je protiv drugostepene odluke izjavio reviziju Vrhovnom sudu 11. decembra 2007. godine, a postupak po reviziji nije okončan u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 11. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužbu podnio 6. aprila 1999. godine, te dalje izlaže tok postupka pred prvostepenim sudom nakon što je odluka koju je Općinski sud donio 7. juna 2001. godine ukinuta presudom Kantonalnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Apelant naročito ukazuje da Općinski sud nije preduzeo bilo kakvu radnju u predmetu od 4. maja 2004. godine kada mu je Kantonalni sud predmet vratio na ponovno suđenje sve do 10. novembra 2006. godine, kada je Općinski sud tražio da apelant uredi tužbu u skladu sa novim ZPP-u. Apelant smatra da je takvo traženje bilo nepotrebno i protivno odredbama novog ZPP-a, jer je tužba već sadržavala sve potrebne elemente, te da je sud na ovaj način izbjegao da odmah zakaže pripremno ročište, odnosno da je sud na ovaj način dalje odugovlačio postupak. Apelant također navodi da nema nikakvog razloga da postupak traje toliko dugo, te da nije postojao niti postoji bilo kakav razlog koji je sprečavao i onemogućavao sud da sudi efikasnije. 12. U vezi s pravom na imovinu, apelant navodi da je zbog dužine trajanja postupka izložen nepotrebnim troškovima za advokata čime se umanjuje njegova imovina, čime trpi štetu koju "neće moći nadoknaditi od tuženog". b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, koji je također dostavljen prije nego što je u konkretnoj stvari donesena konačna odluka, naveo hronologiju postupka i istakao da je sutkinja koja je zadužena predmetom koji se vodi po apelantovoj tužbi dužnost i referat preuzela 30. maja 2005. godine. Također, Općinski sud navodi da u referatu te sutkinje ima ukupno 487 predmeta od čega je 260 predmeta hitne prirode, a da je do kraja godine ukupan broj predmeta u radu iznosio 410 predmeta. Na osnovu navedenog Općinski sud smatra da ni jedno pravo apelanta na koje se poziva nije prekršeno. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 286. Vijeće može u toku vijećanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnih pitanja. Član 317. Š...Ć Odmah nakon zaključenja glavne rasprave, sud donosi presudu koju objavljuje predsjednik vijeća.Š...Ć Član 319. Presuda se mora pismeno izraditi u roku od osam dana od donošenja. Š...Ć" 15. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć" VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine, ali u kojem još traje postupak o odlučivanju o reviziji tuženog protiv drugostepene odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant se žali na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Suđenje u razumnom roku - relevantni principi 21. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 22. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 23. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 24. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u vrijeme kada još nije bila donesena prvostepena presuda u ponovnom postupku pred Općinskim sudom, tako da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na postupak pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud uzima u obzir da je nakon podnošenja apelacije donesena pravosnažna presuda u konkretnoj pravnoj stvari, pa Ustavni sud smatra da treba uzeti u razmatranje cijeli pe riod do donošenja pravosnažne presude. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 16. aprila 1999. godine, a da je u odnosu na apelanta okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine. Ustavni sud također zapaža da je tuženi protiv navedene presude izjavio reviziju, ali u konkretnom slučaju postupak pred Vrhovnim sudom nije odlučujući za pitanje dužine postupka u odnosu na apelanta, budući da apelant ima konačnu presudu čije izvršenje može tražiti bez obzira na revizijski postupak. Dakle, pe riod koji će Ustavni sud uzeti u obzir kod razmatranja je li ispoštovano apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku je pe riod od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda, odnosno pe riod od osam godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti dužine postupka 25. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče naknade štete i koji nije naročito složen ni u odnosu na činjenična ni u odnosu na pravna pitanja koja je trebalo raspraviti. Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe Općinski sud relativno brzo, nakon provedene četiri rasprave u periodu od ukupno pet mjeseci zaključio glavnu raspravu. Međutim, umjesto da odmah nakon zaključenja glavne rasprave donese presudu i izradi je u pismenoj formi u roku od osam dana kako je to bilo propisano u čl. 317. i 319. tadašnjeg ZPP-a, Općinski sud godinu i tri mjeseca od dana zaključenja glavne rasprave nije ništa preduzimao. Tek nakon tog perioda, Općinski sud je odlučio raspravu ponovo otvoriti zato što je utvrdio da nije proveo sve potrebne dokaze u odnosu na visinu spora. Ovaj pe riod se u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu, koji ničim ovakav nedostatak bilo kakvih aktivnosti u dugom periodu nakon zaključenja rasprave nije opravdao. 26. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio Presudu broj P-110/99 od 7. juna 2001. godine, dakle šest mjeseci nakon ponovnog otvaranja glavne rasprave i provođenja dokaza na dva ročišta. Međutim, ta je presuda izrađena tek 25. decembra 2001. godine, tj. nakon proteka daljnjeg perioda od šest mjeseci od dana donošenja, što Općinski sud također nije na bilo koji način pokušao opravdati. Ova presuda je ukinuta Odlukom Kantonalnog suda broj Gž-161/02 od 5. aprila 2004. godine, a od podnošenja žalbe do donošenja odluke drugostepenog suda protekao je pe riod nešto duži od dvije godine. Ustavni sud smatra da sam po sebi ovaj pe riod odlučivanja na Kantonalnom sudu ne predstavlja nerazumno dug pe riod, ali će se morati cijeniti u okviru cjelokupne dužine postupka. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda ukinuta isključivo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i to narušavanja jedinstva glavne rasprave i nejasno određene stranačke sposobnosti tuženog, što nesumnjivo predstavlja grešku prvostepenog suda koja je dovela do ponovnog odlaganja donošenja konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari i ponovnog vođenja postupka, što se može staviti na teret Općinskom sudu. 27. Nakon što je 4. maja 2004. godine primio predmet radi ponovnog odlučivanja i nakon što je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, Općinski sud nije preduzimao nikakve aktivnosti u konkretnom predmetu u periodu od skoro dvije godine i pet mjeseci, kada je zatražio da apelant tužbu uredi. Ustavni sud zapaža da apelant nije tužbu uredio, već je podneskom sudu argumentovao da tužba sadrži sve elemente potrebne za postupanje, pa je Općinski sud zakazao pripremno ročište za 10. januar 2007. godine i proveo postupak. Dakle, Općinski sud je ocijenio da tužba ipak ispunjava zakonom tražene uvjete za postupanje, pa proizlazi da je traženje uređenja tužbe bilo nepotrebno, što pe riod nepreduzimanja bilo kakvih aktivnosti na konkretnom predmetu od kada je vraćen na ponovni postupak produžava na ukupan pe riod od dvije godine i osam mjeseci, za šta Općinski sud nije dao relevantno opravdanje. Nakon što je postupak otpočeo, presuda je donesena relativno brzo, u periodu od dva mjeseca, a relativno brzo je donesena i Odluka Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000983 od 19. novembra 2007. godine o žalbama apelanta i tuženog. 28. Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud svoje propuste da revnosno vodi postupak u periodu nakon što mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje i nakon što je na snagu stupio novi ZPP opravdao isključivo time da je sutkinja koja je konačno presudila u ovoj pravnoj stvari referat preuzela tek 2005. godine, kao i ukupnim brojem predmeta kojima je zadužena. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se njima opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od osam godina i sedam mjeseci u sporu za naknadu štete koji nije naročito složen, a naročito zato što se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio ovako dugom trajanju konkretnog postupka. 29. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 30. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000 KM godišnje od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke u konkretnom predmetu. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu, kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda. 31. Ustavni sud je, uzimajući u obzir stan dard života u Bosni i Hercegovini i druge okolnosti, zaključio u svojoj praksi da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, zato što se dužina sveukupnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, pred kojim je postupak trajao ukupno oko šest godina. Ostali navodi 33. Apelant se žali i na kršenje prava na imovinu zato što smatra da su mu neopravdano dugim trajanjem postupka izazvani veći troškovi naknade advokatu. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su apelantu dosuđeni troškovi postupka srazmjerno njegovom uspjehu u sporu, kako to i propisuje ZPP, te da se odlukom o tome ni na koji način ne pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega nema potrebe da se ovo pitanje posebno razmatra. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je postupak u predmetu koji se tiče naknade štete i koji nije bio naročito složen trajao duže od osam godina, i kada se ta dužina postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu koji nije pružio relevantne i zadovoljavajuće razloge u tom pravcu, zbog čega apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3271/06, rješavajući apelaciju Jelisavke Vujinović i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranke Ćelić. Djelomično se usvajaju apelacije Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda Banjaluka broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. studenoga 2006. godine. Ukidaju se presude Okružnog suda Banjaluka br. 011-0-Ž-06-000 328 od 25. listopada 2006. godine, Ž-579/05 od 16. studenoga 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. studenoga 2006. godine, u dijelovima u kojima su potvrđene prvostupanjske presude Osnovnog suda Gradiška br. RS-30/04 od 3. ožujka 2006. godine, RS-25/04 od 22. rujna 2005. godine i RS-29704 od 10. lipnja 2005. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice. Predmeti se vraćaju Okružnom sudu Banjaluka koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluke sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Banjaluka da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Vujinović, podnesena protiv Presude Okružnog suda Banjaluka broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. listopada 2006. godine, u dijelu u kojemu je potvrđena Presuda Osnovnog suda Gradiška broj RS-30/04 od 3. ožujka 2006. godine, kao i tužbeni zahtjev za isplatom dijela plaće odbačen kao nepravodoban, zbog toga što je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slavice Odžaković i Vidosave Vuković podnesene protiv presuda Okružnog suda Banjaluka br. Ž-579/05 od 16. studenoga 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. studenoga 2006. godine, u dijelu u kojemu je ukinuta Presuda Osnovnog suda Gradiška br. RS-25/04 od 22. rujna 2005. godine i RS-29704 od 10. lipnja 2005. godine, i tužbeni zahtjevi za isplatu dijela plaće odbačeni kao nepravodobni, zbog toga što su očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković, Ranka Čelić i Vidosava Vuković (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Banjaluke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijeli su u razdoblju od 6. do 20. prosinca 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. listopada 2006. godine, br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436 od 16. studenoga 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. studenoga 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republike Srpske-Osnovni sud Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražena je u razdoblju od 25. prosinca 2006. godine do 4. rujna 2007. godine, za svaki predmet pojedinačno, dostava odgovora na apelacije. 3. Okružni je sud dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u razdoblju od 3. siječnja do 22. listopada 2007. godine, a tuženi 12. siječnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženoga su dostavljeni apelanticama 20. studenoga 2008. godine. 5. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni je sud, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3271/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3271/06, AP 3317/06, AP 3318/06 i AP 3396/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. AP 3271/06 apelantica Jelisava Vujinović 7. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-30/04 od 3. ožujka 2006. godine, apelantičina tužba je odbačena kao nepravodobna u dijelu u kojemu je tražila isplatu plaće za mjesece lipanj i srpanj 2001. godine, zimnicu i ogrev za 2002. godinu u ukupnom iznosu od 780,00 KM. Apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2003. godine u ukupnom iznosu od 612,00 KM, je odbijen. 8. Odlučujući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske presude Okružni je sud Presudom broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. listopada 2006. godine apelantičin priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. 9. U obrazloženju pobijane presude Okružni je sud naveo kako je člankom 83. Zakona o sudovima i sudskoj službi propisano da se na uposlene u sudovima primjenjuju odredbe posebnih propisa kojima su utvrđeni položaj, prava i obveze uposlenih u državnim tijelima. Poseban je propis Zakon o radnim odnosima u državnim tijelima, međutim, nakon što je stupio na snagu Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske za državne službenike prestao je važiti Zakon o radnim odnosima u državnim tijelima, a odredbom članka 125. toga zakona propisano je da se na radne odnose državnih službenika, te pomoćno i tehničko osoblje uposleno u tijelima državne uprave, primjenjuje Zakon o radu. Okružni je sud dalje naveo kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 105. Zakona o radu, kojim je navedeno da djelatnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana spoznaje za povredu prava. Taj je sud istaknuo kako je pogrešan navod priziva da se na novčana potraživanja iz radnoga odnosa kada su u pitanju rokovi imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacijskim odnosima o zastarjelosti potraživanja, a rok za pokretanje radnoga spora iz članka 105. Zakona o radu je prekluzivan rok koji se ne može skraćivati niti produljivati, a podnošenje tužbe po proteku ovoga roka ima za posljedicu ne samo gubitak prava na sudsku zaštitu već i samoga prava. 10. U svezi sa prizivnim navodima koji se odnose na odbijajući dio tužbenoga zahtjeva Okružni je sud naveo kako su člankom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev), a ova davanja se isplaćuju ukoliko ima 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Dalje, Okružni je sud naveo kako apelantica nije dokazala da su ova sredstva osigurana u proračunu i doznačena proračunskim korisnicima, te odluku prvostupanjskoga suda kojom je odbijen dio apelantičinoga tužbenoga zahtjeva kao neutemeljen smatra pravilnom i zakonitom. U konačnici je taj sud istaknuo kako je prvostupanjski sud pogrešno odlučio kada je apelantičin zahtjev za isplatu ogreva i zimnice za 2002. godinu odbacio, jer je u tom dijelu tužba pravodobna. Međutim, kako je taj dio zahtjeva neutemeljen i za tužiteljicu nastaju iste pravne posljedice, u cijelosti je potvrdio prvostupanjsku odluku. AP 3317/06 apelantica Slavica Odžaković 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-25/2004 od 22. rujna 2005. godine obvezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec lipanj isplati iznos od 124,00 KM i za mjesec srpanj 2001. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 12. Odlučujući o prizivu apelantice i tužene protiv prvostupanjske presude Okružni je sud Presudom broj Ž-579/05 od 16. studenoga 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostupanjsku presudu i apelantičinu tužbu u tome dijelu odbacio kao nepravodobnu a apelantičin priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. AP 3396/06 apelantica Vidosava Vuković 13. Presudom Osnovnog suda broj RS-29/04 od 10. lipnja 2005. godine obvezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec lipanj isplati iznos od 109,00 KM i za mjesec srpanj 2001. godine iznos od 219,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenoga iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 14. Odlučujući o prizivu apelantice i tužene protiv prvostupanjske presude Okružni je sud Presudom broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. studenoga 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostupanjsku presudu i apelantičinu tužbu u tome dijelu odbacio kao nepravodobnu, a apelantičin priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen višak apelantičinoga tužbenoga zahtjeva iznad dosuđenoga iznosa. 15. U obrazloženju presuda u oba predmeta Okružni je sud dao razvidne odgovore na prizivne navode apelantica da je primijenio članak 105. Zakona o radu jer se radi o pravima iz radnoga odnosa. Sud je naveo kako su apelantice tužbe podnijele 26. prosinca 2003. godine, a bile su u obvezi obratiti se sudu u roku od jedne godine od dana spoznaje za povredu svojih prava te prvostupanjski sud nije mogao postupati po tužbi apelantica u dijelu kojim su tražile isplatu plaća za lipanj i srpanj 2001. godine, već je tužbe trebalo odbaciti kao nepravodobne. 16. Okružni je sud istaknuo kako su tužbe pravodobno podnesene samo za potraživanja u razdoblju od jedne godine unazad od dana podnošenja tužbe, odnosno za zimnicu i ogrev za 2002. i 2003. godinu i regres za godišnji odmor za 2003. godinu. Po ocijeni toga suda nisu utemeljeni navodi priziva apelantica u pobijanju prvostupanjskih presuda u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa jer se prema članku 48. Kolektivnog ugovora ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Obzirom da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva osigurana u proračunu i doznačena proračunskim korisnicima prvostupanjske odluke Okružni sud smatra pravilnim i zakonitim. AP 3318/06 apelantica Ranka Ćelić 17. Presudom Osnovnog suda broj RS-15/04 od 3. ožujka 2006. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2002. i 2003. godinu u ukupnom iznosu od 1.020,00 KM. Odlučujući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske presude Okružni je sud Presudom broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. studenoga 2006. godine apelantičinu priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. 18. U obrazloženju presude Okružni je sud istaknuo kako priziv pogrešno polazi od stava da za obvezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate naknade za ogrev, zimnicu i regres, već da je prema članku 55. točka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te članka 48. stavak 1. toč. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za uposlene u pravosuđu, izričito propisana obveza poslodavca da uposlenima isplati ove naknade. Sud dalje navodi kako su člankom 48. Posebnog kolektivnog ugovora određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja, a ova se davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava. Obzirom da apelantica nije dokazala da su ova sredstva osigurana u proračunu i doznačena proračunskim korisnicima, to je pravilna i zakonita odluka kojom je njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 19. Apelantice se žale da su im povrijeđena prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantice Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković i Vidosava Vuković kršenje ovih prava prije svega obrazlažu navodima o tome da su donijete odluke nezakonite zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbacili tužbeni zahtjev apelantica, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe članka 105. Zakona o radu i rokove propisane navedenim člankom. Apelantice navode kako su u konkretnom slučaju sudovi trebali primijeniti Zakon o obligacijskim odnosima i njime propisane rokove. Apelantice smatraju kako se radi o njihovoj zarađenoj imovini, koja je neutemeljeno ostala kod tuženoga i tuženi je koristi bez njihove suglasnosti, te je sud trebao primijeniti odredbe čl. 371, 372. ili 376. Zakona o obligacijskim odnosima, odnosno odredbe kojima su određeni opći rokovi zastare od pet godina. Apelantice smatraju kako kod novčanoga potraživanja iz radnoga odnosa nema primjene odredaba o prekluzivnim rokovima, nego se primjenjuju odredbe o rokovima zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacijskim odnosima. 20. Sve apelantice se žale i na pobijane presude jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. Apelantice navode kako predmet tužbenoga zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa, nego je predmet tužbenoga zahtjeva bio utvrđivanje obveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obvezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe članka 55. stavak 1. točka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te odredbi članka 48. stavak 1. toč. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za uposlenike u pravosuđu koje su razvidne i obvezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u proračunu tužene ili ne. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni je sud u odgovoru na apelacije istaknuo da su predmetni sporovi iz radnoga odnosa i da sud tijekom cijeloga postupka pazi jesu li ispunjene procesne pretpostavke za ostvarenje sudske zaštite, tj. je li tužba podnesena u roku iz članka 105. Zakona o radu. Ustav Bosne i Hercegovine ne sprečava domaće zakonodavstvo da materijalnopravnim propisima propiše uvjet i način ostvarivanja sudske zaštite. Okružni sud je također naveo da su predmet potraživanja apelantica prava iz radnoga odnosa, ali ova prava djelatnik ostvaruje samo pod određenim uvjetima, odnosno djelatniku to pravo pripada ukoliko je poslodavac osigurao uvjete. Apelantice nisu ničim dokazale jesu li kod poslodavca bili osigurani uvjeti za izvršenje isplata, tj. materijalnih sredstava. Stoga, Okružni sud navode apelantica smatra neutemeljenim i u svemu ostaje kod pravnih stavova iznesenih u drugostupanjskim odlukama. 22. Tuženi je također pobijao navode iz apelacije, navodeći da se sredstva za isplatu zimnice, ogreva i regresa isplaćuju samo ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja, a za proračunske korisnike ova sredstva odobrava Vlada Republike Srpske i planiraju se u proračunu. Kako ova sredstva, istaknuo je tuženi, nisu za razdoblje na koji se odnose tužbeni zahtjevi osigurana u proračunu Republike Srpske i doznačena proračunskim korisnicima i nisu dodijeljena ni jednom djelatniku, tužbeni zahtjevi su odbijeni na temelju pravilno utvrđenoga činjeničnoga stanja. Pobijane odluke tuženi smatra pravičnim i na zakonu utemeljenim, te je predložio da Ustavni sud odbije apelacije. V. Relevantni propisi 23. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, bliže se uređuju prava temeljem rada, opseg prava i način i postupak njihovoga ostvarivanja. Članak 105. Djelatnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnoga odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu toga prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano ranijim obraćanjem djelatnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava djelatnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana spoznaje za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede." Opći kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98, 39/99 i 21/01) "Članak 55. Poslodavac uposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja. 6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora. Članak 57. Poslodavac može na teret materijalnih troškova poslovanja tijekom godine dodijeliti djelatnicima sredstva za osiguravanje zimnice i ogreva u visini trostrukoga iznosa najniže cijene rada iz članka 42. ovoga kolektivnoga ugovora prethodnog mjeseca za svako davanje. Kod dodjele ove pomoći moraju biti obuhvaćeni svi djelatnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju i plaćenome odsustvu." Poseban kolektivni ugovor za oblast pravosuđa ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98 i 61/01) "Članak 48. Poslodavac uposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja. 6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora. 7. sredstva za osiguravanje zimnice i ogreva u visini do trostrukoga iznosa najniže cijene rada iz prethodnoga mjeseca s tim da kod dodjele ove pomoći budu obuhvaćeni svi djelatnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju plaćenome odsustvu, kao i članovi obitelji djelatnika-poginulih boraca." U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Članak 224. Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave: 4. Ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu. Članak 226. Drugostupanjski će sud presudom odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelantica Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u dijelovima pobijanih presuda kojima su tužbeni zahtjevi za isplatu plaće odbačeni kao nepravodobni, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 27. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 29. Ustavni sud primjećuje da su apelantice pokrenule postupak protiv tuženog radi isplate plaće, regresa, zimnice i ogreva. Dio tužbenoga zahtjeva apelantica koji se odnosi na isplatu plaća je odbačen kao nepravodoban sukladno Zakonu o radnim odnosima, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa je odbijen kao neutemeljen. Apelantice se, između ostalog, žale na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, odnosno zbog rokova za podnošenje tužbe koje su sudovi utvrdili. Međutim, Ustavni sud naglašava da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća je Ustavnog suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 30. Ustavni sud primjećuje da je u ovom dijelu predmet pobijanja apelacijom dio presuda kojima je tužba apelantica radi isplate plaća odbačena kao nepravodobna. U svezi s tim Ustavni sud konstatira kako su sudovi razvidno i detaljno obrazložili način na koji su primijenili relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima. Naime, podnošenje tužbe zbog zaštite prava iz radnoga odnosa u Republici Srpskoj je regulirano Zakonom o radu kojim je u odredbama iz članka 105. stavak 2. propisano da djelatnik s ciljem da zaštititi svoja prava može u roku od jedne godine od dana spoznaje za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava. Okružni je sud utvrdio da je potraživanje apelantica nastalo iz radnoga odnosa, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu. Sud se pozvao na članak 105. navedenoga Zakona kojim su određeni rokovi u kojima se ima podnijeti tužba zbog zaštite prava iz radnoga odnosa. Ustavni sud ukazuje kako je Okružni sud pažljivo i razvidno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove iz Zakona o radu koji je, kad su radni odnosi u pitanju, lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima. 31. Obzirom da se ovim dijelom apelacija pobija materijalno pravo koje je sud primijenio u svezi rokova za podnošenje tužbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi u tome dijelu nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelantica, a nezadovoljstvo apelantica pobijanom odlukom u ovome dijelu ne pokreće samo po sebi pitanja u svezi zaštićenih ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije. 32. Na temelju izloženoga Ustavni sud smatra da su navodi apelantica u ovome dijelu apelacija o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. 33. U konkretnom su slučaju predmet pobijanja apelacijama presude Okružnog suda br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436, obje od 16. studenoga 2006. godine, broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. listopada 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. studenoga 2006. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice i protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane su presude donesene u razdoblju od 25. listopada do 16. studenoga 2006. godine, a apelacije su podnesene u razdoblju od 6. do 26. prosinca 2006. godine, te Ustavni sud zaključuje kako je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovome dijelu ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očevidno (prima fa cie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacije nisu dopustive. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantice pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao i članak 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Postupak se pred redovitim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor, ogreva i zimnice koje pripadaju apelanticama kao pravo iz radnoga odnosa. 38. U odgovoru na pitanje je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti temeljnih prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obveza", te da se na postupke u svezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje članak 6. Europske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. ožujka 2003. godine, točka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. ožujka 2005. godine, točka 15. et sequ). Ustavni je sud, stoga, mjerodavan ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Apelantice se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnoga dijela prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. 40. Naime glede isplate regresa, ogreva i zimnice Okružni je sud naveo da su člankom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres zimnica i ogrev) i zaključio da se ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja i da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u proračunu i doznačena proračunskim korisnicima. Apelantice navode kako predmet tužbenoga zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa nego je predmet tužbenoga zahtjeva bio utvrđivanje obveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obvezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe članka 55. stavak 1. točka 6. Općeg kolektivnog ugovora te odredbi članka 48. stavak 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za uposlenike u pravosuđu, koje su razvidne i obvezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u proračunu tužene ili ne. 41. S tim u svezi Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije mjerodavan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 42. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnome vršenju pravde pa, ukoliko bude povrijeđen bilo koji od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). 43. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede ispitivanja činjeničnoga stanja i ocjene dokaza redovitih sudova, te načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tome pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnoga stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očevidno proizvoljnom". U svezi s tim postoje brojni primjeri sudske prakse kada se Ustavni sud upuštao u ocjenjivanje činjeničnoga stanja i ocjenjivanje dokaza redovitih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. rujna 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu temeljnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u ocjenjivanje načina na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise. 44. Ustavni sud podsjeća da su redoviti sudovi obvezni neposredno osiguravati primjenu prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji i njezinim protokolima, promatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakoga zakona. Kao prilog ovakvome stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu članka II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 45. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li Okružni sud primijenio zakone i druge propise proizvoljno ili nije. U tome smislu Ustavni sud konstatira kako je Okružni sud prigodom odlučivanja o prizivima apelantica naveo da prizivi pogrešno polaze od stava da za obvezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate regresa, ogreva i zimnice, već da je prema članku 48. Posebnog kolektivnog ugovora za uposlene u pravosuđu izričito propisana obveza da uposlenima isplati ove naknade. Okružni je sud istaknuo da: "Člankom 48. Posebnog kolektivnog ugovora određene su isplate na teret materijalnih troškova poslovanja. Ova davanja isplaćuju se ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Za proračunske korisnike, u koje spada i tužiteljica, ova sredstva odobrava Vlada RS, planiraju se u okviru proračuna Republike SrpskeŠ...Ćkako tužiteljica nije dokazala da su ova sredstva osigurana u proračunu i doznačena proračunskim korisnicima (što je i općepoznata činjenica), to je pravilna i zakonita odluka prvostupanjskoga suda kojom je odbijen ovaj dio tužiteljičinog zahtjeva kao neutemeljen". 46. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, apelanticama ne pripada pravo na naknadu troškova zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu, obzirom da sredstva za isplatu ovih materijalnih sredstva poslovanja nije odobrila Vlada Republike Srpske, niti su planirana u okviru proračuna Republike Srpske, niti su vršene isplate po ovoj osnovi proračunskim korisnicima. 47. Ovakvo obrazloženje Okružnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, je arbitrarno. 48. Ustavni sud primjećuje kako je među strankama neprijeporno da apelanticama pripada pravo na isplatu materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev) kao i da se na konkretnu situaciju primjenjuje članak 55. stavak 6. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac uposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja regres u visini tri najniže cijene rada, a prema članku 57. istoga kolektivnoga ugovora poslodavac može dodijeliti djelatnicima na teret materijalnih troškova poslovanja sredstva za osiguravanje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada. Također je među strankama neprijeporno da su ove isplate na isti način regulirane i odredbama članka 48. Posebnog kolektivnog ugovora u oblasti pravosuđa. Odbijanje tužbenoga zahtjeva apelantica redoviti sud pravda nedostatkom sredstava, te činjenicom da su "općepoznate teškoće glede isplate materijalnih troškova prema proračunskim korisnicima", odnosno da zbog nedostatka sredstava, nikom od djelatnika tužene nisu isplaćene naknade na ime zimnice i ogreva kao i regresa za relevantno razdoblje. 49. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije mogao potvrditi prvostupanjske odluke kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice za relevantno razdoblje zbog nedostatka sredstava. Naime, nedostatak novca u proračunu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za neplaćanje naknade na ime zimnice, ogreva kao i regresa za predmetno razdoblje, a Okružni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenoga zahtjeva apelantica, nije ar gu ment koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav ar gu ment prihvaćen u dosadašnjoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Činjenica da u proračunu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, ogreva i zimnice, koju je Okružni sud ponudio kao razlog da ni apelanticama ne pripada pravo na isplatu naknade za regres, zimnicu i ogrev, ne može se protumačiti drukčije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Okružnog suda sa izravnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica. 50. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08). U navedenome predmetu apelanticama-uposlenicama Općinskog suda za prekršaje Kladanj nije isplaćena naknada za korištenje godišnjega odmora (regres). Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u proračunu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te zbog nepostojanja pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu mogli biti opravdan razlog iz kojega je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelanticama. Dakle u svojoj Odluci AP 1315/06 od 8. studenoga 2007. godine, u sličnoj situaciji, Ustavni je sud zaključio kako postoji povreda prava na pravično suđenje kada drugostupanjski sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojima se utvrđuje visina regresa iako je samo pravo na regres utvrđeno zakonom. 51. Ustavni sud zaključuje da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog da se odbije zahtjev apelantica, a propust Okružnog suda se ogleda u činjenici da je potvrdio prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, iako to nije njihova krivnja. Prema tome, odluke redovitog suda kojim je i samo pravo na regres, ogrev i zimnicu apelanticama uskraćeno zbog nedostatka sredstava u proračunu je apsolutno proizvoljna. Naime, obveza tuženoga da isplati zimnicu i ogrev za 2002. godinu, te zimnicu, ogrev i regres za 2003. godinu, je utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. Prema tome, sud je proizvoljno našao da apelanticama ne pripada pravo na regres, zimnicu i ogrev zbog nedostatka sredstava, odnosno pogrešno ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da ne postoji obveza tuženoga da apelanticama isplati naknadu za ogrev, zimnicu i regres. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio pravo. Stoga je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti navode apelantica o povredi njihovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni navode o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud proizvoljno primijeni materijalno pravo i potvrdi prvostupanjske presude u dijelovima u kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice, pozivajući se na nedostatak sredstava, iako su prava na regres, ogrev i zimnicu utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. 55. Na temelju članka 16. stavak 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3271/06, rješavajući apelaciju Jelisavke Vujinović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranke Ćelić. Djelimično se usvajaju apelacije Jelisavke Vujinović, Slavice Oxaković i Vidosave Vuković. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda Bawa Luka broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine. Ukidaju se presude Okružnog suda Bawa Luka br. 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelovima u kojima su potvrđene prvostepene presude Osnovnog suda Gradiška br. RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, RS-25/04 od 22. septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantkiwa za isplatu regresa, ogreva i zimnice. Predmeti se vraćaju Okružnom sudu Bawa Luka koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluke u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Bawa Luka da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Vujinović, podnesena protiv Presude Okružnog suda Bawa Luka broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, u dijelu u kom je potvrđena Presuda Osnovnog suda Gradiška broj RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, kao i tužbeni zahtjev za isplatu dijela plate odbačen kao neblagovremen, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slavice Oxaković i Vidosave Vuković podnesene protiv presuda Okružnog suda Bawa Luka br. Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelu u kom je ukinuta Presuda Osnovnog suda Gradiška br. RS-25/04 od 22. septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, i tužbeni zahtjevi za isplatu dijela plate odbačeni kao neblagovremeni, zbog toga što su očigledno (prima fa cie) neosnovani. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jelisavka Vujinović, Slavica Oxaković, Ranka Čelić i Vidosava Vuković (u daqnjem tekstu: apelantkinje), sve iz Banje Luke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 6. do 20. decembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republike Srpske-Osnovni sud Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 25. decembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine, za svaki predmet pojedinačno, da dostave odgovore na apelacije. 3. Okružni sud je dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u periodu od 3. januara do 22. oktobra 2007. godine, a tuženi 12. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantkiwama 20. novembra 2008. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3271/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3271/06, AP 3317/06, AP 3318/06 i AP 3396/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkiwa i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 AP 3271/06 apelantkiwa Jelisava Vujinović 7. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, apelantkiwina tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu u kom je tražila isplatu plate za mjesece juni i juli 2001. godine, zimnicu i ogrev za 2002. godinu u ukupnom iznosu od 780,00 KM. Apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2003. godine u ukupnom iznosu od 612,00 KM, je odbijen. 8. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine apelantkiwinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. 9. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je članom 83 Zakona o sudovima i sudskoj službi propisano da se na zaposlene u sudovima primjenjuju odredbe posebnih propisa kojima su utvrđeni položaj, prava i obaveze zaposlenih u državnim organima. Poseban propis je Zakon o radnim odnosima u državnim organima, međutim, nakon što je stupio na snagu Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske za državne službenike prestao je da važi Zakon o radnim odnosima u državnim organima, a odredbom člana 125 tog zakona propisano je da se na radne odnose državnih službenika, te pomoćno i tehničko osoblje zaposleno u organima državne uprave, primjenjuje Zakon o radu. Okružni sud dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 105 Zakona o radu, kojim je navedeno da radnik može da podnese tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznawa za povredu prava. Taj sud je istakao da je pogrešan navod žalbe da na novčana potraživawa iz radnog odnosa kada su u pitanju rokovi treba da se primijenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživawa, a rok za pokretanje radnog spora iz člana 105 Zakona o radu je prekluzivan rok koji ne može da se skraćuje niti produžava, a podnošenje tužbe po protoku ovog roka ima za posljedicu ne samo gubitak prava na sudsku zaštitu već i samog prava. 10. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na odbijajući dio tužbenog zahtjeva Okružni sud je naveo da su članom 48 Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovawa (regres, zimnica i ogrev), a ova davawa isplaćuju se ukoliko ima dovoqno sredstava koja su izdvojena za materijalne troškove poslovawa. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantkiwa nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u buxetu i doznačena buxetskim korisnicima, te odluku prvostepenog suda kojom je odbijen dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva kao neosnovan smatra pravilnom i zakonitom. Na kraju taj sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je apelantkiwin zahtjev za isplatu ogreva i zimnice za 2002. godinu odbacio, jer je u tom dijelu tužba blagovremena. Međutim, kako je taj dio zahtjeva neosnovan i za tužiteqku nastaju iste pravne posljedice, u cijelosti je potvrdio prvostepenu odluku. AP 3317/06 apelantkiwa Slavica Oxaković 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-25/2004 od 22. septembra 2005. godine obavezan je tuženi da apelantkiwi na ime plate za mjesec juni isplati iznos od 124,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 12. Odlučujući o žalbi apelantkinje i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelantkiwinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu a apelantkiwinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. AP 3396/06 apelantkiwa Vidosava Vuković 13. Presudom Osnovnog suda broj RS-29/04 od 10. juna 2005. godine obavezan je tuženi da apelantkiwi na ime plate za mjesec juni isplati iznos od 109,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 219,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 14. Odlučujući o žalbi apelantkinje i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelantkiwinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu, a apelantkiwinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen višak apelantkiwinog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. 15. U obrazloženju presuda u oba predmeta Okružni sud je dao jasne odgovore na žalbene navode apelantkiwa da je primijenio član 105 Zakona o radu jer se radi o pravima iz radnog odnosa. Sud je naveo da su apelantkinje tužbe podnijele 26. decembra 2003. godine, a bile su obavezne da se obrate sudu u roku od jedne godine od dana saznawa za povredu svojih prava te prvostepeni sud nije mogao da postupa po tužbi apelantkiwa u dijelu kojim su tražile isplatu plata za juni i juli 2001. godine, već je tužbe trebalo da se odbace kao neblagovremene. 16. Okružni sud je istakao da su tužbe blagovremeno podnesene samo za potraživawa u periodu od jedne godine unazad od dana podnošewa tužbe, odnosno za zimnicu i ogrev za 2002. i 2003. godinu i regres za godišwi odmor za 2003. godinu. Po ocijeni tog suda nisu osnovani navodi žalbi apelantkiwa u osporavanju prvostepenih presuda u dijelu kojim je odbijen wihov zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa jer se shodno članu 48 Kolektivnog ugovora ova davawa isplaćuju ukoliko ima dovoqno sredstava koja su izdvojena za materijalne troškove poslovawa. S obzirom da apelantkinje nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u buxetu i doznačena buxetskim korisnicima prvostepene odluke Okružni sud smatra pravilnim i zakonitim. AP 3318/06 apelantkiwa Ranka Ćelić 17. Presudom Osnovnog suda broj RS-15/04 od 3. marta 2006. godine odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2002. i 2003. godinu u ukupnom iznosu od 1.020,00 KM. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine apelantkiwinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. 18. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalba pogrešno polazi od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica da li je tužena imala novčana sredstva koja su izdvojena s ciljem da se isplate naknade za ogrev, zimnicu i regres, već da je shodno članu 55 tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora, te člana 48 stav 1 tač. 6 i 7 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu, izričito propisana obaveza poslodavca da zaposlenima isplati ove naknade. Sud dalje navodi da su članom 48 Posebnog kolektivnog ugovora određene isplate na teret materijalnih troškova poslovawa, a ova davawa se isplaćuju ukoliko ima dovoqno sredstava. S obzirom da apelantkiwa nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u buxetu i doznačena buxetskim korisnicima, to je pravilna i zakonita odluka kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 19. Apelantkinje se žale da su im povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelantkinje Jelisavka Vujinović, Slavica Oxaković i Vidosava Vuković kršenje ovih prava prije svega obrazlažu navodima o tome da su donesene odluke nezakonite zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbacili tužbeni zahtjev apelantkiwa, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe člana 105 Zakona o radu i rokove propisane navedenim članom. Apelantkinje navode da su u konkretnom slučaju sudovi trebali da primijene Zakon o obligacionim odnosima i wime propis ane rokove. Apelantkinje smatraju da se radi o wihovoj zarađenoj imovini, koja je neosnovano ostala kod tuženog i tuženi je koristi bez wihove saglasnosti, te je sud trebalo da primijeni odredbe čl. 371, 372 ili 376 Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbe kojima su određeni opšti rokovi zastare od pet godina. Apelantkinje smatraju da kod novčanog potraživawa iz radnog odnosa nema primjene odredbi o prekluzivnim rokovima, nego se primjenjuju odredbe o rokovima zastarjelosti potraživawa iz Zakona o obligacionim odnosima. 20. Sve apelantkinje se žale i na osporene presude jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. Apelantkinje navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica da li je tužena imala ili nije imala novčanih sredstava da isplati zimnicu, ogrev i regres, nego je predmet tužbenog zahtjeva bio da se utvrde obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizilazi iz odredbe člana 55 stav 1 tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora, te odredbi člana 48 stav 1 tač. 6 i 7 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica da li su ta sredstva planirana u buxetu tužene ili ne. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni sud je u odgovoru na apelacije istakao da su predmetni sporovi iz radnog odnosa i da sud u toku cijelog postupka pazi da li su ispunjene procesne pretpostavke za ostvarenje sudske zaštite, tj. da li je tužba podnesena u roku iz člana 105 Zakona o radu. Ustav Bosne i Hercegovine ne sprečava domaće zakonodavstvo da materijalno-pravnim propisima propiše uslov i način ostvarivawa sudske zaštite. Okružni sud je takođe naveo da su predmet potraživawa apelantkiwa prava iz radnog odnosa, ali ova prava radnik ostvaruje samo pod određenim uslovima, odnosno radniku to pravo pripada ukoliko je poslodavac obezbijedio uslove. Apelantkinje nisu ničim dokazale da li su kod poslodavca bili obezbijeđeni uslovi da se izvrši isplata, tj. materijalna sredstva. Stoga, Okružni sud navode apelantkiwa smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod pravnih stavova koji su izneseni u drugostepenim odlukama. 22. Tuženi je takođe osporio navode iz apelacije, navodeći da se sredstva za isplatu zimnice, ogreva i regresa isplaćuju samo ukoliko ima dovoqno sredstava koja su izdvojena za materijalne troškove poslovawa, a za buxetske korisnike ova sredstva odobrava Vlada Republike Srpske i planiraju se u buxetu. Kako ova sredstva, istakao je tuženi, nisu za pe riod na koji se odnose tužbeni zahtjevi obezbijeđena u buxetu Republike Srpske i doznačena buxetskim korisnicima i nisu dodijeljena ni jednom radniku, tužbeni zahtjevi su odbijeni na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stawa. Osporene odluke tuženi smatra pravičnim i na zakonu zasnovanim, te je predložio da Ustavni sud odbije apelacije. V. Relevantni propisi 23. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak wihovog ostvarivawa. Član 105 Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno ranijim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese u roku od jedne godine od dana saznawa za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede." Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98, 39/99 i 21/01) "Član 55 Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovawa. 6. regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočiwawa korišćewa odmora. Član 57 Poslodavac može na teret materijalnih troškova poslovawa u toku godine da dodijeli radnicima sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada iz člana 42 ovog kolektivnog ugovora prethodnog mjeseca za svako davanje. Kod dodjele ove pomoći moraju da budu obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju i plaćenom odsustvu." Poseban kolektivni ugovor za oblast pravosuđa ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98 i 61/01) "Član 48 Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovawa. 6. regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočiwawa korišćewa odmora. 7. sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini do trostrukog iznosa najniže cijene rada iz prethodnog mjeseca s tim da kod dodjele ove pomoći budu obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju plaćenom odsustvu, kao i članovi porodica radnika-poginulih boraca." U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Član 224 Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 4. Ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Član 226 Drugostepeni sud odbiće presudom žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelantkiwa Jelisavke Vujinović, Slavice Oxaković i Vidosave Vuković u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u dijelovima osporenih presuda kojima su tužbeni zahtjevi za isplatu plate odbačeni kao neblagovremeni, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 27. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 28. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 29. Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje pokrenule postupak protiv tuženog radi isplate plate, regresa, zimnice i ogreva. Dio tužbenog zahtjeva apelantkiwa koji se odnosi na isplatu plata je odbačen kao neblagovremen u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa odbijen je kao neosnovan. Apelantkinje se, između ostalog, žale na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog rokova za podnošenje tužbe koje su sudovi utvrdili. Međutim, Ustavni sud naglašava da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 30. Ustavni sud primjećuje da je u ovom dijelu predmet osporavawa apelacijom dio presuda kojim je tužba apelan - tkiwa radi isplate plaća odbačena kao neblagovremena. U vezi sa tim Ustavni sud konstatuje da su sudovi jasno i detaqno obrazložili način na koji su primijenili relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima. Naime, podnošenje tužbe zbog zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu kojim je u odredbama iz člana 105 stav 2 propisano da radnik s ciljem da zaštititi svoja prava može u roku od jedne godine od dana saznawa za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, da podnese tužbu za zaštitu svojih prava. Okružni sud je utvrdio da je potraživanje apelantkiwa nastalo iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu. Sud se pozvao na član 105 navedenog zakona kojim su određeni rokovi u kojim treba da se podnese tužba zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud pažqivo i jasno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo da se primijene rokovi iz Zakona o radu koji je, kad su radni odnosi u pitanju, lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. 31. S obzirom da se ovim dijelom apelacija osporava materijalno pravo koje je sud primijenio u vezi sa rokovima za podnošenje tužbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi u tom dijelu nepravično ili proizvoqno primijenjeni na štetu apelantkiwa, a nezadovoqstvo apelantkiwa osporavanom odlukom u ovom dijelu ne pokreće samo po sebi pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. 32. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su navodi apelantkiwa u ovom dijelu apelacija o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelaci jama su presude Okružnog suda br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436, obje od 16. novembra 2006. godine, broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantkiwa za isplatu regresa, ogreva i zimnice i protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporene presude su donesene u periodu od 25. oktobra do 16. novembra 2006. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 6. do 26. decembra 2006. godine, te Ustavni sud zakqučuje da je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije u ovom dijelu ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantkinje osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišwi odmor, ogreva i zimnice koje pripadaju apelantkiwama kao pravo iz radnog odnosa. 38. U odgovoru na pitanje da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj treba da se podsjetimo na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom i da izvedemo neosporan zakqučak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6 Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15 et sequ). Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. Apelantkinje se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. 40. Naime u pogledu isplate regresa, ogreva i zimnice Okružni sud je naveo da su članom 48 Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovawa (regres zimnica i ogrev) i zakqučio da se ova davawa isplaćuju ukoliko ima dovoqno sredstava koja su izdvojena za materijalne troškove poslovawa i da apelantkinje nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u buxetu i doznačena buxetskim korisnicima. Apelantkinje navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica da li je tužena imala ili nije imala novčanih sredstava da isplati zimnicu, ogrev i regres nego je predmet tužbenog zahtjeva bio da utvrdi obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizilazi iz odredbe člana 55 stav 1 tačka 6 Opšteg kolektivnog ugovora te odredbi člana 48 stav 1 tač. 6 i 7 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu, koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica da li su ta sredstva planirana u buxetu tužene ili ne. 41. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji, generalno nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska; ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 42. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde pa, ukoliko bude povrijeđen bilo koji od elemenata koji su sadržani u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 43. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U vezi s tim postoje brojni primjeri sudske prakse kada se Ustavni sud upuštao u ocjewivanje činjeničnog stawa i ocjewivanje dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoqnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u ocjewivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 44. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi obavezni da neposredno obezbijede primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. Kao prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6 Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredni organi kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta primjewivaće i poštovati qudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine." 45. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Okružni sud primijenio zakone i druge propise proizvoqno ili nije. U tom smislu Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud prilikom odlučivawa o žalbama apelantkiwa naveo da žalbe pogrešno polaze od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica da li je tužena imala novčana sredstva koja su izdvojena s ciljem da se isplate regres, ogrev i zimnica, već da je shodno članu 48 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu izričito propisana obaveza da zaposlenima isplati ove naknade. Okružni sud je istakao da: "Članom 48 Posebnog kolektivnog ugovora određene su isplate na teret materijalnih troškova poslovawa. Ova davawa isplaćuju se ukoliko ima dovoqno sredstava koja su izdvojena za materijalne troškove poslovawa. Za buxetske korisnike, u koje spada i tužiteqka, ova sredstva odobrava Vlada RS, planiraju se u okviru buxeta Republike SrpskeŠ...Ćkako tužiteqka nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u buxetu i doznačena buxetskim korisnicima (što je i opštepoznata činjenica), to je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda kojom je odbijen ovaj dio tužiteqkinog zahtjeva kao neosnovan". 46. Dakle, shodno mišljenju Okružnog suda, apelant - kiwama ne pripada pravo na naknadu troškova zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu, s obzirom da sredstva za isplatu ovih materijalnih sredstva poslovawa nije odobrila Vlada Republike Srpske, niti su planirana u okviru buxeta Republike Srpske, niti su vršene isplate po ovom osnovu buxetskim korisnicima. 47. Ovakvo obrazloženje Okružnog suda, shodno mišljenju Ustavnog suda, je arbitrarno. 48. Ustavni sud primjećuje da je među strankama nesporno da apelantkiwama pripada pravo na isplatu materijalnih troškova poslovawa (regres, zimnica i ogrev) kao i da se na konkretnu situaciju primjenjuje član 55 stav 6 Opšteg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac zaposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovawa regres u visini tri najniže cijene rada, a shodno članu 57 istog kolektivnog ugovora poslodavac može da dodijeli radnicima na teret materijalnih troškova poslovawa sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada. Takođe je među strankama nesporno da su ove isplate na isti način regulisane i odredbama člana 48 Posebnog kolektivnog ugovora u oblasti pravosuđa. Odbijanje tužbenog zahtjeva apelantkiwa redovni sud pravda nedostatkom sredstava, te činjenicom da su "opštepoznate teškoće u pogledu isplate materijalnih troškova prema buxetskim korisnicima", odnosno da zbog nedostatka sredstava, nikom od radnika tužene nisu isplaćene naknade na ime zimnice i ogreva kao i regresa za relevantni pe - riod. 49. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije mogao da potvrdi prvostepene odluke kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantkiwa za isplatu regresa, ogreva i zimnice za relevantni pe riod zbog nedostatka sredstava. Naime, nedostatak novca u buxetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za neplaćanje naknade na ime zimnice, ogreva kao i regresa za predmetni pe riod, a Okružni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantkiwa, nije ar gu ment koji Ustavni sud može da prihvati, niti je takav ar gu ment prihvaćen u dosadašwoj praksi Evropskog suda za qudska prava. Činjenica da u buxetu nisu obezbijeđena sredstva za isplatu regresa, ogreva i zimnice, koju je Okružni sud ponudio kao razlog da ni apelantkiwama ne pripada pravo na isplatu naknade za regres, zimnicu i ogrev, ne može da se protumači drugačije nego kao proizvoqnost u primjewivanju zakona Okružnog suda sa direktnim štetnim uticajem na ostvarivanje prava apelantkiwa. 50. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (obja v ljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08). U navede - nom predmetu apelantkiwama-zaposlenicama Opštinskog suda za prekršaje Kladaw nije isplaćena naknada za korišćenje godišnjeg odmora (regres). Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao da prihvati obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u buxetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te zbog nepostojawa pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne da regulišu visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu mogli da budu opravdan razlog iz kog je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantkiwama. Dakle u svojoj odluci AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, u sličnoj situaciji, Ustavni sud je zakqučio da postoji povreda prava na pravično suđenje kada drugostepeni sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa iako je samo pravo na regres utvrđeno zakonom. 51. Ustavni sud zakqučuje da to što tuženi nije obezbijedio sredstva ne može da bude razlog da se odbije zahtjev apelantkiwa, a propust Okružnog suda ogleda se u činjenici da je potvrdio prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantkiwa zbog nedostatka sredstava, iako to nije wihova krivica. Shodno tome, odluke redovnog suda kojim je i samo pravo na regres, ogrev i zimnicu apelantkiwama uskraćeno zbog nedostatka sredstava u buxetu apsolutno je proizvoqna. Naime, obaveza tuženog da isplati zimnicu i ogrev za 2002. godinu, te zimnicu, ogrev i regres za 2003. godinu, utvrđena je zakonom i kolektivnim ugovorima. Shodno tome, sud je proizvoqno našao da apelantkiwama ne pripada pravo na regres, zimnicu i ogrev zbog nedostatka sredstava, odnosno pogrešno ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da ne postoji obaveza tuženog da apelantkiwama isplati naknadu za ogrev, zimnicu i regres. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio pravo. Stoga je povrijeđeno pravo apelantkiwa na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmotri navode apelantkiwa o povredi wihovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoqno primijeni materijalno pravo i potvrdi prvostepene presude u dijelovima u kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantkiwa za isplatu regresa, ogreva i zimnice, pozivajući se na nedostatak sredstava, iako su prava na regres, ogrev i zimnicu utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. 55. Na osnovu člana 16 stav 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3271/06, rješavajući apelaciju Jelisavke Vujinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranke Ćelić. Djelomično se usvajaju apelacije Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine. Ukidaju se presude Okružnog suda Banja Luka br. 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelovima u kojima su potvrđene prvostepene presude Osnovnog suda Gradiška br. RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, RS-25/04 od 22. septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice. Predmeti se vraćaju Okružnom sudu Banja Luka koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Vujinović, podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, u dijelu u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 kojem je potvrđena Presuda Osnovnog suda Gradiška broj RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, kao i tužbeni zahtjev za isplatu dijela plaće odbačen kao neblagovremen, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slavice Odžaković i Vidosave Vuković podnesene protiv presuda Okružnog suda Banja Luka br. Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine i 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Osnovnog suda Gradiška br. RS-25/04 od 22. septembra 2005. godine i RS-29704 od 10. juna 2005. godine, i tužbeni zahtjevi za isplatu dijela plaće odbačeni kao neblagovremeni, zbog toga što su očigledno (prima fa cie) neosnovani. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković, Ranka Čelić i Vidosava Vuković (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Banje Luke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 6. do 20. decembra 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine, br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republike Srpske-Osnovni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 25. decembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine, za svaki predmet pojedinačno, da dostave odgovore na apelacije. 3. Okružni sud je dostavio odgovore za svaki predmet pojedinačno u periodu od 3. januara do 22. oktobra 2007. godine, a tuženi 12. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelanticama 20. novembra 2008. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3271/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3271/06, AP 3317/06, AP 3318/06 i AP 3396/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. AP 3271/06 apelantica Jelisava Vujinović 7. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-30/04 od 3. marta 2006. godine, apelanticina tužba je odbačena kao neblagovremena u dijelu u kojem je tražila isplatu plaće za mjesece juni i juli 2001. godine, zimnicu i ogrev za 2002. godinu u ukupnom iznosu od 780,00 KM. Apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2003. godine u ukupnom iznosu od 612,00 KM, je odbijen. 8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. 9. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je članom 83. Zakona o sudovima i sudskoj službi propisano da se na zaposlene u sudovima primjenjuju odredbe posebnih propisa kojima su utvrđeni položaj, prava i obaveze zaposlenih u državnim organima. Poseban propis je Zakon o radnim odnosima u državnim organima, međutim, nakon što je stupio na snagu Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske za državne službenike prestao je da važi Zakon o radnim odnosima u državnim organima, a odredbom člana 125. tog zakona propisano je da se na radne odnose državnih službenika, te pomoćno i tehničko osoblje zaposleno u organima državne uprave, primjenjuje Zakon o radu. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 105. Zakona o radu, kojim je navedeno da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Taj sud je istakao da je pogrešan navod žalbe da se na novčana potraživanja iz radnog odnosa kada su u pitanju rokovi imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima o zastarjelosti potraživanja, a rok za pokretanje radnog spora iz člana 105. Zakona o radu je prekluzivan rok koji se ne može skraćivati niti produžavati, a podnošenje tužbe po proteku ovog roka ima za posljedicu ne samo gubitak prava na sudsku zaštitu već i samog prava. 10. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na odbijajući dio tužbenog zahtjeva Okružni sud je naveo da su članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev), a ova davanja se isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima, te odluku prvostepenog suda kojom je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kao neosnovan smatra pravilnom i zakonitom. Na kraju je taj sud istakao da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je apelanticin zahtjev za isplatu ogreva i zimnice za 2002. godinu odbacio, jer je u tom dijelu tužba blagovremena. Međutim, kako je taj dio zahtjeva neosnovan i za tužiteljicu nastaju iste pravne posljedice, u cijelosti je potvrdio prvostepenu odluku. AP 3317/06 apelantica Slavica Odžaković 11. Presudom Osnovnog suda broj RS-25/2004 od 22. septembra 2005. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec juni isplati iznos od 124,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 12. Odlučujući o žalbi apelantice i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj Ž-579/05 od 16. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu a apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. AP 3396/06 apelantica Vidosava Vuković 13. Presudom Osnovnog suda broj RS-29/04 od 10. juna 2005. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime plaće za mjesec juni isplati iznos od 109,00 KM i za mjesec juli 2001. godine iznos od 219,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. 14. Odlučujući o žalbi apelantice i tužene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine ukinuo u dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu i apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu, a apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen višak apelanticinog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. 15. U obrazloženju presuda u oba predmeta Okružni sud je dao jasne odgovore na žalbene navode apelantica da je primijenio član 105. Zakona o radu jer se radi o pravima iz radnog odnosa. Sud je naveo da su apelantice tužbe podnijele 26. decembra 2003. godine, a bile u obavezi da se obrate sudu u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu svojih prava te prvostepeni sud nije mogao postupati po tužbi apelantica u dijelu kojim su tražile isplatu plaća za juni i juli 2001. godine, već je tužbe trebalo odbaciti kao neblagovremene. 16. Okružni sud je istakao da su tužbe blagovremeno podnesene samo za potraživanja u periodu od jedne godine unazad od dana podnošenja tužbe, odnosno za zimnicu i ogrev za 2002. i 2003. godinu i regres za godišnji odmor za 2003. godinu. Po ocijeni tog suda nisu osnovani navodi žalbi apelantica u pobijanju prvostepenih presuda u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa jer se prema članu 48. Kolektivnog ugovora ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. S obzirom da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima prvostepene odluke Okružni sud smatra pravilnim i zakonitim. AP 3318/06 apelantica Ranka Ćelić 17. Presudom Osnovnog suda broj RS-15/04 od 3. marta 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati zimnicu, ogrev i regres za 2002. i 2003. godinu u ukupnom iznosu od 1.020,00 KM. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-06-000 436 od 16. novembra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. 18. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalba pogrešno polazi od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate naknade za ogrev, zimnicu i regres, već da je prema članu 55. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te člana 48. stav 1. tàč. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu, izričito propisana obaveza poslodavca da zaposlenima isplati ove naknade. Sud dalje navodi da su članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja, a ova davanja se isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava. S obzirom da apelantica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima, to je pravilna i zakonita odluka kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 19. Apelantice se žale da su im povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice Jelisavka Vujinović, Slavica Odžaković i Vidosava Vuković kršenje ovih prava prije svega obrazlažu navodima o tome da su donijete odluke nezakonite zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbacili tužbeni zahtjev apelantica, odnosno da su pogrešno primijenili odredbe člana 105. Zakona o radu i rokove propisane navedenim članom. Apelantice navode da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primijeniti Zakon o obligacionim odnosima i njime propisane rokove. Apelantice smatraju da se radi o njihovoj zarađenoj imovini, koja je neosnovano ostala kod tuženog i tuženi je koristi bez njihove saglasnosti, te je sud trebao primijeniti odredbe čl. 371, 372. ili 376. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno odredbe kojima su određeni opći rokovi zastare od pet godina. Apelantice smatraju da kod novčanog potraživanja iz radnog odnosa nema primjene odredaba o prekluzivnim rokovima, nego se primjenjuju odredbe o rokovima zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima. 20. Sve apelantice se žale i na osporene presude jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. Apelantice navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa, nego je predmet tužbenog zahtjeva bio utvrđivanje obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe člana 55. stav 1. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora, te odredbi člana 48. stav 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u budžetu tužene ili ne. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni sud je u odgovoru na apelacije istakao da su predmetni sporovi iz radnog odnosa i da sud u toku cijelog postupka pazi jesu li ispunjene procesne pretpostavke za ostvarenje sudske zaštite, tj. je li tužba podnesena u roku iz člana 105. Zakona o radu. Ustav Bosne i Hercegovine ne sprečava domaće zakonodavstvo da materijalnopravnim propisima propiše uvjet i način ostvarivanja sudske zaštite. Okružni sud je također naveo da su predmet potraživanja apelantica prava iz radnog odnosa, ali ova prava radnik ostvaruje samo pod određenim uvjetima, odnosno radniku to pravo pripada ukoliko je poslodavac obezbijedio uvjete. Apelantice nisu ničim dokazale jesu li kod poslodavca bili obezbijeđeni uvjeti za izvršenje isplata, tj. materijalnih sredstava. Stoga, Okružni sud navode apelantica smatra neosnovanim i u svemu ostaje kod pravnih stavova iznesenih u drugostepenim odlukama. 22. Tuženi je također osporio navode iz apelacije, navodeći da se sredstva za isplatu zimnice, ogreva i regresa isplaćuju samo ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja, a za budžetske korisnike ova sredstva odobrava Vlada Republike Srpske i planiraju se u budžetu. Kako ova sredstva, istakao je tuženi, nisu za pe riod na koji se odnose tužbeni zahtjevi obezbijeđena u budžetu Republike Srpske i doznačena budžetskim korisnicima i nisu dodijeljena ni jednom radniku, tužbeni zahtjevi su odbijeni na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporene odluke tuženi smatra pravičnim i na zakonu zasnovanim, te je predložio da Ustavni sud odbije apelacije. V. Relevantni propisi 23. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 38/03 i 66/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja. Član 105. Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano ranijim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede." Opći kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98, 39/99 i 21/01) "Član 55. Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja. 6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora. Član 57. Poslodavac može na teret materijalnih troškova poslovanja u toku godine dodijeliti radnicima sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada iz člana 42. ovog kolektivnog ugovora prethodnog mjeseca za svako davanje. Kod dodjele ove pomoći moraju biti obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju i plaćenom odsustvu." Poseban kolektivni ugovor za oblast pravosuđa ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98 i 61/01) "Član 48. Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja. 6. regres za korištenje godišnjeg odmora u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korištenja odmora. 7. sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini do trostrukog iznosa najniže cijene rada iz prethodnog mjeseca s tim da kod dodjele ove pomoći budu obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju plaćenom odsustvu, kao i članovi porodica radnika-poginulih boraca." U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Član 224. Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 4. Ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Član 226. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelantica Jelisavke Vujinović, Slavice Odžaković i Vidosave Vuković u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u dijelovima osporenih presuda kojima su tužbeni zahtjevi za isplatu plaće odbačeni kao neblagovremeni, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 27. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 29. Ustavni sud primjećuje da su apelantice pokrenule postupak protiv tuženog radi isplate plaće, regresa, zimnice i ogreva. Dio tužbenog zahtjeva apelantica koji se odnosi na isplatu plaća je odbačen kao neblagovremen u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, a dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za isplatu zimnice, ogreva i regresa odbijen je kao neosnovan. Apelantice se, između ostalog, žale na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog rokova za podnošenje tužbe koje su sudovi utvrdili. Međutim, Ustavni sud naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 30. Ustavni sud primjećuje da je u ovom dijelu predmet osporavanja apelacijom dio presuda kojim je tužba apelantica radi isplate plaća odbačena kao neblagovremena. U vezi sa tim Ustavni sud konstatira da su sudovi jasno i detaljno obrazložili način na koji su primijenili relevantne odredbe Zakona o radnim odnosima. Naime, podnošenje tužbe zbog zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulirano je Zakonom o radu kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik s ciljem da zaštititi svoja prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava. Okružni sud je utvrdio da je potraživanje apelantica nastalo iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radu. Sud se pozvao na član 105. navedenog Zakona kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud pažljivo i jasno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rokove iz Zakona o radu koji je, kad su radni odnosi u pitanju, lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. 31. S obzirom da se ovim dijelom apelacija osporava materijalno pravo koje je sud primijenio u vezi sa rokovima za podnošenje tužbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi u tom dijelu nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelantica, a nezadovoljstvo apelantica pobijanom odlukom u ovom dijelu ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. 32. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su navodi apelantica u ovom dijelu apelacija o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Okružnog suda br. Ž-579/05 i 011-0-Ž-06-000 436, obje od 16. novembra 2006. godine, broj 011-0-Ž-06-000 328 od 25. oktobra 2006. godine i broj 011-0-Ž-06-000 063 od 14. novembra 2006. godine, kojima su odbijeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice i protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude su donesene u periodu od 25. oktobra do 16. novembra 2006. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 6. do 26. decembra 2006. godine, te Ustavni sud zaključuje da je svaka apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelantice osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje naknade na ime regresa za godišnji odmor, ogreva i zimnice koje pripadaju apelanticama kao pravo iz radnog odnosa. 38. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj valja podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti neosporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču "građanskih prava i obaveza", te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. Apelantice se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na saslušanje u građanskim stvarima kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su im odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu. 40. Naime u pogledu isplate regresa, ogreva i zimnice Okružni sud je naveo da su članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa određene isplate na teret materijalnih troškova poslovanja (regres zimnica i ogrev) i zaključio da se ova davanja isplaćuju ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja i da apelantice nisu dokazale da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima. Apelantice navode da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo dokazivanje činjenica je li tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu zimnice, ogreva i regresa nego je predmet tužbenog zahtjeva bio utvrđivanje obaveze tužene da isplati ovaj vid naknade što predstavlja zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca, a koja proizlazi iz odredbe člana 55. stav 1. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora te odredbi člana 48. stav 1. tač. 6. i 7. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u pravosuđu, koje su jasne i obavezujuće, te nije od značaja činjenica jesu li ta sredstva planirana u budžetu tužene ili ne. 41. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da, prema vlastitoj jurisprudenciji, općenito nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima); ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 42. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde pa, ukoliko bude povrijeđen bilo koji od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 43. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U vezi s tim postoje brojni primjeri sudske prakse kada se Ustavni sud upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja i ocjenjivanje dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01; Odluka broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova, Ustavni sud će se upustiti u ocjenjivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesnopravne propise. 44. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi obavezni da neposredno osiguravaju primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. Kao prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj: "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta primjenjivat će i poštivati ljudska prava i osnovne slobode navedene u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine." 45. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni je li Okružni sud primijenio zakone i druge propise proizvoljno ili nije. U tom smislu Ustavni sud konstatira da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbama apelantica naveo da žalbe pogrešno polaze od stava da za obavezu tužene nije odlučna činjenica je li tužena imala novčana sredstva izdvojena u svrhu isplate regresa, ogreva i zimnice, već da je prema članu 48. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u pravosuđu izričito propisana obaveza da zaposlenima isplati ove naknade. Okružni sud je istakao da: "Članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora određene su isplate na teret materijalnih troškova poslovanja. Ova davanja isplaćuju se ukoliko ima dovoljno sredstava izdvojenih za materijalne troškove poslovanja. Za budžetske korisnike, u koje spada i tužiteljica, ova sredstva odobrava Vlada RS, planiraju se u okviru budžeta Republike SrpskeŠ...Ćkako tužiteljica nije dokazala da su ova sredstva obezbijeđena u budžetu i doznačena budžetskim korisnicima (što je i općepoznata činjenica), to je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda kojom je odbijen ovaj dio tužiteljicinog zahtjeva kao neosnovan". 46. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, apelanticama ne pripada pravo na naknadu troškova zimnice i ogreva za 2002. godinu, te zimnice, ogreva i regresa za 2003. godinu, s obzirom da sredstva za isplatu ovih materijalnih sredstva poslovanja nije odobrila Vlada Republike Srpske, niti su planirana u okviru budžeta Republike Srpske, niti su vršene isplate po ovom osnovu budžetskim korisnicima. 47. Ovakvo obrazloženje Okružnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, je arbitrarno. 48. Ustavni sud primjećuje da je među strankama nesporno da apelanticama pripada pravo na isplatu materijalnih troškova poslovanja (regres, zimnica i ogrev) kao i da se na konkretnu situaciju primjenjuje član 55. stav 6. Općeg kolektivnog ugovora, kojim je propisano da poslodavac zaposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja regres u visini tri najniže cijene rada, a prema članu 57. istog kolektivnog ugovora poslodavac može dodijeliti radnicima na teret materijalnih troškova poslovanja sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini trostrukog iznosa najniže cijene rada. Također je među strankama nesporno da su ove isplate na isti način regulirane i odredbama člana 48. Posebnog kolektivnog ugovora u oblasti pravosuđa. Odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica redovni sud pravda nedostatkom sredstava, te činjenicom da su "općepoznate teškoće u pogledu isplate materijalnih troškova prema budžetskim korisnicima", odnosno da zbog nedostatka sredstava, nikom od radnika tužene nisu isplaćene naknade na ime zimnice i ogreva kao i regresa za relevantni pe riod. 49. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije mogao potvrditi prvostepene odluke kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice za relevantni pe - riod zbog nedostatka sredstava. Naime, nedostatak novca u budžetu, na koji se pozvao tuženi kao razlog za neplaćanje naknade na ime zimnice, ogreva kao i regresa za predmetni pe - riod, a Okružni sud prihvatio kao razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva apelantica, nije ar gu ment koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav ar gu ment prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da u budžetu nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, ogreva i zimnice, koju je Okružni sud ponudio kao razlog da ni apelanticama ne pripada pravo na isplatu naknade za regres, zimnicu i ogrev, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona Okružnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica. 50. Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08). U navedenom predmetu apelanticama-zaposlenicama Općinskog suda za prekršaje Kladanj nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres). Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim uposlenim, te zbog nepostojanja pravnog akta kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao po samom zakonu mogli biti opravdan razlog iz kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelanticama. Dakle u svojoj Odluci AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, u sličnoj situaciji, Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje kada drugostepeni sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa iako je samo pravo na regres utvrđeno zakonom. 51. Ustavni sud zaključuje da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog da se odbije zahtjev apelantica, a propust Okružnog suda se ogleda u činjenici da je potvrdio prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, iako to nije njihova krivica. Prema tome, odluke redovnog suda kojim je i samo pravo na regres, ogrev i zimnicu apelanticama uskraćeno zbog nedostatka sredstava u budžetu je apsolutno proizvoljna. Naime, obaveza tuženog da isplati zimnicu i ogrev za 2002. godinu, te zimnicu, ogrev i regres za 2003. godinu, je utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. Prema tome, sud je proizvoljno našao da apelanticama ne pripada pravo na regres, zimnicu i ogrev zbog nedostatka sredstava, odnosno pogrešno ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da ne postoji obaveza tuženog da apelanticama isplati naknadu za ogrev, zimnicu i regres. 52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio pravo. Stoga je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 53. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti navode apelantica o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljno primijeni materijalno pravo i potvrdi prvostepene presude u dijelovima u kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica za isplatu regresa, ogreva i zimnice, pozivajući se na nedostatak sredstava, iako su prava na regres, ogrev i zimnicu utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima. 55. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broju AP 3303/06, rješavajući apelaciju Radivoja Salatića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 18. prosinca 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Radivoja Salatića podnesena protiv Presude Okružnog suda Trebinje broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. kolovoza 2006. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje broj K-196/02 od 5. travnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radivoje Salatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojega zastupa Momo Turanjanin, odvjetnik iz Trebinja, podnio je 11. prosinca 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. kolovoza 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-196/02 od 5. travnja 2006. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 3303/06 od 16. siječnja 2007. godine, kojom je odbio zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), zatražena je 25. siječnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. veljače 2007. godine, a Tužiteljstvo 14. veljače 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Osnovni je sud Presudom broj K-196/02 od 5. travnja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. kolovoza 2006. godine, Savu Babića i apelanta proglasio krivim što su na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci pobijane presude, kao odgovorne osobe, u namjeri da sebi ili drugom pribave imovinsku korist, iskoristili svoje službene položaje ili ovlasti. Pribavili su imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000 KM, čime su počinili kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 337. stavak 4. u svezi stavka 3. Kaznenog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Savo Babić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na temelju članka 98. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obvezan platiti troškove kaznenoga postupka u iznosu od 390,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Odbijena je optužnica da je apelant počinio kazneno djelo falsificiranja ili uništenja službene isprave iz članka 366. stavak 1. KZ RS. 8. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe kako je na temelju provedenih dokaza kao neprijeporno utvrđeno da je u vrijeme izvršenja kaznenoga djela prvookrivljeni Savo Babić bio ravnatelj ODP "Autorad" Trebinje, a apelant je obnašao funkciju vršitelja dužnosti pomoćnika glavnoga ravnatelja SOD "Jahorina" Podružnica Trebinje, dakle imali su svojstvo odgovornih osoba u poduzeću. Dalje, sud navodi da je neprijeporno utvrdio kako je Ugovorom o poslovno-tehničkoj suradnji broj 78/98 omogućeno ekskluzivno pravo osiguranja SOD "Jahorina" u poslovnim prostorijama ODP "Autorad" Trebinje za razdoblje od 1998. godine do 2000. godine, s tim da u tim prostorijama osiguranje ne mogu nuditi druge osiguravajuće kuće, a taj je ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima jer, dajući ekskluzivnost jednoj osiguravajućoj kući onemogućena je konkurencija u poslovanju. Pozivanjem na ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji i o ugovorenome ekskluzivnom pravu osiguranja nije moguće utvrditi pravni temelj za izgubljeni prihod, tj. na ime zaključenih polica osiguranja kod drugih osiguravajućih društava za razdoblje od 1. lipnja 1998. godine do 31. kolovoza 2000 godine. To je temelj koji je nedvojbeno uzet prigodom sačinjavanja Računa SOD "Jahorina" Podružnica Trebinje, broj 0006-0174-0 od 27. rujna 2000. godine. Neprijeporno je, ističe sud, da je sačinjeni račun neistinit i bez pravnoga temelja, što je bilo poznato i prvookrivljenome i apelantu. Apelant je, potpisujući i ovjeravajući pečatom poduzeća navedeni račun, to učinio svjesno i dragovoljno u namjeri da za SOD "Jahorina" Podružnica Trebinje ostvari protupravnu imovinsku korist. Njegova obrana da je samo izvršavao naređenja glavnoga ravnatelja je neprihvatljiva, jer je kao odgovornoj osobi u podružnici njegova dužnost bila starati se o zakonitome radu u njemu i snositi odgovornost za svoje postupke. 9. Sud je dalje ukazao da je neprijeporno utvrđeno kako ni SOD "Jahorina" Podružnica Trebinje, kao ni u ODP "Autorad" Trebinje, navedeni izdati račun nisu knjižili iako je postojala obveza i jednih i drugih da ga knjiže, i to SOD "Jahorina" kao prihod, a ODP "Autorad" kao rashod. Apelant je, nastavlja dalje sud, kao ravnatelj SOD "Jahorina" Podružnica Trebinje na temelju spomenutoga računa podnio prijedlog za izvršenje, a prvookrivljeni Savo Babić predloženo izvršenje nije ni tada osporio, iako je za to imao zakonsku mogućnost. Nakon pravomoćnosti rješenja o dozvoli izvršenja rješenje je dostavljeno Razvojnoj banci radi naplate spomenutoga računa. Nakon toga apelant i Savo Babić su zaključili Ugovor o utemeljenju založnog prava-hipoteke na nekretninama ODP "Autorad" Trebinje kao dužnika, a radi osiguravanja novčanoga potraživanja u iznosu od 842.361,95 KM. Navedeni su ugovor bez pismene ovlasti ovjerili kod Osnovnog suda prvookrivljeni Babić, kao ravnatelj poduzeća, iako prema važećem statutu poduzeća nije imao zakonsku ovlast potpisati ugovor, jer je on prelazio 40.000 KM za što mu je bila potrebna suglasnot Upravnoga odbora poduzeća. Apelant također nije imao zakonsku ovlast za zaključenje navedenoga ugovora, jer Podružnica nema svojstvo pravne osobe, te je za zaključenje ugovora morao imati pismeno odobrenje od glavnoga ravnatelja SOD "Jahorine". Zaključenjem ovakvoga ugovora, a radi osiguravanja potraživanja u iznosu od 842.361,95 KM, obojica okrivljenih su prekoračili granice svoje ovlasti, a sve sa namjerom pribavljanja imovinske korist SOD "Jahorini" koja prelazi iznos od 50.000 KM. Zaključeni ugovor o utemeljenju založnoga prava su iskoristili tako što su na temelju njega zatražili da se postupak izvršenja, blokadom računa ODP "Autorad" Trebinje obustavi, što je sud i uradio, pa sve to ukazuje da je postupanje i prvookrivljenog i apelanta bilo usmjereno na osiguravanje protupravne imovinske koristi povjeritelju SOD "Jahorina", koja je preko svoga Fonda "Jahorina.Konseko" izvršila otkup vaučera i bilo je izvjesno kako će postati jedan od suvlasnika poduzeća ODP "Autorad" Trebinje, čija je privatizacija uslijedila. Upisom hipoteke u zemljišnim knjigama hipotekarni povjeritelj je stekao pravo da na način koji je predviđen zakonom, ukoliko dužnik ne izvrši svoju obvezu, traži izmirenje svoje tražbine prodajom nekretnina iz vrijednosti opterećene hipotekom. 10. Osnovni sud zaključuje kako su okrivljeni na opisan način izvršili kazneno djelo zlouporabe službenoga položaja ili ovlasti, a pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" prelazi iznos od 50.000 KM, čime su se u radnjama obojice okrivljenih stekla sva bitna obilježja kaznenoga djela iz članka 337. stavak 4. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 u svezi stavka 3. KZ RS. Sud također ističe da nije prihvatio apelantovu obranu jer je ona nelogična i usmjerena ka izbjegavanju kaznene odgovornosti, a svi provedeni dokazi ukazuju kako je apelant znao šta potpisuje, te kakve posljedice proizlaze iz toga, ali je za sebe nalazio opravdanje da nije pravnik te da radi po naređenju glavnoga ravnatelja. Sud je neprijeporno utvrdio kako su oba okrivljena postupila sa umišljajem, tj. bili su svjesni svoga djela i htjeli su ga izvršiti s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za SOD "Jahorina" koja je, tijekom privatizacije koja je uslijedila preko "Konseko" fonda, postala jedna od suvlasnica poduzeća "Autorad" Trebinje. Prigodom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je kao olakotnu okolnost cijenio to što apelant ranije nije osuđivan, što je obiteljski čovjek, što je djelomično priznao kako je izvršio kazneno djelo, pa cijeneći stupanj njegove kaznene odgovornosti i društvenu opasnost počinjenoga djela, smatrao kako su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 39. stavak 2. KZ RS, tj. kako se spomenute olakotne okolnosti mogu smatrati osobitima i kako se ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, te je umjesto propisane kazne zatvora od dvije do 10 godina izrekao kaznu zatvora od osam mjeseci. 11. U obrazloženju presude Okružni sud navodi kako je prvostupanjski sud izvedene dokaze razmatrao sa potrebnom pozornošću, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u sklopu cjelokupne procesne građe, kako je o prihvatljivosti dokaza dao razvidne i određene razloge, pravilnim metodološkim pristupom izveo zaključak i dao argumentirane razloge o krivnji optuženoga Slavke Babića i apelanta, koji su uvjerljivi i međusobno nisu suprotstavljeni. Okružni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori kojima ukazuje da je između osuđujućeg i odbijajućeg dijela izreke presude uspostavljeno neotklonjivo proturiječje i da je time učinjena bitna povreda postupka. Neprijeporno je, navodi dalje sud, da je tužitelj na glavnome pretresu odustao od kaznenoga gonjenja za djelo falsificiranja ili uništavanja službene isprave iz članka 366. KZ RS, po načelu konsumpcije, jer je ono sadržano u kaznenome djelu zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 337. stavak 3. u svezi sa stavkom 4. KZ RS, zbog čega je u odnosu na to djelo optužba odbijena. Prividni stjecaj temeljem konsumpcije postoji kada je jedno kazneno djelo obuhvaćeno drugim djelom, pri čemu teže djelo uvijek konzumira lakše, te stoga odustajanje tužitelja od gonjenja zbog kaznenoga djela falsificiranja ili uništavanja službene isprave nema uticanja na ocjenu vjerodostojnosti spomenutoga računa. Sud navodi da pobijana presuda imenuje izvedene dokaze, uključujući i obranu optuženih, u bitnom iznosi sadržaj tih dokaza i ocjenjuje ih sa motrišta sadržaja i motrišta njihove vjerodostojnosti. Sud je izvršio sveobuhvatnu ocjenu svih provedenih dokaza i sa punom pozornošću utvrdio validnost svakoga pojedinačnog dokaza. 12. Okružni sud dalje smatra da predmetni prizivi utemeljeno ukazuju da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude našao da su optuženi "prekoračili granice svojih ovlasti" tako što su sačinili Ugovor o utemeljenju hipoteke na nekretninama ODP "Autorada", dok u izreci presude navodi da su inkriminirane radnje izvršili "iskorištavanjem službenih položaja". Radnja predmetnoga kaznenoga djela, nastavlja sud, je alternativno određena i može se sastojati u iskorištavanju svoga položaja ili ovlasti, prekoračenju granica svoje ovlasti ili neizvršenju službene dužnosti. U slučaju alternativnoga određivanja radnje izvršenja, za postojanje kaznenoga djela dovoljno je da je izvršena jedna od više alternativno predviđenih radnji izvršenja, ali u slučaju da je djelo izvršeno sa dvije ili više alternativno određene radnje postojat će jedno kazneno djelo, a ne sticaj djela. Radnje izvršenja koje su optuženi poduzeli su formalno u granicama njihovih ovlasti, ali suština je u činjenici da su one u materijalnom smislu protupravne jer su oprečne interesima i zadaćama službe i poduzete su s ciljem pribavljanja kakve koristi sebi ili drugome. Navodima priziva, nastavlja sud, utemeljeno se ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude izveo pogrešan zaključak da su optuženi prekoračili granice ovlasti. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, djelatnost optuženih iskazana kroz radnje opisane u izreci pobijane presude finalizirane zaključenjem ugovora o hipoteci, nedvojbeno su nastale iskorištavanjem njihovih položaja i ovlasti. Dakle, radnja koja je izvršena potpisivanjem i ovjeravanjem Ugovora o založnom pravu - hipoteci u uzajamnoj je vezi sa prethodnim radnjama optuženih i nastala je iskorištavanjem njihovoga službenoga položaja i ovlasti, što je prvostupanjski sud pravilno zaključio prigodom pravnoga vrednovanja predmetnoga djela. Stoga, okolnost da je u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ugovor o založnom pravu sklopljen u prekoračenju granice ovlasti ne može imati pravno relevantan značaj glede krajnjeg zaključka o odgovornosti optuženih, niti se ovome propustu suda može dati karakter bitne povrede odredaba kaznenoga postupka. Dalje, oprečno navodima priziva, inkriminirani račun je, i pored činjenice da nije plaćen i da nije knjižen, proizveo pravno djelovanje tako što je poslužio kao osnova za donošenje rješenja o izvršenju, a potom i utemeljenja založnoga prava na nekretninama OPD "Autorad". 13. Na koncu sud ukazuje da se pod pojmom "imovinska korist" u smislu odredbe članka 337. stavak 3. KZ RS podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoljniji položaj za određene osobe u bilo kojoj sferi društvenoga života. U tome smislu, nema dvojbe da je upisom hipoteke u zemljišne knjige SOD "Jahorina" kao povjeritelj dovedena u povoljniji položaj, koji se ogleda u njezinome pravu da traži namirenje svoje tražbine iz vrijednosti opterećene hipotekom, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Neprijeporno je da je na temelju rješenja Osnovnog suda o dozvoli uknjižbe izvršena uknjižba hipoteke na nekretnini dužnika ODP "Autorad" Trebinje, radi osiguravanja novčanoga potraživanja povjeritelja SOD "Jahorina" u iznosu do 842.361,95 KM, čime je hipotekarni povjeritelj stekao puni opseg založnih prava na dužnikovoj nekretnini. Na koncu, sud ističe da je pravilan zaključak da naknadno brisanje uknjižene hipoteke nema uticanja na odgovornost optuženih jer je brisanje uslijedilo nakon otkrivanja kaznenoga djela, dakle radi se o svršenom kaznenom djelu, a ne o pokušaju toga djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 15. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnoga prava. Navodi da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu bile dostatne za pouzdan zaključak da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, obzirom da je moralo biti počinjeno u namjeri da se pribavi protupravna imovinska korist, koja čini bitno obilježje ovoga kaznenoga djela. Smatra da sudovi nisu jednako cijenili dokaze koji idu na štetu, kao i dokaze koji idu u njegovu korist, nego su proizvoljno na njegovu štetu cijenili činjenice koje suštinski ne predstavljaju nikakav dokaz u tome pravcu. Činjenice na kojima su sudovi izveli zaključak da je počinio kazneno djelo ne mogu predstavljati dokaz namjere da se pribavi protupravna imovinska korist. Apelant ističe kako načelo presumpcije nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužiteljstvu i kako treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle da i najmanja dvojba u svezi sa određenim dokazom mora ići u prilog optuženoga. Ističe kako su sudovi prekršili navedena načela i proizvoljno utvrdili njegovu odgovornost i na njegovu štetu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatra kako je, oprečno nalaženju sudova, postupao samo po ovlaštenju glavnoga ravnatelja, što razvidno ukazuje da nije imao nikakvu autonomnu, službenu odgovornu ili neku sličnu funkciju, koja bi mu se mogla pripisati kao jedno od nužnih svojstava koje predviđa članak 337. stavak 4. KZ RS, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zlouporabe. 16. Apelant dalje ističe da se u izreci prvostupanjske presude navodi da su on i Slavko Babić "iskoristili" službene položaje, a na stranici 12 da su "prekoračili" granice ovlasti, dok drugostupanjski sud navodi da nije bilo prekoračenja granica ovlasti, nego da su iskorištavanjem službenih položaja pribavili imovinsku korist SOD "Jahorina", jer se pod tim podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoljniji položaj za određenu osobu u bilo kojoj sferi društvenoga života. Iz same prvostupanjske presude se očevidno vidi da takva korist nije ostvarena, te apelant smatra da je na taj način u odnosu prema njemu povrijeđen kazneni zakon. Na temelju svega navedenoga, kao i obveze suda da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, kao i na temelju obveze da sud savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i da na temelju takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neutemeljeni apelantovi navodi i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnoga prava na koje se apelant poziva u svojoj apelaciji. 18. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant za vrijeme postupka imao branitelja, te smatra da ne postoji kršenje navedenih apelantovih prava. 19. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da je postupak protiv apelanta proveden sukladno važećem procesnom i materijalnom pravu i da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom i Europskom konvencijom, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 20. Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 126. Š...Ć (5) Pod pojmom odgovorne osobe smatra se osoba u poduzeću i u drugoj pravnoj osobi kojoj je obzirom na njezinu funkciju ili na temelju posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona ili propisa donesenih na temelju zakona ili općeg akta poduzeća ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom ili se odnosi na rukovođenje proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili na nadzor nad njima. Š...Ć Članak 337. (1) Službena osoba ili odgovorna osoba koja u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne izvrši službenu dužnost kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. Š...Ć (3) Službena osoba ili odgovorna osoba koja u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne izvrši službenu dužnost kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (4) Ako je djelom iz stavka 3. ovoga članka pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kaznit će se zatvorom od dvije do deset godina." 21. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 15. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenome postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 287. stavak 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. kolovoza 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 14. listopada 2006. godine, a apelaciju je podnio 11. prosinca 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 28. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.Š...Ć" 29. U konkretnom se slučaju radi o kaznenome postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnoga postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno člankom 6. Europske konvencije. 30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, konstatirao kako se članak 6. Europske konvencije primjenjuje i u prvostupanjskom i u prizivnom kaznenom postupku. Ipak, način primjene članka 6. Europske konvencije ovisi o posebnim okolnostima na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na temelju cjelokupnoga postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. ožujka 1987, serija A, broj 115, str. 21. stavak 54. i str. 52. stavak 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. lipnja 2001, Bilten za 2001, str. 467). 31. Ustavni sud opaža kako je apelantov temeljni prigovor, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i kako je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant smatra da sudovi nisu sa jednakom pozornošću procijenili dokaze koji mu idu na štetu kao i one koji mu idu u korist, te da su sudovi prekršili načelo in dubio pro reo kao i načelo presumpcije nevinosti. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redoviti sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju apelant smatra da činjenice na kojima su sudovi izveli zaključak da je on počinio kazneno djelo ne mogu predstavljati dokaz da je namjeravao pribaviti protupravnu imovinsku korist, odnosno da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili njegovu odgovornost. Apelant također navodi kako mu se na teret stavlja da je potpisao račun neistinite sadržine, ali i da je on to učinio po ovlaštenju glavnoga ravnatelja u okviru radne dužnosti, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zlouporabe. Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi već bili predmetom ocjene Okružnog suda, a apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze ni činjenice koje bi ukazale da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Dapače, Okružni je sud, kao i prvostupanjski sud, pozorno razmotrio ovo pitanje i nedvojbeno utvrdio kako je apelant kao odgovorna osoba potpisao račun neistinite sadržine na ime duga ODP "Autorad" Trebinje za razdoblje 1998, 1999. i 2000. godine u ukupnom iznosu od 842.361,95 KM, a koji je poslužio kao vjerodostojna isprava za podnošenje prijedloga za izvršenje te potpisivanje i ovjeravanje ugovora o založnom pravu - hipoteci na nekretninama dužnika, na koji način je pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" u iznosu od 842.361,55 KM, za šta je sud dao precizno obrazloženje utemeljeno na izvedenim dokazima. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode kako u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje zbog toga što je prijeporni račun potpisao po ovlaštenju glavnoga ravnatelja i u okviru radne dužnosti. Ustavni sud primjećuje kako je tijekom postupka utvrđeno da je apelant imao svojstvo odgovorne osobe u poduzeću u vrijeme kada je izvršeno kazneno djelo, a kako je to propisano člankom 126. stavak 5. KZ RS i kako je apelant znao šta potpisuje i kakve posljedice proizlaze iz toga, te Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava na njegovu štetu. 33. U svezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na ocjenu dokaza, Ustavni sud napominje da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). U svezi pitanja kako su redoviti sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud opaža da su svi dokazi na kojima se temelje pobijane odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao prigodu ispitati sve dokaze optužbe i pobijati ih osobno i uz pomoć branitelja. Iz pobijanih je odluka vidljivo da je prvostupanjski sud saslušao svjedoke i proveo vještačenje vještaka ekonomske struke, pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je obrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoke, kao i vještaka, i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tome nalazu i mišljenju svoje argumente. 34. Ustavni sud ukazuje da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 287. stavak 2. ZKP RS). Pri tome, prema članku 15. ZKP RS, sud i druga tijela nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne procjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna procjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakoga dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta je sloboda ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovitoga suda u obrazloženju presude opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakoga ocijenjenoga dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta tis mu tan - dis već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 35. Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno sud je, analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo zlouporabe službenoga položaja ili ovlasti, a što je potvrdio Okružni sud. Redoviti je sud omogućio obrani, jednako kao i optužbi, izvođenje svih dokaza, a potom je te dokaze ocijenio po načelu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. 36. Ustavni sud također smatra kako redoviti sudovi nisu prekršili načelo in dubio pro reo, koje je bitan el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjplske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). Naime, sudovi su za svoje zaključke o apelantovoj krivnji dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u dvojbu njihove zaključke o apelantovoj krivnji, niti su na bilo kakav način proizvoljni. 37. Apelant je također naveo da je došlo do povrede načela presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno člankom 6. stavak 2. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnoga suđenja" u kaznenim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u svezi mogućega kršenja ove odredbe kad je kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije već utvrđeno (vidi Europski sud za ljudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. veljače 1980. godine, serija A, broj 35, stavak 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispitat će navodno kršenje članka 6. stavak 2. Europske konvencije. 38. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnovice presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U kaznenome postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženoga bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle da i najmanja dvojba u svezi dokaza mora ići u prilog optuženoga (vidi Europski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). Ustavni sud također podsjeća da je Europski sud za ljudska prava definirao kako je načelo presumpcije nevinosti prekršeno i ako optuženom nije prethodno bila dokazana krivnja sukladno zakonu i, što je bitno, ako mu nije pružena prigoda koristiti svoje pravo na obranu, a sudbena odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv (vidi Europski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A, broj 62, stavak 37). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na temelju toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u kaznenome postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na obranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovoga načela. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju načela presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja članka 6. stavak 2. Europske konvencije. 40. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i uz pomoć odvjetnika, pozivati i saslušavati svjedoke i iznositi komentare na podastrte materijalne dokaze uporabljene u postupku. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud opaža da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali detaljne, razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostupanjski sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostupanjski sud zlouporabio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelanti već isticao u prizivu na prvostupanjsku odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud. 41. Na temelju svega izloženoga, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na pravično suđenje i kršenje načela presumpcije nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada se navodi apelanata odnose isključivo na pitanje sudbene ocjene dokaza u kaznenome postupku i primjenu pozitivnopravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali kako je postupak bio nepravičan i kako je tijekom bilo koje faze kaznenoga postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje načela presumpcije nevinosti. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 3303/06, rješavajući apelaciju Radivoja Salatića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Salatića podnesena protiv Presude Okružnog suda Trebinje broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radivoje Salatić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kog zastupa Momo Turawanin, advokat iz Trebiwa, podnio je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio i zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne dok se ne okonča postupak o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3303/06 od 16. januara 2007. godine, kojom je odbio zahtjev da donese privremenu mjeru. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 25. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 12. februara 2007. godine, a Tužilaštvo 14. februara 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Osnovni sud je Presudom broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine, Savu Babića i apelanta proglasio krivim što su na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci osporene presude, kao odgovorna 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 lica, u namjeri da sebi ili drugom pribave imovinsku korist, iskoristili svoje službene položaje ili ovlašćewa. Pribavili su imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000 KM, čime su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 337 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ RS). Savo Babić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na osnovu člana 98 stav 1 Zakona o krivičnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 390,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Odbijena je optužnica da je apelant počinio krivično djelo falsifikovawa ili uništewa službene isprave iz člana 366 stav 1 KZ RS. 8. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na osnovu dokaza koji su sprovedeni kao nesporno utvrđeno da je u vrijeme izvršewa krivičnog djela prvookrivljeni Savo Babić bio direktor ODP "Autorad" Trebinje, a apelant je obavljao funkciju vršioca dužnosti pomoćnika generalnog direktora SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, dakle imali su svojstvo odgovornih lica u preduzeću. Dalje, sud navodi da je nesporno utvrdio da je Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradwi broj 78/98 omogućeno ekskluzivno pravo osigurawa SOD "Jahorina" u poslovnim prostorijama ODP "Autorad" Trebinje za pe riod od 1998. godine do 2000. godine, s tim da u tim prostorijama osiguranje ne mogu da nude druge osiguravajuće kuće, a taj ugovor je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima jer, dajući ekskluzivnost jednoj osiguravajućoj kući onemogućena je konkurencija u poslovanju. Pozivanjem na ugovor o poslovno-tehničkoj saradwi i o ugovorenom ekskluzivnom pravu osigurawa nije moguće da se utvrdi pravni osnov za izgubljeni prihod, tj. na ime zakqučenih polisa osigurawa kod drugih osiguravajućih društava za pe riod od 1. juna 1998. godine do 31. avgusta 2000 godine. To je osnov koji je nesumwivo uzet prilikom sačiwavawa Računa SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, broj 0006-0174-0 od 27. septembra 2000. godine. Nesporno je, ističe sud, da je sačinjeni račun neistinit i bez pravnog osnova, što je bilo poznato i prvookrivljenom i apelantu. Apelant je, potpisujući i ovjeravajući pečatom preduzeća navedeni račun, to učinio svjesno i dobrovoqno u namjeri da za SOD "Jahorina" Filijala Trebinje ostvari protivpravnu imovinsku korist. Wegova odbrana da je samo izvršavao naređewa generalnog direktora je neprihvatqiva, jer je kao odgovornom licu u filijali njegova dužnost bila da se stara o zakonitom radu u njemu i da snosi odgovornost za svoje postupke. 9. Sud je dalje ukazao da je nesporno utvrđeno da ni SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, kao ni u ODP "Autorad" Trebinje, navedeni izdati račun nisu kwižili iako je postojala obaveza i jednih i drugih da ga kwiže, i to SOD "Jahorina" kao prihod, a ODP "Autorad" kao rashod. Apelant je, nastavlja dalje sud, kao direktor SOD "Jahorina" Filijala Trebinje na osnovu pomenutog računa podnio predlog za izvršenje, a prvookrivljeni Savo Babić predloženo izvršenje nije ni tada osporio, iako je za to imao zakonsku mogućnost. Nakon pravosnažnosti rješewa o dozvoli izvršewa rješenje je dostavljeno Razvojnoj banci radi naplate pomenutog računa. Nakon toga apelant i Savo Babić zakqučili su Ugovor o zasnivanju založnog prava-hipoteke na nekretninama ODP "Autorad" Trebinje kao dužnika, a radi obezbjeđewa novčanog potraživawa u iznosu od 842.361,95 KM. Navedeni ugovor bez pismenog ovlašćewa ovjerili su kod Osnovnog suda prvookrivljeni Babić, kao direktor preduzeća, iako prema važećem statutu preduzeća nije imao zakonsko ovlašćenje da potpiše ugovor, jer je on prelazio 40.000 KM za što mu je bila potrebna saglasnost Upravnog odbora preduzeća. Apelant takođe nije imao zakonsko ovlašćenje da zakquči navedeni ugovor, jer Filijala nema svojstvo pravnog lica, te je za zakqučenje ugovora morao da ima pismeno odobrenje od generalnog direktora SOD "Jahorine". Zakqučenjem ovakvog ugovora, a radi obezbjeđivawa potraživawa u iznosu od 842.361,95 KM, obojica okrivljenih su prekoračili granice svoga ovlašćewa, a sve sa namjerom da pribave imovinsku korist SOD "Jahorini" koja prelazi iznos od 50.000 KM. Zakqučeni ugovor o zasnivanju založnog prava iskoristili su tako što su na osnovu njega zatražili da se postupak izvršewa, blokadom računa ODP "Autorad" Trebinje obustavi, što je sud i uradio, pa sve to ukazuje da su postupci i prvookrivljenog i apelanta bili usmjereni na obezbjeđivanje protivpravne imovinske koristi povjeriocu SOD "Jahorina", koja je preko svog Fonda "Jahorina.Konseko" izvršila otkup vaučera i bilo je izvjesno da će postati jedan od suvlasnika preduzeća ODP "Autorad" Trebinje, čija je privatizacija uslijedila. Upisom hipoteke u zemqišnim kwigama hipotekarni povjerilac je stekao pravo da na način koji je predviđen zakonom, ukoliko dužnik ne izvrši svoju obavezu, traži izmirenje svoje tražbine prodajom nekretnina iz vrijednosti opterećene hipotekom. 10. Osnovni sud zakqučuje da su okrivljeni na opisan način izvršili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćewa, a pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" prelazi iznos od 50.000 KM, čime su se u radwama obojice okrivljenih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 337 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ RS. Sud takođe ističe da nije prihvatio apelantovu odbranu jer je ona nelogična i usmjerena ka izbjegavanju krivične odgovornosti, a svi dokazi koji su sprovedeni ukazuju da je apelant znao šta potpisuje, te kakve posljedice proizilaze iz toga, ali je za sebe nalazio opravdanje da nije pravnik te da radi po naređenju generalnog direktora. Sud je nesporno utvrdio da su oba okrivljena postupila sa umišljajem, tj. bili su svjesni svog djela i htjeli su da ga izvrše s ciljem da pribave protivpravnu imovinsku korist za SOD "Jahorina" koja je, u toku privatizacije koja je uslijedila preko "Konseko" fonda, postala jedan od suvlasnika preduzeća "Autorad" Trebinje. Prilikom odlučivawa o vrsti i visini kazne sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio to što apelant ranije nije osuđivan, što je porodičan čovjek, što je djelimično priznao da je izvršio krivično djelo, pa cijeneći stepen njegove krivične odgovornosti i društvenu opasnost počinjenog djela, smatrao da su ispunjeni uslovi za primjenu člana 39 stav 2 KZ RS, tj. da pomenute olakšavajuće okolnosti mogu da se smatraju posebnim i da ublaženom kaznom može da se postigne svrha kažwavawa, te je umjesto propisane kazne zatvora od dvije do 10 godina izrekao kaznu zatvora od osam mjeseci. 11. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud dokaze koji su izvedeni razmatrao sa potrebnom pažwom, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u sklopu cjelokupne procesne građe, da je o prihvatqivosti dokaza dao jasne i određene razloge, pravilnim metodološkim pristupom izveo zakqučak i dao argumentovane razloge o krivici optuženog Slavke Babića i apelanta, koji su uvjerqivi i međusobno nisu suprotstavljeni. Okružni sud smatra da se neosnovani apelantovi žalbeni prigovori kojim ukazuje da je između osuđujućeg i odbijajućeg dijela izreke presude uspostavljeno neotklowivo protivriječje i da je time učinjena bitna povreda postupka. Nesporno je, navodi dalje sud, da je tužilac na glavnom pretresu odustao od krivičnog gonjenja za djelo falsifikovawa ili uništavawa službene isprave iz člana 366 KZ RS, po principu konsumpcije, jer je ono sadržano u krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 337 stav 3 u vezi sa stavom 4 KZ RS, zbog čega je u odnosu na to djelo optužba odbijena. Prividni sticaj po osnovu konsumpcije postoji kada je jedno krivično djelo obuhvaćeno drugim djelom, pri čemu teže djelo uvijek konzumira lakše, te stoga odustajanje tužioca od gonjenja zbog krivičnog djela falsifikovawa ili uništavawa službene isprave nema uticawa na ocjenu vjerodostojnosti pomenutog računa. Sud navodi da osporavana presuda imenuje dokaze koji su izvedeni, ukqučujući i odbranu optuženih, u bitnom iznosi sadržaj tih dokaza i ocjenjuje ih sa gledišta sadržaja i gledišta wihove vjerodostojnosti. Sud je izvršio sveobuhvatnu ocjenu svih dokaza koji su sprovedeni i sa punom pažwom utvrdio validnost svakog pojedinačnog dokaza. 12. Okružni sud dalje smatra da predmetne žalbe osnovano ukazuju da je prvostepeni sud u obrazloženju presude našao da su optuženi "prekoračili granice svojih ovlašćewa" tako što su sačinili Ugovor o zasnivanju hipoteke na nekretninama ODP "Autorada", dok u izreci presude navodi da su inkriminisane radnje izvršili "iskorišćavanjem službenih položaja". Radwa predmetnog krivičnog djela, nastavlja sud, alternativno je određena i može da se sastoji u iskorišćavanju svog položaja ili ovlašćewa, prekoračenju granica svog ovlašćewa ili neizvršavanju službene dužnosti. U slučaju alternativnog određivawa radnje izvršewa, za postojanje krivičnog djela dovoqno je da je izvršena jedna od više alternativno predviđenih radwi izvršewa, ali u slučaju da je djelo izvršeno sa dvije ili više alternativno određene radnje postojaće jedno krivično djelo, a ne sticaj djela. Radnje izvršewa koje su optuženi preduzeli su formalno u granicama wihovih ovlašćewa, ali suština je u činjenici da su one u materijalnom smislu protivpravne jer su suprotne interesima i zadacima službe i preduzete su s ciljem da se pribavi kakva korist za sebe ili drugog. Navodima žalbe, nastavlja sud, osnovano se ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izveo pogrešan zakqučak da su optuženi prekoračili granice ovlašćewa. Međutim, shodno mišljenju Okružnog suda, djelatnost optuženih iskazana kroz radnje opisane u izreci osporavane presude finalizirane zakqučivanjem ugovora o hipoteci, nesumwivo su nastale iskorišćavanjem wihovih položaja i ovlašćewa. Dakle, radwa koja je izvršena potpisivanjem i ovjeravanjem Ugovora o založnom pravu - hipoteci u uzajamnoj je vezi sa prethodnim radwama optuženih i nastala je iskorišćavanjem wihovog službenog položaja i ovlašćewa, što je prvostepeni sud pravilno zakqučio prilikom pravnog vrednovawa predmetnog djela. Stoga, okolnost da je u obrazloženju osporavane presude prvostepeni sud pogrešno zakqučio da je ugovor o založnom pravu sklopljen u prekoračenju granice ovlašćewa ne može da ima pravno relevantan značaj u pogledu krajnjeg zakqučka o odgovornosti optuženih, niti ovom propustu suda može da se da karakter bitne povrede odredbi krivičnog postupka. Dalje, suprotno navodima žalbe, inkriminisani račun je, i pored činjenice da nije plaćen i da nije kwižen, proizveo pravno dejstvo tako što je poslužio kao osnov za donošenje rješewa o izvršenju, a zatim i zasnivawa založnog prava n a nekretninama OPD "Autorad". 13. Na kraju sud ukazuje da se pod pojmom "imovinska korist" u smislu odredbe člana 337 stav 3 KZ RS podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoqniji položaj za određena lica u bilo kojoj sferi društvenog života. U tom smislu, nema sumnje da je upisom hipoteke u zemqišne kwige SOD "Jahorina" kao povjerilac dovedena u povoqniji položaj, koji se ogleda u njenom pravu da traži namirenje svoje tražbine iz vrijednosti koja je opterećena hipotekom, što pravilno zakqučuje prvostepeni sud. Nesporno je da je na osnovu rješewa Osnovnog suda o dozvoli ukwižbe izvršena ukwižba hipoteke na nekretnini dužnika ODP "Autorad" Trebinje, radi obezbjeđivawa novčanog potraživawa povjerioca SOD "Jahorina" u iznosu do 842.361,95 KM, čime je hipotekarni povjerilac stekao puni obim založnih prava na dužnikovoj nekretnini. Na kraju, sud ističe da je pravilan zakqučak da naknadno brisanje ukwižene hipoteke nema uticawa na odgovornost optuženih jer je brisanje uslijedilo nakon otkrivawa krivičnog djela, dakle radi se o svršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju tog djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 15. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoqnu primjenu materijalnog prava. Navodi da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu bile dovoqne za pouzdan zakqučak da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s obzirom da je moralo da bude počinjeno u namjeri da se pribavi protivpravna imovinska korist, koja čini bitno obilježje ovog krivičnog djela. Smatra da sudovi nisu jednako cijenili dokaze koji idu na štetu, kao i dokaze koji idu u njegovu korist, nego su proizvoqno na njegovu štetu cijenili činjenice koje suštinski ne predstavljaju nikakav dokaz u tom pravcu. Činjenice na kojima su sudovi izveli zakqučak da je počinio krivično djelo ne mogu da predstavljaju dokaz namjere da se pribavi protivpravna imovinska korist. Apelant ističe da princip presumpcije nevinosti znači da je teret dokazivawa na tužilaštvu i da treba da se primijeni princip in dubio pro reo, dakle da i najmawa sumwa u vezi sa određenim dokazom mora da ide u prilog optuženog. Ističe da su sudovi prekršili navedene prin cipe i proizvoqno utvrdili njegovu odgovornost i na njegovu štetu proizvoqno primijenili materijalno pravo. Smatra da je, suprotno nalaženju sudova, postupao samo po ovlašćenju generalnog direktora, što jasno ukazuje da nije imao nikakvu autonomnu, službenu odgovornu ili neku sličnu funkciju, koja bi mogla da mu se pripiše kao jedno od neophodnih svojstava koje predviđa član 337 stav 4 KZ RS, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zloupotrebe. 16. Apelant dalje ističe da se u izreci prvostepene presude navodi da su on i Slavko Babić "iskoristili" službene položaje, a na strani 12 da su "prekoračili" granice ovlašćewa, dok drugostepeni sud navodi da nije bilo prekoračewa granica ovlašćewa, nego da su iskorišćavanjem službenih položaja pribavili imovinsku korist SOD "Jahorina", jer se pod tim podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoqniji položaj za određeno lice u bilo kojoj sferi društvenog života. Iz same prvostepene presude očigledno se vidi da takva korist nije ostvarena, te apelant smatra da je na taj način u odnosu prema njemu i povrijeđen krivični zakon. Na osnovu svega navedenog, kao i obaveze suda da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, kao i na osnovu obaveze da sud savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani apelantovi navodi i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelant poziva u svojoj apelaciji. 18. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant za vrijeme postupka imao branioca, te smatra da ne postoji kršenje navedenih apelantovih prava. 19. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je postupak protiv apelanta sproveden u skladu sa važećim procesnim i materijalnim pravom i da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 20. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 126 Š...Ć (5) Pod pojmom odgovornog lica smatra se lice u preduzeću i u drugom pravnom licu kojem je s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlašćewa povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona ili općeg akta preduzeća ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom ili se odnosi na rukovođenje proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili na nadzor nad wima. Š...Ć Član 337 (1) Službeno lice ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćewa ili ne izvrši službenu dužnost kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. Š...Ć (3) Službeno lice ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćewa ili ne izvrši službenu dužnost kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (4) Ako je djelom iz stava 3 ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kazniće se zatvorom od dvije do deset godina." 21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287 stav 2 Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2006. godine, a apelaciju je podnio 11. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 28. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć" 29. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslawajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava, konstatovao da se član 6 Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6 Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora da se riješi na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21 stav 54 i str. 52 stav 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467). 31. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Takođe, apelant smatra da sudovi nisu sa jednakom pažwom procijenili dokaze koji mu idu na štetu kao i one koji mu idu u korist, te da su sudovi prekršili princip in dubio pro reo kao i princip presumpcije nevinosti. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju apelant smatra da činjenice na kojima su sudovi izveli zakqučak da je on počinio krivično djelo ne mogu da predstavljaju dokaz da je namjeravao da pribavi protivpravnu imovinsku korist, odnosno da su sudovi proizvoqno ocijenili dokaze i utvrdili njegovu odgovornost. Apelant takođe navodi da mu se na teret stavlja da je potpisao račun neistinite sadržine, ali i da je on to učinio po ovlašćenju generalnog direktora u okviru radne dužnosti, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zloupotrebe. Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi već bili predmet ocjene Okružnog suda, a apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze ni činjenice koje bi ukazale da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naprotiv, Okružni sud je, kao i prvostepeni sud, pažqivo razmotrio ovo pitanje i nesumwivo utvrdio da je apelant kao odgovorno lice potpisao račun neistinite sadržine na ime duga ODP "Autorad" Trebinje za pe riod 1998, 1999. i 2000. godine u ukupnom iznosu od 842.361,95 KM, a koji je poslužio kao vjerodostojna isprava za podnošenje predloga za izvršenje te potpisivanje i ovjeravanje ugovora o založnom pravu - hipoteci na nekretninama dužnika, na koji način je pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" u iznosu od 842.361,55 KM, za šta je sud dao precizno obrazloženje zasnovano na izvedenim dokazima. Ustavni sud ne može da prihvati apelantove navode da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje zbog toga što je sporni račun potpisao po ovlašćenju generalnog direktora i u okviru radne dužnosti. Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka utvrđeno da je apelant imao svojstvo odgovornog lica u preduzeću u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo, a kako je to propisano članom 126 stav 5 KZ RS i da je apelant znao šta potpisuje i kakve posljedice proizilaze iz toga, te Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoqnoj primjeni prava na njegovu štetu. 33. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na ocjenu dokaza, Ustavni sud napominje da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i da ih ospori lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidqivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke i sproveo vještačenje vještaka ekonomske struke, pa je dokaze koji su sprovedeni ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost da unakrsno ispita svjedoke, kao i vještaka, i da eventualno dovede u pitanje i wihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. 34. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižqive ocjene, izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana (član 287 stav 2 ZKP RS). Pri tome, shodno članu 15 ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne procjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Ova slobodna procjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza koji su sprovedeni u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima qudskog mišljewa i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođewa svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođewa zakqučka o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta tis mu tan dis već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 35. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza dokaza koji su izvedeni nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno sud je, analizirajući sve dokaze koji su sprovedeni, logično i uvjerqivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa i dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćewa, a što je potvrdio Okružni sud. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoqnosti. 36. Ustavni sud takođe smatra da redovni sudovi nisu prekršili princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sudovi su za svoje zakqučke o apelantovoj krivici dali uvjerqiva i logična obrazložewa, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoqnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazložewa koja ni na koji način ne dovode u sumnju wihove zakqučke o apelantovoj krivici, niti su na bilo kakav način proizvoqni. 37. Apelant je takođe naveo da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta opšteg koncepta "pravičnog suđewa" u krivičnim predmetima. Stoga se ne sprovodi daqnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za qudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispitaće navodno kršenje člana 6 stav 2 Evropske konvencije. 38. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristrasan. U krivičnom postupku sud mora da pretpostavi nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerewa i može da ga osudi samo na osnovu dokaza koji su izneseni tokom suđewa. Takođe, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivawa iskqučivo na tužilaštvu, te da treba da se primijeni princip in dubio pro reo, dakle da i najmawa sumwa u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog (vidi Evropski sud za qudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud takođe podsjeća da je Evropski sud za qudska prava definisao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv (vidi Evropski sud za qudska prava, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost dokaza koji su sprovedeni, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Sem toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristrasnost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korišćewa prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a osporavane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do kršewa člana 6 stav 2 Evropske konvencije. 40. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, da poziva i saslušava svjedoke i da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze koji su upotrijebljeni u postupku. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaqne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazložewima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Sem toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelanti već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud. 41. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenje principa presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada se navodi apelanata odnose iskqučivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivnopravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da je tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 3303/06, rješavajući apelaciju Radivoja Salatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Salatića podnesena protiv Presude Okružnog suda Trebinje broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda Trebinje broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radivoje Salatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3303/06 od 16. januara 2007. godine, kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 25. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. februara 2007. godine, a Tužilaštvo 14. februara 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Osnovni sud je Presudom broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine, Savu Babića i apelanta proglasio krivim što su na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci osporene presude, kao odgovorna lica, u namjeri da sebi ili drugom pribave imovinsku korist, iskoristili svoje službene položaje ili ovlaštenja. Pribavili su imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000 KM, čime su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Savo Babić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na osnovu člana 98. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 390,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Odbijena je optužnica da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366. stav 1. KZ RS. 8. U obrazloženju presude Osnovni sud ističe da je na osnovu provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela prvookrivljeni Savo Babić bio direktor ODP "Autorad" Trebinje, a apelant je obavljao funkciju vršioca dužnosti pomoćnika generalnog direktora SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, dakle imali su svojstvo odgovornih lica u preduzeću. Dalje, sud navodi da je nesporno utvrdio da je Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji broj 78/98 omogućeno ekskluzivno pravo osiguranja SOD "Jahorina" u poslovnim prostorijama ODP "Autorad" Trebinje za pe riod od 1998. godine do 2000. godine, s tim da u tim prostorijama osiguranje ne mogu nuditi druge osiguravajuće kuće, a taj ugovor je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima jer, dajući ekskluzivnost jednoj osiguravajućoj kući onemogućena je konkurencija u poslovanju. Pozivanjem na ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji i o ugovorenom ekskluzivnom pravu osiguranja nije moguće utvrditi pravni osnov za izgubljeni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/09 prihod, tj. na ime zaključenih polisa osiguranja kod drugih osiguravajućih društava za pe riod od 1. juna 1998. godine do 31. augusta 2000 godine. To je osnov koji je nesumnjivo uzet prilikom sačinjavanja Računa SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, broj 0006-0174-0 od 27. septembra 2000. godine. Nesporno je, ističe sud, da je sačinjeni račun neistinit i bez pravnog osnova, što je bilo poznato i prvookrivljenom i apelantu. Apelant je, potpisujući i ovjeravajući pečatom preduzeća navedeni račun, to učinio svjesno i dobrovoljno u namjeri da za SOD "Jahorina" Filijala Trebinje ostvari protivpravnu imovinsku korist. Njegova odbrana da je samo izvršavao naređenja generalnog direktora je neprihvatljiva, jer je kao odgovornom licu u filijali njegova dužnost bila da se stara o zakonitom radu u njemu i da snosi odgovornost za svoje postupke. 9. Sud je dalje ukazao da je nesporno utvrđeno da ni SOD "Jahorina" Filijala Trebinje, kao ni u ODP "Autorad" Trebinje, navedeni izdati račun nisu knjižili iako je postojala obaveza i jednih i drugih da ga knjiže, i to SOD "Jahorina" kao prihod, a ODP "Autorad" kao rashod. Apelant je, nastavlja dalje sud, kao direktor SOD "Jahorina" Filijala Trebinje na osnovu spomenutog računa podnio prijedlog za izvršenje, a prvookrivljeni Savo Babić predloženo izvršenje nije ni tada osporio, iako je za to imao zakonsku mogućnost. Nakon pravosnažnosti rješenja o dozvoli izvršenja rješenje je dostavljeno Razvojnoj banci radi naplate spomenutog računa. Nakon toga apelant i Savo Babić su zaključili Ugovor o zasnivanju založnog prava-hipoteke na nekretninama ODP "Autorad" Trebinje kao dužnika, a radi obezbijeđenja novčanog potraživanja u iznosu od 842.361,95 KM. Navedeni ugovor bez pismenog ovlaštenja ovjerili su kod Osnovnog suda prvookrivljeni Babić, kao direktor preduzeća, iako prema važećem statutu preduzeća nije imao zakonsko ovlaštenje da potpiše ugovor, jer je on prelazio 40.000 KM za što mu je bila potrebna saglasnost Upravnog odbora preduzeća. Apelant također nije imao zakonsko ovlaštenje za zaključenje navedenog ugovora, jer Filijala nema svojstvo pravnog lica, te je za zaključenje ugovora morao imati pismeno odobrenje od generalnog direktora SOD "Jahorine". Zaključenjem ovakvog ugovora, a radi obezbjeđivanja potraživanja u iznosu od 842.361,95 KM, obojica okrivljenih su prekoračili granice svoga ovlaštenja, a sve sa namjerom da pribave imovinsku korist SOD "Jahorini" koja prelazi iznos od 50.000 KM. Zaključeni ugovor o zasnivanju založnog prava iskoristili su tako što su na osnovu njega zatražili da se postupak izvršenja, blokadom računa ODP "Autorad" Trebinje obustavi, što je sud i uradio, pa sve to ukazuje da je postupanje i prvookrivljenog i apelanta bilo usmjereno na obezbjeđivanje protivpravne imovinske koristi povjeriocu SOD "Jahorina", koja je preko svog Fonda "Jahorina.Konseko" izvršila otkup vaučera i bilo je izvjesno da će postati jedan od suvlasnika preduzeća ODP "Autorad" Trebinje, čija je privatizacija uslijedila. Upisom hipoteke u zemljišnim knjigama hipotekarni povjerilac je stekao pravo da na način koji je predviđen zakonom, ukoliko dužnik ne izvrši svoju obavezu, traži izmirenje svoje tražbine prodajom nekretnina iz vrijednosti opterećene hipotekom. 10. Osnovni sud zaključuje da su okrivljeni na opisan način izvršili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, a pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" prelazi iznos od 50.000 KM, čime su se u radnjama obojice okrivljenih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS. Sud također ističe da nije prihvatio apelantovu odbranu jer je ona nelogična i usmjerena ka izbjegavanju krivične odgovornosti, a svi provedeni dokazi ukazuju da je apelant znao šta potpisuje, te kakve posljedice proizlaze iz toga, ali je za sebe nalazio opravdanje da nije pravnik te da radi po naređenju generalnog direktora. Sud je nesporno utvrdio da su oba okrivljena postupila sa umišljajem, tj. bili su svjesni svog djela i htjeli su da ga izvrše s ciljem da pribave protivpravnu imovinsku korist za SOD "Jahorina" koja je, u toku privatizacije koja je uslijedila preko "Konseko" fonda, postala jedna od suvlasnica preduzeća "Autorad" Trebinje. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio to što apelant ranije nije osuđivan, što je porodičan čovjek, što je djelimično priznao da je izvršio krivično djelo, pa cijeneći stepen njegove krivične odgovornosti i društvenu opasnost počinjenog djela, smatrao da su ispunjeni uvjeti za primjenu člana 39. stav 2. KZ RS, tj. da se spomenute olakšavajuće okolnosti mogu smatrati osobitim i da se ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, te je umjesto propisane kazne zatvora od dvije do 10 godina izrekao kaznu zatvora od osam mjeseci. 11. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud izvedene dokaze razmatrao sa potrebnom pažnjom, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te u sklopu cjelokupne procesne građe, da je o prihvatljivosti dokaza dao jasne i određene razloge, pravilnim metodološkim pristupom izveo zaključak i dao argumentovane razloge o krivici optuženog Slavke Babića i apelanta, koji su uvjerljivi i međusobno nisu suprotstavljeni. Okružni sud smatra da se neosnovani apelantovi žalbeni prigovori kojim ukazuje da je između osuđujućeg i odbijajućeg dijela izreke presude uspostavljeno neotklonjivo protivriječje i da je time učinjena bitna povreda postupka. Nesporno je, navodi dalje sud, da je tužilac na glavnom pretresu odustao od krivičnog gonjenja za djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366. KZ RS, po principu konsumpcije, jer je ono sadržano u krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. u vezi sa stavom 4. KZ RS, zbog čega je u odnosu na to djelo optužba odbijena. Prividni sticaj po osnovu konsumpcije postoji kada je jedno krivično djelo obuhvaćeno drugim djelom, pri čemu teže djelo uvijek konzumira lakše, te stoga odustajanje tužioca od gonjenja zbog krivičnog djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave nema uticanja na ocjenu vjerodostojnosti spomenutog računa. Sud navodi da pobijana presuda imenuje izvedene dokaze, uključujući i odbranu optuženih, u bitnom iznosi sadržaj tih dokaza i ocjenjuje ih sa gledišta sadržaja i gledišta njihove vjerodostojnosti. Sud je izvršio sveobuhvatnu ocjenu svih provedenih dokaza i sa punom pažnjom utvrdio validnost svakog pojedinačnog dokaza. 12. Okružni sud dalje smatra da predmetne žalbe osnovano ukazuju da je prvostepeni sud u obrazloženju presude našao da su optuženi "prekoračili granice svojih ovlaštenja" tako što su sačinili Ugovor o zasnivanju hipoteke na nekretninama ODP "Autorada", dok u izreci presude navodi da su inkriminirane radnje izvršili "iskorištavanjem službenih položaja". Radnja predmetnog krivičnog djela, nastavlja sud, je alternativno određena i može se sastojati u iskorištavanju svog položaja ili ovlaštenja, prekoračenju granica svog ovlaštenja ili neizvršenju službene dužnosti. U slučaju alternativnog određivanja radnje izvršenja, za postojanje krivičnog djela dovoljno je da je izvršena jedna od više alternativno predviđenih radnji izvršenja, ali u slučaju da je djelo izvršeno sa dvije ili više alternativno određene radnje postojat će jedno krivično djelo, a ne sticaj djela. Radnje izvršenja koje su optuženi preduzeli su formalno u granicama njihovih ovlaštenja, ali suština je u činjenici da su one u materijalnom smislu protivpravne jer su suprotne interesima i zadacima službe i preduzete su s ciljem pribavljanja kakve koristi sebi ili drugome. Navodima žalbe, nastavlja sud, osnovano se ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izveo pogrešan zaključak da su optuženi prekoračili granice ovlaštenja. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, djelatnost optuženih iskazana kroz radnje opisane u izreci pobijane presude finalizirane zaključenjem ugovora o hipoteci, nesumnjivo su nastale iskorištavanjem njihovih položaja i ovlaštenja. Dakle, radnja koja je izvršena potpisivanjem i ovjeravanjem Ugovora o založnom pravu - hipoteci u uzajamnoj je vezi sa prethodnim radnjama optuženih i nastala je iskorištavanjem njihovog službenog položaja i ovlaštenja, što je prvostepeni sud pravilno zaključio prilikom pravnog vrednovanja predmetnog djela. Stoga, okolnost da je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud pogrešno zaključio da je ugovor o založnom pravu sklopljen u prekoračenju granice ovlaštenja ne može imati pravno relevantan značaj u pogledu krajnjeg zaključka o odgovornosti optuženih, niti se ovom propustu suda može dati karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Dalje, suprotno navodima žalbe, inkriminisani račun je, i pored činjenice da nije plaćen i da nije knjižen, proizveo pravno dejstvo tako što je poslužio kao osnov za donošenje rješenja o izvršenju, a potom i zasnivanja založnog prava na nekretninama OPD "Autorad". 13. Na kraju sud ukazuje da se pod pojmom "imovinska korist" u smislu odredbe člana 337. stav 3. KZ RS podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoljniji položaj za određena lica u bilo kojoj sferi društvenog života. U tom smislu, nema sumnje da je upisom hipoteke u zemljišne knjige SOD "Jahorina" kao povjerilac dovedena u povoljniji položaj, koji se ogleda u njenom pravu da traži namirenje svoje tražbine iz vrijednosti opterećene hipotekom, što pravilno zaključuje prvostepeni sud. Nesporno je da je na osnovu rješenja Osnovnog suda o dozvoli uknjižbe izvršena uknjižba hipoteke na nekretnini dužnika ODP "Autorad" Trebinje, radi obezbjeđivanja novčanog potraživanja povjerioca SOD "Jahorina" u iznosu do 842.361,95 KM, čime je hipotekarni povjerilac stekao puni opseg založnih prava na dužnikovoj nekretnini. Na kraju, sud ističe da je pravilan zaključak da naknadno brisanje uknjižene hipoteke nema uticanja na odgovornost optuženih jer je brisanje uslijedilo nakon otkrivanja krivičnog djela, dakle radi se o svršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju tog djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 15. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu bile dovoljne za pouzdan zaključak da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s obzirom da je moralo biti počinjeno u namjeri da se pribavi protivpravna imovinska korist, koja čini bitno obilježje ovog krivičnog djela. Smatra da sudovi nisu jednako cijenili dokaze koji idu na štetu, kao i dokaze koji idu u njegovu korist, nego su proizvoljno na njegovu štetu cijenili činjenice koje suštinski ne predstavljaju nikakav dokaz u tom pravcu. Činjenice na kojima su sudovi izveli zaključak da je počinio krivično djelo ne mogu predstavljati dokaz namjere da se pribavi protivpravna imovinska korist. Apelant ističe da princip presumpcije nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu i da treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa određenim dokazom mora da ide u prilog optuženog. Ističe da su sudovi prekršili navedene prin cipe i proizvoljno utvrdili njegovu odgovornost i na njegovu štetu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatra da je, suprotno nalaženju sudova, postupao samo po ovlaštenju generalnog direktora, što jasno ukazuje da nije imao nikakvu autonomnu, službenu odgovornu ili neku sličnu funkciju, koja bi mu se mogla pripisati kao jedno od nužnih svojstava koje predviđa član 337. stav 4. KZ RS, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zloupotrebe. 16. Apelant dalje ističe da se u izreci prvostepene presude navodi da su on i Slavko Babić "iskoristili" službene položaje, a na strani 12 da su "prekoračili" granice ovlaštenja, dok drugostepeni sud navodi da nije bilo prekoračenja granica ovlaštenja, nego da su iskorištavanjem službenih položaja pribavili imovinsku korist SOD "Jahorina", jer se pod tim podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoljniji položaj za određeno lice u bilo kojoj sferi društvenog života. Iz same prvostepene presude se očigledno vidi da takva korist nije ostvarena, te apelant smatra da je na taj način u odnosu prema njemu i povrijeđen krivični zakon. Na osnovu svega navedenog, kao i obaveze suda da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, kao i na osnovu obaveze da sud savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani apelantovi navodi i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelant poziva u svojoj apelaciji. 18. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant za vrijeme postupka imao branioca, te smatra da ne postoji kršenje navedenih apelantovih prava. 19. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je postupak protiv apelanta proveden u skladu sa važećim procesnim i materijalnim pravom i da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 20. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 126. Š...Ć (5) Pod pojmom odgovornog lica smatra se osoba u preduzeću i u drugom pravnom licu kojoj je s obzirom na njegovu funkciju ili na temelju posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona ili općeg akta preduzeća ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom ili se odnosi na rukovođenje proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili na nadzor nad njima. Š...Ć Član 337. (1) Službeno lice ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. Š...Ć (3) Službeno lice ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kaznit će se zatvorom od dvije do deset godina." 21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287. stav 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2006. godine, a apelaciju je podnio 11. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 28. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć" 29. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatovao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467). 31. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor, u suštini, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelant smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom procijenili dokaze koji mu idu na štetu kao i one koji mu idu u korist, te da su sudovi prekršili princip in dubio pro reo kao i princip presumpcije nevinosti. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 32. U konkretnom slučaju apelant smatra da činjenice na kojima su sudovi izveli zaključak da je on počinio krivično djelo ne mogu predstavljati dokaz da je namjeravao pribaviti protivpravnu imovinsku korist, odnosno da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili njegovu odgovornost. Apelant također navodi da mu se na teret stavlja da je potpisao račun neistinite sadržine, ali i da je on to učinio po ovlaštenju generalnog direktora u okviru radne dužnosti, pa smatra da nije ništa prekoračio niti je ostvario bilo kakav vid zloupotrebe. Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi već bili predmetom ocjene Okružnog suda, a apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze ni činjenice koje bi ukazale da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naprotiv, Okružni sud je, kao i prvostepeni sud, pažljivo razmotrio ovo pitanje i nesumnjivo utvrdio da je apelant kao odgovorno lice potpisao račun neistinite sadržine na ime duga ODP "Autorad" Trebinje za pe riod 1998, 1999. i 2000. godine u ukupnom iznosu od 842.361,95 KM, a koji je poslužio kao vjerodostojna isprava za podnošenje prijedloga za izvršenje te potpisivanje i ovjeravanje ugovora o založnom pravu - hipoteci na nekretninama dužnika, na koji način je pribavljena imovinska korist za SOD "Jahorina" u iznosu od 842.361,55 KM, za šta je sud dao precizno obrazloženje zasnovano na izvedenim dokazima. Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje zbog toga što je sporni račun potpisao po ovlaštenju generalnog direktora i u okviru radne dužnosti. Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka utvrđeno da je apelant imao svojstvo odgovornog lica u preduzeću u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo, a kako je to propisano članom 126. stav 5. KZ RS i da je apelant znao šta potpisuje i kakve posljedice proizlaze iz toga, te Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava na njegovu štetu. 33. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na ocjenu dokaza, Ustavni sud napominje da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke i proveo vještačenje vještaka ekonomske struke, pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoke, kao i vještaka, i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. 34. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne procjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna procjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta tis mu tan - dis već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 35. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno sud je, analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, a što je potvrdio Okružni sud. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. 36. Ustavni sud također smatra da redovni sudovi nisu prekršili princip in dubio pro reo, koji je bitan el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sudovi su za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o apelantovoj krivici, niti su na bilo kakav način proizvoljni. 37. Apelant je također naveo da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 38. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 40. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, da poziva i saslušava svjedoke i da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelanti već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud. 41. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenje principa presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se navodi apelanata odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivnopravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da je tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 185Odluka o odobravanju prijenosa sredstava sa računa GSM licence 1 186Odluka o odobravanju prijenosa sredstava sa posebnog transakcijskog računa 1 187Odluku o raspodjeli sredstava tekućeg granta "Subvencije javnim poduzećima - FMPiK- Trans fer Željeznicama FBiH" utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija (hrvatski jezik)1 Odluku o raspodjeli sredstava tekućeg granta "Subvencije javnim preduzećima - FMPiK- Trans fer Željeznicama FBiH" utvrđenog Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija (srpski jezik) 2 Odluku o raspodjeli sredstava tekućeg granta "Subvencije javnim preduzećima - FMPiK- Trans fer Željeznicama FBiH" utvrđenog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija (bosanski jezik)2 188Odluku o rasporedu sredstava "Trans fer za političke stranke i koalicije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu za I. kvartal 2009. godine (hrvatski jezik) 3 Odluku o rasporedu sredstava "Trans fer za političke stranke i koalicije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu za I. kvartal 2009. godine (srpski jezik) 4 Odluku o rasporedu sredstava "Trans fer za političke stranke i koalicije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2009. godinu za I. kvartal 2009. godine (bosanski jezik) 5 CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 6 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6 Prečišćeni tekst Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik)6 Prečišćeni tekst Odluke o utvrđivanju tarife naknada Centralne banke Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)8 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 292/06 (hrvatski jezik) 9 Odluka broj AP 292/06 (srpski jezik) 14 Odluka broj AP 292/06 (bosanski jezik) 19 Odluka broj AP 1305/06 (hrvatski jezik) 23 Odluka broj AP 1305/06 (srpski jezik) 27 Odluka broj AP 1305/06 (bosanski jezik) 31 Odluka broj AP 1432/06 (hrvatski jezik) 35 Odluka broj AP 1432/06 (srpski jezik) 37 Odluka broj AP 1432/06 (bosanski jezik) 40 Odluka broj AP 1637/06 (hrvatski jezik) 42 Odluka broj AP 1637/06 (srpski jezik) 46 Odluka broj AP 1637/06 (bosanski jezik) 50 Odluka broj AP 2457/06 (hrvatski jezik) 54 Odluka broj AP 2457/06 (srpski jezik) 59 Odluka broj AP 2457/06 (bosanski jezik) 63 Odluka broj AP 2661/06 (hrvatski jezik) 68 Odluka broj AP 2661/06 (srpski jezik) 72 Odluka broj AP 2661/06 (bosanski jezik) 76 Odluka broj AP 3165/06 (hrvatski jezik) 80 Odluka broj AP 3165/06 (srpski jezik) 83 Odluka broj AP 3165/06 (bosanski jezik) 86 Odluka broj AP 3271/06 (hrvatski jezik) 89 Odluka broj AP 3271/06 (srpski jezik) 95 Odluka broj AP 3271/06 (bosanski jezik) 100 Odluka broj AP 3303/06 (hrvatski jezik) 105 Odluka broj AP 3303/06 (srpski jezik) 110 Odluka broj AP 3303/06 (bosanski jezik) 115 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel: 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "UNIONINVESTPLASTIKA d.d. Semizovac - Za tiskaru: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2009. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2009. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku