Federalno ministarstvo prometa i komunikacija
Postupka javne nabavke roba, opreme i usluga za 2008. godinu
99 Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 12/05, 19/05, 52/05, 92/05, 8/06 i 24/06), Pravilnika o javnim nabavkama broj 01-02-1-913/05 od 04.10.2005. godine i tačke II Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), federalni ministar prometa i komunikacija donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA JAVNE NABAVKE ROBA, OPREME I USLUGA ZA 2008. GODINU I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke raba, opreme i usluga u sastavu: 1.ADNAN AGANAGIĆ, predsjednik Komisije 2.IRMA MEMIĆ, član Komisije 3.ZERINA KONJHODŽIĆ, član Komisije 4.ŽELJKO MATOC, član Komisije 5.ALMA SIRKO, član Komisije 6.NIHAD PANDŽIĆ, član Komisije 7.DIJANA ŠEHIĆ, sekretar Komisije II. Za provođenje postupaka javne nabavke, konkurentskog zahtjeva i otvorenog postupka, Komisija će raditi u sastavu od 5 (pet) članova iz tačke I ovog Rješenja od čega je predsjednik stalni član i 4 (četiri) rotirajuća člana. III. Zadatak Kominije je da provede postupak javne nabavke u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 12/05, 19/05, 52/05, 92/05, 8/06 i 24/06), a prema Planu javnih nabavki Federalnog ministarstva prometa i komunikacija za 2008. godinu. IV. Za rad i angažovanje članovima i sekretaru Komisije pripada pravo na naknadu. Visina naknade će se utvrditi posebnim aktom. V. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-05-2-117/08 22. januara/siječnja 2008. godine Mostar Ministar Nail Šećkanović, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1 -02-1 -288-1/05 od 11.05.2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva finansija - Federalnog ministarstva financija br. 06-l4-100/08 - A.H od 14.01.2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju- zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka nabavke kancelarijskog materijala za 2008. godinu za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije, FED CAD 2.VLADO JURIĆ, član FED CAD 3.SANELA GOLOŠ, član FED CAD 4.ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice, FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 90 (devedeset) dana od dana stupanja na snagu ovog Rješenja. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-295-1/08 5. februara/veljače 2008. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11.05.2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja federalnog ministarstva finansija - federalnog ministarstva financija br. 06-l4-194/08 - A.H od 14.01.2008. godine i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijacijuzrako - plovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje ponovnog otvorenog postupka nabavke informatičke opreme za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije, FED CAD 2.VLADO JURIĆ, član FED CAD 3.SANELA GOLOŠ, član FED CAD 4.ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice, FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 90 (devedeset) dana od dana stupanja na snagu ovog Rješenja. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-296-1/08 6. februara/veljače 2008. godine Mostar Direktor Amedeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja Fede - ralnog ministarstva finansija - Federalnog ministarstva financija br. 06-14-259/08 - A.H od 16. januara 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007.godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član l. Imenuje se Komisija za provođenje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci usluge održavanja lifta "KONE" za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Mostar/ Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direk cije za civilno zrakoplovstvo za 2008. godinu, u sljedećem sastavu: 1.ARPAD SALAI, predsjednik Komisije, FED CAD 2.BOJANA RADIVOJEVIĆ, član FED CAD 3.SANELA GOLOŠ, član FED CAD 4.ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice, FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, pripre ma zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 15. februara 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-41-5/08 6. februara/veljače 2008. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Zenici za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama Općinskog vijeća Tešanj, na temelju članka IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u svezi s amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 18. prosinca 2007. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 2/99), u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksa - Tarifni broj 3. i 4., nije sukladna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Tešanj". Obrazloženje Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) u postupku rješavanja upravnog spora pod brojem 004-0-U-06-000 557 po tužbi tužitelja "Derby Games" d.o.o. Mostar protiv Rješenja tuženika Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj: 07-15-490/06 od 20.9.2006. godine, na temelju članka IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, predočio je dana 1.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u svezi utvrđivanja ustavnosti Odluke o komunalnim taksama broj 01-14-1106/99 od 6.4.1999. godine, koju je donijelo Općinsko vijeće Tešanj (u daljnjem tekstu: Odluka Općinskog vijeća Tešanj). Stranke u postupku u ovom predmetu, na temelju članka 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), su: Kantonalni sud u Zenici, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija Sarajevo i Općinsko vijeće Tešanj. Podnositelj zahtjeva navodi da je člankom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pored ostaloga, propisano da sve osobe na teritoriju Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Međutim, u Tarifi Odluke Općinskog vijeća Tešanj visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose, što upućuje na njenu neusklađenost s navedenim člankom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva predložio je da Ustavni sud Federacije utvrdi da li je Odluka Općinskog vijeća Tešanj suglasna s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev, "Derby Games" d.o.o. Mostar, zastupan po Mirzeti Duljković, odvjetnici iz Sarajeva, ističe da mu je razrezana komunalna taksa na istaknutu firmu na temelju Odluke Općinskog vijeća Tešanj, a Tarifom komunalnih taksa, koja je sastavni dio Odluke Općinskog vijeća Tešanj, propisana je visina taksa na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima. Kriterij za utvrđivanje visine takse je djelatnost koju obavlja imatelj tvrtke, dakle bez bilo kakvih realnih kriterija, čime se imatelji firmi stavljaju u neravnopravan položaj, odnosno ne uživaju jednakost pred zakonom, što je u suprotnosti s člankom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Potom ističe da predmetna odluka Općinskog vijeća Tešanj sadrži odredbe koje na isti ili sličan način definiraju visinu komunalne takse kao i odredbe nekih odluka općinskih vijeća na području Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Federacije već utvrdio postojanje nesuglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Predlaže da Ustavni sud Federacije utvrdi da navedena odluka Općinskog vijeća Tešanj nije u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo financija/Federalno ministarstvo finansija je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federa - cije da odgovor na zahtjev podnositelja zatraži od Ministarstva financija Zeničko-dobojskog kantona, jer su propisi o komunalnim taksama u nadležnosti kantona. U odgovoru na zahtjev, Općinsko vijeće Tešanj je, između ostalog, navelo: "Odluka o komunalnim taksama Općine Tešanj utemeljena je na odredbama Zakona o komunalnim taksama ("Službeni list SRBIH", broj 21/77, 35/88 i 26/89), kojim je utvrđeno da se komunalne takse plaćaju za korištenje određenih predmeta i usluga prema tarifama općinske komunalne takse koje utvrđuju općine svojim propisima. Naime, člankom 12. stavak 2. Zakona o komunalnim taksama utvrđeno je da se komunalne takse na istaknute firme mogu propisivati u različitim visinama, zavisno od vrste djelatnosti". Ustavnu odredbu o uživanju prava na jednak ost pred zakonom, na koju se poziva tužitelj "Derby Games" d.o.o. Mostar i podnositelj zahtjeva, u kontekstu primjene Odluke o komunalnim taksama treba promatrati sa stanovišta da se Tarifa općinskih komunalnih taksa primjenjuje za sve obveznike u određenoj djelatnosti jedinstveno, te da sa tog stanovišta nema nejednakosti. Na ovaj način općinama je ostavljena mogućnost da kroz ovaj vid ubiranja javnih prihoda pojedine oblasti privredne aktivnosti stimuliraju ili destimuli - raju, zavisno od potrebe njihovih građana. Općinsko vijeće Tešanj u odgovoru je predložilo da Ustavni sud Federacije utvrdi da Odluka Općinskog vijeća Tešanj nije u nesuglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije u ovom predmetu održao je javnu raspravu 18.12.2007. godine, te je, nakon razmatranja podnese - nog zahtjeva i odgovora na zahtjev, odlučio kao u izreci ove presude, iz slijedećih razloga: Amandmanom VIII. točka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine "donošenje propisa o financija - ma i financijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i fiskalna politika Federacije". Temeljem ovoga ustavnog ovlašće - nja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Člankom 13. ovoga Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave - općinama, pored ostalog, pripadaju javni prihodi, i to: naknade i takse sukladne propisima jedinica lokalne samouprave (članak 13.c.); drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (članak 13.h.); te da općinska vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada po osnovu korišćenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksa u njihovoj nadležnosti (članak 13. stavak 3.). Člankom VI.4.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da općinsko vijeće, pored ostalog, "usvaja proračun i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno financiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostaloga, propisano je da "u zakonom propisanim okviri - ma, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i pristojbama, kao provedbene propise o oporezivanju" (članak 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne pristojbe i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, sukladno zakonu" (članak 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je u konkretnom slučaju Općinsko vijeće Tešanj ovlašćeno donositi propise-odluke o uvođenju naknada i taksi na svome području. Nasuprot tome, kada su u pitanju dijelovi sporne odluke, koji se odnose na Tarifu općinskih komunalnih taksi-Tarifni broj 3. i 4., Ustavni sud Federacije utvrdio je da iste nisu u tom dijelu sukladne s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, člankom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je, pored ostaloga, da sve osobe na teritoriju Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, Odluka Općinskog vijeća Tešanj, u dijelu kojim se utvrđuje visina takse za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima kojim se označava da određena pravna i fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realnih utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose - visine taksa (npr. područje grada gdje je istaknuta firma, dimenzija-veličina istaknute firme i sl.). Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da imatelji firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje takse na način kako je to propisano u navedenoj odluci, a što, po ocjeni Ustavnog suda Federacije, nije sukladno s pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije utvrdio je da odredbe Odluke Općinskog vijeća Tešanj, u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksa - Tarifni broj 3. i 4., nisu sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Ranka Cvijić; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; prof. dr. Nedjeljko Milićević; mr. Kata Senjak; prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, suci Suda. Broj U-20/07 18. prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, v. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je postavio Kantonalni sud u Zenici za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama Općin - skog vijeća Tešaw, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federa - cije Bosne i Hercegovine, u vezi s amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 18. decembra 2007. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Općine Tešaw", broj 2/99), u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksi - Tarifni broj 3. i 4., nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Tešaw". Obrazloženje Kantonalni sud u Zenici (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) u postupku rješavawa upravnog spora pod brojem 004-0-U-06-000 557 po tužbi tužitelja "Derby Games" d.o.o. Mostar protiv rješewa tuženika Federalnog ministarstva finansija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, broj 07-15-490/06 od 20.9.2006. godine, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, postavio je dana 1.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercego - vine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi sa utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komunalnim taksama broj 01-14-1106/99 od 6.4.1999. godine, koju je donijelo Općinsko vijeće Tešaw (u daqnjem tekstu: Odluka Općinskog vijeća Tešaw). Stranke u postupku u ovom predmetu, na osnovu člana 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), su: Kantonalni sud u Zenici, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo finansija/Federalno mini - star stvo financija Sarajevo i Općinsko vijeće Tešaw. Podnosilac zahtjeva navodi da je članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pored ostaloga, propisano da sva lica na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Međutim, u Tarifi Odluke Općinskog vijeća Tešaw visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose, što upućuje na njenu neusklađenost s navedenim članom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva predložio je da Ustavni sud Federacije utvrdi da li je Odluka Općinskog vijeća Tešaw saglasna s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev, "Derby Games" d.o.o. Mostar, zastupan po Mirzeti Duqković, advokatu iz Sarajeva, ističe da mu je razrezana komunalna taksa na istaknutu firmu na osnovu Odluke Općinskog vijeća Tešaw, a Tarifom komunalnih taksi, koja je sastavni dio Odluke Općinskog vijeća Tešaw, propisana je visina takse na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima. Kriterij za utvrđivanje visine takse je djelatnost koju obavlja imalac firme, dakle bez bilo kakvih realnih kriterija, čime se imaoci firmi stavljaju u neravno - pravan položaj, odnosno ne uživaju jednakost pred zakonom, što je u suprotnosti s članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Potom ističe, da predmetna odluka Općinskog vijeća Tešaw sadrži odredbe koje na isti ili sličan način definišu visinu komunalne takse kao i odredbe nekih odluka opštinskih vijeća na području Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Federacije već utvrdio postojanje nesaglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Predlaže da Ustavni sud Federacije utvrdi da navedena odluka Općinskog vijeća Tešaw nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministar - stvo financija je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federacije da odgovor na zahtjev podnosioca zatraži od Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona, jer su propisi o komunalnim taksama u nadležnosti kantona. U odgovoru na zahtjev Općinsko vijeće Tešaw, između ostalog, je navelo: "Odluka o komunalnim taksama Općine Tešaw utemeljena je na odredbama Zakona o komunalnim taksama ("Službeni list SRBiH", broj 21/77, 35/88 i 26/89), kojim je utvrđeno da se komunalne takse plaćaju za korištenje određenih predmeta i usluga prema tarifama opštinske komunalne takse, koje utvrđuju opštine svojim propisima. Naime, članom 12. stav 2. Zakona o komunalnim taksama utvrđeno je da se komunalne takse na istaknute firme mogu propisivati u različitim visinama, zavisno od vrste djelatnosti". Ustavnu odredbu o uživanju prava na jednakost pred zakonom, na koju se poziva tužiteq "Derby Games" d.o.o. Mostar i podnosilac zahtjeva, u kontekstu primjene Odluke o komunalnim taksama treba posmatrati sa stanovišta da se Tarifa općinskih komunalnih taksi primjenjuje za sve obveznike u određenoj djelatnosti jedinstveno, te da sa tog stanovišta nema nejednakosti. Na ovaj način opštinama je ostavljena mogućnost da kroz ovaj vid ubirawa javnih prihoda pojedine oblasti privredne aktivnosti stimuliraju ili destimuliraju, zavisno od potrebe wihovih građana. Općinsko vijeće Tešaw u odgovoru je predložilo da Ustavni sud Federacije utvrdi da Odluka Općinskog vijeća Tešaw nije u nesaglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije u ovom predmetu održao je javnu raspravu 18.12.2007. godine, te je, nakon razmatrawa podnesenog zahtjeva i odgovora na zahtjev, odlučio kao u izreci ove presude, iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u iskqučivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine "donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i fiskalna politika Federacije". Na osnovu ovog ustavnog ovlašćewa Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Članom 13. ovoga Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave - općinama, pored ostalog, pripadaju javni prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave (član 13.c.); drugi prihodi predviđeni zakonom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (član 13.h.); te da opštinska vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada po osnovu korišćewa i uređewa zemqišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksi u wihovoj nadležnosti (član 13. stav 3.). Članom VI.4.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da opštinsko vijeće, pored ostalog, "usvaja buxet i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostaloga, propisano je da "u zakonom propisanim okvirima, jedinice lokalne samouprave donose propise o naknadama i taksama, kao provedbene propise o oporezivanju" (član 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, u skladu sa zakonom." (član 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je, u konkretnom slučaju, Općinsko vijeće Tešaw ovlašćeno da donosi propise-odluke o uvođenju naknada i taksi na svom području. Nasuprot tome, kada su u pitanju dijelovi sporne odluke, koji se odnose na Tarifu općinskih komunalnih taksi- Tarifni broj 3. i 4., Ustavni sud Federacije utvrdio je da one u tom dijelu nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je, pored ostaloga, da sva lica na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, Odluka Općinskog vijeća Tešaw, u dijelu kojim se utvrđuje visina takse za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prosto - rijama i objektima kojim se označava da određeno pravno i fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realnih utvrđenih kriterija za različito utvrđe ne iznose - visine taksi (npr. područje grada gdje je istaknuta firma, dimenzija-veličina istaknute firme i sl.). Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da imaoci firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje takse na način kako je to propisano u navedenoj odluci, a što, po ocjeni Ustavnog suda Federacije, nije u skladu sa pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije utvrdio je da odredbe Odluke Općinskog vijeća Tešaw, u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksi - Tarifni broj 3. i 4., nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Herce - govine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr Mirko Bošković, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr Ranka Cvijić; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; prof. dr Nedjeqko Milićević; mr Kata Sewak; prof. dr Kasim Trnka i mr Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-20/07 18. decembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr Mirko Bošković, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Zenici za utvrđivanje ustavnosti Odluke o komunalnim taksama Općin - skog vijeća Tešanj, na temelju člana IV.C.10.(4) Ustava Federa - cije Bosne i Hercegovine, u vezi s amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 18. decembra 2007. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odluka o komunalnim taksama ("Službeni glasnik Općine Tešanj", broj 2/99), u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksi - Tarifni broj 3. i 4., nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Općine Tešanj". Obrazloženje Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) u postupku rješavanja upravnog spora pod brojem 004-0-U-06-000 557 po tužbi tužitelja "Derby Games" d.o.o. Mostar protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva finan - sija/Federalnog ministarstva financija Sarajevo, broj 07-15-490/06 od 20.9.2006. godine, na temelju člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, predočio je dana 1.11.2007. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje u vezi sa utvrđivanjem ustavnosti Odluke o komunalnim taksama broj 01-14-1106/99 od 6.4.1999. godine, koju je donijelo Općinsko vijeće Tešanj (u daljnjem tekstu: Odluka Općinskog vijeća Tešanj). Stranke u postupku u ovom predmetu, na temelju člana 39. st. 1. i 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), su: Kantonalni sud u Zenici, "Derby Games" d.o.o. Mostar, Federalno ministarstvo finansija/ Federalno ministarstvo financija Sarajevo i Općinsko vijeće Tešanj. Podnosilac zahtjeva navodi da je članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pored ostaloga, propisano da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. Međutim, u Tarifi Odluke Općinskog vijeća Tešanj visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realno utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose, što upućuje na njenu neusklađenost s navedenim članom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva predložio je da Ustavni sud Federacije utvrdi da li je Odluka Općinskog vijeća Tešanj saglasna s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev, "Derby Games" d.o.o. Mostar, zastupan po Mirzeti Duljković, advokatu iz Sarajeva, ističe da mu je razrezana komunalna taksa na istaknutu firmu na temelju Odluke Općinskog vijeća Tešanj, a Tarifom komunalnih taksi, koja je sastavni dio Odluke Općinskog vijeća Tešanj, propisana je visina takse na istaknutu firmu u bitno različitim iznosima. Kriterij za utvrđivanje visine takse je djelatnost koju obavlja imalac tvrtke, dakle bez bilo kakvih realnih kriterija, čime se imaoci firmi stavljaju u neravnopravan položaj, odnosno ne uživaju jednakost pred zakonom, što je u suprotnosti s članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Potom, ističe da predmetna odluka Općinskog vijeća Tešanj sadrži odredbe koje na isti ili sličan način definiraju visinu komunalne takse kao i odredbe nekih odluka općinskih vijeća na području Federacije Bosne i Hercegovine za koje je Ustavni sud Federacije već utvrdio postojanje nesaglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercego vine. Predlaže da Ustavni sud Federacije utvrdi da navedena odluka Općinskog vijeća Tešanj nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Federalno ministarstvo finansija/Federalno ministarstvo financija je, umjesto odgovora, obavijestilo Ustavni sud Federa - cije da odgovor na zahtjev podnosioca zatraži od Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona, jer su propisi o komunalnim taksama u nadležnosti kantona. U odgovoru na zahtjev, Općinsko vijeće Tešanj je, između ostalog, navelo: "Odluka o komunalnim taksama Općine Tešanj utemeljena je na odredbama Zakona o komunalnim taksama ("Službeni list SRBIH", broj 21/77, 35/88 i 26/89), kojim je utvrđeno da se komunalne takse plaćaju za korištenje određenih predmeta i usluga prema tarifama općinske komunalne takse koje utvrđuju općine svojim propisima. Naime, članom 12. stav 2. Zakona o komunalnim taksama utvrđeno je da se komunalne takse na istaknute firme mogu propisivati u različitim visinama, zavisno od vrste djelatnosti". Ustavnu odredbu o uživanju prava na jednakost pred zakonom, na koju se poziva tužilac "Derby Games" d.o.o. Mostar i podnosilac zahtjeva, u kontekstu primjene Odluke o komunalnim taksama treba posmatrati sa stanovišta da se Tarifa općinskih komunalnih taksi primjenjuje za sve obveznike u određenoj djelatnosti jedinstveno, te da sa tog stanovišta nema nejednakosti. Na ovaj način općinama je ostavljena mogućnost da kroz ovaj vid ubiranja javnih prihoda pojedine oblasti privredne aktivnosti stimuliraju ili destimuli - raju, zavisno od potrebe njihovih građana. Općinsko vijeće Tešanj u odgovoru je predložilo da Ustavni sud Federacije utvrdi da Odluka Općinskog vijeća Tešanj nije u nesaglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije u ovom predmetu održao je javnu raspravu 18.12.2007. godine, te je, nakon razmatranja podnese - nog zahtjeva i odgovora na zahtjev, odlučio kao u izreci ove presude, iz sljedećih razloga: Amandmanom VIII. tačka d) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da je u isključivoj nadležnosti Federa - cije Bosne i Hercegovine "donošenje propisa o finansija ma i finansijskim institucijama Federacije Bosne i Hercegovine i fiskalna politika Federacije". Na temelju ovog ustavnog ovlašće - nja Federacija je donijela Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/06). Članom 13. ovoga Zakona propisano je da jedinicama lokalne samouprave - općinama, pored ostalog, pripadaju javni prihodi i to: naknade i takse u skladu sa propisima jedinica lokalne samouprave (član 13.c.); drugi prihodi predviđeni zako - nom i drugim propisima Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave (član 13.h.); te da općinska vijeća donose propise kojima se uređuje visina naknada po osnovu korišćenja i uređenja zemljišta, kao i visina drugih naknada, novčanih kazni i taksi u njihovoj nadležnosti (član 13. stav 3.). Članom VI.4.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da općinsko vijeće, pored ostalog, "usvaja budžet i donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potre - bno finansiranje koje nisu osigurali kantonalna ili federalna vlast". Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), pored ostaloga, propisano je da "u zakonom propisanim okviri - ma, jedinice lokalne samouprave donose propise o nak nada ma i taksama, kao provedbene propise o oporezivanju" (član 36.), te da jedinicama lokalne samouprave pripadaju, između ostalog, "lokalne takse i naknade čije iznose utvrđuje vijeće, u skladu sa zakonom" (član 37.). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud Federacije ocijenio je da je, u konkretnom slučaju, Općinsko vijeće Tešanj ovlašćeno da donosi propise-odluke o uvođenju naknada i taksi na svome području. Nasuprot tome, kada su u pitanju dijelovi sporne odluke, koji se odnose na Tarifu općinskih komunalnih taksi -Tarifni broj 3. i 4., Ustavni sud Federacije utvrdio je da one u tom dijelu nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, članom II.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine pro - pisa no je, pored ostaloga, da sve osobe na teritoriji Federacije uživaju pravo na jednakost pred zakonom. U konkretnom slučaju, Odluka Općinskog vijeća Tešanj, u dijelu kojim se utvrđuje visina takse za istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim prostorijama i objektima kojim se označava da određena pravna i fizička osoba obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, visina godišnje takse određena je u bitno različitim iznosima, bez bilo kakvih realnih utvrđenih kriterija za različito utvrđene iznose - visine taksi (npr. područje grada gdje je istaknuta firma, dimenzija-veličina istaknute firme i sl.). Zbog toga, Ustavni sud Federacije cijeni da imaoci firmi nisu u jednakom položaju pri utvrđivanju visine godišnje takse na način kako je to propisano u navedenoj odluci, a što, po ocjeni Ustavnog suda Federacije, nije u skladu sa pomenutom odredbom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije utvrdio je da odredbe Odluke Općinskog vijeća Tešanj, u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih taksi - Tarifni broj 3. i 4., nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno, u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda; Sead Bahtijare - vić; mr. Ranka Cvijić; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; prof. dr. Nedjeljko Milićević; mr. Kata Senjak; prof.dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-20/07 18. decembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine mr. Mirko Bošković, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 18/06, rješavajući zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Ljiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članova Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 23. studenoga 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljen zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Ljiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članova Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ustvrđuje se da je članak 62. stavak 5. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Petar Kunić, Milorad Živković, Tihomir Gligorić, Nenad Mišić, Miloš Jovanović, Momčilo Novaković, Ljiljana Miličević, Mirko Blagojević, Dušanka Majkić, Jeline Đurković i Marija Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članovi Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva), podnijeli su 10. srpnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 62. stavak 5. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o obrani, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je zatražena 13. veljače 2007. godine dostava odgovora na zahtjev. 3. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je dostavio Ustavnom sudu odgovor na zahtjev posredstvom svog Ustavnopravnog povjerenstva 28. veljače 2007. godine, a Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Na temelju članka 33. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane) je 14. lipnja 2007. godine zatražena dostava informacije o tomu je li Ministarstvo obrane donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika i uposlenika ranije uposlenih u entitetskom Ministarstvu obrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: državni službenici). 5. Ministarstvo obrane je 11. srpnja 2007. godine dostavilo traženu informaciju u kojoj navodi da do nadnevka izrade ove informacije nije donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika. U informaciji se, nadalje, navodi da do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika Ministarstvo obrane postupa sukladno odredbama Zakona o obrani koje su za Ministarstvo obvezujuće, te da je u ovome dijelu svoje mjerodavnosti Ministarstvo obrane donijelo odgovarajuće provedbene propise koji su sukladni citiranim odredbama Zakona o obrani. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnositeljima zahtjeva 5. lipnja 2007. godine. 7. Sutkinja Seada Palavrić se, sukladno članku 93. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, izuzela iz odlučivanja u konkretnome predmetu, obzirom na činjenicu da je kao član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine sudjelovala u usvajanju zakona čije se odredbe pobijaju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 8. Podnositelji zahtjeva su podnijeli zahtjev sukladno odredbama članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da članak 62. stavak 5. Zakona o obrani nije sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminirajuće. Naime, člankom 62. stavak 5. citiranoga zakona predviđeno je da državni službenici zadržavaju svoje ranije prinadležnosti (plaću, naknade i dr.) koje su imali u entitetskim ministarstvima, sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u uspostavljenom jedinstvenom Ministarstvu obrane, nakon procesa izbora predviđenoga člankom 64. Zakona o obrani. Podnositelji zahtjeva, također, navode da od dana preuzimanja (1. siječnja 2006. godine) državni službenici i uposlenici iz Republike Srpske za 20 do 30% imaju manje plaće i naknade za topli obrok od ostalih državnih službenika, a naknade za regres manje su i do tri puta, zbog čega je navedena zakonska odredba diskriminirajuća i neustavna, jer dovodi istu kategoriju državnih službenika i uposlenika u različit položaj. Također, ističu da je apsurdno da državni službenici u istom zvanju i statusu, uposleni u istom tijelu, imaju različite prinadležnosti. Prema navedenome, iako se podnositelji zahtjeva nisu eksplicitno pozvali na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatraju da su povrijeđene, iz zahtjeva proizlazi da on pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Podnositelji zahtjeva su predložili da Ustavni sud donese odluku kojom se ustvrđuje da odredbe članka 62. stavak 5. Zakona o obrani nisu sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na zahtjev 9. Ustavno-pravno povjerenstvo Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je u svom odgovoru navelo da je namjera zakonodavca bila da pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani na određeno vrijeme uredi prava državnih službenika. Zakonodavac pobijanom odredbom štiti i jamči zatečena prava državnih službenika na koja zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u Ministarstvu obrane nakon procesa izbora predviđenoga u članku 64. Zakona o obrani, pretpostavljajući da će vremensko trajanje prijelaznoga razdoblja biti ograničeno. Zakonom, odnosno pobijanom odredbom nije uspostavljeno ništa novo, nego je, dapače, zadržano postojeće stanje. Zadržavanje statusa quo ne može samo po sebi biti izvorom diskriminirajućega odnosa. Ako razlike u visini plaća i naknada eventualno i postoje one nisu nastale usvajanjem Zakona o obrani i primjenom članka 62. stavak 5. nego su nastale ranije. Nadalje, navodi se da se predugim trajanjem razdoblja do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika mogu ugroziti načela na kojima počiva državna služba. Učinkovitim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih uposlenih riješili bi se problemi na koje se ukazuje, što ponovno upućuje da tekst članka 62. točka 5. Zakona o obrani nije izvor problema, nego naslijeđeno stanje i sporost u implementiranju članka 64. Zakona o obrani koji regulira proces izbora i članka 65. Zakona o obrani koji regulira odlučivanje o statusu državnih službenika. IV. Relevantni propisi 10. Zakon o obrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) "Članak 62. st. 1, 3, 4. i 5. (1) Izuzetno od odredaba članka 19. stavak 4. i članka 32.(a) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 35/03, 14/04, 17/04, 26/04, 37/04 i 48/05) 1. siječnja 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava obrane, kojima je u postupku mjerodavnih entitetskih agencija ustvrđen sta tus državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu obrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. (3) Dana 1. siječnja 2006. godine namještenici/djelatnici iz ranijih entitetskih ministarstava obrane postaju uposlenici u Ministarstvu obrane i na njih će se primjenjivati Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04 i 7/05). (4) Š...Ć državni službenici i uposlenici iz st. 1. i 3. ovoga članka nastavljaju obnašati prethodne poslove i zadatke u mjeri u kojoj to nije u oprečnosti s ovim zakonom, dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u Ministarstvu obrane nakon procesa izbora iz članka 64. ovoga zakona. (5) Državni službenici i uposlenici iz st. 1. i 3. ovoga članka zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u Ministarstvu obrane nakon procesa izbora predviđenoga u članku 64. ovoga zakona. Članak 64. st. 3. i 5. (3) Povjerenstvo za izbor ima odgovornost ustvrditi ispunjavaju li državni službenici i uposlenici u Ministarstvu obrane uvjete za nastavkom radnoga odnosa u Ministarstvu obrane koji su ustvrđeni relevantnim propisima, kao i druge kriterije koje je ustvrdio ministar obrane, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. (5) Povjerenstvo za izbor dostavlja prijedloge za sve državne službenike i uposlenike u Ministarstvu obrane, preuzete iz ranijih entitetskih ministarstava obrane, zajedno s izvješćem, ministru obrane na razmatranje prije nego što on donese odluku iz čl. 65. i 66. ovoga zakona. Članak 65. Nakon završetka procesa izbora iz članka 64. ovoga zakona, ministar obrane donosi odluke o statusu svih državnih službenika i uposlenika u Ministarstvu obrane, sukladno izvješću iz članka 64. stavak 5. ovoga zakona. Članak 66. (1) Ministar obrane pripremit će i podnijeti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine na davanje suglasnosti novi pravilnik o unutarnjem ustroju u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona. (2) Nakon usvajanja pravilnika iz stavka 1. ovoga članka, ministar obrane vrši postavljanje na predviđena radna mjesta izabranih državnih službenika i uposlenika." V. Dopustivost 11. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni je sud jedini mjerodavan odlučivati o bilo kojemu sporu koji se javlja prema ovome Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li bilo koja odredba Ustava ili zakona jednoga entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, bilo kojega doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojega doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojega doma zakonodavnoga tijela jednog entiteta." 12. Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje se ubraja u okvir članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom na to da se zahtjev odnosi na ocjenu ustavnosti članka 62. stavak 5. Zakona o obrani, dakle, radi se o mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 13. Nadalje, Ustavni je sud ustvrdio da su podnositelji zahtjeva (11) u vrijeme podnošenja zahtjeva bili članovima Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i da čine jednu četvrtinu od ukupnoga broja (42) članova ovoga doma, dakle, ovlašteni podnositelji iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 17. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer su zahtjev podnijeli ovlašteni subjekti i ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 17. stavak 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojega zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 15. Podnositelji zahtjeva su podnijeli zahtjev sukladno odredbama članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da članak 62. stavak 5. Zakona o obrani nije sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminirajuće, obzirom na to da državni službenici, ranije uposleni u entitetskom Ministarstvu obrane Republike Srpske, koji su postali uposlenici u Ministarstvu obrane, imaju manju plaću i naknade od ostalih državnih službenika uposlenih u Ministarstvu obrane. Prema navedenome, zahtjev pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7. Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Diskriminacija u svezi s pravom na imovinu 16. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovome članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovoga Ustava osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 17. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojemu temelju kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza s nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 18. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnome interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenja imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud prvo mora odgovoriti na pitanje postoji li u konkretnome slučaju "imovina" na koju se odnose jamstva "prava na imovinu". 20. Prema praksi Europskoga suda za ljudska prava, plaće za izvršeni rad spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stavak 32). Ustavni je sud već ranije zauzeo stav da pravo na plaću iz radnoga odnosa odgovara "imovini" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00, stavak 22. objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/02). Međutim, to ne podrazumijeva i pravo na isplatu nekog točno određenoga iznosa. Pored toga, zaštićenom se imovinom smatra i utemeljeno očekivanje da će se primijeniti određeni uvjeti kao i zakonski utemeljeno potraživanje. 21. Razmatrajući pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika, u kontekstu pobijane odredbe članka 62. stavak 5. Zakona o obrani, Ustavni sud opaža da je odredbama pobijanoga članka predviđeno da državni službenici postaju uposlenici u Ministarstvu obrane i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u Ministarstvu obrane, nakon procesa izbora predviđenoga člankom 64. Zakona o obrani. Prema članku 62. stavak 4. ovoga zakona "državni službenici i uposlenici Š...Ć nastavljaju obnašati prethodne poslove i zadatke." 22. Imajući u vidu konkretna zakonska rješenja, može se uočiti da se pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani kojom je predviđeno da državni službenici zadržavaju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu u Ministarstvu obrane jamče stečena prava na plaću i naknade koja su imali u entitetskom Ministarstvu obrane. Također, osim pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani ni jednom drugom odredbom citiranoga zakona nije na osobit način regulirano pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika (ranije uposleni u entitetskom Ministarstvu obrane Republike Srpske) koji su postali uposlenici u Ministarstvu obrane. Dakle, državni službenici, koji prema pobijanim odredbama članka 62. stavak 5. Zakona o obrani zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu, nemaju zakonom konstituirano pravo na plaću i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata pobijanim zakonom nije dovedena u pitanje. Isto tako, oni nisu mogli imati nikakvo "legitimno očekivanje" da će u prijelaznome razdoblju do konačne odluke o njihovome statusu njihove plaće i naknade biti povećane jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba. Slijedi da razlika u plaćama i naknadama u prijelaznome razdoblju između državnih službenika bivših entitetskih ministarstava obrane kojima nije trajno riješen sta tus u Ministarstvu obrane i plaća i naknada državnih službenika kojima je odlukom ministra obrane konačno riješen sta tus, ne predstavlja "imovinu" u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 23. S druge strane, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da nije zajamčeno neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju može pozvati samo u svezi sa uživanjem ostalih prava i sloboda zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Iako ustvrđivanje kršenja nekoga od zajamčenih prava nije pretpostavka za primjenu članka 14. Europske konvencije, ipak se ovaj članak neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnoga slučaja ne ulaze "u opseg" zajamčenih prava (vidi Europski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. srpnja 1994. godine, serija A, broj 291-B, stavak 22). 24. Kako je Ustavni sud već zaključio da u konkretnome slučaju nema "imovine" koja uživa zaštitu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, samim tim nema ni povrede prava na nediskriminaciju u svezi sa uživanjem ovoga prava. Opća zabrana diskriminacije - članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju 25. Širi opseg načela nediskriminacije je predviđen člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Država Bosna i Hercegovina je 29. srpnja 2003. godine ratificirala Protokol broj 12 uz Europsku konvenciju koji jamči uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije. Ovaj je Protokol stupio na snagu 1. travnja 2005. godine. 26. Članak 1. Protokola broj 12 "(1) Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta tus. (2) Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojemu temelju, kako je i navedeno u stavku 1". 27. Iz navedenoga proizlazi da odredbe ovoga Protokola jamče uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te, između ostaloga, preciziraju da javna tijela nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojemu temelju, dakle, temeljno je načelo nediskriminacije prošireno i na domaće zakone, a ne samo na prava zajamčena Europskom konvencijom. Ustavni sud ponavlja da odredbe članka 62. stavak 5. Zakona o obrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju poziciju plaća i naknada dok se ne donese konačna odluka o njihovome statusu u Ministarstvu obrane. Sama činjenica da se prema odredbama članka 64. Zakona o obrani moraju ispitati zakonski uvjeti za to ispunjavaju li državni službenici uvjete za nastavkom radnoga odnosa u Ministarstvu obrane, koji su ustvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriteriji koje je ustvrdio ministar, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje čvrsta jamstva da će svi uposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima ispuniti te uvjete. Naime, Zakonom o obrani je ostavljena mogućnost da se nakon provedene pro ce dure ustvrdi ispunjavaju li državni službenici i uposlenici uvjete za nastavkom radnoga odnosa u Ministarstvu obrane. Dakle, Zakonom o obrani država je obvezana osigurati provedbu važećih normi kako bi državni službenici mogli razriješiti svoj radno-pravni sta tus, što dakako predstavlja legitiman cilj od općega interesa. Zakonom o obrani pravo na plaću državnih službenika i uposlenika nije uskraćeno, dapače, pobijanom se odredbom štiti zatečeno pravo na plaću državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o njihovome statusu. Ustavni sud konstatira da je sta tus državnih službenika, ranije uposlenih u entitetskim ministarstvima, specifične naravi, te da se radi o zakonskoj kategoriji koja je definirala sta tus ovih uposlenika jamčeći im da zadrže iste plaće i naknade dok se ne ustvrdi konačan sta tus, odnosno ispunjavaju li državni službenici zakonske uvjete za nastavkom radnoga odnosa u Ministarstvu obrane. 28. Ustavni sud smatra da je namjera zakonodavca bila da se pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani na određeno vrijeme urede prava državnih službenika iz entitetskih ministarstava obrane, štiteći na taj način zajamčena stečena prava državnih službenika na iste plaće i naknade na postojećoj poziciji, dok se ne donese odluka o statusu državnih službenika. 29. Ustavni sud konstatira da su podnositelji zahtjeva s pravom nezadovoljni predugim trajanjem razdoblja do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika, međutim, to se, prije svega, odnosi na nedostatke mehanizama za provedbu Zakona o obrani. Istina, Zakonom o obrani nije ustvrđeno prijelazno razdoblje u kojemu se trebao okončati postupak odlučivanja o statusu državnih službenika, te da bi se efikasnijim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih uposlenih riješili problemi na koje podnositelji zahtjeva ukazuju. Međutim, za pobijane se odredbe ne može reći da ne služe legitimnome cilju i da nemaju razumno opravdanje, te da na podnositelje zahtjeva stavljaju pretjeran teret, budući je ograničenje proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu očuvanja uspostavljenoga i uspostavljanja jedinstvenoga obrambenoga sustava radi osiguranja suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, kao i međunarodnoga subjektiviteta Bosne i Hercegovine. 30. U konkretnome slučaju, cilj Zakona o obrani je uspostava sustava obrane Bosne i Hercegovine čije su oružane snage jedna profesionalna sila koju ustrojava i kontrolira Bosna i Hercegovina, te je u tome kontekstu teško negirati legitimnost norme koja je nužna da bi se postigao jedinstven obrambeni sustav Bosne i Hercegovine. 31. Obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da odredbe pobijanoga članka 62. stavak 5. Zakona o obrani ne zadiru u stečeno pravo državnih službenika, već upravo opravdano jamče ostvarivanje tih prava u stečenome opsegu u smislu zadržavanja istih plaća i naknada državnih službenika dok ministar obrane ne donese konačnu odluku o njihovome statusu. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijane odredbe članka 62. stavak 5. Zakona o obrani nisu diskriminirajuće, te da ne postoji kršenje članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Diskriminacija u svezi sa člankom 7.(i) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 32. Zahtjev, također, pokreće pitanje nediskriminiranja u svezi s pravom na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad zajamčenu člankom 7.(i) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Članak 7.(i) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovoga pakta priznaju pravo koje ima svaka osoba da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji osobito osiguravaju: (i) Pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebice žene moraju imati jamstvo da uvjeti njihovoga rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 33. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim je paktom u članku 7.(i) zajamčeno pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad. Uživanje ovoga prava zajamčeno je člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda predviđenih u ovome članku ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovoga Ustava, osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 34. Ustavni sud ponovno podsjeća da odredbe članka 62. stavak 5. Zakona o obrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju iste plaće i naknade dok se ne donese konačna odluka o njihovome statusu. Sama činjenica da se prema odredbama članka 64. Zakona o obrani moraju ispitati zakonski uvjeti za to ispunjavaju li državni službenici uvjete za nastavkom radnoga odnosa u Ministarstvu obrane, koji su ustvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriteriji koje je ustvrdio ministar, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje jamstva da će svi uposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima ispuniti te uvjete. Dakle, prema odredbama Zakona o obrani država je obvezana osigurati provedbu važećih normi kako bi državni službenici mogli razriješiti svoj radno-pravni sta tus. Isto tako, prema odredbama Zakona o obrani državnim se službenicima ne uskraćuje pravo na plaću i naknade, dapače, pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani se štiti zatečeno pravo na plaću državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o njihovome statusu. Također, osim pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani ni jednom drugom odredbom citiranoga zakona nije na osobit način regulirano pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika (ranije uposleni u entitetskome Ministarstvu obrane Republike Srpske) koji su postali uposlenici u Ministarstvu obrane. 35. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se pobijanom odredbom članka 62. stavak 5. Zakona o obrani ne krše prava državnih službenika na nediskriminaciju u svezi sa člankom 7.(i) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je pobijana odredba članka 62. stavak 5. Zakona o obrani sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine, jer nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 7.(i) Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao ni kršenje članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 18/06, rješavajući zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Qiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme kad je podnesen zahtjev članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovan zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Qiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme kad je podnesen zahtjev članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da je član 62 stav 5 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Petar Kunić, Milorad Živković, Tihomir Gligorić, Nenad Mišić, Miloš Jovanović, Momčilo Novaković, Qiljana Miličević, Mirko Blagojević, Dušanka Majkić, Jeline Đurković i Marija Perkanović, u vrijeme kad je podnesen zahtjev članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 10. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev da se ocijeni ustavnost člana 62 stav 5 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o odbrani, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 13. februara 2007. godine da dostave odgovore na zahtjev. 3. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavio je Ustavnom sudu odgovor na zahtjev posredstvom svoje Ustavno-pravne komisije 28. februara 2007. godine, a Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Na osnovu člana 33 Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) je 14. juna 2007. godine zatraženo da dostavi informaciju o tome da li je Ministarstvo odbrane donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika i zaposlenika koji su ranije bili zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske (u daqnjem tekstu: državni službenici). 5. Ministarstvo odbrane je 11. jula 2007. godine dostavilo informaciju koja je tražena i u kojoj navodi da do datuma izrade ove informacije nije donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika. U informaciji se, dalje, navodi da do donošewa konačne odluke o statusu državnih službenika Ministarstvo odbrane postupa u skladu s odredbama Zakona o odbrani koje su za Ministarstvo obavezujuće, te da je u ovom dijelu svoje nadležnosti Ministarstvo odbrane donijelo odgovarajuće propise o sprovođenju koji su u skladu s citiranim odredbama Zakona o odbrani. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev dostavljen je podnosiocima zahtjeva 5. juna 2007. godine. 7. Sudija Seada Palavrić se, u skladu sa članom 93 stav 1 Pravila Ustavnog suda, izuzela iz odlučivawa u konkretnom predmetu, s obzirom na činjenicu da je kao član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine učestvovala u usvajanju zakona čije se odredbe osporavaju. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 8. Podnosioci zahtjeva su podnijeli zahtjev u skladu s odredbama člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da član 62 stav 5 Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminatorske. Naime, članom 62 stav 5 zakona koji je citiran predviđeno je da državni službenici zadržavaju svoje ranije prinadležnosti (platu, naknade i dr.) koje su imali u entitetskim ministarstvima, sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u uspostavljenom jedinstvenom Ministarstvu odbrane, nakon procesa izbora koji je predviđen članom 64 Zakona o odbrani. Podnosioci zahtjeva, takođe, navode da od dana preuzimawa (1. januara 2006. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 godine) državni službenici i zaposlenici iz Republike Srpske za 20 do 30% imaju manje plate i naknade za topli obrok od ostalih državnih službenika, a naknade za regres manje su i do tri puta, zbog čega je zakonska odredba koja je navedena diskriminatorska i neustavna, jer dovodi istu kategoriju državnih službenika i zaposlenika u različit položaj. Takođe, ističu da je apsurdno da državni službenici u istom zvanju i statusu, zaposleni u istom organu, imaju različite prinadležnosti. Shodno navedenom, iako se podnosioci zahtjeva nisu eksplicitno pozvali na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatraju da su povrijeđene, iz zahtjeva proizilazi da on pokreće pitanje kršewa zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Podnosioci zahtjeva su predložili da Ustavni sud donese odluku kojom se utvrđuje da odredbe člana 62 stav 5 Zakona o odbrani nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na zahtjev 9. Ustavno-pravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u svom odgovoru je navela da je namjera zakonodavca bila da osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani na određeno vrijeme uredi prava državnih službenika. Zakonodavac odredbom koja je osporena štiti i garantuje zatečena prava državnih službenika na koja zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora koji je predviđen u članu 64 Zakona o odbrani, pretpostavljajući da će vremensko trajanje prelaznog perioda biti ograničeno. Zakonom, odnosno odredbom koja je osporena nije uspostavljeno ništa novo, nego je, naprotiv, zadržano postojeće stanje. Zadržavanje statusa quo ne može samo po sebi da bude izvor diskriminatorskog odnosa. Ako razlike u visini plata i naknada eventualno i postoje one nisu nastale usvajanjem Zakona o odbrani i primjenom člana 62 stav 5 nego su nastale ranije. Dalje, navodi se da predugim trajanjem perioda do donošewa konačne odluke o statusu državnih službenika mogu da se ugroze principi na kojima počiva državna služba. Efikasnim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih zaposlenih riješili bi se problemi na koje se ukazuje, što ponovo upućuje da tekst člana 62 tačka 5 Zakona o odbrani nije izvor problema, nego naslijeđeno stanje i sporost u implementaciji člana 64 Zakona o odbrani koji reguliše proces izbora i člana 65 Zakona o odbrani koji reguliše odlučivanje o statusu državnih službenika. IV. Relevantni propisi 10. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) "Član 62 st. 1, 3, 4 i 5 (1) Izuzetno od odredbi člana 19 stav 4 i člana 32a) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 35/03, 14/04, 17/04, 26/04, 37/04 i 48/05) 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen sta tus državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na wih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. (3) Dana 1. januara 2006. godine namještenici/radnici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i na wih će da se primjenjuje Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04 i 7/05). (4) Š...Ć državni službenici i zaposlenici iz st. 1 i 3 ovog člana nastavljaju da obavljaju prethodne poslove i zadatke u mjeri u kojoj to nije u suprotnosti s ovim zakonom, dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora iz člana 64 ovog zakona. (5) Državni službenici i zaposlenici iz st. 1 i 3 ovog člana zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora koji je predviđen u članu 64 ovog zakona. Član 64 st. 3 i 5 (3) Komisija za izbor ima odgovornost da utvrdi da li državni službenici i zaposlenici u Ministarstvu odbrane ispuwavaju uslove za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i druge kriterijume koje je utvrdio ministar odbrane, a odobrio Savjet ministara Bosne i Hercegovine. (5) Komisija za izbor dostavlja predloge za sve državne službenike i zaposlenike u Ministarstvu odbrane, preuzete iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, zajedno s izvještajem, ministru odbrane na razmatranje prije nego što on donese odluku iz čl. 65 i 66 ovog zakona. Član 65 Nakon završetka procesa izbora iz člana 64 ovog zakona, ministar odbrane donosi odluke o statusu svih državnih službenika i zaposlenika u Ministarstvu odbrane, u skladu s izvještajem iz člana 64 stav 5 ovog zakona. Član 66 (1) Ministar odbrane pripremiće i podnijeti Savjetu ministara Bosne i Hercegovine na davanje saglasnosti novi pravilnik o unutrašwoj organizaciji u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona. (2) Nakon usvajawa pravilnika iz stava 1 ovog člana, ministar odbrane vrši postavljanje na predviđena radna mjesta izabranih državnih službenika i zaposlenika." V. Dopustivost 11. Član VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kom sporu koji se javlja shodno ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, ukqučujući, ali ne ograničavajući se na to: Da li je bilo koja odredba Ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim ustavom. Sporove može da pokrene član Predsjedništva, predsjedavajući Savjeta ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kog doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kog dom a Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kog doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 12. Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje se ubraja u okvir člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da se zahtjev odnosi na ocjenu ustavnosti člana 62 stav 5 Zakona o odbrani, dakle, radi se o nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. 13. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci zahtjeva (11) u vrijeme kad je podnesen zahtjev bili članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i da čine jednu četvrtinu od ukupnog broja (42) članova ovog doma, dakle, ovlašćeni podnosioci iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer su zahtjev podnijeli subjekti koji su ovlašćeni i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17 stav 1 Pravila Ustavnog suda zbog kog zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 15. Podnosioci zahtjeva podnijeli su zahtjev u skladu s odredbama člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da član 62 stav 5 Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminatorske, s obzirom na to da državni službenici, ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske, koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane imaju manju platu i naknade od ostalih državnih službenika koji su zaposleni u Ministarstvu odbrane. Shodno navedenom, zahtjev pokreće pitanje kršewa zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija u vezi s pravom na imovinu 16. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda koji su predviđeni u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 17. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda koji su predviđeni ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nacionalnom mawinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi sta tus." 18. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćewa imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvo mora da odgovori na pitanje da li u konkretnom slučaju postoji "imovina" na koju se odnose garancije "prava na imovinu". 20. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava plate za izvršeni rad spadaju u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Ustavni sud je već ranije zauzeo stav da pravo na platu iz radnog odnosa odgovara "imovini" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00, stav 22 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/02). Međutim, to ne podrazumijeva i pravo na isplatu nekog tačno određenog iznosa. Pored toga, imovinom koja je zaštićena smatra se i osnovano očekivanje da će da se primijene određeni uslovi kao i potraživanje koje je zakonski zasnovano. 21. Razmatrajući pitanje prava na platu i naknade državnih službenika, u kontekstu osporene odredbe člana 62 stav 5 Zakona o odbrani, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana koji je osporen predviđeno da državni službenici postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane, nakon procesa izbora koji je predviđen članom 64 Zakona o odbrani. Shodno članu 62 stav 4 ovog zakona "državni službenici i zaposlenici Š...Ć nastavljaju da obavljaju prethodne poslove i zadatke." 22. Imajući u vidu konkretna zakonska rješewa, može da se uoči da se osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani kojom je predviđeno da državni službenici zadržavaju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane garantuju stečena prava na platu i naknade koja su imali u entitetskom Ministarstvu odbrane. Takođe, sem osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani ni jednom drugom odredbom zakona koji je citiran nije na poseban način regulisano pitanje prava na platu i naknade državnih službenika (ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske) koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane. Dakle, državni službenici, koji shodno osporenim odredbama člana 62 stav 5 Zakona o odbrani zadržavaju svoju poziciju, platu i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu, nemaju zakonom konstituisano pravo na platu i naknade veće od onih koje su imali shodno ranijim entitetskim propisima i čija isplata zakonom koji je osporen nije dovedena u pitanje. Isto tako, oni nisu mogli da imaju nikakvo "legitimno očekivanje" da će u prelaznom periodu do konačne odluke o wihovom statusu wihove plate i naknade biti povećane jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba. Slijedi da razlika u platama i naknadama u prelaznom periodu između državnih službenika bivših entitetskih ministarstava odbrane kojima nije trajno riješen sta tus u Ministarstvu odbrane i plata i naknada državnih službenika kojima je odlukom ministra odbrane konačno riješen sta tus, ne predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. S druge strane, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da nije garantovano nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju može da se pozove samo u vezi sa uživanjem ostalih prava i sloboda koje su garantovane Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Iako utvrđivanje kršewa nekog od prava koja su garantovana nije pretpostavka da se primijeni član 14 Evropske konvencije, ipak ovaj član neće moći da se primijeni ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u obim" prava koja su garantovana (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Wemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 24. Kako je Ustavni sud već zakqučio da u konkretnom slučaju nema "imovine" koja uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, samim tim nema ni povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem ovog prava. Opšta zabrana diskriminacije - član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju 25. Širi obim principa nediskriminacije predviđen je članom 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Država Bosna i Hercegovina je 29. jula 2003. godine ratifikovala Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju koji garantuje uživanje svih prava koja su predviđena zakonom bez diskriminacije. Ovaj protokol stupio je na snagu 1. aprila 2005. godine. 26. Član 1 Protokola broj 12 "(1) Uživanje svih prava koja su određena zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj mawini, imovina, rođenje ili drugi sta tus. (2) Nikog ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kom osnovu, kako je i navedeno u stavu 1". 27. Iz navedenog proizilazi da odredbe ovog protokola garantuju uživanje svih prava koja su predviđena zakonom bez diskriminacije, te, između ostalog, preciziraju da javni organi nikoga ne mogu da diskriminišu prema bilo kom osnovu, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava koja su garantovana Evropskom konvencijom. Ustavni sud ponavlja da odredbe člana 62 stav 5 Zakona o odbrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju poziciju plata i naknada dok se ne donese konačna odluka o wihovom statusu u Ministarstvu odbrane. Sama činjenica da shodno odredbama člana 64 Zakona o odbrani moraju da se ispitaju zakonski uslovi za to da li državni službenici ispuwavaju uslove za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane, koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriterijumi koje je utvrdio ministar, a odobrio Savjet ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje čvrste garancije da će svi zaposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima da ispune te uslove. Naime, Zakonom o odbrani je ostavljena mogućnost da se nakon pro ce - dure koja je sprovedena utvrdi da li državni službenici i zaposlenici ispuwavaju uslove za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane. Dakle, Zakonom o odbrani država je obavezana da obezbijedi da se sprovedu važeće norme kako bi državni službenici mogli da razriješe svoj radno-pravni sta - tus, što svakako predstavlja legitiman ciq koji je od opšteg interesa. Zakonom o odbrani pravo na platu državnih službenika i zaposlenika nije uskraćeno, naprotiv, odredbom koja je osporena štiti se zatečeno pravo na platu državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o wihovom statusu. Ustavni sud konstatuje da je sta tus državnih službenika, ranije zaposlenih u entitetskim ministarstvima, specifične prirode, te da se radi o zakonskoj kategoriji koja je definisala sta tus ovih zaposlenika garantujući im da zadrže iste plate i naknade dok se ne utvrdi konačan sta tus, odnosno da li državni službenici ispuwavaju zakonske uslove za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane. 28. Ustavni sud smatra da je namjera zakonodavca bila da se osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani na određeno vrijeme urede prava državnih službenika iz entitetskih ministarstava odbrane, štiteći na taj način garantovana stečena prava državnih službenika na iste plate i naknade na postojećoj poziciji, dok se ne donese odluka o statusu državnih službenika. 29. Ustavni sud konstatuje da su podnosioci zahtjeva s pravom nezadovoqni predugim trajanjem perioda do donošewa konačne odluke o statusu državnih službenika, međutim, to se, prije svega, odnosi na nedostatke mehanizama za provođenje Zakona o odbrani. Istina, Zakonom o odbrani nije utvrđen prelazni pe riod u kom je trebao da se okonča postupak odlučivawa o statusu državnih službenika, te da bi se efikasnijim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih zaposlenih riješili problemi na koje podnosioci zahtjeva ukazuju. Međutim, za odredbe koje su osporene ne može da se kaže da ne služe legitimnom ciqu i da nemaju razumno opravdanje, te da na podnosioce zahtjeva stavljaju pretjeran teret, budući da je ograničenje proporcionalno ciqu šire društvene zajednice u smislu očuvawa uspostavljenog i uspostavljanja jedinstvenog odbrambenog sistema radi obezbjeđewa suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, kao i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. 30. U konkretnom slučaju, ciq Zakona o odbrani je da se uspostavi sistem odbrane Bosne i Hercegovine čije su oružane snage jedna profesionalna sila koju organizuje i kontroliše Bosna i Hercegovina, te je u tom kontekstu teško da se negira legitimnost norme koja je neophodna da bi se postigao jedinstven odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da odredbe osporenog člana 62 stav 5 Zakona o odbrani ne zadiru u stečeno pravo državnih službenika, već upravo opravdano garantuju ostvarivanje tih prava u stečenom obimu u smislu zadržavawa istih plata i naknada državnih službenika dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o wihovom statusu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odredbe člana 62 stav 5 Zakona o odbrani nisu diskriminatorske, te da ne postoji kršenje člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija u vezi sa članom 7i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 32. Zahtjev, takođe, pokreće pitanje nediskriminacije u vezi sa pravom na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad zagarantovanu članom 7i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Član 7i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoqnim uslovima za rad koji naročito obezbjeđuju: i) Pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi wihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 33. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoqnih uslova rada nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o qudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 7i) zagarantovano je pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad. Uživanje ovog prava garantovano je članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda koji su predviđeni u ovom članu ili međunarodnim sporazumima koji su navedeni u Aneksu I ovog ustava, obezbijeđeno svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 34. Ustavni sud ponovo podsjeća da odredbe člana 62 stav 5 Zakona o odbrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju iste plate i naknade dok se ne donese konačna odluka o wihovom statusu. Sama činjenica da shodno odredbama člana 64 Zakona o odbrani moraju da se ispitaju zakonski uslovi za to da li državni službenici ispuwavaju uslove za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane, koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriterijumi koje je utvrdio ministar, a odobrio Savjet ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje garancije da će svi zaposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima da ispune te uslove. Dakle, shodno odredbama Zakona o odbrani država je obavezana da obezbijedi da se sprovedu norme koje su važeće kako bi državni službenici mogli da razriješe svoj radno-pravni sta tus. Isto tako, shodno odredbama Zakona o odbrani državnim službenicima se ne uskraćuje pravo na platu i naknade, naprotiv, osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani štiti se zatečeno pravo na platu državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o wihovom statusu. Takođe, sem osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani ni jednom drugom odredbom zakona koji je citiran nije na poseban način regulisano pitanje prava na platu i naknade državnih službenika (ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske) koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane. 35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da se osporenom odredbom člana 62 stav 5 Zakona o odbrani ne krše prava državnih službenika na nediskriminaciju u vezi sa članom 7i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da je osporena odredba člana 62 stav 5 Zakona o odbrani u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, jer nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao ni kršenje člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 18/06, rješavajući zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Ljiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovan zahtjev Petra Kunića, Milorada Živkovića, Tihomira Gligorića, Nenada Mišića, Miloša Jovanovića, Momčila Novakovića, Ljiljane Miličević, Mirka Blagojevića, Dušanke Majkić, Jeline Đurković i Marije Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da je član 62. stav 5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Petar Kunić, Milorad Živković, Tihomir Gligorić, Nenad Mišić, Miloš Jovanović, Momčilo Novaković, Ljiljana Miličević, Mirko Blagojević, Dušanka Majkić, Jeline Đurković i Marija Perkanović, u vrijeme podnošenja zahtjeva članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijeli su 10. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 62. stav 5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine zatraženo je 13. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na zahtjev. 3. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dostavio je Ustavnom sudu odgovor na zahtjev posredstvom svoje Ustavnopravne komisije 28. februara 2007. godine, a Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev. 4. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) je 14. juna 2007. godine zatraženo dostavljanje informacije o tome je li Ministarstvo odbrane donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika i zaposlenika ranije zaposlenih u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: državni službenici). 5. Ministarstvo odbrane je 11. jula 2007. godine dostavilo traženu informaciju u kojoj navodi da do datuma izrade ove informacije nije donijelo konačnu odluku o statusu državnih službenika. U informaciji se, dalje, navodi da do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika Ministarstvo odbrane postupa u skladu s odredbama Zakona o odbrani koje su za Ministarstvo obavezujuće, te da je u ovom dijelu svoje nadležnosti Ministarstvo odbrane donijelo odgovarajuće provedbene propise koji su u skladu s citiranim odredbama Zakona o odbrani. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev dostavljen je podnosiocima zahtjeva 5. juna 2007. godine. 7. Sutkinja Seada Palavrić se, u skladu sa članom 93. stav 1. Pravila Ustavnog suda, izuzela iz odlučivanja u konkretnom predmetu, s obzirom na činjenicu da je kao član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine učestvovala u usvajanju zakona čije se odredbe osporavaju. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 8. Podnosioci zahtjeva su podnijeli zahtjev u skladu s odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da član 62. stav 5. Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminirajuće. Naime, članom 62. stav 5. citiranog zakona predviđeno je da državni službenici zadržavaju svoje ranije prinadležnosti (plaću, naknade i dr.) koje su imali u entitetskim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 ministarstvima, sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u uspostavljenom jedinstvenom Ministarstvu odbrane, nakon procesa izbora predviđenog članom 64. Zakona o odbrani. Podnosioci zahtjeva, također, navode da od dana preuzimanja (1. januara 2006. godine) državni službenici i zaposlenici iz Republike Srpske za 20 do 30% imaju manje plaće i naknade za topli obrok od ostalih državnih službenika, a naknade za regres manje su i do tri puta, zbog čega je navedena zakonska odredba diskriminirajuća i neustavna, jer dovodi istu kategoriju državnih službenika i zaposlenika u različit položaj. Također, ističu da je apsurdno da državni službenici u istom zvanju i statusu, zaposleni u istom organu, imaju različite prinadležnosti. Prema navedenom, iako se podnosioci zahtjeva nisu eksplicitno pozvali na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine za koje smatraju da su povrijeđene, iz zahtjeva proizlazi da on pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Podnosioci zahtjeva su predložili da Ustavni sud donese odluku kojom se utvrđuje da odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. b) Odgovor na zahtjev 9. Ustavno-pravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u svom odgovoru je navela da je namjera zakonodavca bila da osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani na određeno vrijeme uredi prava državnih službenika. Zakonodavac osporenom odredbom štiti i garantira zatečena prava državnih službenika na koja zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora predviđenog u članu 64. Zakona o odbrani, pretpostavljajući da će vremensko trajanje prelaznog perioda biti ograničeno. Zakonom, odnosno osporenom odredbom nije uspostavljeno ništa novo, nego je, naprotiv, zadržano postojeće stanje. Zadržavanje statusa quo ne može samo po sebi biti izvor diskriminirajućeg odnosa. Ako razlike u visini plaća i naknada eventualno i postoje one nisu nastale usvajanjem Zakona o odbrani i primjenom člana 62. stav 5. nego su nastale ranije. Dalje, navodi se da se predugim trajanjem perioda do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika mogu ugroziti principi na kojima počiva državna služba. Efikasnim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih zaposlenih riješili bi se problemi na koje se ukazuje, što ponovo upućuje da tekst člana 62. tačka 5. Zakona o odbrani nije izvor problema, nego naslijeđeno stanje i sporost u implementaciji člana 64. Zakona o odbrani koji regulira proces izbora i člana 65. Zakona o odbrani koji regulira odlučivanje o statusu državnih službenika. IV. Relevantni propisi 10. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) "Član 62. st. 1, 3, 4. i 5. (1) Izuzetno od odredaba člana 19. stav 4. i člana 32.a) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 35/03, 14/04, 17/04, 26/04, 37/04 i 48/05) 1. januara 2006. godine svi državni službenici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, kojima je u postupku nadležnih entitetskih agencija utvrđen sta tus državnih službenika, postaju državni službenici u Ministarstvu odbrane, i na njih se primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. (3) Dana 1. januara 2006. godine namještenici/radnici iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i na njih će se primjenjivati Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 26/04 i 7/05). (4) Š...Ć državni službenici i zaposlenici iz st. 1. i 3. ovog člana nastavljaju obavljati prethodne poslove i zadatke u mjeri u kojoj to nije u suprotnosti s ovim zakonom, dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora iz člana 64. ovog zakona. (5) Državni službenici i zaposlenici iz st. 1. i 3. ovog člana zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane nakon procesa izbora predviđenog u članu 64. ovog zakona. Član 64. st. 3. i 5. (3) Komisija za izbor ima odgovornost utvrditi ispunjavaju li državni službenici i zaposlenici u Ministarstvu odbrane uvjete za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i druge kriterije koje je utvrdio ministar odbrane, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. (5) Komisija za izbor dostavlja prijedloge za sve državne službenike i zaposlenike u Ministarstvu odbrane, preuzete iz ranijih entitetskih ministarstava odbrane, zajedno s izvještajem, ministru odbrane na razmatranje prije nego što on donese odluku iz čl. 65. i 66. ovog zakona. Član 65. Nakon završetka procesa izbora iz člana 64. ovog zakona, ministar odbrane donosi odluke o statusu svih državnih službenika i zaposlenika u Ministarstvu odbrane, u skladu s izvještajem iz člana 64. stav 5. ovog zakona. Član 66. (1) Ministar odbrane pripremit će i podnijeti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine na davanje saglasnosti novi pravilnik o unutrašnjoj organizaciji u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. (2) Nakon usvajanja pravilnika iz stava 1. ovog člana, ministar odbrane vrši postavljanje na predviđena radna mjesta izabranih državnih službenika i zaposlenika." V. Dopustivost 11. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li bilo koja odredba Ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim Ustavom. Sporove može pokr enuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 12. Ustavni sud smatra da se predmetni zahtjev odnosi na pitanje koje se ubraja u okvir člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da se zahtjev odnosi na ocjenu ustavnosti člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, dakle, radi se o nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 13. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su podnosioci zahtjeva (11) u vrijeme podnošenja zahtjeva bili članovi Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i da čine jednu četvrtinu od ukupnog broja (42) članova ovog doma, dakle, ovlašteni podnosioci iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv, jer su zahtjev podnijeli ovlašteni subjekti i ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 15. Podnosioci zahtjeva su podnijeli zahtjev u skladu s odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Oni smatraju da član 62. stav 5. Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine jer su njegove odredbe diskriminirajuće, s obzirom na to da državni službenici, ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske, koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane, imaju manju plaću i naknade od ostalih državnih službenika zaposlenih u Ministarstvu odbrane. Prema navedenom, zahtjev pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija u vezi s pravom na imovinu 16. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 17. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi sta tus." 18. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenja imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 19. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvo mora odgovoriti na pitanje postoji li u konkretnom slučaju "imovina" na koju se odnose garancije "prava na imovinu". 20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, plaće za izvršeni rad spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Ustavni sud je već ranije zauzeo stav da pravo na plaću iz radnog odnosa odgovara "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00, stav 22. objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/02). Međutim, to ne podrazumijeva i pravo na isplatu nekog tačno određenog iznosa. Pored toga, zaštićenom imovinom se smatra i osnovano očekivanje da će se primijeniti određeni uvjeti kao i zakonski zasnovano potraživanje. 21. Razmatrajući pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika, u kontekstu osporene odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, Ustavni sud zapaža da je odredbama osporenog člana predviđeno da državni službenici postaju zaposlenici u Ministarstvu odbrane i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane, nakon procesa izbora predviđenog članom 64. Zakona o odbrani. Prema članu 62. stav 4. ovog zakona "državni službenici i zaposlenici Š...Ć nastavljaju obavljati prethodne poslove i zadatke." 22. Imajući u vidu konkretna zakonska rješenja, može se uočiti da se osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani kojom je predviđeno da državni službenici zadržavaju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane garantiraju stečena prava na plaću i naknade koja su imali u entitetskom Ministarstvu odbrane. Također, osim osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani ni jednom drugom odredbom citiranog zakona nije na poseban način regulirano pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika (ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske) koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane. Dakle, državni službenici, koji prema osporenim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, nemaju zakonom konstituirano pravo na plaću i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata osporenim zakonom nije dovedena u pitanje. Isto tako, oni nisu mogli imati nikakvo "legitimno očekivanje" da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njihovom statusu njihove plaće i naknade biti povećane jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba. Slijedi da razlika u plaćama i naknadama u prelaznom periodu između državnih službenika bivših entitetskih ministarstava odbrane kojima nije trajno riješen sta tus u Ministarstvu odbrane i plaća i naknada državnih službenika kojima je odlukom ministra odbrane konačno riješen sta tus, ne predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. S druge strane, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da nije garantirano neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem ostalih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u obim" garantiranih prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 24. Kako je Ustavni sud već zaključio da u konkretnom slučaju nema "imovine" koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, samim tim nema ni povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem ovog prava. Opća zabrana diskriminacije - član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju 25. Širi obim principa nediskriminacije predviđen je članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Država Bosna i Hercegovina je 29. jula 2003. godine ratificirala Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju koji garantira uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije. Ovaj Protokol je stupio na snagu 1. aprila 2005. godine. 26. Član 1. Protokola broj 12 "(1) Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi sta tus. (2) Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1". 27. Iz navedenog proizlazi da odredbe ovog Protokola garantiraju uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te, između ostalog, preciziraju da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom. Ustavni sud ponavlja da odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju poziciju plaća i naknada dok se ne donese konačna odluka o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane. Sama činjenica da se prema odredbama člana 64. Zakona o odbrani moraju ispitati zakonski uvjeti za to ispunjavaju li državni službenici uvjete za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane, koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriteriji koje je utvrdio ministar, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje čvrste garancije da će svi zaposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima ispuniti te uvjete. Naime, Zakonom o odbrani je ostavljena mogućnost da se nakon provedene pro ce dure utvrdi ispunjavaju li državni službenici i zaposlenici uvjete za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane. Dakle, Zakonom o odbrani država je obavezana da osigura provođenje važećih normi kako bi državni službenici mogli razriješiti svoj radno-pravni sta tus, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa. Zakonom o odbrani pravo na plaću državnih službenika i zaposlenika nije uskraćeno, naprotiv, osporenom odredbom se štiti zatečeno pravo na plaću državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o njihovom statusu. Ustavni sud konstatira da je sta tus državnih službenika, ranije zaposlenih u entitetskim ministarstvima, specifične prirode, te da se radi o zakonskoj kategoriji koja je definirala sta tus ovih zaposlenika garantirajući im da zadrže iste plaće i naknade dok se ne utvrdi konačan sta tus, odnosno ispunjavaju li državni službenici zakonske uvjete za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane. 28. Ustavni sud smatra da je namjera zakonodavca bila da se osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani na određeno vrijeme urede prava državnih službenika iz entitetskih ministarstava odbrane, štiteći na taj način garantirana stečena prava državnih službenika na iste plaće i naknade na postojećoj poziciji, dok se ne donese odluka o statusu državnih službenika. 29. Ustavni sud konstatira da su podnosioci zahtjeva s pravom nezadovoljni predugim trajanjem perioda do donošenja konačne odluke o statusu državnih službenika, međutim, to se, prije svega, odnosi na nedostatke mehanizama za provođenje Zakona o odbrani. Istina, Zakonom o odbrani nije utvrđen prelazni pe riod u kojem se trebao okončati postupak odlučivanja o statusu državnih službenika, te da bi se efikasnijim djelovanjem i donošenjem konačne odluke o statusu svih zaposlenih riješili problemi na koje podnosioci zahtjeva ukazuju. Međutim, za osporene odredbe ne može se reći da ne služe legitimnom cilju i da nemaju razumno opravdanje, te da na podnosioce zahtjeva stavljaju pretjeran teret, budući da je ograničenje proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu očuvanja uspostavljenog i uspostavljanja jedinstvenog odbrambenog sistema radi osiguranja suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, kao i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. 30. U konkretnom slučaju, cilj Zakona o odbrani je uspostavljanje sistema odbrane Bosne i Hercegovine čije su oružane snage jedna profesionalna sila koju organizira i kontrolira Bosna i Hercegovina, te je u tom kontekstu teško negirati legitimnost norme koja je neophodna da bi se postigao jedinstven odbrambeni sistem Bosne i Hercegovine. 31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da odredbe osporenog člana 62. stav 5. Zakona o odbrani ne zadiru u stečeno pravo državnih službenika, već upravo opravdano garantiraju ostvarivanje tih prava u stečenom obimu u smislu zadržavanja istih plaća i naknada državnih službenika dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani nisu diskriminirajuće, te da ne postoji kršenje člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Diskriminacija u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 32. Zahtjev, također, pokreće pitanje nediskriminacije u vezi sa pravom na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad zagarantiranu članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Član 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju: i) Pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju imati garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za svoj rad." 33. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 7.i) zagarantirano je pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 34. Ustavni sud ponovo podsjeća da odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani štite zatečena prava državnih službenika koji zadržavaju iste plaće i naknade dok se ne donese konačna odluka o njihovom statusu. Sama činjenica da se prema odredbama člana 64. Zakona o odbrani moraju ispitati zakonski uvjeti za to ispunjavaju li državni službenici uvjete za nastavak radnog odnosa u Ministarstvu odbrane, koji su utvrđeni relevantnim propisima, kao i drugi kriteriji koje je utvrdio ministar, a odobrilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, ukazuje da ne postoje garancije da će svi zaposlenici u bivšim entitetskim ministarstvima ispuniti te uvjete. Dakle, prema odredbama Zakona o odbrani država je obavezana osigurati provođenje važećih normi kako bi državni službenici mogli razriješiti svoj radno-pravni sta tus. Isto tako, prema odredbama Zakona o odbrani državnim službenicima se ne uskraćuje pravo na plaću i naknade, naprotiv, osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani se štiti zatečeno pravo na plaću državnih službenika na postojećoj poziciji, dok se ne donese konačna odluka o njihovom statusu. Također, osim osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani ni jednom drugom odredbom citiranog zakona nije na poseban način regulirano pitanje prava na plaću i naknade državnih službenika (ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske) koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane. 35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani ne krše prava državnih službenika na nediskriminaciju u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba člana 62. stav 5. Zakona o odbrani u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, jer nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao ni kršenje člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 133/06, rješavajući apelaciju Aide Hastor na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. rujna 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Aide Hastor. Ustvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj U-207/05 od 23. studenoga 2005. godine; - Rješenje Federalnoga ministarstva za pitanje boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. rujna 2005. godine i - Rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. prosinca 2004. godine. Predmet se, sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde koja je dužna po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Aida Hastor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda je 25. siječnja 2006. godine podnijela Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-207/05 od 23. prosinca 2005. godine, Rješenja Federalnoga ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. rujna 2005. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Federalnoga ministarstva i Službe, zatražena je 14. veljače 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Federalno je ministarstvo dostavilo odgovor na apelaciju 20. veljače 2006. godine, Služba 21. veljače 2007. godine i Kantonalni sud 23. veljače 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. lipnja 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općinske službe za pitanje boraca i invalida domovinskoga rata Općine Goražde broj 04-41-738/99 od 14. siječnja 2000. godine, koja je u međuvremenu promijenila svoj naziv u Služba za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde, apelantici je priznato pravo na obiteljsku invalidninu kao članu obitelji poginuloga borca Samira Bajrice, počevši od 1. svibnja 1999. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici priznato pravo na obiteljsku invalidninu, obzirom na to da je Presudom Općinskog suda u Goraždu broj P-32/97 od 24. srpnja 1997. godine dokazano postojanje izvanbračne zajednice između apelantice i Samira Bajrice, koja je trajala od 10. svibnja 1989. godine do 22. svibnja 1993. godine kada je Samir Bajrica poginuo, te da je u ovoj izvanbračnoj zajednici 3. svibnja 1993. godine rođeno jedno dijete, Vildana Bajrica. 7. Rješenjem Službe broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. prosinca 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnoga ministarstva broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. rujna 2005. godine, ustvrđeno je da apelantici prestaje pravo na obiteljsku invalidninu sa 31. prosincem 2004. godine. U obrazloženju rješenja Služba je, pozivajući se na odredbu članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04), navela da je tužba za ustvrđivanje postojanja izvanbračne zajednice podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 12 mjeseci od pogibije apelantičinog izvanbračnog druga, te da samim tim nisu ispunjeni uvjeti iz navedenoga članka. Naime, odredbom članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da "izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog i nestalog branitelja s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom kućanstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, imaju pravo na obiteljsku invalidninu ako taj sta tus dokažu u roku od 12 mjeseci od smrti te osobe". Cijeneći da je od 22. svibnja 1993. godine, kada je apelantičin izvanbračni drug poginuo, pa do podnošenja tužbe proteklo nepunih četiri godine (apelantica je tužbu podnijela 24. siječnja 1997. godine), te imajući u vidu odredbu članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona, zaključeno je da apelantici prestaje pravo na obiteljsku invalidninu, jer je ustvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz navedenoga članka. 8. U obrazloženju rješenja Federalnoga ministarstva se, između ostaloga, navodi da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je donijelo odluku o tomu da apelantici prestaje pravo na obiteljsku invalidninu, obzirom na to da je ustvrđeno da tužba za ustvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije podnesena pravodobno, pa samim tim nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 17. stavak 1. točka 7. Zakona zbog čega se apelantica ne može smatrati članom obitelji poginuloga borca, a 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 samim tim joj se ne može ni priznati pravo na obiteljsku invalidninu. 9. Apelantica je protiv drugostupanjskoga rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni je sud Presudom broj U-207/06 od 23. studenoga 2005. godine odbio tužbu kao neutemeljenu i potvrdio nižestupanjska rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni je sud naveo da su mjerodavna tijela uprave u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskoga i pobijanoga rješenja pravilno ustvrdila da se apelantica ne smatra članom obitelji poginuloga borca, obzirom na to da taj sta tus nije dokazala u roku od 12 mjeseci od dana smrti izvanbračnoga druga, kako je propisano člankom 17. stavak 1. točka 7. Zakona, te da samim tim ne ispunjava uvjete da joj se i u buduće vrši isplata naknade prema temelju prava na obiteljsku invalidninu. Kantonalni se sud pozvao i na odredbe članka 62. stavak 1. Zakona kojim je propisano da "isplata naknada ostvarenih prema propisima iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ovoga Zakona, prestaje sa 31. prosincem 2004. godine". Stavkom 2. navedenoga članka je propisano da "za korisnike prava koji i dalje ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava prema odredbama ovoga Zakona prava će se priznati od prvoga dana narednoga mjeseca nakon isteka roka iz stavka 1. ovoga članka". Konačno, Kantonalni je sud zaključio da su nižestupanjska rješenja pravilna i zakonita, obzirom na ustvrđenje da je tužba podnesena nakon proteka prekluzivnog roka iz članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona čiji protek rezultira gubitkom prava određenih tim Zakonom, te da je mjerodavno tijelo uprave pravilno postupilo kada je apelantici 31. prosinca 2004. godine obustavljena isplata naknade na ime obiteljske invalidnine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. U apelaciji je apelantica navela da joj je pobijanom presudom Kantonalnog suda i rješenjima tijela uprave povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da su sud i tijela uprave, u konkretnome slučaju, retroaktivno primijenili odredbe članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona, navodeći dalje da sta tus člana obitelji poginuloga borca u smislu članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona "predstavlja pravno relevantnu činjenicu za stjecanje prava na obiteljsku invalidninu, a ne činjenicu koja može utjecati na prestanak već stečenoga tog prava". Naime, apelantica smatra da je svojstvo člana obitelji poginuloga borca dokazala presudom Općinskog suda, te da joj je temeljem te presude priznato pravo na obiteljsku invalidninu, a prema Zakonu o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni list BiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94) koji je u vrijeme donošenja rješenja bio u primjeni. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojom odlukom nije povrijedio apelantičina prava, te da ostaje pri razlozima obrazloženim u odluci, navodeći da je u konkretnome slučaju primijenjen važeći materijalni propis na temelju kojega su propisani uvjeti za stjecanje prava na obiteljsku invalidninu, kao i način na koji se ta prava realiziraju. 12. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo smatra da je apelantici prestalo pravo na obiteljsku invalidninu jer je u tijeku postupka ustvrđeno da ne ispunjava zakonom propisane uvjete da i u buduće bude korisnicom tog prava. 13. U odgovoru na apelaciju Služba smatra da nije došlo do povrede apelantičinih ustavnih prava jer su se u odnosu na nju primijenili važeći materijalni propisi. V. Relevantni propisi 14. Zakon o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni list SFRJ" br. 68/81, 41/83, 75/85, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94): Članak 20. točka 2. Š...Ć Član uže obitelji je i izvanbračna žena poginulog, umrlog ili nestalog borca koja je s borcem živjela dulje vrijeme, ili kraće vrijeme ako je s njim imala djece, a brak nije zaključen iz opravdanih razloga. Š...Ć 15. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04) koji je primijenjen u konkretnome slučaju: Članak 17. stav 1. točka 7. Članovi obitelji poginulog, umrlog, nestalog branitelja i umrlog ratnog vojnog invalida, u smislu ovoga Zakona, su: Š...Ć 7) izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branitelja s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom kućanstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, ako je taj sta tus dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti te osobe." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelantica primila 13. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da joj je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 21. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." 22. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnome interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općega načela izraženoga u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 24. Pojmove "imovina" i "vlasništvo" koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stavak 50, i Ustavni sud, Odluka broj U 37/00 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i broj U 12/01 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine). 25. U konkretnome slučaju, predmet apelacije je već stečeno pravo na invalidninu utemeljeno na ranije važećem zakonu i apelantičinom priznatom statusu prema Presudi Općinskog suda broj P-32/97 od 24. srpnja 1997. godine koje predstavlja pravo s ekonomski izraženom vrijednošću i može se smatrati apelantičinom "imovinom" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa Ustavni sud smatra da su jamstva ustavnoga prava na imovinu primjenjive u ovome slučaju. 26. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine kojim je apelantica lišena ranije stečenoga prava. 27. Ustavni sud treba ustvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općega javnoga interesa. 28. Pobijana Odluka Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. prosinca 2005. godine je utemeljena na članku 17. stavak 1. točka 7. Zakona koji je javno objavljen u službenome glasilu, a odredbom navedenog je članka propisan rok od 12 mjeseci u okviru kojega se mora dokazati postojanje izvanbračne zajednice kao uvjet za stjecanje prava na invalidninu. Ustavni sud primjećuje da formulacija navedene odredbe otvara pitanje ispunjava li ta odredba određene kvalitativne standarde "zakona", kako taj izraz treba shvatiti u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, posebice u odnosu na preciznost norme u dijelu koji se odnosi na "dokazivanje statusa". Međutim, i pored ove dileme Ustavni sud smatra da se navedena zakonska odredba u načelu može smatrati zadovoljavajućom glede uvjeta za ostvarivanja prava, a s druge strane, rješenje Federalnoga ministarstva i presuda Kantonalnog suda su utemeljeni na ovome zakonu, pa slijedi i da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu utemeljeno na zakonu. 29. Sljedeće pitanje koje se nameće u svezi s konkretnim slučajem je pitanje je li navedena zakonska odredba izraz javnoga interesa. Ustavni sud podsjeća da zakonodavac ima izvjesnu slobodu procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika potrebna da bi služila "javnome interesu". U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da navedena odredba, s ciljem uspostave konačne evidencije broja korisnika prava iz Zakona radi osiguranja potrebnih financijskih sredstava za isplatu novčanih iznosa prema temelju ostvarenih prava korisnika, može biti izraz "javnoga interesa". 30. Konačno, Ustavni sud mora ustvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općega javnoga interesa. 31. U konkretnome slučaju, apelantica je tužbu radi ustvrđenja postojanja izvanbračne zajednice podnijela 24. siječnja 1997. godine, a presuda donijeta u ovome postupku je postala pravomoćna 24. srpnja 1997. godine. Nakon pravomoćnosti presude, apelantica je, poštujući postojeće propise, podnijela zahtjev za priznavanjem prava na obiteljsku invalidninu. Mjerodavno prvostupanjsko tijelo je priznalo apelantici pravo na obiteljsku invalidninu. Dakle, pravo na obiteljsku invalidninu apelantici je ustvrđeno kao njezino trajno pravo temeljem prvi put podnesenoga zahtjeva. Podneseni je zahtjev bio pravodoban u odnosu na Zakon o temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni list RBiH br. 2/92, 6/94 i 13/94) na temelju kojega je odlučeno o apelantičinom trajnom pravu. Obzirom na to da protiv navedenoga rješenja nitko nije ulagao priziv, niti je rješenje razmatrano u postupku revizije, ono je postalo konačno u upravnome postupku. 32. Stupanjem na snagu Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, Služba je, ponovno, razmatrajući apelantičin zahtjev na temelju dokumentacije koja je korištena u postupku za priznavanjem prava invalidnine, zaključila da apelantica prema odredbama sada važećeg zakona ne ispunjava zakonske uvjete u uživanju već stečenoga prava na obiteljsku invalidninu, pa je donijela Rješenje broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. prosinca 2004. godine kojim je ustvrđeno da apelantici prestaje ranije priznato pravo na obiteljsku invalidninu. 33. Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je apelantici ukinuto pravo na obiteljsku invalidninu doneseno zbog nepravodobnog podnošenja tužbe, jer je tužba za ustvrđenje postojanja izvanbračne zajednice podnesena sudu nakon četiri godine od pogibije izvanbračnoga druga. Dakle, apelantica nije u roku od 12 mjeseci dokazala svoj sta tus, kako je to propisano novim zakonom. Tako je apelantica izgubila pravo na invalidninu, iako ga je stekla u postupku u kojemu je postupala sukladno tada važećim propisima. 34. Lišavanje apelantice prava na invalidninu nameće pitanje proporcionalnosti cilja koji treba postići, odnosno uspostave pravične ravnoteže između apelantičinog prava i općega javnoga interesa. Mora postojati "pravičan odnos" između interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako pojedinac mora nositi "osobni i neumjeren teret" (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, sup. cit. paragraf 46&50). U konkretnome slučaju, tek je zakonom iz 2004. godine propisan uvjet da se za ostvarivanje prava mora dokazati sta tus izvanbračne zajednice u roku od 12 mjeseci od dana smrti. Kako se radi o smrti apelantičinog izvanbračnog druga u razdoblju 1993. godine, dakle za vrijeme rata, razvidno je da apelantica nije mogla imati saznanje da svoj sta tus mora dokazati u navedenome roku, tim prije što je tada bio na snazi raniji zakon koji ovakav uvjet nije propisivao. Dakle, gubitak apelantičinog već stečenoga prava zbog neispunjavanja uvjeta, odnosno propuštanja roka koji je tek naknadno propisan i koji je nakon njegovoga zakonskoga propisivanja praktično nemoguće ispuniti, svakako predstavlja pretjeran i neproporcionalan teret za apelanticu u odnosu na javni interes kojega štiti navedena zakonska odredba, što uključuje i narušavanje pravne sigurnosti kao elementa ustavnog načela vladavine prava o čemu su trebali voditi računa Federalno ministarstvo i Kantonalni sud prigodom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu. 35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantičino ustavno pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na apelantičinu imovinu, jer je pobijanim odlukama na nju prenesen nerazmjerno velik teret potpunoga gubitka invalidnine koju je već stekla i uživala dulje razdoblje zbog neispunjavanja uvjeta koji je propisan tek kasnije donesenim zakonom, nakon čega je taj uvjet praktično nemoguće ispuniti, čime je na njezinu štetu poremećen pravičan proporcionalan odnos između interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinca. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 133/06, rješavajući apelaciju Aide Hastor na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Aide Hastor. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj U-207/05 od 23. novembra 2005. godine; - Rješenje Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine i - Rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Goražde broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine. Predmet se, u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovin e, vraća Službi za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Goražde koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Službi za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Goražde da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Aida Hastor (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Goražda podnijela je 25. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješewa Federalnog ministarstva za pitawa boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daqnjem tekstu: Federalno mi nistarstvo) broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine i Rješewa Službe za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Goražde (u daqnjem tekstu: Služba) broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva i Službe, zatraženo je 14. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Federalno ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 20. februara 2006. godine, Služba 21. februara 2007. godine i Kantonalni sud 23. februara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. juna 2007. godine dostavljeni apelantkiwi. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Opštinske službe za pitanje boraca i invalida domovinskog rata Opštine Goražde broj 04-41-738/99 od 14. januara 2000. godine, koja je u međuvremenu promijenila svoj naziv u Služba za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Goražde, apelantkiwi je priznato pravo na porodičnu invalidninu kao članu porodice poginulog borca Samira Bajrice, počev od 1. maja 1999. godine. U obrazloženju rješewa navedeno je da je apelantkiwi priznato pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je Presudom Opštinskog suda u Goraždu broj P-32/97 od 24. jula 1997. godine dokazano da je postojala vanbračna zajednice između apelantkinje i Samira Bajrice, koja je trajala od 10. maja 1989. godine do 22. maja 1993. godine kad je Samir Bajrica poginuo, te da je u ovoj vanbračnoj zajednici 3. maja 1993. godine rođeno jedno dijete, Vildana Bajrica. 7. Rješenjem Službe broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine, utvrđeno je da apelantkiwi prestaje pravo na porodičnu invalidninu sa 31. decembrom 2004. godine. U obrazloženju rješewa Služba je, pozivajući se na odredbu člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona o pravima branilaca i članova wihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04), navela da je tužba za utvrđivanje postojawa vanbračne zajednice podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 12 mjeseci od pogibije apelantkiwinog vanbračnog druga, te da samim tim nisu ispunjeni uslovi iz člana koji je naveden. Naime, odredbom člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona o pravima branilaca i članova wihovih porodica (u daqnjem tekstu: Zakon) propisano je da "vanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog i nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupawa u Oružane snage, imaju pravo na porodičnu invalidninu ako taj sta tus dokažu u roku od 12 mjeseci od smrti tog lica". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Cijeneći da je od 22. maja 1993. godine, kad je apelantkiwin vanbračni drug poginuo, pa do podnošewa tužbe proteklo nepunih četiri godine (apelantkiwa je tužbu podnijela 24. januara 1997. godine), te imajući u vidu odredbu člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona, zakqučeno je da apelantkiwi prestaje pravo na porodičnu invalidninu, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana koji je naveden. 8. U obrazloženju rješewa Federalnog ministarstva, između ostalog, navodi se da je prvostepeni or gan pravilno postupio kad je donio odluku o tome da apelantkiwi prestaje pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je utvrđeno da tužba za utvrđenje postojawa vanbračne zajednice nije podnesena blagovremeno, pa samim tim nisu ispunjeni uslovi koji su propisani članom 17 stav 1 tačka 7 Zakona zbog čega apelantkiwa ne može da se smatra članom porodice poginulog borca, a samim tim ne može ni da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu. 9. Apelantkiwa je protiv drugostepenog rješewa tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-207/06 od 23. novembra 2005. godine odbio tužbu kao neosnovanu i potvrdio nižestepena rješewa. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su nadležni organi uprave u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog rješewa pravilno utvrdili da se apelantkiwa ne smatra članom porodice poginulog borca, s obzirom na to da taj sta tus nije dokazala u roku od 12 mjeseci od dana smrti vanbračnog druga, kako je propisano članom 17 stav 1 tačka 7 Zakona, te da samim tim ne ispuwava uslove da joj se i u buduće vrši isplata naknade shodno osnovu prava na porodičnu invalidninu. Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 62 stav 1 Zakona kojim je propisano da "isplata naknada koje su ostvarene shodno propisima iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, koji su se primjewivali do stupawa na snagu ovog zakona, prestaje sa 31. decembrom 2004. godine". Stavom 2 člana koji je naveden propisano je da "za korisnike prava koji i dalje ispuwavaju uslove za ostvarivanje prava shodno odredbama ovog zakona prava će da se priznaju od prvog dana narednog mjeseca nakon isteka roka iz stava 1 ovog člana". Na kraju, Kantonalni sud je zakqučio da su nižestepena rješewa pravilna i zakonita, s obzirom na utvrđenje da je tužba podnesena nakon što je protekao prekluzivni rok iz člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona čiji protek rezultuje gubitkom prava koja su određena tim zakonom, te da je nadležni or gan uprave pravilno postupio kad je apelantkiwi 31. decembra 2004. godine obustavljena isplata naknade na ime porodične invalidnine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa je u apelaciji navela da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda i rješewima organa uprave povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa smatra da su sud i organi uprave, u konkretnom slučaju, retroaktivno primijenili odredbe člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona, navodeći dalje da sta tus člana porodice poginulog borca u smislu člana 17 stav 1 tačka 7 Zakona "predstavlja pravno relevantnu činjenicu za sticanje prava na porodičnu invalidninu, a ne činjenicu koja može da utiče na prestanak već stečenog tog prava". Naime, apelantkiwa smatra da je svojstvo člana porodice poginulog borca dokazala presudom Opštinskog suda, te da joj je shodno osnovu te presude priznato pravo na porodičnu invalidninu, a shodno Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list BiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94) koji je u vrijeme donošewa rješewa bio u primjeni. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojom odlukom nije povrijedio apelantkiwina prava, te da ostaje pri razlozima koji su obrazloženi u odluci, navodeći da se u konkretnom slučaju primijenio važeći materijalni propis na osnovu kog su propisani uslovi za sticanje prava na porodičnu invalidninu, kao i način na koji se ta prava realizuju. 12. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo smatra da je apelantkiwi prestalo pravo na porodičnu invalidninu jer je u toku postupka utvrđeno da ne ispuwava uslove koji su zakonom propisani da i u buduće bude korisnik tog prava. 13. U odgovoru na apelaciju Služba smatra da nije došlo do povrede apelantkiwinih ustavnih prava jer su se u odnosu na nju primijenili materijalni propisi koji su važeći. V. Relevantni propisi 14. Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SFRJ" br. 68/81, 41/83, 75/85, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94): Član 20 tačka 2 Š...Ć Član uže porodice je i vanbračna žena poginulog, umrlog ili nestalog borca koja je s borcem živjela duže vrijeme, ili kraće vrijeme ako je s wim imala djece, a brak nije zakqučen iz opravdanih razloga. Š...Ć 15. Zakon o pravima branilaca i članova wihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04) koji se primijenio u konkretnom slučaju: Član 17 stav 1 tačka 7 Članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca i umrlog ratnog vojnog invalida, u smislu ovog zakona, su: Š...Ć 7) vanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupawa u Oružane snage, ako je taj sta tus dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti tog lica." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Presudu koja je osporena apelantkiwa je primila 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantkiwa osporava odluke koje su navedene, tvrdeći da joj je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 22. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, koje je sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju da budu tumačena u svjetlu opšteg principa koji je izražen u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 24. Pojmovi "imovina" i "svojina" koji se javljaju u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego treba da se shvate tako da ukqučuju i stečena prava pojedinca kao što su novčana potraživawa i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne ukqučuje prava ili očekivawa na sticawa imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50, i Ustavni sud, Odluka broj U 37/00 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. avgusta 2002. godine i broj U 12/01 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. avgusta 2002. godine). 25. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je već stečeno pravo na invalidninu koje je zasnovano na ranije važećem zakonu i apelantkiwinom priznatom statusu shodno Presudi Opštinskog suda broj P-32/97 od 24. jula 1997. godine koje predstavlja pravo s ekonomski izraženom vrijednošću i može da se smatra apelantkiwinom "imovinom" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud smatra da su garancije ustavnog prava na imovinu primjenqive u ovom slučaju. 26. Iako se apelantkiwa nije konkretno pozvala na neki od principa koji su sadržani u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine kojim je apelantkiwa lišena prava koje je ranije stečeno. 27. Ustavni sud treba da utvrdi: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) da li miješanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. 28. Osporena odluka Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine zasnovana je na članu 17 stav 1 tačka 7 Zakona koji je javno objavljen u službenom glasilu, a odredbom člana koji je naveden propisan je rok od 12 mjeseci u okviru kog mora da se dokaže da je postojala vanbračna zajednica kao uslov da se stekne pravo na invalidninu. Ustavni sud primjećuje da formulacija odredbe koja je navedena otvara pitanje da li ta odredba ispuwava određene kvalitativne standarde "zakona", kako taj izraz treba shvatiti u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, posebno u odnosu na preciznost norme u dijelu koji se odnosi na "dokazivanje statusa". Međutim, i pored ove dileme Ustavni sud smatra da zakonska odredba koja je navedena u principu može da se smatra zadovoljavajućom u pogledu uslova za ostvarivawa prava, a s druge strane, rješenje Federalnog ministarstva i presuda Kantonalnog suda su zasnovani na ovom zakonu, pa slijedi i da je miješanje u apelantkiwino pravo na imovinu zasnovano na zakonu. 29. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s konkretnim slučajem je pitanje da li je zakonska odredba koja je navedena izraz javnog interesa. Ustavni sud podsjeća da zakonodavac ima izvjesnu slobodu procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika potrebna da bi služila "javnom interesu". U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da odredba koja je navedena, s ciljem da se uspostavi konačna evidencija broja korisnika prava iz Zakona radi obezbjeđewa finansijskih sredstava koja su potrebna za isplatu novčanih iznosa shodno osnovu ostvarenih prava korisnika, može da bude izraz "javnog interesa". 30. Na kraju, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje proporcionalno ciqu koji želi da se postigne, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. 31. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je tužbu radi utvrđewa postojawa vanbračne zajednice podnijela 24. januara 1997. godine, a presuda koja je donesena u ovom postupku je postala pravosnažna 24. jula 1997. godine. Nakon pravosnažnosti presude, apelantkiwa je, poštujući postojeće propise, podnijela zahtjev da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu. Nadležni prvostepeni or gan je priznao apelantkiwi pravo na porodičnu invalidninu. Dakle, pravo na porodičnu invalidninu apelantkiwi je utvrđeno kao njeno trajno pravo shodno osnovu prvi put podnesenog zahtjeva. Zahtjev koji je podnesen je bio blagovremen u odnosu na Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH br. 2/92, 6/94 i 13/94) na osnovu kog je odlučeno o apelantkiwinom trajnom pravu. S obzirom na to da protiv rješewa koje je navedeno niko nije ulagao žalbu, niti je rješenje razmatrano u postupku revizije, ono je postalo konačno u upravnom postupku. 32. Stupanjem na snagu Zakona o pravima branilaca i članova wihovih porodica, Služba je, ponovo, razmatrajući apelantkiwin zahtjev na osnovu dokumentacije koja je korišćena u postupku za priznavanje prava invalidnine, zakqučila da apelantkiwa shodno odredbama sad važećeg zakona ne ispuwava zakonske uslove u uživanju već stečenog prava na porodičnu invalidninu, pa je donijela Rješenje broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine kojim je utvrđeno da apelantkiwi prestaje pravo na porodičnu invalidninu koje je ranije priznato. 33. Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je apelantkiwi ukinuto pravo na porodičnu invalidninu doneseno zbog neblagovremenog podnošewa tužbe, jer je tužba za utvrđenje postojawa vanbračne zajednice podnesena sudu nakon četiri godine od pogibije vanbračnog druga. Dakle, apelantkiwa nije u roku od 12 mjeseci dokazala svoj sta tus, kako je to propisano novim zakonom. Tako je apelantkiwa izgubila pravo na invalidninu, iako ga je stekla u postupku u kom je postupala u skladu sa tad važećim propisima. 34. Lišavanje apelantkinje prava na invalidninu nameće pitanje proporcionalnosti cilja koji treba da se postigne, odnosno uspostavljanja pravične ravnoteže između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. Mora da postoji "pravičan odnos" između interesa koji želi da se postigne i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako pojedinac mora da nosi "lični i neumjeren teret" (vidi, naprimjer, Evropski sud za qudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, sup. cit. paragraf 46&50). U konkretnom slučaju, tek je zakonom iz 2004. godine propisan uslov da za ostvarivanje prava mora da se dokaže sta tus vanbračne zajednice u roku od 12 mjeseci od dana smrti. Kako se radi o smrti apelantkiwinog vanbračnog druga u periodu 1993. godine, dakle za vrijeme rata, jasno je da apelantkiwa nije mogla da ima saznanje da svoj sta tus mora da dokaže u roku koji je naveden, tim prije što je tad bio na snazi raniji zakon koji ovakav uslov nije propisivao. Dakle, gubitak apelantkiwinog već stečenog prava zbog toga što nisu ispunjeni uslovi, odnosno zbog toga što je propušten rok koji je tek naknadno propisan i koji je nakon njegovog zakonskog propisivawa praktično nemoguće ispuniti, svakako predstavlja pretjeran i neproporcionalan teret za apelantkinju u odnosu na javni interes kog štiti navedena zakonska odredba, što ukqučuje i narušavanje pravne bezbjednosti kao elementa ustavnog principa vladavine prava o čemu su trebali da vode računa Federalno ministarstvo i Kantonalni sud prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu. 35. Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno apelantkiwino ustavno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na apelantkiwinu imovinu, jer je odlukama koje su osporavane na nju prenesen nesrazmjerno velik teret potpunog gubitka invalidnine koju je već stekla i uživala duži pe riod zbog toga što nije ispunjen uslov koji je propisan zakonom koji je tek kasnije donesen, nakon čega je taj uslov praktično nemoguće ispuniti, čime je na njenu štetu poremećen pravičan proporcionalan odnos između interesa koji želi da se postigne i zaštite osnovnih prava pojedinca. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 133/06, rješavajući apelaciju Aide Hastor na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Aide Hastor. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj U-207/05 od 23. novembra 2005. godine; - Rješenje Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine i - Rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine. Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde koja je dužna po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Aida Hastor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda podnijela je 25. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva i Službe, zatraženo je 14. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Federalno ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 20. februara 2006. godine, Služba 21. februara 2007. godine i Kantonalni sud 23. februara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. juna 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općinske službe za pitanje boraca i invalida domovinskog rata Općine Goražde broj 04-41-738/99 od 14. januara 2000. godine, koja je u međuvremenu promijenila svoj naziv u Služba za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde, apelantici je priznato pravo na porodičnu invalidninu kao članu porodice poginulog borca Samira Bajrice, počevši od 1. maja 1999. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici priznato pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je Presudom Općinskog suda u Goraždu broj P-32/97 od 24. jula 1997. godine dokazano postojanje izvanbračne zajednice između apelantice i Samira Bajrice, koja je trajala od 10. maja 1989. godine do 22. maja 1993. godine kada je Samir Bajrica poginuo, te da je u ovoj izvanbračnoj zajednici 3. maja 1993. godine rođeno jedno dijete, Vildana Bajrica. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 7. Rješenjem Službe broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine, utvrđeno je da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu sa 31. decembrom 2004. godine. U obrazloženju rješenja Služba je, pozivajući se na odredbu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04), navela da je tužba za utvrđivanje postojanja izvanbračne zajednice podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 12 mjeseci od pogibije apelanticinog izvanbračnog druga, te da samim tim nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog člana. Naime, odredbom člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da "izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog i nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, imaju pravo na porodičnu invalidninu ako taj sta tus dokažu u roku od 12 mjeseci od smrti tog lica". Cijeneći da je od 22. maja 1993. godine, kada je apelanticin izvanbračni drug poginuo, pa do podnošenja tužbe proteklo nepunih četiri godine (apelantica je tužbu podnijela 24. januara 1997. godine), te imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona, zaključeno je da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog člana. 8. U obrazloženju rješenja Federalnog ministarstva se, između ostalog, navodi da je prvostepeni or gan pravilno postupio kada je donio odluku o tome da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je utvrđeno da tužba za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije podnesena blagovremeno, pa samim tim nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 17. stav 1. tačka 7. Zakona zbog čega se apelantica ne može smatrati članom porodice poginulog borca, a samim tim joj se ne može ni priznati pravo na porodičnu invalidninu. 9. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-207/06 od 23. novembra 2005. godine odbio tužbu kao neosnovanu i potvrdio nižestepena rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su nadležni organi uprave u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog rješenja pravilno utvrdili da se apelantica ne smatra članom porodice poginulog borca, s obzirom na to da taj sta tus nije dokazala u roku od 12 mjeseci od dana smrti izvanbračnog druga, kako je propisano članom 17. stav 1. tačka 7. Zakona, te da samim tim ne ispunjava uvjete da joj se i u buduće vrši isplata naknade prema osnovu prava na porodičnu invalidninu. Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 62. stav 1. Zakona kojim je propisano da "isplata naknada ostvarenih prema propisima iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ovog Zakona, prestaje sa 31. decembrom 2004. godine". Stavom 2. navedenog člana propisano je da "za korisnike prava koji i dalje ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava prema odredbama ovog Zakona prava će se priznati od prvog dana narednog mjeseca nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana". Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da su nižestepena rješenja pravilna i zakonita, s obzirom na utvrđenje da je tužba podnesena nakon proteka prekluzivnog roka iz člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona čiji protek rezultira gubitkom prava određenih tim Zakonom, te da je nadležni or gan uprave pravilno postupio kada je apelantici 31. decembra 2004. godine obustavljena isplata naknade na ime porodične invalidnine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. U apelaciji je apelantica navela da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sud i organi uprave, u konkretnom slučaju, retroaktivno primijenili odredbe člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona, navodeći dalje da sta tus člana porodice poginulog borca u smislu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona "predstavlja pravno relevantnu činjenicu za stjecanje prava na porodičnu invalidninu, a ne činjenicu koja može utjecati na prestanak već stečenog tog prava". Naime, apelantica smatra da je svojstvo člana porodice poginulog borca dokazala presudom Općinskog suda, te da joj je prema osnovu te presude priznato pravo na porodičnu invalidninu, a prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list BiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94) koji je u vrijeme donošenja rješenja bio u primjeni. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina prava, te da ostaje pri razlozima obrazloženim u odluci, navodeći da je u konkretnom slučaju primijenjen važeći materijalni propis na osnovu kojeg su propisani uvjeti za stjecanje prava na porodičnu invalidninu, kao i način na koji se ta prava realiziraju. 12. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo smatra da je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu jer je u toku postupka utvrđeno da ne ispunjava zakonom propisane uvjete da i u buduće bude korisnica tog prava. 13. U odgovoru na apelaciju Služba smatra da nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava jer su se u odnosu na nju primijenili važeći materijalni propisi. V. Relevantni propisi 14. Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list SFRJ" br. 68/81, 41/83, 75/85, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 6/94 i 13/94): Član 20. tačka 2. Š...Ć Član uže porodice je i izvanbračna žena poginulog, umrlog ili nestalog borca koja je s borcem živjela duže vrijeme, ili kraće vrijeme ako je s njim imala djece, a brak nije zaključen iz opravdanih razloga. Š...Ć 15. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH" broj 33/04) koji je primijenjen u konkretnom slučaju: Član 17. stav 1. tačka 7. Članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca i umrlog ratnog vojnog invalida, u smislu ovog Zakona, su: Š...Ć 7) izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, ako je taj sta tus dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti tog lica." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da joj je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3) Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 24. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo" koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50, i Ustavni sud, Odluka broj U 37/00 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i broj U 12/01 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). 25. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je već stečeno pravo na invalidninu zasnovano na ranije važećem zakonu i apelanticinom priznatom statusu prema Presudi Općinskog suda broj P-32/97 od 24. jula 1997. godine koje predstavlja pravo s ekonomski izraženom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud smatra da su garancije ustavnog prava na imovinu primjenjive u ovom slučaju. 26. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine kojim je apelantica lišena ranije stečenog prava. 27. Ustavni sud treba utvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. 28. Osporena Odluka Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine zasnovana je na članu 17. stav 1. tačka 7. Zakona koji je javno objavljen u službenom glasilu, a odredbom navedenog člana je propisan rok od 12 mjeseci u okviru kojeg se mora dokazati postojanje izvanbračne zajednice kao uvjet za stjecanje prava na invalidninu. Ustavni sud primjećuje da formulacija navedene odredbe otvara pitanje ispunjava li ta odredba određene kvalitativne standarde "zakona", kako taj izraz treba shvatiti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, posebno u odnosu na preciznost norme u dijelu koji se odnosi na "dokazivanje statusa". Međutim, i pored ove dileme Ustavni sud smatra da se navedena zakonska odredba u principu može smatrati zadovoljavajućom u pogledu uvjeta za ostvarivanja prava, a s druge strane, rješenje Federalnog ministarstva i presuda Kantonalnog suda su zasnovani na ovom zakonu, pa slijedi i da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu zasnovano na zakonu. 29. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s konkretnim slučajem je pitanje je li navedena zakonska odredba izraz javnog interesa. Ustavni sud podsjeća da zakonodavac ima izvjesnu slobodu procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika potrebna da bi služila "javnom interesu". U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da navedena odredba, s ciljem uspostavljanja konačne evidencije broja korisnika prava iz Zakona radi osiguranja potrebnih finansijskih sredstava za isplatu novčanih iznosa prema osnovu ostvarenih prava korisnika, može biti izraz "javnog interesa". 30. Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. 31. U konkretnom slučaju, apelantica je tužbu radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice podnijela 24. januara 1997. godine, a presuda donijeta u ovom postupku je postala pravosnažna 24. jula 1997. godine. Nakon pravosnažnosti presude, apelantica je, poštujući postojeće propise, podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Nadležni prvostepeni or gan je priznao apelantici pravo na porodičnu invalidninu. Dakle, pravo na porodičnu invalidninu apelantici je utvrđeno kao njezino trajno pravo prema osnovu prvi put podnesenog zahtjeva. Podneseni zahtjev je bio blagovremen u odnosu na Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH br. 2/92, 6/94 i 13/94) na osnovu kojeg je odlučeno o apelanticinom trajnom pravu. S obzirom na to da protiv navedenog rješenja niko nije ulagao žalbu, niti je rješenje razmatrano u postupku revizije, ono je postalo konačno u upravnom postupku. 32. Stupanjem na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Služba je, ponovo, razmatrajući apelanticin zahtjev na osnovu dokumentacije koja je korištena u postupku za priznavanje prava invalidnine, zaključila da apelantica prema odredbama sada važećeg zakona ne ispunjava zakonske uvjete u uživanju već stečenog prava na porodičnu invalidninu, pa je donijela Rješenje broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine kojim je utvrđeno da apelantici prestaje ranije priznato pravo na porodičnu invalidninu. 33. Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je apelantici ukinuto pravo na porodičnu invalidninu doneseno zbog neblagovremenog podnošenja tužbe, jer je tužba za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice podnesena sudu nakon četiri godine od pogibije izvanbračnog druga. Dakle, apelantica nije u roku od 12 mjeseci dokazala svoj sta tus, kako je to propisano novim zakonom. Tako je apelantica izgubila pravo na invalidninu, iako ga je stekla u postupku u kojem je postupala u skladu sa tada važećim propisima. 34. Lišavanje apelantice prava na invalidninu nameće pitanje proporcionalnosti cilja koji treba postići, odnosno uspostavljanja pravične ravnoteže između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Mora postojati "pravičan odnos" između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako pojedinac mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, sup. cit. paragraf 46&50). U konkretnom slučaju, tek je zakonom iz 2004. godine propisan uvjet da se za ostvarivanje prava mora dokazati sta tus izvanbračne zajednice u roku od 12 mjeseci od dana smrti. Kako se radi o smrti apelanticinog izvanbračnog druga u periodu 1993. godine, dakle za vrijeme rata, jasno je da apelantica nije mogla imati saznanje da svoj sta tus mora dokazati u navedenom roku, tim prije što je tada bio na snazi raniji zakon koji ovakav uvjet nije propisivao. Dakle, gubitak apelanticinog već stečenog prava zbog neispunjavanja uvjeta, odnosno propuštanja roka koji je tek naknadno propisan i koji je nakon njegovog zakonskog propisivanja praktično nemoguće ispuniti, svakako predstavlja pretjeran i neproporcionalan teret za apelanticu u odnosu na javni interes kojeg štiti navedena zakonska odredba, što uključuje i narušavanje pravne sigurnosti kao elementa ustavnog principa vladavine prava o čemu su trebali voditi računa Federalno ministarstvo i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu. 35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino ustavno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na apelanticinu imovinu, jer je osporavanim odlukama na nju prenesen nerazmjerno velik teret potpunog gubitka invalidnine koju je već stekla i uživala duži pe riod zbog neispunjavanja uvjeta koji je propisan tek kasnije donesenim zakonom, nakon čega je taj uvjet praktično nemoguće ispuniti, čime je na njezinu štetu poremećen pravičan proporcionalan odnos između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinca. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 384/06 rješavajući apelaciju Nusrete Žugić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusrete Žugić. Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na privatan i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da putem svojih povjerenstava mjerodavnih za traženje nestalih osoba bez odgode apelantici dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njezine obitelji nestalim tijekom rata na području Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nusreta Žugić je 22. veljače 2006. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog nestanka supruga Milisava Žugića za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom na to da se u navedenome predmetu radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u predmetima Ustavnog suda br. AP 129/04 i AP 228/04, u kojima je Ustavni sud donio odluke 27. svibnja i 13. srpnja 2005. godine, Ustavni je sud odlučio ne zatražiti odgovor na predmetnu apelaciju od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 129/04. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Nusreta Žugić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Olova je podnijela 22. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nestanka supruga Milisava Žugića. Apelantica navodi da je njezinoga supruga 16. kolovoza 1992. godine Mirsad Gurta odveo u MUP Olovo. Dalje ističe da je 17. kolovoza 1992. godine, zajedno sa djecom, otišla u MUP Olovo, kako bi se raspitala za svojega supruga, te da joj je tom prigodom načelnik Ibrahim Kula rekao da je njezin suprug odveden u Tuzlu, gdje mu se gubi svaki trag. Apelantica je uz apelaciju priložila potvrdu Međunarodnog komiteta crvenog križa od 26. siječnja 2006. godine, iz koje je vidljivo da je suprug podnositeljice apelacije evidentiran kao nestala osoba, te da je otvoren proces njegovoga traženja, Uvjerenje Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske broj 04/06 do 31. siječnja 2006. godine, Karticu nestale ili zarobljene osobe Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Banjaluka od 31. siječnja 2006. godine. IV. Relevantni propisi 5. Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini "Članak V Strane će osigurati informacije preko mehanizama traganja MKCK o svim nestalim osobama. Strane će također u potpunosti surađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih". 6. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine Članak 33. st. 1. i 3. Čim to okolnosti dozvole, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba pronalaziti osobe 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba dostaviti sve korisne podatke o ovim osobama da bi olakšala njihovo pronalaženje. Podaci čiji je nestanak objavljen primjenom stavka 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke, dostavljaju se bilo izravno, bilo posredstvom sile zaštitnice, Središnjoj agenciji za traženje Međunarodnoga komiteta Crvenoga križa ili nacionalnih društava crvenoga križa (Crvenoga polumjeseca i Crvenoga lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnoga komiteta Crvenoga križa i njegove Središnje agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Središnjoj agenciji za traženje". 7. Zakon o nestalim osobama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) "Članak 7. S ciljem unapređenja procesa traženja nestalih osoba i efikasnijeg identificiranja posmrtnih ostataka nestalih osoba, osniva se Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut), kao neovisna institucija za traženje nestalih osoba u/iz Bosne i Hercegovine. Suosnivatelj Instituta može biti i međunarodna organizacija. Način osnivanja i preuzimanja uloge osnivatelja i utvrđivanja bliže nadležnosti, načina financiranja Instituta, sukladno ovim i drugim zakonima BiH, regulirat će se Sporazumom o osnivanju koji zaključuju suosnivatelji. Sukladno ovim i drugim važećim zakonima, Institut je pravna osoba koje se registrira kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se, sukladno ovom zakonu, prenose upravne ovlasti za obavljanje poslova u svezi procesa traženja nestalih osoba i izdavanja odgovarajućih isprava. Radni odnos uposlenih u Institutu regulira se sukladno važećem zakonu o radu koji se primjenjuje na institucije Bosne i Hercegovine. Članak 15. U svrhu osiguravanja sredstava i realiziranja prava članova obitelji nestalih osoba formira se Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Fond). Odluku o osnivanju Fonda u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Sjedište, način financiranja, upravljanje, kao i druga pitanja u svezi rada Fonda, regulirat će se Sporazumom koji će potpisati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu odluke iz stavka 2. ovoga članka. Pored proračuna, prihodi Fonda mogu biti sredstva iz donacija, poklona, zaviještanja i drugih vidova pomoći domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih osoba, što se bliže uređuje Sporazumom iz stavka 3. ovoga članka." 8. Odluka o obrazovanju državnog povjerenstva za traženje nestalih osoba ("Službeni list Republike BiH" br. 9/96 i 17/96) "II Povjerenstvo obavlja sljedeće poslove i zadaće: - vodi evidenciju državljana Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RBiH), nestalih uslijed ratnih djelovanja na teritoriju RBiH i susjednih država odnosno bivših jugoslavenskih republika; - poduzima neposredne aktivnosti na pronalaženju osoba iz prethodne alineje, kao i na utvrđivanje konačne istine o sudbini tih osoba; - daje potrebne podatke kojima raspolaže mjerodavnim tijelima, koja donose odluke o pravima boraca nestalih, zarobljenih i poginulih; - na temelju evidencije izdaje odgovarajuće potvrde obiteljima nestalih, zarobljenih i poginulih; - ostvaruje suradnju sa specijaliziranim agencijama pri UN (UNHCR i dr.), specijalnim izaslanikom Ujedinjenih naroda za ljudska prava na prostorima bivše Jugoslavije, ekspertom Povjerenstva za ljudska prava, IFOR-om, Radnom grupom Međunarodnoga komiteta Crvenoga križa za traženje nestalih osoba, Međunarodnim tribunalom u Hagu i drugim međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjem nestalih, zarobljenih i poginulih osoba." 9. Odluka o osnivanju Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 40/03) "II stavak 1. alineja 1. i 2. Poslovi i zadaće Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske su: - koordiniranje svih aktivnosti u svezi istraživanja sudbine nestalih i zarobljenih osoba iz Republike Srpske; prikupljanje, obrada i sistematizacija svih informacija koje bi mogle razriješiti sudbinu nestalih i zarobljenih osoba; - analiziranje i provjera na licu mjesta točnosti informacija dobivenih od drugih strana i pojedinaca; vođenje evidencije o svim osobama koje su bila u logorima u razdoblju od 1991. do 1995. godine i razmjenama putem Povjerenstva; prikupljanje i obrada informacija o masovnim i pojedinačnim grobnicama i lokacijama gdje se mogu pronaći posmrtni ostaci; priprema, organiziranje i razgovaranje o zarobljenim i nestalim osobama sa relevantnim tijelima vlasti u Federaciji BiH, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori". V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica tvrdi kako nema nikakvih pouzdanih informacija o sudbini svojega supruga, od njegovoga nestanka pa do danas. Apelantica traži da sazna istinu o sudbini svojega supruga, da se utvrdi tko je kriv za njegov nestanak i da se nakon toga krivci primjereno kazne. Apelantica također traži da joj se dodijeli kompenzacija za duševne boli koje trpi zbog toga što ne zna šta se desilo sa njezinim suprugom. U apelaciji se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava da se ne bude podvrgnuto torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, prava na privatan i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti se, također, pozivaju i na povredu prava iz članka 1. Europske konvencije. VI. Dopustivost i meritum 11. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanja povrede apelantičinog prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 12. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke glede apelantičinih prizivnih navoda, Ustavni se sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama u predmetima broj AP 129/04 od 27. svibnja 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05 i "Službenom glasniku RS" broj 72/05) i broj AP 228/04 od 13. srpnja 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 80/05 i "Službenom glasniku RS" broj 75/05), koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. 13. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 129/04 od 27. svibnja 2005. godine i Odluci broj AP 228/04 od 13. srpnja 2005. godine u cijelosti se odnose i na ovu Odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije dopustive i da je došlo do povrede apelantičinih ustavnih prava, i to iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali zahtjevi 14. Obzirom na zaključak Ustavnoga suda glede povrede prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. Pitanje kompenzacije 15. Ustavni sud konstatira da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim osobama, koji je stupio na snagu 17. studenoga 2004. godine. Ovim su zakonom, između ostaloga, utvrđena načela za unapređenje procesa traženja i način ostvarivanja socijalnih i drugih prava članova obitelji nestalih osoba, te osnovan Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine, kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se prenose poslovi u svezi procesa traženja nestalih osoba i izdavanja odgovarajućih isprava. Istim zakonom su osnovani i Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, kao i Središnja evidencija nestalih osoba u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da je, pored utvrđivanja kršenja navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida njihove satisfakcije, nužno da mjerodavna vlast bez odgađanja osigura učinkovito funkcioniranje navedenih instituta, fonda i središnje evidencije zbog otklanjanja daljnjih posljedica kršenja ustavnih prava apelanata i omogućavanja ostvarivanja drugih prava koja im prema zakonu pripadaju. Ovdje je potrebno naglasiti da je Ustavni sud utvrdio povrede čl. 3. i 8. Europske konvencije zbog toga što članovi obitelji nestalih osoba nemaju nikakvih informacija o sudbini članova svojih obitelji, te naložio mjere za otklanjanje navedenih povreda ustavnih prava. Što se tiče pitanja kompenzacije koju su tražili apelanti, Ustavni sud smatra da Zakon o nestalim osobama predviđa dovoljnu financijsku potporu za članove obitelji nestalih osoba. Naime, čl. 11, 12. i 13. navedenog zakona predviđeni su pravo, kriteriji i iznos novčane pomoći za članove obitelji nestalih osoba, a člankom 16. predviđen je postupak za ostvarivanje prava na novčanu pomoć, koji provodi Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba. Upravo s ciljem realiziranja prava na financijsku pomoć za obitelji nestalih osoba, koja je predviđena Zakonom o nestalim osobama, Ustavni je sud stranama iz članka 15. navedenog zakona naložio da žurno pokrenu i osposobe za učinkovit rad institucije utemeljene Zakonom o nestalim osobama u koje se ubraja i Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba. Stoga Ustavni sud smatra da će, nakon što odgovorne strane pokrenu institucije utemeljene Zakonom o nestalim osobama, članovi obitelji nestalih osoba imati osiguranu financijsku potporu, tako da nije potrebno da Ustavni sud donosi i odluku povodom zahtjeva za kompenzaciju koji je iznijela apelantica. VII. Zaključak 16. Činjenica da mjerodavne vlasti nisu apelantici dostavile informaciju o njezinome supruguu, nestalom tijekom ratnoga sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoljna je Ustavnome sudu da zaključi da je u odnosu na članove obitelji nestalih osoba došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i povrede prava na privatan i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije. 17. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 18. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Savjetu od pet sudija u predmetu broj AP 384/06 rješavajući apelaciju Nusrete Žugić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusrete Žugić. Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatan i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da putem svojih komisija nadležnih za traženje nestalih lica bez odgađawa apelantkiwi dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njene porodice nestalim u toku rata na području Bosne i Hercegovine. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzeli, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nusreta Žugić je 22. februara 2006. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog nestanka supruga Milisava Žugića za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom na to da se u navedenom predmetu radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetima Ustavnog suda br. AP 129/04 i AP 228/04, u kojima je Ustavni sud donio odluke 27. maja i 13. jula 2005. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor na predmetnu apelaciju od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 129/04. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 4. Nusreta Žugić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Olova podnijela je 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nestanka supruga Milisava Žugića. Apelantkiwa navodi da je njenog supruga 16. avgusta 1992. godine Mirsad Gurta odveo u MUP Olovo. Dalje ističe da je 17. avgusta 1992. godine, zajedno sa djecom, otišla u MUP Olovo, kako bi se raspitala za svog supruga, te da joj je tom prilikom načelnik Ibrahim Kula rekao da je njen suprug odveden u Tuzlu, gdje mu se gubi svaki trag. Apelantkiwa je uz apelaciju priložila potvrdu Međunarodnog komiteta crvenog krsta od 26. januara 2006. godine, iz koje je vidqivo da je suprug podnositeqke apelacije evidentiran kao nestalo lice, te da je otvoren proces njegovog tražewa, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 04/06 do 31. januara 2006. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Bawa Luka od 31. januara 2006. godine. IV. Relevantni propisi 5. Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini "Član V Strane će obezbijediti informacije preko mehanizama tragawa MKCK o svim nestalim licima. Strane će takođe u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih". 6. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine Član 33 st. 1 i 3 Čim to okolnosti dozvole, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateqstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala wihovo pronalaženje. Podaci čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1 i zahtjevi koji se odnose na ove podatke, dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice, Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta ili nacionalnih društava crvenog krsta (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu urediće da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje". 7. Zakon o nestalim licima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) "Član 7 S ciljem da unaprijede proces tražewa nestalih lica i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih lica, osniva se Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Institut), kao nezavisna institucija za traženje nestalih lica u/iz Bosne i Hercegovine. Suosnivač Instituta može da bude i međunarodna organizacija. Način osnivawa i preuzimawa uloge osnivača i utvrđivawa bliže nadležnosti, načina finansirawa Instituta, u skladu sa ovim i drugim zakonima BiH, regulisaće se Sporazumom o osnivanju koji zakqučuju suosnivači. U skladu sa ovim i drugim važećim zakonom, Institut je pravno lice koje se registruje kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se, u skladu sa ovim zakonom, prenose upravna ovlašćewa za obavljanje poslova u vezi sa procesom tražewa nestalih lica i izdavawa odgovarajućih isprava. Radni odnos zaposlenih u Institutu reguliše se u skladu sa važećim zakonom o radu koji se primjenjuje na institucije Bosne i Hercegovine. Član 15 U svrhu obezbjeđewa sredstava i realizovawa prava članova porodice nestalih lica formira se Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: Fond). Odluku o osnivanju Fonda u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona donosi Savjet ministara Bosne i Hercegovine. Sjedište, način finansirawa, upravljanje, kao i druga pitawa u vezi sa radom Fonda, regulisaće se Sporazumom koji će potpisati Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu odluke iz stava 2 ovog člana. Pored buxeta, prihodi Fonda mogu da budu sredstva iz donacija, poklona, zaviještawa i drugih vidova pomoći domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih lica, što se bliže uređuje Sporazumom iz stava 3 ovog člana." 8. Odluka o obrazovanju državne komisije za traženje nestalih lica ("Službeni list Republike BiH", br. 9/96 i 17/96) "II Komisija obavlja sljedeće poslove i zadatke: - vodi evidenciju državljana Republike Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: RBiH), nestalih usljed ratnih dejstava na teritoriji RBiH i susjednih država odnosno bivših jugoslovenskih republika; - preduzima neposredne aktivnosti na pronalaženju lica iz prethodne alineje, kao i na utvrđivanje konačne istine o sudbini tih lica; - daje potrebne podatke sa kojima raspolaže nadležnim organima, koji donose odluke o pravima boraca nestalih, zarobljenih i poginulih; - na osnovu evidencije izdaje odgovarajuće potvrde porodicama nestalih, zarobljenih i poginulih; - ostvaruje saradnju sa specijalizovanim agencijama pri UN (UNHCR i dr.), specijalnim izaslanikom Ujedinjenih nacija za qudska prava na prostorima bivše Jugoslavije, ekspertom Komisije za qudska prava, IFOR-om, Radnom grupom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta za traženje nestalih lica, Međunarodnim tribunalom u Hagu i drugim međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjem nestalih, zarobljenih i poginulih lica." 9. Odluka o osnivanju Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 40/03) "II stav 1 alineja 1 i 2 Poslovi i zadaci Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske su: - koordinacija svih aktivnosti u vezi sa istraživanjem sudbine nestalih i zarobljenih lica iz Republike Srpske; prikupljanje, obrada i sistematizacija svih informacija koje bi mogle da razriješe sudbinu nestalih i zarobljenih lica; - analiziranje i provjera na licu mjesta tačnosti informacija dobijenih od drugih strana i pojedinaca; vođenje evidencije o svim licima koja su bila u logorima u periodu od 1991. do 1995. godine i razmjenama putem Komisije; prikupljanje i obrada informacija o masovnim i pojedinačnim grobnicama i lokacijama gdje mogu da se pronađu posmrtni ostaci; priprema, organiziranje i razgovaranje o zarobljenim i nestalim licima sa relevantnim organima vlasti u Federaciji BiH, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori;" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa tvrdi kako nema nikakvih pouzdanih informacija o sudbini svog supruga, od njegovog nestanka pa do danas. Apelantkiwa traži da sazna istinu o sudbini svoga supruga, da se utvrdi ko je kriv za njegov nestanak i da se nakon toga krivci primjereno kazne. Apelantkiwa takođe traži da joj se dodijeli kompenzacija za duševne boli koje trpi zbog toga što ne zna šta se desilo sa njenim suprugom. U apelaciji se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da se ne bude podvrgnuto torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti se, takođe, pozivaju i na povredu prava iz člana 1 Evropske konvencije. VI. Dopustivost i meritum 11. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitawa povrede apelantkiwinog prava na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 12. Umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama u predmetima broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05 i "Službenom glasniku RS" broj 72/05) i broj AP 228/04 od 13. jula 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 80/05 i "Službenom glasniku RS" broj 75/05), koje su donesene povodom istih pravnih pitawa. 13. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine i Odluci broj AP 228/04 od 13. jula 2005. godine u cijelosti se odnose i na ovu Odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zakqučuje da su predmetne apelacije dopustive i da je došlo do povrede apelantkiwinih ustavnih prava, i to iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali zahtjevi 14. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju ostali navodi iz apelacije. Pitanje kompenzacije 15. Ustavni sud konstatuje da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, koji je stupio na snagu 17. novembra 2004. godine. Ovim zakonom su, između ostalog, utvrđeni principi za unapređenje procesa tražewa i način ostvarivawa socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih lica, te osnovan Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se prenose poslovi u vezi sa procesom tražewa nestalih lica i izdavawa odgovarajućih isprava. Istim zakonom su osnovani i Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini, kao i Centralna evidencija nestalih lica u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da je, pored utvrđivawa kršewa navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida wihove satisfakcije, neophodno da nadležna vlast bez odgađawa obezbijedi efikasno funkcionisanje navedenih instituta, fonda i centralne evidencije zbog otklawawa daqwih posljedica kršewa ustavnih prava apelanata i omogućavawa ostvarivawa drugih prava koja im prema zakonu pripadaju. Ovdje je potrebno da se naglasi da je Ustavni sud utvrdio povrede čl. 3 i 8 Evropske konvencije zbog toga što članovi porodica nestalih lica nemaju nikakvih informacija o sudbini članova svojih porodica, te naložio mjere za otklawanje navedenih povreda ustavnih prava. Što se tiče pitawa kompenzacije koju su tražili apelanti, Ustavni sud smatra da Zakon o nestalim licima predviđa dovoqnu finansijsku potporu za članove porodica nestalih lica. Naime, čl. 11, 12 i 13 navedenog zakona predviđeni su pravo, kriterijumi i iznos novčane pomoći za članove porodica nestalih lica, a članom 16 predviđen je postupak za ostvarivanje prava na novčanu pomoć, koji provodi Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Upravo s ciljem da realizuje prava na finansijsku pomoć za porodice nestalih lica, koja je predviđena Zakonom o nestalim licima, Ustavni sud je stranama iz člana 15 navedenog zakona naložio da hitno pokrenu i osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima u koje se ubraja i Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Stoga Ustavni sud smatra da će, nakon što odgovorne strane pokrenu institucije osnovane Zakonom o nestalim licima, članovi porodica nestalih lica imati obezbijeđenu finansijsku potporu, tako da nije potrebno da Ustavni sud donosi i odluku povodom zahtjeva za kompenzaciju koji je iznijela apelantkiwa. VII. Zakqučak 16. Činjenica da nadležne vlasti nisu apelantkiwi dostavile informaciju o njenom suprugu, nestalom tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoqna je Ustavnom sudu da zakquči da je u odnosu na članove porodice nestalih lica došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, kao i povrede prava na privatan i porodični život iz člana 8 Evropske konvencije. 17. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 18. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 384/06 rješavajući apelaciju Nusrete Žugić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nusrete Žugić. Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na privatan i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da putem svojih komisija nadležnih za traženje nestalih lica bez odgađanja apelantici dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njene porodice nestalim u toku rata na području Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nusreta Žugić je 22. februara 2006. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zbog nestanka supruga Milisava Žugića za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom na to da se u navedenom predmetu radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetima Ustavnog suda br. AP 129/04 i AP 228/04, u kojima je Ustavni sud donio odluke 27. maja i 13. jula 2005. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor na predmetnu apelaciju od relevantnih institucija, već je razmatrao odgovore koji su Ustavnom sudu dostavljeni u predmetu broj AP 129/04. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Nusreta Žugić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Olova podnijela je 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nestanka supruga Milisava Žugića. Apelantica navodi da je njenog supruga 16. augusta 1992. godine Mirsad Gurta odveo u MUP Olovo. Dalje ističe da je 17. augusta 1992. godine, zajedno sa djecom, otišla u MUP Olovo, kako bi se raspitala za svog supruga, te da joj je tom prilikom načelnik Ibrahim Kula rekao da je njen suprug odveden u Tuzlu, gdje mu se gubi svaki trag. Apelantica je uz apelaciju priložila potvrdu Međunarodnog komiteta crvenog krsta od 26. januara 2006. godine, iz koje je vidljivo da je suprug podnositeljice apelacije evidentiran kao nestalo lice, te da je otvoren proces njegovog traženja, Uvjerenje Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske broj 04/06 do 31. januara 2006. godine, Karticu nestalog ili zarobljenog lica Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Banja Luka od 31. januara 2006. godine. IV. Relevantni propisi 5. Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini "Član V Strane će obezbijediti informacije preko mehanizama traganja MKCK o svim nestalim osobama. Strane će također u potpunosti sarađivati sa MKCK u njegovim naporima da odredi identitete, boravište i sudbinu nestalih". 6. Protokol broj 1 uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine Član 33. st. 1. i 3. Čim to okolnosti dozvole, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi lica čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim licima da bi olakšala njihovo pronalaženje. Podaci čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke, dostavljaju se bilo direktno, bilo posredstvom sile zaštitnice, Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili nacionalnih društava crvenog križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci dostavljaju preko Međunarodnog komiteta Crvenog križa i njegove Centralne agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje". 7. Zakon o nestalim licima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) "Član 7. S ciljem unapređenja procesa traženja nestalih lica i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih lica, osniva se Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut), kao nezavisna institucija za traženje nestalih lica u/iz Bosne i Hercegovine. Suosnivač Instituta može biti i međunarodna organizacija. Način osnivanja i preuzimanja uloge osnivača i utvrđivanja bliže nadležnosti, načina finansiranja Instituta, u skladu sa ovim i drugim zakonima BiH, regulirat će se Sporazumom o osnivanju koji zaključuju suosnivači. U skladu sa ovim i drugim važećim zakonom, Institut je pravno lice koje se registrira kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se, u skladu sa ovim zakonom, prenose upravna ovlaštenja za obavljanje poslova u vezi sa procesom traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava. Radni odnos zaposlenih u Institutu regulira se u skladu sa važećim zakonom o radu koji se primjenjuje na institucije Bosne i Hercegovine. Član 15. U svrhu obezbjeđenja sredstava i realizacije prava članova porodice nestalih lica formira se Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Fond). Odluku o osnivanju Fonda u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Sjedište, način finansiranja, upravljanje, kao i druga pitanja u vezi sa radom Fonda, regulirat će se Sporazumom koji će potpisati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu odluke iz stava 2. ovog člana. Pored budžeta, prihodi Fonda mogu da budu sredstva iz donacija, poklona, zaviještanja i drugih vidova pomoći domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih lica, što se bliže uređuje Sporazumom iz stava 3. ovog člana." 8. Odluka o obrazovanju državne komisije za traženje nestalih osoba ("Službeni list Republike BiH" br. 9/96 i 17/96) "II Komisija obavlja sljedeće poslove i zadatke: - vodi evidenciju državljana Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RBiH), nestalih usljed ratnih dejstava na teritoriji RBiH i susjednih država odnosno bivših jugoslavenskih republika; 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 - poduzima neposredne aktivnosti na pronalaženju osoba iz prethodne alineje, kao i na utvrđivanje konačne istine o sudbini tih osoba; - daje potrebne podatke sa kojima raspolaže nadležnim organima, koji donose odluke o pravima boraca nestalih, zarobljenih i poginulih; - na temelju evidencije izdaje odgovarajuće potvrde porodicama nestalih, zarobljenih i poginulih; - ostvaruje saradnju sa specijaliziranim agencijama pri UN (UNHCR i dr.), specijalnim izaslanikom Ujedinjenih nacija za ljudska prava na prostorima bivše Jugoslavije, ekspertom Komisije za ljudska prava, IFOR-om, Radnom grupom Međunarodnog komiteta Crvenog križa za traženje nestalih lica, Međunarodnim tribunalom u Hagu i drugim međunarodnim i domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjem nestalih, zarobljenih i poginulih osoba." 9. Odluka o osnivanju Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 40/03) "II stav 1. alineja 1. i 2. Poslovi i zadaci Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske su: - koordinacija svih aktivnosti u vezi sa istraživanjem sudbine nestalih i zarobljenih lica iz Republike Srpske; prikupljanje, obrada i sistematizacija svih informacija koje bi mogle razriješiti sudbinu nestalih i zarobljenih lica; - analiziranje i provjera na licu mjesta tačnosti informacija dobijenih od drugih strana i pojedinaca; vođenje evidencije o svim licima koja su bila u logorima u periodu od 1991. do 1995. godine i razmjenama putem Komisije; prikupljanje i obrada informacija o masovnim i pojedinačnim grobnicama i lokacijama gdje se mogu pronaći posmrtni ostaci; priprema, organiziranje i razgovaranje o zarobljenim i nestalim licima sa relevantnim organima vlasti u Federaciji BiH, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori;" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica tvrdi kako nema nikakvih pouzdanih informacija o sudbini svog supruga, od njegovog nestanka pa do danas. Apelantica traži da sazna istinu o sudbini svoga supruga, da se utvrdi ko je kriv za njegov nestanak i da se nakon toga krivci primjereno kazne. Apelantica također traži da joj se dodijeli kompenzacija za duševne boli koje trpi zbog toga što ne zna šta se desilo sa njenim suprugom. U apelaciji se poziva na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da se ne bude podvrgnuto torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti se, također, pozivaju i na povredu prava iz člana 1. Evropske konvencije. VI. Dopustivost i meritum 11. Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanja povrede apelanticinog prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 12. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odlukama u predmetima broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05 i "Službenom glasniku RS" broj 72/05) i broj AP 228/04 od 13. jula 2005. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 80/05 i "Službenom glasniku RS" broj 75/05), koje su donesene povodom istih pravnih pitanja. 13. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine i Odluci broj AP 228/04 od 13. jula 2005. godine u cijelosti se odnose i na ovu Odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da su predmetne apelacije dopustive i da je došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava, i to iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali zahtjevi 14. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. Pitanje kompenzacije 15. Ustavni sud konstatira da je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, koji je stupio na snagu 17. novembra 2004. godine. Ovim zakonom su, između ostalog, utvrđeni principi za unapređenje procesa traženja i način ostvarivanja socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih lica, te osnovan Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, kao institucija Bosne i Hercegovine na koju se prenose poslovi u vezi sa procesom traženja nestalih lica i izdavanja odgovarajućih isprava. Istim zakonom su osnovani i Fond za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini, kao i Centralna evidencija nestalih lica u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da je, pored utvrđivanja kršenja navedenih ustavnih prava apelanata, kao vida njihove satisfakcije, neophodno da nadležna vlast bez odgađanja osigura efikasno funkcioniranje navedenih instituta, fonda i centralne evidencije zbog otklanjanja daljnjih posljedica kršenja ustavnih prava apelanata i omogućavanja ostvarivanja drugih prava koja im prema zakonu pripadaju. Ovdje je potrebno naglasiti da je Ustavni sud utvrdio povrede čl. 3. i 8. Evropske konvencije zbog toga što članovi porodica nestalih lica nemaju nikakvih informacija o sudbini članova svojih porodica, te naložio mjere za otklanjanje navedenih povreda ustavnih prava. Što se tiče pitanja kompenzacije koju su tražili apelanti, Ustavni sud smatra da Zakon o nestalim licima predviđa dovoljnu finansijsku potporu za članove porodica nestalih lica. Naime, čl. 11, 12. i 13. navedenog zakona predviđeni su pravo, kriteriji i iznos novčane pomoći za članove porodica nestalih lica, a članom 16. predviđen je postupak za ostvarivanje prava na novčanu pomoć, koji provodi Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Upravo s ciljem realizacije prava na finansijsku pomoć za porodice nestalih lica, koja je predviđena Zakonom o nestalim licima, Ustavni sud je stranama iz člana 15. navedenog zakona naložio da hitno pokrenu i osposobe za efikasan rad institucije osnovane Zakonom o nestalim licima u koje se ubraja i Fond za pomoć porodicama nestalih lica. Stoga Ustavni sud smatra da će, nakon što odgovorne strane pokrenu institucije osnovane Zakonom o nestalim licima, članovi porodica nestalih lica imati osiguranu finansijsku potporu, tako da nije potrebno da Ustavni sud donosi i odluku povodom zahtjeva za kompenzaciju koji je iznijela apelantica. VII. Zaključak 16. Činjenica da nadležne vlasti nisu apelantici dostavile informaciju o njenom suprugu, nestalom tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je u odnosu na članove porodice nestalih lica došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na privatan i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. 17. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 18. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 430/06, rješavajući apelaciju AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Okružnom sudu Banjaluka da žurno, bez daljnje odgode, od Pravobraniteljstva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Banjaluka da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa odvjetnik Miljkan Pucar, podnio je 23. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pristup sudu i nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-310/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Banjaluka i Ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, zatražena je 21. ožujka 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud odgovor na apelaciju dostavio 3. svibnja, a drugotuženi 12. travnja 2006. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju već je dostavio izjašnjenje drugotuženoga. 4. Drugotuženi je 28. srpnja 2006. godine obavijestio Ustavni sud da je apelant 20. srpnja 2006. godine povukao tužbu u odnosu na drugotuženoga. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i drugotuženog je dostavljen apelantu 12. studenoga 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 30. listopada 2001. godine podnio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv prvotuženog zbog neutemeljenog bogaćenja. Apelant je u tužbi naveo da je imao sjedište u vlastitom poslovnom prostoru u Lukavici u kojemu je obavljao djelatnost sve do izbijanja ratnih djelovanja kada mu je policija Republike Srpske zabranila rad, da je sva roba i oprema ostala u predmetnome poslovnome prostoru, te je tužena, bez pravnoga temelja, stekla apelantovu imovinu pa je apelant tražio da mu tužena, sukladno članku 210. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), vrati robu, odnosno da sud obveže tužene da mu u smislu članka 214. ZOO-a na ime stjecanja bez temelja isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. travnja 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Apelant je na ročištu od 11. prosinca 2002. godine proširio tužbu i na drugotuženog, te predložio da sud obveže tužene da mu solidarno na ime stjecanja bez temelja isplate navedeni iznos, kamate i troškove postupka. 8. Osnovni je sud donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. svibnja 2003. godine kojom je ustvrđeno da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u ožujku 1992. godine iz apelantovog poslovnoga prostora. Stavkom 2. izreke međupresude konstatirano je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenoga zahtjeva i troškovima parničnoga postupka. U obrazloženju presude sud je ocijenio neutemeljenim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja, te je ustvrdio da je u konkretnome slučaju došlo do umanjenja imovine jedne osobe i uvećanja imovine druge osobe bez pravnoga temelja koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, te je ustvrdio da se u konkretnome slučaju radi o stjecanju bez temelja. Sud je, nadalje, zaključio da se na konkretan slučaj treba primijeniti opći zastarni rok od 10 godina iz članka 371. ZOO-a, pa je, imajući u vidu da je stjecanje bez temelja nastalo 1992. godine a tužba podnesena 30. listopada 2001. godine, ustvrdio da nije protekao rok zastarjelosti. Sud je, nadalje, naveo da je u konkretnome slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 9. Tuženi su protiv međupresude Osnovnog suda 17. lipnja 2003. godine izjavili priziv Okružnom sudu koji je zaveden pod poslovnim brojem Pž-310/03. Apelant je podnescima od 4. prosinca 2003. godine, 9. kolovoza i 8. studenoga 2004. godine, 3. veljače, 18. travnja i 18. srpnja 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i donošenje odluke povodom priziva tuženih. Dopisom suda broj Su-1553/05 od 15. kolovoza 2005. godine apelant je obaviješten da se predmet nalazi u radu, da je Okružni sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta, da čini maksimalne napore na ažuriranju rada prema predmetima a da će odluka u konkretnome predmetu prema ocjeni suda biti donesena koncem tekuće godine. Međutim, Okružni sud ni nakon toga nije donio odluku povodom priziva već je apelantu dostavio obavijest 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 broj Pž-310/03 od 28. prosinca 2005. godine kojom ga obavještava da je, postupajući sukladno čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 103/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), prvostupanjski spis Osnovnog suda u kojemu je donesena međupresuda protiv koje je izjavljen priziv, ustupio Pravobraniteljstvu RS-a na daljnje postupanje. 10. Apelant je podneskom od 3. siječnja 2006. godine (a ne kako je pogrešno navedeno 2005. godine) obavijestio sud da pravni temelj u konkretnome predmetu nije naknada štete već neutemeljeno bogaćenje, da je sukladno članku 8. navedenoga zakona tužba u konkretnome predmetu podnesena nakon 19. lipnja 2001. godine, te da se prema tom temelju spis nije mogao dostaviti Pravobraniteljstvu niti je ono mjerodavno za odlučivanje. Okružni je sud dopisom broj Pž-310/03 od 8. veljače 2006. godine obavijestio apelanta da je u svemu postupio prema Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, te da nije moguće nastaviti postupak na način na koji je to predložio apelant u svom podnesku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da se zbog nepostupanja Okružnog suda u predmetu broj Pž-310/03 apelantu pobija pravo rasprave, odnosno pristupa sudu, te da prosljeđivanje predmeta Pravobraniteljstvu RS-a pozivanjem na odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete ima za rezultat povredu apelantovih prava iz članka II/3.(e) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kronologiju predmetnoga postupka, smatra da se na njegovo potraživanje ne može primijeniti predmetni zakon jer apelantovo potraživanje ne proizlazi iz temelja materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, budući je apelantu imovina oduzeta još u ožujku 1992. godine, te je temelj potraživanja stjecanje bez temelja, te navodi da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio poslije nadnevka označenoga u članku 8. istoga zakona, te da stoga njegov predmet nije mogao biti proslijeđen Pravobraniteljstvu. Apelant, nadalje, ističe da je člankom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete propisano da se naknada ratne štete vrši isplatom obveznica sukladno odredbama Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/04 - u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu), te da je Ustavni sud u svojoj Odluci AP 288/03 od 17. prosinca 2005. godine zaključio da je predmetnim zakonom narušeno načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinca. Budući se apelantovo potraživanje treba smatrati njegovom imovinom, to je postupanjem, odnosno nepostupanjem Okružnog suda apelant lišen prava na imovinu. Apelant konačno navodi da se povreda njegovoga prava na pravično suđenje sastoji u tomu što mu se pobija pravo na raspravu pred sudom, tj. pravo na pristup sudu, što se parnični postupak ne poštuje i što se vodi neopravdano dugo, te što se pogrešno primjenjuju propisi na apelantovu štetu, te predlaže da Ustavni sud obveže Okružni sud da mu zbog štete koju trpi isplati iznos od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetu tog suda broj Pž-310/03 nije donesena presuda, budući je predmet sukladno čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijeđen Pravobraniteljstvu RS-a. Nadalje se navodi da nisu postojane apelantove tvrdnje da se na konkretni predmet ne primjenjuje navedeni zakon, budući je upravo prvostupanjskom Presudom Osnovnog suda broj Ps-1497/01 od 13. svibnja 2003. godine apelantu dosuđena šteta, a tužba je podnesena u smislu članka 8. stavak 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, da zakonska rješenja ne isključuju sudsku zaštitu, obzirom na to da je člankom 10. stavak 4. predviđena mogućnost pokretanja upravnog spora u slučaju nepostizanja sporazuma, te obzirom na to da u konkretnome slučaju nisu iscrpljene mogućnosti redovitog postupka pred sudovima, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Očitujući se na navode apelacije, drugotuženi ističe da nije razvidno protiv kojega je akta apelant izjavio apelaciju, budući apelant nije u apelaciji označio presudu ili rješenje kojim je povrijeđeno neko njegovo pravo. Obzirom na to da je Okružni sud postupio sukladno važećem Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, drugotuženi smatra da u konkretnome slučaju uopće nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. Nadalje se ističe da je apelant imao pristup sudu, te da je prema apelantovoj tužbi prvostupanjski sud donio prvostupanjsku presudu protiv koje su priziv izjavili tuženi, a ne apelant, te se stoga postavlja pitanje čiji su interesi ugroženi nedonošenjem odluke u prizivnom postupku. Predmetnim je zakonom regulirana dostava spisa Pravobraniteljstvu upravo radi iznalaženja mogućnosti pravične naknade što je i apelantov cilj, te stoga postupanjem suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Budući se predmetni zakon primjenjuje na sve građane RS-a, drugotuženom nije razvidno u čemu apelant vidi povredu prava na nediskriminaciju. Nadalje se navodi da nije razvidno u čemu apelant vidi odgovornost drugotuženog, budući on nije ni postojao u vrijeme nastanka štete. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničnome postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Drugostupanjski će sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnoga ustvrđenja činjeničnoga stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom ustvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 456. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona donijeta prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji će se postupak provesti prema dosadašnjim propisima. Izuzetno od odredbe stavka 1. ovoga članka, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostupanjska odluka prije stupanja na snagu ovoga zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnome postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35791, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovoga zakona. Š...Ć" 15. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) "Članak 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama prema čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 4. Postupak za priznavanjem prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem izvansudskoga poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobraniteljstva Republike Srpske. Članak 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom Pravobraniteljstvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovoga zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju se podrazumijeva materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 20. U konkretnome slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, odnosno prava na "suđenje u razumnome roku" u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući Okružni sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama priziva tuženih protiv presude prvostupanjskog suda nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o prizivima tuženih a što predstavlja preduvjet za okončanje parničnoga postupka pokrenutoga povodom apelantove tužbe radi neutemeljenoga bogaćenja na strani tuženih. 21. Obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog duljine trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Nadalje, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Europskog suda, da je dužnost države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 22. Stoga je, imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke povodom priziva tuženih, te samim tim neokončanjem parničnoga postupka pokrenutoga povodom njegove tužbe, povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć " 25. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog neutemeljenoga bogaćenja. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za ustvrđivanje građanskih prava i obveza. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovome tužbenome zahtjevu donese u razumnome roku, obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 26. Nadalje, vezano za apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti pred sud bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama. Pravo na pokretanje sudskoga postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenoga člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35) Europski je sud usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralna jamstva osigurana strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih jamstava, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskoga postupka." Stav Europskog suda jeste da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvoga stava ovoga članka kada se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načelo prema kojemu se građanska tužba obvezno može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnoga prava koje zabranjuje odricanje pravde. 27. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmetom ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da je "sama bit prava umanjena" (vidi Europski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. srpnja 1998. godine, 1998-V). Nadalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnoga odnosa ravnomjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. studenoga 1995. godine, serija A, tom 333). 28. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju Okružni sud, pozivajući se na odredbe čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, cjelokupan spis proslijedio Pravobraniteljstvu RS-a na mjerodavno rješavanje, smatrajući da apelantovo potraživanje potpada pod odredbu navedenoga zakona. 29. Međutim, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i međupresudu Osnovnog suda broj PS-1497/01 od 13. svibnja 2003. godine, neprijeporno je da apelantovo potraživanje nije nastalo u prijepornom razdoblju iz temelja naknade materijalne štete. Naime, iz navedene presude proizlazi da je pravni temelj za ustvrđivanje odgovornosti tuženih za apelantovu imovinu oduzetu u ožujku 1992. godine članak 210. ZOO-a, budući je Osnovni sud naveo da je "u konkretnome slučaju došlo do umanjenja imovine jedne osobe, a uvećanja imovine druge i to sve bez pravnog temelja koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, to je sud ustvrdio da se u konkretnome slučaju radi o stjecanju bez temelja". Nadalje, zaključak da se u konkretnome slučaju ne radi o naknadi materijalne štete potvrđuje i činjenica da je prvostupanjski sud u konkretnome slučaju primijenio opći zastarni rok od 10 godina iz članka 371. ZOO-a, a ne trogodišnji rok zastare koji se računa za potraživanja iz temelja naknade štete. 30. Obzirom na navedeno, neprijeporno je da je u konkretnome slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na način da se, pozivajući se na odredbe navedenoga zakona, Okružni sud praktično proglasio stvarno nemjerodavnim za odlučivanjem o prizivu tuženih protiv presude donesene u parničnome postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe, premda apelantovo potraživanje nije nastalo u razdoblju koji tretira navedeni zakon (od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine), niti je pravni temelj institut naknade štete koji reguliraju odredbe ZOO-a. Na taj je način Okružni sud onemogućio apelanta u ostvarivanju prava na pristup sudu što predstavlja njegovo pravo da o njegovome tužbenome zahtjevu mjerodavni sud donese konačnu odluku u učinkovitom sudskom postupku. Ovo, osobito imajući u vidu da mogućnost podnošenja zahtjeva radi odlučivanja o građanskim pravima ili obvezama i da, potom, o tom zahtjevu ne bude učinkovito odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 24/00 od 31. kolovoza 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/02). 31. Dakle, proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na apelantov slučaj i prosljeđivanje predmeta Pravobraniteljstvu RS-a, premda za to nisu postojali uvjeti, predstavlja povredu apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Nadalje, vezano za apelantove navode o neprimjerenoj duljini trajanja predmetnoga postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant 30. listopada 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi neutemeljenoga bogaćenja, te da je taj sud donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. svibnja 2003. godine kojom je ustvrdio da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u ožujku 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Protiv navedene presude tuženi su 17. lipnja 2003. godine izjavili priziv Okružnom sudu koji je zaveden pod poslovnim brojem Pž-310/03, o kojem sud bez obzira na protek vremena od preko četiri godine do danas nije odlučio. 33. Glede navoda drugotuženog da su priziv izjavili tuženi a ne apelant, te da iz tog razloga treba odbiti apelaciju kao neutemeljenu, Ustavni sud smatra da ta okolnost ne može utjecati na rješenje konkretne stvari, budući se odlučivanje o prizivu tuženih pojavljuje kao preduvjet okončanja postupka povodom apelantove tužbe, odnosno donošenja konačne odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tuženi, sukladno članku 210. ZOO-a, vrate robu, odnosno da sud obveže tužene da mu u smislu članka 214. ZOO-a na ime stjecanja bez temelja isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. travnja 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. 34. Nadalje, Ustavni sud konstatira da okolnost da je Okružni sud dopisom od 28. prosinca 2005. godine obavijestio apelanta da je spis sukladno čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijedio Pravobraniteljstvu RS-a na mjerodavno rješavanje ukazuje da sud u razdoblju duljem od dvije godine, neovisno o činjenici da je apelant više puta urgirao uzimanje predmeta u rad (u šest navrata prije stupanja na snagu Zakona) nije odlučio o izjavljenom prizivu. Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud prema odredbi novoga ZPP-a odluku o prizivu trebao donijeti u roku od dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, odnosno rasprave, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća, odnosno održavanja rasprave). Dakle, i pod pretpostavkom da se odredbe predmetnoga zakona odnose na apelantov slučaj nepoduzimanjem nikakvih radnji Okružnog suda povodom priziva tuženih u razdoblju duljem od dvije godine, došlo je do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnome roku. 35. Nadalje, upravo je proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete imala za posljedicu da mjerodavni sudovi još uvijek nisu donijeli konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, jer o prizivu izjavljenom 17. lipnja 2003. godine (dakle prije skoro četiri i po godine), o kojemu je odluka trebala biti donesena znatno prije, 29. studenoga 2005. godine kada je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete, još uvijek nije odlučeno iz čega proizlazi da je postupanje Okružnog suda, a ne apelanta, isključivi razlog kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnome roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 36. Sukladno zaključku u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00KM zbog nepostupanja Okružnog suda. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu zbog kršenja ustavnih prava. 38. Obzirom na odluku u ovome predmetu, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantu za ustvrđeno kršenje ustavnih prava. VIII. Zaključak 39. Postoji povreda prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je mjerodavni sud proizvoljnom primjenom prava, premda za to nisu postojali zakonom propisani uvjeti, spis proslijedio drugom tijelu na odlučivanje i kada nije u razumnome roku odlučio o izjavljenom prizivu. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 430/06, rješavajući apelaciju AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Okružnom sudu Bawa Luka da hitno, bez daqnjeg odlagawa, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povraćaj spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Bawa Luka da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa advokat Miqkan Pucar, podnio je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pristup sudu i zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-310/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Bawa Luka i Ministarstva unutrašwih poslova (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i Opštine Istočno Novo Sarajevo (u daqnjem tekstu: drugotuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 21. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. maja, a drugotuženi 12. aprila 2006. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju već je dostavio izjašnjenje drugotuženog. 4. Drugotuženi je 28. jula 2006. godine obavijestio Ustavni sud da je apelant 20. jula 2006. godine povukao tužbu u odnosu na drugotuženog. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i drugotuženog dostavljen je apelantu 12. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 30. oktobra 2001. godine podnio Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv prvotuženog zbog neosnovanog bogaćewa. Apelant je u tužbi naveo da je imao sjedište u sopstvenom poslovnom prostoru u Lukavici u kom je obavljao djelatnost sve do izbijawa ratnih dejstava kad mu je policija Republike Srpske zabranila rad, da je sva roba i oprema ostala u predmetnom poslovnom prostoru, te je tužena, bez pravnog osnova, stekla apelantovu imovinu pa je apelant tražio da mu tužena, u skladu sa članom 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), vrati robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214 ZOO-a na ime sticawa bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Apelant je na ročištu od 11. decembra 2002. godine proširio tužbu i na drugotuženog, te predložio da sud obaveže tužene da mu solidarno na ime sticawa bez osnova isplate iznos koji je naveden, kamate i troškove postupka. 8. Osnovni sud je donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrđeno da su tuženi odgovorni za naknadu štete koja je nastala apelantu zbog oduzimawa pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Stavom 2 iz reke međupresude konstatovano je da će do pravosnažnosti međupresude da se zastane sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživawa, te je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica i uvećawa imovine drugog lica bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, te je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova. Sud je, dalje, zakqučio da na konkretan slučaj treba da se primijeni opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371 ZOO-a, pa je, imajući u vidu da je sticanje bez osnova nastalo 1992. godine a tužba podnesena 30. oktobra 2001. godine, utvrdio da nije protekao rok zastarjelosti. Sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 9. Tuženi su protiv međupresude Osnovnog suda 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03. Apelant je podnescima od 4. decembra 2003. godine, 9. avgusta i 8. novembra 2004. godine, 3. februara, 18. aprila i 18. jula 2005. godine urgirao da se predmet uzme u rad i donese odluka povodom žalbe tuženih. Dopisom suda broj Su-1553/05 od 15. avgusta 2005. godine apelant je obaviješten da se predmet nalazi u radu, da je Okružni sud opterećen velikim brojem predmeta koji su neriješeni, da čini maksimalne napore na ažuriranju rada prema predmetima a da će odluka u konkretnom predmetu shodno ocjeni suda da bude donesena krajem tekuće godine. Međutim, Okružni sud ni nakon toga nije donio odluku povodom žalbe već je apelantu dostavio obavijest broj Pž-310/03 od 28. decembra 2005. godine kojom ga obavještava da je, postupajući u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 RS" broj 103/05 - u daqnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), prvostepeni spis Osnovnog suda u kom je donesena međupresuda protiv koje je izjavljena žalba, ustupio Pravobranilaštvu RS-a na daqnje postupanje. 10. Apelant je podneskom od 3. januara 2006. godine (a ne kako je pogrešno navedeno 2005. godine) obavijestio sud da pravni osnov u konkretnom predmetu nije naknada štete već neosnovano bogaćenje, da je u skladu sa članom 8 zakona koji je naveden tužba u konkretnom predmetu podnesena nakon 19. juna 2001. godine, te da shodno tom osnovu spis nije mogao da se dostavi Pravobranilaštvu niti je ono nadležno za odlučivanje. Okružni sud je dopisom broj Pž-310/03 od 8. februara 2006. godine obavijestio apelanta da je u svemu postupio shodno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, te da nije moguće da se nastavi postupak na način na koji je to predložio apelant u svom podnesku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da se zbog nepostupawa Okružnog suda u predmetu broj Pž-310/03 apelantu osporava pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu, te da prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a pozivanjem na odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete ima za rezultat povredu apelantovih prava iz člana II/3e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, smatra da na njegovo potraživanje ne može da se primijeni predmetni zakon jer apelantovo potraživanje ne proizilazi iz osnova materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, budući da je apelantu imovina oduzeta još u martu 1992. godine, te je osnov potraživawa sticanje bez osnova, te navodi da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio poslije datuma koji je označen u članu 8 istog zakona, te da stoga njegov predmet nije mogao da bude proslijeđen Pravobranilaštvu. Apelant, dalje, ističe da je članom 20 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete propisano da se naknada ratne štete vrši isplatom obveznica u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/04 - u daqnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), te da je Ustavni sud u svojoj Odluci AP 288/03 od 17. decembra 2005. godine zakqučio da je predmetnim zakonom narušen princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinca. Budući da apelantovo potraživanje treba da se smatra njegovom imovinom, to je postupanjem, odnosno nepostupanjem Okružnog suda apelant lišen prava na imovinu. Apelant konačno navodi da se povreda njegovog prava na pravično suđenje sastoji u tome što mu se osporava pravo na raspravljanje pred sudom, tj. pravo na pristup sudu, što se parnični postupak ne poštuje i što se vodi neopravdano dugo, te što se pogrešno primjenjuju propisi na apelantovu štetu, te predlaže da Ustavni sud obaveže Okružni sud da mu zbog štete koju trpi isplati iznos od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetu tog suda broj Pž-310/03 nije donesena presuda, budući da je predmet u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijeđen Pravobranilaštvu RS-a. Dalje se navodi da nisu postojane apelantove tvrdnje da se na konkretni predmet ne primjenjuje zakon koji je naveden, budući da je upravo prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj Ps-1497/01 od 13. maja 2003. godine apelantu dosuđena šteta, a tužba je podnesena u smislu člana 8 stav 2 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, da zakonska rješewa ne iskqučuju sudsku zaštitu, s obzirom na to da je članom 10 stav 4 predviđena mogućnost da se pokrene upravni spor u slučaju da se ne postigne sporazum, te s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu iscrpljene mogućnosti redovnog postupka pred sudovima, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Očitujući se na navode apelacije, drugotuženi ističe da nije jasno protiv kog akta je apelant izjavio apelaciju, budući da apelant nije u apelaciji označio presudu ili rješenje kojim je povrijeđeno neko njegovo pravo. S obzirom na to da je Okružni sud postupio u skladu sa važećim Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete, drugotuženi smatra da u konkretnom slučaju uopšte nije moglo da dođe do povrede apelantovih ustavnih prava. Dalje se ističe da je apelant imao pristup sudu, te da je shodno apelantovoj tužbi prvostepeni sud donio prvostepenu presudu protiv koje su žalbu izjavili tuženi, a ne apelant, te se stoga postavlja pitanje čiji su interesi ugroženi nedonošenjem odluke u žalbenom postupku. Predmetnim zakonom je regulisano dostavljanje spisa Pravobranilaštvu upravo radi iznalažewa mogućnosti pravične naknade što je i apelantov ciq, te stoga postupanjem suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Budući da se predmetni zakon primjenjuje na sve građane RS-a, drugotuženom nije jasno u čemu apelant vidi povredu prava na nediskriminaciju. Dalje se navodi da nije jasno u čemu apelant vidi odgovornost drugotuženog, budući da on nije ni postojao u vrijeme nastanka štete. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) "Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će da zakaže raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice ili izvedu novi dokazi ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, kao i kad ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da se održi rasprava pred drugostepenim sudom. Drugostepeni sud će da održi sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 456 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqwi postupak će da se provede shodno dosadašwim propisima. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupawa na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 362 do 364, čl. 369 do 373 i čl. 394 do 397 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35791, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, i 32/94) primjewivaće se odredbe čl. 217 do 220, 227 do 229 i 249 do 251 ovog zakona. Š...Ć" 15. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) "Član 1 Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima shodno čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4 Postupak za priznavanje prava koja su predviđena ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnawa (u daqnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5 Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta koja je nastala u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu, odnosno prava na "suđenje u razumnom roku" u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da Okružni sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema žalbe tuženih protiv presude prvostepenog suda nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nezavisno od proteka roka nije donio odluku o žalbama tuženih a što predstavlja preduslov da se okonča parnični postupak koji je pokrenut povodom apelantove tužbe radi neosnovanog bogaćewa na strani tuženih. 21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Dalje, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda, da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 22. Stoga je, imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu zbog toga što nije donesena odluka povodom žalbe tuženih, te samim tim što nije okončan parnični postupak koji je pokrenut povodom njegove tužbe, povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 25. Ustavni sud konstatuje da je apelant shodno odredbama ZPP-a Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog neosnovanog bogaćewa. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 26. Dalje, vezano za apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakom pravo da iznese pred sud bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zagarantovanog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije koje su obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu elemenat koji je sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna principa: (1) princip shodno kom građanska tužba obavezno može da se podnese sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 27. Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na pristup sudu može da bude predmet ograničewa od države, te da ograničewa koja su primijenjena ne smiju da ukinu ili umanje taj pristup pojedincima u smislu da je "sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za qudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Dalje, navedena ograničewa prava na pristup sudu neće da budu spojiva sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman ciq i ukoliko nema razumnog odnosa ravnomjernosti između korištenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari (vidi Evropski sud za qudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333). 28. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u apelantovom slučaju Okružni sud, pozivajući se na odredbe čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, cjelokupan spis proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje, smatrajući da apelantovo potraživanje potpada pod odredbu zakona koji je naveden. 29. Međutim, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i međupresudu Osnovnog suda broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine, nesporno je da apelantovo potraživanje nije nastalo u spornom periodu iz osnova naknade materijalne štete. Naime, iz presude koja je navedena proizilazi da je pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tuženih za apelantovu imovinu koja je oduzeta u martu 1992. godine član 210 ZOO-a, budući da je Osnovni sud naveo da je "u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica, a uvećawa imovine drugog i to sve bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, to je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova". Dalje, zakqučak da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi materijalne štete potvrđuje i činjenica da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371 ZOO-a, a ne trogodišwi rok zastare koji se računa za potraživawa iz osnova naknade štete. 30. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na način da se, pozivajući se na odredbe zakona koji je naveden, Okružni sud praktično proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o žalbi tuženih protiv presude koja je donesena u parničnom postupku koji je pokrenut povodom apelantove tužbe, premda apelantovo potraživanje nije nastalo u periodu koji tretira zakon koji je naveden (od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine), niti je pravni osnov institut naknade štete koji regulišu odredbe ZOO-a. Na taj način Okružni sud je onemogućio apelanta u ostvarivanju prava na pristup sudu što predstavlja njegovo pravo da o njegovom tužbenom zahtjevu sud koji je nadležan donese konačnu odluku u djelotvornom sudskom postupku. Ovo, naročito imajući u vidu da mogućnost podnošewa zahtjeva radi odlučivawa o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude djelotvorno odlučeno, ne ispuwava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 24/00 od 31. avgusta 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/02). 31. Dakle, proizvoqna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na apelantov slučaj i prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a, premda za to nisu postojali uslovi, predstavlja povredu apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Dalje, vezano za apelantove navode o neprimjerenoj dužini trajawa predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant 30. oktobra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi neosnovanog bogaćewa, te da je taj sud donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrdio da su tuženi odgovorni za naknadu štete koja je nastala apelantu zbog oduzimawa pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Protiv presude koja je navedena tuženi su 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03, o kojoj sud bez obzira na protek vremena od preko četiri godine do danas nije odlučio. 33. U pogledu navoda drugotuženog da su žalbu izjavili tuženi a ne apelant, te da iz tog razloga treba odbiti apelaciju kao neosnovanu, Ustavni sud smatra da ta okolnost ne može da utiče na rješenje konkretne stvari, budući da se odlučivanje o žalbi tuženih pojavquje kao preduslov okončawa postupka povodom apelantove tužbe, odnosno donošewa konačne odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tuženi, u skladu sa članom 210 ZOO-a, vrate robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214 ZOO-a na ime sticawa bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. 34. Dalje, Ustavni sud konstatuje da okolnost da je Okružni sud dopisom od 28. decembra 2005. godine obavijestio apelanta da je spis u skladu sa čl. 4 i 5 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje ukazuje da sud u periodu dužem od dvije godine, nezavisno od činjenice da je apelant više puta urgirao da se predmet uzme u rad (u šest navrata prije stupawa na snagu Zakona) nije odlučio o žalbi koja je izjavljena. Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud prema odredbi novog ZPP-a odluku o žalbi trebao da donese u roku od dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, odnosno rasprave, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća, odnosno održavawa rasprave). Dakle, i pod pretpostavkom da se odredbe predmetnog zakona odnose na apelantov slučaj nepreduzimanjem nikakvih radwi Okružnog suda povodom žalbi tuženih u periodu dužem od dvije godine, došlo je do kršewa apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. 35. Dalje, upravo je proizvoqna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete imala za posljedicu da nadležni sudovi još uvijek nisu donijeli konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, jer o žalbi koja je izjavljena 17. juna 2003. godine (dakle prije skoro četiri i po godine), o kojoj je odluka trebala da bude donesena znatno prije, 29. novembra 2005. godine kad je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete, još uvijek nije odlučeno iz čega proizilazi da je postupanje Okružnog suda, a ne apelanta, iskqučivi razlog kršewa apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 36. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno da se razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00KM zbog nepostupawa Okružnog suda. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu zbog kršewa ustavnih prava. 38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoqna satisfakcija apelantu za utvrđeno kršenje ustavnih prava. VIII. Zakqučak 39. Postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je sud koji je nadležan proizvoqnom primjenom prava, premda za to nisu postojali zakonom propisani uslovi, spis proslijedio drugom organu na odlučivanje i kad nije u razumnom roku odlučio o žalbi koja je izjavljena. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 430/06, rješavajući apelaciju AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da hitno, bez daljnjeg odlaganja, od Pravobranilaštva Republike Srpske zatraži povrat spisa, te okonča postupak u predmetu broj Pž-310/03 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu Banja Luka da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. AMG "Eurocentar" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa advokat Miljkan Pucar, podnio je 23. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pristup sudu i nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-310/03. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma, Republičke direkcije robnih rezervi Banja Luka i Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 21. marta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. maja, a drugotuženi 12. aprila 2006. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju već je dostavio izjašnjenje drugotuženog. 4. Drugotuženi je 28. jula 2006. godine obavijestio Ustavni sud da je apelant 20. jula 2006. godine povukao tužbu u odnosu na drugotuženog. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i drugotuženog dostavljen je apelantu 12. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 30. oktobra 2001. godine podnio Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv prvotuženog zbog neosnovanog bogaćenja. Apelant je u tužbi naveo da je imao sjedište u vlastitom poslovnom prostoru u Lukavici u kojem je obavljao djelatnost sve do izbijanja ratnih dejstava kada mu je policija Republike Srpske zabranila rad, da je sva roba i oprema ostala u predmetnom poslovnom prostoru, te je tužena, bez pravnog osnova, stekla apelantovu imovinu pa je apelant tražio da mu tužena, u skladu sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), vrati robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214. ZOO-a na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Apelant je na ročištu od 11. decembra 2002. godine proširio tužbu i na drugotuženog, te predložio da sud obaveže tužene da mu solidarno na ime stjecanja bez osnova isplate navedeni iznos, kamate i troškove postupka. 8. Osnovni sud je donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrđeno da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Stavom 2. izreke međupresude konstatirano je da će se do pravosnažnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarjelosti potraživanja, te je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica i uvećanja imovine drugog lica bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, te je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova. Sud je, nadalje, zaključio da se na konkretan slučaj treba primijeniti opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO-a, pa je, imajući u vidu da je stjecanje bez osnova nastalo 1992. godine a tužba podnesena 30. oktobra 2001. godine, utvrdio da nije protekao rok zastarjelosti. Sud je, nadalje, naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 9. Tuženi su protiv međupresude Osnovnog suda 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03. Apelant je podnescima od 4. decembra 2003. godine, 9. augusta i 8. novembra 2004. godine, 3. februara, 18. aprila i 18. jula 2005. godine urgirao uzimanje predmeta u rad i donošenje odluke povodom žalbe tuženih. Dopisom suda broj Su-1553/05 od 15. augusta 2005. godine apelant je obaviješten da se predmet nalazi u radu, da je Okružni sud opterećen velikim brojem neriješenih predmeta, da čini maksimalne napore na ažuriranju rada prema predmetima a da će odluka u konkretnom predmetu prema ocjeni suda biti donesena krajem tekuće godine. Međutim, Okružni sud ni nakon toga nije donio odluku povodom žalbe već je apelantu dostavio obavijest broj Pž-310/03 od 28. decembra 2005. godine kojom ga obavještava da je, postupajući u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 103/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), prvostepeni spis Osnovnog suda u kojem je donesena međupresuda protiv koje je izjavljena žalba, ustupio Pravobranilaštvu RS-a na daljnje postupanje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 10. Apelant je podneskom od 3. januara 2006. godine (a ne kako je pogrešno navedeno 2005. godine) obavijestio sud da pravni osnov u konkretnom predmetu nije naknada štete već neosnovano bogaćenje, da je u skladu sa članom 8. navedenog zakona tužba u konkretnom predmetu podnesena nakon 19. juna 2001. godine, te da se prema tom osnovu spis nije mogao dostaviti Pravobranilaštvu niti je ono nadležno za odlučivanje. Okružni sud je dopisom broj Pž-310/03 od 8. februara 2006. godine obavijestio apelanta da je u svemu postupio prema Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete, te da nije moguće nastaviti postupak na način na koji je to predložio apelant u svom podnesku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da se zbog nepostupanja Okružnog suda u predmetu broj Pž-310/03 apelantu osporava pravo raspravljanja, odnosno pristupa sudu, te da prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a pozivanjem na odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete ima za rezultat povredu apelantovih prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, smatra da se na njegovo potraživanje ne može primijeniti predmetni zakon jer apelantovo potraživanje ne proizlazi iz osnova materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, budući da je apelantu imovina oduzeta još u martu 1992. godine, te je osnov potraživanja stjecanje bez osnova, te navodi da je apelant tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio poslije datuma označenog u članu 8. istog zakona, te da stoga njegov predmet nije mogao biti proslijeđen Pravobranilaštvu. Apelant, nadalje, ističe da je članom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete propisano da se naknada ratne štete vrši isplatom obveznica u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 63/04 - u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), te da je Ustavni sud u svojoj Odluci AP 288/03 od 17. decembra 2005. godine zaključio da je predmetnim zakonom narušen princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinca. Budući da se apelantovo potraživanje treba smatrati njegovom imovinom, to je postupanjem, odnosno nepostupanjem Okružnog suda apelant lišen prava na imovinu. Apelant konačno navodi da se povreda njegovog prava na pravično suđenje sastoji u tome što mu se osporava pravo na raspravljanje pred sudom, tj. pravo na pristup sudu, što se parnični postupak ne poštuje i što se vodi neopravdano dugo, te što se pogrešno primjenjuju propisi na apelantovu štetu, te predlaže da Ustavni sud obaveže Okružni sud da mu zbog štete koju trpi isplati iznos od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetu tog suda broj Pž-310/03 nije donesena presuda, budući da je predmet u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijeđen Pravobranilaštvu RS-a. Nadalje se navodi da nisu postojane apelantove tvrdnje da se na konkretni predmet ne primjenjuje navedeni zakon, budući da je upravo prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj Ps-1497/01 od 13. maja 2003. godine apelantu dosuđena šteta, a tužba je podnesena u smislu člana 8. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, da zakonska rješenja ne isključuju sudsku zaštitu, s obzirom na to da je članom 10. stav 4. predviđena mogućnost pokretanja upravnog spora u slučaju nepostizanja sporazuma, te s obzirom na to da u konkretnom slučaju nisu iscrpljene mogućnosti redovnog postupka pred sudovima, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Očitujući se na navode apelacije, drugotuženi ističe da nije jasno protiv kojeg akta je apelant izjavio apelaciju, budući da apelant nije u apelaciji označio presudu ili rješenje kojim je povrijeđeno neko njegovo pravo. S obzirom na to da je Okružni sud postupio u skladu sa važećim Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete, drugotuženi smatra da u konkretnom slučaju uopće nije moglo doći do povrede apelantovih ustavnih prava. Nadalje se ističe da je apelant imao pristup sudu, te da je prema apelantovoj tužbi prvostepeni sud donio prvostepenu presudu protiv koje su žalbu izjavili tuženi, a ne apelant, te se stoga postavlja pitanje čiji su interesi ugroženi nedonošenjem odluke u žalbenom postupku. Predmetnim zakonom je regulirano dostavljanje spisa Pravobranilaštvu upravo radi iznalaženja mogućnosti pravične naknade što je i apelantov cilj, te stoga postupanjem suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Budući da se predmetni zakon primjenjuje na sve građane RS-a, drugotuženom nije jasno u čemu apelant vidi povredu prava na nediskriminaciju. Nadalje se navodi da nije jasno u čemu apelant vidi odgovornost drugotuženog, budući da on nije ni postojao u vrijeme nastanka štete. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 456. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35791, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94, i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona. Š...Ć" 15. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) "Član 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem izvansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, odnosno prava na "suđenje u razumnom roku" u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Okružni sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema žalbe tuženih protiv presude prvostepenog suda nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno neovisno o proteku roka nije donio odluku o žalbama tuženih a što predstavlja preduvjet za okončanje parničnog postupka pokrenutog povodom apelantove tužbe radi neosnovanog bogaćenja na strani tuženih. 21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog dužine trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Nadalje, Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda, da je dužnost države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 22. Stoga je, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke povodom žalbe tuženih, te samim tim neokončanjem parničnog postupka pokrenutog povodom njegove tužbe, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 25. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama ZPP-a Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog neosnovanog bogaćenja. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku, s obzirom na to da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja apelantovu imovinu. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 26. Nadalje, vezano za apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo iznijeti pred sud bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 27. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pristup sudu može biti predmet ograničenja od države, te da primijenjena ograničenja ne smiju ukinuti ili umanjiti taj pristup pojedincima u smislu da je "sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, navedena ograničenja prava na pristup sudu neće biti spojiva sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne slijede legitiman cilj i ukoliko nema razumnog odnosa ravnomjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333). 28. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju Okružni sud, pozivajući se na odredbe čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, cjelokupan spis proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje, smatrajući da apelantovo potraživanje potpada pod odredbu navedenog zakona. 29. Međutim, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i međupresudu Osnovnog suda broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine, nesporno je da apelantovo potraživanje nije nastalo u spornom periodu iz osnova naknade materijalne štete. Naime, iz navedene presude proizlazi da je pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tuženih za apelantovu imovinu oduzetu u martu 1992. godine član 210. ZOO-a, budući da je Osnovni sud naveo da je "u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine jednog lica, a uvećanja imovine drugog i to sve bez pravnog osnova koji bi opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine, to je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova". Nadalje, zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi materijalne štete potvrđuje i činjenica da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO-a, a ne trogodišnji rok zastare koji se računa za potraživanja iz osnova naknade štete. 30. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u konkretnom slučaju Okružni sud arbitrarno primijenio odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na način da se, pozivajući se na odredbe navedenog zakona, Okružni sud praktično proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o žalbi tuženih protiv presude donesene u parničnom postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe, premda apelantovo potraživanje nije nastalo u periodu koji tretira navedeni zakon (od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine), niti je pravni osnov institut naknade štete koji reguliraju odredbe ZOO-a. Na taj način Okružni sud je onemogućio apelanta u ostvarivanju prava na pristup sudu što predstavlja njegovo pravo da o njegovom tužbenom zahtjevu nadležni sud donese konačnu odluku u djelotvornom sudskom postupku. Ovo, naročito imajući u vidu da mogućnost podnošenja zahtjeva radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude djelotvorno odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 1/02). 31. Dakle, proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete na apelantov slučaj i prosljeđivanje predmeta Pravobranilaštvu RS-a, premda za to nisu postojali uvjeti, predstavlja povredu apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Nadalje, vezano za apelantove navode o neprimjerenoj dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant 30. oktobra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja, te da je taj sud donio međupresudu broj PS-1497/01 od 13. maja 2003. godine kojom je utvrdio da su tuženi odgovorni za naknadu štete nastale apelantu zbog oduzimanja pokretnih stvari u martu 1992. godine iz apelantovog poslovnog prostora. Protiv navedene presude tuženi su 17. juna 2003. godine izjavili žalbu Okružnom sudu koja je zavedena pod poslovnim brojem Pž-310/03, o kojoj sud bez obzira na protek vremena od preko četiri godine do danas nije odlučio. 33. U pogledu navoda drugotuženog da su žalbu izjavili tuženi a ne apelant, te da iz tog razloga treba odbiti apelaciju kao neosnovanu, Ustavni sud smatra da ta okolnost ne može utjecati na rješenje konkretne stvari, budući da se odlučivanje o žalbi tuženih pojavljuje kao preduvjet okončanja postupka povodom apelantove tužbe, odnosno donošenja konačne odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu da mu tuženi, u skladu sa članom 210. ZOO-a, vrate robu, odnosno da sud obaveže tužene da mu u smislu člana 214. ZOO-a na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 17.540.789,00 KM sa zakonskom kamatom, računajući od 11. aprila 1992. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka. 34. Nadalje, Ustavni sud konstatira da okolnost da je Okružni sud dopisom od 28. decembra 2005. godine obavijestio apelanta da je spis u skladu sa čl. 4. i 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete proslijedio Pravobranilaštvu RS-a na nadležno rješavanje ukazuje da sud u periodu dužem od dvije godine, neovisno o činjenici da je apelant više puta urgirao uzimanje predmeta u rad (u šest navrata prije stupanja na snagu Zakona) nije odlučio o izjavljenoj žalbi. Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud prema odredbi novog ZPP-a odluku o žalbi trebao donijeti u roku od dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, odnosno rasprave, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća, odnosno održavanja rasprave). Dakle, i pod pretpostavkom da se odredbe predmetnog zakona odnose na apelantov slučaj nepreduzimanjem nikakvih radnji Okružnog suda povodom žalbi tuženih u periodu dužem od dvije godine, došlo je do kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku. 35. Nadalje, upravo je proizvoljna primjena Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete imala za posljedicu da nadležni sudovi još uvijek nisu donijeli konačnu odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, jer o žalbi izjavljenoj 17. juna 2003. godine (dakle prije skoro četiri i po godine), o kojoj je odluka trebala biti donesena znatno prije, 29. novembra 2005. godine kada je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete, još uvijek nije odlučeno iz čega proizlazi da je postupanje Okružnog suda, a ne apelanta, isključivi razlog kršenja apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 36. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00KM zbog nepostupanja Okružnog suda. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu zbog kršenja ustavnih prava. 38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantu za utvrđeno kršenje ustavnih prava. VIII. Zaključak 39. Postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je nadležni sud proizvoljnom primjenom prava, premda za to nisu postojali zakonom propisani uvjeti, spis proslijedio drugom organu na odlučivanje i kada nije u razumnom roku odlučio o izjavljenoj žalbi. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 431/06, rješavajući apelaciju Nenada Ješića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Nenada Ješića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Ješića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-003173 od 24. rujna 2007. godine i Rješenja Federalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nenad Ješić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Senija Poropat, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 27. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnome roku pred Federalnim povjerenstvom za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo). Apelant je 17. rujna i 15. listopada 2007. godine dopunio apelaciju tako što ju je podnio i protiv Rješenja Federalnog povjerenstva broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine i Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-003-173 od 24. rujna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog povjerenstva i Općinskog suda je zatražena 31. svibnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju, a od Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo) 29. lipnja i 6. rujna 2007. godine. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 12. lipnja 2006. godine, Federalno povjerenstvo 13. lipnja 2006. godine, a Kantonalno povjerenstvo 17. srpnja 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda Kantonalno je povjerenstvo 14. rujna 2007. godine dostavilo na uvid kompletan spis predmeta broj 13-04-34-Ž-4021/00. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 6. rujna 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelant se 2. veljače 2000. godine obratio TP "Marketi" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: poslodavac) zahtjevom za uspostavom radno-pravnog statusa sukladno članku 143. stavak 2. Zakona o radu. Apelant uz zahtjev nije priložio niti jedan dokument, ali je zatražio da se sva obavještenja šalju njegovoj odvjetnici Seniji Poropat. Budući poslodavac nije donio odluku o njegovome zahtjevu, apelant mu je 15. svibnja 2000. godine uputio prigovor zbog nedonošenja odluke. Apelant je u prigovoru naveo, između ostaloga, da su i on i njegova supruga neuposleni pa nemaju novca za pribavljanje potvrda koje mu je poslodavac tražio, dok se podaci o njegovome radnome stažu nalaze kod poslodavca i u upravnim tijelima. Naveo je da je bio uposlenik kod poslodavca na dan 31. prosinca 1991. godine na radnome mjestu vozača i to od kolovoza 1979. godine do travnja 1992. i da je od 1992. godine do konca 1995. godine živio u svojoj kući u Mrkovićima i da nije bio uposlen, a da je nakon potpisivanja Dejtonskoga sporazuma, kao i većina srpskoga stanovništva iz reintegriranih dijelova Sarajeva, otišao u izbjeglištvo, prvobitno u Sokolac, a potom u Vlasenicu, gdje se nalazio i u vrijeme podnošenja prigovora. Naveo je da sve vrijeme nije bio uposlen, o čemu kao dokaz prilaže potvrdu s biroa za upošljavanje (koja se ne nalazi u dokumentaciji koju je priložio Ustavnom sudu). Apelant je ponovio zahtjev o tomu da se odluka o njegovome prigovoru i sva obavještenja dostavljaju njegovoj odvjetnici Seniji Poropat. 7. Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. rujna 2000. godine prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo tužbom od 15. travnja 2000. godine protiv poslodavca radi uspostave radno-pravnog statusa. Istim je rješenjem odlučeno da će se nakon pravomoćnosti rješenja spis ustupiti Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu. Cijeli je spis, prema obavještenju Općinskog suda, 29. prosinca 2000. godine ustupljen na mjerodavno postupanje Kantonalnom povjerenstvu. 8. Rješenjem Kantonalnog povjerenstva broj 13-04-34-Ž- 4021/00 od 13. travnja 2004. godine prihvaćeno je da se apelantova tužba podnesena Općinskom sudu smatra prizivom kojim se traži ponovna uspostava radno-pravnog statusa prema članku 143. Zakona o radu. Apelantov je priziv odbijen kao neutemeljen. Kantonalno je povjerenstvo, između ostaloga, svoju odluku obrazložilo konstatacijom da se apelant nije u zakonskome roku obraćao Kantonalnom povjerenstvu, ali da je Kantonalno povjerenstvo tužbu koju je apelant podnio 29. lipnja 2000. godine protiv poslodavca zbog toga što poslodavac nije odlučivao o njegovome zahtjevu za uspostavom radno-pravnog statusa, koju mu je dostavio Općinski sud, tretirao kao priziv izjavljen Kantonalnom povjerenstvu. Međutim, budući u sudskom spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza na temelju kojih bi Kantonalno povjerenstvo moglo ustvrditi da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. prosinca 1991. godine i da u međuvremenu nije zasnivao radni odnos kod drugoga poslodavca, kojima bi bilo dokazano da apelant ispunjava uvjete propisane člankom 143. Zakona o radu, Kantonalno je povjerenstvo apelantov priziv odbilo kao neutemeljen. 9. Protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva apelant je 14. srpnja 2004. godine izjavio priziv Federalnom povjerenstvu. U prizivu je, između ostaloga, naveo da Kantonalno povjerenstvo nije provelo nikakav postupak pri donošenju svoje odluke, "a moglo je relevantne činjenice tražiti od poslodavca i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje i PIO RS-a, a i od samog podnositelja priziva". Š...Ć "Zbog toga", naveo je dalje apelant, "uz ovaj priziv dostavljam i dokaze - list ing PIO-a i uvjerenje Zavoda za upošljavanje RS-a, Biro V, od 9. veljače 2004. godine u kojim je navedeno da sam se redovito javljao na biro". 10. Federalno je povjerenstvo svojim aktom broj 03-34-1353/04 od 7. ožujka 2005. godine, nakon što je ustvrdilo da u spisu koji mu je dostavljen u predmetu apelantovog priziva nedostaju određeni dokazi, pozvalo apelanta da mu u roku od osam dana od dana prijama ovog pismena dostavi valjane dokaze i to zahtjev poslodavcu s nadnevkom dostave i prijamnim pečatom poslodavca, povratnicom, dostavnicom, potvrdom o prijemu, otpremi pošiljke, ili, ukoliko se neposredno obratio poslodavcu, potvrdu ili službenu zabilješku poslodavca s nadnevkom neposrednoga obraćanja i dokaz da u razdoblju do podnošenja zahtjeva za ponovnom uspostavom radno-pravnog statusa nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca (ovjerenu presliku radne knjižice, list ing ili potvrdu Zavoda za PIO RS, ovjerenu izjavu, te ostala pismena iz mjesta prebivališta-boravišta u zakonom tretiranom razdoblju), s napomenom: "Molimo da nam dostavite isključivo tražene dokumente". Apelant je 15. ožujka 2005. godine postupio prema zahtjevu i Federalnom povjerenstvu dostavio ovjerenu presliku radne knjižice, uvjerenje Fonda za penzijsko i invalidsko 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/08 osiguranje RS-a od 14. ožujka 2005. godine, presliku prijave-zahtjeva za reguliranjem radno-pravnog statusa od 2. veljače 2000. godine (iako u apelantovom podnesku piše nadnevak 2. ožujak 1999. godine, što je vjerojatno greška), presliku potvrde prijave na biro rada, ovjerenu izjavu da nije zasnivao radni odnos u tijeku i nakon rata. 11. Federalno je povjerenstvo Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine, odlučujući o apelantovom prizivu protiv Rješenja Kantonalnog povjerenstva broj 13-04-Ž-4021/00 od 13. travnja 2004. godine, poništilo navedeno rješenje u cijelosti. Tuženom je naloženo da apelantu sukladno članku 143. Zakona o radu, ukoliko se za potrebe tuženoga kao poslodavca apelantu ne produlji radni odnos, regulira radno-pravni sta tus i to od dana podnošenja zahtjeva do 5. svibnja 2000. godine. 12. U obrazloženju rješenja je, između ostaloga, navedeno da Kantonalno povjerenstvo nije bilo u mogućnosti da "obzirom na tada dostavljenu dokumentaciju, pravilno i potpuno ustvrdi činjenično stanje, te je iz tih razloga donijelo pobijano rješenje u kojemu je priziv, apelantov zahtjev, odbilo kao neutemeljen". Federalno je povjerenstvo, razmatrajući dokaze koje je apelant dostavio uz priziv, ustvrdila da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu za reguliranje radno-pravnog statusa. U pouci o pravnome lijeku je napisano da protiv tog rješenja nezadovoljna stranka može pokrenuti spor pred mjerodavnim sudom u roku od 30 dana od dana prijama rješenja. 13. Punomoćnica apelanta kao tužitelja je 24. kolovoza 2007. godine dostavila Općinskom sudu podnesak broj PR-376/00 kojim je obavijestila sud da je Federalno povjerenstvo donijelo Rješenje broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine kojim je poslodavcu naloženo da na temelju odredaba članka 143. Zakona o radu regulira apelantov radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva do 5. svibnja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produlji radni odnos. Nadalje je navela da poslodavac do danas nije donio nikakvu odluku, nije uplatio doprinose, a nije mu isplatio ni naknadu za čekanje ni otpremninu u visini od 1.139,59 KM, budući ima preko 12 godina radnoga staža. Apelant je u istome podnesku naveo da pobija rješenje Federalnog povjerenstva "u dijelu kojim je naloženo da se regulira radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva, pa preinačavam svoj tužbeni zahtjev i predlažem da sud donese presudu da se nalaže tuženom da tužitelju uplati zakonske doprinose i isplati naknadu za čekanje počevši od 1. siječnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine, u iznosu ustvrđenom svojim aktom ili u iznosu od 832,00 KM, te da mu isplati otpremninu u iznosu od 1.139,59 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama od 6. svibnja 2000. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnoga postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja." 14. Podnesak punomoćnice apelanta kao tužitelja sa istim tekstom apelantova je punomoćnica ponovno 29. kolovoza 2007. godine dostavila Općinskom sudu. 15. Apelantova je punomoćnica 12. rujna 2007. godine Općinskom sudu dostavila prijedlog za dozvolom izvršenja pljenidbom i prijenosom radi naplate novčanih sredstava na računu izvršenika (poslodavca) radi namirenja novčane tražbine od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. svibnja 2000. godine do isplate i odmjerenim troškovima izvršnoga postupka. Apelant je prijedlog obrazložio navodima da je na temelju djelomično izvršnog Rješenja Federalnog povjerenstva broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine izvršenik bio obvezan regulirati tražitelju izvršenja radno-pravni sta tus na temelju članka 143. Zakona o radu. Naveo je da izvršenik do danas nije izvršio navedeno rješenje, tj. nije isplatio otpremninu tražitelju izvršenja, nije uspostavio radno-pravni odnos, nije uplatio doprinose do 6. svibnja 2000. godine niti ustvrdio prestanak radnoga odnosa po sili zakona. 16. Zaključkom Općinskog suda broj 065-0-I-07-003173 od 24. rujna 2007. godine naloženo je apelantovoj punomoćnici u izvršnom postupku pokrenutom 24. kolovoza 2007. godine da u roku od osam dana od dana prijama zaključka dostavi sudu četiri primjerka ispravljenoga i dopunjenoga prijedloga za izvršenjem, tako što će točno označiti potraživanje sukladno izvršnoj ispravi, točno označiti predmet i sredstvo izvršenja sukladno članku 209. Zakona o izvršnome postupku, te dostaviti izvršnu ispravu, orig i - nal ili ovjerenu presliku, s potvrdom izvršnosti, uz upozorenje da će, u oprečnome, prijedlog za izvršenjem biti odbačen kao neuredan. 17. Apelantova je punomoćnica 3. listopada 2007. godine dostavila Općinskom sudu "podnesak tužitelja ispravka podneska od 24. kolovoza 2007. godine" u kojemu je izvršena ispravka adrese tuženoga i ponovljen sadržaj podneska od 24. kolovoza 2007. godine. Istog je dana apelantova punomoćnica Općinskom sudu dostavila i "podnesak tražitelja izvršenja" u kojemu obavještava Općinski sud da ne može postupiti prema zaključku suda od 24. rujna 2007. godine, te obavještava sud da je protiv izvršne isprave podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu broj PR-376/00 kojom pobija dio rješenja Federalnog povjerenstva koji se odnosi na razdoblje priznavanja radnoga staža, uplatu doprinosa i isplatu naknade za čekanje. Kao dokaz apelantova je punomoćnica priložila podnesak tužitelja-tražitelja izvršenja od 24. kolovoza 2007. godine i ispravku od 3. listopada 2007. godine. Nadalje je apelantova punomoćnica navela da je rješenje Federalnog povjerenstva zbog toga djelomično izvršno pa je kao takvo i naznačeno u prijedlogu za izvršenjem od 12. rujna 2007. godine. Povjerenstvo za implementaciju članka 143. Zakona o radu ne daje potvrdu o izvršnosti već daje presliku dostavnice iz koje je vidljivo da je izvršenik primio rješenje 14. travnja 2005. godine. Stoga, apelantova punomoćnica sudu u prilogu dostavlja prijedlog za izvršenjem od 12. rujna 2007. godine koji joj je Općinski sud vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. U apelaciji podnesenoj 27. veljače 2006. godine apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u neprimjerenoj duljini postupka za donošenje odluke Federalnog povjerenstva prema prizivu protiv odluke Kantonalnog povjerenstva od 13. travnja 2004. godine, te Općinskog suda "kojemu je podnio zahtjev za nastavkom postupka". U dopuni apelacije od 17. rujna 2007. godine, koja je naslovljena kao "Apelantovo izjašnjenje na odgovor Kantonalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu od 17. srpnja 2007. godine", apelant je, u odnosu na navod Kantonalnog povjerenstva da mu je otpravak rješenja Federalnog povjerenstva poslalo 5. travnja 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu, koji je vraćen s oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. travnja 2005. godine), istaknuo da ga je za sve vrijeme postupka zastupala odvjetnica Senija Poropat koja je pisala podneske i svugdje je navedena Kotromanićeva broj 5 kao adresa odvjetničkog ureda i njegova adresa Mrkovići do broja 45, tako da je to očita greška Kantonalnog povjerenstva. Istaknuo je da je zbog greške Kantonalnog povjerenstva, odluke Federalnog povjerenstva, ponašanja poslodavca koji nije postupio prema odluci Federalnog povjerenstva, zbog čega je morao nastaviti postupak pred Općinskim sudom, trpio i nematerijalnu štetu, pa je predložio da Ustavni sud njegovu apelaciju usvoji, stvar riješi meritorno, te obveže poslodavca da mu uplati sve doprinose za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 5. svibnja 2000. godine, isplati naknadu plaća i otpremninu, troškove postupka, sve u iznosima navedenim u dopuni apelacije, te iznos od 7.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nepravodobnog rješavanja i nepravodobne dostave rješenja Federalnog povjerenstva. U dopuni apelacije od 15. listopada 2007. godine apelant je ponovio da je Federalno povjerenstvo donijelo rješenje kojim je njegov priziv usvojen, a rješenje Kantonalnog povjerenstva poništeno u cijelosti, te poslodavcu naloženo da apelantu regulira radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva do 5. svibnja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca imenovanom ne produlji radni odnos. Povredu prava na pravično suđenje u odnosu na neprimjerenu duljinu postupka apelant je obrazložio i činjenicom da mu je rješenje Federalnog povjerenstva, koje je doneseno 17. ožujka 2005. godine, poslano poštom 31. srpnja 2007. godine. Naveo je da je od Općinskog suda zatražio izvršenje na temelju rješenja Federalnog povjerenstva u odnosu na dio koji ne pobija u postupku pred Općinskim sudom. Apelant je prigovorio na postupak Općinskog suda koji je zaključkom od 24. rujna njegovoj punomoćnici naložio da u ostavljenom roku ispravi i dopuni prijedlog za izvršenjem, pod prijetnjom da će u oprečnom prijedlog za izvršenjem biti odbačen kao neuredan, te da protiv tog zaključka nije dopušten pravni lijek. Također, smatra da mu je ovakvim odlukama povjerenstava za provedbu članka 143. Zakona o radu i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer pored činjenice da su odugovlačili postupke, nisu pravilno primijenili ni Zakon o parničnome postupku, Zakon o izvršnome postupku, a ni Zakon o radu, jer mu je radno-pravni sta tus trebao biti ponovno uspostavljen za razdoblje od 1. siječnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine, ukoliko poslodavac za njegovim radom više nije imao potrebu. Smatra da se radi o jednostavnom postupku iz radnog odnosa. Apelant smatra da sud mora poznavati pravo i izvršavati i ovakve odluke/izvršne isprave, koje nisu potpuno određene, ali su odredive. Zbog toga traži, pored isplate otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 7. svibnja 2000. godine do isplate, uplatu svih zakonskih doprinosa od 1. siječnja 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine, priznanje radnoga staža, isplatu naknade za čekanje u ukupnom iznosu od 832,00 KM, isplatu troškova postupka u iznosu od 1.393,00 KM i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 19. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u predmetu broj PR-376/00 cijeli spis 29. prosinca 2000. godine ustupio na mjerodavno postupanje Kantonalnom povjerenstvu. 20. Federalno povjerenstvo ističe da je 17. ožujka 2005. godine riješilo apelantov priziv i 18. ožujka 2005. godine kompletan spis dostavilo mjerodavnom Kantonalnom povjerenstvu čija je zadaća bila da pravodobno dostavi rješenje zainteresiranim strankama i kod sebe zadrži predmet. 21. Kantonalno povjerenstvo u svom odgovoru navodi da je apelantovu tužbu ocijenilo kao priziv u smislu članka 143. Zakona o radu, te nakon uvida u sudski spis ustvrdilo da apelant nije ponudio dokaze o ispunjavanju uvjeta za ostvarivanjem prava iz članka 143. Zakona o radu. Iz tih razloga doneseno je rješenje kojim se apelantov priziv odbija kao neutemeljen. Apelant je podnio priziv protiv prvostupanjskoga rješenja Kantonalnog povjerenstva i priložio relevantnu dokumentaciju na temelju koje je Federalno povjerenstvo usvojilo priziv kao utemeljen i u cijelosti poništilo prvostupanjsko rješenje. Nakon toga, Federalno je povjerenstvo 18. ožujka 2005. godine dostavilo spis Kantonalnom povjerenstvu radi dostave rješenja apelantu i tuženom poslodavcu. Kantonalno je povjerenstvo 5. travnja 2005. godine putem pošte uputilo apelantu rješenje na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnom povjerenstvu uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. travnja 2005. godine). Kantonalno povjerenstvo konstatira da je neprijeporna činjenica da su postupci u kojima se odlučuje iz radnoga odnosa žurni, ali se pri tomu posebice treba cijeniti okolnost da je Kantonalno povjerenstvo odlučivalo o 14.500 predmeta (uključujući provedbu svih procesnih radnji, kao što su pozivi za dopunu zahtjeva - priziva, otpremanje priziva, ustvrđivanje pravnoga sljedništva poslodavca, provjera adrese žalitelja radi uredne komunikacije, kao i odlučivanje u ponovljenim postupcima po prizivima i sl.). Također, povjerenstva su formirana sukladno članku 143. Zakona o radu i nisu upravna tijela, nego predstavljaju, i jesu, sui generis, tijelo koje u svom radu primjenjuje Zakon o radu, tj. odlučuje o određenom pravu iz domena radnih odnosa. O navedenome karakteru povjerenstvo i Vrhovni sud Federacije BiH su zauzeli stav ocjenjujući da odluke povjerenstava nemaju karakter upravnoga akta i ne podliježu preispitivanju u upravnome postupku, nego u parničnome postupku pred mjerodavnim sudom. Kantonalno povjerenstvo smatra da u konkretnome slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99), stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona ako poslodavac, prije isteka ovoga roka, uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Š...Ć (6) Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena." 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), stupio na snagu 7. rujna 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 50. U članku 143. stavak 4. mijenja se i glasi: Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se ustvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Iza stavka 4. dodaje se stavak 5. koji glasi: Otpremnina iz stavka 4. ovoga članka isplaćuje se uposleniku za ukupan staž osiguranja, a ustvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stavka 4. ovoga članka pomnoži s koeficijentom, i to za: staž osiguranja.................. koeficijent - do 5 godina ....................... ,33 - od 5 do 10 godina................... 2,00 - od 10 do 20 godina.................. 2,66 - preko 20 godina.................... 3,00. Š...Ć Članak 51. Iza članka 143. dodaju se novi čl. 143a, 143b. i 143c, koji glase: Članak 143a. Uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je ustvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona podnijeti priziv kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo), koju formira kantonalni ministar mjerodavan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar). O prizivima izjavljenim protiv rješenja kantonalnog povjerenstva rješava Federalno povjerenstvo za provedbu članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo), koju obrazuje federalni ministar. U slučaju da Kantonalno povjerenstvo ne izvršava funkciju radi koje je formirano, Federalno će povjerenstvo preuzeti mjerodavnosti kantonalnog povjerenstva. Ako je pred mjerodavnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na mjerodavno postupanje kantonalnom povjerenstvu i donijeti odluku o prekidu postupka. Članak 143c. Federalno, odnosno Kantonalno povjerenstvo može: 1. saslušati uposlenika, poslodavca i njihove zastupnike; 2. pozvati svjedoke i vještake; 3. tražiti od odgovarajućih tijela vlasti i poslodavca dostavu svih relevantnih informacija. (2) Odluke federalnog, odnosno kantonalnog povjerenstva su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju sukladno zakonu; 2. pravno utemeljene; 3. dostavljene podnositelju u roku od sedam dana." 24. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 340. stavak 1. (1) Kada stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Članak 345. a) Dostava fizičkim osobama (1) Ovlaštena pravna osoba registrirana za obnašanje poslova dostave i ovlaštena službena osoba suda dostavu fizičkim osobama, u pravilu, obavljaju predajom pismena osobi kojoj se dostava ima dostaviti. Š...Ć Članak 346. (1) Ako se pismeno ne može dostaviti na način predviđen člankom 345. ovoga zakona, a dostavljač ustanovi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ostavit će u stanu ili u prostorijama gdje ta osoba radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije pismenu obavijest da će pismeno biti ostavljeno u sudu i da ga ta osoba tamo može preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostave. U pismenoj se obavijesti navodi i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, nadnevak i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje se pismeno može preuzeti. Š...Ć Članak 348. (1) Ako se ustanovi da je osoba kojoj se pismeno ima dostaviti privremeno izočna i da joj osobe u članku 345. st. 2. i 3. ovoga zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će pismeno sudu uz naznaku gdje se izočni nalazi, a dostava će ponovno biti pokušana u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač ustvrdi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ali istodobno ustanovi točnu adresu te osobe, dostava će se obaviti na naknadno ustanovljenoj adresi. Ako dostavljač ne može ustanoviti točnu adresu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvotno sud obavijestila o adresi te osobe, zatražiti da dostavi točnu adresu. Š...Ć" VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 27. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Zaključka Općinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. rujna 2007. godine, Rješenja Federalnog povjerenstva broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine u dijelu koji se odnosi na vremensko razdoblje reguliranja apelantovog radno-pravnog statusa i Rješenja Kantonalnog povjerenstva broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. travnja 2004. godine u odnosu na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 28. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 29. U konkretnome slučaju, o predmetu navedenoga dijela apelacije u tijeku je postupak pred Općinskim sudom. Prema tomu, odluke protiv kojih se apelant žali u konkretnome slučaju nemaju svojstvo konačne odluke, pa slijedi da je apelacija preuranjena u odnosu na Zaključak Općinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. rujna 2007. godine i pobijani dio rješenja Federalnog povjerenstva. 30. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da može, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnome roku", zato što su postupci pred Federalnim i Kantonalnim povjerenstvom trajali neprimjereno dugo. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Federaciji BiH, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnoga sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao zahtjeva i jamstava iz članka 6. Europske konvencije. 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u ustroju pravnoga i sudskoga sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može trpjeti pojedinac. Osim toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant se žali da odluka o njegovom zahtjevu nije bila donesena, a kada je donesena, nije mu bila dostavljena u razumnome roku, te mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 37. Ustavni sud opaža da se postupak u konkretnome slučaju odnosi na spor iz radnoga odnosa, dakle, spor građansko-pravne naravi u kojemu se ustvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnome roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razdoblje koje se uzima u obzir 38. Apelant se žali što postupak odlučivanja povodom njegove tužbe pred Kantonalnim povjerenstvom i njegovom prizivu pred Federalnim povjerenstvom nije završen u razumnome roku. 39. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sustav od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 40. U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da je apelant tužbu radi uspostave radno-pravnog statusa podnio Općinskom sudu 15. travnja 2000. godine i da je Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. rujna 2000. godine prekinut postupak povodom navedene tužbe, a da je predmet, nakon što je rješenje o prekidu postalo pravomoćno, 29. prosinca 2000. godine ustupljen na daljnje postupanje Kantonalnom povjerenstvu. Nadalje, postupak je u ovoj pravnoj stvari okončan donošenjem rješenja Federalnog povjerenstva od 17. ožujka 2005. godine. Međutim, zbog neuspjelog pokušaja dostave tog rješenja od Kantonalnog povjerenstva dana 5. travnja 2005. godine apelantu na adresu njegove punomoćnice, navedeno je rješenje apelantu dostavljeno tek 2. kolovoza 2007. godine, dakle sa zakašnjenjem preko dvije godine i četiri mjeseca. Dakle, Ustavni sud konstatira da je postupak u navedenoj fazi, pri čemu se ne uzima u obzir dio postupka koji i dalje traje pred Općinskim sudom, trajao sedam godina, tri mjeseca i 17 dana. 41. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; i Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, stavak 24). c) Složenost predmeta 42. Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnoga i pravnoga aspekta konkretnoga postupka, tj. dokaza koje su Federalno i Kantonalno povjerenstvo trebali izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 43. U konkretnome slučaju, radi se o apelantovoj tužbi za uspostavom radno-pravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu. Povodom tužbe koja se u konkretnome slučaju tretirala kao priziv Kantonalnom povjerenstvu Federalno, odnosno Kantonalno povjerenstvo su mogli, prema članku 143c. Zakona o radu, saslušati apelanta, poslodavca i njihove zastupnike, tražiti dostavu svih relevantnih dokaza i informacija, te potom donijeti pravno utemeljenu odluku i dostaviti je apelantu u roku od sedam dana. Obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj biti, dokazima koje treba izvesti i procijeniti ne može smatrati složenim. b) Ponašanje mjerodavnih povjerenstava 44. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe Općinskom sudu radi reguliranja radno-pravnog statusa 15. travnja 2000. godine koji je, sukladno relevantnim odredbama tadašnjeg Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, prekinuo parnični postupak i predmet ustupio na rješavanje Kantonalnom povjerenstvu radi uspostave radno-pravnog statusa prema članku 143. navedenoga Zakona o radu. Općinski je sud predmetni spis, nakon pravomoćnosti svoga rješenja, 29. prosinca 2000. godine, dostavio Kantonalnom povjerenstvu na postupanje. Kantonalno je povjerenstvo po skraćenome postupku donijelo rješenje tek 13. travnja 2004. godine i odbilo kao neutemeljenu apelantovu tužbu koju je tretiralo kao priziv protiv apelantovog ranijeg poslodavca zbog neodlučivanja o apelantovom zahtjevu za uspostavom radno-pravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu zbog toga što u spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza koji bi ukazivali da je apelant ispunjavao uvjete koji su propisani člankom 143. Zakona o radu. 45. Federalno je povjerenstvo, odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjskog rješenja Kantonalnog povjerenstva, nakon što je od apelanta precizno zatražilo dostavu relevantnih dokaza, svojim Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. ožujka 2005. godine, usvojilo apelantov priziv, poništilo u cijelosti rješenje Kantonalnog povjerenstva i naložilo poslodavcu da apelantu, na temelju članka 143. Zakona o radu, regulira radno-pravni sta tus za razdoblje od podnošenja zahtjeva do 5. svibnja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produlji radni odnos. Federalno je povjerenstvo 18. ožujka 2005. godine kompletan spis dostavilo Kantonalnom povjerenstvu na mjerodavno postupanje s ciljem dostave drugostupanjskog rješenja zainteresiranim strankama. 46. Kantonalno je povjerenstvo rješenje Federalnog povjerenstva putem pošte otpremilo na apelantovo ime 5. travnja 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnom povjerenstvu uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. travnja 2005. godine). Ustavni sud opaža da je Kantonalno povjerenstvo otpravak rješenja Federalnog povjerenstva uputilo na pravu adresu, Kotromanića broj 5, jer je apelant zatražio da se sve odluke i obavještenja dostavljaju njegovoj punomoćnici. Adresa Kotromanića broj 5 je doista adresa ureda apelantove punomoćnice. Međutim, prema dokazima spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, Kantonalno povjerenstvo, iako mu se pošiljka upućena apelantu na adresu Kotromanića broj 5 vratila sa oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. travnja 2005. godine) nije poduzelo bilo koju radnju s ciljem ponovnog pokušaja da se izvrši dostava rješenja apelantu ili njegovoj punomoćnici sve do 31. srpnja 2007. godine. 47. Pored navedenoga, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud apelantovu tužbu dostavio Kantonalnom povjerenstvu 29. prosinca 2000. godine kako bi je tretiralo kao priziv zbog toga što poslodavac nije apelantu uspostavio radno-pravni sta tus. Također, na činjenicu da uz tužbu/priziv apelant nije dostavio dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegovog priziva, te činjenicu da je, prema članku 143c. Zakona o radu, Kantonalno povjerenstvo moglo ali nije moralo poduzeti radnje navedene u tome članku. Međutim, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti nisu mogle biti opravdanje za nedonošenje odluke u razumnome roku, jer Odluku koju je Kantonalno povjerenstvo donijelo na sjednici održanoj 13. lipnja 2002. godine, a koja nosi broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. travnja 2004. godine, Kantonalno je povjerenstvo moglo donijeti i u 2001. godini i dostaviti je apelantu. Ni broj predmeta koji je Kantonalno povjerenstvo riješilo u relevantnome razdoblju ne može biti opravdanje za postupak koji je pred njim trajao tri godine, tri mjeseca i 13 dana. Naime, preopterećenost sudova i drugih tijela se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući su države ugovornice Europske konvencije dužne ustrojiti administriranje pravde na takav način da sudovi i druga tijela ispunjavaju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Ustavni je sud svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi i druga tijela javne vlasti u Bosni i Hercegovini, pa i Federalno i Kantonalno povjerenstvo, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da Europska konvencija čini sastavni dio pravnoga sustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tomu, država obvezna osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode ustvrđene u Europskoj konvenciji, te ustrojiti svoj pravni sustav tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnome roku. 48. Europski sud za ljudska prava u predmetu Zim mer mann i Steiner od 13. srpnja 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država poduzme učinkovite i žurne mjere za otklanjanjem takve situacije. Međutim, u konkretnome je slučaju očito da mjerodavna tijela Federacije Bosne i Hercegovine nisu poduzela bitne mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta iz konkretne oblasti radnih odnosa pred Federalnim i Kantonalnim povjerenstvom. c) Apelantovo ponašanje 49. U građanskim predmetima saslušanje u razumnome roku ovisi i o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). Kada je riječ o apelantovom ponašanju, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio prije nego što je poslodavcu podnio prigovor u kojemu ga obavještava da ne može pribaviti dokumentaciju koju je poslodavac tražio od njega kako bi mogao odlučiti o njegovom zahtjevu prema temelju članka 143. stavak 2. Zakona o radu. Potom, apelant nije nakon 7. rujna 2000. godine, kada je stekao mogućnost prema članku 143a. Zakona o radu, izjavio priziv Kantonalnom povjerenstvu ukoliko je smatrao da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je ustvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Nadalje, apelant nije dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegovoga zahtjeva prema temelju članka 143. stavak 2. podnio niti jednom tijelu počevši od 2. veljače 2000. godine sve do 15. ožujka 2005. godine kada je postupio prema izričitom zahtjevu Federalnog povjerenstva od 7. ožujka 2005. godine, što je punih pet godina onemogućilo pozitivnu odluku za apelanta, iz čega proizlazi da se apelant uopće nije trudio dokazati utemeljenost svojih zahtjeva. Konačno, Ustavni sud podsjeća da se u spisu koji mu je dostavljen ne nalazi niti jedna urgencija, kako Kantonalnom, tako ni Federalnom povjerenstvu, što ukazuje na apelantovu nedovoljnu aktivnost. 50. Ustavni sud smatra da je nerazumnom trajanju postupka značajno doprinio apelant svojim ponašanjem. 51. Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti Kantonalnog povjerenstva imali prevagu nad apelantovim ponašanjem, budući je u slučaju donošenja odluke moralo djelovati ranije, a u slučaju dostave odluke Federalnog povjerenstva trebalo potražiti druge načine dostave odluke apelantu, pa su imali za posljedicu kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu jamstava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije prema kojim "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku" tako da se svakom jamči da u razumnome roku i putem sudske odluke, okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svoga položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava, što je u konkretnome slučaju izostalo. Ostali navodi 51. Sukladno zaključku u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. 52. U svezi sa apelantovim zahtjevom za naknadom nematerijalne štete zbog kršenja ustavnoga prava na suđenje u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni je sud odlučio da, imajući u vidu apelantov značajan doprinos trajanju postupka, ne koristi navedeni izuzetak, nego smatra da je ustvrđivanje povrede prava na pravično suđenje dovoljna satisfakcija apelantu. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnome roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak za ustvrđivanje radno-pravnog statusa prema temelju članka 143. Zakona o radu trajao više od sedam godina, i u situaciji kada je apelant značajno doprinio duljini tog postupka. 54. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 431/06, rješavajući apelaciju Nenada Ješića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Nenada Ješića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo da se donese odluka u razumnom roku. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nenada Ješića koja je podnesena protiv Zakqučka Opštinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-003173 od 24. septembra 2007. godine i Rješewa Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nenad Ješić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupka i zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku pred Federalnom komisijom za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Federalna komisija). Apelant je 17. septembra i 15. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju tako što ju je podnio i protiv Rješewa Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine i Zakqučka Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije i Opštinskog suda zatraženo je 31. maja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija) 29. juna i 6. septembra 2007. godine. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Opštinski sud 12. juna 2006. godine, Federalna komisija 13. juna 2006. godine, a Kantonalna komisija 17. jula 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog suda Kantonalna komisija je 14. septembra 2007. godine dostavila na uvid kompletan spis predmeta broj 13-04-34-Ž-4021/00. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 6. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant se 2. februara 2000. godine obratio TP "Marketi" d.d. Sarajevo (u daqnjem tekstu: poslodavac) zahtjevom da se uspostavi radno-pravni sta tus u skladu sa članom 143 stav 2 Zakona o radu. Apelant uz zahtjev nije priložio niti jedan dokumenat, ali je zatražio da se sva obavještewa šaqu njegovom advokatu Seniji Poropat. Budući da poslodavac nije donio odluku o njegovom zahtjevu, apelant mu je 15. maja 2000. godine uputio prigovor zbog toga što nije donesena odluka. Apelant je u prigovoru naveo, između ostalog, da su i on i njegova supruga nezaposleni pa nemaju novca da pribave potvrde koje mu je poslodavac tražio, dok se podaci o njegovom radnom stažu nalaze kod poslodavca i u upravnim organima. Naveo je da je bio zaposlenik kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine na radnom mjestu vozača i to od avgusta 1979. godine do aprila 1992. i da je od 1992. godine do kraja 1995. godine živio u svojoj kući u Mrkovićima i da nije bio zaposlen, a da je nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, kao i većina srpskog stanovništva iz reintegrisanih dijelova Sarajeva, otišao u izbjeglištvo, prvobitno u Sokolac, a zatim u Vlasenicu, gdje se nalazio i u vrijeme kad je podnio prigovor. Naveo je da sve vrijeme nije bio zaposlen, o čemu kao dokaz prilaže potvrdu s biroa za zapošljavanje (koja se ne nalazi u dokumentaciji koju je priložio Ustavnom sudu). Apelant je ponovio zahtjev o tome da se odluka o njegovom prigovoru i sva obavještewa dostavljaju njegovom advokatu Seniji Poropat. 7. Rješenjem Opštinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo tužbom od 15. aprila 2000. godine protiv poslodavca radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Istim rješenjem je odlučeno da će nakon pravosnažnosti rješewa spis da se ustupi Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. Cijeli spis je, shodno obavještenju Opštinskog suda, 29. decembra 2000. godine ustupljen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. 8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine prihvaćeno je da se apelantova tužba koja je podnesena Opštinskom sudu smatra žalbom kojom se traži da se ponovo uspostavi radno-pravni sta tus shodno članu 143 Zakona o radu. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalna komisija je, između ostalog, svoju odluku obrazložila konstatacijom da se apelant nije u zakonskom roku obraćao Kantonalnoj komisiji, ali da je Kantonalna komisija tužbu koju je apelant podnio 29. juna 2000. godine protiv poslodavca zbog toga što poslodavac nije odlučivao o njegovom zahtjevu da se uspostavi radno-pravni sta - tus, koju joj je dostavio Opštinski sud, tretirala kao žalbu koja je izjavljena Kantonalnoj komisiji. Međutim, budući da u sudskom spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 dokaza na osnovu kojih bi Kantonalna komisija mogla da utvrdi da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine i da u međuvremenu nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, kojima bi bilo dokazano da apelant ispuwava uslove koji su propisani članom 143 Zakona o radu, Kantonalna komisija je apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu. 9. Protiv rješewa Kantonalne komisije apelant je 14. jula 2004. godine izjavio žalbu Federalnoj komisiji. U žalbi je, između ostalog, naveo da Kantonalna komisija nije provela nikakav postupak pri donošenju svoje odluke, "a mogla je relevantne činjenice da traži od poslodavca i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje i PIO RS-a, a i od samog podnosioca žalbe". Š...Ć "Zbog toga", naveo je dalje apelant, "uz ovu žalbu dostavljam i dokaze - list ing PIO-a i uvjerenje Zavoda za zapošljavanje RS-a, Biro V, od 9. februara 2004. godine u kojim je navedeno da sam se redovno javljao na biro". 10. Federalna komisija je svojim aktom broj 03-34-1353/04 od 7. marta 2005. godine, nakon što je utvrdila da u spisu koji joj je dostavljen u predmetu apelantove žalbe nedostaju određeni dokazi, pozvala apelanta da joj u roku od osam dana od dana prijema ovog pismena dostavi dokaze koji su valjani i to zahtjev poslodavcu s datumom dostavljanja i prijemnim štambiljem poslodavca, povratnicom, dostavnicom, potvrdom o prijemu, otpremi pošiqke, ili, ukoliko se neposredno obratio poslodavcu, potvrdu ili službenu zabilješku poslodavca s datumom neposrednog obraćawa i dokaz da u periodu do podnošewa zahtjeva da se ponovo uspostavi radno-pravni sta - tus nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca (ovjerenu kopiju radne kwižice, list ing ili potvrdu Zavoda za PIO RS, ovjerenu izjavu, te ostala pismen a iz mjesta prebivališta-boravišta u zakonom tretiranom periodu), s napomenom: "Molimo da nam dostavite iskqučivo tražene dokumente". Apelant je 15. marta 2005. godine postupio shodno zahtjevu i Federalnoj komisiji dostavio ovjerenu kopiju radne kwižice, uvjerenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS-a od 14. marta 2005. godine, kopiju prijave-zahtjeva da se reguliše radno-pravni sta tus od 2. februara 2000. godine (iako u apelantovom podnesku piše da tum 2. mart 1999. godine, što je vjerovatno greška), kopiju potvrde prijave na biro rada, ovjerenu izjavu da nije zasnivao radni odnos u toku i nakon rata. 11. Federalna komisija je Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješewa Kantonalne komisije broj 13-04-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, u cijelosti poništila rješenje koje je navedeno. Tuženom je naloženo da apelantu u skladu sa članom 143 Zakona o radu, ukoliko se za potrebe tuženog kao poslodavca apelantu ne produži radni odnos, reguliše radno-pravni sta tus i to od dana podnošewa zahtjeva do 5. maja 2000. godine. 12. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, navedeno da Kantonalna komisija nije bila u mogućnosti da "s obzirom na tada dostavljenu dokumentaciju, pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, te je iz tih razloga donijela rješenje koje je osporeno u kom je žalbu, apelantov zahtjev, odbila kao neosnovanu". Federalna komisija je, razmatrajući dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu, utvrdila da apelant ispuwava uslove iz člana 143 Zakona o radu za regulisanje radno-pravnog statusa. U pouci o pravnom lijeku napisano je da protiv tog rješewa stranka koja je nezadovoqna može da pokrene spor pred sudom koji je nadležan u roku od 30 dana od dana prijema rješewa. 13. Punomoćnik apelanta kao tužioca je 24. avgusta 2007. godine dostavio Opštinskom sudu podnesak broj PR-376/00 kojim je obavijestio sud da je Federalna komisija donijela Rješenje broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine kojim je poslodavcu naloženo da na osnovu odredbi člana 143 Zakona o radu reguliše apelantov radno-pravni sta tus od dana podnošewa zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Dalje je naveo da poslodavac do danas nije donio nikakvu odluku, nije uplatio doprinose, a nije mu isplatio ni naknadu za čekanje ni otpremninu u visini od 1.139,59 KM, budući da ima preko 12 godina radnog staža. Apelant je u istom podnesku naveo da osporava rješenje Federalne komisije "u dijelu kojim je naloženo da se reguliše radno-pravni sta tus od dana podnošewa zahtjeva, pa preinačavam svoj tužbeni zahtjev i predlažem da sud donese presudu da se nalaže tuženom da tužiocu uplati zakonske doprinose i isplati naknadu za čekanje počevši od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, u iznosu koji je utvrđen svojim aktom ili u iznosu od 832,00 KM, te da mu isplati otpremninu u iznosu od 1.139,59 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama od 6. maja 2000. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa." 14. Podnesak punomoćnika apelanta kao tužioca sa istim tekstom apelantov punomoćnik je ponovo 29. avgusta 2007. godine dostavio Opštinskom sudu. 15. Apelantov punomoćnik je 12. septembra 2007. godine Opštinskom sudu dostavio predlog za dozvolu izvršewa pljenidbom i prenosom radi naplate novčanih sredstava na računu izvršenika (poslodavca) radi namirewa novčane tražbine od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 2000. godine do isplate i odmjerenim troškovima izvršnog postupka. Apelant je predlog obrazložio navodima da je na osnovu djelimično izvršnog rješewa Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine izvršenik bio obavezan da reguliše tražiocu izvršewa radno-pravni sta tus na osnovu člana 143 Zakona o radu. Naveo je da izvršenik do danas nije izvršio rješenje koje je navedeno, tj. nije isplatio otpremninu tražiocu izvršewa, nije uspostavio radno-pravni odnos, nije uplatio doprinose do 6. maja 2000. godine niti utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. 16. Zakqučkom Opštinskog suda broj 065-0-I-07-003173 od 24. septembra 2007. godine naloženo je apelantovom punomoćniku, u izvršnom postupku koji je pokrenut 24. avgusta 2007. godine, da u roku od osam dana od dana prijema zakqučka dostavi sudu četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog predloga za izvršenje, tako što će tačno da označi potraživanje u skladu sa izvršnom ispravom, tačno da označi predmet i sredstvo izvršewa u skladu sa članom 209 Zakona o izvršnom postupku, te da dostavi izvršnu ispravu, orig i nal ili ovjerenu fotokopiju, s potvrdom izvršnosti, uz upozorenje da će, u suprotnom, predlog za izvršenje da bude odbačen kao neuredan. 17. Apelantov punomoćnik je 3. oktobra 2007. godine dostavio Opštinskom sudu "podnesak tužioca ispravka podneska od 24. avgusta 2007. godine" u kom je izvršena ispravka adrese tuženog i ponovljen sadržaj podneska od 24. avgusta 2007. godine. Istog dana apelantov punomoćnik je Opštinskom sudu dostavio i "podnesak tražioca izvršewa" u kom obavještava Opštinski sud da ne može da postupi shodno zakqučku suda od 24. septembra 2007. godine, te obavještava sud da je protiv izvršne isprave podnio tužbu Opštinskom sudu u Sarajevu broj PR-376/00 kojom osporava dio rješewa Federalne komisije koji se odnosi na pe riod priznavawa radnog staža, uplatu doprinosa i isplatu naknade za čekanje. Kao dokaz apelantov punomoćnik je priložio podnesak tužioca-tražioca izvršewa od 24. avgusta 2007. godine i ispravku od 3. oktobra 2007. godine. Dalje je apelantov punomoćnik naveo da je rješenje Federalne komisije zbog toga djelimično izvršno pa je kao takvo i naznačeno u predlogu za izvršenje od 12. septembra 2007. godine. Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu ne daje potvrdu o izvršnosti već daje kopiju dostavnice iz koje je vidqivo da je izvršenik primio rješenje 14. aprila 2005. godine. Stoga, apelantov punomoćnik sudu u prilogu dostavlja predlog za izvršenje od 12. septembra 2007. godine koji joj je Opštinski sud vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. U apelaciji koja je podnesena 27. februara 2006. godine apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u neprimjerenoj dužini postupka za donošenje odluke Federalne komisije shodno žalbi protiv odluke Kantonalne komisije od 13. aprila 2004. godine, te Opštinskog suda "kom je podnio zahtjev da se nastavi postupak". U dopuni apelacije od 17. septembra 2007. godine, koja je naslovljena kao "Apelantovo izjašnjenje na odgovor Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu od 17. jula 2007. godine", apelant je, u odnosu na navod Kantonalne komisije da mu je otpravak rješewa Federalne komisije poslala 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu, koji je vraćen s oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine), istakao da ga je za sve vrijeme postupka zastupao advokat Senija Poropat koja je pisala podneske i svugdje je navedena Kotromanićeva broj 5 kao adresa advokatske kancelarije i njegova adresa Mrkovići do broja 45, tako da je to očigledna greška Kantonalne komisije. Istakao je da je zbog greške Kantonalne komisije, odluke Federalne komisije, ponašawa poslodavca koji nije postupio shodno odluci Federalne komisije, zbog čega je morao da nastavi postupak pred Opštinskim sudom, trpio i nematerijalnu štetu, pa je predložio da Ustavni sud njegovu apelaciju usvoji, stvar riješi meritorno, te obaveže poslodavca da mu uplati sve doprinose za pe riod od 1. januara 1992. do 5. maja 2000. godine, isplati naknadu plata i otpremninu, troškove postupka, sve u iznosima koji su navedeni u dopuni apelacije, te iznos od 7.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neblagovremenog rješavawa i neblagovremenog dostavljanja rješewa Federalne komisije. U dopuni apelacije od 15. oktobra 2007. godine apelant je ponovio da je Federalna komisija donijela rješenje kojim je njegova žalba usvojena, a rješenje Kantonalne komisije poništeno u cijelosti, te poslodavcu naloženo da apelantu reguliše radno-pravni sta tus od dana podnošewa zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca imenovanom ne produži radni odnos. Povredu prava na pravično suđenje u odnosu na neprimjerenu dužinu postupka apelant je obrazložio i činjenicom da mu je rješenje Federalne komisije, koje je doneseno 17. marta 2005. godine, poslano poštom 31. jula 2007. godine. Naveo je da je od Opštinskog suda zatražio izvršenje na osnovu rješewa Federalne komisije u odnosu na dio koji ne osporava u postupku pred Opštinskim sudom. Apelant je prigovorio na postupak Opštinskog suda koji je zakqučkom od 24. septembra njegovom punomoćniku naložio da u ostavljenom roku ispravi i dopuni predlog za izvršenje, pod prijetwom da će u suprotnom predlog za izvršenje da bude odbačen kao neuredan, te da protiv tog zakqučka nije dozvoljen pravni lijek. Takođe, smatra da mu je ovakvim odlukama komisija za provedbu člana 143 Zakona o radu i Opštinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer pored činjenice da su odugovlačili postupke, nisu pravilno primijenili ni Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku, a ni Zakon o radu, jer mu je radno-pravni sta tus trebao da bude ponovo uspostavljen za pe - riod od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, ukoliko poslodavac za njegovim radom više nije imao potrebu. Smatra da se radi o jednostavnom postupku iz radnog odnosa. Apelant smatra da sud mora da poznaje pravo i izvršava i ovakve odluke/izvršne isprave, koje nisu potpuno određene, ali su odredive. Zbog toga traži, pored isplate otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 7. maja 2000. godine do isplate, uplatu svih zakonskih doprinosa od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, priznanje radnog staža, isplatu naknade za čekanje u ukupnom iznosu od 832,00 KM, isplatu troškova postupka u iznosu od 1.393,00 KM i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 19. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u predmetu broj PR-376/00 cijeli spis 29. decembra 2000. godine ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. 20. Federalna komisija ističe da je 17. marta 2005. godine riješila apelantovu žalbu i 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila nadležnoj Kantonalnoj komisiji čiji je zadatak bio da blagovremeno dostavi rješenje zainteresovanim strankama i kod sebe zadrži predmet. 21. Kantonalna komisija u svom odgovoru navodi da je apelantovu tužbu ocijenila kao žalbu u smislu člana 143 Zakona o radu, te nakon uvida u sudski spis utvrdila da apelant nije ponudio dokaze o ispuwavanju uslova za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu. Iz tih razloga doneseno je rješenje kojim se apelantova žalba odbija kao neosnovana. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješewa Kantonalne komisije i priložio relevantnu dokumentaciju na osnovu koje je Federalna komisija usvojila žalbu kao osnovanu i u cijelosti poništila prvostepeno rješenje. Nakon toga, Federalna komisija je 18. marta 2005. godine dostavila spis Kantonalnoj komisiji radi dostavljanja rješewa apelantu i tuženom poslodavcu. Kantonalna komisija je 5. aprila 2005. godine putem pošte uputila apelantu rješenje na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu. Pošiqka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Kantonalna komisija konstatuje da je nesporna činjenica da su postupci u kojima se odlučuje iz radnog odnosa hitni, ali pri tome posebno treba da se cijeni okolnost da je Kantonalna komisija odlučivala o 14.500 predmeta (ukqučujući provođenje svih procesnih radwi, kao što su pozivi za dopunu zahtjeva - žalbe, otpremanje žalbi, utvrđivanje pravnog sljedništva poslodavca, provjera adrese žalioca radi uredne komunikacije, kao i odlučivanje u ponovljenim postupcima po žalbama i sl.). Takođe, komisije su formirane u skladu sa članom 143 Zakona o radu i nisu upravni organi, nego predstavljaju, i jesu, sui generis, or gan koji u svom radu primjenjuje Zakon o radu, tj. odlučuje o određenom pravu iz domena radnih odnosa. O navedenom karakteru komisija i Vrhovni sud Federacije BiH su zauzeli stav ocjenjujući da odluke komisija nemaju karakter upravnog akta i ne podliježu preispitivanju u upravnom postupku, nego u parničnom postupku pred sudom koji je nadležan. Kantonalna komisija smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99), stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 143 (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupawa na snagu ovog zakona ako poslodavac, prije isteka ovog roka, zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plate isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, a za svaku narednu godinu staža osigurawa, još najmanje jednu polovinu prosječne plate. Š...Ć (6) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4 ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, sem lica iz st. 1 i 2 ovog člana, ako je to lice nezaposleno." 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 50 U članu 143 stav 4 mijewa se i glasi: Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. Iza stava 4 dodaje se stav 5 koji glasi: Otpremnina iz stava 4 ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osigurawa, a utvrđuje se tako da se prosječna plata iz stava 4 ovog člana pomnoži s koeficijentom, i to za: staž osigurawa................... koeficijent - do 5 godina............................. 1,33 - od 5 do 10 godina......................... 2,00 - od 10 do 20 godina........................ 2,66 - preko 20 godina......................... 3,00. Š...Ć Član 51 Iza člana 143 dodaju se novi čl. 143a, 143b i 143c, koji glase: Član 143a Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143 st. 1 i 2 može, u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona da podnese žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar koji je nadležan za poslove rada (u daqnjem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama koje su izjavljene protiv rješewa kantonalne komisije rješava federalna komisija za provedbu člana 143 (u daqnjem tekstu: federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143 st. 1 i 2, sud će da ustupi zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i da donese odluku o prekidu postupka. Član 143c Federalna, odnosno kantonalna komisija može da: 1. sasluša zaposlenika, poslodavca i wihove zastupnike; 2. pozove svjedoke i vještake; 3. traži od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca dostavljanje svih relevantnih informacija. (2) Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; 2. pravno zasnovane; 3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 340 stav 1 (1) Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se obavlja zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Član 345 a) Dostavljanje fizičkim licima (1) Ovlašćeno pravno lice registrovano za obavljanje poslova dostavljanja i ovlašćeno službeno lice suda dostavljanje fizičkim licima, u pravilu, obavljaju predajom pismena licu kom se dostava ima dostaviti. Š...Ć Član 346 (1) Ako pismeno ne može da se dostavi na način koji je predviđen članom 345 ovog zakona, a dostavljač ustanovi da lice kom se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ostaviće u stanu ili u prostorijama gdje to lice radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije pismenu obavijest da će pismeno da bude ostavljeno u sudu i da to lice tamo može da ga preuzme u roku od 15 dana od dana pokušaja dostavljanja. U pismenoj obavijesti navodi se i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, da tum i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje pismeno može da se preuzme. Š...Ć Član 348 (1) Ako se ustanovi da je lice kom se pismeno ima dostaviti privremeno odsutno i da joj lica u članu 345 st. 2 i 3 ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratiće pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo da bude pokušano u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač utvrdi da lice kom se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ali istovremeno ustanovi tačnu adresu tog lica, dostavljanje će da se obavi na naknadno ustanovljenoj adresi. Ako dostavljač ne može da ustanovi tačnu adresu lica kom se pismeno ima dostaviti, pismeno će da se vrati sudu, a sud će od stranke, koja je prvotno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. Š...Ć" VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 27. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije protiv Zakqučka Opštinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine, Rješewa Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine u dijelu koji se odnosi na vremenski pe riod regulisawa apelantovog radno-pravnog statusa i Rješewa Kantonalne komi sije broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine u odnosu na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 28. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 29. U konkretnom slučaju, o predmetu navedenog dijela apelacije u toku je postupak pred Opštinskim sudom. Shodno tome, odluke protiv kojih se apelant žali u konkretnom slučaju nemaju svojstvo konačne odluke, pa slijedi da je apelacija preuranjena u odnosu na Zakqučak Opštinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine i osporeni dio rješewa Federalne komisije. 30. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da može, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, da iznimno razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Ustavni sud ukazuje da u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode koje su određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što su postupci pred Federalnom i Kantonalnom komisijom trajali neprimjereno dugo. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mu - ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda koje su utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine, kao zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju da budu lako dostupna i razumqiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da trpi pojedinac. Sem toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant se žali da odluka o njegovom zahtjevu nije bila donesena, a kad je donesena, nije mu bila dostavljena u razumnom roku, te mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor koji je građansko-pravne prirode u kom se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Pe riod koji se uzima u obzir 38. Apelant se žali što postupak odlučivawa povodom njegove tužbe pred Kantonalnom komisijom i njegovoj žalbi pred Federalnom komisijom nije završen u razumnom roku. 39. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa podnio Opštinskom sudu 15. aprila 2000. godine i da je Rješenjem Opštinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut postupak povodom tužbe koja je navedena, a da je predmet, nakon što je rješenje o prekidu postalo pravosnažno, 29. decembra 2000. godine ustupljen na daqnje postupanje Kantonalnoj komisiji. Dalje, postupak u ovoj pravnoj stvari je okončan donošenjem rješewa Federalne komisije od 17. marta 2005. godine. Međutim, zbog neuspjelog pokušaja dostavljanja tog rješewa od Kantonalne komisije dana 5. aprila 2005. godine apelantu na adresu njegovog punomoćnika, rješenje koje je navedeno je apelantu dostavljeno tek 2. avgusta 2007. godine, dakle sa zakašnjenjem preko dvije godine i četiri mjeseca. Dakle, Ustavni sud konstatuje da je postupak u navedenoj fazi, pri čemu se ne uzima u obzir dio postupka koji i dalje traje pred Opštinskim sudom, trajao sedam godina, tri mjeseca i 17 dana. 41. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). a) Složenost predmeta 42. Složenost predmeta mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog postupka, tj. dokaza koje su Federalna i Kantonalna komisija trebale da izvedu i procijene u svjetlu pravne prirode spora. 43. U konkretnom slučaju, radi se o apelantovoj tužbi da se uspostavi radno-pravni sta tus u skladu sa članom 143 Zakona o radu. Povodom tužbe koja se u konkretnom slučaju tretirala kao žalba Kantonalnoj komisiji, Federalna, odnosno Kantonalna komisija mogle su, shodno članu 143c Zakona o radu, da saslušaju apelanta, poslodavca i wihove zastupnike, da traže dostavljanje svih relevantnih dokaza i informacija, te zatim da donesu pravno zasnovanu odluku i dostave je apelantu u roku od sedam dana. S obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da predmetni spor shodno svojoj suštini, dokazima koje treba da izvede i procijeni ne može da se smatra složenim. b) Ponašanje nadležnih komisija 44. Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak započeo kad je podnesena tužba Opštinskom sudu radi regulisawa radno-pravnog statusa 15. aprila 2000. godine koji je, u skladu sa relevantnim odredbama tadašnjeg Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, prekinuo parnični postupak i predmet ustupio na rješavanje Kantonalnoj komisiji radi uspostavljanja radno-pravnog statusa shodno članu 143 navedenog Zakona o radu. Opštinski sud je predmetni spis, nakon pravosnažnosti svoga rješewa, 29. decembra 2000. godine, dostavio Kantonalnoj komisiji na postupanje. Kantonalna komisija je po skraćenom postupku donijela rješenje tek 13. aprila 2004. godine i odbila kao neosnovanu apelantovu tužbu koju je tretirala kao žalbu protiv apelantovog ranijeg poslodavca zbog neodlučivawa o apelantovom zahtjevu da se uspostavi radno-pravni sta tus u skladu sa članom 143 Zakona o radu zbog toga što u spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza koji bi ukazivali da je apelant ispuwavao uslove koji su propisani članom 143 Zakona o radu. 45. Federalna komisija je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješewa Kantonalne komisije, nakon što je od apelanta precizno zatražila da dostavi relevantne dokaze, svojim rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, usvojila apelantovu žalbu, poništila u cijelosti rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu, na osnovu člana 143 Zakona o radu, reguliše radno-pravni sta tus za pe riod od podnošewa zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Federalna komisija je 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje s ciljem dostavljanja drugostepenog rješewa zainteresovanim strankama. 46. Kantonalna komisija je rješenje Federalne komisije putem pošte otpremila na apelantovo ime 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo. Pošiqka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija otpravak rješewa Federalne komisije uputila na pravu adresu, Kotromanića broj 5, jer je apelant zatražio da se sve odluke i obavještewa dostavljaju njegovom punomoćniku. Adresa Kotromanića broj 5 je zaista adresa kancelarije apelantovog punomoćnika. Međutim, shodno dokazima spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, Kantonalna komisija, iako joj se pošiqka upućena apelantu na adresu Kotromanića broj 5 vratila sa oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine) nije preduzela bilo koju radnju s ciljem da ponovo pokuša da se izvrši dostavljanje rješewa apelantu ili njegovom punomoćniku sve do 31. jula 2007. godine. 47. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Opštinski sud apelantovu tužbu dostavio Kantonalnoj komisiji 29. decembra 2000. godine kako bi je tretirala kao žalbu zbog toga što poslodavac nije apelantu uspostavio radno-pravni sta tus. Takođe, na činjenicu da uz tužbu/žalbu apelant nije dostavio dokumentaciju koja je potrebna za usvajanje njegove žalbe, te činjenicu da je, shodno članu 143c Zakona o radu, Kantonalna komisija mogla ali nije morala da preduzme radnje koje su navedene u tom članu. Međutim, Ustavni sud smatra da okolnosti koje su navedene nisu mogle da budu opravdanje da se ne donese odluka u razumnom roku, jer Odluku koju je Kantonalna komisija donijela na sjednici održanoj 13. juna 2002. godine, a koja nosi broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, Kantonalna komisija je mogla da donese i u 2001. godini i dostavi je apelantu. Ni broj predmeta koji je Kantonalna komisija riješila u relevantnom periodu ne može da bude opravdanje za postupak koji je pred wom trajao tri godine, tri mjeseca i 13 dana. Naime, preopterećenost sudova i drugih organa, generalno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administriranje pravde na takav način da sudovi i drugi organi ispuwavaju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi i drugi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini, pa i Federalna i Kantonalna komisija, imaju veliki broj predmeta koji nisu riješeni. Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode koje su utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. 48. Evropski sud za qudska prava u predmetu Zim mer mann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zakqučio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uslovom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklawanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju je očigledno da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli suštinske mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta iz konkretne oblasti radnih odnosa pred Federalnom i Kantonalnom komisijom. c) Apelantovo ponašanje 49. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi i od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Kad je riječ o apelantovom ponašanju, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu Opštinskom sudu podnio prije nego što je poslodavcu podnio prigovor u kom ga obavještava da ne može da pribavi dokumentaciju koju je poslodavac tražio od njega kako bi mogao da odluči o njegovom zahtjevu shodno osnovu člana 143 stav 2 Zakona o radu. Zatim, apelant nije nakon 7. septembra 2000. godine, kad je stekao mogućnost shodno članu 143a Zakona o radu, izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji ukoliko je smatrao da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143 st. 1 i 2 Zakona o radu. Dalje, apelant nije dokumentaciju koja je potrebna za usvajanje njegovog zahtjeva shodno osnovu člana 143 stav 2 podnio niti jednom organu počevši od 2. februara 2000. godine sve do 15. marta 2005. godine kad je postupio prema izričitom zahtjevu Federalne komisije od 7. marta 2005. godine, što je punih pet godina onemogućilo pozitivnu odluku za apelanta, iz čega proizilazi da se apelant uopšte nije trudio da dokaže osnovanost svojih zahtjeva. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da se u spisu koji mu je dostavljen ne nalazi niti jedna urgencija, kako Kantonalnoj, tako ni Federalnoj komisiji, što ukazuje na apelantovu nedovoqnu aktivnost. 50. Ustavni sud smatra da je nerazumnom trajanju postupka značajno doprinio apelant svojim ponašanjem. 51. Ustavni sud zakqučuje da su navedeni propusti Kantonalne komisije imali prevagu nad apelantovim ponašanjem, budući da je u slučaju donošewa odluke morala da djeluje ranije, a u slučaju dostavljanja odluke Federalne komisije trebala da potraži druge načine dostavljanja odluke apelantu, pa su imali za posljedicu kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantuje da u razumnom roku i putem sudske odluke, okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne bezbjednosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo. Ostali navodi 51. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno da razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 52. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršewa ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud je odlučio da, imajući u vidu apelantov značajan doprinos trajanju postupka, ne koristi navedeni izuzetak, nego smatra da je utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje dovoqna satisfakcija apelantu. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad je postupak za utvrđivanje radno-pravnog statusa shodno osnovu člana 143 Zakona o radu trajao više od sedam godina, i u situaciji kad je apelant značajno doprinio dužini tog postupka. 54. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 431/06, rješavajući apelaciju Nenada Ješića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Nenada Ješića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Ješića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07-003173 od 24. septembra 2007. godine i Rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nenad Ješić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat, advokatica iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Federalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Apelant je 17. septembra i 15. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju tako što ju je podnio i protiv Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine i Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Federalne komisije i Općinskog suda zatraženo je 31. maja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) 29. juna i 6. septembra 2007. godine. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 12. juna 2006. godine, Federalna komisija 13. juna 2006. godine, a Kantonalna komisija 17. jula 2007. godine. Na zahtjev Ustavnog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 suda Kantonalna komisija je 14. septembra 2007. godine dostavila na uvid kompletan spis predmeta broj 13-04-34-Ž-4021/00. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 6. septembra 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant se 2. februara 2000. godine obratio TP "Marketi" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: poslodavac) zahtjevom za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu. Apelant uz zahtjev nije priložio niti jedan dokument, ali je zatražio da se sva obavještenja šalju njegovoj advokatici Seniji Poropat. Budući da poslodavac nije donio odluku o njegovom zahtjevu, apelant mu je 15. maja 2000. godine uputio prigovor zbog nedonošenja odluke. Apelant je u prigovoru naveo, između ostalog, da su i on i njegova supruga nezaposleni pa nemaju novca za pribavljanje potvrda koje mu je poslodavac tražio, dok se podaci o njegovom radnom stažu nalaze kod poslodavca i u upravnim organima. Naveo je da je bio zaposlenik kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine na radnom mjestu vozača i to od augusta 1979. godine do aprila 1992. i da je od 1992. godine do kraja 1995. godine živio u svojoj kući u Mrkovićima i da nije bio zaposlen, a da je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao i većina srpskog stanovništva iz reintegriranih dijelova Sarajeva, otišao u izbjeglištvo, prvobitno u Sokolac, a zatim u Vlasenicu, gdje se nalazio i u vrijeme podnošenja prigovora. Naveo je da sve vrijeme nije bio zaposlen, o čemu kao dokaz prilaže potvrdu s biroa za zapošljavanje (koja se ne nalazi u dokumentaciji koju je priložio Ustavnom sudu). Apelant je ponovio zahtjev o tome da se odluka o njegovom prigovoru i sva obavještenja dostavljaju njegovoj advokatici Seniji Poropat. 7. Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo tužbom od 15. aprila 2000. godine protiv poslodavca radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Istim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravosnažnosti rješenja spis ustupiti Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Cijeli spis je, prema obavještenju Općinskog suda, 29. decembra 2000. godine ustupljen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. 8. Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž- 4021/00 od 13. aprila 2004. godine prihvaćeno je da se apelantova tužba podnesena Općinskom sudu smatra žalbom kojom se traži ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalna komisija je, između ostalog, svoju odluku obrazložila konstatacijom da se apelant nije u zakonskom roku obraćao Kantonalnoj komisiji, ali da je Kantonalna komisija tužbu koju je apelant podnio 29. juna 2000. godine protiv poslodavca zbog toga što poslodavac nije odlučivao o njegovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa, koju joj je dostavio Općinski sud, tretirala kao žalbu izjavljenu Kantonalnoj komisiji. Međutim, budući da u sudskom spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza na osnovu kojih bi Kantonalna komisija mogla utvrditi da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine i da u međuvremenu nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, kojima bi bilo dokazano da apelant ispunjava uvjete propisane članom 143. Zakona o radu, Kantonalna komisija je apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu. 9. Protiv rješenja Kantonalne komisije apelant je 14. jula 2004. godine izjavio žalbu Federalnoj komisiji. U žalbi je, između ostalog, naveo da Kantonalna komisija nije provela nikakav postupak pri donošenju svoje odluke, "a mogla je relevantne činjenice tražiti od poslodavca i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje i PIO RS-a, a i od samog podnosioca žalbe". Š...Ć "Zbog toga", naveo je dalje apelant, "uz ovu žalbu dostavljam i dokaze - list ing PIO-a i uvjerenje Zavoda za zapošljavanje RS-a, Biro V, od 9. februara 2004. godine u kojim je navedeno da sam se redovno javljao na biro". 10. Federalna komisija je svojim aktom broj 03-34-1353/04 od 7. marta 2005. godine, nakon što je utvrdila da u spisu koji joj je dostavljen u predmetu apelantove žalbe nedostaju određeni dokazi, pozvala apelanta da joj u roku od osam dana od dana prijema ovog pismena dostavi valjane dokaze i to zahtjev poslodavcu s datumom dostavljanja i prijemnim pečatom poslodavca, povratnicom, dostavnicom, potvrdom o prijemu, otpremi pošiljke, ili, ukoliko se neposredno obratio poslodavcu, potvrdu ili službenu zabilješku poslodavca s datumom neposrednog obraćanja i dokaz da u periodu do podnošenja zahtjeva za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca (ovjerenu kopiju radne knjižice, list ing ili potvrdu Zavoda za PIO RS, ovjerenu izjavu, te ostala pismena iz mjesta prebivališta-boravišta u zakonom tretiranom periodu), s napomenom: "Molimo da nam dostavite isključivo tražene dokumente". Apelant je 15. marta 2005. godine postupio prema zahtjevu i Federalnoj komisiji dostavio ovjerenu kopiju radne knjižice, uvjerenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS-a od 14. marta 2005. godine, kopiju prijave-zahtjeva za reguliranje radno-pravnog statusa od 2. februara 2000. godine (iako u apelantovom podnesku piše da tum 2. mart 1999. godine, što je vjerovatno greška), kopiju potvrde prijave na biro rada, ovjerenu izjavu da nije zasnivao radni odnos u toku i nakon rata. 11. Federalna komisija je Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Kantonalne komisije broj 13-04-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, poništila navedeno rješenje u cijelosti. Tuženom je naloženo da apelantu u skladu sa članom 143. Zakona o radu, ukoliko se za potrebe tuženog kao poslodavca apelantu ne produži radni odnos, regulira radno-pravni sta tus i to od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine. 12. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da Kantonalna komisija nije bila u mogućnosti da "s obzirom na tada dostavljenu dokumentaciju, pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, te je iz tih razloga donijela osporeno rješenje u kojem je žalbu, apelantov zahtjev, odbila kao neosnovanu". Federalna komisija je, razmatrajući dokaze koje je apelant dostavio uz žalbu, utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za reguliranje radno-pravnog statusa. U pouci o pravnom lijeku je napisano da protiv tog rješenja nezadovoljna stranka može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. 13. Punomoćnica apelanta kao tužioca je 24. augusta 2007. godine dostavila Općinskom sudu podnesak broj PR-376/00 kojim je obavijestila sud da je Federalna komisija donijela Rješenje broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine kojim je poslodavcu naloženo da na osnovu odredaba člana 143. Zakona o radu regulira apelantov radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Nadalje je navela da poslodavac do danas nije donio nikakvu odluku, nije uplatio doprinose, a nije mu isplatio ni naknadu za čekanje ni otpremninu u visini od 1.139,59 KM, budući da ima preko 12 godina radnog staža. Apelant je u istom podnesku naveo da osporava rješenje Federalne komisije "u dijelu kojim je naloženo da se regulira radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva, pa preinačavam svoj tužbeni zahtjev i predlažem da sud donese presudu da se nalaže tuženom da tužiocu uplati zakonske doprinose i isplati naknadu za čekanje počevši od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, u iznosu utvrđenom svojim aktom ili u iznosu od 832,00 KM, te da mu isplati otpremninu u iznosu od 1.139,59 KM sve sa zakonskim zateznim kamatama od 6. maja 2000. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja." 14. Podnesak punomoćnice apelanta kao tužioca sa istim tekstom apelantova punomoćnica je ponovo 29. augusta 2007. godine dostavila Općinskom sudu. 15. Apelantova punomoćnica je 12. septembra 2007. godine Općinskom sudu dostavila prijedlog za dozvolu izvršenja pljenidbom i prijenosom radi naplate novčanih sredstava na računu izvršenika (poslodavca) radi namirenja novčane tražbine od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. maja 2000. godine do isplate i odmjerenim troškovima izvršnog postupka. Apelant je prijedlog obrazložio navodima da je na osnovu djelimično izvršnog Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine izvršenik bio obavezan regulirati tražiocu izvršenja radno-pravni sta tus na osnovu člana 143. Zakona o radu. Naveo je da izvršenik do danas nije izvršio navedeno rješenje, tj. nije isplatio otpremninu tražiocu izvršenja, nije uspostavio radno-pravni odnos, nije uplatio doprinose do 6. maja 2000. godine niti utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona. 16. Zaključkom Općinskog suda broj 065-0-I-07-003173 od 24. septembra 2007. godine naloženo je apelantovoj punomoćnici, u izvršnom postupku pokrenutom 24. augusta 2007. godine, da u roku od osam dana od dana prijema zaključka dostavi sudu četiri primjerka ispravljenog i dopunjenog prijedloga za izvršenje, tako što će tačno označiti potraživanje u skladu sa izvršnom ispravom, tačno označiti predmet i sredstvo izvršenja u skladu sa članom 209. Zakona o izvršnom postupku, te dostaviti izvršnu ispravu, orig i nal ili ovjerenu fotokopiju, s potvrdom izvršnosti, uz upozorenje da će, u suprotnom, prijedlog za izvršenje biti odbačen kao neuredan. 17. Apelantova punomoćnica je 3. oktobra 2007. godine dostavila Općinskom sudu "podnesak tužioca ispravka podneska od 24. augusta 2007. godine" u kojem je izvršena ispravka adrese tuženog i ponovljen sadržaj podneska od 24. augusta 2007. godine. Istog dana apelantova punomoćnica je Općinskom sudu dostavila i "podnesak tražioca izvršenja" u kojem obavještava Općinski sud da ne može postupiti prema zaključku suda od 24. septembra 2007. godine, te obavještava sud da je protiv izvršne isprave podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu broj PR-376/00 kojom osporava dio rješenja Federalne komisije koji se odnosi na pe riod priznavanja radnog staža, uplatu doprinosa i isplatu naknade za čekanje. Kao dokaz apelantova punomoćnica je priložila podnesak tužioca-tražioca izvršenja od 24. augusta 2007. godine i ispravku od 3. oktobra 2007. godine. Nadalje je apelantova punomoćnica navela da je rješenje Federalne komisije zbog toga djelimično izvršno pa je kao takvo i naznačeno u prijedlogu za izvršenje od 12. septembra 2007. godine. Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu ne daje potvrdu o izvršnosti već daje kopiju dostavnice iz koje je vidljivo da je izvršenik primio rješenje 14. aprila 2005. godine. Stoga, apelantova punomoćnica sudu u prilogu dostavlja prijedlog za izvršenje od 12. septembra 2007. godine koji joj je Općinski sud vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. U apelaciji podnesenoj 27. februara 2006. godine apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u neprimjerenoj dužini postupka za donošenje odluke Federalne komisije prema žalbi protiv odluke Kantonalne komisije od 13. aprila 2004. godine, te Općinskog suda "kojem je podnio zahtjev za nastavak postupka". U dopuni apelacije od 17. septembra 2007. godine, koja je naslovljena kao "Apelantovo izjašnjenje na odgovor Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 17. jula 2007. godine", apelant je, u odnosu na navod Kantonalne komisije da mu je otpravak rješenja Federalne komisije poslala 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu, koji je vraćen s oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine), istakao da ga je za sve vrijeme postupka zastupala advokatica Senija Poropat koja je pisala podneske i svugdje je navedena Kotromanićeva broj 5 kao adresa advokatske kancelarije i njegova adresa Mrkovići do broja 45, tako da je to očigledna greška Kantonalne komisije. Istakao je da je zbog greške Kantonalne komisije, odluke Federalne komisije, ponašanja poslodavca koji nije postupio prema odluci Federalne komisije, zbog čega je morao nastaviti postupak pred Općinskim sudom, trpio i nematerijalnu štetu, pa je predložio da Ustavni sud njegovu apelaciju usvoji, stvar riješi meritorno, te obaveže poslodavca da mu uplati sve doprinose za pe riod od 1. januara 1992. do 5. maja 2000. godine, isplati naknadu plaća i otpremninu, troškove postupka, sve u iznosima navedenim u dopuni apelacije, te iznos od 7.000 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog neblagovremenog rješavanja i neblagovremenog dostavljanja rješenja Federalne komisije. U dopuni apelacije od 15. oktobra 2007. godine apelant je ponovio da je Federalna komisija donijela rješenje kojim je njegova žalba usvojena, a rješenje Kantonalne komisije poništeno u cijelosti, te poslodavcu naloženo da apelantu regulira radno-pravni sta tus od dana podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca imenovanom ne produži radni odnos. Povredu prava na pravično suđenje u odnosu na neprimjerenu dužinu postupka apelant je obrazložio i činjenicom da mu je rješenje Federalne komisije, koje je doneseno 17. marta 2005. godine, poslano poštom 31. jula 2007. godine. Naveo je da je od Općinskog suda zatražio izvršenje na osnovu rješenja Federalne komisije u odnosu na dio koji ne osporava u postupku pred Općinskim sudom. Apelant je prigovorio na postupak Općinskog suda koji je zaključkom od 24. septembra njegovoj punomoćnici naložio da u ostavljenom roku ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje, pod prijetnjom da će u suprotnom prijedlog za izvršenje biti odbačen kao neuredan, te da protiv tog zaključka nije dopušten pravni lijek. Također, smatra da mu je ovakvim odlukama komisija za provedbu člana 143. Zakona o radu i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer pored činjenice da su odugovlačili postupke, nisu pravilno primijenili ni Zakon o parničnom postupku, Zakon o izvršnom postupku, a ni Zakon o radu, jer mu je radno-pravni sta - tus trebao biti ponovo uspostavljen za pe riod od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, ukoliko poslodavac za njegovim radom više nije imao potrebu. Smatra da se radi o jednostavnom postupku iz radnog odnosa. Apelant smatra da sud mora poznavati pravo i izvršavati i ovakve odluke/izvršne isprave, koje nisu potpuno određene, ali su odredive. Zbog toga traži, pored isplate otpremnine u iznosu od 1.285,26 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 7. maja 2000. godine do isplate, uplatu svih zakonskih doprinosa od 1. januara 1992. godine do 5. maja 2000. godine, priznanje radnog staža, isplatu naknade za čekanje u ukupnom iznosu od 832,00 KM, isplatu troškova postupka u iznosu od 1.393,00 KM i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.000,00 KM. b) Odgovori na apelaciju 19. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u predmetu broj PR-376/00 cijeli spis 29. decembra 2000. godine ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. 20. Federalna komisija ističe da je 17. marta 2005. godine riješila apelantovu žalbu i 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila nadležnoj Kantonalnoj komisiji čiji je zadatak bio da blagovremeno dostavi rješenje zainteresiranim strankama i kod sebe zadrži predmet. 21. Kantonalna komisija u svom odgovoru navodi da je apelantovu tužbu ocijenila kao žalbu u smislu člana 143. Zakona o radu, te nakon uvida u sudski spis utvrdila da apelant nije ponudio dokaze o ispunjavanju uvjeta za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu. Iz tih razloga doneseno je rješenje kojim se apelantova žalba odbija kao neosnovana. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Kantonalne komisije i priložio relevantnu dokumentaciju na osnovu koje je Federalna komisija usvojila žalbu kao osnovanu i u cijelosti poništila prvostepeno rješenje. Nakon toga, Federalna komisija je 18. marta 2005. godine dostavila spis Kantonalnoj komisiji radi dostavljanja rješenja apelantu i tuženom poslodavcu. Kantonalna komisija je 5. aprila 2005. godine putem pošte uputila apelantu rješenje na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo, koju je apelant prijavio kao kontakt-adresu. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Kantonalna komisija konstatira da je nesporna činjenica da su postupci u kojima se odlučuje iz radnog odnosa hitni, ali se pri tome posebno treba cijeniti okolnost da je Kantonalna komisija odlučivala o 14.500 predmeta (uključujući provođenje svih procesnih radnji, kao što su pozivi za dopunu zahtjeva - žalbe, otpremanje žalbi, utvrđivanje pravnog sljedništva poslodavca, provjera adrese žalioca radi uredne komunikacije, kao i odlučivanje u ponovljenim postupcima po žalbama i sl.). Također, komisije su formirane u skladu sa članom 143. Zakona o radu i nisu upravni organi, nego predstavljaju, i jesu, sui generis, or gan koji u svom radu primjenjuje Zakon o radu, tj. odlučuje o određenom pravu iz domena radnih odnosa. O navedenom karakteru komisija i Vrhovni sud Federacije BiH su zauzeli stav ocjenjujući da odluke komisija nemaju karakter upravnog akta i ne podliježu preispitivanju u upravnom postupku, nego u parničnom postupku pred nadležnim sudom. Kantonalna komisija smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99), stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac, prije isteka ovog roka, zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Š...Ć (6) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana, ako je to lice nezaposleno." 23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 50. U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Iza stava 4. dodaje se stav 5. koji glasi: Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži s koeficijentom, i to za: staž osiguranja.................. koeficijent - do 5 godina...................... 1,33 - od 5 do 10 godina................... 2,00 - od 10 do 20 godina.................. 2,66 - preko 20 godina.................... 3,00. Š...Ć Član 51. Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143a, 143b. i 143c, koji glase: Član 143a. Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava federalna komisija za provedbu člana 143. (u daljnjem tekstu: federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143c. Federalna, odnosno kantonalna komisija može: 1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove zastupnike; 2. pozvati svjedoke i vještake; 3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavca dostavljanje svih relevantnih informacija. (2) Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; 2. pravno zasnovane; 3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana." 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06), stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 340. stav 1. (1) Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se obavlja zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Član 345. a) Dostavljanje fizičkim licima (1) Ovlašteno pravno lice registrirano za obavljanje poslova dostavljanja i ovlašteno službeno lice suda dostavljanje fizičkim licima, u pravilu, obavljaju predajom pismena licu kojem se dostava ima dostaviti. Š...Ć Član 346. (1) Ako se pismeno ne može dostaviti na način predviđen članom 345. ovog zakona, a dostavljač ustanovi da lice kojem se pismeno ima dostaviti stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ostavit će u stanu ili u prostorijama gdje to lice radi, ili pribiti na vrata stana ili prostorije pismenu obavijest da će pismeno biti ostavljeno u sudu i da ga to lice tamo može preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostavljanja. U pismenoj obavijesti navodi se i predmet spora, vrsta pismena koje se ima dostaviti, da tum i sat kada je obavijest ostavljena, te naziv i adresa suda gdje se pismeno može preuzeti. Š...Ć Član 348. (1) Ako se ustanovi da je lice kojem se pismeno ima dostaviti privremeno odsutno i da joj lica u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo biti pokušano u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač utvrdi da lice kojem se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava obaviti, ali istovremeno ustanovi tačnu adresu tog lica, dostavljanje će se obaviti na naknadno ustanovljenoj adresi. Ako dostavljač ne može ustanoviti tačnu adresu lica kojem se pismeno ima dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvotno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. Š...Ć" VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Zaključka Općinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine, Rješenja Federalne komisije broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine u dijelu koji se odnosi na vremenski pe riod reguliranja apelantovog radnopravnog statusa i Rješenja Kantonalne komisije broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine u odnosu na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena." 28. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 29. U konkretnom slučaju, o predmetu navedenog dijela apelacije u toku je postupak pred Općinskim sudom. Prema tome, odluke protiv kojih se apelant žali u konkretnom slučaju nemaju svojstvo konačne odluke, pa slijedi da je apelacija preuranjena u odnosu na Zaključak Općinskog suda broj 065-0-I-07-003-173 od 24. septembra 2007. godine i osporeni dio rješenja Federalne komisije. 30. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća da može, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 33. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što su postupci pred Federalnom i Kantonalnom komisijom trajali neprimjereno dugo. Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može trpjeti pojedinac. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 36. Apelant se žali da odluka o njegovom zahtjevu nije bila donesena, a kada je donesena, nije mu bila dostavljena u razumnom roku, te mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građansko-pravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Pe riod koji se uzima u obzir 38. Apelant se žali što postupak odlučivanja povodom njegove tužbe pred Kantonalnom komisijom i njegovoj žalbi pred Federalnom komisijom nije završen u razumnom roku. 39. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa podnio Općinskom sudu 15. aprila 2000. godine i da je Rješenjem Općinskog suda broj PR-376/00 od 21. septembra 2000. godine prekinut postupak povodom navedene tužbe, a da je predmet, nakon što je rješenje o prekidu postalo pravosnažno, 29. decembra 2000. godine ustupljen na daljnje postupanje Kantonalnoj komisiji. Nadalje, postupak u ovoj pravnoj stvari je okončan donošenjem rješenja Federalne komisije od 17. marta 2005. godine. Međutim, zbog neuspjelog pokušaja dostavljanja tog rješenja od Kantonalne komisije dana 5. aprila 2005. godine apelantu na adresu njegove punomoćnice, navedeno rješenje je apelantu dostavljeno tek 2. augusta 2007. godine, dakle sa zakašnjenjem preko dvije godine i četiri mjeseca. Dakle, Ustavni sud konstatira da je postupak u navedenoj fazi, pri čemu se ne uzima u obzir dio postupka koji i dalje traje pred Općinskim sudom, trajao sedam godina, tri mjeseca i 17 dana. 41. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zim - mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stav 24). a) Složenost predmeta 42. Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog postupka, tj. dokaza koje su Federalna i Kantonalna komisija trebale izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 43. U konkretnom slučaju, radi se o apelantovoj tužbi za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Povodom tužbe koja se u konkretnom slučaju tretirala kao žalba Kantonalnoj komisiji, Federalna, odnosno Kantonalna komisija mogle su, prema članu 143c. Zakona o radu, saslušati apelanta, poslodavca i njihove zastupnike, tražiti dostavljanje svih relevantnih dokaza i informacija, te zatim donijeti pravno zasnovanu odluku i dostaviti je apelantu u roku od sedam dana. S obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini, dokazima koje treba izvesti i procijeniti ne može smatrati složenim. b) Ponašanje nadležnih komisija 44. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe Općinskom sudu radi reguliranja radno-pravnog statusa 15. aprila 2000. godine koji je, u skladu sa relevantnim odredbama tadašnjeg Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, prekinuo parnični postupak i predmet ustupio na rješavanje Kantonalnoj komisiji radi uspostavljanja radno-pravnog statusa prema članu 143. navedenog Zakona o radu. Općinski sud je predmetni spis, nakon pravosnažnosti svoga rješenja, 29. decembra 2000. godine, dostavio Kantonalnoj komisiji na postupanje. Kantonalna komisija je po skraćenom postupku donijela rješenje tek 13. aprila 2004. godine i odbila kao neosnovanu apelantovu tužbu koju je tretirala kao žalbu protiv apelantovog ranijeg poslodavca zbog neodlučivanja o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu zbog toga što u spisu nije bio priložen ni jedan od relevantnih dokaza koji bi ukazivali da je apelant ispunjavao uvjete koji su propisani članom 143. Zakona o radu. 45. Federalna komisija je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja Kantonalne komisije, nakon što je od apelanta precizno zatražila dostavljanje relevantnih dokaza, svojim Rješenjem broj 03-341-1353/04 od 17. marta 2005. godine, usvojila apelantovu žalbu, poništila u cijelosti rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu, na osnovu člana 143. Zakona o radu, regulira radno-pravni sta tus za pe riod od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine, ukoliko za potrebe poslodavca apelantu ne produži radni odnos. Federalna komisija je 18. marta 2005. godine kompletan spis dostavila Kantonalnoj komisiji na nadležno postupanje s ciljem dostavljanja drugostepenog rješenja zainteresiranim strankama. 46. Kantonalna komisija je rješenje Federalne komisije putem pošte otpremila na apelantovo ime 5. aprila 2005. godine na adresu Kotromanića broj 5 Sarajevo. Pošiljka koja je bila upućena apelantu vraćena je Kantonalnoj komisiji uz oznaku "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija otpravak rješenja Federalne komisije uputila na pravu adresu, Kotromanića broj 5, jer je apelant zatražio da se sve odluke i obavještenja dostavljaju njegovoj punomoćnici. Adresa Kotromanića broj 5 je zaista adresa kancelarije apelantove punomoćnice. Međutim, prema dokazima spisa koji su dostavljeni Ustavnom sudu, Kantonalna komisija, iako joj se pošiljka upućena apelantu na adresu Kotromanića broj 5 vratila sa oznakom "nepoznat" (uručenje pokušano 6. aprila 2005. godine) nije preduzela bilo koju radnju s ciljem ponovnog pokušaja da se izvrši dostavljanje rješenja apelantu ili njegovoj punomoćnici sve do 31. jula 2007. godine. 47. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud apelantovu tužbu dostavio Kantonalnoj komisiji 29. decembra 2000. godine kako bi je tretirala kao žalbu zbog toga što poslodavac nije apelantu uspostavio radno-pravni sta tus. Također, na činjenicu da uz tužbu/žalbu apelant nije dostavio dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegove žalbe, te činjenicu da je, prema članu 143c. Zakona o radu, Kantonalna komisija mogla ali nije morala preduzeti radnje navedene u tome članu. Međutim, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti nisu mogle biti opravdanje za nedonošenje odluke u razumnom roku, jer Odluku koju je Kantonalna komisija donijela na sjednici održanoj 13. juna 2002. godine, a koja nosi broj 13-04-34-Ž-4021/00 od 13. aprila 2004. godine, Kantonalna komisija je mogla donijeti i u 2001. godini i dostaviti je apelantu. Ni broj predmeta koji je Kantonalna komisija riješila u relevantnom periodu ne može biti opravdanje za postupak koji je pred njom trajao tri godine, tri mjeseca i 13 dana. Naime, preopterećenost sudova i drugih organa se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi i drugi organi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi i drugi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini, pa i Federalna i Kantonalna komisija, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna osigurati svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te organizirati svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. 48. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zim mer mann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju je očigledno da nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine nisu preduzeli suštinske mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta iz konkretne oblasti radnih odnosa pred Federalnom i Kantonalnom komisijom. c) Apelantovo ponašanje 49. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi i o ponašanju strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Kada je riječ o apelantovom ponašanju, Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbu Općinskom sudu podnio prije nego što je poslodavcu podnio prigovor u kojem ga obavještava da ne može pribaviti dokumentaciju koju je poslodavac tražio od njega kako bi mogao odlučiti o njegovom zahtjevu prema osnovu člana 143. stav 2. Zakona o radu. Zatim, apelant nije nakon 7. septembra 2000. godine, kada je stekao mogućnost prema članu 143a. Zakona o radu, izjavio žalbu Kantonalnoj komisiji ukoliko je smatrao da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. Zakona o radu. Nadalje, apelant nije dokumentaciju potrebnu za usvajanje njegovog zahtjeva prema osnovu člana 143. stav 2. podnio niti jednom organu počevši od 2. februara 2000. godine sve do 15. marta 2005. godine kada je postupio prema izričitom zahtjevu Federalne komisije od 7. marta 2005. godine, što je punih pet godina onemogućilo pozitivnu odluku za apelanta, iz čega proizlazi da se apelant uopće nije trudio dokazati osnovanost svojih zahtjeva. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da se u spisu koji mu je dostavljen ne nalazi niti jedna urgencija, kako Kantonalnoj, tako ni Federalnoj komisiji, što ukazuje na apelantovu nedovoljnu aktivnost. 50. Ustavni sud smatra da je nerazumnom trajanju postupka značajno doprinio apelant svojim ponašanjem. 51. Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti Kantonalne komisije imali prevagu nad apelantovim ponašanjem, budući da je u slučaju donošenja odluke morala djelovati ranije, a u slučaju dostavljanja odluke Federalne komisije trebala potražiti druge načine dostavljanja odluke apelantu, pa su imali za posljedicu kršenje apelantovih prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke, okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo. Ostali navodi 51. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 52. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud je odlučio da, imajući u vidu apelantov značajan doprinos trajanju postupka, ne koristi navedeni izuzetak, nego smatra da je utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje dovoljna satisfakcija apelantu. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje radno-pravnog statusa prema osnovu člana 143. Zakona o radu trajao više od sedam godina, i u situaciji kada je apelant značajno doprinio dužini tog postupka. 54. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 662/04, rješavajući apelaciju Suade Halilagić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 4. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 24. studenog 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. srpnja 2004. godine i U-53/04 od 6. srpnja 2004. godine, Odluke Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva (bez broja) od 17. svibnja 2004. godine, Odluke Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za suce) 1/04 od 17. svibnja 2004. godine i Odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine broj SDPF (za suce) 1/03 od 22. ožujka 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. srpnja 2004. godine i U-53/04 od 6. srpnja 2004. godine, Odluke Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva (bez broja) od 17. svibnja 2004. godine, Odluke Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za suce) 1/04 od 17. svibnja 2004. godine i Odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine broj SDPF (za suce) 1/03 od 22. ožujka 2004. godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine zbog proteka roka za podnošenje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Suada Halilagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 29. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Už-02/04 od 1. srpnja 2004. godine i U-53/04 od 6. srpnja 2004. godine, Odluke Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) bez broja od 17. svibnja 2004. godine, Odluke Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo) broj HJPC-01-033-170504 SDPS (za suce) 1/04 od 17. svibnja 2004. godine i Odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo) broj SDPF (za suce) 1/03 od 22. ožujka 2004. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio ovrhu pobijanih odluka do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i VSTVBiH zatraženo je 28. travnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Sud BiH 16. svibnja 2005. godine, a VSTVBiH 10. svibnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. srpnja 2005. godine dostavljeni apelantici. 5. Apelantica je 8. rujna 2005. godine dostavila izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTVBiH i dopunu apelacije. 6. Ustavni sud je 20. prosinca 2005. godine donio Odluku broj AP 662/04 kojom je odbio apelaciju kao neutemeljenu, jer je zaključio da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije. 7. Nakon toga, apelantica je 13. srpnja 2006. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 662/04 od 20. prosinca 2005. godine. 8. Rješavajući apelantičin zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 5. lipnja 2007. godine, Rješenjem broj AP 662/04, usvojio zahtjev za preispitivanje navedene odluke. 9. Nakon toga, predmet je, sukladno članku 70. stavak 7. Pravila Ustavnog suda, transferiran na plenarnu sjednicu, te je i razmatran na sjednici održanoj 28. i 29. rujna 2007. godine. Na navedenoj sjednici je zaključeno da se od VSTVBiH zatraži kompletan spis u stegovnome postupku koji je vođen protiv apelantice. Navedeni spis je Ustavnom sudu dostavljen 2. listopada 2007. godine. 10. Osim navedenog, VSTVBiH je 13. studenog 2007. godine dostavilo Ustavnom sudu odgovor na navode koje je apelantica iznijela u apelaciji i dopuni apelacije, a koji VSTVBiH nije ranije dostavilo Ustavnom sudu. 11. Sukladno članku 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelantici je 15. studenoga 2007. dostavljen odgovor VSTVBiH. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 13. Odlukom Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva broj SDPF (za suce) 1/03 od 22. ožujka 2004. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva broj HJPC-01-0033-170504, spis broj SDPS (za suce) 1/04 od 17. svibnja 2004. godine, i Odlukom VSTV, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine apelantica je proglašena odgovornom za stegovni prekršaj sudaca iz članka 40. toč. 17, 20. i 21. Zakona o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH) i izrečena joj je stegovna sankcija smjenjivanja s funkcije sutkinje Suda BiH. Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo je utvrdilo da postoji dovoljno dokaza da je apelantica u trenutku kada je 20. studenoga 2001. godine popunila prijavu za imenovanje na mjesto suca Suda BiH svjesno dala lažne i/ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3, a da je neprihvatljivo da apelantica nije bila svjesna odluke CRPC-a prije popunjavanja formulara o osobnim podacima i prijave na natječaj za mjesto u Sudu BiH. Osim toga, 24. prosinca 2001. godine apelantica je prijašnjem Federalnom povjerenstvu za imenovanja tužitelja dostavila formular s osobnim podacima i svjesno dala lažne i /ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3. 14. Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo je utvrdilo da je apelantica, sutkinja Suda BiH, odgovorna za stegovne prekršaje iz članka 40. točka 17. Zakona o VSTVBiH-davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim formularima od 20. studenoga 2001. godine za imenovanje na mjesto sutkinje Suda BiH i od 24. prosinca 2001. godine bivšem Federalnom povjerenstvu za imenovanje tužitelja, stegovni prekršaj iz članka 40. točka 20. istog zakona-ponašanje koje šteti ugledu sudačke funkcije i stegovni prekršaj iz članka 40. točka 21. istog zakona-ispoljavanje ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva, te joj je izrečena stegovna sankcija smjenjivanja s funkcije suca Suda BiH, koja stu pa na snagu na dan kada ova odluka postane pravomoćna. Odluku je donijelo Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo u čijem su sastavu bili: dr. Malcolm Simmons, Jan Erik Oja i Mir za Jusufović. 15. Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo je svojom odlukom broj HJPC-01-0033-170504 od 17. svibnja 2004. godine odbilo apelantičin priziv i prvostupanjsku odluku potvrdilo. Ovo povjerenstvo je navelo da prekršaj koji se apelantici stavlja na teret nisu uporaba napuštene imovine i kršenje imovinskih i drugih zakona, nego davanje neistinitih i nepotpunih informacija. Podaci o poštivanju imovinskih zakona su od presudne važnosti prigodom ocjenjivanja prijave na natječaj za koje je VSTV izgradilo najstrožije kriterije koji se primjenjuju u postupku imenovanja nositelja pravosudnih funkcija. Ovi kriteriji jednako se primjenjuju i na izabrane nositelje pravosudnih funkcija, a prekršaj se sastoji u prikrivanju takvih činjenica. Odluku je donijelo Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo u čijem su sastavu bili: Mi chael OžMal ley, predsjednik, Marica Vučetić-Zelenbabić i Katarina Tomić, članovi. 16. VSTVBiH, nakon što je izloženo činjenično i pravno stanje u konkretnom predmetu, utvrdilo je da je u prijedlogu Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva izrečena adekvatna sankcija za prekršaj koji je učinila apelantica, te je odlukom od 17. svibnja 2004. godine potvrdilo sankciju. U ovoj odluci navedeno je da apelantičin mandat kao sutkinje prestaje 17. svibnja 2004. godine, te da u Zakonu o VSTVBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen, nije predviđena mogućnost ulaganja priziva na tu odluku. 17. Rješenjem broj Už-02/04 od 1. srpnja 2004. godine, odlučujući o apelantičinom prizivu uloženom protiv Odluke VSTVBiH o potvrđivanju prijedloga Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva za smjenjivanje apelantice sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine, Sud BiH u Apelacijskome upravnome vijeću je odbacio priziv kao nedopušten, ne upuštajući se u ocjenu utemeljenosti ili neutemeljenosti prizivnih prigovora koji se odnose na meritum spora. Sud je istaknuo da je novi Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskome vijeću ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04), koji je u članku 60. st. 7. i 8. propisao mogućnost da sudac ili tužitelj koji je razriješen dužnosti odlukom VSTVBiH može uložiti priziv Sudu BiH, stupio na snagu 1. lipnja 2004. godine i ne odnosi se na odluku donesenu u apelantičinom slučaju, tj. na odluku donesenu prije stupanja na snagu tog zakona. Sud BiH je istaknuo da je neprihvatljivo apelantičino stajalište da je bitno to što je nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV ukinuto prijašnje VSTV, te je istim danom prestao važiti prijašnji Zakon o VSTV, budući da su i pobijane odluke donesene u vrijeme kada je prijašnji zakon bio na snazi. Pri tomu, nije značajna okolnost da je apelantica primila pobijanu odluku VSTVBiH 2. lipnja 2004. godine, dakle, dan nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV, jer bilo kakvo pravno sredstvo protiv te odluke nije propisano zakonom koji je u to vrijeme bio na snazi. Svako drugačije tumačenje značilo bi povredu općeusvojenog načela zakonitosti i načela vremenskog važenja zakona prema kojem se prigodom ocjene zakonitosti nekog akta primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme njegovog donošenja. Zbog istih razloga se ne može prihvatiti ni apelantičina teza da se na njezin slučaj treba primijeniti novi zakon, jer je za nju povoljniji. Ovo načelo je prihvaćeno u nekim slučajevima, ali uvijek uz uvjet da o odnosnoj stvari nije pravomoćno odlučeno u razdoblju dok je raniji propis bio na snazi. U konkretnom slučaju pobijana odluka je postala konačna i obvezujuća za vrijeme važenja prijašnjeg zakona prema kojem nije bio dopušten priziv, niti neko drugo pravno sredstvo. 18. Rješenjem broj U-53/04 od 6. srpnja 2004. godine Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove odbacio apelantičinu tužbu podnesenu protiv navedene Odluke VSTVBiH o potvrđivanju prijedloga Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva za smjenjivanje sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine. Sud je odbacio tužbu nakon što je prethodno utvrdio da ne postoje procesnopravne pretpostavke za podnošenje tužbe. Sud BiH je istaknuo da je nadležan, u smislu članka 14. Zakona o Sudu BiH, odlučivati o tužbama protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine, javne službe, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine, a VSTVBiH nije institucija Bosne i Hercegovine, nego u smislu čl. 3. i 4. Zakona o VSTVBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, samostalno tijelo u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da apelantici ne pripada pravo da od Suda BiH tužbom za pokretanje upravnog spora zahtijeva zaštitu prava iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog toga što je Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (članak 2. stavak 2. točka 1) propisano da pravo pokretanja upravnog spora kod ovog suda ima građanin ili pravna osoba samo u slučaju ako im je povrijeđeno neko njihovo pravo ili izravni interes konačnim upravnim aktom kojeg su donijele institucije Bosne i Hercegovine, a ne VSTV BiH, koje nije institucija Bosne i Hercegovine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama VSTVBiH i pobijanim rješenjima Suda BiH uskraćena pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek, čime su povrijeđeni čl. 6. i 13. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično saslušanje joj je uskraćeno, jer nije vođena istraga i nije pozvana na sjednicu VSTVBiH od 17. svibnja 2004. godine. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja stegovne optužnice omogućeno dati izjavu i priložiti dokaze. Za vrijeme vođenja postupka bila je teško bolesna, a na uporno inzistiranje VSTVBiH morala je ovlastiti odvjetnika da je zastupa, koji je imao samo dva dana za pripremanje obrane. Punomoć advokatu je dala 17. ožujka 2004. godine, pa mu je omogućeno izvršiti uvid u spis 19. ožujka 2004. godine, a rasprava je održana 22. ožujka 2004. godine. Nisu saslušana dva svjedoka u svezi sa okolnostima dobivanja stana, niti su bitni materijali koji idu u njezinu korist prevedeni na engleski jezik. Na sjednici VSTVBiH održanoj 17. svibnja 2004. godine nije bilo kvoruma (kvorum čini trinaest članova), jer je od prisutnih 16 članova punovažno moglo odlučivati samo osam članova. Apelantica tvrdi da na sjednicu VSTVBiH nije bila uopće pozvana, niti je bila nazočna sjednici. Također, apelantica navodi da je za sutkinju Suda BiH izabrana 8. svibnja 2002. godine, odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTVBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 167/02 od 23. svibnja 2002. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02), dakle, navedeni zakon donesen je poslije njezinog imenovanja. Apelantica smatra da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj. Također, apelantica ističe da je nakon što je dobila pobijanu odluku VSTVBiH stupio na snagu novi Zakon o VSTVBiH, 1. lipnja 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04). Sukladno odredbama navedenog zakona, prema kojima se može uložiti priziv na odluke VSTVBiH, uložila je priziv i tužbom pokrenula postupak pred Sudom BiH protiv Odluke VSTVBiH, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine. Međutim, Sud BiH je svojim odlukama odbacio i priziv i tužbu, ne upuštajući se u raspravljanje. b) Odgovori na apelaciju, apelantičino izjašnjenje na odgovore i dopuna apelacije 20. U odgovoru na apelaciju koji je Ustavnom sudu 17. svibnja 2005. godine dostavio Sud BiH istaknuto je da je odredbom članka 44. stavak 6. bivšeg Zakona o VSTVBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da su odluke Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva VSTVBiH konačne i obvezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudbenoga postupka. Sud BiH je naveo da je apelantičin priziv i tužbu odbacio kao nedopuštene, smatrajući da donošenjem navedenih rješenja nije počinio povredu ustavnih prava koje je apelantica u apelaciji navela. 21. U odgovoru na apelaciju koji je 12. svibnja 2005. godine dostavilo VSTVBiH je istaknuto "da je odluka Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva i Vijeća kao cjeline konačna i obvezujuća, nije predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljnjeg sudbenoga postupka i, prema tomu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema nadležnost u ovoj stvari, te stoga VSTV nije u poziciji da Ustavnom sudu dostavi traženi odgovor". 22. U aktu od 8. rujna 2005. godine, koji je apelantica naslovila Izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTVBiH i dopuna apelaciji, apelantica, između ostalog, navodi da joj je, osim prava koje je navela u apelaciji, povrijeđeno i pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje se odnosi na pravo osobe da ne bude podvrgavana mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Apelantica ističe da je tijekom cijelog postupka bila podvrgnuta uvredama stegovnoga tužitelja, zbog čega je i zatražila pomoć od stegovnoga suca, i da je podnijela i zahtjeve za izuzeće stegovnoga tužitelja i pokretanje stegovnoga postupka protiv njega. Međutim, o zahtjevu za izuzeće nije uopće odlučivano i postupak je nastavljen kao da takvog zahtjeva nije ni bilo. U vrlo kratkom razdoblju od 10. do 15. ožujka 2004. godine apelantica je primila više poziva za saslušanje u kojima su izrečene prijetnje da će se rasprava održati u njezinom odsustvu, jer je ona u to vrijeme bila teško bolesna, iako je aktom od 8. ožujka 2004. godine obavijestila VSTVBiH da je na bolovanju i priložila kompletnu medicinsku dokumentaciju i pismo Visokog komesarijata za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u Konačnom izvješću Neovisnoga pravosudnoga povjerenstva navedeno je da je stegovni postupak protiv apelantice bio "neka vrsta edukativne vježbe za prekršitelje, suce, tužitelje i branitelje o tomu kako voditi raspravu na efikasniji i profesionalniji način", te da je apelantica imala potporu visoke političke razine, a da je bilo i lobiranja uposlenika OHR-a u svezi sa stegovnim postupkom, što nije točno. Osim toga, nakon što je apelantica prihvatila nagodbu glede stegovne sankcije, kojom je apelantica i priznala krivnju, a prema kojoj joj se izriče javna opomena kao relativno blaga sankcija, nju nije prihvatilo Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo, a priznanje krivnje navedeno u nagodbi je kasnije korišteno protiv apelantice, te je i razriješena dužnosti. 23. VSTVBiH je 13. studenoga 2007. godine dostavilo odgovor na apelaciju i dopunu apelacije u kojem je, između ostaloga, navedeno da dopunu apelacije treba odbaciti zbog proteka roka za podnošenje obzirom da je Ustavnom sudu podnesena nakon više od godinu dana od dana podnošenja apelacije, što je oprečno Pravilima Ustavnog suda. Osim toga, VSTVBiH smatra da pobijanim odlukama nije prekršeno niti jedno apelantičino pravo na koje se ona poziva u apelaciji, te da apelantica, slijedeći to, nema opravdan zahtjev glede kršenja navedenih prava, te zbog toga apelaciju treba odbiti. U odgovoru se, dalje, navodi da Ustavni sud treba voditi računa i o svojoj prijašnjoj praksi glede primjenjivosti članka 6. Europske konvencije na stegovne postupke, da je Ustavni sud preširoko tumačio stegovni postupak kada ga je izjednačio sa kaznenim, te da je kompletan postupak protiv apelantice vođen sukladno odredbama Zakona o VSTVBiH. V. Relevantni propisi 24. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) "Pravni sta tus Članak 3. Vijeće ima svojstvo pravne osobe. Neovisna sudbena vlast Članak 4. Vijeće je samostalno tijelo u Bosni i Hercegovini, čija je zadaća osigurati neovisno, nepristrano i profesionalno sudstvo, te uspostaviti profesionalan i učinkovit sudbeni sustav i tužiteljske funkcije na razini Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko, kao i koordinirati primjenu ovih standarda u entitetima i Distriktu Brčko kako to određuje ovaj zakon. Kvorum, glasovanje i sastanci Članak 14. Većina članova Vijeća čini kvorum. Vijeće donosi odluke većinom glasova svih članova koji su nazočni i glasuju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasovanja, ukoliko nije drukčije propisano zakonom. Glas predsjednika je odlučujući u pitanjima o kojima su glasovi podijeljeni. Sastanke Vijeća saziva predsjednik, na način kako je to utvrđeno Poslovnikom o radu. Obveza da se udovolji zahtjevu za provjeravanje Članak 18. Sudovi, tužiteljstva i Vladina tijela u Bosni i Hercegovini, kao i suci, tužitelji, zamjenici tužitelja, suci, porotnici i službenici sudova i tužiteljstava u cijeloj Bosni i Hercegovini dužni su postupati sukladno zahtjevima Vijeća glede davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u svezi sa određenim provjeravanjem. Stegovni prekršaji sudaca Članak 40. u relevantnom dijelu glasi: Stegovne prekršaje u smislu članka 38. čine: 17. davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u svezi s prijavama za radno mjesto, stegovnim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća; 20. ponašanje koje šteti ugledu sudačke funkcije ili 21. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva. Stegovna tijela Članak 43. Stegovna tijela Vijeća su: 1. Stegovni tužitelj; 2. Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo i 3. Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo. Vijeće usvaja pravila o stegovnom postupku kojim se uređuju utemeljenje, članstvo i funkcioniranje stegovnih tijela, te provedba stegovnih postupaka sukladno odredbama ovog zakona. U svim slučajevima stegovna tijela koja su ovlaštena rješavati stvari iz oblasti stegovne odgovornosti sudaca imaju u svojem sastavu većinu sudaca koji su trenutačno na funkciji. U svim slučajevima stegovna tijela ovlaštena rješavati stvari iz oblasti stegovne odgovornosti tužitelja imaju u svojem sastavu većinu tužitelja koji su trenutačno na funkciji. Sastav i nadležnost stegovnih povjerenstava Članak 44. Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo se sastoji od tri (3) člana i u prvom stupnju utvrđuje stegovnu odgovornost i izriče sankcije. Članovi Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva ne moraju biti članovi Vijeća. Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo koje je sastavljeno od tri (3) člana odlučuje o prizivima na odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva. Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo može izreći strožiju ili blažu stegovnu sankciju ako prihvati utvrđenje stegovne odgovornosti. Nijedan član stegovnoga povjerenstva koji je sudjelovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostupanjskom stegovnome povjerenstvu ne smije postupati po istoj stvari u Drugostupanjskom stegovnom povjerenstvu. Članovi Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva moraju biti članovi Vijeća. Prvostupanjsko i Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo su neovisni i imaju isključivu nadležnost rješavanja stegovnih stvari. Odluke Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva su konačne i obvezujuće i ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudbenoga postupka, osim sukladno odredbama ovog zakona. U slučajevima kada Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo predloži stegovnu sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti Vijeću kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova sukladno primjenjivim odredbama o kvorumu. Ako Vijeće ne potvrdi sankciju smjenjivanja, Vijeće može izreći drugu sankciju predviđenu ovim zakonom." 25. Poslovnik visokih sudbenih i tužiteljskih vijeća za prijelazno razdoblje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/02) "Članak 1. Primjena Poslovnika Ovaj poslovnik uređuje rad Visokog sudbenoga i tužiteljskoga vijeća tijekom prijelaznog razdoblja kako je to navedeno u Zakonu o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine, ... Članak 13. st. 2. i 4. Sastav i kvorum Vijeća 2. Sastav članova s pravom glasa Vijeća Bosne i Hercegovine čini dvadeset pet (25) članova; osam (8) međunarodnih članova i sedamnaest (17) domaćih članova Vijeća. 4. Kvorum Vijeća Bosne i Hercegovine čini trinaest (13) članova ukoliko drugačije nije određeno Zakonom." 26. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/00) "Upravna nadležnost Članak 14. st. 1. i 2. točka a) (1) Sud je nadležan odlučivati po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o upravnoj šutnji, institucija Bosne i Hercegovine i njezinih tijela, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlasti. (2) Sud je osobito nadležan: a) ocjenjivati zakonitost pojedinačnih i općih izvršnih upravnih akata donesenih na temelju državnog zakona prigodom obnašanja javnih funkcija tijela vlasti Bosne i Hercegovine iz stavka 1. ovog članka, za koje zakonom nije predviđeno sudbeno ispitivanje;" 27. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/02) "Članak 4. Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, jesu: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihova tijela, javne agencije, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje obnašaju javne ovlasti, koje su Ustavom Bosne i Hercegovine određene u nadleštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: mjerodavna institucija). Članak 6. Sud odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata institucija Bosne i Hercegovine iz članka 4. ovog zakona." VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud je već zaključio da "glede stegovnoga postupka protiv sudaca i tužitelja koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje glede neovisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'neovisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na temelju zakona' u smislu zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije". Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u stegovnome postupku, moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, za koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati ih. Ustavni sud smatra da se odredba članka 44. stavak 6. Zakona o VSTV, kojom je propisano da su odluke Drugostupanjskoga povjerenstva konačne i obvezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudbenoga postupka, ne može tumačiti tako da se njom uskraćuje navedena nadležnost Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. svibnja 2005. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/05 od 18. listopada 2005. godine). 31. Pobijanim rješenjima Suda BiH su odbačeni priziv i tužba protiv pobijane odluke VSTV BiH, pa slijedi da to nisu bili učinkoviti pravni lijekovi. Prema tomu, konačna odluka za apelanticu je pobijana odluka VSTVBiH, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu odluku apelantica je primila 2. lipnja 2004. godine a apelacija je podnesena 29. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. 33. Rješavajući pitanje dopustivosti dopune apelacije, a imajući u vidu da se dopuna apelacije odnosi na nove povrede koje nisu navedene u apelaciji, da je dopuna podnesena Ustavnom sudu 8. rujna 2005. godine, da je apelantica odluku VSTVBiH, bez broja, od 17. svibnja 2004. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu primila 2. lipnja 2004. godine, Ustavni sud podsjeća na pravilo da, ukoliko se dopuna ne odnosi na nove činjenice, već na nove povrede koje nisu iznesene u apelaciji, vrijedi odredba članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda prema kojem se apelacija može podnijeti u roku od 60 dana od dana primitka odluke o posljednjem pravnom lijeku kojeg je apelant koristio. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je, u konkretnom slučaju, apelantica u dopuni apelacije navela i povredu prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine koju nije navela u prvobitno podnesenoj apelaciji, pa je time dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana od primitka odluke o posljednjem pravnom lijeku kojeg je apelantica koristila. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dopuna predmetne apelacija ne ispunjava uvjete glede dopustivosti, jer je podnesena nakon predviđenog roka za podnošenje. VII. Meritum 35. Apelantica pobija navedene odluke, smatrajući da su joj pobijanim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e), (k) i (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d, članka 13. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 37. Članak 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3.Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane; d) da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;" 38. Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi već je zaključio da je stegovni postupak koji se vodi pred VSTVBiH i čiji je rezultat sankcija smjenjivanje sa funkcije suca prema svojoj suštini izjednačen sa postupkom u kojem se "utvrđuje kaznena optužba" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. svibnja 2005. godine). Prema tomu, i u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije je primjenjiv. 39. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredaba materijalnog prava i neutemeljeno izrečenoj sankciji. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno dati izjavu i priložiti dokaze, da je njezin branitelj imao samo dva dana za pripremanje obrane, da nijedan dokaz koji je išao u prilog apelantici nije preveden na engleski jezik, da nije dopušteno da se saslušaju dva svjedoka koje je predložila u svezi sa okolnostima dobivanja stana, da je retroaktivno primijenjen zakon na njezinu štetu. Dalje navodi da nije pozvana na sjednicu VSTVBiH kao cjeline održanu 17. svibnja 2004. godine, da na toj sjednici VSTVBiH nije bilo kvoruma, te da joj je i pobijanim rješenjima Suda BiH uskraćeno pravo na pravično suđenje i uporabu prava na učinkovit pravni lijek. 40. Ustavni sud napominje da u načelu nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 41. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudbene odluke u određenom pravcu obzirom da to omogućava apelantu učinkovito koristiti raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 42. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 43. Ustavni sud smatra da se sva navedena načela odnose i na konkretan slučaj bez obzira na to što pobijane odluke nije donio sud, već VSTVBiH, kao tijelo, odnosno samostalan or gan, čiji je sta tus Ustavni sud objasnio u ovoj odluci. 44. Glede apelantičinog prigovora da je stegovni postupak vođen, a da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno dati izjavu i priložiti dokaze, uvidom u pobijanu odluku Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva proizlazi da je postupak započeo 29. kolovoza 2003. godine, kada je Ured stegovnoga tužitelja podnio stegovnu optužnicu Prvostupanjskome stegovnome povjerenstvu. Apelantica je 11. rujna 2003. godine dostavila odgovore na stegovnu optužnicu, a 29. rujna 2003. godine apelantica je dostavila i dodatni odgovor. Ured stegovnoga tužitelja je 31. listopada 2003. godine dostavio odgovor apelantici u svezi sa njezinim odgovorom na optužnicu, a 7. studenoga 2003. godine i odgovor na apelantičin dodatni odgovor. Glavna rasprava je odgađana dva puta, 9. i 16. ožujka 2004. godine, zbog toga što se apelantica nije odazvala i nije bila nazočna raspravi. Nakon svakog odgađanja rasprave, na traženje Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, apelantica je dostavljala liječnička uvjerenja. Glavna rasprava je održana 22. ožujka 2004. godine kojoj je bio nazočan apelantičin branitelj. Osim navedenog, apelantica je 11. svibnja 2004. godine, u nazočnosti svojeg branitelja, na raspravi pred Drugostupanjskim stegovnim povjerenstvom obrazlagala navode svojeg priziva uloženoga protiv odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva. 45. U svezi sa apelantičinim prigovorom da je njezin branitelj imao samo dva dana pripremiti obranu, jer je punomoć za zastupanje dala 17. ožujka 2004. godine, Ustavni sud uočava da je stegovni postupak otpočeo 29. kolovoza 2003. godine i da je apelantica od početka bila upoznata i uključena, te da joj je tijekom postupka dana razumna mogućnost iznijeti svoja stajališta i obranu u tijeku stegovnoga postupka u kojem je i osobno sudjelovala. 46. U svezi sa prigovorom da nisu prevedeni dokumenti na engleski jezik, Ustavni sud uočava da je Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo razmatralo apelantičine prizivne navode u svezi sa tom okolnošću i ocijenila ih neutemeljenim, ističući da su svi dokumenti bili prevedeni pismeno, usmeno ili elektronskom poštom, što je bilo nužno zbog opsežnosti materijala, tako da su svi članovi Povjerenstva bili upoznati sa sadržajem ovih dokumenata. Svoje navode o prijevodu ključnih dokumenata koji idu njoj u prilog apelantica ničim nije potkrijepila, te su kao takvi paušalni. 47. Apelantica tvrdi da joj tijekom stegovnoga postupka nije bilo omogućeno da se saslušaju dva svjedoka obrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju okolnosti u svezi sa dobivanjem stana. Ustavni sud podsjeća da opći koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članku 6. Europske konvencije, koji čini sastavni dio članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom pod uvjetima koji ga neće staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu. 48. Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obvezni pozvati sve svjedoke ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švicarske, presuda od 23. listopada 1996. godine, Izvješća 1996-V, stavak 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava na pozivanje svjedoka, apelant mora dokazati da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, X protiv Švicarske, 28, Odluke i izvješća, stavak 136). 49. U konkretnom predmetu uvidom u odluku Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, pod točkom deset, navedeno je da su sve okolnosti u svezi sa kojim je predloženo saslušanje svjedoka utvrđene u prvostupanjskom postupku, a nisu ni relevantne u odnosu na učinjeni prekršaj. 50. Ustavni sud smatra da članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, sud treba ocijeniti jesu li izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su dužni ocijeniti kvalitetu dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Apelantica je imala mogućnost uložiti priziv protiv odluke Prvostupanjskoga stegovnoga povjerenstva i o njezinom prizivu je odlučivalo Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo u drugačijem sastavu, a u konačnici VSTVBiH, kao kolektivno tijelo, potvrdilo je donesenu odluku. 51. U svezi sa apelantičinim prigovorom u kojem iznosi da je imenovana za sutkinju Suda BiH 8. svibnja 2002. godine odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTVBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 167/02 od 23. svubnja 2002. godine, ističući da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj, Ustavni sud uočava da je točna činjenica da je Zakon o VSTVBiH donesen poslije 8. svibnja 2002. godine, kada je apelantica imenovana za sutkinju Suda BiH. Međutim, u stegovnom postupku apelantica je proglašena odgovornom prema tri osnove (članak 40. toč. 17, 20. i 21) ne samo za davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim formularima za imenovanje na mjesto sutkinje nego i za ponašanje koje šteti ugledu sudačke funkcije i ispoljeno ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva. U postupku su primijenjene određene zakonske odredbe koje, između ostalog, propisuju da je sudac dužan postupati sukladno zahtjevima i standardima glede davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u svezi sa određenim provjeravanjem. Propisani kriteriji se jednako primjenjuju i na izabrane nositelje sudbenih funkcija kod kojih se podrazumijeva kontinuirana provjera rada, informacija i podataka u svezi sa nositeljima sudbenih funkcija. U tome smislu Ustavni sud smatra da nema elemenata za retroaktivnu primjenu zakona kada odrazi određenog ponašanja štete ugledu sudačke funkcije i dovode u pitanje povjerenje javnosti u nepristranost i kredibilitet sudstva. 52. Prema čl. 14. i 44. stavak 7. Zakona o VSTVBiH, većina članova VSTVBiH čini kvorum. VSTVBiH donosi odluke većinom glasova svih članova koji su nazočni i koji glasuju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasovanja, ukoliko nije drugačije propisano zakonom. U slučajevima ka da Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo predloži stegovnu sankciju smjenjivanja, takav prijedlog se mora uputiti VSTVBiH kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova sukladno primjenjivim odredbama o kvorumu. Prema članku 13. stavak 4. Poslovnika visokih sudbenih i tužiteljskih vijeća, kvorum VSTVBiH čini trinaest članova ukoliko nije drugačije određeno zakonom. Uvidom u spis koji je VSTVBIH dostavilo Ustavnom sudu utvrđeno je da je Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 200/04 od 31. ožujka 2004. godine prestao mandat četiri međunarodna člana VSTVBiH, te je samim tim broj članova VSTVBiH smanjen sa dvadeset pet na dvadeset jedan, pa je na sjednici održanoj 17. svibnja 2004. godine, kada je odlučivano i o potvrđivanju sankcije apelantici, kao prva točka dnevnog reda razmatrana i jednoglasno usvojena izmjena kvoruma tako da je kvorum smanjen sa trinaest na jedanaest članova. 53. Osim toga, uvidom u dostavljeni spis VSTVBiH utvrđeno je da je sjednici VSTVBiH, održanoj 17. svibnja 2004. godine, na kojoj je odlučivano o potvrđivanju odluke izrečene apelantici bilo nazočno šesnaest članova od kojih je samo jedan član izuzet, te je broj nazočnih članova koji su mogli glasovati i odlučivati bio petnaest. Imajući u vidu da je kvorum bio jedanaest članova, da je glasovalo petnaest članova i da je odluka donesena jednoglasno, Ustavni sud konstatira da nisu povrijeđene odredbe o kvorumu. 54. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije. b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni 55. U dopuni apelacije koju je apelantica podnijela 8. rujna 2007. godine jednim dijelom su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u apelaciji. Naime, u dopuni apelacije apelantica je navela da je povrijeđeno njezino pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine koje se odnosi na pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste pobijane odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1426/05 od 9. studenog 2006. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Obzirom da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, a da se ne odnosi na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i pobijanih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovog apelantičinog navoda. Ostali navodi 56. Obzirom na zaključak glede kršenja članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. b) i d) Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud, u okviru nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan je razmatrati odluke VSTVBiH donesene u stegovnom postupku, kao tijela koje se može smatrati "neovisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na temelju zakona" u smislu zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se takve odluke ovog tijela moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 58. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 662/04, rješavajući apelaciju Suade Halilagić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 4 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 24. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine o potvrđivanju predloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine o potvrđivanju predloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine u odnosu na pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine zbog proteka roka za podnošenje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Suada Halilagić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine o potvrđivanju predloga Drugostepene disciplinske komisije (u daqnjem tekstu: VSTSBiH) bez broja od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTSBiH (u daqnjem tekstu: Dr ugostepena disciplinska komisija) broj HJPC-01-033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTSBiH (u daqnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine. Apelantkiwa je, takođe, podnijela zahtjev da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih odluka do donošewa odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i VSTSBiH zatraženo je 28. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Sud BiH 16. maja 2005. godine, a VSTSBiH 10. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. jula 2005. godine dostavljeni apelantkiwi. 5. Apelantkiwa je 8. septembra 2005. godine dostavila izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTSBiH i dopunu apelacije. 6. Ustavni sud je 20. decembra 2005. godine donio Odluku broj AP 662/04 kom je odbio apelaciju kao neosnovanu, jer je zakqučio da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije. 7. Nakon toga, apelantkiwa je 13. jula 2006. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 662/04 od 20. decembra 2005. godine. 8. Rješavajući apelantkiwin zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 5. juna 2007. godine, Rješenjem broj AP 662/04, usvojio zahtjev za preispitivanje navedene odluke. 9. Nakon toga, predmet je, u skladu sa članom 70 stav 7 Pravila Ustavnog suda, transferisan na plenarnu sjednicu, te je i razmatran na sjednici održanoj 28. i 29. septembra 2007. godine. Na navedenoj sjednici je zakqučeno da se od VSTSBiH zatraži kompletan spis u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelantkinje. Navedeni spis je Ustavnom sudu dostavljen 2. oktobra 2007. godine. 10. Osim navedenog, VSTSBiH je 13. novembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu odgovor na navode koje je apelantkiwa iznijela u apelaciji i dopuni apelacije, a koji VSTSBiH nije ranije dostavio Ustavnom sudu. 11. U skladu sa članom 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelantkiwi je 15. novembra 2007. dostavljen odgovor VSTSBiH. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 13. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj HJPC-01-0033-170504, spis broj SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine, i Odlukom VSTS, bez broja, od 17. maja 2004. godine apelantkiwa je proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj sudija iz člana 40 tač. 17, 20 i 21 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) (u daqnjem tekstu: Zakon o VSTSBiH) i izrečena joj je disciplinska sankcija smjewivawa s funkcije sudije Suda BiH. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da postoji dovoqno dokaza da je apelantkiwa u momentu kada je 20. novembra 2001. godine popunila prijavu za imenovanje na mjesto sudije Suda BiH svjesno dala lažne i/ili obmawive i /ili nedovoqne informacije o stanovima br. 2 i 3, a da je neprihvatqivo da apelantkiwa nije bila svjesna odluke CRPC-a prije popuwavawa obrasca o ličnim podacima i prijave na konkurs za mjesto u Sudu BiH. Osim toga, 24. decembra 2001. godine apelantkiwa je prijašwoj Federalnoj komisiji za imenovawa tužilaca dostavila obrazac s ličnim podacima i svjesno dala lažne i /ili obmawive i /ili nedovoqne informacije o stanovima br. 2 i 3. 14. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelantkiwa, sudija Suda BiH, odgovorna za disciplinske prekršaje iz člana 40 tačka 17 Zakona o VSTSBiH-davanje lažne, obmawive ili nedovoqne informacije u prijavnim obrascima od 20. novembra 2001. godine za imenovanje na mjesto sudije Suda BiH i od 24. decembra 2001. godine bivšoj Federalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, disciplinski prekršaj iz člana 40 tačka 20 istog zakona-ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i disciplinski prekršaj iz člana 40 tačka 21 istog zakona-ispoljavanje ponašawa koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva, te joj je izrečena disciplinska sankcija smjewivawa s funkcije sudije Suda BiH, koja stu pa na snagu na dan kada ova odluka postane pravosnažna. Odluku je donijela Prvostepena disciplinska komisija u čijem su sastavu bili: dr. Malcolm Simmons, Jan Erik Oja i Mir za Jusufović. 15. Drugostepena disciplinska komisija je svojom odlukom broj HJPC-01-0033-170504 od 17. maja 2004. godine odbila apelantkiwinu žalbu i prvostepenu odluku potvrdila. Ova komisija je navela da prekršaj koji se apelantkiwi stavlja na teret nisu korišćenje napuštene imovine i kršenje imovinskih i drugih zakona, nego davanje neistinitih i nepotpunih informacija. Podaci o poštivanju imovinskih zakona su od presudne važnosti prilikom ocjewivawa prijave na konkurs za koje je VSTS izgradio najstrože kriterije koji se primjenjuju u postupku imenovawa nosilaca pravosudnih funkcija. Ovi kriterijumi jednako se primjenjuju i na izabrane nosioce pravosudnih funkcija, a prekršaj se sastoji u prikrivanju takvih činjenica. Odluku je donijela Drugostepena disciplinska komisija u čijem su sastavu bili: Mi chael OžMal ley, predsjednik, Marica Vučetić-Zelenbabić i Katarina Tomić, članovi. 16. VSTSBiH, nakon što je izloženo činjenično i pravno stanje u konkretnom predmetu, utvrdio je da je u predlogu Drugostepene disciplinske komisije izrečena adekvatna sankcija za prekršaj koji je učinila apelantkiwa, te je odlukom od 17. maja 2004. godine potvrdio sankciju. U ovoj odluci navedeno je da apelantkiwin mandat kao sudije prestaje 17. maja 2004. godine, te da u Zakonu o VSTSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen, nije predviđena mogućnost da se izjavi žalba na tu odluku. 17. Rješenjem broj Už-02/04 od 1. jula 2004. godine, odlučujući o apelantkiwinoj žalbi izjavljenoj protiv Odluke VSTSBiH o potvrđiva nju predloga Drugostepene disciplinske komisije za smjewivanje apelantkinje sa funkcije sudije Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine, Sud BiH u Apelacionom upravnom vijeću je odbacio žalbu kao nedozvoljenu, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih prigovora koji se odnose na meritum spora. Sud je istakao da je novi Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04), koji je u članu 60 st. 7 i 8 propisao mogućnost da sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom VSTSBiH može da izjavi žalbu Sudu BiH, stupio na snagu 1. juna 2004. godine i ne odnosi se na odluku donesenu u apelantkiwinom slučaju, tj. na odluku donesenu prije stupawa na snagu tog zakona. Sud BiH je istakao da je neprihvatqivo apelantkiwino stanovište da je bitno to što je nakon stupawa na snagu novog Zakona o VSTS ukinut prijašwi VSTS, te je istim danom prestao da važi prijašwi Zakon o VSTS, budući da su i osporene odluke donesene u vrijeme kada je prijašwi zakon bio na snazi. Pri tome, nije značajna okolnost da je apelantkiwa primila osporenu odluku VSTSBiH 2. juna 2004. godine, dakle, dan nakon stupawa na snagu novog Zakona o VSTS, jer bilo kakvo pravno sredstvo protiv te odluke nije propisano zakonom koji je u to vrijeme bio na snazi. Svako drugačije tumačenje značilo bi povredu opšteusvojenog principa zakonitosti i principa vremenskog važewa zakona prema kom se pri ocjeni zakonitosti nekog akta primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme njegovog donošewa. Zbog istih razloga ne može da se prihvati ni apelantkiwina teza da se na njen slučaj treba da primijeni novi zakon, jer je za nju povoqniji. Ovaj princip je prihvaćen u nekim slučajevima, ali uvijek uz uslov da o odnosnoj stvari nije pravosnažno odlučeno u periodu dok je raniji propis bio na snazi. U konkretnom slučaju osporena odluka je postala konačna i obavezujuća za vrijeme važewa prijašnjeg zakona shodno kom nije bila dozvoljena žalba, niti neko drugo pravno sredstvo. 18. Rješenjem broj U-53/04 od 6. jula 2004. godine Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove odbacio apelantkiwinu tužbu podnesenu protiv navedene Odluke VSTSBiH o potvrđivanju predloga Drugostepene disciplinske komisije za smjewivanje sa funkcije sudije Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Sud je odbacio tužbu nakon što je prethodno utvrdio da ne postoje procesnopravne pretpostavke za podnošenje tužbe. Sud BiH je istakao da je nadležan, u smislu člana 14 Zakona o Sudu BiH, da odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine, javne službe, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine, a VSTSBiH nije institucija Bosne i Hercegovine, nego u smislu čl. 3 i 4 Zakona o VSTSBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporene odluke, samostalni or gan u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da apelantkiwi ne pripada pravo da od Suda BiH tužbom za pokretanje upravnog spora zahtijeva zaštitu prava iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (član 2 stav 2 tačka 1) propisano da pravo pokretawa upravnog spora kod ovog suda ima građanin ili pravno lice samo u slučaju ako im je povrijeđeno neko wihovo pravo ili neposredni interes konačnim upravnim aktom kog su donijele institucije Bosne i Hercegovine, a ne VSTSBiH, koji nije institucija Bosne i Hercegovine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelantkiwa smatra da su joj osporenim odlukama VSTSBiH i osporenim rješewima Suda BiH uskraćena pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, čime su povrijeđeni čl. 6 i 13 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično saslušanje joj je uskraćeno, jer nije vođena istraga i nije pozvana na sjednicu VSTSBiH od 17. maja 2004. godine. Apelantkiwa ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošewa disciplinske optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze. Za vrijeme vođewa postupka bila je teško bolesna, a na uporno insistiranje VSTSBiH morala je da ovlasti advokata da je zastupa, koji je imao samo dva dana za pripremanje odbrane. Punomoć advokatu je dala 17. marta 2004. godine, pa mu je omogućeno da izvrši uvid u spis 19. marta 2004. godine, a rasprava je održana 22. marta 2004. godine. Nisu saslušana dva svjedoka u vezi sa okolnostima dobijawa stana, niti su bitni materijali koji idu u njenu korist prevedeni na engleski jezik. Na sjednici VSTSBiH održanoj 17. maja 2004. godine nije bilo kvoruma (kvorum čini trinaest članova), jer je od prisutnih 16 članova punovažno moglo da odlučuje samo osam članova. Apelantkiwa tvrdi da na sjednicu VSTSBiH nije bila uopšte pozvana, niti je prisustvovala sjednici. Takođe, apelantkiwa navodi da je za sudiju Suda BiH izabrana 8. maja 2002. godine, odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTSBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 167/02 od 23. maja 2002. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02), dakle, navedeni zakon donesen je poslije njenog imenovawa. Apelantkiwa smatra da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno da primjenjuju na konkretan slučaj. Takođe, apelantkiwa ističe da je nakon što je dobila osporenu odluku VSTSBiH stupio na snagu novi Zakon o VSTSBiH, 1. juna 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04). U skladu sa odredbama navedenog zakona, shodno kojima može da se izjavi žalba na odluke VSTSBiH, izjavila je žalbu i tužbom pokrenula postupak pred Sudom BiH protiv Odluke VSTSBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Međutim, Sud BiH je svojim odlukama odbacio i žalbu i tužbu, ne upuštajući se u raspravljanje. b) Odgovori na apelaciju, apelantkiwino izjašnjenje na odgovore i dopuna apelacije 20. U odgovoru na apelaciju koji je Ustavnom sudu 17. maja 2005. godine dostavio Sud BiH istaknuto je da je odredbom člana 44 stav 6 bivšeg Zakona o VSTSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da su odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTSBiH konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka. Sud BiH je naveo da je apelantkiwinu žalbu i tužbu odbacio kao nedozvoljene, smatrajući da donošenjem navedenih rješewa nije počinio povredu ustavnih prava koje je apelantkiwa u apelaciji navela. 21. U odgovoru na apelaciju koji je 12. maja 2005. godine dostavio VSTSBiH je istaknuto "da je odluka Drugostepene disciplinske komisije i Savjeta kao cjeline konačna i obavezujuća, nije predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daqnjeg sudskog postupka i, prema tome, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema nadležnost u ovoj stvari, te stoga VSTS nije u poziciji da Ustavnom sudu dostavi traženi odgovor". 22. U aktu od 8. septembra 2005. godine, koji je apelantkiwa naslovila Izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTSBiH i dopuna apelaciji, apelantkiwa, između ostalog, navodi da joj je, osim prava koje je navela u apelaciji, povrijeđeno i pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje se odnosi na pravo lica da ne bude podvrgavano mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Apelantkiwa ističe da je u toku cijelog postupka bila podvrgnuta uvredama disciplinskog tužioca, zbog čega je i zatražila pomoć od disciplinskog sudije, i da je podnijela i zahtjeve za izuzeće disciplinskog tužioca i pokretanje disciplinskog postupka protiv njega. Međutim, o zahtjevu za izuzeće nije uopšte odlučivano i postupak je nastavljen kao da takvog zahtjeva nije ni bilo. U vrlo kratkom periodu od 10. do 15. marta 2004. godine apelantkiwa je primila više poziva za saslušanje u kojima su izrečene prijetnje da će se rasprava održati u njenom odsustvu, jer je ona u to vrijeme bila teško bolesna, iako je aktom od 8. marta 2004. godine obavijestila VSTSBiH da je na bolovanju i priložila kompletnu medicinsku dokumentaciju i pismo Visokog komesarijata za qudska prava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u Konačnom izještaju Nezavisne pravosudne komisije navedeno je da je disciplinski postupak protiv apelantkinje bio "neka vrsta edukativne vježbe za prekršioce, sudije, tužioce i branioce o tome kako voditi raspravu na efikasniji i profesionalniji način", te da je apelantkiwa imala podršku visokog političkog nivoa, a da je bilo i lobirawa zaposlenika OHR-a u vezi sa disciplinskim postupkom, što nije tačno. Osim toga, nakon što je apelantkiwa prihvatila nagodbu u pogledu disciplinske sankcije, kom je apelantkiwa i priznala krivicu, a prema kojoj joj se izriče javna opomena kao relativno blaga sankcija, nju nije prihvatila Prvostepena disciplinska komisija, a priznanje krivice navedeno u nagodbi je kasnije korišćeno protiv apelantkinje, te je i razriješena dužnosti. 23. VSTSBiH je 13. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju i dopunu apelacije u kom je, između ostalog, navedeno da dopunu apelacije treba odbaciti zbog proteka roka za podnošenje s obzirom na to da je Ustavnom sudu podnesena nakon više od godinu dana od dana podnošewa apelacije, što je suprotno Pravilima Ustavnog suda. Osim toga, VSTSBiH smatra da osporenim odlukama nije prekršeno niti jedno apelantkiwino pravo na koje se ona poziva u apelaciji, te da apelantkiwa, slijedeći to, nema opravdan zahtjev u pogledu kršewa navedenih prava, te zbog toga apelaciju treba odbiti. U odgovoru se, dalje, navodi da Ustavni sud treba da vodi računa i o svojoj prijašwoj praksi u pogledu primjenqivosti člana 6 Evropske konvencije na disciplinske postupke, da je Ustavni sud preširoko tumačio disciplinski postupak kada ga je izjednačio sa krivičnim, te da je kompletan postupak protiv apelantkinje vođen u skladu sa odredbama Zakona o VSTSBiH. V. Relevantni propisi 24. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) "Pravni sta tus Član 3 Savjet ima svojstvo pravnog lica. Nezavisna sudska vlast Član 4 Savjet je samostalni or gan u Bosni i Hercegovini, čiji je zadatak da obezbijedi nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, te uspostavljanje profesionalnog i djelotvornog pravosudnog sistema i tužilačke funkcije na nivou Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko, kao i da koordiniše primjenu ovih standarda u entitetima i Distriktu Brčko kako to određuje ovaj zakon. Kvorum, glasanje i sastanci Član 14 Većina članova Savjeta čini kvorum. Savjet donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasawa, ukoliko nije drukčije propisano zakonom. Glas predsjednika je odlučujući u pitawima o kojima su glasovi podijeljeni. Sastanke Savjeta saziva predsjednik, na način kako je to utvrđeno Poslovnikom o radu. Obaveza da se udovoqi zahtjevu za provjeravanje Član 18 Sudovi, tužilaštva i Vladini organi u Bosni i Hercegovini, kao i sudije, tužioci, zamjenici tužilaca, sudije porotnici i službenici sudova i tužilaštava u cijeloj Bosni i Hercegovini dužni su da postupaju u skladu sa zahtjevima Savjeta u pogledu davawa informaci ja, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem. Disciplinski prekršaji sudija Član 40 u relevantnom dijelu glasi: Disciplinske prekršaje u smislu člana 38 čine: 17. davanje lažne, obmawive ili nedovoqne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitawima unapređewa i napredovawa u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Savjeta; 20. ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije ili 21. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiqno kršenje zvanične dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Disciplinski organi Član 43 Disciplinski organi Savjeta su: 1. Disciplinski tužilac; 2. Prvostepena disciplinska komisija i 3. Drugostepena disciplinska komisija. Savjet usvaja pravila o disciplinskom postupku kojim se uređuju osnivanje, članstvo i funkcionisanje disciplinskih organa, te sprovođenje disciplinskih postupaka u skladu sa odredbama ovog zakona. U svim slučajevima disciplinski organi koji su ovlašćeni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti sudija imaju u svom sastavu većinu sudija koji su trenutno na funkciji. U svim slučajevima disciplinski organi ovlašćeni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti tužilaca imaju u svom sastavu većinu tužilaca koji su trenutno na funkciji. Sastav i nadležnost disciplinskih komisija Član 44 Prvostepena disciplinska komisija se sastoji od tri (3) člana i u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče sankcije. Članovi Prvostepene disciplinske komisije ne moraju biti članovi Savjeta. Drugostepena disciplinska komisija koja je sastavljena od tri (3) člana odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može da izrekne strožu ili blažu disciplinsku sankciju ako prihvati utvrđenje disciplinske odgovornosti. Nijedan član disciplinske komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj disciplinskoj komisiji ne smije da postupa po istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji. Članovi Drugostepene disciplinske komisije moraju biti članovi Savjeta. Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i imaju iskqučivu nadležnost da rješavaju disciplinske stvari. Odluke Drugostepene disciplinske komisije su konačne i obavezujuće i ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, osim u skladu sa odredbama ovog zakona. U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjewivawa, takav predlog mora da se uputi Savjetu kao cjelini, koji mora da potvrdi odluku većinom glasova u skladu s primjenqivim odredbama o kvorumu. Ako Savjet ne potvrdi sankciju smjewivawa, Savjet može da izrekne drugu sankciju predviđenu ovim zakonom." 25. Poslovnik visokih sudskih i tužilačkih savjeta za prelazni pe riod ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/02) "Član 1 Primjena Poslovnika Ovaj poslovnik uređuje rad Visokog sudskog i tužilačkog savjeta tokom prelaznog perioda kako je to navedeno u Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, ... Član 13 st. 2 i 4 Sastav i kvorum Savjeta 2. Sastav članova s pravom glasa Savjeta Bosne i Hercegovine čini dvadeset pet (25) članova; osam (8) međunarodnih članova i sedamnaest (17) domaćih članova Savjeta. 4. Kvorum Savjeta Bosne i Hercegovine čini trinaest (13) članova ukoliko drugačije nije određeno Zakonom." 26. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/00) "Upravna nadležnost Član 14 st. 1 i 2 tačka a) (1) Sud je nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o upravnoj ćutwi, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlašćewa. (2) Sud je naročito nadležan da: a) ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava 1 ovog člana, za koje zakonom nije predviđeno sudsko ispitivanje;" 27. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/02) "Član 4 Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, jesu: ministarstva Bosne i Hercegovine i wihovi organi, javne agencije, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlašćewa, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine određena u nadleštvo Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: mjerodavna institucija). Član 6 Sud odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata institucija Bosne i Hercegovine iz člana 4 ovog zakona." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kog je koristio. 30. U svojoj prijašwoj praksi Ustavni sud je već zakqučio da "u pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv spoqnog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja or - gan koji može da se smatra 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije". Slijedi i zakqučak da se odluke takvog organa, donesene u disciplinskom postupku, moraju da smatraju "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, za koje Ustavni sud ima nadležnost da ih razmatra. Ustavni sud smatra da se odredba člana 44 stav 6 Zakona o VSTS, kom je propisano da su odluke Drugostepene komisije konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, ne može da tumači tako da se wom uskraćuje navedena nadležnost Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/05 od 18. oktobra 2005. godine). 31. Osporenim rješewima Suda BiH su odbačene žalba i tužba protiv osporene odluke VSTS BiH, pa slijedi da to nisu bili djelotvorni pravni lijekovi. Prema tome, konačna odluka za apelantkinju je osporena odluka VSTSBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu odluku apelantkiwa je primila 2. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 29. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. 33. Rješavajući pitanje dopustivosti dopune apelacije, a imajući u vidu da se dopuna apelacije odnosi na nove povrede koje nisu navedene u apelaciji, da je dopuna podnesena Ustavnom sudu 8. septembra 2005. godine, da je apelantkiwa odluku VSTSBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu primila 2. juna 2004. godine, Ustavni sud podsjeća na pravilo da, ukoliko se dopuna ne odnosi na nove činjenice, već na nove povrede koje nisu iznesene u apelaciji, vrijedi odredba člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda shodno kome apelacija može da se podnese u roku od 60 dana od dana prijema odluke o posljednjem pravnom lijeku kog je apelant koristio. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je, u konkretnom slučaju, apelantkiwa u dopuni apelacije navela i povredu prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine koju nije navela u prvobitno podnesenoj apelaciji, pa je time dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana od prijema odluke o posljednjem pravnom lijeku kog je apelantkiwa koristila. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dopuna predmetne apelacija ne ispuwava uslove u pogledu dopustivosti, jer je podnesena nakon predviđenog roka za podnošenje. VII. Meritum 35. Apelantkiwa osporava navedene odluke, smatrajući da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e), k) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d, člana 13 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6 st. 1 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane; d) da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;" 38. Ustavni sud u svojoj prijašwoj praksi već je zakqučio da je disciplinski postupak koji se vodi pred VSTSBiH i čiji je rezultat sankcija smjewivanje sa funkcije sudije prema svojoj suštini izjednačen sa postupkom u kom se "utvrđuje krivična optužba" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine). Shodno tome, i u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije je primjenqiv. 39. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredbi materijalnog prava i neosnovano izrečenoj sankciji. Apelantkiwa ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošewa optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, da je njen branilac imao samo dva dana za pripremanje odbrane, da nijedan dokaz koji je išao u prilog apelantkiwi nije preveden na engleski jezik, da nije dozvoljeno da se saslušaju dva svjedoka koje je predložila u vezi sa okolnostima dobijawa stana, da je retroaktivno primijenjen zakon na njenu štetu. Dalje navodi da nije pozvana na sjednicu VSTSBiH kao cjeline održanu 17. maja 2004. godine, da na toj sjednici VSTSBiH nije bilo kvoruma, te da joj je i osporenim rješewima Suda BiH uskraćeno pravo na pravično suđenje i korišćenje prava na djelotvoran pravni lijek. 40. Ustavni sud napominje da u principu nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 41. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 42. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 43. Ustavni sud smatra da se svi navedeni principi odnose i na konkretan slučaj bez obzira na to što osporene odluke nije donio sud, već VSTSBiH, kao tijelo, odnosno samostalan or - gan, čiji je sta tus Ustavni sud objasnio u ovoj odluci. 44. Povodom apelantkiwinog prigovora da je disciplinski postupak vođen, a da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošewa optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, uvidom u osporenu odluku Prvostepene disciplinske komisije proizilazi da je postupak započeo 29. avgusta 2003. godine, kada je Kancelarija disciplinskog tužioca podnijela disciplinsku optužnicu Prvostepenoj disciplinskoj komisiji. Apelantkiwa je 11. septembra 2003. godine dostavila odgovore na disciplinsku optužnicu, a 29. septembra 2003. godine apelantkiwa je dostavila i dodatni odgovor. Kancelarija disciplinskog tužioca je 31. oktobra 2003. godine dostavila odgovor apelantkiwi u vezi sa njenim odgovorom na optužnicu, a 7. novembra 2003. godine i odgovor na apelantkiwin dodatni odgovor. Glavna rasprava je odlagana dva puta, 9. i 16. marta 2004. godine, zbog toga što se apelantkiwa nije odazvala i nije prisustvovala raspravi. Nakon svakog odlagawa rasprave, na traženje Prvostepene disciplinske komisije, apelantkiwa je dostavljala ljekarska uvjerewa. Glavna rasprava je održana 22. marta 2004. godine kojoj je prisustvovao apelantkiwin branilac. Osim navedenog, apelantkiwa je 11. maja 2004. godine, u prisustvu svog branioca, na raspravi pred Drugostepenom disciplinskom komisijom obrazlagala navode svoje žalbe izjavljene protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije. 45. U vezi sa apelantkiwinim prigovorom da je njen branilac imao samo dva dana da pripremi odbranu, jer je punomoć za zastupanje dala 17. marta 2004. godine, Ustavni sud uočava da je disciplinski postupak otpočeo 29. avgusta 2003. godine i da je apelantkiwa od početka bila upoznata i ukqučena, te da joj je tokom postupka data razumna mogućnost da iznese svoja stanovišta i odbranu u toku disciplinskog postupka u kom je i lično učestvovala. 46. U vezi sa prigovorom da nisu prevedeni dokumenti na engleski jezik, Ustavni sud uočava da je Drugostepena disciplinska komisija razmatrala apelantkiwine žalbene navode u vezi sa tom okolnošću i ocijenila ih kao neosnovane, ističući da su svi dokumenti bili prevedeni pismeno, usmeno ili elektronskom poštom, što je bilo nužno zbog obimnosti materijala, tako da su svi članovi Komisije bili upoznati sa sadržinom ovih dokumenata. Svoje navode o prevodu kqučnih dokumenata koji idu woj u prilog apelantkiwa ničim nije potkrijepila, te su kao takvi paušalni. 47. Apelantkiwa tvrdi da joj tokom disciplinskog postupka nije bilo omogućeno da se saslušaju dva svjedoka odbrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju okolnosti u vezi sa dobijanjem stana. Ustavni sud podsjeća da opšti koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članu 6 Evropske konvencije, koji čini sastavni dio člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, ukqučuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom pod uslovima koji ga neće staviti u nepovoqniji položaj u odnosu na suprotnu stranu. 48. Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obavezni da pozovu sve svjedoke ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ankel protiv Švajcarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava na pozivanje svjedoka, apelant mora da dokaže da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (vidi, Evropska komisija za qudska prava, X protiv Švajcarske, 28, Odluke i izvještaji, stav 136). 49. U konkretnom predmetu uvidom u odluku Drugostepene disciplinske komisije, pod tačkom deset, navedeno je da su sve okolnosti u vezi sa kojim je predloženo saslušanje svjedoka utvrđene u prvostepenom postupku, a nisu ni relevantne u odnosu na učinjeni prekršaj. 50. Ustavni sud smatra da član 6 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. U stvari, sud treba da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dozvoljenih dokaza, a ne Ustavni sud. Apelantkiwa je imala mogućnost da izjavi žalbu protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije i o njenoj žalbi je odlučivala Drugostepena disciplinska komisija u drugačijem sastavu, a u konačnici VSTSBiH, kao kolektivno tijelo, potvrdio je donesenu odluku. 51. U vezi sa apelantkiwinim prigovorom u kom iznosi da je imenovana za sudiju Suda BiH 8. maja 2002. godine odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTSBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 167/02 od 23. maja 2002. godine, ističući da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno da primjenjuju na konkretan slučaj, Ustavni sud uočava da je tačna činjenica da je Zakon o VSTSBiH donesen poslije 8. maja 2002. godine, kada je apelantkiwa imenovana za sudiju Suda BiH. Međutim, u disciplinskom postupku apelantkiwa je proglašena odgovornom prema tri osnova (član 40 tač. 17, 20 i 21) ne samo za davanje lažne, obmawive ili nedovoqne informacije u prijavnim obrascima za imenovanje na mjesto sudije nego i za ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i ispoljeno ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet pravosuđa. U postupku su primijenjene određene zakonske odredbe koje, između ostalog, propisuju da je sudija dužan da postupa u skladu sa zahtjevima i standardima u pogledu davawa informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem. Propisani kriterijumi se jednako primjenjuju i na izabrane nosioce sudskih funkcija kod kojih se podrazumijeva kontinuirana provjera rada, informacija i podataka u vezi sa nosiocima sudskih funkcija. U tom smislu Ustavni sud smatra da nema elemenata za retroaktivnu primjenu zakona kada odrazi određenog ponašawa štete ugledu sudijske funkcije i dovode u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet pravosuđa. 52. Shodno čl. 14 i 44 stav 7 Zakona o VSTSBiH, većina članova VSTSBiH čini kvorum. VSTSBiH donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasawa, ukoliko nije drugačije propisano zakonom. U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjewivawa, takav predlog mora da se uputi VSTSBiH kao cjelini, koji mora da potvrdi odluku većinom glasova u skladu s primjewivim odredbama o kvorumu. Shodno članu 13 stav 4 Poslovnika visokih sudskih i tužilačkih savjeta, kvorum VSTSBiH čini trinaest članova ukoliko nije drugačije određeno zakonom. Uvidom u spis koji je VSTSBIH dostavio Ustavnom sudu utvrđeno je da je Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 200/04 od 31. marta 2004. godine prestao mandat četiri međunarodna člana VSTSBiH, te je samim tim broj članova VSTSBiH smanjen sa dvadeset pet na dvadeset jedan, pa je na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, kada je odlučivano i o potvrđivanju sankcije apelantkiwi, kao prva tačka dnevnog reda razmatrana i jednoglasno usvojena izmjena kvoruma tako da je kvorum smanjen sa trinaest na jedanaest članova. 53. Osim toga, uvidom u dostavljeni spis VSTSBiH utvrđeno je da je sjednici VSTSBiH, održanoj 17. maja 2004. godine, na kojoj je odlučivano o potvrđivanju odluke izrečene apelantkiwi prisustvovalo šesnaest članova od kojih je samo jedan član izuzet, te je broj prisutnih članova koji su mogli da glasaju i odlučuju bio petnaest. Imajući u vidu da je kvorum bio jedanaest članova, da je glasalo petnaest članova i da je odluka donesena jednoglasno, Ustavni sud konstatuje da nisu povrijeđene odredbe o kvorumu. 54. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije. b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni 55. U dopuni apelacije koju je apelantkiwa podnijela 8. septembra 2007. godine jednim dijelom su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u apelaciji. Naime, u dopuni apelacije apelantkiwa je navela da je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine koje se odnosi na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kog je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može da prihvati dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošewa dopune apelacije nikako ne može da se tako široko tumači da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopuwavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, a da se ne odnosi na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stawa i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovog apelantkiwinog navoda. Ostali navodi 56. S obzirom na zakqučak u pogledu kršewa člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 57. Ustavni sud, u okviru nadležnosti iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan je da razmatra odluke VSTSBiH donesene u disciplinskom postupku, kao tijela koje može da se smatra "nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona" u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se takve odluke ovog tijela moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. 58. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 662/04, rješavajući apelaciju Suade Halilagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 24. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Halilagić podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj HJPC-01-0033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine zbog proteka roka za podnošenje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Suada Halilagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Už-02/04 od 1. jula 2004. godine i U-53/04 od 6. jula 2004. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) bez broja od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj HJPC-01-033-170504 SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporenih odluka do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i VSTVBiH zatraženo je 28. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Sud BiH 16. maja 2005. godine, a VSTVBiH 10. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. jula 2005. godine dostavljeni apelantici. 5. Apelantica je 8. septembra 2005. godine dostavila izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTVBiH i dopunu apelacije. 6. Ustavni sud je 20. decembra 2005. godine donio Odluku broj AP 662/04 kojom je odbio apelaciju kao neosnovanu, jer je zaključio da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije. 7. Nakon toga, apelantica je 13. jula 2006. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 662/04 od 20. decembra 2005. godine. 8. Rješavajući apelanticin zahtjev za preispitivanje odluke, Ustavni sud je na sjednici od 5. juna 2007. godine, Rješenjem broj AP 662/04, usvojio zahtjev za preispitivanje navedene odluke. 9. Nakon toga, predmet je, u skladu sa članom 70. stav 7. Pravila Ustavnog suda, transferiran na plenarnu sjednicu, te je i razmatran na sjednici održanoj 28. i 29. septembra 2007. godine. Na navedenoj sjednici je zaključeno da se od VSTVBiH zatraži kompletan spis u disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelantice. Navedeni spis je Ustavnom sudu dostavljen 2. oktobra 2007. godine. 10. Osim navedenog, VSTVBiH je 13. novembra 2007. godine dostavilo Ustavnom sudu odgovor na navode koje je apelantica iznijela u apelaciji i dopuni apelacije, a koji VSTVBiH nije ranije dostavilo Ustavnom sudu. 11. U skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelantici je 15. novembra 2007. dostavljen odgovor VSTVBiH. III. Činjenično stanje 12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 13. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj SDPF (za sudije) 1/03 od 22. marta 2004. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj HJPC-01-0033-170504, spis broj SDPS (za sudije) 1/04 od 17. maja 2004. godine, i Odlukom VSTV, bez broja, od 17. maja 2004. godine apelantica je proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj sudija iz člana 40. tač. 17, 20. i 21. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH) i izrečena joj je disciplinska sankcija smjenjivanja s funkcije sutkinje Suda BiH. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da postoji dovoljno dokaza da je apelantica u momentu kada je 20. novembra 2001. godine popunila prijavu za imenovanje na mjesto sudije Suda BiH svjesno dala lažne i/ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3, a da je neprihvatljivo da apelantica nije bila svjesna odluke CRPC-a prije popunjavanja obrasca o ličnim podacima i prijave na konkurs za mjesto u Sudu BiH. Osim toga, 24. decembra 2001. godine apelantica je prijašnjoj Federalnoj komisiji za imenovanja tužilaca dostavila obrazac s ličnim podacima i svjesno dala lažne i /ili obmanjive i /ili nedovoljne informacije o stanovima br. 2 i 3. 14. Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelantica, sutkinja Suda BiH, odgovorna za disciplinske prekršaje iz člana 40. tačka 17. Zakona o VSTVBiH-davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim obrascima od 20. novembra 2001. godine za imenovanje na mjesto sutkinje Suda BiH i od 24. decembra 2001. godine bivšoj Federalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, disciplinski prekršaj iz člana 40. tačka 20. istog zakona-ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i disciplinski prekršaj iz člana 40. tačka 21. istog zakona-ispoljavanje ponašanja koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva, te joj je izrečena disciplinska sankcija smjenjivanja s funkcije sudije Suda BiH, koja stu pa na snagu na dan kada ova odluka postane pravosnažna. Odluku je donijela Prvostepena disciplinska 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 komisija u čijem su sastavu bili: dr. Malcolm Simmons, Jan Erik Oja i Mir za Jusufović. 15. Drugostepena disciplinska komisija je svojom odlukom broj HJPC-01-0033-170504 od 17. maja 2004. godine odbila apelanticinu žalbu i prvostepenu odluku potvrdila. Ova komisija je navela da prekršaj koji se apelantici stavlja na teret nisu korištenje napuštene imovine i kršenje imovinskih i drugih zakona, nego davanje neistinitih i nepotpunih informacija. Podaci o poštivanju imovinskih zakona su od presudne važnosti prilikom ocjenjivanja prijave na konkurs za koje je VSTV izgradilo najstrožije kriterije koji se primjenjuju u postupku imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Ovi kriteriji jednako se primjenjuju i na izabrane nosioce pravosudnih funkcija, a prekršaj se sastoji u prikrivanju takvih činjenica. Odluku je donijela Drugostepena disciplinska komisija u čijem su sastavu bili: Mi chael OžMal ley, predsjednik, Marica Vučetić-Zelenbabić i Katarina Tomić, članovi. 16. VSTVBiH, nakon što je izloženo činjenično i pravno stanje u konkretnom predmetu, utvrdilo je da je u prijedlogu Drugostepene disciplinske komisije izrečena adekvatna sankcija za prekršaj koji je učinila apelantica, te je odlukom od 17. maja 2004. godine potvrdilo sankciju. U ovoj odluci navedeno je da apelanticin mandat kao sutkinje prestaje 17. maja 2004. godine, te da u Zakonu o VSTVBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen, nije predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe na tu odluku. 17. Rješenjem broj Už-02/04 od 1. jula 2004. godine, odlučujući o apelanticinoj žalbi uloženoj protiv Odluke VSTVBiH o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije za smjenjivanje apelantice sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine, Sud BiH u Apelacionom upravnom vijeću je odbacio žalbu kao nedopuštenu, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti žalbenih prigovora koji se odnose na meritum spora. Sud je istakao da je novi Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04), koji je u članu 60. st. 7. i 8. propisao mogućnost da sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom VSTVBiH može uložiti žalbu Sudu BiH, stupio na snagu 1. juna 2004. godine i ne odnosi se na odluku donesenu u apelanticinom slučaju, tj. na odluku donesenu prije stupanja na snagu tog zakona. Sud BiH je istakao da je neprihvatljiv apelanticin stav da je bitno to što je nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV ukinuto prijašnje VSTV, te je istim danom prestao da važi prijašnji Zakon o VSTV, budući da su i osporene odluke donesene u vrijeme kada je prijašnji zakon bio na snazi. Pri tome, nije značajna okolnost da je apelantica primila osporenu odluku VSTVBiH 2. juna 2004. godine, dakle, dan nakon stupanja na snagu novog Zakona o VSTV, jer bilo kakvo pravno sredstvo protiv te odluke nije propisano zakonom koji je u to vrijeme bio na snazi. Svako drugačije tumačenje značilo bi povredu općeusvojenog načela zakonitosti i principa vremenskog važenja zakona prema kojem se pri ocjeni zakonitosti nekog akta primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme njegovog donošenja. Zbog istih razloga se ne može prihvatiti ni apelanticina teza da se na njen slučaj treba primijeniti novi zakon, jer je za nju povoljniji. Ovaj princip je prihvaćen u nekim slučajevima, ali uvijek uz uvjet da o odnosnoj stvari nije pravosnažno odlučeno u periodu dok je raniji propis bio na snazi. U konkretnom slučaju osporena odluka je postala konačna i obavezujuća za vrijeme važenja prijašnjeg zakona prema kojem nije bila dopuštena žalba, niti neko drugo pravno sredstvo. 18. Rješenjem broj U-53/04 od 6. jula 2004. godine Sud BiH je u Vijeću za upravne sporove odbacio apelanticinu tužbu podnesenu protiv navedene Odluke VSTVBiH o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije za smjenjivanje sa funkcije sutkinje Suda BiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Sud je odbacio tužbu nakon što je prethodno utvrdio da ne postoje procesnopravne pretpostavke za podnošenje tužbe. Sud BiH je istakao da je nadležan, u smislu člana 14. Zakona o Sudu BiH, da odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije Bosne i Hercegovine, javne službe, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko BiH i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine, a VSTVBiH nije institucija Bosne i Hercegovine, nego u smislu čl. 3. i 4. Zakona o VSTVBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke, samostalni or gan u Bosni i Hercegovini. Dalje, Sud BiH je naveo da apelantici ne pripada pravo da od Suda BiH tužbom za pokretanje upravnog spora zahtijeva zaštitu prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (član 2. stav 2. tačka 1) propisano da pravo pokretanja upravnog spora kod ovog suda ima građanin ili pravno lice samo u slučaju ako im je povrijeđeno neko njihovo pravo ili neposredni interes konačnim upravnim aktom kojeg su donijele institucije Bosne i Hercegovine, a ne VSTV BiH, koje nije institucija Bosne i Hercegovine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama VSTVBiH i pobijanim rješenjima Suda BiH uskraćena pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, čime su povrijeđeni čl. 6. i 13. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično saslušanje joj je uskraćeno, jer nije vođena istraga i nije pozvana na sjednicu VSTVBiH od 17. maja 2004. godine. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja disciplinske optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze. Za vrijeme vođenja postupka bila je teško bolesna, a na uporno insistiranje VSTVBiH morala je ovlastiti advokata da je zastupa, koji je imao samo dva dana za pripremanje odbrane. Punomoć advokatu je dala 17. marta 2004. godine, pa mu je omogućeno da izvrši uvid u spis 19. marta 2004. godine, a rasprava je održana 22. marta 2004. godine. Nisu saslušana dva svjedoka u vezi sa okolnostima dobivanja stana, niti su bitni materijali koji idu u njenu korist prevedeni na engleski jezik. Na sjednici VSTVBiH održanoj 17. maja 2004. godine nije bilo kvoruma (kvorum čini trinaest članova), jer je od prisutnih 16 članova punovažno moglo odlučivati samo osam članova. Apelantica tvrdi da na sjednicu VSTVBiH nije bila uopće pozvana, niti je prisustvovala sjednici. Također, apelantica navodi da je za sutkinju Suda BiH izabrana 8. maja 2002. godine, odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTVBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 167/02 od 23. maja 2002. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 15/02), dakle, navedeni zakon donesen je poslije njenog imenovanja. Apelantica smatra da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj. Također, apelantica ističe da je nakon što je dobila osporenu odluku VSTVBiH stupio na snagu novi Zakon o VSTVBiH, 1. juna 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 25/04). U skladu sa odredbama navedenog zakona, prema kojima se može uložiti žalba na odluke VSTVBiH, izjavila je žalbu i tužbom pokrenula postupak pred Sudom BiH protiv Odluke VSTVBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine. Međutim, Sud BiH je svojim odlukama odbacio i žalbu i tužbu, ne upuštajući se u raspravljanje. b) Odgovori na apelaciju, apelanticino izjašnjenje na odgovore i dopuna apelacije 20. U odgovoru na apelaciju koji je Ustavnom sudu 17. maja 2005. godine dostavio Sud BiH istaknuto je da je odredbom člana 44. stav 6. bivšeg Zakona o VSTVBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da su odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTVBiH konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka. Sud BiH je naveo da je apelanticinu žalbu i tužbu odbacio kao nedopuštene, smatrajući da donošenjem navedenih rješenja nije počinio povredu ustavnih prava koje je apelantica u apelaciji navela. 21. U odgovoru na apelaciju koji je 12. maja 2005. godine dostavilo VSTVBiH je istaknuto "da je odluka Drugostepene disciplinske komisije i Vijeća kao cjeline konačna i obavezujuća, nije predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljnjeg sudskog postupka i, prema tome, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema nadležnost u ovoj stvari, te stoga VSTV nije u poziciji da Ustavnom sudu dostavi traženi odgovor". 22. U aktu od 8. septembra 2005. godine, koji je apelantica naslovila Izjašnjenje na odgovore Suda BiH i VSTVBiH i dopuna apelaciji, apelantica, između ostalog, navodi da joj je, osim prava koje je navela u apelaciji, povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje se odnosi na pravo lica da ne bude podvrgavano mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Apelantica ističe da je u toku cijelog postupka bila podvrgnuta uvredama disciplinskog tužioca, zbog čega je i zatražila pomoć od disciplinskog sudije, i da je podnijela i zahtjeve za izuzeće disciplinskog tužioca i pokretanje disciplinskog postupka protiv njega. Međutim, o zahtjevu za izuzeće nije uopće odlučivano i postupak je nastavljen kao da takvog zahtjeva nije ni bilo. U vrlo kratkom periodu od 10. do 15. marta 2004. godine apelantica je primila više poziva za saslušanje u kojima su izrečene prijetnje da će se rasprava održati u njenom odsustvu, jer je ona u to vrijeme bila teško bolesna, iako je aktom od 8. marta 2004. godine obavijestila VSTVBiH da je na bolovanju i priložila kompletnu medicinsku dokumentaciju i pismo Visokog komesarijata za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u Konačnom izještaju Nezavisne pravosudne komisije navedeno je da je disciplinski postupak protiv apelantice bio "neka vrsta edukativne vježbe za prekršioce, sudije, tužioce i branitelje o tome kako voditi raspravu na efikasniji i profesionalniji način", te da je apelantica imala podršku visokog političkog nivoa, a da je bilo i lobiranja uposlenika OHR-a u vezi sa disciplinskim postupkom, što nije tačno. Osim toga, nakon što je apelantica prihvatila nagodbu u pogledu disciplinske sankcije, kojom je apelantica i priznala krivicu, a prema kojoj joj se izriče javna opomena kao relativno blaga sankcija, nju nije prihvatila Prvostepena disciplinska komisija, a priznanje krivice navedeno u nagodbi je kasnije korišteno protiv apelantice, te je i razriješena dužnosti. 23. VSTVBiH je 13. novembra 2007. godine dostavilo odgovor na apelaciju i dopunu apelacije u kome je, između ostalog, navedeno da dopunu apelacije treba odbaciti zbog proteka roka za podnošenje s obzirom na to da je Ustavnom sudu podnesena nakon više od godinu dana od dana podnošenja apelacije, što je suprotno Pravilima Ustavnog suda. Osim toga, VSTVBiH smatra da osporenim odlukama nije prekršeno niti jedno apelanticino pravo na koje se ona poziva u apelaciji, te da apelantica, slijedeći to, nema opravdan zahtjev u pogledu kršenja navedenih prava, te zbog toga apelaciju treba odbiti. U odgovoru se, dalje, navodi da Ustavni sud treba voditi računa i o svojoj prijašnjoj praksi u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na disciplinske postupke, da je Ustavni sud preširoko tumačio disciplinski postupak kada ga je izjednačio sa krivičnim, te da je kompletan postupak protiv apelantice vođen u skladu sa odredbama Zakona o VSTVBiH. V. Relevantni propisi 24. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 15/02, 26/02, 35/02 i 42/03) "Pravni sta tus Član 3. Vijeće ima svojstvo pravnog lica. Nezavisna sudska vlast Član 4. Vijeće je samostalni or gan u Bosni i Hercegovini, čiji je zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno sudstvo, te uspostavljanje profesionalnog i djelotvornog sudskog sistema i tužilačke funkcije na nivou Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko, kao i da koordinira primjenu ovih standarda u entitetima i Distriktu Brčko kako to određuje ovaj zakon. Kvorum, glasanje i sastanci Član 14. Većina članova Vijeća čini kvorum. Vijeće donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasanja, ukoliko nije drukčije propisano zakonom. Glas predsjednika je odlučujući u pitanjima o kojima su glasovi podijeljeni. Sastanke Vijeća saziva predsjednik, na način kako je to utvrđeno Poslovnikom o radu. Obaveza da se udovolji zahtjevu za provjeravanje Član 18. Sudovi, tužilaštva i Vladini organi u Bosni i Hercegovini, kao i sudije, tužioci, zamjenici tužilaca, sudije porotnici i službenici sudova i tužilaštava u cijeloj Bosni i Hercegovini dužni su postupati u skladu sa zahtjevima Vijeća u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem. Disciplinski prekršaji sudija Član 40. u relevantnom dijelu glasi: Disciplinske prekršaje u smislu člana 38. čine: 17. davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća; 20. ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije ili 21. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Disciplinski organi Član 43. Disciplinski organi Vijeća su: 1. Disciplinski tužilac; 2. Prvostepena disciplinska komisija i 3. Drugostepena disciplinska komisija. Vijeće usvaja pravila o disciplinskom postupku kojim se uređuju osnivanje, članstvo i funkcioniranje disciplinskih organa, te provođenje disciplinskih postupaka u skladu sa odredbama ovog zakona. U svim slučajevima disciplinski organi koji su ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti sudija imaju u svom sastavu većinu sudija koji su trenutno na funkciji. U svim slučajevima disciplinski organi ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti tužilaca imaju u svom sastavu većinu tužilaca koji su trenutno na funkciji. Sastav i nadležnost disciplinskih komisija Član 44. Prvostepena disciplinska komisija se sastoji od tri (3) člana i u prvom stepenu utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče sankcije. Članovi Prvostepene disciplinske komisije ne moraju biti članovi Vijeća. Drugostepena disciplinska komisija koja je sastavljena od tri (3) člana odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može izreći strožiju ili blažu disciplinsku sankciju ako prihvati utvrđenje disciplinske odgovornosti. Nijedan član disciplinske komisije koji je učestvovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj disciplinskoj komisiji ne smije postupati po istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji. Članovi Drugostepene disciplinske komisije moraju biti članovi Vijeća. Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i imaju isključivu nadležnost rješavanja disciplinskih stvari. Odluke Drugostepene disciplinske komisije su konačne i obavezujuće i ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, osim u skladu sa odredbama ovog zakona. U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti Vijeću kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Ako Vijeće ne potvrdi sankciju smjenjivanja, Vijeće može izreći drugu sankciju predviđenu ovim zakonom." 25. Poslovnik visokih sudskih i tužilačkih vijeća za prelazni pe riod ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/02) "Član 1. Primjena Poslovnika Ovaj poslovnik uređuje rad Visokog sudskog i tužilačkog vijeća tokom prelaznog perioda kako je to navedeno u Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, ... Član 13. st. 2. i 4. Sastav i kvorum Vijeća 2. Sastav članova s pravom glasa Vijeća Bosne i Hercegovine čini dvadeset pet (25) članova; osam (8) međunarodnih članova i sedamnaest (17) domaćih članova Vijeća. 4. Kvorum Vijeća Bosne i Hercegovine čini trinaest (13) članova ukoliko drugačije nije određeno Zakonom." 26. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/00) "Upravna nadležnost Član 14. st. 1. i 2. tačka a) (1) Sud je nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o upravnoj šutnji, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Distrikta Brčko i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlaštenja. (2) Sud je naročito nadležan da: a) ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i općih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava 1. ovog člana, za koje zakonom nije predviđeno sudsko ispitivanje;" 27. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/02) "Član 4. Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, jesu: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihovi organi, javne agencije, javne korporacije, institucije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine određena u nadleštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: mjerodavna institucija). Član 6. Sud odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata institucija Bosne i Hercegovine iz člana 4. ovog zakona." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U svojoj prijašnjoj praksi Ustavni sud je već zaključio da "u pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja or gan koji se može smatrati 'nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije". Slijedi i zaključak da se odluke takvog organa, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, za koje Ustavni sud ima nadležnost da ih razmatra. Ustavni sud smatra da se odredba člana 44. stav 6. Zakona o VSTV, kojom je propisano da su odluke Drugostepene komisije konačne i obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, ne može tumačiti tako da se njom uskraćuje navedena nadležnost Ustavnog suda (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, koja je objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/05 od 18. oktobra 2005. godine). 31. Osporenim rješenjima Suda BiH su odbačene žalba i tužba protiv osporene odluke VSTV BiH, pa slijedi da to nisu bili djelotvorni pravni lijekovi. Prema tome, konačna odluka za apelanticu je osporena odluka VSTVBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu odluku apelantica je primila 2. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 29. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. 33. Rješavajući pitanje dopustivosti dopune apelacije, a imajući u vidu da se dopuna apelacije odnosi na nove povrede koje nisu navedene u apelaciji, da je dopuna podnesena Ustavnom sudu 8. septembra 2005. godine, da je apelantica odluku VSTVBiH, bez broja, od 17. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu primila 2. juna 2004. godine, Ustavni sud podsjeća na pravilo da, ukoliko se dopuna ne odnosi na nove činjenice, već na nove povrede koje nisu iznesene u apelaciji, vrijedi odredba člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda prema kome se apelacija može podnijeti u roku od 60 dana od dana prijema odluke o posljednjem pravnom lijeku kojeg je apelant koristio. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je, u konkretnom slučaju, apelantica u dopuni apelacije navela i povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koju nije navela u prvobitno podnesenoj apelaciji, pa je time dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka od 60 dana od prijema odluke o posljednjem pravnom lijeku kojeg je apelantica koristila. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dopuna predmetne apelacija ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti, jer je podnesena nakon predviđenog roka za podnošenje. VII. Meritum 35. Apelantica osporava navedene odluke, smatrajući da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), k) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d, člana 13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; d) da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;" 38. Ustavni sud u svojoj prijašnjoj praksi već je zaključio da je disciplinski postupak koji se vodi pred VSTVBiH i čiji je rezultat sankcija smjenjivanje sa funkcije sudije prema svojoj suštini izjednačen sa postupkom u kojem se "utvrđuje krivična optužba" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine). Prema tome, i u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije je primjenjiv. 39. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredaba materijalnog prava i neosnovano izrečenoj sankciji. Apelantica ističe da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, da je njen branilac imao samo dva dana za pripremanje odbrane, da nijedan dokaz koji je išao u prilog apelantici nije preveden na engleski jezik, da nije dopušteno da se saslušaju dva svjedoka koje je predložila u vezi sa okolnostima dobivanja stana, da je retroaktivno primijenjen zakon na njenu štetu. Dalje navodi da nije pozvana na sjednicu VSTVBiH kao cjeline održanu 17. maja 2004. godine, da na toj sjednici VSTVBiH nije bilo kvoruma, te da joj je i osporenim rješenjima Suda BiH uskraćeno pravo na pravično suđenje i korištenje prava na djelotvoran pravni lijek. 40. Ustavni sud napominje da u principu nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 41. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 42. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 43. Ustavni sud smatra da se svi navedeni principi odnose i na konkretan slučaj bez obzira na to što osporene odluke nije donio sud, već VSTVBiH, kao tijelo, odnosno samostalan or gan, čiji je sta tus Ustavni sud objasnio u ovoj odluci. 44. Povodom apelanticinog prigovora da je disciplinski postupak vođen, a da nikada nije saslušana, niti joj je prije podnošenja optužnice omogućeno da dâ izjavu i priloži dokaze, uvidom u osporenu odluku Prvostepene disciplinske komisije proizlazi da je postupak započeo 29. augusta 2003. godine, kada je Ured disciplinskog tužioca podnio disciplinsku optužnicu Prvostepenoj disciplinskoj komisiji. Apelantica je 11. septembra 2003. godine dostavila odgovore na disciplinsku optužnicu, a 29. septembra 2003. godine apelantica je dostavila i dodatni odgovor. Ured disciplinskog tužioca je 31. oktobra 2003. godine dostavio odgovor apelantici u vezi sa njenim odgovorom na optužnicu, a 7. novembra 2003. godine i odgovor na apelanticin dodatni odgovor. Glavna rasprava je odgađana dva puta, 9. i 16. marta 2004. godine, zbog toga što se apelantica nije odazvala i nije prisustvovala raspravi. Nakon svakog odgađanja rasprave, na traženje Prvostepene disciplinske komisije, apelantica je dostavljala ljekarska uvjerenja. Glavna rasprava je održana 22. marta 2004. godine kojoj je prisustvovao apelanticin branilac. Osim navedenog, apelantica je 11. maja 2004. godine, u prisustvu svog branioca, na raspravi pred Drugostepenom disciplinskom komisijom obrazlagala navode svoje žalbe uložene protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije. 45. U vezi sa apelanticinim prigovorom da je njen branilac imao samo dva dana da pripremi odbranu, jer je punomoć za zastupanje dala 17. marta 2004. godine, Ustavni sud uočava da je disciplinski postupak otpočeo 29. augusta 2003. godine i da je apelantica od početka bila upoznata i uključena, te da joj je tokom postupka data razumna mogućnost da iznese svoje stavove i odbranu u toku disciplinskog postupka u kojem je i lično učestvovala. 46. U vezi sa prigovorom da nisu prevedeni dokumenti na engleski jezik, Ustavni sud uočava da je Drugostepena disciplinska komisija razmatrala apelanticine žalbene navode u vezi sa tom okolnošću i ocijenila ih kao neosnovane, ističući da su svi dokumenti bili prevedeni pismeno, usmeno ili elektronskom poštom, što je bilo nužno zbog obimnosti materijala, tako da su svi članovi Komisije bili upoznati sa sadržajem ovih dokumenata. Svoje navode o prijevodu ključnih dokumenata koji idu njoj u prilog apelantica ničim nije potkrijepila, te su kao takvi paušalni. 47. Apelantica tvrdi da joj tokom disciplinskog postupka nije bilo omogućeno da se saslušaju dva svjedoka odbrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju okolnosti u vezi sa dobivanjem stana. Ustavni sud podsjeća da opći koncept jednakosti strana u postupku, sadržan u članu 6. Evropske konvencije, koji čini sastavni dio člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključuje pravo svake strane u postupku na razumnu mogućnost da iznese svoj predmet pred sudom pod uvjetima koji ga neće staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu. 48. Ustavni sud ukazuje da sudovi nisu obavezni da pozovu sve svjedoke ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švajcarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava na pozivanje svjedoka, apelant mora dokazati da je pozivanje svjedoka bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je nepozivanje svjedoka prejudiciralo apelantov predmet (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Švajcarske, 28, Odluke i izvještaji, stav 136). 49. U konkretnom predmetu uvidom u odluku Drugostepene disciplinske komisije, pod tačkom deset, navedeno je da su sve okolnosti u vezi sa kojim je predloženo saslušanje svjedoka utvrđene u prvostepenom postupku, a nisu ni relevantne u odnosu na učinjeni prekršaj. 50. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, sud treba da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Apelantica je imala mogućnost da izjavi žalbu protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije i o njenoj žalbi je odlučivala Drugostepena disciplinska komisija u drugačijem sastavu, a u konačnici VSTVBiH, kao kolektivno tijelo, potvrdilo je donesenu odluku. 51. U vezi sa apelanticinim prigovorom u kojem iznosi da je imenovana za sutkinju Suda BiH 8. maja 2002. godine odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a da je Zakon o VSTVBiH donesen Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 167/02 od 23. maja 2002. godine, ističući da se odredbe navedenog zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na konkretan slučaj, Ustavni sud uočava da je tačna činjenica da je Zakon o VSTVBiH donesen poslije 8. maja 2002. godine, kada je apelantica imenovana za sutkinju Suda BiH. Međutim, u disciplinskom postupku apelantica je proglašena odgovornom prema tri osnova (član 40. tač. 17, 20. i 21) ne samo za davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u prijavnim obrascima za imenovanje na mjesto sutkinje nego i za ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije i ispoljeno ponašanje koje dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. U postupku su primijenjene određene zakonske odredbe koje, između ostalog, propisuju da je sudija dužan da postupa u skladu sa zahtjevima i standardima u pogledu davanja informacija, dokumenata i drugih materijala u vezi sa određenim provjeravanjem. Propisani kriteriji se jednako primjenjuju i na izabrane nosioce sudskih funkcija kod kojih se podrazumijeva kontinuirana provjera rada, informacija i podataka u vezi sa nosiocima sudskih funkcija. U tom smislu Ustavni sud smatra da nema elemenata za retroaktivnu primjenu zakona kada odrazi određenog ponašanja štete ugledu sudijske funkcije i dovode u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. 52. Prema čl. 14. i 44. stav 7. Zakona o VSTVBiH, većina članova VSTVBiH čini kvorum. VSTVBiH donosi odluke većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju, ne ubrajajući članove koji se izuzimaju od glasanja, ukoliko nije drugačije propisano zakonom. U slučajevima ka da Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju smjenjivanja, takav prijedlog mora se uputiti VSTVBiH kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Prema članu 13. stav 4. Poslovnika visokih sudskih i tužilačkih vijeća, kvorum VSTVBiH čini trinaest članova ukoliko nije drugačije određeno zakonom. Uvidom u spis koji je VSTVBIH dostavilo Ustavnom sudu utvrđeno je da je Odlukom Visokog predstavnika za BiH broj 200/04 od 31. marta 2004. godine prestao mandat četiri međunarodna člana VSTVBiH, te je samim tim broj članova VSTVBiH smanjen sa dvadeset pet na dvadeset jedan, pa je na sjednici održanoj 17. maja 2004. godine, kada je odlučivano i o potvrđivanju sankcije apelantici, kao prva tačka dnevnog reda razmatrana i jednoglasno usvojena izmjena kvoruma tako da je kvorum smanjen sa trinaest na jedanaest članova. 53. Osim toga, uvidom u dostavljeni spis VSTVBiH utvrđeno je da je sjednici VSTVBiH, održanoj 17. maja 2004. godine, na kojoj je odlučivano o potvrđivanju odluke izrečene apelantici prisustvovalo šesnaest članova od kojih je samo jedan član izuzet, te je broj prisutnih članova koji su mogli da glasaju i odlučuju bio petnaest. Imajući u vidu da je kvorum bio jedanaest članova, da je glasalo petnaest članova i da je odluka donesena jednoglasno, Ustavni sud konstatira da nisu povrijeđene odredbe o kvorumu. 54. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije. b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni 55. U dopuni apelacije koju je apelantica podnijela 8. septembra 2007. godine jednim dijelom su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u apelaciji. Naime, u dopuni apelacije apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koje se odnosi na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/07). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a da se ne odnosi na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovog apelanticinog navoda. Ostali navodi 56. S obzirom na zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud, u okviru nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan je da razmatra odluke VSTVBiH donesene u disciplinskom postupku, kao tijela koje se može smatrati "nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona" u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se takve odluke ovog tijela moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 59. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 941/06, rješavajući apelaciju Abida Botića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenog 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Abida Botića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj 011-0-Gž-07-000 514. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Abid Botić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Omer Hadžiselimović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudbenoga postupka pred Osnovnim sudom u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-103/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 10. srpnja 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj P-103/02, a od Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 8. kolovoza 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514. 3. Osnovni sud je 2. i 27. kolovoza 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, obavještavajući pri tomu Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije donesena prvostupanjska presuda, a da se spis predmeta broj P-103/02 nalazi u Okružnom sudu na rješavanju povodom uloženog priziva. Okružni sud je svoj odgovor i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514 dostavio 27. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda su dostavljeni apelantu 13. rujna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je, kao prvotužitelj, zajedno sa Azizom Botićem (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) podnio 14. srpnja 1981. godine Općinskom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv Redže Botića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Munibe Hibić, rođ. Botić (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja da su tužitelji vlasnici sa po ¼ dijela nekretnina koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić rođ. Suljić, majke parničnih stranaka, i Hase Suljića, ujaka parničnih stranaka, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši fizička dioba nekretnina, tako da se suvlasnički dio tužitelja izdvoji i preda im se u posjed, te da se u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižba vlasništva sa dijelom 1/1. Također je tužbenim zahtjevom traženo da se utvrdi da nije pravno valjan ugovor o diobi nekretnina koji su zaključili prvotuženi i drugotužena 20. siječnja 1981. godine, a koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov-58/81. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-209/90 od 12. lipnja 1990. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovi nasljeđivanja stekli vlasništvo svaki sa po ¼ dijela na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, te da su tuženi dužni priznati to i trpjeti da tužitelji izdvoje suvlasničke dijelove. Djelomično je udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim je traženo da se utvrdi da Ugovor o diobi Dn-67/81 nije valjan, pa je utvrđeno da taj ugovor nije valjan u dijelu koji se odnosi na diobu parcele pobliže označene u izreci presude, a u preostalom dijelu taj tužbeni zahtjev je odbijen. Tužitelji su obvezani platiti tuženima solidarno na ime troškova postupka iznos od 250,71 di nar u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. 8. Presudom Višeg suda u Banjaluci broj Gž-25792/89 od 7. travnja 1990. godine djelomično je uvažen priziv tužitelja i prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje suvlasništva na prijepornim nekretninama i u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje da nije punomoćan Ugovor broj Dn-67/81 zaključen između prvotuženog i drugotužene. 9. Apelant je 20. travnja 1990. godine uložio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud BiH), koja je Rješenjem broj Rev-746/90 od 24. veljače 1992. godine uvažena i obje nižestupanjske presude su ukinute u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. Relevantno razdoblje 10. Rješenje Vrhovnog suda BiH broj Rev-746/90 od 24. veljače 1992. godine dostavljeno je Okružnom sudu 28. prosinca 1999. godine. 11. Okružni sud je 7. studenog 2001. godine dostavio Osnovnom sudu spis broj P-487/87 sa četiri primjerka odluke Vrhovnog suda BiH. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom broj P-103/02 12. Osnovni sud je 9. studenog 2001. godine dostavio rješenje Vrhovnog suda BiH opunomoćenicima parničnih stranaka. 13. Dnevnom naredbom od 21. svibnja 2002. godine je naređeno da se predmet zavede pod novim brojem, te da se spis dostavi postupajućem sucu. 14. Predmet je dobio novi broj P-103/02, te je podneskom od 10. listopada 2005. godine od opunomoćenika tužitelja zatraženo da dopuni podnesenu tužbu sukladno članku 53. novog ZPP i da tako dopunjenu tužbu bez odgađanja, u dostatnom broju primjeraka, dostavi sudu i protivnoj stranci. 15. Tužitelji su posredstvom opunomoćenika podneskom od 20. listopada 2005. godine uredili tužbu. 16. Tužba sa prilozima je dostavljena opunomoćeniku tuženih 10. studenog 2005. godine, a dostava poziva za plaćanje sudbene pristojbe za tužbu tužiteljima je bila neuspješna, jer su se dopisi vratili s naznakom da su se primatelji odselili. 17. Osnovni sud je 30. studenog 2005. godine od opunomoćenika tužitelja tražio da dostavi točne adrese tužitelja. 18. Opunomoćenik tuženih je dostavio odgovor na tužbu 13. prosinca 2005. godine. 19. Osnovni sud je Rješenjem broj P-103/02 od 13. prosinca 2005. godine vratio opunomoćeniku tuženih odgovor na tužbu na dopunu u roku od osam dana uz napomenu da će se, ako dopunjen i potpun odgovor na tužbu ne bude dostavljen sudu u ostavljenome roku, smatrati da je povučen, a ako bude vraćen nepotpun, da će se odbaciti. 20. Tuženi su posredstvom opunomoćenika 26. prosinca 2005. godine dostavili dopunjen odgovor na tužbu. 21. Pripremno ročište je zakazano za 20. siječanj 2006. godine i održano u nazočnosti opunomoćenika parničnih stranaka. Tužitelji su posredstvom opunomoćenika povukli tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da su tužitelji vlasnici sa po ¼ dijela nekretnina koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić i Sulje Hasića, koje će topografski pobliže označiti vještak geodet, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši fizička dioba nekretnina. Opunomoćenik tuženog je istaknuo prigovor litispendencije i predložio da se odbaci tužbeni zahtjev. Sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena i da će se o prigovoru litispendencije odlučiti u daljnjem postupku, nakon što prikupi potrebne podatke o tomu je li između istih stranaka o istom predmetu spor vođen ili je u tijeku parnični postupak. 22. Osnovni sud je 20. siječnja 2006. godine od Osnovnog suda u Banjaluci zatražio podatke o tomu vodi li se pred tim sudom postupak između istih parničnih stranaka o istom tužbenom zahtjevu, te je li eventualno pravomoćno presuđeno u tom predmetu. 23. Osnovni sud u Banjaluci je podneskom broj 071-0-SU-06-000166 od 8. veljače 2006. godine obavijestio Osnovni sud da su pred tim sudom vođeni postupci između istih parničnih stranaka koji su prekinuti, a predmeti su arhivirani. 24. Osnovni sud je podneskom od 8. veljače 2006. godine zatražio od Osnovnog suda u Banjaluci da ga obavijesti odnose li se tužbeni zahtjevi u tim predmetima na isti tužbeni zahtjev kao i u predmetnom slučaju. 25. Osnovni sud je odgodio pripremno ročište zakazano za 10. veljaču 2006. godine sa obrazloženjem da sud nije uspio odlučiti o prigovoru litispendencije koji je iznio opunomoćenik tuženih, jer od Osnovnog suda u Banjaluci nije dobio konkretan odgovor. Zakazano je ročište za 20. ožujak 2006. godine. 26. Ročištu zakazanom za 20. ožujak 2006. godine pristupili su opunomoćenici parničnih stranaka. Sud je donio rješenje kojim je odbijen prigovor litispendencije, jer nije na nedvojben način utvrđeno da postoji identična parnica pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Opunomoćeniku tuženih je naloženo da dostavi punomoć za zastupanje u roku od deset dana. Opunomoćenik tužitelja je dostavio adresu apelanta kao prvotužitelja, koji se nalazi u Švedskoj, te se obvezao da će dostaviti obavijest o održavanju ročišta za glavnu raspravu drugotužitelju, koji se preselio u Sanski Most. 27. Rješenjem od 31. ožujka 2006. godine odgođeno je ročište za glavnu raspravu zakazano za 19. travanj 2006. godine, jer opunomoćenik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje. Sud je zakazao pripremno ročište za 16. lipanj 2006. godine, budući da tuženi nisu bili pravilno zastupani na provedenom ročištu. 28. Pripremnom ročištu zakazanom za 16. lipanj 2006. godine pristupili su opunomoćenik tužitelja i drugotužena, a prvotuženi nije uredno obaviješten, pa je ročište odgođeno za 28. rujan 2006. godine. 29. Osnovni sud je 16. lipnja 2006. godine dostavio Ministarstvu pravde RS zamolnicu na daljnje postupanje radi dostave poziva za pripremno ročište prvotuženom, državljaninu BiH koji se nalazi u SAD. 30. Pripremnom ročištu zakazanom za 28. rujan 2006. godine pristupio je opunomoćenik tužitelja, prvotuženi nije pristupio zato što nije uredno obaviješten (dopis se vratio sa naznakom "odbija primitak"), a drugotužena, iako uredno obaviještena, nije pristupila, pa je ročište odgođeno za 25. listopad 2006. godine. 31. Ročištu zakazanom za 25. listopad 2006. godine pristupio je opunomoćenik tužitelja, a nisu pristupili tuženi iako su uredno obaviješteni. Sud je donio rješenje da će se ročište održati u odsutnosti tuženih koji su uredno obaviješteni. Opunomoćenik tužitelja je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbenom zahtjevu preciziranom 26. siječnja 2006. godine i da ne postoje smetnje za dalje postupanje, pa je zakazana glavna rasprava za 23. studeni 2006. godine. 32. Glavnoj raspravi zakazanoj za 23. studeni 2006. godine su bili nazočni opunomoćenici tužitelja i drugotužene, a odsutan je bio uredno obaviješteni prvotuženi. Tužiteljska strana izvela je materijalni dokaz-čitanje posjedovnog lista broj 251 k.o. Večići od 30. rujna 1983. godine. Drugotužena je dala odgovor na tužbu. Nazočne stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 22. prosinca 2006. godine i pozvani su da je preuzmu u zgradi suda. 33. Osnovni sud je Presudom broj P-103/02 od 22. prosinca 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen sa obrazloženjem da tužitelji nisu dokazali utemeljenost svojeg tužbenog zahtjeva. 34. Apelant je 10. siječnja 2007. godine uložio priziv protiv prvostupanjske presude Okružnom sudu, koja je dostavljena na odgovor drugotuženoj 21. siječnja, prvotuženom 22. siječnja, opunomoćeniku tuženih 24. siječnja 2007. godine. 35. Opunomoćenik tuženih je 29. siječnja 2007. godine dostavio nepotpisan odgovor na tužbu. Osnovni sud je spis predmeta dostavio Okružnom sudu 12. ožujka 2007. godine. 36. Okružni sud je uz dopis broj 011-0-Gž-07-000 514 od 28. ožujka 2007. godine vratio spis Osnovnom sudu kako bi dostavio opunomoćeniku tuženih odgovor na priziv da ga potpiše. 37. Rješenjem Osnovnog suda broj P-103/02 od 3. travnja 2007. godine odgovor na priziv je vraćen opunomoćeniku tuženih na dopunu. 38. Osnovni sud je odgovor na priziv 13. travnja 2007. godine dostavio opunomoćeniku tužitelja. 39. Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. svibnja 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant se žali da mu je, zbog nerazumne duljine postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a zbog velikih troškova postupka i nemogućnosti da uživa u svojoj imovini, i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant traži da mu se dosude kompenzacija na ime izgubljene dobiti za proteklo razdoblje u iznosu od 150.000,00 KM, troškovi postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 posto. b) Odgovor na apelaciju 41. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je dostavio izjašnjenje postupajućeg suca, koji ističe da je predmet zadužio 2005. godine, kao stariji predmet prioritetno ga uzeo u rad i donio meritornu odluku, te da se po uloženom prizivu predmet nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom. Smatra da svojim postupanjem nije povrijedio apelantova ustavna prava. 42. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je spis Osnovnog suda broj P-103/02 povodom priziva protiv Presude Osnovnog suda broj P-103/02 od 22. prosinca 2006. godine zaprimljen u Okružni sud 14. ožujka 2007. godine. Obzirom da se radi o parnici koja je pokrenuta tužbom 1981. godine, taj sud je odmah uzeo u rad predmetni spis, te našao da ga nije moguće rješavati dok se ne otklone određeni procesni nedostaci, zbog čega je dopisom od 28. ožujka 2007. godine pozvao Osnovni sud da otkloni točno određene procesne nedostatke. Po otklanjanju navedenih nedostataka Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. svibnja 2007. godine. Nedugo poslije toga, u prvoj polovici srpnja, suci Okružnog suda su otišli na kolektivni godišnji odmor koji je trajao sve do 20. kolovoza 2007. godine, te se nakon što su otklonjeni svi procesni nedostaci planira spis uzeti u rad u narednom razdoblju. V. Relevantni propisi 43. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 44. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) "Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po primitku tužbe sa prilozima tuženi je dužan, najkasnije u roku od 30 dana, dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. st. 1. i 4. Po primitku odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održat će se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 215. stavak 1. Po primitku odgovora na priziv ili po proteku roka za odgovor na priziv prvostupanjski sud će priziv i odgovor na priziv, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu najkasnije u roku od osam dana. Članak 217. st. 1, 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Š...Ć Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostupanjskim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stavka 1. ovog članka u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, glede prava i obveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 45. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 46. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 47. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 49. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon primitka apelantove tužbe nije donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 51. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 52. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 53. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne naravi, tj. parnici koju je apelant kao prvotužitelj pokrenuo radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, pri čemu je apelant zainteresiran da u razumnom roku dobije konačnu sudbenu odluku o svojim građanskim pravima i obvezama, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na tu situaciju. 54. Ustavni sud podsjeća da se, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, kao i vlastitoj praksi, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 55. Prema praksi tijela Europske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u svezi sa duljinom postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije ustanovila svoju vremensku nadležnost, razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom ustanovljenja njihove vremenske nadležnosti s tim da se mora uzeti u obzir stadij postupka dostignut toga nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 56. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Općinskom sudu 14. srpnja 1981. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 26 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan, od toga 11 godina i deset mjeseci ubraja se u nadležnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 57. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine, nalazio na otpremi u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio funkcionirati u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, a koji je, rješavajući apelantovu reviziju, donio Rješenje broj Rev-746/90 od 24. veljače 1992. godine. Složenost predmeta 58. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju činitelja poput naravi činjenica koje treba utvrditi (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu narav činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u razdoblju duljem od 26 godina. Apelantovo ponašanje 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskoga povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 60. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Razdoblje koje će se ispitivati jeste relevantno razdoblje od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. prosinac 1995. godine), koje traje jedanaest godina i deset mjeseci. Stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je bilo da je rješenje o reviziji koju je uložio apelant bilo u Vrhovnom sudu FBiH neotpremljeno skoro četiri godine zbog ratnih djelovanja. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih djelovanja apelant urgirao da mu se dostavi rješenje Vrhovnog suda BiH. Ustavni sud zapaža da ni apelant ni njegov opunomoćenik nisu urgirali da se postupak nastavi i da se vodi s odgovarajućom ažurnošću, nego su u tome pogledu imali iznimno pasivno stajalište. Apelant je posredstvom svojeg opunomoćenika slijedio dinamiku koju su postupku nametali redoviti sudovi, tako da je apelantov opunomoćenik u ostavljenim rokovima uredio tužbu, sukladno članku 53. novog ZPP, dostavio apelantovu adresu i pristupio svim ročištima. 61. Ustavni sud smatra da su apelantovo pasivno ponašanje, te apelantov propust da dostavi sudu svoju novu adresu, zbog čega je sud to morao tražiti od njegovog opunomoćenika, kao i činjenica da su apelant i drugotužitelj dopunjavali i uređivali tužbu sukladno odredbama novog ZPP i da su mijenjali tužbeni zahtjev tako što su ga djelomično povukli u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u razdoblju koje se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje dulje od 26 godina, a u relevantnom razdoblju 11 godina i deset mjeseci. Ponašanje sudova 62. Ustavni sud zapaža na temelju nadnevka iz prijemnog pečata na rješenju Vrhovnog suda BiH da je predmetno rješenje dostavljeno Okružnom sudu 28. prosinca 1999. godine, te da je taj sud predmetno rješenje zajedno sa spisom predmeta dostavio Osnovnom sudu tek 9. studenog 2001. godine. Bez obzira na ustavnopravno preustrojavanje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preustrojavanje pravosudnog sustava, potpuno je neprihvatljivo da predmet koji je u Vrhovnom sudu BiH riješen još u veljači 1992. godine nakon okončanja ratnih djelovanja i utemeljenja vremenske nadležnosti Ustavnog suda, od prosinca 1995. godine pune četiri godine ostane neotpremljen u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio funkcionirati u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda BiH. Također, nema nikakvog opravdanja za daljnju neaktivnost Okružnog suda koja je trajala skoro dvije godine, koliko je proteklo od primitka tog rješenja do njegove otpreme prvostupanjskom sudu. Ustavni sud zapaža da je od dana kad je Osnovni sud primio spis i rješenje Vrhovnog suda BiH proteklo još šest mjeseci dok predmetu nije dodijeljen novi broj i dok nije dostavljen postupajućem sucu. Nakon ovog su protekle sljedeće dvije i pol godine dok nije poduzeta sljedeća procesna radnja i od tužitelja zatraženo da urede tužbu sukladno novom ZPP. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdanja. Prema tomu, od utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak je skoro devet godina neopravdano odugovlačen. Ustavni sud zapaža da je tek u posljednje dvije godine, odnosno nakon što je 20. listopada 2005. godine apelant dostavio uređenu tužbu posredstvom opunomoćenika, Osnovni sud postupao sa adekvatnom ažurnošću. Pri tomu Osnovni sud je, zbog objektivnih okolnosti kao što su neuredna dostava poziva prvotuženom koji je promijenio adresu nakon rata i koji se nalazi u inozemstvu, pa mu se dopisi dostavljaju putem Ministarstva pravde RS, nedostavljanje punomoći opunomoćeniku tuženih u ostavljenom roku, ispitivanje utemeljenosti prigovora litispendencije, četiri puta odgađao zakazana ročišta, a kad su se stekli procesni uvjeti za to, održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-103/02 od 22. prosinca 2006. godine. 63. Ustavni sud zapaža da se po uloženom prizivu predmet nalazio pred Okružnim sudom, koji je spis predmeta sa otklonjenim nedostacima u odgovoru na priziv primio 21. svibnja 2007. godine. Okružni sud za pet mjeseci još nije riješio priziv usprkos odredbi članka 217. ZPP koja propisuje da je obveza drugostupanjskoga suda da sjednicu vijeća, odnosno raspravu mora održati u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po prizivu, te da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Osim ovog kršenja odredaba ZPP od Okružnog suda, Ustavni sud posebice ukazuje na neaktivnost toga suda od 28. prosinca 1999. godine do 7. studenoga 2001. godine, dakle, skoro dvije godine od dana kad je Okružni sud primio rješenje Vrhovnog suda BiH do njegove otpreme prvostupanjskom sudu zajedno sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87. Nema opravdanja za odugovlačenje postupka od Okružnog suda u naznačenom razdoblju. Ustavni sud je već zaključio da nema nikakvog opravdanja ni za odugovlačenje postupka od Vrhovnog suda FBiH, koji je rješenje Vrhovnog suda BiH sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87 dostavio Okružnom sudu radi daljnje dostave Osnovnom sudu nakon četiri godine od utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda, te da nema opravdanja ni za neaktivnost Osnovnog suda u postupku koji je trajao ukupno tri godine. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi za ova razdoblja, koja su ukupno trajala oko devet godina, nisu ponudili nikakvo obrazloženje. Činjenica je da je postupak u cjelini trajao više od 26 godina, od toga u relevantnom razdoblju 11 godina i deset mjeseci, da su od toga u relevantnom razdoblju sudovi bili oko devet godina apsolutno neaktivni, a da je u relevatnom razdoblju apelant djelomično bio odgovoran za ovakvo trajanje postupka. 64. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 150.000,00 KM na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti, naknada troškova postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 posto sve zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a u nadležnosti Ustavnog suda nije da dosuđuje naknadu materijalne štete i troškove postupka. Stoga, budući da je apelant tražio samo naknadu materijalne štete, koja nije predviđena Pravilima Ustavnog suda, a nije podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra ovaj zahtjev neutemeljenim. Ostali navodi 66. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 67. Obzirom na to da je od podnošenja tužbe prošlo više od 26 godina, a od toga skoro 12 godina u relevatnom razdoblju, i da su u tome razdoblju redoviti sudovi devet godina bili potpuno neaktivni, pri čemu nisu ponudili opravdanje za takvo postupanje, a apelantovo ponašanje, iako je donekle utjecalo na duljinu postupka, nije uzrok tomu što je postupak toliko trajao, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 68. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 941/06, rješavajući apelaciju Abida Botića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Abida Botića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa donese odluku u predmetu broj 011-0-Gž-07-000 514. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Abid Botić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Omer Haxiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka pred Osnovnim sudom u Kotor Varošu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-103/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 10. jula 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj P-103/02, a od Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) 8. avgusta 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514. 3. Osnovni sud je 2. i 27. avgusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, obavještavajući pri tome Ustavni sud da je nakon podnošewa apelacije donesena prvostepena presuda, a da se spis predmeta broj P-103/02 nalazi u Okružnom sudu na rješavanju povodom izjavljene žalbe. Okružni sud je svoj odgovor i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514 dostavio 27. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 13. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Pe riod prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je, kao prvotužilac, zajedno sa Azizom Botićem (u daqnjem tekstu: drugotužilac) podnio 14. jula 1981. godine Opštinskom sudu u Kotor-Varošu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) tužbu protiv Rexe Botića (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i Munibe Hibić, rođ. Botić (u daqnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđewa da su tužioci sopstvenici sa po ¼ dijela nepokretnosti koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić rođ. Suqić, majke parničkih stranaka, i Hase Suqića, ujaka parničkih stranaka, što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se izvrši fizička dioba nepokretnosti, tako da se susopstvenički dio tužilaca izdvoji i preda im se u posjed, te da se u zemqišnoj kwizi izvrši zabilježba svojine sa dijelom 1/1. Takođe je tužbenim zahtjevom traženo da se utvrdi da nije pravno valjan ugovor o diobi nepokretnosti koji su zakqučili prvotuženi i drugotužena 20. januara 1981. godine, a koji je ovjeren u Opštinskom sudu pod brojem Ov-58/81. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-209/90 od 12. juna 1990. godine odbio tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu nasljeđivawa stekli svojinu svaki sa po ¼ dijela na nepokretnostima pobliže označenim u dispozitivu presude, te da su tuženi dužni da to priznaju i trpe da tužioci izdvoje susopstveničke dijelove. Djelimično je udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim je traženo da se utvrdi da Ugovor o diobi Dn-67/81 nije valjan, pa je utvrđeno da taj ugovor nije valjan u dijelu koji se odnosi na diobu parcele pobliže označene u dispozitivu presude, a u preostalom dijelu taj tužbeni zahtjev je odbijen. Tužioci su obavezani da plate tuženima solidarno na ime troškova postupka iznos od 250,71 di nar u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetwom izvršewa. 8. Presudom Višeg suda u Bawoj Luci broj Gž-25792/89 od 7. aprila 1990. godine djelimično je uvažena žalba tužilaca i prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje susvojine na spornim nepokretnostima i u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje da nije punovažan Ugovor broj Dn-67/81 zakqučen između prvotuženog i drugotužene. 9. Apelant je 20. aprila 1990. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud BiH), koja je Rješenjem broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine uvažena i obje nižestepene presude su ukinute u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. Relevantni pe riod 10. Rješenje Vrhovnog suda BiH broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine dostavljeno je Okružnom sudu 28. decembra 1999. godine. 11. Okružni sud je 7. novembra 2001. godine dostavio Osnovnom sudu spis broj P-487/87 sa četiri primjerka odluke Vrhovnog suda BiH. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Ponovni postupak pred Osnovnim sudom broj P-103/02 12. Osnovni sud je 9. novembra 2001. godine dostavio rješenje Vrhovnog suda BiH punomoćnicima parničkih stranaka. 13. Dnevnom naredbom od 21. maja 2002. godine naređeno je da se predmet zavede pod novim brojem, te da se spis dostavi postupajućem sudiji. 14. Predmet je dobio novi broj P-103/02, te je podneskom od 10. oktobra 2005. godine od punomoćnika tužilaca zatraženo da dopuni podnesenu tužbu u skladu sa članom 53 novog ZPP i da tako dopunjenu tužbu bez odlagawa, u dovoqnom broju primjeraka, dostavi sudu i protivnoj stranci. 15. Tužioci su posredstvom punomoćnika podneskom od 20. oktobra 2005. godine uredili tužbu. 16. Tužba sa prilozima je dostavljena punomoćniku tuženih 10. novembra 2005. godine, a dostavljanje poziva za plaćanje sudske takse za tužbu tužiocima je bilo neuspješno, jer su se dopisi vratili s naznakom da su se primaoci odselili. 17. Osnovni sud je 30. novembra 2005. godine od punomoćnika tužilaca tražio da dostavi tačne adrese tužilaca. 18. Punomoćnik tuženih je dostavio odgovor na tužbu 13. decembra 2005. godine. 19. Osnovni sud je Rješenjem broj P-103/02 od 13. decembra 2005. godine vratio punomoćniku tuženih odgovor na tužbu na dopunu u roku od osam dana uz napomenu da će se, ako dopunjen i potpun odgovor na tužbu ne bude dostavljen sudu u ostavljenom roku, smatrati da je povučen, a ako bude vraćen nepotpun, da će se odbaciti. 20. Tuženi su posredstvom punomoćnika 26. decembra 2005. godine dostavili dopunjen odgovor na tužbu. 21. Pripremno ročište je zakazano za 20. januar 2006. godine i održano u prisustvu punomoćnika parničkih stranaka. Tužioci su posredstvom punomoćnika povukli tužbeni zahtjev u dijelu u kom je traženo da se utvrdi da su tužioci sopstvenici sa po ¼ dijela nepokretnosti koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić i Sulje Hasića, koje će topografski pobliže da označi vještak geometar, a što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se izvrši fizička dioba nepokretnosti. Punomoćnik tuženog je istakao prigovor litispendencije i predložio da se odbaci tužbeni zahtjev. Sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelimično povučena i da će se o prigovoru litispendencije odlučiti u daljem postupku, nakon što prikupi potrebne podatke o tome da li je između istih stranaka o istom predmetu spor vođen ili je u toku parnički postupak. 22. Osnovni sud je 20. januara 2006. godine od Osnovnog suda u Bawoj Luci zatražio podatke o tome da li se pred tim sudom vodi postupak između istih parničkih stranaka o istom tužbenom zahtjevu, te da li je eventualno pravosnažno presuđeno u tom predmetu. 23. Osnovni sud u Bawoj Luci je podneskom broj 071-0-SU-06-000166 od 8. februara 2006. godine obavijestio Osnovni sud da su pred tim sudom vođeni postupci između istih parničkih stranaka koji su prekinuti, a predmeti su arhivirani. 24. Osnovni sud je podneskom od 8. februara 2006. godine zatražio od Osnovnog suda u Bawoj Luci da ga obavijesti da li se tužbeni zahtjevi u tim predmetima odnose na isti tužbeni zahtjev kao i u predmetnom slučaju. 25. Osnovni sud je odložio pripremno ročište zakazano za 10. februar 2006. godine sa obrazloženjem da sud nije uspio da odluči o prigovoru litispendencije koji je iznio punomoćnik tuženih, jer od Osnovnog suda u Bawoj Luci nije dobio konkretan odgovor. Zakazano je ročište za 20. mart 2006. godine. 26. Ročištu zakazanom za 20. mart 2006. godine pristupili su punomoćnici parničkih stranaka. Sud je donio rješenje kojim je odbijen prigovor litispendencije, jer nije na nesumwiv način utvrđeno da postoji identična parnica pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci. Punomoćniku tuženih je naloženo da dostavi punomoć za zastupanje u roku od deset dana. Punomoćnik tužilaca je dostavio adresu apelanta kao prvotužioca, koji se nalazi u Švedskoj, te se obavezao da će dostaviti obavijest o održavanju ročišta za glavnu raspravu drugotužiocu, koji se preselio u Sanski Most. 27. Rješenjem od 31. marta 2006. godine odloženo je ročište za glavnu raspravu zakazano za 19. april 2006. godine, jer punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje. Sud je zakazao pripremno ročište za 16. juni 2006. godine, budući da tuženi nisu bili pravilno zastupani na sprovedenom ročištu. 28. Pripremnom ročištu zakazanom za 16. juni 2006. godine pristupili su punomoćnik tužilaca i drugotužena, a prvotuženi nije uredno obaviješten, pa je ročište odloženo za 28. septembar 2006. godine. 29. Osnovni sud je 16. juna 2006. godine dostavio Ministarstvu pravde RS zamolnicu na daqnje postupanje radi dostavljanja poziva za pripremno ročište prvotuženom, državljaninu BiH koji se nalazi u SAD. 30. Pripremnom ročištu zakazanom za 28. septembar 2006. godine pristupio je punomoćnik tužilaca, prvotuženi nije pristupio zato što nije uredno obaviješten (dopis se vratio sa naznakom "odbija prijem"), a drugotužena, iako uredno obaviještena, nije pristupila, pa je ročište odloženo za 25. oktobar 2006. godine. 31. Ročištu zakazanom za 25. oktobar 2006. godine pristupio je punomoćnik tužilaca, a nisu pristupili tuženi iako su uredno obaviješteni. Sud je donio rješenje da će se ročište održati u odsutnosti tuženih koji su uredno obaviješteni. Punomoćnik tužilaca je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbenom zahtjevu preciziranom 26. januara 2006. godine i da ne postoje smetnje za dalje postupanje, pa je zakazana glavna rasprava za 23. novembar 2006. godine. 32. Glavnoj raspravi zakazanoj za 23. novembar 2006. godine prisustvovali su punomoćnici tužilaca i drugotužene, a odsutan je bio uredno obaviješteni prvotuženi. Tužilačka strana izvela je materijalni dokaz-čitanje posjedovnog lista broj 251 k.o. Večići od 30. septembra 1983. godine. Drugotužena je dala odgovor na tužbu. Prisutne stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 22. decembra 2006. godine i pozvani su da je preuzmu u zgradi suda. 33. Osnovni sud je Presudom broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan sa obrazloženjem da tužioci nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva. 34. Apelant je 10. januara 2007. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude Okružnom sudu, koja je dostavljena na odgovor drugotuženoj 21. januara, prvotuženom 22. januara, punomoćniku tuženih 24. januara 2007. godine. 35. Punomoćnik tuženih je 29. januara 2007. godine dostavio nepotpisan odgovor na tužbu. Osnovni sud je spis predmeta dostavio Okružnom sudu 12. marta 2007. godine. 36. Okružni sud je uz dopis broj 011-0-Gž-07-000 514 od 28. marta 2007. godine vratio spis Osnovnom sudu kako bi dostavio punomoćniku tuženih odgovor na žalbu da ga potpiše. 37. Rješenjem Osnovnog suda broj P-103/02 od 3. aprila 2007. godine odgovor na žalbu je vraćen punomoćniku tuženih na dopunu. 38. Osnovni sud je odgovor na žalbu 13. aprila 2007. godine dostavio punomoćniku tužilaca. 39. Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. maja 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant se žali da mu je, zbog nerazumne dužine postupka koji se u vrijeme podnošewa apelacije nalazio pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a zbog velikih troškova postupka i nemogućnosti da uživa u svojoj imovini, i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži da mu se dosude kompenzacija na ime izgubljene dobiti za protekli pe riod u iznosu od 150.000,00 KM, troškovi postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 odsto. b) Odgovor na apelaciju 41. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je dostavio izjašnjenje postupajućeg sudije, koji ističe da je predmet zadužio 2005. godine, kao stariji predmet prioritetno ga uzeo u rad i donio meritornu odluku, te da se po izjavljenoj žalbi predmet nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom. Smatra da svojim postupanjem nije povrijedio apelantova ustavna prava. 42. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je spis Osnovnog suda broj P-103/02 povodom žalbe protiv Presude Osnovnog suda broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine zaprimljen u Okružni sud 14. marta 2007. godine. S obzirom na to da se radi o parnici koja je pokrenuta tužbom 1981. godine, taj sud je odmah uzeo u rad predmetni spis, te našao da ga nije moguće rješavati dok se ne otklone određeni procesni nedostaci, zbog čega je dopisom od 28. marta 2007. godine pozvao Osnovni sud da otkloni tačno određene procesne nedostatke. Po otklawanju navedenih nedostataka Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. maja 2007. godine. Nedugo poslije toga, u prvoj polovini jula, sudije Okružnog suda su otišle na kolektivni godišwi odmor koji je trajao sve do 20. avgusta 2007. godine, te se nakon što su otklonjeni svi procesni nedostaci planira da uzme u rad spis u narednom periodu. V. Relevantni propisi 43. Zakon o parničkom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 44. Zakon o parničkom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) "Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 st. 1 i 4 Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 215 stav 1 Po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana. Član 217 st. 1, 3 i 4 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Š...Ć Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 454 st. 1 i 3 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostepenim sudom, daqi postupak sprovešće se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu da sprovede sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan da sprovede na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 46. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 47. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 49. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošewa odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 51. Apelant smatra da mu je, zbog toga što nije donesena odluka povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 52. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 53. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. parnici koju je apelant kao prvotužilac pokrenuo radi utvrđewa prava svojine na nepokretnostima, pri čemu je apelant zainteresovan da u razumnom roku dobije konačnu sudsku odluku o svojim građanskim pravima i obavezama, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv na tu situaciju. 54. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava, kao i sopstvenom praksom, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 55. Shodno praksi organa Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u vezi sa dužinom postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost, pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom ustanovljewa wihove vremenske nadležnosti s tim da mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 56. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Opštinskom sudu 14. jula 1981. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 26 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan, od toga 11 godina i deset mjeseci se ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 57. Apelantov predmet se na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio na otpremi u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio da funkcioniše u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, a koji je, rješavajući apelantovu reviziju, donio Rješenje broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine. Složenost predmeta 58. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče, osim činjenica, i pravnih pitawa (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 26 godina. Apelantovo ponašanje 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 60. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Pe riod koji će se ispitivati jeste relevantni pe riod od dana stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine), koji traje jedanaest godina i deset mjeseci. Stanje predmeta na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je rješenje o reviziji koju je izjavio apelant bilo u Vrhovnom sudu FBiH neotpremljeno skoro četiri godine zbog ratnih dejstava. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih dejstava apelant urgirao da mu se dostavi rješenje Vrhovnog suda BiH. Ustavni sud zapaža da ni apelant ni njegov punomoćnik nisu urgirali da se postupak nastavi i da se vodi s odgovarajućom ažurnošću, nego su u tom pogledu imali izuzetno pasivno stanovište. Apelant je posredstvom svog punomoćnika slijedio dinamiku koju su postupku nametali redovni sudovi, tako da je apelantov punomoćnik u ostavljenim rokovima uredio tužbu, u skladu sa članom 53 novog ZPP, dostavio apelantovu adresu i pristupio svim ročištima. 61. Ustavni sud smatra da su apelantovo pasivno ponašanje, te apelantov propust da dostavi sudu svoju novu adresu, zbog čega je sud to morao da traži od njegovog punomoćnika, kao i činjenica da su apelant i drugotužilac dopuwavali i uređivali tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP i da su mijewali tužbeni zahtjev tako što su ga djelimično povukli u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje duže od 26 godina, a u relevantnom periodu 11 godina i deset mjeseci. Ponašanje sudova 62. Ustavni sud zapaža na osnovu datuma iz prijemnog štambilja na rješenju Vrhovnog suda BiH da je predmetno rješenje dostavljeno Okružnom sudu 28. decembra 1999. godine, te da je taj sud predmetno rješenje zajedno sa spisom predmeta dostavio Osnovnom sudu tek 9. novembra 2001. godine. Bez obzira na ustavnopravno preuređenje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preuređenje pravosudnog sistema, potpuno je neprihvatqivo da predmet koji je u Vrhovnom sudu BiH riješen još u februaru 1992. godine nakon okončawa ratnih dejstava i zasnivawa vremenske nadležnosti Ustavnog suda, od decembra 1995. godine pune četiri godine ostane neotpremljen u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio da funkcioniše u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda BiH. Takođe, nema nikakvog opravdawa za daqnju neaktivnost Okružnog suda koja je trajala skoro dvije godine, koliko je proteklo od prijema tog rješewa do njegovog otpremawa prvostepenom sudu. Ustavni sud zapaža da je od dana kad je Osnovni sud primio spis i rješenje Vrhovnog suda BiH proteklo još šest mjeseci dok predmetu nije dodijeljen novi broj i dok nije dostavljen postupajućem sudiji. Nakon ovog su protekle sljedeće dvije i po godine dok nije preduzeta sljedeća procesna radwa i od tužilaca zatraženo da urede tužbu u skladu s novim ZPP. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdawa. Shodno tome, od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak je skoro devet godina neopravdano odugovlačen. Ustavni sud zapaža da je tek u posljednje dvije godine, odnosno nakon što je 20. oktobra 2005. godine apelant dostavio uređenu tužbu posredstvom punomoćnika, Osnovni sud postupao sa adekvatnom ažurnošću. Pri tome Osnovni sud je, zbog objektivnih okolnosti kao što su neuredno dostavljanje poziva prvotuženom koji je promijenio adresu nakon rata i koji se nalazi u inostranstvu, pa mu se dopisi dostavljaju putem Ministarstva pravde RS, nedostavljanje punomoći punomoćniku tuženih u ostavljenom roku, ispitivanje osnovanosti prigovora litispendencije, četiri puta odlagao zakazana ročišta, a kad su se stekli procesni uslovi za to, održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine. 63. Ustavni sud zapaža da se po izjavljenoj žalbi predmet nalazio pred Okružnim sudom, koji je spis predmeta sa otklonjenim nedostacima u odgovoru na žalbu primio 21. maja 2007. godine. Okružni sud za pet mjeseci još nije riješio žalbu uprkos odredbi člana 217 ZPP koja propisuje da je obaveza drugostepenog suda da sjednicu vijeća, odnosno raspravu mora da održi u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi, te da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Osim ovog kršewa odredbi ZPP od Okružnog suda, Ustavni sud posebno ukazuje na neaktivnost tog suda od 28. decembra 1999. godine do 7. novembra 2001. godine, dakle, skoro dvije godine od dana kad je Okružni sud primio rješenje Vrhovnog suda BiH do njegove otpreme prvostepenom sudu zajedno sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87. Nema opravdawa za odugovlačenje postupka od Okružnog suda u naznačenom periodu. Ustavni sud je već zakqučio da nema nikakvog opravdawa ni za odugovlačenje postupka od Vrhovnog suda FBiH, koji je rješenje Vrhovnog suda BiH sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87 dostavio Okružnom sudu radi daqnjeg dostavljanja Osnovnom sudu nakon četiri godine od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, te da nema opravdawa ni za neaktivnost Osnovnog suda u postupku koji je trajao ukupno tri godine. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi za ove periode neaktivnosti, koji su ukupno trajali oko devet godina, nisu ponudili nikakvo obrazloženje. Činjenica je da je postupak u cjelini trajao više od 26 godina, od toga u relevantnom periodu 11 godina i deset mjeseci, da su od toga u relevantnom periodu sudovi bili oko devet godina apsolutno neaktivni, a da je u relevatnom periodu apelant djelimično odgovoran za ovakvo trajanje postupka. 64. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 150.000,00 KM na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti, naknadu troškova postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 odsto sve zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu, a u nadležnosti Ustavnog suda nije da dosuđuje naknadu materijalne štete i troškove postupka. Stoga, budući da je apelant tražio samo naknadu materijalne štete, koja nije predviđena Pravilima Ustavnog suda, a nije podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra ovaj zahtjev neosnovanim. Ostali navodi 66. Imajući u vidu zakqučke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 67. S obzirom na to da je od podnošewa tužbe prošlo više od 26 godina, a od toga skoro 12 godina u relevatnom periodu, i da su u tom periodu redovni sudovi devet godina bili potpuno neaktivni, pri čemu nisu ponudili opravdanje za takvo postupanje, a apelantovo ponašanje, iako je donekle uticalo na dužinu postupka, nije uzrok tome što je postupak toliko trajao, Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 68. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 941/06, rješavajući apelaciju Abida Botića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Abida Botića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj 011-0-Gž-07-000 514. Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Abid Botić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka pred Osnovnim sudom u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-103/02. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 10. jula 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj P-103/02, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 8. augusta 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514. 3. Osnovni sud je 2. i 27. augusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, obavještavajući pri tome Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije donesena prvostepena presuda, a da se spis predmeta broj P-103/02 nalazi u Okružnom sudu na rješavanju povodom izjavljene žalbe. Okružni sud je svoj odgovor i spis predmeta broj 011-0-Gž-07-000 514 dostavio 27. augusta 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 13. septembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Pe riod prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je, kao prvotužilac, zajedno sa Azizom Botićem (u daljnjem tekstu: drugotužilac) podnio 14. jula 1981. godine Općinskom sudu u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv Redže Botića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Munibe Hibić, rođ. Botić (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja da su tužioci vlasnici sa po ¼ dijela nekretnina koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić rođ. Suljić, majke parničnih stranaka, i Hase Suljića, ujaka parničnih stranaka, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši fizička dioba nekretnina, tako da se suvlasnički dio tužilaca izdvoji i preda im se u posjed, te da se u zemljišnoj knjizi izvrši uknjižba vlasništva sa dijelom 1/1. Također je tužbenim zahtjevom traženo da se utvrdi da nije pravno valjan ugovor o diobi nekretnina koji su zaključili prvotuženi i drugotužena 20. januara 1981. godine, a koji je ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov-58/81. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-209/90 od 12. juna 1990. godine odbio tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu nasljeđivanja stekli vlasništvo svaki sa po ¼ dijela na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, te da su tuženi dužni da to priznaju i trpe da tužioci izdvoje suvlasničke dijelove. Djelimično je udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim je traženo da se utvrdi da Ugovor o diobi Dn-67/81 nije valjan, pa je utvrđeno da taj ugovor nije valjan u dijelu koji se odnosi na diobu parcele pobliže označene u dispozitivu presude, a u preostalom dijelu taj tužbeni zahtjev je odbijen. Tužioci su obavezani da plate tuženima solidarno na ime troškova postupka iznos od 250,71 di nar u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. 8. Presudom Višeg suda u Banjoj Luci broj Gž-25792/89 od 7. aprila 1990. godine djelimično je uvažena žalba tužilaca i prvostepena presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje suvlasništva na spornim nekretninama i u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje da nije punovažan Ugovor broj Dn-67/81 zaključen između prvotuženog i drugotužene. 9. Apelant je 20. aprila 1990. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud BiH), koja je Rješenjem broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine uvažena i obje nižestepene presude su ukinute u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. Relevantni pe riod 10. Rješenje Vrhovnog suda BiH broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine dostavljeno je Okružnom sudu 28. decembra 1999. godine. 11. Okružni sud je 7. novembra 2001. godine dostavio Osnovnom sudu spis broj P-487/87 sa četiri primjerka odluke Vrhovnog suda BiH. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom broj P-103/02 12. Osnovni sud je 9. novembra 2001. godine dostavio rješenje Vrhovnog suda BiH opunomoćenicima parničnih stranaka. 13. Dnevnom naredbom od 21. maja 2002. godine naređeno je da se predmet zavede pod novim brojem, te da se spis dostavi postupajućem sudiji. 14. Predmet je dobio novi broj P-103/02, te je podneskom od 10. oktobra 2005. godine od opunomoćenika tužilaca zatraženo da dopuni podnesenu tužbu u skladu sa članom 53. novog ZPP i da tako dopunjenu tužbu bez odgađanja, u dovoljnom broju primjeraka, dostavi sudu i protivnoj stranci. 15. Tužioci su posredstvom opunomoćenika podneskom od 20. oktobra 2005. godine uredili tužbu. 16. Tužba sa prilozima je dostavljena opunomoćeniku tuženih 10. novembra 2005. godine, a dostavljanje poziva za plaćanje sudske takse za tužbu tužiocima je bilo neuspješno, jer su se dopisi vratili s naznakom da su se primaoci odselili. 17. Osnovni sud je 30. novembra 2005. godine od opunomoćenika tužilaca tražio da dostavi tačne adrese tužilaca. 18. Opunomoćenik tuženih je dostavio odgovor na tužbu 13. decembra 2005. godine. 19. Osnovni sud je Rješenjem broj P-103/02 od 13. decembra 2005. godine vratio opunomoćeniku tuženih odgovor na tužbu na dopunu u roku od osam dana uz napomenu da će se, ako dopunjen i potpun odgovor na tužbu ne bude dostavljen sudu u ostavljenom roku, smatrati da je povučen, a ako bude vraćen nepotpun, da će se odbaciti. 20. Tuženi su posredstvom opunomoćenika 26. decembra 2005. godine dostavili dopunjen odgovor na tužbu. 21. Pripremno ročište je zakazano za 20. januar 2006. godine i održano u prisustvu opunomoćenika parničnih stranaka. Tužioci su posredstvom opunomoćenika povukli tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da su tužioci vlasnici sa po ¼ dijela nekretnina koje su ušle u ostavinsku masu poslije umrlih Fatime Botić i Sulje Hasića, koje će topografski pobliže označiti vještak geometar, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši fizička dioba nekretnina. Opunomoćenik tuženog je istakao prigovor litispendencije i predložio da se odbaci tužbeni zahtjev. Sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelimično povučena i da će se o prigovoru litispendencije odlučiti u daljem postupku, nakon što prikupi potrebne podatke o tome da li je između istih stranaka o istom predmetu spor vođen ili je u toku parnični postupak. 22. Osnovni sud je 20. januara 2006. godine od Osnovnog suda u Banjoj Luci zatražio podatke o tome da li se pred tim sudom vodi postupak između istih parničnih stranaka o istom tužbenom zahtjevu, te da li je eventualno pravosnažno presuđeno u tom predmetu. 23. Osnovni sud u Banjoj Luci je podneskom broj 071-0-SU-06-000166 od 8. februara 2006. godine obavijestio Osnovni sud da su pred tim sudom vođeni postupci između istih parničnih stranaka koji su prekinuti, a predmeti su arhivirani. 24. Osnovni sud je podneskom od 8. februara 2006. godine zatražio od Osnovnog suda u Banjoj Luci da ga obavijesti da li se tužbeni zahtjevi u tim predmetima odnose na isti tužbeni zahtjev kao i u predmetnom slučaju. 25. Osnovni sud je odgodio pripremno ročište zakazano za 10. februar 2006. godine sa obrazloženjem da sud nije uspio odlučiti o prigovoru litispendencije koji je iznio opunomoćenik tuženih, jer od Osnovnog suda u Banjoj Luci nije dobio konkretan odgovor. Zakazano je ročište za 20. mart 2006. godine. 26. Ročištu zakazanom za 20. mart 2006. godine pristupili su opunomoćenici parničnih stranaka. Sud je donio rješenje kojim je odbijen prigovor litispendencije, jer nije na nesumnjiv način utvrđeno da postoji identična parnica pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. Opunomoćeniku tuženih je naloženo da dostavi punomoć za zastupanje u roku od deset dana. Opunomoćenik tužilaca je dostavio adresu apelanta kao prvotužioca, koji se nalazi u Švedskoj, te se obavezao da će dostaviti obavijest o održavanju ročišta za glavnu raspravu drugotužiocu, koji se preselio u Sanski Most. 27. Rješenjem od 31. marta 2006. godine odgođeno je ročište za glavnu raspravu zakazano za 19. april 2006. godine, jer opunomoćenik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje. Sud je zakazao pripremno ročište za 16. juni 2006. godine, budući da tuženi nisu bili pravilno zastupani na provedenom ročištu. 28. Pripremnom ročištu zakazanom za 16. juni 2006. godine pristupili su opunomoćenik tužilaca i drugotužena, a prvotuženi nije uredno obaviješten, pa je ročište odgođeno za 28. septembar 2006. godine. 29. Osnovni sud je 16. juna 2006. godine dostavio Ministarstvu pravde RS zamolnicu na daljnje postupanje radi dostavljanja poziva za pripremno ročište prvotuženom, državljaninu BiH koji se nalazi u SAD. 30. Pripremnom ročištu zakazanom za 28. septembar 2006. godine pristupio je opunomoćenik tužilaca, prvotuženi nije pristupio zato što nije uredno obaviješten (dopis se vratio sa naznakom "odbija prijem"), a drugotužena, iako uredno obaviještena, nije pristupila, pa je ročište odgođeno za 25. oktobar 2006. godine. 31. Ročištu zakazanom za 25. oktobar 2006. godine pristupio je opunomoćenik tužilaca, a nisu pristupili tuženi iako su uredno obaviješteni. Sud je donio rješenje da će se ročište održati u odsutnosti tuženih koji su uredno obaviješteni. Opunomoćenik tužilaca je izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbenom zahtjevu preciziranom 26. januara 2006. godine i da ne postoje smetnje za dalje postupanje, pa je zakazana glavna rasprava za 23. novembar 2006. godine. 32. Glavnoj raspravi zakazanoj za 23. novembar 2006. godine prisustvovali su opunomoćenici tužilaca i drugotužene, a odsutan je bio uredno obaviješteni prvotuženi. Tužilačka strana izvela je materijalni dokaz-čitanje posjedovnog lista broj 251 k.o. Večići od 30. septembra 1983. godine. Drugotužena je dala odgovor na tužbu. Prisutne stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 22. decembra 2006. godine i pozvani su da je preuzmu u zgradi suda. 33. Osnovni sud je Presudom broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan sa obrazloženjem da tužioci nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva. 34. Apelant je 10. januara 2007. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude Okružnom sudu, koja je dostavljena na odgovor drugotuženoj 21. januara, prvotuženom 22. januara, opunomoćeniku tuženih 24. januara 2007. godine. 35. Opunomoćenik tuženih je 29. januara 2007. godine dostavio nepotpisan odgovor na tužbu. Osnovni sud je spis predmeta dostavio Okružnom sudu 12. marta 2007. godine. 36. Okružni sud je uz dopis broj 011-0-Gž-07-000 514 od 28. marta 2007. godine vratio spis Osnovnom sudu kako bi dostavio opunomoćeniku tuženih odgovor na žalbu da ga potpiše. 37. Rješenjem Osnovnog suda broj P-103/02 od 3. aprila 2007. godine odgovor na žalbu je vraćen opunomoćeniku tuženih na dopunu. 38. Osnovni sud je odgovor na žalbu 13. aprila 2007. godine dostavio opunomoćeniku tužilaca. 39. Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. maja 2007. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant se žali da mu je, zbog nerazumne dužine postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a zbog velikih troškova postupka i nemogućnosti da uživa u svojoj imovini, i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži da mu se dosude kompenzacija na ime izgubljene dobiti za protekli pe riod u iznosu od 150.000,00 KM, troškovi postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 posto. b) Odgovor na apelaciju 41. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je dostavio izjašnjenje postupajućeg sudije, koji ističe da je predmet zadužio 2005. godine, kao stariji predmet prioritetno ga uzeo u rad i donio meritornu odluku, te da se po izjavljenoj žalbi predmet nalazi na rješavanju pred Okružnim sudom. Smatra da svojim postupanjem nije povrijedio apelantova ustavna prava. 42. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je spis Osnovnog suda broj P-103/02 povodom žalbe protiv Presude Osnovnog suda broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine zaprimljen u Okružni sud 14. marta 2007. godine. S obzirom na to da se radi o parnici koja je pokrenuta tužbom 1981. godine, taj sud je odmah uzeo u rad predmetni spis, te našao da ga nije moguće rješavati dok se ne otklone određeni procesni nedostaci, zbog čega je dopisom od 28. marta 2007. godine pozvao Osnovni sud da otkloni tačno određene procesne nedostatke. Po otklanjanju navedenih nedostataka Osnovni sud je spis dostavio Okružnom sudu 21. maja 2007. godine. Nedugo poslije toga, u prvoj polovini jula, sudije Okružnog suda su otišle na kolektivni godišnji odmor koji je trajao sve do 20. augusta 2007. godine, te se nakon što su otklonjeni svi procesni nedostaci planira spis uzeti u rad u narednom periodu. V. Relevantni propisi 43. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 44. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) "Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. st. 1. i 4. Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održat će se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 215. stav 1. Po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana. Član 217. st. 1, 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Š...Ć Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 46. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 47. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 48. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo da uključuje sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 49. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantove tužbe nije donio odluku. 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 51. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 53. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. parnici koju je apelant kao prvotužilac pokrenuo radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, pri čemu je apelant zainteresiran da u razumnom roku dobije konačnu sudsku odluku o svojim građanskim pravima i obavezama, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na tu situaciju. 54. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitom praksom, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 55. Prema praksi organa Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u vezi sa dužinom postupka, u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost, pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom ustanovljenja njihove vremenske nadležnosti s tim da se mora uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 56. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Općinskom sudu 14. jula 1981. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 26 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan, od toga 11 godina i deset mjeseci ubraja se u nadležnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 57. Apelantov predmet se na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nalazio na otpremi u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio funkcionirati u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, a koji je, rješavajući apelantovu reviziju, donio Rješenje broj Rev-746/90 od 24. februara 1992. godine. Složenost predmeta 58. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 26 godina. Apelantovo ponašanje 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 60. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Pe riod koji će se ispitivati jeste relevantni pe - riod od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine), koji traje jedanaest godina i deset mjeseci. Stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je rješenje o reviziji koju je izjavio apelant bilo u Vrhovnom sudu FBiH neotpremljeno skoro četiri godine zbog ratnih djelovanja. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih djelovanja apelant urgirao da mu se dostavi rješenje Vrhovnog suda BiH. Ustavni sud zapaža da ni apelant ni njegov opunomoćenik nisu urgirali da se postupak nastavi i da se vodi s odgovarajućom ažurnošću, nego su u tom pogledu imali izuzetno pasivan stav. Apelant je posredstvom svog opunomoćenika slijedio dinamiku koju su postupku nametali redovni sudovi, tako da je apelantov opunomoćenik u ostavljenim rokovima uredio tužbu, u skladu sa članom 53. novog ZPP, dostavio apelantovu adresu i pristupio svim ročištima. 61. Ustavni sud smatra da su apelantovo pasivno ponašanje, te apelantov propust da dostavi sudu svoju novu adresu, zbog čega je sud to morao tražiti od njegovog opunomoćenika, kao i činjenica da su apelant i drugotužilac dopunjavali i uređivali tužbu u skladu sa odredbama novog ZPP i da su mijenjali tužbeni zahtjev tako što su ga djelimično povukli u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje duže od 26 godina, a u relevantnom periodu 11 godina i deset mjeseci. Ponašanje sudova 62. Ustavni sud zapaža na osnovu datuma iz prijemnog pečata na rješenju Vrhovnog suda BiH da je predmetno rješenje dostavljeno Okružnom sudu 28. decembra 1999. godine, te da je taj sud predmetno rješenje zajedno sa spisom predmeta dostavio Osnovnom sudu tek 9. novembra 2001. godine. Bez obzira na ustavnopravno preuređenje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preuređenje pravosudnog sistema, potpuno je neprihvatljivo da predmet koji je u Vrhovnom sudu BiH riješen još u februaru 1992. godine nakon okončanja ratnih djelovanja i zasnivanja vremenske nadležnosti Ustavnog suda, od decembra 1995. godine pune četiri godine ostane neotpremljen u Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je nastavio funkcionirati u prostorijama bivšeg Vrhovnog suda BiH. Također, nema nikakvog opravdanja za daljnju neaktivnost Okružnog suda koja je trajala skoro dvije godine, koliko je proteklo od prijema tog rješenja do njegove otpreme prvostepenom sudu. Ustavni sud zapaža da je od dana kad je Osnovni sud primio spis i rješenje Vrhovnog suda BiH proteklo još šest mjeseci dok predmetu nije dodijeljen novi broj i dok nije dostavljen postupajućem sudiji. Nakon ovog su protekle sljedeće dvije i po godine dok nije preduzeta sljedeća procesna radnja i od tužilaca zatraženo da urede tužbu u skladu s novim ZPP. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdanja. Prema tome, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak je skoro devet godina neopravdano odugovlačen. Ustavni sud zapaža da je tek u posljednje dvije godine, odnosno nakon što je 20. oktobra 2005. godine apelant dostavio uređenu tužbu posredstvom opunomoćenika, Osnovni sud postupao sa adekvatnom ažurnošću. Pri tome Osnovni sud je, zbog objektivnih okolnosti kao što su neuredno dostavljanje poziva prvotuženom koji je promijenio adresu nakon rata i koji se nalazi u inozemstvu, pa mu se dopisi dostavljaju putem Ministarstva pravde RS, nedostavljanje punomoći opunomoćeniku tuženih u ostavljenom roku, ispitivanje osnovanosti prigovora litispendencije, četiri puta odgađao zakazana ročišta, a kad su se stekli procesni uvjeti za to, održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-103/02 od 22. decembra 2006. godine. 63. Ustavni sud zapaža da se po izjavljenoj žalbi predmet nalazio pred Okružnim sudom, koji je spis predmeta sa otklonjenim nedostacima u odgovoru na žalbu primio 21. maja 2007. godine. Okružni sud za pet mjeseci još nije riješio žalbu uprkos odredbi člana 217. ZPP koja propisuje da je obaveza drugostepenog suda da sjednicu vijeća, odnosno raspravu mora održati u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi, te da donese odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Osim ovog kršenja odredaba ZPP od Okružnog suda, Ustavni sud posebno ukazuje na neaktivnost tog suda od 28. decembra 1999. godine do 7. novembra 2001. godine, dakle, skoro dvije godine od dana kad je Okružni sud primio rješenje Vrhovnog suda BiH do njegove otpreme prvostepenom sudu zajedno sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87. Nema opravdanja za odugovlačenje postupka od Okružnog suda u naznačenom periodu. Ustavni sud je već zaključio da nema nikakvog opravdanja ni za odugovlačenje postupka od Vrhovnog suda FBiH, koji je rješenje Vrhovnog suda BiH sa spisom Osnovnog suda broj P-487/87 dostavio Okružnom sudu radi daljnjeg dostavljanja Osnovnom sudu nakon četiri godine od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, te da nema opravdanja ni za neaktivnost Osnovnog suda u postupku koji je trajao ukupno tri godine. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi za ove periode neaktivnosti, koji su ukupno trajali oko devet godina, nisu ponudili nikakvo obrazloženje. Činjenica je da je postupak u cjelini trajao više od 26 godina, od toga u relevantnom periodu 11 godina i deset mjeseci, da su od toga u relevantnom periodu sudovi bili oko devet godina apsolutno neaktivni, a da je u relevatnom periodu apelant djelimično odgovoran za ovakvo trajanje postupka. 64. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 150.000,00 KM na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti, naknadu troškova postupka, izgubljene dnevnice i dr. u iznosu od 30.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10 posto sve zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a u nadležnosti Ustavnog suda nije da dosuđuje naknadu materijalne štete i troškove postupka. Stoga, budući da je apelant tražio samo naknadu materijalne štete, koja nije predviđena Pravilima Ustavnog suda, a nije podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra ovaj zahtjev neosnovanim. Ostali navodi 66. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 67. S obzirom na to da je od podnošenja tužbe prošlo više od 26 godina, a od toga skoro 12 godina u relevatnom periodu, i da su u tom periodu redovni sudovi devet godina bili potpuno neaktivni, pri čemu nisu ponudili opravdanje za takvo postupanje, a apelantovo ponašanje, iako je donekle utjecalo na dužinu postupka, nije uzrok tome što je postupak toliko trajao, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 68. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1231/06, rješavajući apelaciju Zuhdije Redžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenoga 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Zuhdije Redžića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnome roku. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daljnje odgode, donese odluku u ponovnom postupku u predmetu broj Rt-28/03. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdije Redžića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu broj Rt-28/03, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zuhdija Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Aziz Adilagić, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnio je 24. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku i prava na imovinu u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rt-28/03, a u svezi sa apelantovim zahtjevom za ustvrđivanjem pravične naknade za eksproprirane nekretnine. Apelant je 1. studenoga 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 25. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i sudionika u postupku, Općinske službe prostornoga uređenja, komunalnih i stambenih djelatnosti (u daljnjem tekstu: Općinska služba), zatražena je 25. lipnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju, a od Općinskog je suda zatražen na uvid i spis broj Rt-28/03. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 4. rujna 2007. godine, Općinski sud 9. srpnja 2007. godine, a Općinska služba 27. rujna 2007. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 9. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 2. listopada 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenoga spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Prema zahtjevu tadašnjega SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše, a u svrhu izgradnje poslovno-stambenih objekata u Velikoj Kladuši, Skupština općine Velika Kladuša je donijela Odluku broj 01-012-244/85 od 26. studenoga 1985. godine o podruštvljavanju nekretnina koje su bile vlasništvo Sulje Redžića, apelantovog oca. Predmetom eksproprijacije su bile nekretnine označene kao k.č. 1158/1 njiva od 5959 m², njiva od 4802 m² i k.č. 1158/2 njiva od 923 m², njiva od 390 m², sve upisane u PL 1321 KO Velika Kladuša. 7. Pred Općinskim povjerenstvom za prostorno uređenje između korisnika eksproprijacije i apelanta, kao nasljednika umrlog Sulje Redžića, zaključen je 15. lipnja 1986. godine sporazum o djelomičnoj naknadi za eksproprirano zemljište i to po 363 dinara za 1 m². Obzirom da je apelant smatrao da mu pripada veća naknada prema pravilima koji su tada važili za njezino određivanje, mjerodavno je tijelo cijeli predmet uprave dostavilo sudu na odlučivanje. Apelant je zajedno s ostalim predlagačima tražio naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnome metru, smatrajući da tako obračunat iznos odražava realnu vrijednost eksproprirane prijeporne nekretnine. Iz spisa se vidi da je pred tadašnjim Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši predmetni postupak vođen i tijekom 1989. i 1990. godine, ali da nije okončan. 8. Zahtjev Općinskog povjerenstva za prostorno uređenje je zaveden u Općinskom sudu pod brojem 180/86, a nakon rata je dobio oznaku Rt-32/97. Iz samoga spisa i priložene dokumentacije nije vidljivo je li se o predmetu postupalo do 21. lipnja 2001. godine kada je apelant, posredstvom punomoćnika, 29. lipnja 2001. godine podnio molbu za uzimanjem predmeta u rad, a isti zahtjev za nastavkom postupka apelantov je punomoćnik ponovio i 30. travnja 2003. godine. Općinski je sud zakazao raspravu za 2. srpanj 2003. godine, a naredno ročište za 1. listopad 2003. godine. Na ovom je ročištu sud donio rješenje kojim prekida postupak uslijed smrti jednog od vlasnika nepokretnosti koja je predmet eksproprijacije, a čiji su nasljednici 6. listopada 2003. godine podnijeli zahtjev za nastavkom postupka. 9. Konačno, Općinski je sud donio Rješenje broj Rt-28/03 od 11. kolovoza 2004. godine kojim je odredio naknadu za eksproprirano zemljište, odnosno eksproprirane prijeporne nekretnine u ukupnom iznosu od 262.770,00 KM i zakonsku zateznu kamatu počevši od 23. svibnja 1986. godine do konačne isplate, kao i naknadu za troškove postupka u iznosu od 4.160,00 KM, te je obvezao Općinu Velika Kladuša, Općinski društveni fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu, Stambeni fond općine Velika Kladuša i poduzeće "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša, da ove iznose solidarno isplate predlagačima, uključujući i apelanta, u roku od 15 dana od prijama odluke, pod prijetnjom izvršenja. 10. Rješavajući o prizivima korisnika eksproprijacije, Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-953/04 od 14. travnja 2006. godine uvažio prizive, pobijano rješenje ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovni postupak. U dopisu koji je 4. rujna 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud navedeno je da je 14. travnja 2006. godine predmet vraćen na prvostupanjski sud i da je evidentiran pod brojem 023-0-V-06-000 049. 11. Kantonalni je sud u obrazloženju navedenoga rješenja naveo da je predlagačima isplaćeno ukupno 4.382.862,00 dinara i da je svakom predlagaču, uključujući i apelanta, tada isplaćeno, na ime 1/6 dijela, iznos od 730.643,66 dinara i da su tijela uprave cijeli predmet dostavili Općinskom sudu, jer su predlagači tražili naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnom metru. Kantonalni je sud ustvrdio da je prvostupanjski sud, prije izvođenja zaključka da predlagačima pripada pravična naknada prema sada važećim cijenama za 1 m², propustio ustvrditi je li predlagačima 15. svibnja 1986. godine određena i isplaćena naknada sukladno tada važećoj odluci Skupštine općine Velika Kladuša, a prema odredbi članka 56. Zakona o eksproprijaciji. Predmet se nalazi pred Općinskim sudom i još nije uzet u ponovni rad. IV. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnome postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Članak 10. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. U Zakonu o parničnome postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94) "Članak 75. Poslije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji mjerodavno općinsko tijelo uprave je dužno bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost. Članak 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, mjerodavno općinsko tijelo će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz članka 77. ovoga zakona ili o njegovome polaganju u sudski depozit mjerodavnom redovitom sudu na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. Članak 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je žuran." 15. U Zakonu o vanparničnome postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 2. (2) U vanparničnome postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnome postupku, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred mjerodavnom službom, odnosno tijelom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Članak 147. (1) Ako sudionici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, mjerodavna služba, odnosno tijelo uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenoga iznosa naknade ili o njegovome polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. (3) Ako mjerodavna služba, odnosno tijelo ne postupi prema odredbama stavka 1. ovoga članka sudionici se mogu neposredno obratiti mjerodavnom sudu sa zahtjevom za određivanjem naknade. Članak 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi prema službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka se mora završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant se žali da postupak ustvrđivanja naknade za njegovo eksproprirano zemljište traje previše dugo. Obzirom da je još 1986. godine, prema prijedlogu općinskih tijela uprave, trebalo pravično ustvrditi visinu te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih tijela, taj postupak traje toliko dugo. Apelant navodi da je nekoliko puta, posredstvom ovlaštenoga punomoćnika, urgirao donošenje konačnih upravnih i sudskih odluka, ali je tek Rješenjem Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. kolovoza 2004. godine doneseno prvostupanjsko rješenje o predmetu spora. Sama činjenica da je apelant nekoliko puta inicirao nastavak postupka, a radi njegovoga ubrzanja i okončanja, dovoljno govori s kakvim se problemima apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Zbog svega iznesenoga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zaštićen člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije zbog duljine trajanja postupka ustvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovori na apelaciju 17. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da je ovaj sud donio odluku u predmetu broj Gž-953/04 od 14. travnja 2006. godine, a povodom priziva izjavljenog protiv Odluke Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. kolovoza 2004. godine. Odlukom Kantonalnog suda, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, ukinuto je Rješenje Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. kolovoza 2003. godine i predmet je vraćen 14. travnja 2006. godine prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Prema obavještenju koji je ovaj sud dobio od administratora u Općinskom sudu navedeni je predmet nakon njegovoga upućivanja sa Kantonalnog suda dodijeljen u rad sutkinji koja više ne obnaša tu funkciju i predmet "čeka novog suca". 18. U odgovoru Općinskog suda se navodi da je taj sud primio predmet 14. rujna 1989. godine i da je zakazao raspravu za 13. rujan 1990. godine, koja je odložena zbog neuredne dostave, što se desilo i s ročištem zakazanim mjesec dana kasnije. Nakon toga, u predmetu se nije postupalo zbog ratnih okolnosti, kao i u poratnome razdoblju, niti se može vidjeti koji je sudac bio zadužen za spis. Tek je 2. srpnja 2003. godine zakazano ročište o ovome predmetu, a prvostupanjsko je rješenje doneseno 11. kolovoza 2004. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača pravodobno izjavio priziv na doneseno rješenje, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak o prizivu. Općinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnome roku". 19. U odgovoru općinske službe se navodi da je apelantu naknada određena u potpunosti sukladno tada važećoj Odluci broj 1-012-46/86 od 1. travnja 1986. godine kojom je predviđeno da naknada za 1 m² građevinskoga podruštvenjenoga zemljišta za uže urbano područje iznosi 0,45% od prosječne tržišne cijene formirane u 1985. godini za 1 m² stambenoga prostora, što je tada predstavljalo najveći dopušteni iznos od 363 dinara po 1 m², pa proizlazi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede ustavnoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. st. 1. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glase: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena". 23. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenome predmetu završen. 24. U konkretnome slučaju, predmetni je postupak u tijeku pred Općinskim sudom. Stoga, imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud predmetnu apelaciju odbacuje kao nedopuštenu jer je preuranjena, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Nadalje, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranoga formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 28. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnome roku" zato što postupak pred sudom i tijelima uprave traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog duljine trajanja upravnoga postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret da sam otkriva koji je najučinkovitiji put kojim bi mogao doći do ostvarenja svojih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i ostvarljiva, te da se propust u ustroju pravnoga i sudskoga sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da njegov predmet radi određivanja naknade za eksproprirane nepokretnosti nije završen u "razumnome roku", te da mu je tako povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 32. U konkretnome je slučaju potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojemu su ustvrđivana apelantova "građanska prava i obveze". Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20, i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 33. U konkretnome slučaju, postupak se odnosi na pitanje ustvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirane nekretnine, pa stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razdoblje koje se uzima u obzir 34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivšeg Povjerenstva za ljudska prava (u daljnjem tekstu: bivše Povjerenstvo) i Europskog suda za ljudska prava u odnosu na predmete o duljini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije osnovala svoju vremensku mjerodavnost. Bivše Povjerenstvo i Europski sud smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir u svrhu priziva glede duljine trajanja postupka počinje danom osnivanja njihove vremenske mjerodavnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je nadmašilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski v. Po land broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 35. Slično tomu, Ustavni je sud u vlastitoj praksi u svezi s predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema mjerodavnost razmatrati razdoblje koje je prethodilo 14. prosincu 1995. godine kao nadnevku kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog nadnevka, budući samo to razdoblje, ratione temporis, spada u mjerodavnost Ustavnog suda. 36. U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da je postupak za ustvrđivanjem pravične naknade za eksproprirano zemljište započeo 26. studenoga 1985. godine i do danas nije pravomoćno okončan. Dakle, postupak ustvrđivanja naknade za eksproprirano zemljište traje 21 godinu i 11 mjeseci, a do danas nije pravomoćno okončan. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju i praksu Europskog suda, Ustavni će sud ispitati postupak u razdoblju od 14. prosinca 1995. godine pa nadalje. 37. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje sagledavanjem i ocjenom svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati obzirom na činjenični i pravni aspekt predmetnoga spora, tj. dokaza koje redoviti sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. Ustavni sud opaža da se u konkretnome slučaju radi o postupku ustvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirano zemljište. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnome postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao osobito složen, kako glede činjeničnoga stanja, tako i glede pravnih pitanja. b) Ponašanje apelanta 39. Ustavni sud ističe da u sudskim predmetima koja se tiču građanskih prava pojedinaca postupak u razumnome roku ovisi i o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No. 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, OI 70). U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da je apelant više puta urgirao završetak postupka ustvrđivanja naknade za eksproprirano zemljište. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnome postupku i Zakona o vanparničnome postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj duljini konkretnoga postupka. Pokretanjem zahtjeva posredstvom punomoćnika da se nastavi postupak i da se potvrdi pravilnost ranije određene pravične naknade za eksproprirano zemljište, apelant je pokazao razuman pristup usmjeren ka tome da se ova pravna stvar što prije okonča. c) Ponašanje javnih vlasti 40. Kako je ranije izloženo, vođenje predmeta radi ustvrđivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište da bi se ustvrdile činjenice koje nisu osobito složene rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka od 21 godinu i 11 mjeseci, a u relevantnome razdoblju 11 godina i 11 mjeseci, što je razdoblje koje se, u načelu, u sličnim predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjerano. 41. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje mjerodavnih sudskih tijela, te da se razdoblje odlučivanja o pravičnoj naknadi za eksproprirano zemljište ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Do 1990. godine sud je, kako proizlazi iz samoga spisa i priložene dokumentacije, nastojao okončati spor, ali su ročišta odlagana, navodno zbog neuredne dostave. U tijeku rata sud nije uopće postupao u ovome predmetu. Nakon rata, izuzev navoda da je postupajući sudac odselio iz Velike Kladuše, kao i činjenice da u odgovoru na apelaciju Općinskog suda uopće nije navedeno koji je sudac bio zadužen za nastavak sudskoga postupka, nije dano razumno objašnjenje zbog čega sud nije postupao, sve do urgencije apelantovog punomoćnika, koja je podnesena 2001. godine. Kao što je ranije navedeno, unatoč apelantovim urgencijama da se postupak okonča, Općinski je sud prvostupanjsko rješenje donio tek 11. kolovoza 2004. godine. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret mjerodavnim sudskim tijelima, pa se opravdano može smatrati da su sudska tijela u konkretnome slučaju odgovorna za duljinu postupka u ovome predmetu. Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli redoviti sudovi koji su vodili postupak, posebice Općinski sud. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svome relevantnome dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na ustvrđivanje njegovih/njezinih prava pomoću suda u razumnome roku Š...Ć". Obzirom da postupak u ovome predmetu još uvijek nije završen, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnome roku", za što se odgovornim smatraju redoviti sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 43. Obzirom na činjenicu da postupak za određivanjem pravične naknade za eksproprirano zemljište u relevantnome razdoblju traje 11 godina i 11 mjeseci i da se za trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati mjerodavnim sudovima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnoga prava na suđenje u "razumnome roku". Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, odnosno upravnim tijelima, ovdje radi o simboličnim iznosima u zasebnim slučajevima kršenja zajamčenih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). 45. Sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda i zauzetom stavu prema kojemu apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su mjerodavna tijela odlagala donošenje odluke, Ustavni je sud u konkretnome slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800.00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke u "razumnome roku" (vidi Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. ožujka 2005. godine). Ovaj je iznos apelantu dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnome roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak za ustvrđivanjem naknade za eksproprirano zemljište nije okončan ni nakon 11 godina i 11 mjeseci, a takvo neopravdano trajanje sveukupnoga postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju mjerodavnih sudskih tijela. 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1231/06, rješavajući apelaciju Zuhdije Rexića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Zuhdije Rexića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelantovo pravo da se donese odluka u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daqnjeg odlagawa, donese odluku u ponovnom postupku u predmetu broj Rt-28/03. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zuhdije Rexića koja je podnesena zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku u predmetu broj Rt-28/03, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zuhdija Rexić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i prava na imovinu u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Rt-28/03, a u vezi sa apelantovim zahtjevom da se utvrdi pravična naknada za nekretnine koje su eksproprisane. Apelant je 1. novembra 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda i učesnika u postupku, Opštinske službe prostornog uređewa, komunalnih i stambenih djelatnosti (u daqnjem tekstu: Opštinska služba), zatraženo je 25. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Opštinskog suda je zatražen na uvid i spis broj Rt-28/03. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. septembra 2007. godine, Opštinski sud 9. jula 2007. godine, a opštinska služba 27. septembra 2007. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 9. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 2. oktobra 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz spisa koji je dostavljen, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Shodno zahtjevu tadašnjeg SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše, a u svrhu izgradnje poslovno-stambenih objekata u Velikoj Kladuši, Skupština opštine Velika Kladuša je donijela Odluku broj 01-012-244/85 od 26. novembra 1985. godine o podruštvljavanju nekretnina koje su bile svojina Sulje Rexića, apelantovog oca. Predmet eksproprijacije su bile nekretnine koje su označene kao k.č. 1158/1 wiva od 5959 m², wiva od 4802 m² i k.č. 1158/2 wiva od 923 m², wiva od 390 m², sve upisane u PL 1321 KO Velika Kladuša. 7. Pred Opštinskom komisijom za prostorno uređenje između korisnika eksproprijacije i apelanta, kao nasljednika umrlog Sulje Rexića, zakqučen je 15. juna 1986. godine sporazum o djelimičnoj naknadi za zemqište koje je eksproprisano i to po 363 dinara za 1 m². S obzirom da je apelant smatrao da mu pripada veća naknada shodno pravilima koji su tad važili za njeno određivanje, or gan koji je nadležan je cijeli predmet uprave dostavio sudu na odlučivanje. Apelant je zajedno s ostalim predlagačima tražio naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnom metru, smatrajući da tako obračunat iznos odražava realnu vrijednost sporne nekretnine koja je eksproprisana. Iz spisa se vidi da je pred tadašwim Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši predmetni postupak vođen i tokom 1989. i 1990. godine, ali da nije okončan. 8. Zahtjev Opštinske komisije za prostorno uređenje zaveden je u Opštinskom sudu pod brojem 180/86, a nakon rata je dobio oznaku Rt-32/97. Iz samog spisa i dokumentacije koja je priložena nije vidqivo da li se o predmetu postupalo do 21. juna 2001. godine kad je apelant, posredstvom punomoćnika, 29. juna 2001. godine podnio molbu da se predmet uzme u rad, a isti zahtjev da se nastavi postupak apelantov punomoćnik je ponovio i 30. aprila 2003. godine. Opštinski sud je zakazao raspravu za 2. juli 2003. godine, a naredno ročište za 1. oktobar 2003. godine. Na ovom ročištu sud je donio rješenje kojim prekida postupak usljed smrti jednog od vlasnika nepokretnosti koja je predmet eksproprijacije, a čiji nasljednici su 6. oktobra 2003. godine podnijeli zahtjev da se postupak nastavi. 9. Na kraju, Opštinski sud je donio Rješenje broj Rt-28/03 od 11. avgusta 2004. godine kojim je odredio naknadu za zemqište koje je eksproprisano, odnosno za sporne nekretnine koje su eksproprisane u ukupnom iznosu od 262.770,00 KM i zakonske zatezne kamate počev od 23. maja 1986. godine do 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 konačne isplate, kao i naknadu za troškove postupka u iznosu od 4.160,00 KM, te je obavezao Opštinu Velika Kladuša, Opštinski društveni fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu, Stambeni fond opštine Velika Kladuša i preduzeće "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša, da ove iznose solidarno isplate predlagačima, ukqučujući i apelanta, u roku od 15 dana od prijema odluke, pod prijetwom izvršewa. 10. Rješavajući o žalbama korisnika eksproprijacije, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-953/04 od 14. aprila 2006. godine uvažio žalbe, rješenje koje je osporeno ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U dopisu koji je 4. septembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud navedeno je da je 14. aprila 2006. godine predmet vraćen na prvostepeni sud i da je evidentiran pod brojem 023-0-V-06-000 049. 11. Kantonalni sud je u obrazloženju rješewa koje je navedeno naveo da je predlagačima isplaćeno ukupno 4.382.862,00 dinara i da je svakom predlagaču, ukqučujući i apelanta, tad isplaćeno, na ime 1/6 dijela, iznos od 730.643,66 dinara i da su organi uprave cijeli predmet dostavili Opštinskom sudu, jer su predlagači tražili naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnom metru. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, prije nego što je izveo zakqučak da predlagačima pripada pravična naknada shodno cijenama koje su sada važeće za 1 m², propustio da utvrdi da li je predlagačima 15. maja 1986. godine određena i isplaćena naknada u skladu s tada važećom odlukom Skupštine opštine Velika Kladuša, a shodno odredbi člana 56 Zakona o eksproprijaciji. Predmet se nalazi pred Opštinskim sudom i još nije uzet u ponovni rad. IV. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94) "Član 75 Poslije pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji opštinski or gan uprave koji je nadležan dužan je da bez odlagawa zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost. Član 79 Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, opštinski or gan koji je nadležan dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77 ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit redovnom sudu koji je nadležan na čijem području se nalazi nepokretnost koja je eksproprisana radi određivawa naknade. Član 84 Postupak za određivanje naknade za nepokretnost koja je eksproprisana je hitan." 15. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2 (2) U vanparničnom postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 146 U postupku određivawa naknade za nepokretnost koja je eksproprisana sud određuje visinu naknade za nepokretnost koja je eksproprisana kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred službom koja je nadležna, odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za nepokretnost koja je eksproprisana. Član 147 (1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za nepokretnost koja je eksproprisana u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, služba koja je nadležna, odnosno or gan uprave dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem području se nalazi nepokretnost koja je eksproprisana radi određivawa naknade. (3) Ako služba koja je nadležna, odnosno or gan ne postupi shodno odredbama stava 1 ovog člana učesnici mogu da se neposredno obrate sudu koji je nadležan sa zahtjevom da se odredi naknada. Član 148 (1) Postupak određivawa naknade za nepokretnost koja je eksproprisana sud vodi shodno službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1 ovog člana mora da se završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretawa postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant se žali da postupak utvrđivawa naknade za njegovo zemqište koje je eksproprisano traje previše dugo. S obzirom da je još 1986. godine, prema predlogu opštinskih organa uprave, trebalo da se pravično utvrdi visina te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih organa, taj postupak traje toliko dugo. Apelant navodi da je nekoliko puta, posredstvom ovlašćenog punomoćnika, urgirao da se donesu konačne upravne i sudske odluke, ali je tek Rješenjem Opštinskog suda broj Rt-28/03 od 11. avgusta 2004. godine doneseno prvostepeno rješenje o predmetu spora. Sama činjenica da je apelant nekoliko puta inicirao da se postupak nastavi, a radi njegovog ubrzawa i okončawa, dovoqno govori s kakvim problemima se apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Zbog svega iznesenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije zbog dužine trajawa postupka utvrđivawa naknade za nekretnine koje su eksproprisane i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovori na apelaciju 17. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da je ovaj sud donio odluku u predmetu broj Gž-953/04 od 14. aprila 2006. godine, a povodom žalbe koja je izjavljena protiv Odluke Opštinskog suda broj Rt-28/03 od 11. avgusta 2004. godine. Odlukom Kantonalnog suda, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, ukinuto je Rješenje Opštinskog suda broj Rt-28/03 od 11. avgusta 2003. godine i predmet je vraćen 14. aprila 2006. godine prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prema obavještenju koje je ovaj sud dobio od administratora u Opštinskom sudu navedeni predmet je, nakon njegovog upućivawa sa Kantonalnog suda, dodijeljen u rad sudiji koji više ne obavlja tu funkciju i predmet "čeka novog sudiju". 18. U odgovoru Opštinskog suda navodi se da je taj sud primio predmet 14. septembra 1989. godine i da je zakazao raspravu za 13. septembar 1990. godine, koja je odložena zbog neurednog dostavljanja, što se desilo i s ročištem koje je zakazano mjesec dana kasnije. Nakon toga, u predmetu se nije postupalo zbog ratnih okolnosti, kao i u poratnom periodu, niti može da se vidi koji je sudija bio zadužen za spis. Tek je 2. jula 2003. godine zakazano ročište o ovom predmetu, a prvostepeno rješenje je doneseno 11. avgusta 2004. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača blagovremeno izjavio žalbu na rješenje koje je doneseno, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak o žalbi. Opštinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku". 19. U odgovoru Opštinske službe se navodi da je apelantu naknada određena u potpunosti u skladu sa tada važećom Odlukom broj 1-012-46/86 od 1. aprila 1986. godine kojom je predviđeno da naknada za 1 m² građevinskog podruštvenjenog zemqišta za uže urbano područje iznosi 0,45% od prosječne tržišne cijene koja je formirana u 1985. godini za 1 m² stambenog prostora, što je tad predstavljalo najveći dozvoljeni iznos od 363 dinara po 1 m², pa proizilazi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede ustavnog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glase: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena". 23. Shodno odredbama koje su navedene, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 24. U konkretnom slučaju, predmetni postupak je u toku pred Opštinskim sudom. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud predmetnu apelaciju odbacuje kao nedozvoljenu jer je preuranjena, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Dalje, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da iznimno razmatra apelaciju i kad nema odluke suda koji je nadležan, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Ustavni sud ukazuje da u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke suda koji je nadležan, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 28. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što postupak pred sudom i organima uprave traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu okolnosti koje su navedene, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa upravnog postupka (vidi, mu ta tis mu - tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret da sam otkriva koji je najdjelotvorniji put kojim bi mogao da dođe do ostvarewa svojih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i ostvarqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da njegov predmet radi određivawa naknade za nepokretnosti koje su eksproprisane nije završen u "razumnom roku", te da mu je tako povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 32. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, da se odgovori na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud podsjeća na sopstvenu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kad se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 33. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje utvrđivawa pravične naknade apelantu za nekretnine koje su eksproprisane, pa stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Pe riod koji se uzima u obzir 34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivše Komisije za qudska prava (u daqnjem tekstu: bivša Komisija) i Evropskog suda za qudska prava u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Bivša Komisija i Evropski sud smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom kad je zasnovana wihova vremenska nadležnost, a u ocjewivanju razumnosti vremena koje je nadmašilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka koji se dostigao do tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Po land broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 35. Slično tome, Ustavni sud je u sopstvenoj praksi u vezi s predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zakqučio da nema nadležnost da razmatra pe - riod koji je prethodio 14. decembru 1995. godine kao datumu kad je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući da samo taj pe riod, ratione temporis, spada u nadležnost Ustavnog suda. 36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak za utvrđivanje pravične naknade za zemqište koje je eksproprisano započeo 26. novembra 1985. godine i do danas nije pravosnažno okončan. Dakle, postupak utvrđivawa naknade za zemqište koje je eksproprisano traje 21 godinu i 11 mjeseci, a do danas nije pravosnažno okončan. Imajući u vidu sopstvenu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda, Ustavni sud će da ispita postupak u periodu od 14. decembra 1995. godine pa dalje. 37. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje sagledavanjem i ocjenom svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra s obzirom na činjenični i pravni aspekat predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju da izvedu i procijene u svjetlu pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivawa pravične naknade apelantu za zemqište koje je eksproprisano. Takođe, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane, te ne smatra da apelantov slučaj može da se opiše kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. b) Ponašanje apelanta 39. Ustavni sud ističe da u sudskim predmetima koja se tiču građanskih prava pojedinaca postupak u razumnom roku zavisi i od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, OI 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant više puta urgirao da se završi postupak utvrđivawa naknade za zemqište koje je eksproprisano. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku i Zakona o vanparničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog postupka. Pokretanjem zahtjeva, posredstvom punomoćnika, da se nastavi postupak i da se potvrdi pravilnost ranije određene pravične naknade za zemqište koje je eksproprisano, apelant je pokazao razuman pristup usmjeren ka tome da se ova pravna stvar što prije okonča. c) Ponašanje javnih vlasti 40. Kako je ranije izloženo, vođenje predmeta radi utvrđivawa pravične naknade za zemqište koje je eksproprisano da bi se utvrdile činjenice koje nisu naročito složene rezultovalo je ukupnim trajanjem postupka od 21 godinu i 11 mjeseci, a u relevantnom periodu 11 godina i 11 mjeseci, što je pe riod koji se, u principu, u sličnim predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran. 41. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje sudskih organa koji su nadležni, te da pe riod odlučivawa o pravičnoj naknadi za zemqište koje je eksproprisano ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Do 1990. godine sud je, kako proizilazi iz samog spisa i dokumentacije koja je priložena, nastojao da okonča spor, ali su ročišta odlagana, navodno zbog neurednog dostavljanja. U toku rata sud nije uopšte postupao u ovom predmetu. Nakon rata, izuzev navoda da je postupajući sudija odselio iz Velike Kladuše, kao i činjenice da u odgovoru na apelaciju Opštinskog suda uopšte nije navedeno koji je sudija bio zadužen za nastavak sudskog postupka, nije dato razumno objašnjenje zbog čega sud nije postupao, sve do urgencije apelantovog punomoćnika, koja je podnesena 2001. godine. Kao što je ranije navedeno, uprkos apelantovim urgencijama da se postupak okonča, Opštinski sud je prvostepeno rješenje donio tek 11. avgusta 2004. godine. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti da se stavi na teret sudskim organima koji su nadležni, pa opravdano može da se smatra da su sudski organi u konkretnom slučaju odgovorni za dužinu postupka u ovom predmetu. Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli redovni sudovi koji su vodili postupak, posebno Opštinski sud. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav koji je iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava pomoću suda u razumnom roku Š...Ć". S obzirom da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo da se donese meritorna odluka u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se vodi postupak u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 43. S obzirom na činjenicu da postupak za određivanje pravične naknade za zemqište koje je eksproprisano u relevantnom periodu traje 11 godina i 11 mjeseci i da za trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše sudovima koji su nadležni, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršewa ustavnog prava na suđenje u "razumnom roku". U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, odnosno upravnim organima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 45. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom shodno kom apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba da se isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su organi koji su nadležni odlagali donošenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlagawa donošewa odluke u "razumnom roku" (vidi Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana kad je donesena ova odluka. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad postupak za utvrđivanje naknade za zemqište koje je eksproprisano nije okončan ni nakon 11 godina i 11 mjeseci, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju sudskih organa koji su nadležni. 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1231/06, rješavajući apelaciju Zuhdije Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Zuhdije Redžića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u ponovnom postupku u predmetu broj Rt-28/03. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zuhdije Redžića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj Rt-28/03, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zuhdija Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 24. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i prava na imovinu u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rt-28/03, a u vezi sa apelantovim zahtjevom za utvrđivanje pravične naknade za eksproprirane nekretnine. Apelant je 1. novembra 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i učesnika u postupku, Općinske službe prostornog uređenja, komunalnih i stambenih djelatnosti (u daljnjem tekstu: Općinska služba), zatraženo je 25. juna 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Općinskog suda je zatražen na uvid i spis broj Rt-28/03. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. septembra 2007. godine, Općinski sud 9. jula 2007. godine, a Općinska služba 27. septembra 2007. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 9. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 2. oktobra 2007. godine dostavljeni apelantu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Prema zahtjevu tadašnjeg SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše, a u svrhu izgradnje poslovno-stambenih objekata u Velikoj Kladuši, Skupština općine Velika Kladuša je donijela Odluku broj 01-012-244/85 od 26. novembra 1985. godine o podruštvljavanju nekretnina koje su bile vlasništvo Sulje Redžića, apelantovog oca. Predmet eksproprijacije su bile nekretnine označene kao k.č. 1158/1 njiva od 5959 m², njiva od 4802 m² i k.č. 1158/2 njiva od 923 m², njiva od 390 m², sve upisane u PL 1321 KO Velika Kladuša. 7. Pred Općinskom komisijom za prostorno uređenje između korisnika eksproprijacije i apelanta, kao nasljednika umrlog Sulje Redžića, zaključen je 15. juna 1986. godine sporazum o djelimičnoj naknadi za eksproprirano zemljište i to po 363 dinara za 1 m². S obzirom da je apelant smatrao da mu pripada veća naknada prema pravilima koji su tada važili za njezino određivanje, nadležni or gan je cijeli predmet uprave dostavio sudu na odlučivanje. Apelant je zajedno s ostalim predlagačima tražio naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnom metru, smatrajući da tako obračunat iznos odražava realnu vrijednost eksproprirane sporne nekretnine. Iz spisa se vidi da je pred tadašnjim Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši predmetni postupak vođen i tokom 1989. i 1990. godine, ali da nije okončan. 8. Zahtjev Općinske komisije za prostorno uređenje zaveden je u Općinskom sudu pod brojem 180/86, a nakon rata je dobio oznaku Rt-32/97. Iz samog spisa i priložene dokumentacije nije vidljivo je li se o predmetu postupalo do 21. juna 2001. godine kada je apelant, posredstvom punomoćnika, 29. juna 2001. godine podnio molbu za uzimanje predmeta u rad, a isti zahtjev za nastavak postupka apelantov punomoćnik je ponovio i 30. aprila 2003. godine. Općinski sud je zakazao raspravu za 2. juli 2003. godine, a naredno ročište za 1. oktobar 2003. godine. Na ovom ročištu sud je donio rješenje kojim prekida postupak uslijed smrti jednog od vlasnika nepokretnosti koja je predmet eksproprijacije, a čiji nasljednici su 6. oktobra 2003. godine podnijeli zahtjev za nastavak postupka. 9. Na kraju, Općinski sud je donio Rješenje broj Rt-28/03 od 11. augusta 2004. godine kojim je odredio naknadu za eksproprirano zemljište, odnosno eksproprirane sporne nekretnine u ukupnom iznosu od 262.770,00 KM i zakonsku zateznu kamatu počevši od 23. maja 1986. godine do konačne isplate, kao i naknadu za troškove postupka u iznosu od 4.160,00 KM, te je obavezao Općinu Velika Kladuša, Općinski društveni fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu, Stambeni fond općine Velika Kladuša i preduzeće "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša, da ove iznose solidarno isplate predlagačima, uključujući i apelanta, u roku od 15 dana od prijema odluke, pod prijetnjom izvršenja. 10. Rješavajući o žalbama korisnika eksproprijacije, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-953/04 od 14. aprila 2006. godine uvažio žalbe, osporeno rješenje ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U dopisu koji je 4. septembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud navedeno je da je 14. aprila 2006. godine predmet vraćen na prvostepeni sud i da je evidentiran pod brojem 023-0-V-06-000 049. 11. Kantonalni sud je u obrazloženju navedenog rješenja naveo da je predlagačima isplaćeno ukupno 4.382.862,00 dinara i da je svakom predlagaču, uključujući i apelanta, tada isplaćeno, na ime 1/6 dijela, iznos od 730.643,66 dinara i da su organi uprave cijeli predmet dostavili Općinskom sudu, jer su predlagači tražili naknadu od po 600,00 dinara po kvadratnom metru. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, prije izvođenja zaključka da predlagačima pripada pravična naknada prema sada važećim cijenama za 1 m², propustio utvrditi je li predlagačima 15. maja 1986. godine određena i isplaćena naknada u skladu s tada važećom odlukom Skupštine općine Velika Kladuša, a prema odredbi člana 56. Zakona o eksproprijaciji. Predmet se nalazi pred Općinskim sudom i još nije uzet u ponovni rad. IV. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. U Zakonu o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 14. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89, te "Službeni list RBiH" broj 15/94) "Član 75. Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni općinski or gan uprave dužan je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost. Član 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski or gan dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77. ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. Član 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je hitan." 15. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2. (2) U vanparničnom postupku primjereno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom, odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Član 147. (1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležna služba, odnosno or gan uprave dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost radi određivanja naknade. (3) Ako nadležna služba, odnosno or gan ne postupi prema odredbama stava 1. ovog člana učesnici se mogu neposredno obratiti nadležnom sudu sa zahtjevom za određivanje naknade. Član 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi prema službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant se žali da postupak utvrđivanja naknade za njegovo eksproprirano zemljište traje previše dugo. S obzirom da je još 1986. godine, prema prijedlogu općinskih organa uprave, trebalo pravično utvrditi visinu te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih organa, taj postupak traje toliko dugo. Apelant navodi da je nekoliko puta, posredstvom ovlaštenog punomoćnika, urgirao donošenje konačnih upravnih i sudskih odluka, ali je tek Rješenjem Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. augusta 2004. godine doneseno prvostepeno rješenje o predmetu spora. Sama činjenica da je apelant nekoliko puta inicirao nastavak postupka, a radi njegovog ubrzanja i okončanja, dovoljno govori s kakvim problemima se apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Zbog svega iznesenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak zaštićen članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovori na apelaciju 17. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da je ovaj sud donio odluku u predmetu broj Gž-953/04 od 14. aprila 2006. godine, a povodom žalbe izjavljene protiv Odluke Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. augusta 2004. godine. Odlukom Kantonalnog suda, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, ukinuto je Rješenje Općinskog suda broj Rt-28/03 od 11. augusta 2003. godine i predmet je vraćen 14. aprila 2006. godine prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prema obavještenju koji je ovaj sud dobio od administratora u Općinskom sudu navedeni predmet je nakon njegovog upućivanja sa Kantonalnog suda dodijeljen u rad sutkinji koja više ne obavlja tu funkciju i predmet "čeka novog sudiju". 18. U odgovoru Općinskog suda se navodi da je taj sud primio predmet 14. septembra 1989. godine i da je zakazao raspravu za 13. septembar 1990. godine, koja je odložena zbog neurednog dostavljanja, što se desilo i s ročištem zakazanim mjesec dana kasnije. Nakon toga, u predmetu se nije postupalo zbog ratnih okolnosti, kao i u poratnom periodu, niti se može vidjeti koji je sudija bio zadužen za spis. Tek je 2. jula 2003. godine zakazano ročište o ovom predmetu, a prvostepeno rješenje je doneseno 11. augusta 2004. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača blagovremeno izjavio žalbu na doneseno rješenje, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak o žalbi. Općinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku". 19. U odgovoru Općinske službe se navodi da je apelantu naknada određena u potpunosti u skladu sa tada važećom Odlukom broj 1-012-46/86 od 1. aprila 1986. godine kojom je predviđeno da naknada za 1 m² građevinskog podruštvenjenog zemljišta za uže urbano područje iznosi 0,45% od prosječne tržišne cijene formirane u 1985. godini za 1 m² stambenog prostora, što je tada predstavljalo najveći dopušteni iznos od 363 dinara po 1 m², pa proizlazi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glase: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) Apelacija je preuranjena". 23. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 24. U konkretnom slučaju, predmetni postupak je u toku pred Općinskim sudom. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud predmetnu apelaciju odbacuje kao nedopuštenu jer je preuranjena, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Nadalje, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 26. Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 28. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što postupak pred sudom i organima uprave traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 29. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret da sam otkriva koji je najdjelotvorniji put kojim bi mogao doći do ostvarenja svojih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i ostvarljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VII. Meritum 31. Apelant se žali da njegov predmet radi određivanja naknade za eksproprirane nepokretnosti nije završen u "razumnom roku", te da mu je tako povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 32. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 33. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirane nekretnine, pa stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Pe riod koji se uzima u obzir 34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivše Komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: bivša Komisija) i Evropskog suda za ljudska prava u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Bivša Komisija i Evropski sud smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom osnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je nadmašilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Po land broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). 35. Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi u vezi s predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo zaključio da nema nadležnost razmatrati pe riod koji je prethodio 14. decembru 1995. godine kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već ispituje samo postupak koji se vodio nakon tog datuma, budući da samo taj pe riod, ratione temporis, spada u nadležnost Ustavnog suda. 36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak za utvrđivanje pravične naknade za eksproprirano zemljište započeo 26. novembra 1985. godine i do danas nije pravosnažno okončan. Dakle, postupak utvrđivanja naknade za eksproprirano zemljište traje 21 godinu i 11 mjeseci, a do danas nije pravosnažno okončan. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati postupak u periodu od 14. decembra 1995. godine pa nadalje. 37. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje sagledavanjem i ocjenom svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati s obzirom na činjenični i pravni aspekt predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirano zemljište. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. b) Ponašanje apelanta 39. Ustavni sud ističe da u sudskim predmetima koja se tiču građanskih prava pojedinaca postupak u razumnom roku ovisi i o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, OI 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant više puta urgirao završetak postupka utvrđivanja naknade za eksproprirano zemljište. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku i Zakona o vanparničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog postupka. Pokretanjem zahtjeva posredstvom punomoćnika da se nastavi postupak i da se potvrdi pravilnost ranije određene pravične naknade za eksproprirano zemljište, apelant je pokazao razuman pristup usmjeren ka tome da se ova pravna stvar što prije okonča. c) Ponašanje javnih vlasti 40. Kako je ranije izloženo, vođenje predmeta radi utvrđivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište da bi se utvrdile činjenice koje nisu naročito složene rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka od 21 godinu i 11 mjeseci, a u relevantnom periodu 11 godina i 11 mjeseci, što je pe riod koji se, u principu, u sličnim predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran. 41. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se pe riod odlučivanja o pravičnoj naknadi za eksproprirano zemljište ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do 1990. godine sud je, kako proizlazi iz samog spisa i priložene dokumentacije, nastojao okončati spor, ali su ročišta odlagana, navodno zbog neurednog dostavljanja. U toku rata sud nije uopće postupao u ovom predmetu. Nakon rata, izuzev navoda da je postupajući sudija odselio iz Velike Kladuše, kao i činjenice da u odgovoru na apelaciju Općinskog suda uopće nije navedeno koji je sudija bio zadužen za nastavak sudskog postupka, nije dato razumno objašnjenje zbog čega sud nije postupao, sve do urgencije apelantovog punomoćnika, koja je podnesena 2001. godine. Kao što je ranije navedeno, usprkos apelantovim urgencijama da se postupak okonča, Općinski sud je prvostepeno rješenje donio tek 11. augusta 2004. godine. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima, pa se opravdano može smatrati da su sudski organi u konkretnom slučaju odgovorni za dužinu postupka u ovom predmetu. Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli redovni sudovi koji su vodili postupak, posebno Općinski sud. 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava pomoću suda u razumnom roku Š...Ć". S obzirom da postupak u ovom predmetu još uvijek nije završen, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. 43. S obzirom na činjenicu da postupak za određivanje pravične naknade za eksproprirano zemljište u relevantnom periodu traje 11 godina i 11 mjeseci i da se za trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudovima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 44. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u "razumnom roku". U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, odnosno upravnim organima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 45. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom prema kojem apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su nadležni organi odlagali donošenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke u "razumnom roku" (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirano zemljište nije okončan ni nakon 11 godina i 11 mjeseci, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa. 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1262/06, rješavajući apelaciju Branke Kolar-Mijatović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 23. studenoga 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Branke Kolar-Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. ožujka 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Kolar-Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. ožujka 2005. godine u odnosu na pravo nepodvrgavanja torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je, prima fa cie, neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branka Kolar-Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 20. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-345/04 od 18. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), zatražena je 12. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 16. kolovoza 2007. godine, Osnovni sud 30. srpnja 2007. godine, a Okružno tužiteljstvo 17. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 28. kolovoza 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud Presudom broj K-345/04 od 18. ožujka 2005. godine proglasio apelanticu krivom zbog kaznenoga djela falsificiranja isprave iz članka 364. stavak 2. Kaznenoga zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daljnjem tekstu: KZ RS) u stjecaju s kaznenim djelom prevare iz članka 229. stavak 1. KZ RS i osudio je na jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 8.000 KM. Istom je presudom određeno da, ukoliko apelantica ne plati ustvrđenu novčanu kaznu ili se ona ne bude mogla naplatiti ni prinudnim putem, neplaćena novčana kazna bit će zamijenjena kaznom zatvora i to tako što će se za svakih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. 7. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi, između ostaloga, da je na temelju dokaza uzetih od Vojne pošte 1750 Prijedor i na temelju drugih dokaza ustvrđeno da je navedena Vojna pošta apelantici izdala uvjerenje da je bila angažirana kao vojna obveznica u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) u razdoblju od 1. listopada 1992. godine do 30. lipnja 1996. godine. Ovo je uvjerenje, znajući da podaci upisani u njemu ne odgovaraju istini, apelantica priložila prigodom otkupa stana od poduzeća AD "Celpak" iz Prijedora, a s ciljem smanjenja ukupne otkupne cijene. 8. Podnoseći zahtjev za otkupom stana na temelju uvjerenja (potvrde) za koje je ustvrđeno da nije istinito, i dovodeći mjerodavno državno tijelo u zabludu glede stvarnih činjenica o njezinom sudioništvu u ratu, apelantica je, kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi, na ovakav način AD "Celpak" iz Prijedora navela da sa njom zaključi ugovor o otkupu stana na navedeni način s uračunatim popustima koji optuženoj prema temelju sudioništva u ratu nisu pripadali i na taj način pribavila sebi protupravnu imovinsku korist, čime je, osim gore navedenih kaznenih djela falsificiranja isprave, učinila i kazneno djelo prevare iz članka 229. stavak 1. KZ RS. Sud je smatrao da je apelantica počinila kaznena djela s izravnim umišljajem, obzirom na to da je kao obrazovana osoba morala biti svjesna odgovornosti koju je ovim opisanim radnjama učinila, pa je, prema ocjeni suda, mogla procijeniti svoje ponašanje i posljedice koje iz njega mogu proizići. 9. Presudom Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine odbijeni su kao neutemeljeni prizivi apelantice i Okružnog tužiteljstva, a Presuda Osnovnog suda broj K-345/04 od 18. ožujka 2005. godine je potvrđena. Drugostupanjskom je presudom ustvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. toč. (g) i (j), budući joj je omogućeno pravo na obranu i jer sadrži razloge, koji nisu proturječni s izrekom presude, o svim odlučnim činjenicama bitnim za postojanje kaznenih djela i kaznene odgovornosti, niti je izreka presude nerazumljiva. Okružni sud navodi da nije povrijeđeno apelantičino pravo na obranu, kako ona navodi u prizivu, jer joj je realno omogućeno korištenje svih prava koja prema zakonu ima, uključujući i prilaganje dokaza u korist svoje obrane u smislu članka 267. stavak 3. Zakona o kaznenome postupku, kao i apelantičine prigovore koji se tiču činjenica ustvrđenih u tijeku prvostupanjskog postupka. Glede dokaznoga postupka, Okružni je sud odbio apelantičine navode o tomu da joj se sta tus pripadnice VRS može priznati temeljem donatorstva vojsci, odnosno potvrde o sudioništvu verificiranom samo u elektronskoj formi bez odgovarajućih dokaza kao što su vojna knjižica, vojni karton, izjave pripadnika iste vojne jedinice i sl. Uporabom lažne službene isprave kao prave, koja je neprijeporno predstavljala i javnu ispravu, pri čemu je apelantica postupala s izravnim umišljajem, ustvrđeno je da su počinjena navedena kaznena djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 11. Apelantica navodi da tužiteljstvo i redoviti sudovi nisu dokazali koju je radnju kaznenoga djela za koju je osuđena izvršila, niti činjenicu da je podnošenjem zahtjeva za priznavanjem statusa sudionice u VRS izvršila kaznena djela koja joj se stavljaju na teret i zbog kojih je osuđena. Pošto se glavna optužba sastoji u tomu da je apelantica ishodila potvrdu o sudioništvu u VRS, glavni propust sudova u tijeku samoga dokaznoga postupka, navodi apelantica, se ogleda u tomu da nitko od saslušanih svjedoka, niti je to potvrđeno nekim drugim dokaznim sredstvima, nije pobio činjenicu da je apelantica imala određenih aktivnosti u svezi s pomaganjem VRS u tijeku rata, a sama apelantica ne može cijeniti je li opseg aktivnosti koje je činila bio dovoljan da bi joj se priznao sta tus u VRS. Navedeno uvjerenje o apelantičinom sudioništvu u ratu je samo jedan u nizu dokaza koji su provedeni u upravnome postupku i koji potvrđuju njezino sudioništvo u ratu, pa se, kako navodi apelantica, ne može prihvatiti stav suda da je "neistinit sadržaj uvjerenja o sudioništvu optužene u ratu Š...Ć što je optuženoj bilo poznato". Apelantica navodi da tijekom kaznenoga postupka, dakle, nije dokazano da je učinila niti jedan čin koji bi označavao radnju kaznenih djela koja joj se stavljaju na teret. Osnovni navodi iz optužnice temelje se na tvrdnji da upravno tijelo koje je izdalo uvjerenje o apelantičinom sudioništvu u VRS navodno nije bilo ovlašteno za postupanje u danoj stvari i da, prema tomu, nije onda razvidno kakva je apelantičina odgovornost u tomu. Apelantica, nadalje, navodi da se u konkretnome slučaju radi o preduvjerenju sudskoga vijeća o njezinoj odgovornosti čime su grubo narušena apelantičina Ustavom i zakonom zajamčena prava na fer i pravično suđenje, te jednakost stranaka u postupku, kao i načelo pretpostavke nevinosti u kaznenome postupku. Sud je, navodno, kao jedinu relevantnu uzeo izjavu jednoga svjedoka. Apelantica navodi da se sama činjenica da je podnijela zahtjev za priznavanjem sudioništva u ratu ne može smatrati dovoljnom da se proglasi krivom i da joj se izrekne kazneno-pravna sankcija. Cjelokupnim kaznenim postupkom, kako je navedeno u apelaciji, povrijeđena su apelantičina ustavna prava, a ona sama je degradirana kao osoba, pa proizlazi da je zapravo cilj kaznenoga postupka i izricanja novčane kazne bio da se ona kao osoba diskreditira. Zbog svih iznesenih razloga, apelantica predlaže da se pobijane presude ponište i ona oslobodi kaznene odgovornosti. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružnoga suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva, jer je ovaj sud u roku od dva mjeseca nakon prijama priziva riješio ovaj predmet, ustvrdivši da su u predmetnome kaznenome postupku u cijelosti poštivana apelantičina prava na obranu, kao i sva druga prava koja joj prema zakonu pripadaju, te da je u svemu omogućena jednakopravnost stranaka, pa i glede predlaganja dokaza, njihove ocjene i stavljanje prigovora na izvedene dokaze. Okružni sud smatra da je u tijeku prvostupanjskoga postupka proveden dovoljan broj dokaza potrebnih za potpuno i pravilno ustvrđivanje činjeničnoga stanja i da je ono rezultat pravilne ocjene svih dokaza, kako onih čiju je izvedbu predložila optužba, tako i onih čiju je izvedbu zahtijevala obrana, te da su na potpuno i pravilno ustvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe KZ RS. Za oprečne tvrdnje apelantica ne nudi relevantne argumente ili dokaze. Okružni sud u odgovoru na apelaciju upućuje na svoju pobijanu Presudu broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine, jer ona predstavlja ar gu ment za stav suda da ne postoje razlozi zbog kojih bi ovu apelaciju trebalo usvojiti, na temelju čega se predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnoga suda se navodi da se iz apelacije ne vidi koje su radnje redovitih sudova dovele do povrede ustavnih prava na koje se apelantica žali. Apelantici nisu uskraćena prava na koja se žali, a obrazloženje prvostupanjske presude u cijelosti daje razloge njezinoga donošenja, pa pošto nema povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 14. U odgovoru na apelaciju Okružnoga tužiteljstva se navodi da je ovo tužiteljstvo u potpunosti poštivalo odredbe Zakona o kaznenome postupku i da je, nakon provedbe istrage, Osnovnom sudu podnijelo optužnicu protiv apelantice, pošto je ustvrđeno postojanje utemeljene dvojbe da je apelantica počinila kaznena djela za koja se tereti u ovoj optužnici. Zbog svega navedenoga, Okružno tužiteljstvo smatra da u tijeku konkretnoga kaznenoga postupka nije bilo povrede ustavnih prava na koje se apelantica poziva. V. Relevantni propisi 15. U Kaznenome zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Članak 43. (1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više kaznenih djela za koja mu se istodobno sudi, sud će prethodno ustvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu. (2) Jedinstvenu će kaznu sud izreći prema sljedećim pravilima: Š...Ć 4) Ako je za kaznena djela u stjecaju ustvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna ne smije prijeći zbir ustvrđenih kazni, niti iznos od dvadeset hiljada KM, odnosno sto hiljada KM - ako je neko od djela izvršeno iz koristoljublja. Š...Ć Članak 229. stavak 1. Tko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine. Š...Ć Članak 364. stavak 2. Š...Ć Tko napravi lažnu javnu ispravu, tes ta ment, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na temelju zakona, ili tko preinači takvu pravu ispravu ili tko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj ili je drži radi toga da je uporabi ili je uporabi kao pravu, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Š...Ć" 16. U Zakonu o kaznenome postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Članak 14. (2) Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su istinito i potpuno ustvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenoga, odnosno optuženoga, tako i one koje im idu u korist. Članak 267. stavak 3. Š...Ć (3) Optuženi ili njegov branitelj mogu nakon toga izložiti obranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj obrani. Članak 287. (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnome pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 303. (2) Bitna povreda odredaba kaznenoga postupka postoji: Š...Ć g) Ako je povrijeđeno pravo na obranu; j) Ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Članak 304. stavak 1. točka (a) Povreda Kaznenoga zakona postoji ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju: a) Je li djelo za koje se optuženi goni kazneno djelo. Š...Ć Članak 319. Drugostupanjski će sud presudom odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu kada ustvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija prizivom." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 19. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te navoda o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 20. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima fa cie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora ustvrditi, između ostaloga, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritornim odlučivanjem koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima fa cie, dokazi koji s dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se ustvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 22. U svezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u svezi s navedenim pravom, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog Ustavom i Europskom konvencijom zaštićenoga prava, niti da je apelantica "žrtva" njegovoga kršenja, pa pobijane sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenoga prava zaštićenoga člankom II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 3. Europske konvencije zbog čega su ovi navodi očito (prima fa cie) neutemeljeni. 23. Nadalje, prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak zahtijeva da se osigura pravni lijek u svezi s pravima zajamčenim Europskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da nije imala pravo na učinkovit pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje. 24. U svezi s apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek, jer je kazneni postupak navodno vođen tako da joj ne osigurava ovo ustavno pravo, Ustavni sud naglašava da pojam "učinkovit pravni lijek" ne znači da korištenje određenoga pravnoga lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga tko ga koristi, već se, između ostaloga, zahtijeva da mjerodavna tijela imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove bitne argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju pobija (vidi Europski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. srpnja 1989. godine, serija A, broj 161, stavak 120). Ustavni sud konstatira da je nedvojbeno da Okružni sud, kao drugostupanjski sud koji odlučuje o prizivu, ima punu jurisdikciju, što znači da može, prema propisanome pravnome lijeku, donositi obvezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne učinkovitosti, kao jednog od elemenata instituta "učinkovitoga pravnoga lijeka". Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanticu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na učinkovit pravni lijek, pa pobijane sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenoga prava zaštićenoga člankom 13. Europske konvencije zbog čega su ovi navodi očito (prima fa cie) neutemeljeni. 25. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. prosinca 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelantica primila 25. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 22. travnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantica pobija navedene presude navodeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 30. U konkretnome slučaju, radi se o kaznenome postupku u kojemu je apelantica proglašena krivom za kaznena djela falsificiranja isprave i prevare, koja su kao kaznena djela propisana zakonom, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000 KM. Dakle, ishod predmetnog je postupka bio od odlučujućega značaja za ustvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelantice, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 31. Ustavni sud opaža da se apelantičini prigovori, u biti, odnose na pravilnost ustvrđivanja činjeničnoga stanja, te postojanja dovoljnoga broja relevantnih dokaza na temelju kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, da su obrazloženja pobijanih presuda proizvoljna, da joj je uskraćeno pravo na obranu, da su izreke presuda nerazumljive, proturječne same sebi ili razlozima presude, odnosno da presude uopće ne sadrže razloge ili u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je na apelantičinu štetu prekršeno načelo nepristranosti i načelo pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo). 32. Apelantica smatra da Osnovni sud, u konkretnome slučaju, nije postupio sukladno načelu nepristranosti, navodeći u tome pravcu da ustvrđene činjenice ni na koji način ne dokazuju da je apelantica falsificirala javnu ispravu kojom je dokazivala svoje sudioništvo u VRS. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onome što je iznijeto na suđenju. Prigodom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnoga i objektivnoga pristupa pristranosti. Subjektivni se pristup odnosi na osobnu nepristranost sudaca i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže oprečno (vidi Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stavak 47). Zaključiti da je neki sudac pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim razvidno na temelju njegovoga stava tijekom postupka ili iz sadržaja presude. "U okviru objektivnoga testa se mora odrediti je li, potpuno odvojeno od sučevog osobnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do dvojbe u njegovu nepristranost. U ovome pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskome društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekome konkretnome predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim" (vidi Europski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stavak 30). 33. Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dala nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takvoj tvrdnji da je sud u bilo kojoj fazi postupka, kao i kod donošenja pobijane presude, imao predrasude, niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Prema tomu, ostaje samo u domeni apelantičine spekulacije i pretpostavke da postoje predrasude kod sudaca. Ustavni sud i ovom prigodom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje uključuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da s jednakom pozornošću moraju odlučiti o izvedbi dokaza koje predlažu i obrana i optužba. 34. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije propisuje da će svatko tko je optužen za kazneno djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže sukladno zakonu. Ovo temeljno pravno načelo je razrađeno i u odredbama Zakona o kaznenome postupku koji je primijenjen u konkretnome slučaju. Europski je sud zaključio da načelo pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obveze da sud ne treba počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršila djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka dvojba treba ići u prilog okrivljenome" (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, stavak 77). Ovaj stav dobro ilustrira ponašanje suda za koji apelantica navodi da je podlegao dnevnim pritiscima izvan suda i uopće pritiscima javnosti. I Ustavni je sud u svojoj praksi uvijek afirmirao ovo načelo i apelacija u tom pravcu utemeljeno ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj je odluci Ustavni sud naglasio da "ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica ustvrđenih u postupku pred redovitim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi sa izvedbom i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o kaznenome postupku Republike Srpske u kojemu odredba članka 287. stavak 2. glasi: "Š...Ć Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Š...Ć", pa čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. travnja 2005. godine). U kontekstu ovog navoda treba promatrati apelantičine tvrdnje da je ona okrivljena samo zato što je "podnijela zahtjev" za priznavanjem sudioništva u VRS. Međutim, iz dokumentacije predmeta i cjelokupnoga spisa proizlazi da je sud ustvrđivao samo odgovara li potvrda o apelantičinom sudioništvu u VRS istini i kojim se to dokaznim sredstvima može dokazati. Uslijed činjenice da nema validnih dokaza za to sudioništvo, bar ne u formi u kojoj se sudioništvo u ratu dokazuje (vojna knjižica, karton, izjave očevidaca i tomu sl.) sud je zaključio da ima temelja za dvojbu da se potvrda o sudioništvu u ratu koju je apelantica priložila ne može potkrijepiti dokaznim sredstvima koja je apelantica sudu stavila na raspolaganje. 35. Ustavni sud smatra da, u konkretnome slučaju, takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovoga dovođenja u međusobnu svezu i izvedba zaključka o dokazanosti da je apelantica počinila kaznena djela koja joj se stavljaju na teret. Naime, svi su dokazi izvedeni na glavnome pretresu, a apelantica je imala prigodu ispitati sve dokaze optužbe i pobiti ih osobno i uz pomoć branitelja. Prvostupanjski je sud iz provedenih dokaza neprijeporno ustvrdio da je apelantica počinila kazneno djelo falsificiranja isprave iz članka 364. stavak 2. KZ RS i kazneno djela prevare iz članka 229. stavak 1. KZ RS. Ovakve je zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti potvrdio i Okružni sud, a nakon pojedinačne analize svakoga prizivnoga navoda, ocijenivši da su svi neutemeljeni, jer je izreka prvostupanjske presude razumljiva i u cijelosti u suglasnosti s provedenim dokazima i ustvrđenim činjeničnim stanjem za koje je prvostupanjski sud dao razvidne, logične i uvjerljive razloge. 36. U svezi s apelantičinim prigovorom da su obrazloženja pobijanih presuda nedovoljna i nepotpuna, te da nisu utemeljena na ocjeni svih dokaza provedenih na glavnome pretresu, Ustavni sud smatra da su, u biti, svi dokazi, i to kako dokazi obrane tako i optužbe, a nakon okončanja dokaznoga postupka argumenti obrane, kao i dokazi koji pobijaju navode optužbe razmatrani i detaljno obrazloženi. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, nužnost da se podastru razlozi za donošenjem sudske odluke u određenome pravcu, obzirom na to da to omogućuje apelantu učinkovito korištenje raspoloživih pravnih lijekova. Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da redoviti sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Prema tomu, neutemeljeni su navodi da je sud proizvoljno postupao pri ocijeni dokaza i da pobijane presude nisu dovoljno i razvidno obrazložene. Dapače, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaljne, razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostupanjski sud za svaki dokaz kojemu je vjerovao, kao i onaj kojemu nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostupanjski sud zlouporabio dokazni postupak na apelantičinu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelantica već isticala u prizivu na prvostupanjsku odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelantica navodi i jednu zasebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao ustvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Nadalje, neprijeporno je da je apelantica imala uvid u sve činjenice i dokaze na kojima su utemeljene presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena se činjenica mora dovesti u svezu sa zakonskim ovlastima redovitih sudova da ustvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te s njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje apelantičinih navoda da redoviti sudovi nisu dovoljno dokazali njezinu krivnju, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji joj idu u korist. Naime, Ustavni je sud već naveo da je uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo da je prvostupanjski sud izveo veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije, dano logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojemu slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Neprijeporno je da je apelantica tijekom cijeloga postupka tretirana kao jednakopravna stranka, te da joj je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Potom, apelantica je tijekom cijeloga postupka imala branitelja, mogla je ulagati prizive, te nema ni jednoga razloga da se posumnja u pravičnost suđenja u cjelini. 38. Na temelju svega navedenoga, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog ustavnoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije, jer pobijane presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostupanjskoga suda, koja je potvrđena u drugostupanjskome postupku, bila očito proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantičinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi se mogao okvalificirati kao kršenje načela obrane, odnosno jednakosti stranaka u kaznenome postupku. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1262/06, rješavajući apelaciju Branke Kolar-Mijatović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Kolar-Mijatović koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Branke Kolar-Mijatović koja je podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda jer je, prima fa cie, neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branka Kolar-Mijatović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Prijedora podnijela je 20. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 12. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. avgusta 2007. godine, Osnovni sud 30. jula 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 17. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 28. avgusta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine proglasio apelantkinju krivom zbog krivičnog djela falsifikovawa isprave iz člana 364 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daqnjem tekstu: KZ RS) u sticaju s krivičnim djelom prevare iz člana 229 stav 1 KZ RS i osudio je na jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 8.000 KM. Istom presudom određeno je da, ukoliko apelantkiwa ne plati novčanu kaznu koja je utvrđena ili ona ne bude mogla da se naplati ni prinudnim putem, neplaćena novčana kazna zamijeniće se kaznom zatvora i to tako što će za svakih 50 KM novčane kazne da se odredi jedan dan zatvora. 7. U obrazloženju prvostepene presude navodi se, između ostalog, da je na osnovu dokaza koji su uzeti od Vojne pošte 1750 Prijedor i na osnovu drugih dokaza utvrđeno da je Vojna pošta koja je navedena apelantkiwi izdala uvjerenje da je bila angažovana kao vojni obveznik u Vojsci Republike Srpske (u daqnjem tekstu: VRS) u periodu od 1. oktobra 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Ovo uvjerenje, znajući da podaci koji su upisani u njemu ne odgovaraju istini, apelantkiwa je priložila prilikom otkupa stana od preduzeća AD "Celpak" iz Prijedora, a s ciljem da smawi ukupnu otkupnu cijenu. 8. Podnoseći zahtjev da otkupi stan na osnovu uvjerewa (potvrde) za koje je utvrđeno da nije istinito, i dovodeći državni or gan koji je nadležan u zabludu u pogledu stvarnih činjenica o njenom učešću u ratu, apelantkiwa je, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, na ovakav način AD "Celpak" iz Prijedora navela da sa wom zakquči ugovor o otkupu stana na način koji je naveden s uračunatim popustima koji optuženoj shodno osnovu učešća u ratu nisu pripadali i na taj način pribavila sebi protivpravnu imovinsku korist, čime je, sem gore navedenih krivičnih djela falsifikovawa isprave, učinila i krivično djelo prevare iz člana 229 stav 1 KZ RS. Sud je smatrao da je apelantkiwa počinila krivična djela s direktnim umišljajem, s obzirom na to da je kao obrazovano lice morala da bude svjesna odgovornosti koju je ovim opisanim radwama učinila, pa je, shodno ocjeni suda, mogla da procijeni svoje ponašanje i posljedice koje iz njega mogu da proiziđu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 9. Presudom Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantkinje i Okružnog tužilaštva, a Presuda Osnovnog suda broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine je potvrđena. Drugostepenom presudom utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tač. g) i j), budući da joj je omogućeno pravo na odbranu i jer sadrži razloge, koji nisu protivrječni sa izrekom presude, o svim odlučnim činjenicama koje su bitne za postojanje krivičnih djela i krivične odgovornosti, niti je izreka presude nerazumqiva. Okružni sud navodi da nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na odbranu, kako ona navodi u žalbi, jer joj je realno omogućeno da koristi sva prava koja shodno zakonu ima, ukqučujući i prilaganje dokaza u korist svoje odbrane u smislu člana 267 stav 3 Zakona o krivičnom postupku, kao i apelantkiwine prigovore koji se tiču činjenica koje su utvrđene u toku prvostepenog postupka. U pogledu dokaznog postupka, Okružni sud je odbio apelantkiwine navode o tome da sta tus pripadnika VRS može da joj se prizna shodno osnovu donatorstva vojsci, odnosno potvrde o učešću verifikovanom samo u elektronskoj formi bez odgovarajućih dokaza kao što su vojna kwižica, vojni karton, izjave pripadnika iste vojne jedinice i sl. Upotrebom lažne službene isprave kao prave, koja je nesporno predstavljala i javnu ispravu, pri čemu je apelantkiwa postupala s direktnim umišljajem, utvrđeno je da su počinjena krivična djela koja su navedena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa navodi da joj je presudama koje su osporene povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 11. Apelantkiwa navodi da tužilaštvo i redovni sudovi nisu dokazali koju je radnju krivičnog djela za koju je osuđena izvršila, niti činjenicu da je podnošenjem zahtjeva da joj se prizna sta tus učesnika u VRS, izvršila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i zbog kojih je osuđena. Pošto se glavna optužba sastoji u tome da je apelantkiwa ishodila potvrdu o učešću u VRS, glavni propust sudova u toku samog dokaznog postupka, navodi apelantkiwa, ogleda se u tome da niko od svjedoka koji su saslušani, niti je to potvrđeno nekim drugim dokaznim sredstvima, nije osporio činjenicu da je apelantkiwa imala određenih aktivnosti u vezi s pomaganjem VRS u toku rata, a sama apelantkiwa ne može da cijeni da li je obim aktivnosti koje je činila bio dovoljan da bi joj se priznao sta - tus u VRS. Navedeno uvjerenje o apelantkiwinom učešću u ratu je samo jedan u nizu dokaza koji su sprovedeni u upravnom postupku i koji potvrđuju njeno učešće u ratu, pa, kako navodi apelantkiwa, ne može da se prihvati stav suda da je "neistinit sadržaj uvjerewa o učešću optužene u ratu Š...Ć što je optuženoj bilo poznato". Apelantkiwa navodi da tokom krivičnog postupka, dakle, nije dokazano da je učinila niti jedan čin koji bi označavao radnju krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret. Osnovni navodi iz optužnice zasnivaju se na tvrdwi da upravni or gan koji je izdao uvjerenje o apelantkiwinom učešću u VRS navodno nije bio ovlašćen da postupa u datoj stvari i da, shodno tome, nije onda jasno kakva je apelantkiwina odgovornost u tome. Apelantkiwa, dalje, navodi da se u konkretnom slučaju radi o predubjeđenju sudskog vijeća o njenoj odgovornosti čime su grubo narušena apelantkiwina Ustavom i zakonom zagarantovana prava na fer i pravično suđenje, te jednakost stranaka u postupku, kao i princip pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku. Sud je, navodno, kao jedinu relevantnu uzeo izjavu jednog svjedoka. Apelantkiwa navodi da sama činjenica da je podnijela zahtjev da joj se prizna učešće u ratu ne može da se smatra dovoqnom da se proglasi krivom i da joj se izrekne krivično-pravna sankcija. Cjelokupnim krivičnim postupkom, kako je navedeno u apelaciji, povrijeđena su apelantkiwina ustavna prava, a ona sama je degradirana kao ličnost, pa proizilazi da je zapravo ciq krivičnog postupka i izricawa novčane kazne bio da se ona kao ličnost diskredituje. Zbog svih razloga koji su izneseni, apelantkiwa predlaže da se presude koje su osporene ponište i ona oslobodi krivične odgovornosti. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda navodi se da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantkiwa poziva, jer je ovaj sud u roku od dva mjeseca nakon prijema žalbe riješio ovaj predmet, utvrdivši da su u predmetnom krivičnom postupku u cijelosti poštovana apelantkiwina prava na odbranu, kao i sva druga prava koja joj shodno zakonu pripadaju, te da je u svemu omogućena ravnopravnost stranaka, pa i u pogledu predlagawa dokaza, wihove ocjene i stavljanje prigovora na dokaze koji su izvedeni. Okružni sud smatra da je u toku prvostepenog postupka sproveden dovoljan broj dokaza koji su potrebni da se potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i da je ono rezultat pravilne ocjene svih dokaza, kako onih čije je izvođenje predložila optužba, tako i onih čije je izvođenje zahtijevala odbrana, te da su na činjenično stanje koje je potpuno i pravilno utvrđeno pravilno primijenjene odredbe KZ RS. Za suprotne tvrdnje apelantkiwa ne nudi argumente ili dokaze koji su relevantni. Okružni sud u odgovoru na apelaciju upućuje na svoju osporenu Presudu broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine, jer ona predstavlja argumenat za stav suda da ne postoje razlozi zbog kojih bi ova apelacija trebalo da se usvoji, na osnovu čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navodi se da se iz apelacije ne vidi koje su radnje redovnih sudova dovele do povrede ustavnih prava na koje se apelantkiwa žali. Apelantkiwi nisu uskraćena prava na koja se žali, a obrazloženje prvostepene presude u cijelosti daje razloge zbog kojih je donesena, pa pošto nema povrede ustavnih prava na koja se apelantkiwa poziva, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 14. U odgovoru na apelaciju Okružnog tužilaštva navodi se da je ovo tužilaštvo u potpunosti poštovalo odredbe Zakona o krivičnom postupku i da je, nakon što je provedena istraga, Osnovnom sudu podnijelo optužnicu protiv apelantkinje, pošto je utvrđeno da postoji osnovana sumwa da je apelantkiwa počinila krivična djela za koja se tereti u ovoj optužnici. Zbog svega navedenog, Okružno tužilaštvo smatra da u toku konkretnog krivičnog postupka nije bilo povrede ustavnih prava na koje se apelantkiwa poziva. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 43 (1) Ako je učinilac jednom radwom ili s više radwi učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno da utvrdi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela da izrekne jedinstvenu kaznu. (2) Jedinstvenu kaznu sud će da izrekne shodno sljedećim pravilima: Š...Ć 4) Ako je za krivična djela u sticaju utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna ne smije da pređe zbir utvrđenih kazni, niti iznos od dvadeset hiljada KM, odnosno sto hiljada KM - ako je neko od djela izvršeno iz koristoqublja. Š...Ć Član 229 stav 1 Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kazniće se zatvorom do tri godine. Š...Ć Član 364 stav 2 Š...Ć Ko napravi lažnu javnu ispravu, tes ta ment, mjenicu, ček, javnu ili službenu kwigu ili drugu kwigu koja mora da se vodi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj ili je drži radi toga da je upotrebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Š...Ć" 16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 14 (1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno da utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 267 stav 3 Š...Ć (3) Optuženi ili njegov branilac mogu nakon toga da izlože odbranu i ukratko iznesu dokaze koje će da ponude u svojoj odbrani. Član 287 (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene da izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 303 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć g) Ako je povrijeđeno pravo na odbranu, j) Ako je izreka presude nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Član 304 stav 1 tačka a) Povreda Krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju: a) Da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo. Š...Ć Član 319 Drugostepeni sud će presudom da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava žalbom." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, te navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 21. Ustavni sud u fazi ispitivawa dopustivosti apelacije mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, da se meritorno odlučuje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju, prima fa cie, dokazi koji s dovoqnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa prava koja su zaštićena Ustavom. 22. U vezi sa apelantkiwinim navodima da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje da iz navoda apelacije ne može ni na koji način da se zakquči da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi s pravom koje je navedeno, odnosno da činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje tog prava koje je zaštićeno Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelantkiwa "žrtva" njegovog kršewa, pa sudske odluke koje su osporene ne pokreću pitawa povrede navedenog prava koje je zaštićeno članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 23. Dalje, shodno pravnoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi s pravima koja su garantovana Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizilazi da apelantkiwa smatra da nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje. 24. U vezi s apelantkiwinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je krivični postupak navodno vođen tako da joj ne obezbjeđuje ovo ustavno pravo, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da korišćenje određenog pravnog lijeka mora da rezultuje pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da organi koji su nadležni imaju ovlašćewa da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za qudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). Ustavni sud konstatuje da je nesumwivo da Okružni sud, kao drugostepeni sud koji odlučuje o žalbi, ima punu jurisdikciju, što znači da može, shodno propisanom pravnom lijeku, da donosi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne djelotvornosti, kao jednog od elemenata instituta "djelotvornog pravnog lijeka". Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultovali pozitivnim ishodom za apelantkinju, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, pa sudske odluke koje su osporene ne pokreću pitawa povrede navedenog prava koje je zaštićeno članom 13 Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Presudu koja je osporena apelantkiwa je primila 25. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantkiwa osporava presude koje su navedene navodeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kom je apelantkiwa proglašena krivom za krivična djela falsifikovawa isprave i prevare, koja su kao krivična djela propisana zakonom, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000 KM. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelantkinje, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je presudama koje su osporene povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da se apelantkiwini prigovori, u suštini, odnose na pravilnost utvrđivawa činjeničnog stawa, te postojawa dovoqnog broja relevantnih dokaza na osnovu kojih bi mogla da se donese osuđujuća presuda, da su obrazložewa presuda koje su osporene proizvoqna, da joj je uskraćeno pravo na odbranu, da su izreke presuda nerazumqive, protivrječne same sebi ili razlozima presude, odnosno da presude uopšte ne sadrže razloge ili u wima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je na apelantkiwinu štetu prekršen princip nepristrasnosti i princip pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo). 32. Apelantkiwa smatra da Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije postupio u skladu s principom nepristrasnosti, navodeći u tome pravcu da činjenice koje su utvrđene ni na koji način ne dokazuju da je apelantkiwa falsifikovala javnu ispravu kojom je dokazivala svoje učešće u VRS. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije da bude opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije da bude pod uticajem spoljašwih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora da zasniva iskqučivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivawa da li je neki sud bio pristrasan mora da se napravi distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost sudija i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za qudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Zakqučiti da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kad to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. "U okviru objektivnog testa mora da se odredi da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašawa, bilo činjenica koje su dokazive, a koje mogu da dovedu do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može da ima izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da ulivaju javnosti i, najviše od svega, kad su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju da ulivaju samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivawa da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li takav strah može da se smatra objektivno opravdanim" (vidi Evropski sud za qudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). 33. Ustavni sud smatra da apelantkiwa, sem paušalnih navoda, nije dala nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takvoj tvrdwi da je sud u bilo kojoj fazi postupka, kao i kod donošewa presude koja je osporavana, imao predrasude, niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Shodno tome, ostaje samo u domenu apelantkiwine spekulacije i pretpostavke da postoje predrasude kod sudija. Ustavni sud i ovom prilikom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje ukqučuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da s jednakom pažwom moraju da odluče o izvođenju dokaza koje predlažu i odbrana i optužba. 34. Član 6 stav 2 Evropske konvencije propisuje da svako ko je optužen za krivično djelo biće smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji se primijenio u konkretnom slučaju. Evropski sud je zakqučio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze da sud ne treba da počinje od ideje koja je unaprijed stvorena da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumwa treba da ide u prilog okrivljenom" (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). Ovaj stav dobro ilustruje ponašanje suda za koji apelantkiwa navodi da je podlegao dnevnim pritiscima van suda i uopšte pritiscima javnosti. I Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmisao ovaj princip i apelacija u tom pravcu osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio da "ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica koje su utvrđene u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske u kom odredba člana 287 stav 2 glasi: "Š...Ć Sud će savjesno i brižqivo da ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno Š...Ć", pa čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). U kontekstu ovog navoda treba da se posmatraju apelantkiwine tvrdnje da je ona okrivljena samo zato što je "podnijela zahtjev" da joj se prizna učešće u VRS. Međutim, iz dokumentacije predmeta i cjelokupnog spisa proizilazi da je sud utvrđivao samo da li potvrda o apelantkiwinom učešću u VRS odgovara istini i kojim to dokaznim sredstvima može da se dokaže. Usljed činjenice da nema validnih dokaza za to učešće, bar ne u formi u kojoj se učešće u ratu dokazuje (vojna kwižica, karton, izjave očevidaca i tome sl.) sud je zakqučio da ima osnova za sumnju da potvrda o učešću u ratu koju je apelantkiwa priložila ne može da se potkrijepi dokaznim sredstvima koja je apelantkiwa sudu stavila na raspolaganje. 35. Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, takva analiza dokaza koji su izvedeni nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da je apelantkiwa počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. Naime, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelantkiwa je imala priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i uz pomoć branioca. Prvostepeni sud je iz dokaza koji su sprovedeni nesporno utvrdio da je apelantkiwa počinila krivično djelo falsifikovawa isprave iz člana 364 stav 2 KZ RS i krivično djela prevare iz člana 229 stav 1 KZ RS. Ovakve zakqučke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, a nakon pojedinačne analize svakog žalbenog navoda, ocijenivši da su svi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumqiva i u cijelosti u saglasnosti s dokazima koji su provedeni i utvrđenim činjeničnim stanjem za koje je prvostepeni sud dao jasne, logične i uvjerqive razloge. 36. U vezi s apelantkiwinim prigovorom da su obrazložewa presuda koje su osporene nedovoqna i nepotpuna, te da nisu zasnovana na ocjeni svih dokaza koji su sprovedeni na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da su, u suštini, svi dokazi, i to kako dokazi odbrane tako i optužbe, a nakon okončawa dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji osporavaju navode optužbe razmatrani i detaqno obrazloženi. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje ukqučuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi pravne lijekove koji su raspoloživi. Međutim, član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude. Shodno tome, neosnovani su navodi da je sud proizvoqno postupao pri ocijeni dokaza i da presude koje su osporene nisu dovoqno i jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaqne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazložewima presuda koje su osporene, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kom je vjerovao, kao i onaj kom nije vjerovao, dao logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantkiwinu štetu. Sem toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelantkiwa već isticala u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelantkiwa navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao da utvrdi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Dalje, nesporno je da je apelantkiwa imala uvid u sve činjenice i dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Činjenica koja je navedena mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne da se donesu odluke, te s wihovim pravom da izvrše wihovu procjenu u smislu koje će da prihvate, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće da ulazi u ispitivanje apelantkiwinih navoda da redovni sudovi nisu dovoqno dokazali njenu krivicu, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji joj idu u korist. Naime, Ustavni sud je već naveo da je uvidom u obrazložewa presuda koje su osporavane vidqivo da je prvostepeni sud izveo veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije, dato logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u kom slučaju ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. Nesporno je da je apelantkiwa tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, te da joj je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelantkiwa je tokom cijelog postupka imala branioca, mogla je da ulaže žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumwa u pravičnost suđewa u cjelini. 38. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantkiwinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su se primijenili zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. Takođe, ne može da se zakquči da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoqna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkiwinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelantkiwa tretirana na način koji bi mogao da se okvalifikuje kao kršenje principa odbrane, odnosno jednakosti stranaka u krivičnom postupku. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1262/06, rješavajući apelaciju Branke Kolar-Mijatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelac ija Branke Kolar-Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Kolar-Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine u odnosu na pravo nepodvrgavanja torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je, prima fa cie, neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branka Kolar-Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 20. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 12. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. augusta 2007. godine, Osnovni sud 30. jula 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 17. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 28. augusta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine proglasio apelanticu krivom zbog krivičnog djela falsificiranja isprave iz člana 364. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01; u daljnjem tekstu: KZ RS) u stjecaju s krivičnim djelom prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS i osudio je na jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 8.000 KM. Istom presudom je određeno da, ukoliko apelantica ne plati utvrđenu novčanu kaznu ili se ona ne bude mogla naplatiti ni prinudnim putem, neplaćena novčana kazna bit će zamijenjena kaznom zatvora i to tako što će se za svakih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. 7. U obrazloženju prvostepene presude navodi se, između ostalog, da je na osnovu dokaza uzetih od Vojne pošte 1750 Prijedor i na osnovu drugih dokaza utvrđeno da je navedena Vojna pošta apelantici izdala uvjerenje da je bila angažirana kao vojna obveznica u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) u periodu od 1. oktobra 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Ovo uvjerenje, znajući da podaci upisani u njemu ne odgovaraju istini, apelantica je priložila prilikom otkupa stana od preduzeća AD "Celpak" iz Prijedora, a s ciljem smanjenja ukupne otkupne cijene. 8. Podnoseći zahtjev za otkup stana na osnovu uvjerenja (potvrde) za koje je utvrđeno da nije istinito, i dovodeći nadležni državni or gan u zabludu u pogledu stvarnih činjenica o njezinom učešću u ratu, apelantica je, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, na ovakav način AD "Celpak" iz Prijedora navela da sa njom zaključi ugovor o otkupu stana na navedeni način s uračunatim popustima koji optuženoj prema osnovu učešća u ratu nisu pripadali i na taj način pribavila sebi protivpravnu imovinsku korist, čime je, osim gore navedenih krivičnih djela falsificiranja isprave, učinila i krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS. Sud je smatrao da je apelantica počinila krivična djela s direktnim umišljajem, s obzirom na to da je kao obrazovano lice morala biti svjesna odgovornosti koju je ovim opisanim radnjama učinila, pa je, prema ocjeni suda, mogla procijeniti svoje ponašanje i posljedice koje iz njega mogu proizići. 9. Presudom Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i Okružnog tužilaštva, a Presuda Osnovnog suda broj K-345/04 od 18. marta 2005. godine je potvrđena. Drugostepenom presudom je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. g) i j), budući da joj je omogućeno pravo na odbranu i jer sadrži razloge, koji nisu protivrječni sa izrekom presude, o svim odlučnim činjenicama bitnim za postojanje krivičnih djela i krivične odgovornosti, niti je izreka presude nerazumljiva. Okružni sud navodi da nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu, kako ona navodi u žalbi, jer joj je realno omogućeno korištenje svih prava koja prema zakonu ima, uključujući i prilaganje dokaza u korist svoje odbrane u smislu člana 267. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, kao i apelanticine prigovore koji se tiču činjenica utvrđenih u toku prvostepenog postupka. U pogledu dokaznog postupka, Okružni sud je odbio apelanticine navode o tome da joj se sta tus pripadnice VRS može priznati prema osnovu donatorstva vojsci, odnosno potvrde o učešću verificiranom samo u elektronskoj formi bez odgovarajućih dokaza kao što su vojna knjižica, vojni karton, izjave pripadnika iste vojne jedinice i sl. Upotrebom lažne službene isprave kao prave, koja je nesporno predstavljala i javnu ispravu, pri čemu je apelantica postupala s direktnim umišljajem, utvrđeno je da su počinjena navedena krivična djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 11. Apelantica navodi da tužilaštvo i redovni sudovi nisu dokazali koju je radnju krivičnog djela za koju je osuđena izvršila, niti činjenicu da je podnošenjem zahtjeva za priznavanje statusa učesnice u VRS, izvršila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i zbog kojih je osuđena. Pošto se glavna optužba sastoji u tome da je apelantica ishodila potvrdu o učešću u VRS, glavni propust sudova u toku samog dokaznog postupka, navodi apelantica, se ogleda u tome da niko od saslušanih svjedoka, niti je to potvrđeno nekim drugim dokaznim sredstvima, nije osporio činjenicu da je apelantica imala određenih aktivnosti u vezi s pomaganjem VRS u toku rata, a sama apelantica ne može cijeniti je li obim aktivnosti koje je činila bio dovoljan da bi joj se priznao sta tus u VRS. Navedeno uvjerenje o apelanticinom učešću u ratu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 je samo jedan u nizu dokaza koji su provedeni u upravnom postupku i koji potvrđuju njezino učešće u ratu, pa se, kako navodi apelantica, ne može prihvatiti stav suda da je "neistinit sadržaj uvjerenja o učešću optužene u ratu Š...Ć što je optuženoj bilo poznato". Apelantica navodi da tokom krivičnog postupka, dakle, nije dokazano da je učinila niti jedan čin koji bi označavao radnju krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret. Osnovni navodi iz optužnice zasnivaju se na tvrdnji da upravni or gan koji je izdao uvjerenje o apelanticinom učešću u VRS navodno nije bio ovlašten za postupanje u datoj stvari i da, prema tome, nije onda jasno kakva je apelanticina odgovornost u tome. Apelantica, nadalje, navodi da se u konkretnom slučaju radi o predubjeđenju sudskog vijeća o njezinoj odgovornosti čime su grubo narušena apelanticina Ustavom i zakonom zagarantirana prava na fer i pravično suđenje, te jednakost stranaka u postupku, kao i princip pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku. Sud je, navodno, kao jedinu relevantnu uzeo izjavu jednog svjedoka. Apelantica navodi da se sama činjenica da je podnijela zahtjev za priznavanje učešća u ratu ne može smatrati dovoljnom da se proglasi krivom i da joj se izrekne krivično-pravna sankcija. Cjelokupnim krivičnim postupkom, kako je navedeno u apelaciji, povrijeđena su apelanticina ustavna prava, a ona sama je degradirana kao ličnost, pa proizlazi da je zapravo cilj krivičnog postupka i izricanja novčane kazne bio da se ona kao ličnost diskreditira. Zbog svih iznesenih razloga, apelantica predlaže da se osporene presude ponište i ona oslobodi krivične odgovornosti. b) Odgovori na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva, jer je ovaj sud u roku od dva mjeseca nakon prijema žalbe riješio ovaj predmet, utvrdivši da su u predmetnom krivičnom postupku u cijelosti poštivana apelanticina prava na odbranu, kao i sva druga prava koja joj prema zakonu pripadaju, te da je u svemu omogućena ravnopravnost stranaka, pa i u pogledu predlaganja dokaza, njihove ocjene i stavljanje prigovora na izvedene dokaze. Okružni sud smatra da je u toku prvostepenog postupka proveden dovoljan broj dokaza potrebnih za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i da je ono rezultat pravilne ocjene svih dokaza, kako onih čije je izvođenje predložila optužba, tako i onih čije je izvođenje zahtijevala odbrana, te da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe KZ RS. Za suprotne tvrdnje apelantica ne nudi relevantne argumente ili dokaze. Okružni sud u odgovoru na apelaciju upućuje na svoju osporenu Presudu broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine, jer ona predstavlja ar gu ment za stav suda da ne postoje razlozi zbog kojih bi ovu apelaciju trebalo usvojiti, na osnovu čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da se iz apelacije ne vidi koje su radnje redovnih sudova dovele do povrede ustavnih prava na koje se apelantica žali. Apelantici nisu uskraćena prava na koja se žali, a obrazloženje prvostepene presude u cijelosti daje razloge njezinog donošenja, pa pošto nema povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 14. U odgovoru na apelaciju Okružnog tužilaštva se navodi da je ovo tužilaštvo u potpunosti poštivalo odredbe Zakona o krivičnom postupku i da je, nakon provođenja istrage, Osnovnom sudu podnijelo optužnicu protiv apelantice, pošto je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti u ovoj optužnici. Zbog svega navedenog, Okružno tužilaštvo smatra da u toku konkretnog krivičnog postupka nije bilo povrede ustavnih prava na koje se apelantica poziva. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 43. (1) Ako je učinilac jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu. (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći prema sljedećim pravilima: Š...Ć 4) Ako je za krivična djela u stjecaju utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna ne smije prijeći zbir utvrđenih kazni, niti iznos od dvadeset hiljada KM, odnosno sto hiljada KM - ako je neko od djela izvršeno iz koristoljublja. Š...Ć Član 229. stav 1. Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine. Š...Ć Član 364. stav 2. Š...Ć Ko napravi lažnu javnu ispravu, tes ta ment, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj ili je drži radi toga da je upotrebi ili je upotrijebi kao pravu, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Š...Ć" 16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 14. (1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 267. stav 3. Š...Ć (3) Optuženi ili njegov branilac mogu nakon toga izložiti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj odbrani. Član 287. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 303. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć g) Ako je povrijeđeno pravo na odbranu, j) Ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Član 304. stav 1. tačka a) Povreda Krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju: a) Je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo. Š...Ć Član 319. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava žalbom." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima fa cie, dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 22. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na nepodvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud ukazuje da se iz navoda apelacije ne može ni na koji način zaključiti da postoji opravdan zahtjev stranke u postupku u vezi s navedenim pravom, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenog prava, niti da je apelantica "žrtva" njegovog kršenja, pa osporene sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenog prava zaštićenog članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 23. Dalje, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje. 24. U vezi s apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je krivični postupak navodno vođen tako da joj ne osigurava ovo ustavno pravo, Ustavni sud naglašava da pojam "djelotvoran pravni lijek" ne znači da korištenje određenog pravnog lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). Ustavni sud konstatira da je nesumnjivo da Okružni sud, kao drugostepeni sud koji odlučuje o žalbi, ima punu jurisdikciju, što znači da može, prema propisanom pravnom lijeku, donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne djelotvornosti, kao jednog od elemenata instituta "djelotvornog pravnog lijeka". Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanticu, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, pa osporene sudske odluke ne pokreću pitanja povrede navedenog prava zaštićenog članom 13. Evropske konvencije zbog čega su ovi navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-367/05 od 14. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 25. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantica osporava navedene presude navodeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 30. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom za krivična djela falsificiranja isprave i prevare, koja su kao krivična djela propisana zakonom, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000 KM. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelantice, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da se apelanticini prigovori, u suštini, odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, te postojanja dovoljnog broja relevantnih dokaza na osnovu kojih bi se mogla donijeti osuđujuća presuda, da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna, da joj je uskraćeno pravo na odbranu, da su izreke presuda nerazumljive, protivrječne same sebi ili razlozima presude, odnosno da presude uopće ne sadrže razloge ili u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da je na apelanticinu štetu prekršen princip nepristranosti i princip pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo). 32. Apelantica smatra da Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije postupio u skladu s principom nepristranosti, navodeći u tome pravcu da utvrđene činjenice ni na koji način ne dokazuju da je apelantica falsificirala javnu ispravu kojom je dokazivala svoje učešće u VRS. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost sudija i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Zaključiti da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). 33. Ustavni sud smatra da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dala nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takvoj tvrdnji da je sud u bilo kojoj fazi postupka, kao i kod donošenja osporavane presude, imao predrasude, niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Prema tome, ostaje samo u domenu apelanticine spekulacije i pretpostavke da postoje predrasude kod sudija. Ustavni sud i ovom prilikom podsjeća da standardi prava na pravično suđenje uključuju slobodu sudova da odlučuju koje je dokaze potrebno izvesti, te da s jednakom pažnjom moraju odlučiti o izvođenju dokaza koje predlažu i odbrana i optužba. 34. Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze da sud ne treba počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77). Ovaj stav dobro ilustrira ponašanje suda za koji apelantica navodi da je podlegao dnevnim pritiscima izvan suda i uopće pritiscima javnosti. I Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmirao ovaj princip i apelacija u tom pravcu osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio da "ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "Š...Ć Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno Š...Ć", pa čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). U kontekstu ovog navoda treba posmatrati apelanticine tvrdnje da je ona okrivljena samo zato što je "podnijela zahtjev" za priznavanje učešća u VRS. Međutim, iz dokumentacije predmeta i cjelokupnog spisa proizlazi da je sud utvrđivao samo odgovara li potvrda o apelanticinom učešću u VRS istini i kojim se to dokaznim sredstvima može dokazati. Uslijed činjenice da nema validnih dokaza za to učešće, bar ne u formi u kojoj se učešće u ratu dokazuje (vojna knjižica, karton, izjave očevidaca i tome sl.) sud je zaključio da ima osnova za sumnju da se potvrda o učešću u ratu koju je apelantica priložila ne može potkrijepiti dokaznim sredstvima koja je apelantica sudu stavila na raspolaganje. 35. Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. Naime, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 364. stav 2. KZ RS i krivično djela prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, a nakon pojedinačne analize svakog žalbenog navoda, ocijenivši da su svi neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti s provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem za koje je prvostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. 36. U vezi s apelanticinim prigovorom da su obrazloženja osporenih presuda nedovoljna i nepotpuna, te da nisu zasnovana na ocjeni svih dokaza provedenih na glavnom pretresu, Ustavni sud smatra da su, u suštini, svi dokazi, i to kako dokazi odbrane tako i optužbe, a nakon okončanja dokaznog postupka argumenti odbrane, kao i dokazi koji osporavaju navode optužbe razmatrani i detaljno obrazloženi. Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Prema tome, neosnovani su navodi da je sud proizvoljno postupao pri ocijeni dokaza i da osporene presude nisu dovoljno i jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je vjerovao, kao i onaj kojem nije vjerovao, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelanticinu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelantica već isticala u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelantica navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Nadalje, nesporno je da je apelantica imala uvid u sve činjenice i dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te s njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njezinu krivicu, kao i da nisu uzimali u obzir dokaze koji joj idu u korist. Naime, Ustavni sud je već naveo da je uvidom u obrazloženja osporavanih presuda vidljivo da je prvostepeni sud izveo veliki broj dokaza, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije, dato logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelantica tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, te da joj je omogućeno aktivno učestvovanje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelantica je tokom cijelog postupka imala branioca, mogla je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja u cjelini. 38. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelantica tretirana na način koji bi se mogao okvalificirati kao kršenje principa odbrane, odnosno jednakosti stranaka u krivičnom postupku. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1360/06, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranka Krivošije. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da po žurnom postupku donese meritornu odluku o apelantovom prizivu uloženom protiv Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj I-846/05 od 12. prosinca 2006. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Ranku Krivošiji, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog duljine trajanja izvršnog postupka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 5. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Osnovnog suda je 2. srpnja 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta tog suda broj I-94/03 na uvid. Ustavni sud je od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 2. srpnja 2007. godine zatražio odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. srpnja 2007. godine i traženi spis na uvid, a Okružni sud je dostavio odgovore na apelaciju 26. srpnja i 8. kolovoza 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 9. studenog 2007. godine. 5. Apelant je 12. lipnja i 28. prosinca 2006. godine, te 23. veljače, 3. kolovoza i 3. listopada 2007. godine dopunio apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. veljače 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-65/98 od 6. srpnja 1999. godine, utvrđeno je da je Slavko Jovičić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem faktičnom posjedu prava uporabe poslovnog prostora - garaže, u Ulici Užičkog korpusa bb u Višegradu, gdje je apelant obavljao obrtničku automehaničarsku djelatnost, tako što je 9. prosinca 1997. godine neovlašteno obio garažu i iznio apelantove stvari, alat i dijelove, a potom promijenio bravu i zaključao garažu, te na taj način onemogućio apelanta da uđe u garažu i da je koristi radi obavljanja privatne djelatnosti. Predmetnim rješenjem je naloženo tuženom da u roku od 8 dana uspostavi prijašnje stanje posjeda, tako što će apelantu vratiti opisanu garažu sa svim stvarima, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 600,00 dinara. Izvršni postupak 8. Apelant je 28. srpnja 1999. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje Rješenja tog suda broj P-116/97 nakon čega je isti sud donio Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine kojim je dopušteno predloženo izvršenje. 9. Tuženi je 18. kolovoza 1999. godine protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor u kojem je istaknuo da su se 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 promijenile okolnosti i da se upitna garaža sada nalazi na njegovome zemljištu, jer ju je on zamijenio sa bivšim vlasnikom, te je u prilogu dostavio i posjedovni list broj 1317 k.o. Višegrad II. 10. Osnovni sud je 23. rujna 1999. godine u predmetu I-81/99 zakazao ročište za 28. rujan 1999. godine kojem su pristupile pozvane stranke, ali je ročište odgođeno za 8. listopad 1999. godine radi pribavljanja informacije od Katastra u Višegradu na čijoj parceli je napravljena upitna garaža. Na tome ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-81/99 kojim je djelomično usvojen prigovor tuženog, pa je rješenje o izvršenju od 16. kolovoza 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja posjeda na garaži stavljeno izvan snage, te su u tom dijelu ukinute sve provedene radnje. Ostali dio rješenja o izvršenju je ostao na snazi, a tuženi je obvezan apelantu namiriti troškove izvršenja u iznosu od 50 KM. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da je uvidom u Ugovor o zamjeni nekretnina od 11. svibnja 1997. godine, te u aneks Ugovora o zamjeni nekretnina od 27. kolovoza 1999. godine utvrdio da je tuženi postao vlasnikom nekretnina, pa i garaže koja je predmet izvršenja, jer je ona napravljena na parceli koju je tuženi zamijenio sa Zejfom Džaferović, bivšom vlasnicom, a uvidom u posjedovni list konstatirano je da je tuženi postao vlasnikom navedene nekretnine. Prema navedenom, sud je zaključio da je zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja posjeda na garaži neutemeljen, jer je vlasničko pravo jače od prava posjeda. 11. Okružni sud, odlučujući o apelantovom prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda od 8. listopada 1999. godine, donio je Rješenje broj Gž-224/99 od 30. svibnja 2001. godine kojim je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Obrazlažući rješenje, taj sud je istaknuo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP, jer su razlozi prvostupanjskog suda proturječni sa dokazima u spisu i nejasni. Predmetni spis je 10. srpnja 2001. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje. 12. Osnovni sud je zakazao ročište za 21. kolovoz 2001. godine u predmetu koji je zaveden pod poslovni broj I-51/01. Na tome ročištu sud, odlučujući o prigovoru tuženog, donio je Rješenje broj I-51/01 kojim je djelomično usvojen prigovor, te je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja posjeda stavljeno izvan snage i u tome dijelu ukinute su sve provedene radnje. Ostali dio Rješenja o izvršenju od 16. kolovoza 1999. godine je ostao na snazi. Tuženi je obvezan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 50 KM. 13. Apelant je 22. kolovoza 2001. godine u predmetu broj I-51/01 podnio zahtjev za izuzeće predsjednika Sudbenog vijeća R.R. Rješenjem Osnovnog suda od 24. kolovoza 2001. godine odbačen je ovaj apelantov zahtjev kao nepravovreman, sukladno odredbama članka 71. stavak 6. ZPP. 14. Apelant je Okružnom sudu uložio priziv protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-51/01 od 21. kolovoza 2001. godine radi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 15. Tuženi je 15. listopada 2001. godine odgovorio na apelantov priziv u kojem je istaknuo, kao i ranije, da je postao "vlasnik predmetne garaže koju je, kao i ostalu imovinu, dobio zamjenom sa Džaferovićem pa je sada nepravična i ekonomski neopravdana uspostava prijašnjeg stanja, a to više nije ni moguće jer ju je preuredio i rekonstruirao u druge namjene". 16. Okružni sud, odlučujući o apelantovom prizivu protiv Rješenja Osnovnog suda od 21. kolovoza 2001. godine, donio je Rješenje broj Gž-374/01 od 4. prosinca 2001. godine kojim je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet ponovno vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da, ako tuženi (dužnik) u prigovoru na rješenje o izvršenju iznese svoje protupotraživanje prema apelantu (vjerovniku), pozivajući se na članak 50. stavak 1. točka 8. Zakona o izvršnom postupku, o njemu bi mogao meritorno odlučiti izvršni sud samo ako ga apelant ne pobije ili ako o njemu postoji pravomoćna odluka. U protivnom, ako je ovo protupotraživanje nastalo poslije izvršnosti odluke i poslije zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, sud bi morao uputiti tuženog da pokrene parnicu kako bi to svoje potraživanje ostvario. Prema navedenom, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku potraživanja na temelju činjenica koje su nastupile poslije izvršnosti odluke. 17. Predmetni spis je 12. prosinca 2001. godine dostavljen prvostupanjskom sudu radi nadležnog postupanja, pa je zakazano ročište za 4. siječanj 2002. godine u predmetu koji je dobio poslovni broj I-160/01. Na tome ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-160/01 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine odbijen kao neutemeljen sa obrazloženjem da je tuženi (dužnik) do posjeda došao na nezakonit način, a zakon štiti posjed od nezakonitog oduzimanja. Protiv tog rješenja tuženi je uložio priziv. 18. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-63/02 od 4. ožujka 2002. godine priziv uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 19. Predmetni spis, zaveden pod poslovnim brojem I-35/02, 18. ožujka 2002. godine dostavljen je Osnovnom sudu na nadležno postupanje, a novo ročište je održano 3. travnja 2002. godine i odgođeno za 18. travanj 2002. godine. Na tome ročištu doneseno je Rješenje broj I-35/02 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine odbijen kao neutemeljen. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije upisan u javnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine (garaže), sukladno odredbama članka 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Na temelju navedenog sud je zaključio da tuženi nije zemljišnoknjižni vlasnik upitne garaže, ali je izvanknjižni vlasnik jer je po osnovi pravnog posla, i to Ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 11. lipnja 1997. godine, dobio predmetnu garažu i postao njezin izvanknjižni vlasnik i to prije učinjenog smetanja posjeda. Također, sud je, primjenjujući odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, zaključio da apelantovo potraživanje nije prestalo. 20. Tuženi je Okružnom sudu uložio priziv protiv Rješenja Osnovnog suda od 18. travnja 2002. godine zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 21. Apelant je 28. svibnja 2002. godine dostavio sudu odgovor na priziv tuženog. 22. Okružni sud, odlučujući o prizivu tuženog, donio je Rješenje broj Gž-232/02 od 4. studenog 2002. godine kojim je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je aneks Ugovora o zamjeni nekretnina sačinjen 27. kolovoza 1999. godine, dakle, poslije izvršnosti sudbene odluke, te je, prema tomu, prvostupanjski sud trebao ocijeniti navode iz ovog ugovora, tj. radi li se o označenim parcelama i brojevima i sl. koje tuženi nije mogao iznositi u postupku kada je donesena izvršna isprava, već samo nakon izvršnosti odluke, kao i ocijeniti je li garaža bila upisana u katastarskim knjigama, te je li ih zbog toga tuženi nije mogao iznositi u vrijeme donošenja izvršne isprave kada bi se primijenio članak 50. stavak 1. točka 8. ZIP-a. 23. Na ročištu od 9. prosinca 2002. godine, kojem su pristupili opunomoćenici apelanta i tuženog, Osnovni sud je donio Zaključak broj I-273/02 kojim je ponovno otvoreno ročište u ovoj pravnoj stvari s ciljem dopune postupka. Novo ročište je zakazano za 18. prosinac 2002. godine na kojem je sud donio Rješenje broj I-273/02 kojim je prigovor tuženog, podnesen protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine, odbijen kao neutemeljen. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je u momentu zaključenja Ugovora o zamjeni nekretnina posjednik garaže bio apelant, a tuženi je oduzeo predmetnu garažu apelantu na nezakonit način, nasilnim putem. Sud je istaknuo da je svaki posjed zaštićen od oduzimanja stvari protivno volji dosadašnjeg posjednika. Također, sud je istaknuo da se faktično stanje, i kada nije utemeljeno na pravu, mora štititi od nasilja, pa makar ono dolazilo i od osobe koja ima pravo vlasništva, jer se pravo vlasništva realizira putem suda uz pomoć države. 24. Tuženi je 3. siječnja 2003. godine Okružnom sudu uložio priziv protiv Rješenja Osnovnog suda od 18. prosinca 2002. godine zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 25. Apelant je 28. siječnja 2003. godine dostavio sudu odgovor na priziv tuženog. 26. Okružni sud, odlučujući o prizivu tuženog, donio je Rješenje broj Gž-109/03 od 3. ožujka 2003. godine kojim je priziv uvažen, prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da je tuženi prigovor protiv rješenja o izvršenju podnio zbog razloga predviđenih odredbom članka 50. stavak 1. točka 8. ZIP-a, a apelant je isti prigovor pobio, pa je prvostupanjski sud trebao uputiti tuženog da pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno. Obzirom da je prvostupanjski sud postupio protivno navedenoj odredbi ZIP-a, učinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka. 27. Predmetni spis je 18. ožujka 2003. godine dostavljen prvostupanjskom sudu na nadležno postupanje. 28. Osnovni sud je 21. ožujka 2003. godine zakazao ročište za 2. travanj 2003. godine. Tom ročištu pristupili su opunomoćenici apelanta i tuženog, a sud je nakon održanog ročišta donio Rješenje broj I-94/03 kojim je tuženi upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje određeno Rješenjem broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine nedopušteno u dijelu na koji je prigovor uložen. 29. Dnevnom naredbom od 8. travnja 2003. godine Osnovni sud je zakazao ročište za 22. travanj 2003. godine. Na tom ročištu, kojem su pristupili opunomoćenici apelanta i tuženog, predsjednik Vijeća suda je predočio strankama da je predmetno ročište određeno radi dogovora o vremenu i načinu preuzimanja ostalih stvari ili izvršenja rješenja u dijelu na koji prigovor nije uložen. Nakon održanog ročišta sud je donio rješenje kojim je naložio strankama da se izjasne o tomu jesu li suglasne sa prijedlogom osoba za vještačenje. 30. Apelant je dopisom od 29. travnja 2003. godine predložio da se primopredaja izvrši bez vještaka. 31. Na ročištu od 2. srpnja 2003. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj I-94/03 kojim je utvrđeno da je sudbena Odluka broj P-116/97 od 19. veljače 1998. godine neizvršiva u dijelu u kojem se kaže da je tuženi dužan vratiti stvari iz garaže, pa je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine i u tome dijelu neizvršivo i neprovodljivo, te je stavljeno izvan snage u dijelu u kojem se traži prinudno izvršenje na svim stvarima i opremi i u tome dijelu je prijedlog za izvršenje odbijen. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da nije ovlašten utvrđivati koje su to stvari koje se trebaju predati, jer izvršni sudac radi po izvršnoj odluci a izvršna isprava broj P-116/97 od 19. veljače 1998. godine nije prikladna za izvršenje, i to upravo u dijelu koji se odnosi na povrat stvari i opreme, jer ne sadrži jasno koje stvari i koju opremu treba predati, a sukladno odredbi članka 20. ZIP-a. 32. Apelant je 10. srpnja 2003. godine Okružnom sudu uložio priziv protiv Rješenja Osnovnog suda od 2. srpnja 2003. godine zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 33. Okružni sud, odlučujući o apelantovom prizivu, donio je Rješenje broj Gž-513/03 od 16. veljače 2004. godine kojim je priziv uvažen, Rješenje Osnovnog suda od 2. srpnja 2003. godine ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je prvostupanjski sud, provodeći izvršenje na pokretnim stvarima, u smislu odredbe čl. 73. i 74. ZIP-a, podneskom od 26. svibnja 2003. godine obavijestio stranke o popisu pokretnih stvari i predmetu popisa. Također, Okružni sud navodi da je 6. lipnja 2003. godine sačinjen zapisnik o izvršenom popisu kojem je bio nazočan tuženi kao izvršenik, apelant kao tražitelj izvršenja i službena osoba suda, u kojem su navedene sve pokretne stvari koje su predmet izvršenja. 34. Predmetni spis je 25. veljače 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je 8. lipnja 2004. godine donio Zaključak broj I-17/04 kojim je primopredaja stvari zakazana za 21. lipanj 2004. godine. 35. Osnovni sud je donio Rješenje broj I-17/04 od 23. lipnja 2004. godine kojim se postupak izvršenja glede predaje pokretnih stvari iz garaže smatra dovršenim, sukladno odredbi članka 64. ZIP-a. Obrazlažući rješenje, sud je naveo da je apelant odbio preuzeti stvari koje su popisane u zapisniku od 6. lipnja 2003. godine, a što je konstatirala službena osoba suda 21. lipnja 2004. godine. 36. Apelant je 5. srpnja 2004. godine Okružnom sudu uložio priziv protiv Rješenja Osnovnog suda od 23. lipnja 2004. godine zbog povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi je, također, 7. srpnja 2004. godine Okružnom sudu uložio priziv protiv istog rješenja zbog povrede odredaba izvršnog postupka. 37. Okružni sud, odlučujući o prizivima, donio je Rješenje broj Gž-399/04 od 7. prosinca 2005. godine kojim su prizivi uvaženi, Rješenje Osnovnog suda od 23. lipnja 2004. godine ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu članka 64. ZIP-a, a trebao je postupiti prema odredbi članka 197. ZIP-a kojim je reguliran način izvršenja radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili treće osobe. 38. Predmetni spis je 28. prosinca 2005. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je Zaključkom broj I-846/05 od 31. siječnja 2006. godine odredio da se provede izvršenje na pokretnim stvarima koje se nalaze kod tuženog (izvršenika), prema zapisniku službene osobe suda od 6. lipnja 2003. godine, predajom stvari apelantu za 14. veljaču 2006. godine. 39. Osnovni sud, odlučujući o apelantovom prijedlogu za nastavak izvršenja, donio je Zaključak broj I-846/05 od 27. veljače 2006. godine kojim je određeno da se nastavlja izvršenje dopušteno Rješenjem o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed garaže i vraćanje prijašnje brave, tj. dovođenje garaže u prijašnje stanje. Stavkom II. dispozitiva predmetnog zaključka tuženi je pozvan "da u roku od 8 dana od dana primitka zaključka preda u posjed garažu sa svim stvarima koje su predmet izvršenja apelantu Š...Ć". 40. Tuženi je 6. ožujka 2006. godine Okružnom sudu uložio priziv protiv Zaključka Osnovnog suda broj I-846/05 od 27. veljače 2006. godine. Apelant je 21. ožujka 2006. godine dao svoj odgovor na priziv. 41. Osnovni sud, odlučujući o prizivu tuženog, donio je Rješenje broj I-846/05 od 24. ožujka 2006. godine, kojim je priziv na temelju članka 12. stavak 6. ZIP-a odbačen kao nedopušten, protiv kojeg je tuženi ponovno uložio priziv Okružnom sudu zbog povrede odredaba ZIP-a, zahtijevajući da sud žurno okonča predmet broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine. 42. Apelant je 2. lipnja 2006. godine zatražio da Osnovni sud žurno okonča predmetni postupak izvršenja. 43. Okružni sud, odlučujući o prizivu tuženog, donio je Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 250 od 24. listopada 2006. godine kojim je priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Predmetni spis je 10. studenog 2006. godine dostavljen prvostupanjskom sudu na daljnji postupak. 44. Apelant je 6. studenog 2006. godine podnio urgenciju Osnovnom sudu sa zahtjevom da ga sud u što kraćem roku uvede u posjed predmetne garaže, te da mu se vrate sve pokretne stvari koje su predmet izvršenja. Osnovni sud je 15. studenog 2006. godine zakazao ročište za 24. studeni 2006. godine na kojem je donio zaključak kojim je određeno ročište na mjestu događaja za 6. prosinac 2006. godine u svezi sa predajom u posjed apelantu garaže i pokretnih stvari prema zapisniku od 6. lipnja 2003. godine, a radi provedbe Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. kolovoza 2006. godine. 45. Na ročištu koje je provedeno na mjestu događaja 6. prosinca 2006. godine službena osoba suda je konstatirala da je predmet izvršenja u ovoj pravnoj stvari uvođenje u posjed garaže, veličine 25 m 2, sa svim pokretnim stvarima koje su se u njoj nalazile. Međutim, službena osoba suda nije mogla predati nepokretnu stvar apelantu u posjed, jer dimenzije predmetne garaže nisu 25 m 2, nego 44 m 2, u njoj se nalazi radioservis, a stvari koje su predmet predaje nisu bile u garaži zbog čega se nije moglo provesti izvršenje. 46. Osnovni sud je, potom, donio Rješenje broj I-846/05 od 12. prosinca 2006. godine kojim je obustavljeno izvršenje u svezi sa predajom u posjed garaže i povratom prijašnje brave, sukladno članku 63. stavak 3. ZIP-a. Stavkom II. dispozitiva navedenog rješenja je određeno da je izvršenje u svezi sa predajom pokretnih stvari iz službene zabilješke od 6. lipnja 2003. godine dovršeno obzirom da je apelant odbio primiti ih. 47. Osnovni sud je dopisom broj I-846/05 od 12. prosinca 2006. godine obavijestio apelanta da je, prema odredbama članka 198. ZIP-a, potrebno da podnese prijedlog sudu radi procjene vrijednosti autodizalice koja se nalazi kod treće osobe. Apelant je 18. prosinca 2006. godine podnio prijedlog sudu za procjenu i namirenje autodizalice od tuženog. 48. Apelant je 26. prosinca 2006. godine Osnovnom sudu uložio priziv protiv Rješenja tog suda broj I-846/05 od 12. prosinca 2006. godine na koji je tuženi 28. prosinca 2006. godine dostavio svoj odgovor. 49. Osnovni sud je 3. siječnja 2007. godine zakazao pripremno ročište u predmetu I-846/05 za 25. siječanj 2007. godine, a obzirom da pozivi greškom nisu poslani strankama, novo ročište je zakazano za 8. veljaču 2007. godine. 50. Ročištu održanom 8. veljače 2007. godine pristupili su apelantov opunomoćenik i tuženi osobno. Nakon održanog ročišta sud je donio zaključak kojim je određeno da se cio spis dostavi Okružnom sudu kako bi donio odluku o apelantovom prizivu na Rješenje Osnovnog suda broj I-846/05 od 12. prosinca 2006. godine. 51. Dopisom broj I-846/05 od 17. srpnja 2007. godine Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da Okružni sud nije donio odluku o apelantovom prizivu na Rješenje Osnovnog suda od 12. prosinca 2006. godine. Postupak po tužbi treće osobe 52. Treća osoba Aco Dimitrevski iz Višegrada, kojeg zastupa Vojislav Drašković, odvjetnik iz Bijeljine, 27. listopada 2004. godine podnio je prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine u dijelu u kojem je određena predaja u posjed garaže apelantu, a u kojem traži da sud donese rješenje kojim će proglasiti nedopuštenim izvršenje u ovome dijelu. U prigovoru ističe da je on posjednik upitne garaže po osnovi Ugovora o zakupu od 25. kolovoza 2002. godine, koji je zaključio sa vlasnikom i posjednikom, odnosno tuženim. Predmetnim prigovorom, također, ističe da su ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 51. stavak 1. ZIP-a koji sprečava izvršenje prema trećoj osobi u opsegu kojim su prava treće osobe zahvaćena izvršenjem. 53. Apelant je 6. veljače 2006. godine Osnovnom sudu podnio odgovor na prigovor treće osobe. 54. Osnovni sud, odlučujući o prigovoru treće osobe na Rješenje broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine, donio je Zaključak broj I-846/05 od 10. veljače 2006. godine kojim je treća osoba upućena da svoja prava ostvaruje u parnici. U stavku II. dispozitiva predmetnog zaključka je, također, navedeno da zaključak ne sprečava provedbu izvršenja, niti ostvarenje apelantovog potraživanja. Postupak po tužbi tuženog 55. Osnovni sud, rješavajući u parnici tužitelja Slavka Jovičića protiv apelanta radi proglašenja pravomoćnog rješenja o izvršenju nedopuštenim, donio je Presudu broj P-91/03 od 26. prosinca 2003. godine kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da je tuženi u svojstvu tužitelja Rješenjem suda broj I-94/03 od 2. travnja 2003. godine upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da je predmetno izvršenje nedopušteno u dijelu na koji je prigovor uložen, odnosno u dijelu kojim se traži uspostava prijašnjeg stanja posjeda na garaži. Sud je, također, naveo da tužitelj nije isposlovao upis prava vlasništva na parceli k.č.broj 317/26 na kojoj se nalazi garaža, odnosno još nije postao vlasnik, a sukladno članku 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. 56. Odlučujući o prizivu tužitelja Slavka Jovičića, Okružni sud je donio Presudu broj GŽ-99/04 od 8. rujna 2004. godine kojom je odbio njegov priziv i potvrdio presudu Osnovnog suda. 57. Prema stanju spisa, proizlazi da je tuženi Slavko Jovičić uložio reviziju protiv Presude Okružnog suda od 8. rujna 2004. godine i da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj Rev-422/04 od 22. studenog 2006. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Postupajući po uputi Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. veljače 2007. godine kojim je ukinuo prvostupanjsku Presudu broj P-91/03 od 26. prosinca 2003. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 58. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. lipnja 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev Slavka Jovičića kao tužitelja i utvrdio da je izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine nedopušteno u dijelu u kojem se traži uspostava prijašnjeg stanja posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Stavkom II. dispozitiva predmetne presude apelant je obvezan tužitelju u ovoj pravnoj stvari na ime naknade za troškove postupka platiti iznos od 4.990 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavkom III. dispozitiva predmetne presude odbijen je zahtjev Slavka Jovičića, kao tužitelja, za naknadu troškova preko iznosa od 4.990 KM do traženog iznosa od 5.470 KM. 59. Okružni sud, odlučujući o prizivima stranaka podnesenim protiv Presude Osnovnog suda od 29. lipnja 2007. godine, donio je Presudu broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. rujna 2007. godine kojom su prizivi odbijeni kao neutemeljeni i prvostupanjska presuda potvrđena. 60. Apelant je protiv navedene drugostupanjske presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu uložio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske 25. listopada 2007. godine. Do donošenja ove odluke Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 61. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 62. Apelant smatra da mu redoviti sudovi nisu osigurali suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja, dakle, predaje u posjed nekretnine i pokretnih stvari, te da je, zbog duljine trajanja tog postupka, "uvučen" u još dva sudbena postupka za koje se poziva da izmiri troškove. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što pravomoćna sudbena presuda nije izvršena, što je Okružni sud u više navrata ukidao prvostupanjska rješenja i vraćao na ponovni postupak zbog čega je cio postupak trajao veoma dugo, točnije devet godina, s tim što još uvijek nije okončan. Apelant zbog navedenog, dakle, neopravdanog odugovlačenja sudbenog postupka izvršenja traži da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 eura. b) Odgovor na apelaciju 63. Okružni sud u svojem odgovoru na apelaciju istaknuo je da je apelacija neutemeljena, zato što je Vrhovni sud Republike Srpske svojom Odlukom broj Rev-422/04 od 22. studenog 2006. godine povodom tužbe tuženog radi utvrđenja da je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 nedopušteno ukinuo presudu Okružnog suda kojom je tužbeni zahtjev tuženog (u tom postupku tužitelj) bio odbijen. U novom postupku zahtjevu tuženog je udovoljeno, pa je, prema mišljenju tog suda, otpala osnova za provedbu rješenja o izvršenju. 64. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istaknuo je da je apelacija neutemeljena i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Naime, Rješenje o izvršenju broj I-81/99 u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja nije nikada postalo pravomoćno, pa ga sud nije mogao ni izvršiti. Tek tužbom koju je tuženi podnio 2003. godine, radi proglašenja da je rješenje o izvršenju neprovedivo, pravomoćnošću presude iz tog postupka 2006. godine, nastavljen je postupak izvršenja u svezi sa predajom u posjed garaže i uspostavom prijašnjeg stanja. Međutim, izvršenje se nije moglo provesti, jer izvršna isprava nije bila sukladna stanju na terenu kako u pogledu površine nekretnine, tako i u pogledu posjednika. Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na učinkovit pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, osobito zbog toga što se radi o složenom predmetu u kojem je sud postupao u razumnom roku u svim fazama postupka. V. Relevantni propisi 65. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94) relevantne odredbe glase: "Članak 10. U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan postupati žurno. Š...Ć Članak 20. Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik, kao i predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Š...Ć Članak 50. Š...Ć (8) ako je potraživanje prestalo na temelju činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga, ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe izvršna isprava, odnosno ako je potraživanje prestalo na temelju činjenice koja je nastupila poslije zaključenog poravnanja; Š...Ć Članak 73. Službena osoba prije nego što pristupi popisu predat će dužniku rješenje o izvršenju i pozvat će ga da plati iznos za koji je određeno izvršenje zajedno sa kamatom i troškovima. Ako se dužniku rješenje o izvršenju nije moglo predati prilikom popisa, dostavit će mu se naknadno. O vremenu i mjestu popisa obavještava se vjerovnik, ako je to tražio. Odsustvo vjerovnika ili dužnika ne sprečava da se pristupi popisu. O izvršenom popisu obavijestit će se stranka koja nije bila nazočna popisu. Članak 74. Popisati se mogu stvari koje se nalaze u vlasništvu dužnika, kao i njegove stvari koje se nalaze u vlasništvu vjerovnika. Dužnikove stvari koje se nalaze u vlasništvu treće osobe mogu se popisati samo sa pristankom te osobe. Ako treća osoba ne pristane na popis, sud će na vjerovnika, ako ovaj to predloži, prenijeti dužnikovo pravo na predaju stvari (članak 129)." 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. Š...Ć Članak 12. Pravni lijekovi Š...Ć (6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Članak 63. Obustava izvršenja Š...Ć (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Š...Ć Članak 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Članak 197. Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili treće osobe Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika provodi se tako što sudbeni izvršitelj oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražitelju izvršenja. Na način iz stavka 1. ovog članka izvršenje će se provesti i kad se stvari nalaze kod treće osobe koja ih je voljna predati sudbenom izvršitelju. Ako treća osoba nije voljna predati stvari, tražitelj izvršenja može sudu predložiti da na njega prenese izvršenikovo potraživanje prema trećoj osobi na predaju stvari. Na postupak po prijedlogu iz stavka 3. ovog članka primjenjuju se odredbe poglavlja XVII. ovoga zakona o izvršenju na potraživanju izvršenika da se predaju ili isporuče pokretne stvari." 67. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 33. Na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom." VI. Dopustivost 68. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 69. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 70. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 71. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom razdoblju propustio izvršiti pravomoćno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi postigao provedbu rješenja o izvršenju. 72. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da postigne donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 73. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudbenog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se prilagode zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 74. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 75. Apelant smatra da je zbog duljine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj I-81/99 povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 76. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 77. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost garancija prava na pravično suđenje 78. Apelant se žali da nije u mogućnosti isposlovati izvršenje pravomoćnog Rješenja Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. veljače 1998. godine, koje je dopušteno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine. Međutim, kako ističe apelant, ovo rješenje nikada nije postalo pravomoćno, a izvršni postupak traje predugo, što je, prema njegovim navodima, oprečno zahtjevu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za suđenje "u razumnom roku". 79. Glede ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije, također, štiti izvršenje sudbenih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sustav država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudbene odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije dane strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudbene odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su načela članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiva i na izvršni postupak. 80. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 81. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak započeo 28. srpnja 1999. godine podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja pravomoćnog i izvršnog Rješenja Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. veljače 1998. godine, te da je okončan samo u dijelu u kojem se tuženom nalaže da preda upitnu garažu u posjed. Naime, Ustavni sud podsjeća da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000 013 od 29. lipnja 2007. godine utvrđeno da je nedopušteno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine u dijelu u kojem se traži da se uspostavi prijašnje stanje posjeda predajom garaže apelantu. U odnosu na dio izvršenja koji se odnosi na predaju pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da se u ovom dijelu predmet nalazi na rješavanju o prizivu pred Okružnim sudom, te da, dakle, još uvijek nije okončan. a) Složenost predmeta 82. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 83. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju činitelja poput naravi činjenica koje treba utvrditi (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu narav činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u razdoblju duljem od 8 godina, niti složenost sama po sebi predstavlja temelj da se zaključi da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje suda 84. Ustavni sud zapaža da je po podnošenju apelantovog prijedloga za izvršenje pravomoćnog rješenja o smetanju posjeda isti sud Rješenjem broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine dopustio izvršenje. Po prigovoru tuženog koji je sud djelomično usvojio rješenje o izvršenju je stavljeno izvan snage u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja posjeda na garaži. Odlučujući o prizivima apelanta ili tuženog, Okružni sud je u razdoblju od sedam godina ukupno osam puta ukidao prvostupanjska rješenja i vraćao ih Osnovnom sudu na ponovni postupak, a tek je 2003. godine poučio tuženog da u posebnom postupku dokaže da je nedopušteno izvršenje rješenja kojeg apelant traži, i to u dijelu u kojem se traži uspostava prijašnjeg stanja posjeda na garaži zbog izmijenjenih okolnosti. 85. Tuženi je, postupajući po uputi, pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno nakon čega je Osnovni sud donio Presudu broj P-91/03 od 26. prosinca 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-99/04 od 8. rujna 2004. godine, kojom je tužbeni zahtjev tuženog kao tužitelja odbijen u cijelosti. Tad je nastavljen i postupak izvršenja, ali je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, donio Rješenje broj Rev-422/04 od 22. studenog 2006. godine kojim je revizija uvažena, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak. Okružni sud, postupajući po uputi Vrhovnog suda, donio je novo Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. veljače 2007. godine kojim je ukinuo Presudu od 26. prosinca 2003. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud, u ponovljenom postupku, donio je Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. lipnja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. rujna 2007. godine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tuženog kao tužitelja i utvrđeno da je izvršenje nedopušteno u dijelu u kojem se traži uspostava prijašnjeg stanja posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Dakle, donošenjem ove presude postupak izvršenja u jednom dijelu pravomoćno je okončan. Međutim, dio postupka izvršenja koji se odnosi na predaju pokretnih stvari apelantu još uvijek je u tijeku, i to pred Okružnim sudom. 86. Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem su rješavani prizivi apelanta i tuženog uloženi Okružnom sudu. Ustavni sud ističe da je u konkretnom izvršnom postupku Okružni sud, kako je ranije navedeno, osam puta donosio odluke o prizivima i da su sami prizivni postupci trajali relativno kratko, odnosno da svaki od ovih prizivnih postupaka pojedinačno nije trajao nerazumno dugo. Međutim, ukupna duljina trajanja prizivnih postupaka doprinijela je sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viša tijela ukidanjem odluka nižih tijela i vraćanjem na ponovni postupak, u načelu, pravne lijekove nisu učinili neučinkovitim (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. rujna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00), ali stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i učinkovito dobije odluku od najvišeg tijela u vertikalnoj skali lijekova. Samo u iznimnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestupanjskim tijelima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovu ako se radi o žurnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga, nadležna tijela moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješila u razumnom roku. 87. Imajući u vidu navedeno, te žurnost rješavanja u postupcima izvršenja, Ustavni sud smatra da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati Osnovnom i Okružnom sudu. c) Apelantovo ponašanje 88. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 89. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno sudjelovao u predmetnom izvršnom postupku. Prvostupanjski sud je u razdoblju od 1999. godine, dakle od podnošenja prijedloga za izvršenje, više puta stavljao izvan snage rješenje o izvršenju od 16. kolovoza 1999. godine. Razlozi su bili različiti, od neutemeljenosti zahtjeva za uspostavu prijašnjeg stanja do neizvršivosti i neprovodivosti u dijelu rješenja u kojem je tuženom naloženo da vrati stvari iz garaže, kao i neprikladnosti izvršne isprave za izvršenje, a apelant je na svako takvo rješenje, posredstvom odvjetnika koji ga je sve vrijeme zastupao, podnosio prizive koje je Okružni sud usvajao i vraćao na ponovni postupak. 90. Osim navedenog, Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj duljini trajanja postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant bio nazočan svim ročištima, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i treće osobe, ulagao odgovore na izvršenikove prizive, podnosio prizive protiv rješenja kojim se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao da se nastavi izvršni postupak. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant poduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo smatrati radnjama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. 91. Iz navedenog proizlazi da Osnovni sud i Okružni sud u razdoblju većem od osam godina nisu uspjeli izvršiti Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. kolovoza 1999. godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo izravno kršenje odredaba Zakona o izvršnom postupku, koje u postupcima izvršenja propisuju žurnost u postupanju, nego i prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pitanje kompenzacije 92. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 1.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete zbog toga što pravomoćna sudbena odluka nije izvršena u razumnom roku, odnosno što postupak izvršenja još nije okončan. 93. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenog 2005. godine). 94. Sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda i usvojenom stajalištu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redoviti sudovi odgađali izvršenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.200,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se izvrši sudbena odluka (vidi, i, primjerice, Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercergovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. ožujka 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. Ostali navodi 95. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 96. Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom izvršnom postupku Osnovni sud i Okružni sud prekršili apelantovo pravo na učinkovit pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Nemogućnost da apelanat u razdoblju duljem od osam godina izvrši pravomoćno sudbeno rješenje, čak ni u dijelu koji se prizivom nije pobijao, može se u konkretnom slučaju staviti na teret redovitih sudova zbog čega je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 97. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 98. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1360/06, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranka Krivošije. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da po hitnom postupku donese meritornu odluku o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješewa Osnovnog suda u Višegradu broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Ranku Krivošiji, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog dužine trajawa izvršnog postupka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ranko Krivošija (u daqnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa Rješewa o izvršenju Osnovnog suda u Višegradu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj I -81/99 od 16. avgusta 1999. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Osnovnog suda je 2. jula 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta tog suda broj I-94/03 na uvid. Ustavni sud je od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) 2. jula 2007. godine zatražio odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2007. godine i traženi spis na uvid, a Okružni sud je dostavio odgovore na apelaciju 26. jula i 8. avgusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 9. novembra 2007. godine. 5. Apelant je 12. juna i 28. decembra 2006. godine, te 23. februara, 3. avgusta i 3. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. febraura 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-65/98 od 6. jula 1999. godine, utvrđeno je da je Slavko Jovičić (u daqnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem faktičkom posjedu prava korišćewa poslovnog prostora - garaže, u Ulici Užičkog korpusa bb u Višegradu, gdje je apelant obavljao zanatsku auto-mehaničarsku djelatnost, tako što je 9. decembra 1997. godine neovlašćeno obio garažu i iznio apelantove stvari, alat i dijelove, a zatim promijenio bravu i zakqučao garažu, te na taj način onemogućio apelanta da uđe u garažu i da je koristi radi obavljanja privatne djelatnosti. Predmetnim rješenjem je naloženo tuženom da u roku od 8 dana uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će apelantu vratiti opisanu garažu sa svim stvarima, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 600,00 dinara. Izvršni postupak 8. Apelant je 28. jula 1999. godine Osnovnom sudu podnio predlog za izvršenje Rješewa tog suda broj P-116/97 nakon čega je isti sud donio Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. 9. Tuženi je 18. avgusta 1999. godine protiv rješewa o izvršenju podnio prigovor u kom je istakao da su se promijenile okolnosti i da se sporna garaža sada nalazi na njegovom zemqištu, jer ju je on zamijenio sa bivšim sopstvenikom, te je u prilogu dostavio i posjedovni list broj 1317 k.o. Višegrad II. 10. Osnovni sud je 23. septembra 1999. godine u predmetu I -81/99 zakazao ročište za 28. septembar 1999. godine kom su pristupile pozvane stranke, ali je ročište odloženo za 8. oktobar 1999. godine radi pribavljanja informacije od Katastra u Višegradu na čijoj parceli je napravljena sporna garaža. Na tom ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-81/99 kojim je djelimično usvojen prigovor tuženog, pa je rješenje o izvršenju od 16. avgusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda na garaži stavljeno van snage, te su u tom dijelu ukinute sve sprovedene radnje. Ostali dio rješewa o izvršenju je ostao na snazi, a tuženi je obavezan da apelantu namiri troškove izvršewa u iznosu od 50 KM. U obrazloženju predmetnog rješewa sud je naveo da je uvidom u Ugovor o zamjeni nepokretnosti od 11. maja 1997. godine, te u aneks Ugovora o zamjeni nepokretnosti od 27. avgusta 1999. godine utvrdio da je tuženi postao sopstvenik nepokretnosti, pa i garaže koja je predmet izvršewa, jer je ona napravljena na parceli koju je tuženi zamijenio sa Zejfom Xaferović, bivšom sopstvenicom, a uvidom u posjedovni list konstatovano je da je tuženi postao sopstvenik navedene nepokretnosti. Shodno navedenom, sud je zakqučio da je zahtjev za uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda na garaži neosnovan, jer je sopstveničko pravo jače od prava posjeda. 11. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješewa Osnovnog suda od 8. oktobra 1999. godine, donio je Rješenje broj Gž-224/99 od 30. maja 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Obrazlažući 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 rješenje, taj sud je istakao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu iz člana 354 stav 2 tačka 13 ZPP, jer su razlozi prvostepenog suda protivrječni sa dokazima u spisu i nejasni. Predmetni spis je 10. jula 2001. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje. 12. Osnovni sud je zakazao ročište za 21. avgust 2001. godine u predmetu koji je zaveden pod poslovni broj I-51/01. Na tom ročištu sud, odlučujući o prigovoru tuženog, donio je Rješenje broj I-51/01 kojim je djelimično usvojen prigovor, te je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda stavljeno van snage i u tom dijelu ukinute su sve sprovedene radnje. Ostali dio rješewa o izvršenju od 16. avgusta 1999. godine je ostao na snazi. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 50 KM. 13. Apelant je 22. avgusta 2001. godine u predmetu broj I-51/01 podnio zahtjev za izuzimanje predsjednika Sudskog vijeća R.R. Rješenjem Osnovnog suda od 24. avgusta 2001. godine odbačen je ovaj apelantov zahtjev kao neblagovremen, u skladu sa odredbama člana 71 stav 6 ZPP. 14. Apelant je Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda broj I-51/01 od 21. avgusta 2001. godine radi bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. 15. Tuženi je 15. oktobra 2001. godine odgovorio na apelantovu žalbu u kojoj je istakao, kao i ranije, da je postao "sopstvenik predmetne garaže koju je, kao i ostalu imovinu, dobio zamjenom sa Xaferovićem pa je sada nepravično i ekonomski neopravdano uspostavljanje pređašnjeg stawa, a to više nije ni moguće jer ju je preuredio i rekonstruisao u druge namjene". 16. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješewa Osnovnog suda od 21. avgusta 2001. godine, donio je Rješenje broj Gž-374/01 od 4. decembra 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješewa sud je naveo da, ako tuženi (dužnik) u prigovoru na rješenje o izvršenju iznese svoje protivpotraživanje prema apelantu (povjeriocu), pozivajući se na član 50 stav 1 tačka 8.Zakona o izvršnom postupku, o njemu bi mogao meritorno da odluči izvršni sud samo ako ga apelant ne ospori ili ako o njemu postoji pravosnažna odluka. U suprotnom, ako je ovo protivpotraživanje nastalo poslije izvršnosti odluke i poslije zakqučewa glavne rasprave pred prvostepenim sudom, sud bi morao da uputi tuženog da pokrene parnicu kako bi to svoje potraživanje ostvario. Shodno navedenom, Okružni sud je zakqučio da se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku potraživawa na osnovu činjenica koje su nastupile poslije izvršnosti odluke. 17. Predmetni spis je 12. decembra 2001. godine dostavljen prvostepenom sudu radi nadležnog postupawa, pa je zakazano ročište za 4. januar 2002. godine u predmetu koji je dobio poslovni broj I-160/01. Na tom ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-160/01 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješewa o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine odbijen kao neosnovan sa obrazloženjem da je tuženi (dužnik) do posjeda došao na nezakonit način, a zakon štiti posjed od nezakonitog oduzimawa. Protiv tog rješewa tuženi je izjavio žalbu. 18. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-63/02 od 4. marta 2002. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 19. Predmetni spis, zaveden pod poslovnim brojem I-35/02, 18. marta 2002. godine dostavljen je Osnovnom sudu na nadležno postupanje, a novo ročište je održano 3. aprila 2002. godine i odloženo za 18. april 2002. godine. Na tom ročištu doneseno je Rješenje broj I-35/02 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješewa o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine odbijen kao neosnovan. Sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da tuženi nije upisan u javnu kwigu kao sopstvenik predmetne nepokretnosti (garaže), u skladu sa odredbama člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Na osnovu navedenog sud je zakqučio da tuženi nije zemqišnokwižni sopstvenik sporne garaže, ali je vankwižni sopstvenik jer je po osnovu pravnog posla, i to Ugovora o zamjeni nepokretnosti zakqučenog 11. juna 1997. godine, dobio predmetnu garažu i postao njen vankwižni sopstvenik i to prije učinjenog smetawa posjeda. Takođe, sud je, primjenjujući odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, zakqučio da apelantovo potraživanje nije prestalo. 20. Tuženi je Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda od 18. aprila 2002. godine zbog bitne povrede odredbi postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. 21. Apelant je 28. maja 2002. godine dostavio sudu odgovor na žalbu tuženog. 22. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj Gž-232/02 od 4. novembra 2002. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da je aneks Ugovora o zamjeni nepokretnosti sačinjen 27. avgusta 1999. godine, dakle, poslije izvršnosti sudske odluke, te je, prema tome, prvostepeni sud trebalo da ocijeni navode iz ovog ugovora, tj. da li se radi o označenim parcelama i brojevima i sl. koje tuženi nije mogao da iznosi u postupku kada je donesena izvršna isprava, već samo nakon izvršnosti odluke, kao i ocijeni da li je garaža bila upisana u katastarskim kwigama, te da li ih zbog toga tuženi nije mogao da iznosi u vrijeme donošewa izvršne isprave kada bi se primijenio član 50 stav 1 tačka 8 ZIP-a. 23. Na ročištu od 9. decembra 2002. godine, kom su pristupili punomoćnici apelanta i tuženog, Osnovni sud je donio Zakqučak broj I-273/02 kojim je ponovo otvoreno ročište u ovoj pravnoj stvari s ciljem dopuwavawa postupka. Novo ročište je zakazano za 18. decembar 2002. godine na kom je sud donio Rješenje broj I-273/02 kojim je prigovor tuženog, podnesen protiv Rješewa o izvršenju tog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine, odbijen kao neosnovan. Sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da je u momentu zakqučewa Ugovora o zamjeni nepokretnosti posjednik garaže bio apelant, a tuženi je oduzeo predmetnu garažu apelantu na nezakonit način, nasilnim putem. Sud je istakao da je svaki posjed zaštićen od oduzimawa stvari suprotno voqi dosadašnjeg posjednika. Takođe, sud je istakao da faktičko stanje, i kada nije zasnovano na pravu, mora da se štiti od nasilja, pa makar ono dolazilo i od lica koje ima pravo svojine, jer se pravo svojine realizuje putem suda uz pomoć države. 24. Tuženi je 3. januara 2003. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda od 18. decembra 2002. godine zbog bitne povrede odredbi postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. 25. Apelant je 28. januara 2003. godine dostavio sudu odgovor na žalbu tuženog. 26. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj Gž-109/03 od 3. marta 2003. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješewa sud je naveo da je tuženi prigovor protiv rješewa o izvršenju podnio zbog razloga predviđenih odredbom člana 50 stav 1 tačka 8 ZIP-a, a apelant je isti prigovor osporio, pa je prvostepeni sud trebalo da uputi tuženog da pokrene parnicu radi proglašewa da je izvršenje nedozvoljeno. S obzirom na to da je prvostepeni sud postupio suprotno navedenoj odredbi ZIP-a, učinio je bitnu povredu odredbi parničkog postupka. 27. Predmetni spis je 18. marta 2003. godine dostavljen prvostepenom sudu na nadležno postupanje. 28. Osnovni sud je 21. marta 2003. godine zakazao ročište za 2. april 2003. godine. Tom ročištu pristupili su punomoćnici apelanta i tuženog, a sud je nakon održanog ročišta donio Rješenje broj I-94/03 kojim je tuženi upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašewa da je izvršenje određeno Rješenjem broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine nedozvoljeno u dijelu na koji je prigovor uložen. 29. Dnevnom naredbom od 8. aprila 2003. godine Osnovni sud je zakazao ročište za 22. april 2003. godine. Na tom ročištu, kom su pristupili punomoćnici apelanta i tuženog, predsjednik Vijeća suda je predočio strankama da je predmetno ročište određeno radi dogovora o vremenu i načinu preuzimawa ostalih stvari ili izvršewa rješewa u dijelu na koji prigovor nije izjavljen. Nakon održanog ročišta sud je donio rješenje kojim je naložio strankama da se izjasne o tome da li su saglasne sa predlogom lica za vještačenje. 30. Apelant je dopisom od 29. aprila 2003. godine predložio da se primopredaja izvrši bez vještaka. 31. Na ročištu od 2. jula 2003. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj I -94/03 kojim je utvrđeno da je sudska Odluka broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine neizvršiva u dijelu u kom se kaže da je tuženi dužan da vrati stvari iz garaže, pa je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine i u tom dijelu neizvršivo i neprovodqivo, te je stavljeno van snage u dijelu u kom se traži prinudno izvršenje na svim stvarima i opremi i u tom dijelu je predlog za izvršenje odbijen. Sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da nije ovlašćen da utvrđuje koje su to stvari koje treba da se predaju, jer izvršni sudija radi po izvršnoj odluci a izvršna isprava broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine nije prikladna za izvršenje, i to upravo u dijelu koji se odnosi na vraćanje stvari i opreme, jer ne sadrži jasno koje stvari i koju opremu treba predati, a u skladu sa odredbom člana 20 ZIP-a. 32. Apelant je 10. jula 2003. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda od 2. jula 2003. godine zbog bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. 33. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj Gž-513/03 od 16. februara 2004. godine kojim je žalba uvažena, Rješenje Osnovnog suda od 2. jula 2003. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da je prvostepeni sud, sprovodeći izvršenje na pokretnim stvarima, u smislu odredbe čl. 73 i 74 ZIP-a, podneskom od 26. maja 2003. godine obavijestio stranke o popisu pokretnih stvari i predmetu popisa. Takođe, Okružni sud navodi da je 6. juna 2003. godine sačinjen zapisnik o izvršenom popisu kom je prisustvovao tuženi kao izvršenik, apelant kao tražilac izvršewa i službeno lice suda, u kom su navedene sve pokretne stvari koje su predmet izvršewa. 34. Predmetni spis je 25. februara 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je 8. juna 2004. godine donio Zakqučak broj I-17/04 kojim je primopredaja stvari zakazana za 21. juni 2004. godine. 35. Osnovni sud je donio Rješenje broj I-17/04 od 23. juna 2004. godine kojim se postupak izvršewa u pogledu predaje pokretnih stvari iz garaže smatra dovršenim, u skladu sa odredbom člana 64 ZIP-a. Obrazlažući rješenje, sud je naveo da je apelant odbio da preuzme stvari koje su popisane u zapisniku od 6. juna 2003. godine, a što je konstatovalo službeno lice suda 21. juna 2004. godine. 36. Apelant je 5. jula 2004. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa Osnovnog suda od 23. juna 2004. godine zbog povrede odredbi postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi je, takođe, 7. jula 2004. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv istog rješewa zbog povrede odredbi izvršnog postupka. 37. Okružni sud, odlučujući o žalbama, donio je Rješenje broj Gž-399/04 od 7. decembra 2005. godine kojim su žalbe uvažene, Rješenje Osnovnog suda od 23. juna 2004. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 64 ZIP-a, a trebalo je da postupi shodno odredbi člana 197 ZIP-a kojim je regulisan način izvršewa radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica. 38. Predmetni spis je 28. decembra 2005. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je Zakqučkom broj I-846/05 od 31. januara 2006. godine odredio da se sprovede izvršenje na pokretnim stvarima koje se nalaze kod tuženog (izvršenika), shodno zapisniku službenog lica suda od 6. juna 2003. godine, predajom stvari apelantu za 14. februar 2006. godine. 39. Osnovni sud, odlučujući o apelantovom predlogu za nastavak izvršewa, donio je Zakqučak broj I-846/05 od 27. februara 2006. godine kojim je određeno da se nastavlja izvršenje dozvoljeno Rješenjem o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed garaže i vraćanje prijašnje brave, tj. dovođenje garaže u pređašnje stanje. Stavom II dispozitiva predmetnog zakqučka tuženi je pozvan "da u roku od 8 dana od dana prijema zakqučka preda u posjed garažu sa svim stvarima koje su predmet izvršewa apelantu Š...Ć". 40. Tuženi je 6. marta 2006. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Zakqučka Osnovnog suda broj I-846/05 od 27. februara 2006. godine. Apelant je 21. marta 2006. godine dao svoj odgovor na žalbu. 41. Osnovni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj I-846/05 od 24. marta 2006. godine, kojim je žalba na osnovu člana 12 stav 6 ZIP-a odbačena kao nedozvoljena, protiv kog je tuženi ponovo izjavio žalbu Okružnom sudu zbog povrede odredbi ZIP-a, zahtijevajući da sud hitno okonča predmet broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine. 42. Apelant je 2. juna 2006. godine zatražio da Osnovni sud hitno okonča predmetni postupak izvršewa. 43. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 250 od 24. oktobra 2006. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Predmetni spis je 10. novembra 2006. godine dostavljen prvostepenom sudu na daqwi postupak. 44. Apelant je 6. novembra 2006. godine podnio urgenciju Osnovnom sudu sa zahtjevom da ga sud u što kraćem roku uvede u posjed predmetne garaže, te da mu se vrate sve pokretne stvari koje su predmet izvršewa. Osnovni sud je 15. novembra 2006. godine zakazao ročište za 24. novembar 2006. godine na kom je donio zakqučak kojim je određeno ročište na mjestu događaja za 6. decembar 2006. godine u vezi sa predajom u posjed apelantu garaže i pokretnih stvari prema zapisniku od 6. juna 2003. godine, a radi sprovođewa Rješewa o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 2006. godine. 45. Na ročištu koje je sprovedeno na mjestu događaja 6. decembra 2006. godine službeno lice suda je konstatovalo da je predmet izvršewa u ovoj pravnoj stvari uvođenje u posjed garaže, veličine 25 m 2 , sa svim pokretnim stvarima koje su se u woj nalazile. Međutim, službeno lice suda nije moglo da preda nepokretnu stvar apelantu u posjed, jer dimenzije predmetne garaže nisu 25 m 2 , nego 44 m 2 , u woj se nalazi ra dio-servis, a stvari koje su predmet predaje nisu bile u garaži zbog čega nije moglo da se sprovede izvršenje. 46. Osnovni sud je, zatim, donio Rješenje broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine kojim je obustavljeno izvršenje u vezi sa predajom u posjed garaže i vraćanjem prijašnje brave, u skladu sa članom 63 stav 3 ZIP-a. Stavom II dispozitiva navedenog rješewa je određeno da je izvršenje u vezi sa predajom pokretnih stvari iz službene zabilješke od 6. juna 2003. godine dovršeno s obzirom na to da je apelant odbio da ih primi. 47. Osnovni sud je dopisom broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine obavijestio apelanta da je, shodno odredbama člana 198 ZIP-a, potrebno da podnese predlog sudu radi procjene vrijednosti auto-dizalice koja se nalazi kod trećeg lica. Apelant je 18. decembra 2006. godine podnio predlog sudu za procjenu i namirenje auto-dizalice od tuženog. 48. Apelant je 26. decembra 2006. godine Osnovnom sudu izjavio žalbu protiv Rješewa tog suda broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine na koju je tuženi 28. decembra 2006. godine dostavio svoj odgovor. 49. Osnovni sud je 3. januara 2007. godine zakazao pripremno ročište u predmetu I-846/05 za 25. januar 2007. godine, a s obzirom na to da pozivi greškom nisu poslani strankama, novo ročište je zakazano za 8. februar 2007. godine. 50. Ročištu održanom 8. februara 2007. godine pristupili su apelantov punomoćnik i tuženi lično. Nakon održanog ročišta sud je donio zakqučak kojim je određeno da se cio spis dostavi Okružnom sudu kako bi donio odluku o apelantovoj žalbi na Rješenje Osnovnog suda broj I -846/05 od 12. decembra 2006. godine. 51. Dopisom broj I-846/05 od 17. jula 2007. godine Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da Okružni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi na Rješenje Osnovnog suda od 12. decembra 2006. godine. Postupak po tužbi trećeg lica 52. Treće lice Aco Dimitrevski iz Višegrada, kog zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeqine, 27. oktobra 2004. godine podnio je prigovor protiv Rješewa Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu u kom je određena predaja u posjed garaže apelantu, a u kom traži da sud donese rješenje kojim će proglasiti nedozvoljenim izvršenje u ovom dijelu. U prigovoru ističe da je on posjednik sporne garaže po osnovu Ugovora o zakupu od 25. avgusta 2002. godine, koji je zakqučio sa sopstvenikom i posjednikom, odnosno tuženim. Predmetnim prigovorom, takođe, ističe da su ispunjeni uslovi predviđeni članom 51 stav 1 ZIP-a koji sprečava izvršenje prema trećem licu u obimu kojim su prava trećeg lica zahvaćena izvršenjem. 53. Apelant je 6. februara 2006. godine Osnovnom sudu podnio odgovor na prigovor trećeg lica. 54. Osnovni sud, odlučujući o prigovoru trećeg lica na Rješenje broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine, donio je Zakqučak broj I-846/05 od 10. februara 2006. godine kojim je treće lice upućeno da svoja prava ostvaruje u parnici. U stavu II dispozitiva predmetnog zakqučka je, takođe, navedeno da zakqučak ne sprečava sprovođenje izvršewa, niti ostvarenje apelantovog potraživawa. Postupak po tužbi tuženog 55. Osnovni sud, rješavajući u parnici tužioca Slavka Jovičića protiv apelanta radi proglašewa pravosnažnog rješewa o izvršenju nedozvoljenim, donio je Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine kom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da je tuženi u svojstvu tužioca Rješenjem suda broj I-94/03 od 2. aprila 2003. godine upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašewa da je predmetno izvršenje nedozvoljeno u dijelu na koji je prigovor izjavljen, odnosno u dijelu kojim se traži uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda na garaži. Sud je, takođe, naveo da tužilac nije izdejstvovao upis prava svojine na parceli k.č. broj 317/26 na kojoj se nalazi garaža, odnosno još nije postao sopstvenik, a u skladu sa članom 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. 56. Odlučujući o žalbi tužioca Slavka Jovičića, Okružni sud je donio Presudu broj GŽ-99/04 od 8. septembra 2004. godine kom je odbio njegovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. 57. Shodno stanju spisa, proizilazi da je tuženi Slavko Jovičić izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda od 8. septembra 2004. godine i da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Postupajući po uputstvu Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. februara 2007. godine kojim je ukinuo prvostepenu Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 58. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine kom je usvojio tužbeni zahtjev Slavka Jovičića kao tužioca i utvrdio da je izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine nedozvoljeno u dijelu u kom se traži uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Stavom II dispozitiva predmetne presude apelant je obavezan da tužiocu u ovoj pravnoj stvari na ime naknade za troškove postupka plati iznos od 4.990 KM u roku od 30 dana od dana donošewa presude. Stavom III dispozitiva predmetne presude odbijen je zahtjev Slavka Jovičića, kao tužioca, za naknadu troškova preko iznosa od 4.990 KM do traženog iznosa od 5.470 KM. 59. Okružni sud, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv Presude Osnovnog suda od 29. juna 2007. godine, donio je Presudu broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine kom su žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. 60. Apelant je protiv navedene drugostepene presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske 25. oktobra 2007. godine. Do donošewa ove odluke Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 61. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 62. Apelant smatra da mu redovni sudovi nisu obezbijedili suđenje u razumnom roku u postupku izvršewa, dakle, predaje u posjed nepokretnosti i pokretnih stvari, te da je, zbog dužine trajawa tog postupka, "uvučen" u još dva sudska postupka za koje se poziva da izmiri troškove. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što pravosnažna sudska presuda nije izvršena, što je Okružni sud u više navrata ukidao prvostepena rješewa i vraćao na ponovni postupak zbog čega je cio postupak trajao veoma dugo, tačnije devet godina, s tim što još uvijek nije okončan. Apelant zbog navedenog, dakle, neopravdanog odugovlačewa sudskog postupka izvršewa traži da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 evra. b) Odgovor na apelaciju 63. Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju istakao je da je apelacija neosnovana, zato što je Vrhovni sud Republike Srpske svojom Odlukom broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine povodom tužbe tuženog radi utvrđewa da je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 nedozvoljeno ukinuo presudu Okružnog suda kom je tužbeni zahtjev tuženog (u tom postupku tužilac) bio odbijen. U novom postupku zahtjevu tuženog je udovoljeno, pa je, prema mišljenju tog suda, otpao osnov za sprovođenje rješewa o izvršenju. 64. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Naime, Rješenje o izvršenju broj I-81/99 u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stawa nije nikada postalo pravosnažno, pa ga sud nije mogao ni da izvrši. Tek tužbom koju je tuženi podnio 2003. godine, radi proglašewa da je rješenje o izvršenju nesprovedivo, pravosnažnošću presude iz tog postupka 2006. godine, nastavljen je postupak izvršewa u vezi sa predajom u posjed garaže i uspostavljanjem pređašnjeg stawa. Međutim, izvršenje nije moglo da se sprovede, jer izvršna isprava nije bila u skladu sa stanjem na terenu kako u pogledu površine nepokretnosti, tako i u pogledu posjednika. Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, naročito zbog toga što se radi o složenom predmetu u kom je sud postupao u razumnom roku u svim fazama postupka. V. Relevantni propisi 65. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94) relevantne odredbe glase: "Član 10 U postupku izvršewa i obezbjeđewa sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 20 Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u woj naznačeni povjerilac i dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Š...Ć Član 50 Š...Ć (8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga, ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao da istakne u postupku iz kog potiče izvršna isprava, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije zakqučenog poravnawa; Š...Ć Član 73 Službeno lice prije nego što pristupi popisu predaće dužniku rješenje o izvršenju i pozvaće ga da plati iznos za koji je određeno izvršenje zajedno sa kamatom i troškovima. Ako dužniku rješenje o izvršenju nije moglo da se preda prilikom popisa, dostaviće mu se naknadno. O vremenu i mjestu popisa obavještava se povjerilac, ako je to tražio. Odsustvo povjerioca ili dužnika ne sprečava da se pristupi popisu. O izvršenom popisu obavijestiće se stranka koja nije prisustvovala popisu. Član 74 Popisati se mogu stvari koje se nalaze u državini dužnika, kao i njegove stvari koje se nalaze u državini povjerioca. Dužnikove stvari koje se nalaze u državini trećeg lica mogu da se popišu samo sa pristankom tog lica. Ako treće lice ne pristane na popis, sud će na povjerioca, ako ovaj to predloži, prenijeti dužnikovo pravo na predaju stvari (član 129)." 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 12 Pravni lijekovi Š...Ć (6) Protiv zakqučka nije dozvoljen pravni lijek. Član 63 Obustava izvršewa Š...Ć (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može da sprovede. Š...Ć Član 64 Dovršenje izvršewa Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. Član 197 Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika sprovodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražiocu izvršewa. Na način iz stava 1 ovog člana izvršenje će se sprovesti i kad se stvari nalaze kod trećeg lica koje ih je voqno predati sudskom izvršiocu. Ako treće lice nije voqno predati stvari, tražilac izvršewa može sudu da predloži da na njega prenese izvršenikovo potraživanje prema trećem licu na predaju stvari. Na postupak po predlogu iz stava 3 ovog člana primjenjuju se odredbe glave XVII ovoga zakona o izvršenju na potraživanju izvršenika da se predaju ili isporuče pokretne stvari." 67. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Član 33 Na osnovu pravnog posla pravo državine na nepokretnost stiče se upisom u javnu kwigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom." VI. Dopustivost 68. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 69. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 70. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 71. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom periodu propustio da izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi postigao sprovođenje rješewa o izvršenju. 72. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da postigne donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 73. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 74. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 75. Apelant smatra da je zbog dužine trajawa izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj I-81/99 povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 76. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 77. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost garancija prava na pravično suđenje 78. Apelant se žali da nije u mogućnosti izdejstvovati izvršenje pravosnažnog Rješewa Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine. Međutim, kako ističe apelant, ovo rješenje nikada nije postalo pravosnažno, a izvršni postupak traje predugo, što je, prema njegovim navodima, suprotno zahtjevu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za suđenje "u razumnom roku". 79. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, štiti izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljavao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije detaqno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su principi člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqivi i na izvršni postupak. 80. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 81. Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak započeo 28. jula 1999. godine podnošenjem predloga za dozvolu izvršewa pravosnažnog i izvršnog Rješewa Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, te da je okončan samo u dijelu u kom se tuženom nalaže da preda spornu garažu u posjed. Naime, Ustavni sud podsjeća da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine utvrđeno da je nedozvoljeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu u kom se traži da se uspostavi pređašnje stanje posjeda predajom garaže apelantu. U odnosu na dio izvršewa koji se odnosi na predaju pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da se u ovom dijelu predmet nalazi na rješavanju o žalbi pred Okružnim sudom, te da, dakle, još uvijek nije okončan. a) Složenost predmeta 82. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 83. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče, osim činjenica, i pravnih pitawa (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 8 godina, niti složenost sama po sebi predstavlja osnov da se zakquči da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje suda 84. Ustavni sud zapaža da je po podnošenju apelantovog predloga za izvršenje pravosnažnog rješewa o smetanju posjeda isti sud Rješenjem broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine dozvolio izvršenje. Po prigovoru tuženog koji je sud djelimično usvojio rješenje o izvršenju je stavljeno van snage u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda na garaži. Odlučujući o žalbama apelanta ili tuženog, Okružni sud je u periodu od sedam godina ukupno osam puta ukidao prvostepena rješewa i vraćao ih Osnovnom sudu na ponovni postupak, a tek je 2003. godine poučio tuženog da u posebnom postupku dokaže da je nedozvoljeno izvršenje rješewa kog apelant traži, i to u dijelu u kom se traži uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda na garaži zbog izmijenjenih okolnosti. 85. Tuženi je, postupajući po uputstvu, pokrenuo parnički postupak protiv apelanta radi proglašewa da je izvršenje nedozvoljeno nakon čega je Osnovni sud donio Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-99/04 od 8. septembra 2004. godine, kom je tužbeni zahtjev tuženog kao tužioca odbijen u cijelosti. Tad je nastavljen i postupak izvršewa, ali je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, donio Rješenje broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine kojim je revizija uvažena, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak. Okružni sud, postupajući po uputstvu Vrhovnog suda, donio je novo Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. februara 2007. godine kojim je ukinuo Presudu od 26. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud, u ponovljenom postupku, donio je Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine, a kom je usvojen tužbeni zahtjev tuženog kao tužioca i utvrđeno da je izvršenje nedozvoljeno u dijelu u kom se traži uspostavljanje pređašnjeg stawa posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Dakle, donošenjem ove presude postupak izvršewa u jednom dijelu pravosnažno je okončan. Međutim, dio postupka izvršewa koji se odnosi na predaju pokretnih stvari apelantu još uvijek je u toku, i to pred Okružnim sudom. 86. Ustavni sud će, takođe, ispitati i vrijeme u kom su rješavane žalbe apelanta i tuženog izjavljene Okružnom sudu. Ustavni sud ističe da je u konkretnom izvršnom postupku Okružni sud, kako je ranije navedeno, osam puta donosio odluke o žalbama i da su sami žalbeni postupci trajali relativno kratko, odnosno da svaki od ovih žalbenih postupaka pojedinačno nije trajao nerazumno dugo. Međutim, ukupna dužina trajawa žalbenih postupaka doprinijela je sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viši organi ukidanjem odluka nižih organa i vraćanjem na ponovni postupak, u principu, pravne lijekove nisu učinili nedjelotvornim (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00), ali stalno vraćanje na ponovni postupak može da učini pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može da bude opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju da ulože dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 87. Imajući u vidu navedeno, te hitnost rješavawa u postupcima izvršewa, Ustavni sud smatra da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može da pripiše Osnovnom i Okružnom sudu. c) Apelantovo ponašanje 88. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 89. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom izvršnom postupku. Prvostepeni sud je u periodu od 1999. godine, dakle od podnošewa predloga za izvršenje, više puta stavljao van snage rješenje o izvršenju od 16. avgusta 1999. godine. Razlozi su bili različiti, od neosnovanosti zahtjeva za uspostavljanje pređašnjeg stawa do neizvršivosti i nesprovedivosti u dijelu rješewa u kom je tuženom naloženo da vrati stvari iz garaže, kao i neprikladnosti izvršne isprave za izvršenje, a apelant je na svako takvo rješenje, posredstvom advokata koji ga je sve vrijeme zastupao, podnosio žalbe koje je Okružni sud usvajao i vraćao na ponovni postupak. 90. Osim navedenog, Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj dužini trajawa postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao svim ročištima, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i trećeg lica, ulagao odgovore na izvršenikove žalbe, podnosio žalbe protiv rješewa kojim se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao da se nastavi izvršni postupak. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant preduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzawa postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo da smatra radwama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. 91. Iz navedenog proizilazi da Osnovni sud i Okružni sud u periodu većem od osam godina nisu uspjeli da izvrše Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine, što je, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne samo direktno kršenje odredbi Zakona o izvršnom postupku, koje u postupcima izvršewa propisuju hitnost u postupanju, nego i prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pitanje kompenzacije 92. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 1.500,00 evra na ime naknade nematerijalne štete zbog toga što pravosnažna sudska odluka nije izvršena u razumnom roku, odnosno što postupak izvršewa još nije okončan. 93. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantovana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 94. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stanovištu prema kom se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba da isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odlagali izvršenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.200,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlagawa da se izvrši sudska odluka (vidi, i, npr. Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercergovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana donošewa ove odluke. Ostali navodi 95. Imajući u vidu zakqučke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 96. Ustavni sud zakqučuje da su u predmetnom izvršnom postupku Osnovni sud i Okružni sud prekršili apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Nemogućnost da apelanat u periodu dužem od osam godina izvrši pravosnažno sudsko rješenje, čak ni u dijelu koji se žalbom nije osporavao, može da se u konkretnom slučaju stavi na teret redovnih sudova zbog čega je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 97. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 98. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1360/06, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ranka Krivošije. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da po hitnom postupku donese meritornu odluku o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Ranku Krivošiji, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Osnovnog suda je 2. jula 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta tog suda broj I-94/03 na uvid. Ustavni sud je od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 2. jula 2007. godine zatražio odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. jula 2007. godine i traženi spis na uvid, a Okružni sud je dostavio odgovore na apelaciju 26. jula i 8. augusta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 9. novembra 2007. godine. 5. Apelant je 12. juna i 28. decembra 2006. godine, te 23. februara, 3. augusta i 3. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. febraura 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-65/98 od 6. jula 1999. godine, utvrđeno je da je Slavko Jovičić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem faktičkom posjedu prava korištenja poslovnog prostora - garaže, u Ulici Užičkog korpusa bb u Višegradu, gdje je apelant obavljao zanatsku automehaničarsku djelatnost, tako što je 9. decembra 1997. godine neovlašteno obio garažu i iznio apelantove stvari, alat i dijelove, a zatim promijenio bravu i zaključao garažu, te na taj način onemogućio apelanta da uđe u garažu i da je koristi radi obavljanja privatne djelatnosti. Predmetnim rješenjem je naloženo tuženom da u roku od 8 dana uspostavi pređašnje stanje posjeda, tako što će apelantu vratiti opisanu garažu sa svim stvarima, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 600,00 dinara. Izvršni postupak 8. Apelant je 28. jula 1999. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje Rješenja tog suda broj P-116/97 nakon čega je isti sud donio Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine kojim je dopušteno predloženo izvršenje. 9. Tuženi je 18. augusta 1999. godine protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor u kojem je istakao da su se promijenile okolnosti i da se sporna garaža sada nalazi na njegovom zemljištu, jer ju je on zamijenio sa bivšim vlasnikom, te je u prilogu dostavio i posjedovni list broj 1317 k.o. Višegrad II. 10. Osnovni sud je 23. septembra 1999. godine u predmetu I-81/99 zakazao ročište za 28. septembar 1999. godine kojem su pristupile pozvane stranke, ali je ročište odgođeno za 8. oktobar 1999. godine radi pribavljanja informacije od Katastra u Višegradu na čijoj parceli je napravljena sporna garaža. Na tom ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-81/99 kojim je djelomično usvojen prigovor tuženog, pa je rješenje o izvršenju od 16. augusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na garaži stavljeno izvan snage, te su u tom dijelu ukinute sve provedene radnje. Ostali dio rješenja o izvršenju je ostao na snazi, a tuženi je obavezan da apelantu namiri troškove izvršenja u iznosu od 50 KM. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da je uvidom u Ugovor o zamjeni nekretnina od 11. maja 1997. godine, te u aneks Ugovora o zamjeni nekretnina od 27. augusta 1999. godine utvrdio da je tuženi postao vlasnik nekretnina, pa i garaže koja je predmet izvršenja, jer je ona napravljena na parceli koju je tuženi zamijenio sa Zejfom Džaferović, bivšom vlasnicom, a uvidom u posjedovni list konstatirano je da je tuženi postao vlasnik navedene nekretnine. Prema navedenom, sud je zaključio da je zahtjev za uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na garaži neosnovan, jer je vlasničko pravo jače od prava posjeda. 11. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda od 8. oktobra 1999. godine, donio je Rješenje broj Gž-224/99 od 30. maja 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Obrazlažući rješenje, taj sud je istakao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP, jer su razlozi prvostepenog suda protivrječni sa dokazima u spisu i nejasni. Predmetni spis je 10. jula 2001. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje. 12. Osnovni sud je zakazao ročište za 21. au gust 2001. godine u predmetu koji je zaveden pod poslovni broj I-51/01. Na tom ročištu sud, odlučujući o prigovoru tuženog, donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Rješenje broj I-51/01 kojim je djelimično usvojen prigovor, te je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda stavljeno izvan snage i u tom dijelu ukinute su sve provedene radnje. Ostali dio rješenja o izvršenju od 16. augusta 1999. godine je ostao na snazi. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 50 KM. 13. Apelant je 22. augusta 2001. godine u predmetu broj I-51/01 podnio zahtjev za izuzeće predsjednika Sudskog vijeća R.R. Rješenjem Osnovnog suda od 24. augusta 2001. godine odbačen je ovaj apelantov zahtjev kao nepravovreman, u skladu sa odredbama člana 71. stav 6. ZPP. 14. Apelant je Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-51/01 od 21. augusta 2001. godine radi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 15. Tuženi je 15. oktobra 2001. godine odgovorio na apelantovu žalbu u kojoj je istakao, kao i ranije, da je postao "vlasnik predmetne garaže koju je, kao i ostalu imovinu, dobio zamjenom sa Džaferovićem pa je sada nepravično i ekonomski neopravdano uspostavljanje pređašnjeg stanja, a to više nije ni moguće jer ju je preuredio i rekonstruirao u druge namjene". 16. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda od 21. augusta 2001. godine, donio je Rješenje broj Gž-374/01 od 4. decembra 2001. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da, ako tuženi (dužnik) u prigovoru na rješenje o izvršenju iznese svoje protivpotraživanje prema apelantu (povjeriocu), pozivajući se na član 50. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršnom postupku, o njemu bi mogao meritorno da odluči izvršni sud samo ako ga apelant ne ospori ili ako o njemu postoji pravosnažna odluka. U protivnom, ako je ovo protivpotraživanje nastalo poslije izvršnosti odluke i poslije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, sud bi morao da uputi tuženog da pokrene parnicu kako bi to svoje potraživanje ostvario. Prema navedenom, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku potraživanja na osnovu činjenica koje su nastupile poslije izvršnosti odluke. 17. Predmetni spis je 12. decembra 2001. godine dostavljen prvostepenom sudu radi nadležnog postupanja, pa je zakazano ročište za 4. januar 2002. godine u predmetu koji je dobio poslovni broj I-160/01. Na tom ročištu Osnovni sud je donio Rješenje broj I-160/01 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine odbijen kao neosnovan sa obrazloženjem da je tuženi (dužnik) do posjeda došao na nezakonit način, a zakon štiti posjed od nezakonitog oduzimanja. Protiv tog rješenja tuženi je izjavio žalbu. 18. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-63/02 od 4. marta 2002. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 19. Predmetni spis, zaveden pod poslovnim brojem I-35/02, 18. marta 2002. godine dostavljen je Osnovnom sudu na nadležno postupanje, a novo ročište je održano 3. aprila 2002. godine i odgođeno za 18. april 2002. godine. Na tom ročištu doneseno je Rješenje broj I-35/02 kojim je prigovor tuženog podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine odbijen kao neosnovan. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije upisan u javnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine (garaže), u skladu sa odredbama člana 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Na osnovu navedenog sud je zaključio da tuženi nije zemljišnoknjižni vlasnik sporne garaže, ali je izvanknjižni vlasnik jer je po osnovu pravnog posla, i to Ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 11. juna 1997. godine, dobio predmetnu garažu i postao njen izvanknjižni vlasnik i to prije učinjenog smetanja posjeda. Također, sud je, primjenjujući odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, zaključio da apelantovo potraživanje nije prestalo. 20. Tuženi je Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda od 18. aprila 2002. godine zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 21. Apelant je 28. maja 2002. godine dostavio sudu odgovor na žalbu tuženog. 22. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj Gž-232/02 od 4. novembra 2002. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je aneks Ugovora o zamjeni nekretnina sačinjen 27. augusta 1999. godine, dakle, poslije izvršnosti sudske odluke, te je, prema tome, prvostepeni sud trebalo da ocijeni navode iz ovog ugovora, tj. da li se radi o označenim parcelama i brojevima i sl. koje tuženi nije mogao iznositi u postupku kada je donesena izvršna isprava, već samo nakon izvršnosti odluke, kao i ocijeni da li je garaža bila upisana u katastarskim knjigama, te da li ih zbog toga tuženi nije mogao iznositi u vrijeme donošenja izvršne isprave kada bi se primijenio član 50. stav 1. tačka 8. ZIP-a. 23. Na ročištu od 9. decembra 2002. godine, kojem su pristupili opunomoćenici apelanta i tuženog, Osnovni sud je donio Zaključak broj I-273/02 kojim je ponovo otvoreno ročište u ovoj pravnoj stvari s ciljem dopune postupka. Novo ročište je zakazano za 18. decembar 2002. godine na kojem je sud donio Rješenje broj I-273/02 kojim je prigovor tuženog, podnesen protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine, odbijen kao neosnovan. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je u momentu zaključenja Ugovora o zamjeni nekretnina posjednik garaže bio apelant, a tuženi je oduzeo predmetnu garažu apelantu na nezakonit način, nasilnim putem. Sud je istakao da je svaki posjed zaštićen od oduzimanja stvari protivno volji dosadašnjeg posjednika. Također, sud je istakao da se faktičko stanje, i kada nije zasnovano na pravu, mora da štiti od nasilja, pa makar ono dolazilo i od lica koje ima pravo vlasništva, jer se pravo vlasništva realizira putem suda uz pomoć države. 24. Tuženi je 3. januara 2003. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda od 18. decembra 2002. godine zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 25. Apelant je 28. januara 2003. godine dostavio sudu odgovor na žalbu tuženog. 26. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj Gž-109/03 od 3. marta 2003. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja sud je naveo da je tuženi prigovor protiv rješenja o izvršenju podnio zbog razloga predviđenih odredbom člana 50. stav 1. tačka 8. ZIP-a, a apelant je isti prigovor osporio, pa je prvostepeni sud trebalo da uputi tuženog da pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno. S obzirom na to da je prvostepeni sud postupio protivno navedenoj odredbi ZIP-a, učinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka. 27. Predmetni spis je 18. marta 2003. godine dostavljen prvostepenom sudu na nadležno postupanje. 28. Osnovni sud je 21. marta 2003. godine zakazao ročište za 2. april 2003. godine. Tom ročištu pristupili su opunomoćenici apelanta i tuženog, a sud je nakon održanog ročišta donio Rješenje broj I-94/03 kojim je tuženi upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje određeno Rješenjem broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine nedopušteno u dijelu na koji je prigovor uložen. 29. Dnevnom naredbom od 8. aprila 2003. godine Osnovni sud je zakazao ročište za 22. april 2003. godine. Na tom ročištu, kojem su pristupili opunomoćenici apelanta i tuženog, predsjednik Vijeća suda je predočio strankama da je predmetno ročište određeno radi dogovora o vremenu i načinu preuzimanja ostalih stvari ili izvršenja rješenja u dijelu na koji prigovor nije uložen. Nakon održanog ročišta sud je donio rješenje kojim je naložio strankama da se izjasne o tome da li su saglasne sa prijedlogom lica za vještačenje. 30. Apelant je dopisom od 29. aprila 2003. godine predložio da se primopredaja izvrši bez vještaka. 31. Na ročištu od 2. jula 2003. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj I-94/03 kojim je utvrđeno da je sudska Odluka broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine neizvršiva u dijelu u kojem se kaže da je tuženi dužan vratiti stvari iz garaže, pa je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine i u tom dijelu neizvršivo i neprovodljivo, te je stavljeno izvan snage u dijelu u kojem se traži prinudno izvršenje na svim stvarima i opremi i u tom dijelu je prijedlog za izvršenje odbijen. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da nije ovlašten da utvrđuje koje su to stvari koje treba da se predaju, jer izvršni sudija radi po izvršnoj odluci a izvršna isprava broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine nije prikladna za izvršenje, i to upravo u dijelu koji se odnosi na vraćanje stvari i opreme, jer ne sadrži jasno koje stvari i koju opremu treba predati, a u skladu sa odredbom člana 20. ZIP-a. 32. Apelant je 10. jula 2003. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda od 2. jula 2003. godine zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 33. Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj Gž-513/03 od 16. februara 2004. godine kojim je žalba uvažena, Rješenje Osnovnog suda od 2. jula 2003. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je prvostepeni sud, provodeći izvršenje na pokretnim stvarima, u smislu odredbe čl. 73. i 74. ZIP-a, podneskom od 26. maja 2003. godine obavijestio stranke o popisu pokretnih stvari i predmetu popisa. Također, Okružni sud navodi da je 6. juna 2003. godine sačinjen zapisnik o izvršenom popisu kojem je prisustvovao tuženi kao izvršenik, apelant kao tražilac izvršenja i službeno lice suda, u kojem su navedene sve pokretne stvari koje su predmet izvršenja. 34. Predmetni spis je 25. februara 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je 8. juna 2004. godine donio Zaključak broj I-17/04 kojim je primopredaja stvari zakazana za 21. juni 2004. godine. 35. Osnovni sud je donio Rješenje broj I-17/04 od 23. juna 2004. godine kojim se postupak izvršenja u pogledu predaje pokretnih stvari iz garaže smatra dovršenim, u skladu sa odredbom člana 64. ZIP-a. Obrazlažući rješenje, sud je naveo da je apelant odbio da preuzme stvari koje su popisane u zapisniku od 6. juna 2003. godine, a što je konstatiralo službeno lice suda 21. juna 2004. godine. 36. Apelant je 5. jula 2004. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja Osnovnog suda od 23. juna 2004. godine zbog povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi je, također, 7. jula 2004. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv istog rješenja zbog povrede odredaba izvršnog postupka. 37. Okružni sud, odlučujući o žalbama, donio je Rješenje broj Gž-399/04 od 7. decembra 2005. godine kojim su žalbe uvažene, Rješenje Osnovnog suda od 23. juna 2004. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 64. ZIP-a, a trebalo je da postupi prema odredbi člana 197. ZIP-a kojim je reguliran način izvršenja radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica. 38. Predmetni spis je 28. decembra 2005. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje koji je Zaključkom broj I-846/05 od 31. januara 2006. godine odredio da se provede izvršenje na pokretnim stvarima koje se nalaze kod tuženog (izvršenika), prema zapisniku službenog lica suda od 6. juna 2003. godine, predajom stvari apelantu za 14. februar 2006. godine. 39. Osnovni sud, odlučujući o apelantovom prijedlogu za nastavak izvršenja, donio je Zaključak broj I-846/05 od 27. februara 2006. godine kojim je određeno da se nastavlja izvršenje dopušteno Rješenjem o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed garaže i vraćanje prijašnje brave, tj. dovođenje garaže u pređašnje stanje. Stavom II dispozitiva predmetnog zaključka tuženi je pozvan "da u roku od 8 dana od dana prijema zaključka preda u posjed garažu sa svim stvarima koje su predmet izvršenja apelantu Š...Ć". 40. Tuženi je 6. marta 2006. godine Okružnom sudu izjavio žalbu protiv Zaključka Osnovnog suda broj I-846/05 od 27. februara 2006. godine. Apelant je 21. marta 2006. godine dao svoj odgovor na žalbu. 41. Osnovni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj I-846/05 od 24. marta 2006. godine, kojim je žalba na osnovu člana 12. stav 6. ZIP-a odbačena kao nedopuštena, protiv kojeg je tuženi ponovo izjavio žalbu Okružnom sudu zbog povrede odredaba ZIP-a, zahtijevajući da sud hitno okonča predmet broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine. 42. Apelant je 2. juna 2006. godine zatražio da Osnovni sud hitno okonča predmetni postupak izvršenja. 43. Okružni sud, odlučujući o žalbi tuženog, donio je Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 250 od 24. oktobra 2006. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Predmetni spis je 10. novembra 2006. godine dostavljen prvostepenom sudu na daljnji postupak. 44. Apelant je 6. novembra 2006. godine podnio urgenciju Osnovnom sudu sa zahtjevom da ga sud u što kraćem roku uvede u posjed predmetne garaže, te da mu se vrate sve pokretne stvari koje su predmet izvršenja. Osnovni sud je 15. novembra 2006. godine zakazao ročište za 24. novembar 2006. godine na kojem je donio zaključak kojim je određeno ročište na mjestu događaja za 6. decembar 2006. godine u vezi sa predajom u posjed apelantu garaže i pokretnih stvari prema zapisniku od 6. juna 2003. godine, a radi provođenja Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. augusta 2006. godine. 45. Na ročištu koje je provedeno na mjestu događaja 6. decembra 2006. godine službeno lice suda je konstatiralo da je predmet izvršenja u ovoj pravnoj stvari uvođenje u posjed garaže, veličine 25 m 2, sa svim pokretnim stvarima koje su se u njoj nalazile. Međutim, službeno lice suda nije moglo predati nepokretnu stvar apelantu u posjed, jer dimenzije predmetne garaže nisu 25 m 2, nego 44 m 2, u njoj se nalazi radioservis, a stvari koje su predmet predaje nisu bile u garaži zbog čega se nije moglo provesti izvršenje. 46. Osnovni sud je, zatim, donio Rješenje broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine kojim je obustavljeno izvršenje u vezi sa predajom u posjed garaže i vraćanjem prijašnje brave, u skladu sa članom 63. stav 3. ZIP-a. Stavom II dispozitiva navedenog rješenja je određeno da je izvršenje u vezi sa predajom pokretnih stvari iz službene zabilješke od 6. juna 2003. godine dovršeno s obzirom na to da je apelant odbio da ih primi. 47. Osnovni sud je dopisom broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine obavijestio apelanta da je, prema odredbama člana 198. ZIP-a, potrebno da podnese prijedlog sudu radi procjene vrijednosti autodizalice koja se nalazi kod trećeg lica. Apelant je 18. decembra 2006. godine podnio prijedlog sudu za procjenu i namirenje autodizalice od tuženog. 48. Apelant je 26. decembra 2006. godine Osnovnom sudu izjavio žalbu protiv Rješenja tog suda broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine na koju je tuženi 28. decembra 2006. godine dostavio svoj odgovor. 49. Osnovni sud je 3. januara 2007. godine zakazao pripremno ročište u predmetu I-846/05 za 25. januar 2007. godine, a s obzirom na to da pozivi greškom nisu poslani strankama, novo ročište je zakazano za 8. februar 2007. godine. 50. Ročištu održanom 8. februara 2007. godine pristupili su apelantov opunomoćenik i tuženi lično. Nakon održanog ročišta sud je donio zaključak kojim je određeno da se cio spis dostavi Okružnom sudu kako bi donio odluku o apelantovoj žalbi na Rješenje Osnovnog suda broj I-846/05 od 12. decembra 2006. godine. 51. Dopisom broj I-846/05 od 17. jula 2007. godine Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da Okružni sud nije donio odluku o apelantovoj žalbi na Rješenje Osnovnog suda od 12. decembra 2006. godine. Postupak po tužbi trećeg lica 52. Treće lice Aco Dimitrevski iz Višegrada, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, 27. oktobra 2004. godine podnio je prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine u dijelu u kojem je određena predaja u posjed garaže apelantu, a u kojem traži da sud donese rješenje kojim će proglasiti nedopuštenim izvršenje u ovome dijelu. U prigovoru ističe da je on posjednik sporne garaže po osnovu Ugovora o zakupu od 25. augusta 2002. godine, koji je zaključio sa vlasnikom i posjednikom, odnosno tuženim. Predmetnim prigovorom, također, ističe da su ispunjeni uvjeti predviđeni članom 51. stav 1. ZIP-a koji sprečava izvršenje prema trećem licu u obimu kojim su prava trećeg lica zahvaćena izvršenjem. 53. Apelant je 6. februara 2006. godine Osnovnom sudu podnio odgovor na prigovor trećeg lica. 54. Osnovni sud, odlučujući o prigovoru trećeg lica na Rješenje broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine, donio je Zaključak broj I-846/05 od 10. februara 2006. godine kojim je treće lice upućeno da svoja prava ostvaruje u parnici. U stavu II dispozitiva predmetnog zaključka je, također, navedeno da zaključak ne sprečava provođenje izvršenja, niti ostvarenje apelantovog potraživanja. Postupak po tužbi tuženog 55. Osnovni sud, rješavajući u parnici tužioca Slavka Jovičića protiv apelanta radi proglašenja pravosnažnog rješenja o izvršenju nedopuštenim, donio je Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da je tuženi u svojstvu tužioca Rješenjem suda broj I-94/03 od 2. aprila 2003. godine upućen da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da je predmetno izvršenje nedopušteno u dijelu na koji je prigovor uložen, odnosno u dijelu kojim se traži uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na garaži. Sud je, također, naveo da tužilac nije isposlovao upis prava vlasništva na parceli k.č. broj 317/26 na kojoj se nalazi garaža, odnosno još nije postao vlasnik, a u skladu sa članom 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. 56. Odlučujući o žalbi tužioca Slavka Jovičića, Okružni sud je donio Presudu broj GŽ-99/04 od 8. septembra 2004. godine kojom je odbio njegovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. 57. Prema stanju spisa, proizlazi da je tuženi Slavko Jovičić uložio reviziju protiv Presude Okružnog suda od 8. septembra 2004. godine i da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Postupajući po uputstvu Vrhovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. februara 2007. godine kojim je ukinuo prvostepenu Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 58. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev Slavka Jovičića kao tužioca i utvrdio da je izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine nedopušteno u dijelu u kojem se traži uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Stavom II dispozitiva predmetne presude apelant je obavezan da tužiocu u ovoj pravnoj stvari na ime naknade za troškove postupka plati iznos od 4.990 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom III dispozitiva predmetne presude odbijen je zahtjev Slavka Jovičića, kao tužioca, za naknadu troškova preko iznosa od 4.990 KM do traženog iznosa od 5.470 KM. 59. Okružni sud, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv Presude Osnovnog suda od 29. juna 2007. godine, donio je Presudu broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine kojom su žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. 60. Apelant je protiv navedene drugostepene presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske 25. oktobra 2007. godine. Do donošenja ove odluke Vrhovni sud nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 61. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 62. Apelant smatra da mu redovni sudovi nisu osigurali suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja, dakle, predaje u posjed nekretnine i pokretnih stvari, te da je, zbog dužine trajanja tog postupka, "uvučen" u još dva sudska postupka za koje se poziva da izmiri troškove. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što pravosnažna sudska presuda nije izvršena, što je Okružni sud u više navrata ukidao prvostepena rješenja i vraćao na ponovni postupak zbog čega je cio postupak trajao veoma dugo, tačnije devet godina, s tim što još uvijek nije okončan. Apelant zbog navedenog, dakle, neopravdanog odugovlačenja sudskog postupka izvršenja traži da mu se dosudi naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 1.500,00 eura. b) Odgovor na apelaciju 63. Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju istakao je da je apelacija neosnovana, zato što je Vrhovni sud Republike Srpske svojom Odlukom broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine povodom tužbe tuženog radi utvrđenja da je Rješenje o izvršenju broj I-81/99 nedopušteno ukinuo presudu Okružnog suda kojom je tužbeni zahtjev tuženog (u tom postupku tužilac) bio odbijen. U novom postupku zahtjevu tuženog je udovoljeno, pa je, prema mišljenju tog suda, otpao osnov za provođenje rješenja o izvršenju. 64. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Naime, Rješenje o izvršenju broj I-81/99 u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stanja nije nikada postalo pravosnažno, pa ga sud nije mogao ni izvršiti. Tek tužbom koju je tuženi podnio 2003. godine, radi proglašenja da je rješenje o izvršenju neprovedivo, pravosnažnošću presude iz tog postupka 2006. godine, nastavljen je postupak izvršenja u vezi sa predajom u posjed garaže i uspostavljanjem pređašnjeg stanja. Međutim, izvršenje se nije moglo provesti, jer izvršna isprava nije bila u skladu sa stanjem na terenu kako u pogledu površine nekretnine, tako i u pogledu posjednika. Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, naročito zbog toga što se radi o složenom predmetu u kojem je sud postupao u razumnom roku u svim fazama postupka. V. Relevantni propisi 65. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 14/94) relevantne odredbe glase: "Član 10. U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 20. Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjerilac i dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Š...Ć Član 50. Š...Ć (8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga, ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao da istakne u postupku iz kojeg potječe izvršna isprava, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije zaključenog poravnanja; Š...Ć Član 73. Službeno lice prije nego što pristupi popisu predat će dužniku rješenje o izvršenju i pozvat će ga da plati iznos za koji je određeno izvršenje zajedno sa kamatom i troškovima. Ako dužniku rješenje o izvršenju nije moglo da se preda prilikom popisa, dostavit će mu se naknadno. O vremenu i mjestu popisa obavještava se povjerilac, ako je to tražio. Odsustvo povjerioca ili dužnika ne sprečava da se pristupi popisu. O izvršenom popisu obavijestit će se stranka koja nije prisustvovala popisu. Član 74. Popisati se mogu stvari koje se nalaze u vlasništvu dužnika, kao i njegove stvari koje se nalaze u vlasništvu povjerioca. Dužnikove stvari koje se nalaze u vlasništvu trećeg lica mogu se popisati samo sa pristankom tog lica. Ako treće lice ne pristane na popis, sud će na povjerioca, ako ovaj to predloži, prenijeti dužnikovo pravo na predaju stvari (član 129)." 66. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 12. Pravni lijekovi Š...Ć (6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Član 63. Obustava izvršenja Š...Ć (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. Š...Ć Član 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Član 197. Izvršenje radi predaje određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika ili trećeg lica Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika provodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražiocu izvršenja. Na način iz stava 1. ovog člana izvršenje će se provesti i kad se stvari nalaze kod trećeg lica koje ih je voljno predati sudskom izvršiocu. Ako treće lice nije voljno predati stvari, tražilac izvršenja može sudu predložiti da na njega prenese izvršenikovo potraživanje prema trećem licu na predaju stvari. Na postupak po prijedlogu iz stava 3. ovog člana primjenjuju se odredbe poglavlja XVII ovoga zakona o izvršenju na potraživanju izvršenika da se predaju ili isporuče pokretne stvari." 67. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: "Član 33. Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom." VI. Dopustivost 68. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 69. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 70. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 71. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sud u dugom vremenskom periodu propustio da izvrši pravosnažno rješenje o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi postigao provođenje rješenja o izvršenju. 72. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da postigne donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 73. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 74. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 75. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj I-81/99 povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 76. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 77. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost garancija prava na pravično suđenje 78. Apelant se žali da nije u mogućnosti isposlovati izvršenje pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, koje je dopušteno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine. Međutim, kako ističe apelant, ovo rješenje nikada nije postalo pravosnažno, a izvršni postupak traje predugo, što je, prema njegovim navodima, suprotno zahtjevu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za suđenje "u razumnom roku". 79. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije, također, štiti izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su principi člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi i na izvršni postupak. 80. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 81. Ustavni sud konstatira da je predmetni postupak započeo 28. jula 1999. godine podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja pravosnažnog i izvršnog Rješenja Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, te da je okončan samo u dijelu u kojem se tuženom nalaže da preda spornu garažu u posjed. Naime, Ustavni sud podsjeća da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine utvrđeno da je nedopušteno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine u dijelu u kojem se traži da se uspostavi pređašnje stanje posjeda predajom garaže apelantu. U odnosu na dio izvršenja koji se odnosi na predaju pokretnih stvari, Ustavni sud zapaža da se u ovom dijelu predmet nalazi na rješavanju o žalbi pred Okružnim sudom, te da, dakle, još uvijek nije okončan. a) Složenost predmeta 82. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 83. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od 8 godina, niti složenost sama po sebi predstavlja osnov da se zaključi da je trajanje postupka "razumno dugo". b) Ponašanje suda 84. Ustavni sud zapaža da je po podnošenju apelantovog prijedloga za izvršenje pravosnažnog rješenja o smetanju posjeda isti sud Rješenjem broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine dopustio izvršenje. Po prigovoru tuženog koji je sud djelomično usvojio rješenje o izvršenju je stavljeno izvan snage u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na garaži. Odlučujući o žalbama apelanta ili tuženog, Okružni sud je u periodu od sedam godina ukupno osam puta ukidao prvostepena rješenja i vraćao ih Osnovnom sudu na ponovni postupak, a tek je 2003. godine poučio tuženog da u posebnom postupku dokaže da je nedopušteno izvršenje rješenja kojeg apelant traži, i to u dijelu u kojem se traži uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na garaži zbog izmijenjenih okolnosti. 85. Tuženi je, postupajući po uputstvu, pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno nakon čega je Osnovni sud donio Presudu broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-99/04 od 8. septembra 2004. godine, kojom je tužbeni zahtjev tuženog kao tužioca odbijen u cijelosti. Tad je nastavljen i postupak izvršenja, ali je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, donio Rješenje broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine kojim je revizija uvažena, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak. Okružni sud, postupajući po uputstvu Vrhovnog suda, donio je novo Rješenje broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. februara 2007. godine kojim je ukinuo Presudu od 26. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud, u ponovljenom postupku, donio je Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine, a kojom je usvojen tužbeni zahtjev tuženog kao tužioca i utvrđeno da je izvršenje nedopušteno u dijelu u kojem se traži uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda predajom garaže apelantu kao tuženom. Dakle, donošenjem ove presude postupak izvršenja u jednom dijelu pravosnažno je okončan. Međutim, dio postupka izvršenja koji se odnosi na predaju pokretnih stvari apelantu još uvijek je u toku, i to pred Okružnim sudom. 86. Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem su rješavane žalbe apelanta i tuženog izjavljene Okružnom sudu. Ustavni sud ističe da je u konkretnom izvršnom postupku Okružni sud, kako je ranije navedeno, osam puta donosio odluke o žalbama i da su sami žalbeni postupci trajali relativno kratko, odnosno da svaki od ovih žalbenih postupaka pojedinačno nije trajao nerazumno dugo. Međutim, ukupna dužina trajanja žalbenih postupaka doprinijela je sveukupnom trajanju konkretnog izvršnog postupka. Ustavni sud napominje da viši organi ukidanjem odluka nižih organa i vraćanjem na ponovni postupak, u principu, pravne lijekove nisu učinili nedjelotvornim (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00), ali stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa u vertikalnoj skali lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima kao što je izvršni postupak. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 87. Imajući u vidu navedeno, te hitnost rješavanja u postupcima izvršenja, Ustavni sud smatra da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati Osnovnom i Okružnom sudu. c) Apelantovo ponašanje 88. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 89. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom izvršnom postupku. Prvostepeni sud je u periodu od 1999. godine, dakle od podnošenja prijedloga za izvršenje, više puta stavljao izvan snage rješenje o izvršenju od 16. augusta 1999. godine. Razlozi su bili različiti, od neosnovanosti zahtjeva za uspostavljanje pređašnjeg stanja do neizvršivosti i neprovodivosti u dijelu rješenja u kojem je tuženom naloženo da vrati stvari iz garaže, kao i neprikladnosti izvršne isprave za izvršenje, a apelant je na svako takvo rješenje, posredstvom advokata koji ga je sve vrijeme zastupao, podnosio žalbe koje je Okružni sud usvajao i vraćao na ponovni postupak. 90. Osim navedenog, Ustavni sud u apelantovom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinosio sveukupnoj dužini trajanja postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru Zakona o izvršnom postupku kako bi se u što kraćem roku okončao izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant prisustvovao svim ročištima, ulagao odgovore na prigovore izvršenika i trećeg lica, ulagao odgovore na izvršenikove žalbe, podnosio žalbe protiv rješenja kojim se obustavlja izvršni postupak i podnescima urgirao da se nastavi izvršni postupak. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant preduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo smatrati radnjama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. 91. Iz navedenog proizlazi da Osnovni sud i Okružni sud u periodu većem od osam godina nisu uspjeli izvršiti Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. augusta 1999. godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo direktno kršenje odredaba Zakona o izvršnom postupku, koje u postupcima izvršenja propisuju hitnost u postupanju, nego i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pitanje kompenzacije 92. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 1.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete zbog toga što pravosnažna sudska odluka nije izvršena u razumnom roku, odnosno što postupak izvršenja još nije okončan. 93. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 94. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odgađali izvršenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 1.200,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se izvrši sudska odluka (vidi, i, npr. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercergovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. Ostali navodi 95. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 96. Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom izvršnom postupku Osnovni sud i Okružni sud prekršili apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nemogućnost da apelanat u periodu dužem od osam godina izvrši pravosnažno sudsko rješenje, čak ni u dijelu koji se žalbom nije osporavao, može se u konkretnom slučaju staviti na teret redovnih sudova zbog čega je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 97. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 98. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1434/06, rješavajući apelaciju Radomira Dimitrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Radomira Dimitrića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. travnja 2006. godine u dijelu u kojemu je preinačena Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. srpnja 2004. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-62/03 od 27. lipnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. srpnja 2004. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Dimitrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. travnja 2006. godine u dijelu u kojemu je ukinuta Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 i predmet vraćen na ponovno suđenje zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radomir Dimitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 15. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-394/04 od 6. travnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići, zatražena je 16. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud i tuženi AD "Boksit" Milići su 20. srpnja 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići dostavljeni su apelantu 8. studenoga 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj Rs-62/03 od 27. lipnja 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u postupku protiv tuženog AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) i obvezao tuženog da apelantu isplati naknadu osnovne plaće za razdoblje od 1. siječnja 2002. godine do 18. veljače 2003. godine u iznosu od 3.916 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 505,07 KM, izvrši obračun i uplatu poreza i doprinosa prema temelju plaće, izvrši isplatu naknade regresa za korištenje godišnjega odmora u 2001. godini u iznosu od 833 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 275,38 KM i isplati na ime otpremnine iznos od 5.022 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 313,45 KM i nadoknadi mu troškove postupka. Tuženi je Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) uložio priziv protiv presude Osnovnog suda. 7. Okružni je sud Presudom broj Gž-629/03 od 6. srpnja 2004. godine djelomično uvažio priziv tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je tuženog obvezao da apelantu isplati na ime naknade osnovne plaće za razdoblje od 1. siječnja 2002. godine do 18. veljače 2003. godine iznos od 1.100 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. ožujka 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U ostalom dijelu priziv je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena. Tuženi je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. 8. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-394/04 od 6. travnja 2006. godine uvažio reviziju tuženog, ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu u kojemu je potvrđena prvostupanjska presuda o nametanju obveze tuženom da apelantu na ime naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2001. godine isplati iznos od 833 KM sa kamatom i u dijelu u kojemu je odlučeno o troškovima postupka, te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u odnosnom dijelu. U dijelu u kojemu je tuženi obvezan na isplatu otpremnine u iznosu od 5.022 KM, Vrhovni je sud drugostupanjsku presudu preinačio tako da je priziv tuženog uvažen a prvostupanjska presuda preinačena i odbijen je apelantov zahtjev za isplatom otpremnine preko iznosa od 2.754 KM, kao i zahtjev za naknadom zakonske zatezne kamate u iznosu od 313,45 KM, s tim što je na iznos od 2.754 KM dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Vrhovni je sud u obrazloženju presude naveo da se revizija ukazuje utemeljenom u dijelu u kojemu se pobija odluka o zahtjevu za isplatom otpremnine. S tim u svezi, Vrhovni je sud naveo da je člankom 3. Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora propisano da djelatniku kojemu prestane radni odnos otkazom ugovora o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, kao što je slučaj kod apelanta, pripada pravo na otpremninu na poslodavčev teret i da su nižestupanjski sudovi tražene otpremnine ustvrdili prema kriterijima sadržanim u spomenutoj odredbi. Nadalje je navedeno da je, međutim, Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS-a) Odlukom broj U-28/03 od 27. veljače 2006. godine ustvrdio da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora, pa tako i članka 3, nisu u suglasnosti s Ustavom i zakonom. Prema tomu, zaključio je Vrhovni sud, u smislu članka 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe ovoga akta, koji je proglašen neustavnim i nezakonitim, više se ne mogu primjenjivati, niti se može dopustiti izvršavanje pojedinačnih pravomoćnih akata donesenih primjenom tih odredaba. U konačnici je zaključeno da je među strankama neprijeporno da je iznos otpremnine od 2.754 KM obračunat sukladno članku 127. stavak 2. Zakona o radu kao materijalno-pravnome propisu koji je trebalo primijeniti u navedenoj pravnoj stvari, pa je uvažavanjem revizije pobijana presuda preinačena u tom smislu, a na temelju članka 250. stavak 1. Zakona o parničnome postupku Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je u cijelosti pobio navedenu presudu navodeći da je ona neutemeljena u dijelu u kojemu je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, obzirom na to da je tuženi imao sredstva za isplatu regresa oprečno njegovim tvrdnjama. U odnosu na dio pobijane presude u kojemu je odbijen apelantov zahtjev za isplatom naknade otpremnine preko određenoga iznosa, apelant je naveo da se ne mogu prihvatiti stavovi Vrhovnog suda, obzirom na to da je pravomoćna presuda kojom je usvojen apelantov zahtjev za isplatom otpremnine donesena prije odluke Ustavnog suda RS-a, pa se, prema tomu, ne može na apelanta primijeniti članak 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a. Prema apelantovom mišljenju Vrhovni je sud na ovaj način učinio povredu odredaba materijalnoga zakona, a time i povredu prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni je sud naveo da pobijanom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je on u tijeku postupka "uredno obavještavan o svim ročištima kojima je i nazočio. Imao je mogućnost (neposredno na raspravama i u pismenim podnescima) obrazložiti sve navode i tvrdnje iz tužbe, predložiti i izvesti dokaze i očitovati se na navode i dokaze oprečne strane. Također mu je omogućeno, te je on i odgovorio na reviziju tuženog povodom koje je i donesena odluka koja se pobija apelacijom." Navedeno je da ni postupak povodom apelantove tužbe nije nerazumno dugo trajao. Prema mišljenju Vrhovnog suda činjenica da apelant nije u cjelini uspio ostvariti postavljene zahtjeve u postupku sama za sebe ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje jer su u postupku primijenjene relevantne odredbe materijalnoga i procesnoga zakona, a da se nije mogla zanemariti činjenica da su Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora proglašene neustavnim citiranom odlukom Ustavnog suda RS-a. 11. Tuženi je naveo da je ispravna odluka Vrhovnog suda u dijelu u kojemu je pravomoćno odbijen apelantov zahtjev za naknadom otpremnine preko određenoga iznosa, jer je Okružni sud pogrešno ustvrdio da apelantu pripada pravo na otpremninu obračunatu prema odredbama članka 3. Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora koje su odlukom Ustavnog suda RS-a proglašene nezakonitim i neustavnim. Tuženi smatra da je apelacija neutemeljena "jer na temelju dokaza u spisu, tj. presude Vrhovnog suda i Odluke Ustavnog suda RS-a, razvidno se vidi da nema kršenja Ustavom zaštićenih prava za koja apelant tvrdi da mu je povrijedio Vrhovni sud." V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnome postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Članak 241. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onome dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći prema službenoj dužnosti na primjenu materijalnoga prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Članak 250. stavak 1. Ako revizijski sud ustvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu reviziju." 13. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/05): "Članak 69. Zakoni, drugi propisi i opći akti koji na temelju odluke suda prestaju važiti ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objave odluke suda, ako do toga dana nisu pravomoćno riješeni. Propisi i drugi opći akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih općih akata, koji su na temelju odluke suda prestali važiti, neće se primjenjivati od dana objave odluke suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u suglasnosti sa Ustavom ili zakonom. Izvršavanje pravomoćnih pojedinačnih akata, donesenih na temelju propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ne može se dopustiti niti provesti, a ako je izvršenje započeto - obustavit će se." 14. Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01): "Članak 3. Iza članka 38. dodaju se čl. 38.a, 38.b, 38.v i 38.g: Članak 38.a Visina otpremnine iz stavka 1. članka 38. ovisi o duljini rada djelatnika kod poslodavca i iznosi: Š....Ć". 15. Odluka Ustavnog suda RS-a U-28/03 od 27. veljače 2006. godine: "Ustvrđuje se da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01) koje su zaključile Vlada Republike Srpske, Privredna komora Republike Srpske i Savez sindikata Republike Srpske, nisu u suglasnosti sa Ustavom i zakonom." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Apelant je pobio Presudu Vrhovnog suda broj Rev-394/04 od 6. travnja 2006. godine kojom je revizija tuženog uvažena i ukinuta presuda Okružnog suda od 6. srpnja 2004. godine i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, a u dijelu koji se odnosi na otpremninu drugostupanjska je presuda preinačena. Obzirom na to da je postupak o predmetu apelacije u tijeku pred Okružnim sudom u odnosu na dio u kojemu je Vrhovni sud ukinuo presudu tog suda i predmet vratio na ponovni postupak, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena. 19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. U ostalom dijelu apelacije predmet pobijanja je dio presude Vrhovnog suda protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena 6. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u ovom dijelu apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija u navedenome dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Ustavni će sud ispitati pobijanu presudu u dijelu koji je proglasio dopustivim u svezi sa apelantovim navodom o povredi njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv, obzirom na to da se parnični postupak koji je vođen povodom apelantove tužbe odnosio na ustvrđivanje njegovih prava iz radnoga odnosa, dakle građanskih prava. Ustavni će sud, stoga, razmotriti je li postupak bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelant je naveo da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom otpremnine, a Vrhovni sud smatra da je apelant uživao sva jamstva pravičnoga suđenja. 26. U svezi sa apelantovim navodima Ustavni sud naglašava ono što je već naveo u svojim brojnim odlukama, a što slijedi i prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da nije zadaća ovih sudova da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redoviti sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava ili ukoliko način na koji je ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Ustavni sud smatra da postoje razlozi zbog kojih je nužno u konkretnome slučaju upustiti se u analizu je li Vrhovni sud pogrešno, odnosno proizvoljno primijenio zakon, a što je moglo dovesti do povrede apelantovih ustavnih prava. S tim u svezi, Ustavni je sud ustvrdio da je postupak povodom apelantove tužbe pravomoćno okončan 2004. godine presudom Okružnog suda kojom je u najvećem dijelu udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i tuženi je obvezan da apelantu, između ostaloga, isplati otpremninu. Osnovni je sud svoju odluku o naknadi otpremnine temeljio na članku 38. Općeg kolektivnog ugovora koji je dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2001. godine. U reviziji tuženog od 4. kolovoza 2004. godine navedeno je da je njegovo obvezivanje na isplatu dijela otpremnine sukladno Izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora bilo neutemeljeno jer se radi o nezakonitom aktu čiju je ocjenu ustavnosti i zakonitosti tuženi zatražio pred Ustavnim sudom RS-a. U vrijeme kada je revizija izjavljena na snazi su još uvijek bile Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora, a Ustavni sud RS-a je odlukom od 27. veljače 2006. godine navedene odredbe proglasio neustavnim i nezakonitim. 28. Dakle, u vrijeme kada su nižestupanjski sudovi donijeli svoje odluke primijenjen je kao materijalni propis Opći kolektivni ugovor sa Izmjenama i dopunama iz 2001. godine koje su u to vrijeme bile na snazi. Isti je propis bio na snazi i u vrijeme kada je tuženi izjavio reviziju. Stoga se ni tuženi u svojoj reviziji nije mogao u tom smislu pozvati na pogrešnu primjenu materijalnoga zakona, nego je on naveo da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora smatra neustavnim i nezakonitim i da zato te odredbe nisu trebale biti primijenjene. Obzirom na to da prema članku 241. Zakona o parničnome postupku revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga navedenih u reviziji, odnosno prema službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnoga prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, Vrhovni je sud bio dužan ispitati drugostupanjsku presudu samo u svezi sa razlozima iz revizije. Obzirom na to da nije kao razlog navedena pogrešna primjena materijalnoga prava u odnosu na isplatu otpremnine nego navod da je pokrenut postupak za ocjenom ustavnosti prijepornih odredaba, bilo je očekivano da će Vrhovni sud odbiti ovaj revizijski navod kao neutemeljen. Ipak, Vrhovni je sud drugostupanjsku presudu preinačio pozivajući se na članak 250. stavak 1. Zakona o parničnome postupku u kojemu je propisano da će revizijski sud kada ustvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Vrhovni sud nije obrazložio u čemu je bila pogrešna primjena materijalnoga zakona drugostupanjskoga suda, nego je svoju odluku obrazložio tumačenjem da se primjenom članka 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe Općeg kolektivnog ugovora koje je primijenio drugostupanjski sud više ne mogu primjenjivati. Ustavni sud smatra da je ovakvo tumačenje Vrhovnog suda pogrešno jer je postupak povodom apelantove tužbe pravomoćno okončan dvije godine prije donošenja odluke Ustavnog suda RS-a, pa se u smislu stavka 1. članka 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odluka Ustavnog suda RS-a nije mogla primijeniti. Ustavni sud smatra da je ovakvim proizvoljnim postupanjem Vrhovnog suda došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji izašao izvan granica razloga navedenih u reviziji i proizvoljno je primijenio odredbe Zakona o Ustavnom sudu RS-a zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1434/06, rješavajući apelaciju Radomira Dimitrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Radomira Dimitrića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine u dijelu u kom je preinačena Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-62/03 od 27. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Radomira Dimitrića koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine u dijelu u kom je ukinuta Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 i predmet vraćen na ponovno suđenje zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radomir Dimitrić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 15. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići, zatraženo je 16. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 3. Vrhovni sud i tuženi AD "Boksit" Milići su 20. jula 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići dostavljeni su apelantu 8. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj Rs-62/03 od 27. juna 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u postupku protiv tuženog AD "Boksit" Milići (u daqnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu osnovne plate za pe riod od 1. januara 2002. godine do 18. februara 2003. godine u iznosu od 3.916 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 505,07 KM, izvrši obračun i uplatu poreza i doprinosa shodno osnovu plate, izvrši isplatu naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora u 2001. godini u iznosu od 833 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 275,38 KM i isplati na ime otpremnine iznos od 5.022 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 313,45 KM i nadoknadi mu troškove postupka. Tuženi je Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) uložio žalbu protiv presude Osnovnog suda. 7. Okružni sud je Presudom broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženog obavezao da apelantu isplati na ime naknade osnovne plate za pe riod od 1. januara 2002. godine do 18. februara 2003. godine iznos od 1.100 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. marta 2003. godine kao dana kad je podnesena tužba pa do konačne isplate. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Tuženi je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. 8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine uvažio reviziju tuženog, ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu u kom je potvrđena prvostepena presuda o nametanju obaveze tuženom da apelantu na ime naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora u 2001. godine isplati iznos od 833 KM sa kamatom i u dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje u odnosnom dijelu. U dijelu u kom je tuženi obavezan na isplatu otpremnine u iznosu od 5.022 KM, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio tako da je žalba tuženog uvažena a prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov zahtjev za isplatu otpremnine preko iznosa od 2.754 KM, kao i zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate u iznosu od 313,45 KM, s tim što je na iznos od 2.754 KM dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od dana kad je podnesena tužba pa do isplate. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se revizija ukazuje osnovanom u dijelu u kom se osporava odluka o zahtjevu za isplatu otpremnine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 3 Izmjena i dopuna Opšteg kolektivnog ugovora propisano da radniku kom prestane radni odnos otkazom ugovora o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, kao što je slučaj kod apelanta, pripada pravo na otpremninu na poslodavčev teret i da su nižestepeni sudovi otpremnine koje su tražene utvrdili shodno kriterijumima koji su sadržani u spomenutoj odredbi. Dalje je navedeno da je, međutim, Ustavni sud Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ustavni sud RS-a) Odlukom broj U-28/03 od 27. februara 2006. godine utvrdio da Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora, pa tako i člana 3, nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Shodno tome, zakqučio je Vrhovni sud, u smislu člana 69 Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe ovog akta, koji je proglašen neustavnim i nezakonitim, više ne mogu da se primjenjuju, niti može da se dopusti da se izvrše pojedinačni pravosnažni akti koji su doneseni primjenom tih odredbi. Na kraju je zakqučeno da je među strankama nesporno da je iznos otpremnine od 2.754 KM obračunat u skladu sa članom 127 stav 2 Zakona o radu kao materijalno-pravnom propisu koji je trebao da se primijeni u navedenoj pravnoj stvari, pa je uvažavanjem revizije presuda koja je osporena preinačena u tom smislu, a na osnovu člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u cijelosti osporio presudu koja je navedena navodeći da je ona neosnovana u dijelu u kom je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, s obzirom na to da je tuženi imao sredstva za isplatu regresa suprotno njegovim tvrdwama. U odnosu na dio osporene presude u kom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade otpremnine preko određenog iznosa, apelant je naveo da ne mogu da se prihvate stavovi Vrhovnog suda, s obzirom na to da je pravosnažna presuda kojom je usvojen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine donesena prije odluke Ustavnog suda RS-a, pa, shodno tome, ne može na apelanta da se primijeni član 69 Zakona o Ustavnom sudu RS-a. Shodno apelantovom mišljenju Vrhovni sud je na ovaj način učinio povredu odredbi materijalnog zakona, a time i povredu prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je naveo da odlukom koja je osporena nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je on u toku postupka "uredno obavještavan o svim ročištima kojima je i prisustvovao. Imao je mogućnost (neposredno na raspravama i u pismenim podnescima) da obrazloži sve navode i tvrdnje iz tužbe, predloži i izvede dokaze i očituje se na navode i dokaze suprotne strane. Takođe mu je omogućeno, te je on i odgovorio na reviziju tuženog povodom koje je i donesena odluka koja se osporava apelacijom." Navedeno je da ni postupak povodom apelantove tužbe nije nerazumno dugo trajao. Shodno mišljenju Vrhovnog suda činjenica da apelant nije u cjelini uspio da ostvari zahtjeve koji su postavljeni u postupku sama za sebe ne može da predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer su u postupku primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona, a da nije mogla da se zanemari činjenica da su Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora proglašene neustavnim citiranom odlukom Ustavnog suda RS-a. 11. Tuženi je naveo da je ispravna odluka Vrhovnog suda u dijelu u kom je pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za naknadu otpremnine preko određenog iznosa, jer je Okružni sud pogrešno utvrdio da apelantu pripada pravo na otpremninu koja je obračunata shodno odredbama člana 3 Izmjena i dopuna Opšteg kolektivnog ugovora koje su odlukom Ustavnog suda RS-a proglašene nezakonitim i neustavnim. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana "jer na osnovu dokaza u spisu, tj. presude Vrhovnog suda i Odluke Ustavnog suda RS-a, jasno se vidi da nema kršewa prava koja su zaštićena Ustavom, a za koja apelant tvrdi da mu je povrijedio Vrhovni sud." V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Član 241 Revizioni sud ispituje presudu koja je osporena samo u onom dijelu u kom se ona osporava revizijom, u granicama razloga koji su navedeni u reviziji, pazeći prema službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 250 stav 1 Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će da usvoji reviziju i preinači reviziju koja je osporavana." 13. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/05): "Član 69 Zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke suda prestaju da važe ne mogu da se primjenjuju na odnose koji su nastali prije dana objavqivawa odluke suda, ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni. Propisi i drugi opšti akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih opštih akata, koji su na osnovu odluke suda prestali da važe, neće da se primjenjuju od dana objavqivawa odluke suda, ako iz odluke proizilazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom. Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata, koji su doneseni na osnovu propisa koji više ne mogu da se primjenjuju, ne može da se dopusti niti provede, a ako je izvršenje započeto - obustaviće se." 14. Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01): "Član 3 Iza člana 38 dodaju se čl. 38a, 38b, 38v i 38g: Član 38a Visina otpremnine iz stava 1 člana 38 zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi: Š....Ć". 15. Odluka Ustavnog suda RS-a U-28/03 od 27. februara 2006. godine: "Utvrđuje se da Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01) koje su zakqučile Vlada Republike Srpske, Privredna komora Republike Srpske i Savez sindikata Republike Srpske, nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine kojom je revizija tuženog uvažena i ukinuta presuda Okružnog suda od 6. jula 2004. godine i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, a u dijelu koji se odnosi na otpremninu drugostepena presuda je preinačena. S obzirom na to da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom u odnosu na dio u kom je Vrhovni sud ukinuo presudu tog suda i predmet vratio na ponovni postupak, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena. 19. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. U ostalom dijelu apelacije predmet osporavawa je dio presude Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, presuda koja je osporena je donesena 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u ovom dijelu apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Ustavni sud će da ispita presudu koja je osporena u dijelu koji je proglasio dopustivim u vezi sa apelantovim navodom o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv, s obzirom na to da se parnični postupak koji je vođen povodom apelantove tužbe odnosio na utvrđivanje njegovih prava iz radnog odnosa, dakle građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, da razmotri da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelant je naveo da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu otpremnine, a Vrhovni sud smatra da je apelant uživao sve garancije pravičnog suđewa. 26. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud naglašava ono što je već naveo u svojim brojnim odlukama, a što slijedi i shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), da nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će da bude slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava ili ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Ustavni sud smatra da postoje razlozi zbog kojih je neophodno da se u konkretnom slučaju upusti u analizu da li je Vrhovni sud pogrešno, odnosno proizvoqno primijenio zakon, a što je moglo da dovede do povrede apelantovih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je postupak povodom apelantove tužbe pravosnažno okončan 2004. godine presudom Okružnog suda kojom se u najvećem dijelu udovoqilo njegovom tužbenom zahtjevu i tuženi je obavezan da apelantu, između ostalog, isplati otpremninu. Osnovni sud je svoju odluku o naknadi otpremnine zasnovao na članu 38 Opšteg kolektivnog ugovora koji je dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2001. godine. U reviziji tuženog od 4. avgusta 2004. godine navedeno je da je njegovo obavezivanje na isplatu dijela otpremnine u skladu sa Izmjenama i dopunama Opšteg kolektivnog ugovora bilo neosnovano jer se radi o nezakonitom aktu čiju je ocjenu ustavnosti i zakonitosti tuženi zatražio pred Ustavnim sudom RS-a. U vrijeme kad se revizija izjavila na snazi su još uvijek bile Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora, a Ustavni sud RS-a je odlukom od 27. februara 2006. godine navedene odredbe proglasio neustavnim i nezakonitim. 28. Dakle, u vrijeme kad su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke primijenio se kao materijalni propis Opšti kolektivni ugovor sa Izmjenama i dopunama iz 2001. godine koje su u to vrijeme bile na snazi. Isti propis je bio na snazi i u vrijeme kad je tuženi izjavio reviziju. Stoga, ni tuženi u svojoj reviziji nije mogao u tom smislu da se pozove na pogrešnu primjenu materijalnog zakona, nego je on naveo da Izmjene i dopune Opšteg kolektivnog ugovora smatra neustavnim i nezakonitim i da zato te odredbe nisu trebale da budu primijenjene. S obzirom na to da shodno članu 241 Zakona o parničnom postupku revizioni sud ispituje presudu koja je osporena samo u granicama razloga koji su navedeni u reviziji, odnosno prema službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, Vrhovni sud je bio dužan da ispita drugostepenu presudu samo u vezi sa razlozima iz revizije. S obzirom na to da nije kao razlog navedena pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na isplatu otpremnine nego navod da je pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti odredbi koje su sporne, bilo je očekivano da će Vrhovni sud da odbaci ovaj revizioni navod kao neosnovan. Ipak, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio pozivajući se na član 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku u kom je propisano da će revizioni sud kad utvrdi da se materijalno pravo pogrešno primijenilo presudom da usvoji reviziju i preinači presudu koja je osporena. Vrhovni sud nije obrazložio u čemu je bila pogrešna primjena materijalnog zakona drugostepenog suda, nego je svoju odluku obrazložio tumačenjem da primjenom člana 69 Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe Opšteg kolektivnog ugovora koje je primijenio drugostepeni sud više ne mogu da se primjenjuju. Ustavni sud smatra da je ovakvo tumačenje Vrhovnog suda pogrešno jer je postupak povodom apelantove tužbe pravosnažno okončan dvije godine prije donošewa odluke Ustavnog suda RS-a, pa u smislu stava 1 člana 69 Zakona o Ustavnom sudu RS-a odluka Ustavnog suda RS-a nije mogla da se primijeni. Ustavni sud smatra da je ovakvim proizvoqnim postupanjem Vrhovnog suda došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku odlučivawa o reviziji izašao van granica razloga koji su navedeni u reviziji i proizvoqno je primijenio odredbe Zakona o Ustavnom sudu RS-a zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1434/06, rješavajući apelaciju Radomira Dimitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Radomira Dimitrića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine u dijelu u kojem je preinačena Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-62/03 od 27. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Dimitrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-629/03 i predmet vraćen na ponovno suđenje zato što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radomir Dimitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 15. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići, zatraženo je 16. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud i tuženi AD "Boksit" Milići su 20. jula 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog AD "Boksit" Milići dostavljeni su apelantu 8. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj Rs-62/03 od 27. juna 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u postupku protiv tuženog AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu osnovne plaće za pe riod od 1. januara 2002. godine do 18. februara 2003. godine u iznosu od 3.916 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 505,07 KM, izvrši obračun i uplatu poreza i doprinosa prema 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 osnovu plaće, izvrši isplatu naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2001. godini u iznosu od 833 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 275,38 KM i isplati na ime otpremnine iznos od 5.022 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 313,45 KM i nadoknadi mu troškove postupka. Tuženi je Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) uložio žalbu protiv presude Osnovnog suda. 7. Okružni sud je Presudom broj Gž-629/03 od 6. jula 2004. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženog obavezao da apelantu isplati na ime naknade osnovne plaće za pe riod od 1. januara 2002. godine do 18. februara 2003. godine iznos od 1.100 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. marta 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Tuženi je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. 8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine uvažio reviziju tuženog, ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda o nametanju obaveze tuženom da apelantu na ime naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2001. godine isplati iznos od 833 KM sa kamatom i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje u odnosnom dijelu. U dijelu u kojem je tuženi obavezan na isplatu otpremnine u iznosu od 5.022 KM, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio tako da je žalba tuženog uvažena a prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov zahtjev za isplatu otpremnine preko iznosa od 2.754 KM, kao i zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate u iznosu od 313,45 KM, s tim što je na iznos od 2.754 KM dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se revizija ukazuje osnovanom u dijelu u kojem se osporava odluka o zahtjevu za isplatu otpremnine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 3. Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora propisano da radniku kojem prestane radni odnos otkazom ugovora o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, kao što je slučaj kod apelanta, pripada pravo na otpremninu na poslodavčev teret i da su nižestepeni sudovi tražene otpremnine utvrdili prema kriterijima sadržanim u spomenutoj odredbi. Nadalje je navedeno da je, međutim, Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS-a) Odlukom broj U-28/03 od 27. februara 2006. godine utvrdio da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora, pa tako i člana 3, nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Prema tome, zaključio je Vrhovni sud, u smislu člana 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe ovog akta, koji je proglašen neustavnim i nezakonitim, više se ne mogu primjenjivati, niti se može dopustiti izvršavanje pojedinačnih pravosnažnih akata donesenih primjenom tih odredaba. Na kraju je zaključeno da je među strankama nesporno da je iznos otpremnine od 2.754 KM obračunat u skladu sa članom 127. stav 2. Zakona o radu kao materijalno-pravnom propisu koji je trebalo primijeniti u navedenoj pravnoj stvari, pa je uvažavanjem revizije osporena presuda preinačena u tom smislu, a na osnovu člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u cijelosti osporio navedenu presudu navodeći da je ona neosnovana u dijelu u kojem je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, s obzirom na to da je tuženi imao sredstva za isplatu regresa suprotno njegovim tvrdnjama. U odnosu na dio osporene presude u kojem je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade otpremnine preko određenog iznosa, apelant je naveo da se ne mogu prihvatiti stavovi Vrhovnog suda, s obzirom na to da je pravosnažna presuda kojom je usvojen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine donesena prije odluke Ustavnog suda RS-a, pa se, prema tome, ne može na apelanta primijeniti član 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a. Prema apelantovom mišljenju Vrhovni sud je na ovaj način učinio povredu odredaba materijalnog zakona, a time i povredu prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je on u toku postupka "uredno obavještavan o svim ročištima kojima je i prisustvovao. Imao je mogućnost (neposredno na raspravama i u pismenim podnescima) obrazložiti sve navode i tvrdnje iz tužbe, predložiti i izvesti dokaze i očitovati se na navode i dokaze suprotne strane. Također mu je omogućeno, te je on i odgovorio na reviziju tuženog povodom koje je i donesena odluka koja se osporava apelacijom." Navedeno je da ni postupak povodom apelantove tužbe nije nerazumno dugo trajao. Prema mišljenju Vrhovnog suda činjenica da apelant nije u cjelini uspio ostvariti postavljene zahtjeve u postupku sama za sebe ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje jer su u postupku primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona, a da se nije mogla zanemariti činjenica da su Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora proglašene neustavnim citiranom odlukom Ustavnog suda RS-a. 11. Tuženi je naveo da je ispravna odluka Vrhovnog suda u dijelu u kojem je pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za naknadu otpremnine preko određenog iznosa, jer je Okružni sud pogrešno utvrdio da apelantu pripada pravo na otpremninu obračunatu prema odredbama člana 3. Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora koje su odlukom Ustavnog suda RS-a proglašene nezakonitim i neustavnim. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana "jer na osnovu dokaza u spisu, tj. presude Vrhovnog suda i Odluke Ustavnog suda RS-a, jasno se vidi da nema kršenja Ustavom zaštićenih prava za koja apelant tvrdi da mu je povrijedio Vrhovni sud." V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Član 241. Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći prema službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporavanu reviziju." 13. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/05): "Član 69. Zakoni, drugi propisi i opći akti koji na osnovu odluke suda prestaju važiti ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni. Propisi i drugi opći akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih općih akata, koji su na osnovu odluke suda prestali važiti, neće se primjenjivati od dana objavljivanja odluke suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom. Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata, donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ne može se dopustiti niti provesti, a ako je izvršenje započeto - obustavit će se." 14. Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01): "Član 3. Iza člana 38. dodaju se čl. 38.a, 38.b, 38.v i 38.g: Član 38.a Visina otpremnine iz stava 1. člana 38. ovisi o dužini rada radnika kod poslodavca i iznosi: Š...Ć". 15. Odluka Ustavnog suda RS-a U-28/03 od 27. februara 2006. godine: "Utvrđuje se da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/01) koje su zaključile Vlada Republike Srpske, Privredna komora Republike Srpske i Savez sindikata Republike Srpske, nisu u saglasnosti sa Ustavom i zakonom." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj Rev-394/04 od 6. aprila 2006. godine kojom je revizija tuženog uvažena i ukinuta presuda Okružnog suda od 6. jula 2004. godine i u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak, a u dijelu koji se odnosi na otpremninu drugostepena presuda je preinačena. S obzirom na to da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Okružnim sudom u odnosu na dio u kojem je Vrhovni sud ukinuo presudu tog suda i predmet vratio na ponovni postupak, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena. 19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 20. U ostalom dijelu apelacije predmet osporavanja je dio presude Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, u ovom dijelu apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Ustavni sud će ispitati osporenu presudu u dijelu koji je proglasio dopustivim u vezi sa apelantovim navodom o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, s obzirom na to da se parnični postupak koji je vođen povodom apelantove tužbe odnosio na utvrđivanje njegovih prava iz radnog odnosa, dakle građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti je li postupak bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelant je naveo da predmetni postupak nije bio pravičan jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu otpremnine, a Vrhovni sud smatra da je apelant uživao sve garancije pravičnog suđenja. 26. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud naglašava ono što je već naveo u svojim brojnim odlukama, a što slijedi i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava ili ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Ustavni sud smatra da postoje razlozi zbog kojih je neophodno u konkretnom slučaju upustiti se u analizu je li Vrhovni sud pogrešno, odnosno proizvoljno primijenio zakon, a što je moglo dovesti do povrede apelantovih ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je postupak povodom apelantove tužbe pravosnažno okončan 2004. godine presudom Okružnog suda kojom je u najvećem dijelu udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu i tuženi je obavezan da apelantu, između ostalog, isplati otpremninu. Osnovni sud je svoju odluku o naknadi otpremnine zasnovao na članu 38. Općeg kolektivnog ugovora koji je dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2001. godine. U reviziji tuženog od 4. augusta 2004. godine navedeno je da je njegovo obavezivanje na isplatu dijela otpremnine u skladu sa Izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora bilo neosnovano jer se radi o nezakonitom aktu čiju je ocjenu ustavnosti i zakonitosti tuženi zatražio pred Ustavnim sudom RS-a. U vrijeme kada je revizija izjavljena na snazi su još uvijek bile Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora, a Ustavni sud RS-a je odlukom od 27. februara 2006. godine navedene odredbe proglasio neustavnim i nezakonitim. 28. Dakle, u vrijeme kada su nižestepeni sudovi donijeli svoje odluke primijenjen je kao materijalni propis Opći kolektivni ugovor sa Izmjenama i dopunama iz 2001. godine koje su u to vrijeme bile na snazi. Isti propis je bio na snazi i u vrijeme kada je tuženi izjavio reviziju. Stoga se ni tuženi u svojoj reviziji nije mogao u tom smislu pozvati na pogrešnu primjenu materijalnog zakona, nego je on naveo da Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora smatra neustavnim i nezakonitim i da zato te odredbe nisu trebale biti primijenjene. S obzirom na to da prema članu 241. Zakona o parničnom postupku revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u granicama razloga navedenih u reviziji, odnosno prema službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, Vrhovni sud je bio dužan ispitati drugostepenu presudu samo u vezi sa razlozima iz revizije. S obzirom na to da nije kao razlog navedena pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na isplatu otpremnine nego navod da je pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti spornih odredaba, bilo je očekivano da će Vrhovni sud odbiti ovaj revizijski navod kao neosnovan. Ipak, Vrhovni sud je drugostepenu presudu preinačio pozivajući se na član 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku u kojem je propisano da će revizijski sud kada utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. Vrhovni sud nije obrazložio u čemu je bila pogrešna primjena materijalnog zakona drugostepenog suda, nego je svoju odluku obrazložio tumačenjem da se primjenom člana 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odredbe Općeg kolektivnog ugovora koje je primijenio drugostepeni sud više ne mogu primjenjivati. Ustavni sud smatra da je ovakvo tumačenje Vrhovnog suda pogrešno jer je postupak povodom apelantove tužbe pravosnažno okončan dvije godine prije donošenja odluke Ustavnog suda RS-a, pa se u smislu stava 1. člana 69. Zakona o Ustavnom sudu RS-a odluka Ustavnog suda RS-a nije mogla primijeniti. Ustavni sud smatra da je ovakvim proizvoljnim postupanjem Vrhovnog suda došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji izašao izvan granica razloga navedenih u reviziji i proizvoljno je primijenio odredbe Zakona o Ustavnom sudu RS-a zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1766/06, rješavajući apelaciju Sulejmana Hadžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. studenoga 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Sulejmana Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-115/05 od 10. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. lipnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sulejman Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojega zastupa Slobodan Pavić, odvjetnik iz Novog Grada, podnio je 13. lipnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-115/05 od 10. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. lipnja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. travnja 2006. godine do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 1766/06 od 27. lipnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te sudionika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatražena je 30. lipnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. srpnja i 7. rujna 2006. godine. Kantonalno je tužiteljstvo dostavilo odgovor na apelaciju 19. srpnja 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva su dostavljeni apelantu 19. listopada 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 7. Općinski je sud Presudom broj K-29/05 od 20. lipnja 2005. godine proglasio apelanta krivim zbog kaznenoga djela nasilničkoga ponašanja iz članka 362. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenoga zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je istom presudom obvezan platiti troškove kaznenoga postupka u iznosu od 254,00 KM, te paušala u iznosu od 250,00 KM. 8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je u tijeku postupka apelanta zastupao branitelj po vlastitom izboru, i to Zuhdija Muminović, odvjetnik iz Cazina. Obzirom na to da se apelant izjasnio da nije kriv za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, sud je na temelju članka 353. stavak 1. KZ FBiH zakazao glavni pretres. Na glavnome pretresu apelant je posredstvom svoga punomoćnika iznio svoju obranu s ponuđenim dokazima koji su izvedeni na glavnome pretresu. Sud je proveo dokazni postupak saslušanjem oštećenoga kao svjedoka, saslušanjem apelanta, saslušanjem ostalih svjedoka optužbe i obrane i vještaka, te uvidom u materijalne dokaze optužbe i obrane. Sud je odbio prijedlog obrane za pribavljanjem od Policijske uprave fotodokumentacije o apelantovim ozljedama, obrazlažući to time da je navedeni dokaz irelevantan sa aspekta predmetnoga kaznenoga postupka jer se u postupku ne sudi oštećenom zbog nanošenja teških tjelesnih povreda apelantu, te bi izvođenje takvog dokaza samo odugovlačilo postupak, a dokaz ne bi imao nikakvu snagu u smislu ustvrđivanja činjenica bitnih za predmetno kazneno djelo. 9. Nakon završenoga dokaznoga postupka završne riječi su dali zastupnik optužbe, apelantov branitelj i apelant. Sud je obrazložio na temelju kojih dokaza je ustvrdio činjenično stanje, te kojim je dokazima vjerovao, a kojima nije. Na temelju provedenoga dokaznoga postupka, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u uzajamnoj svezi, sud smatra da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja kaznenoga djela nasilničkoga ponašanja iz članka 363. stavak 2. KZ FBiH. Sud je naveo da očito proizlazi da je apelant izvršio spomenuto kazneno djelo i to tako što je kao izvršitelj radnji koje su se manifestirale u udaranju oštećenoga, oštećenom Ćazimu Mehagiću nanio laku tjelesnu povredu, a kako je to potvrđeno u nalazu i mišljenju 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 vještaka dr. Miroslava Rakočevića, specijaliste sudske med i cine i patologije. 10. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj Kž-115/05 od 10. travnja 2006. godine djelomično uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda u odluci o izrečenoj kazni tako da je apelant za predmetno kazneno djelo za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim primjenom istoga zakonskoga propisa, te odredaba članka 50. stavak 1. točka (b) i članka 51. stavak 1. točka (e) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. 11. Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud razmatrao apelantove prizivne navode u odnosu na povredu njegovoga prava na obranu koji su se odnosili na to da je prvostupanjski sud na pretresu održanom 17. lipnja 2005. godine odbio prijedlog obrane za odlaganjem pretresa s ciljem pripremanja završnih riječi stranaka. S tim u svezi, drugostupanjski je sud naveo da, oprečno prizivnim navodima iz raspravnoga zapisnika, proizlazi da je prvostupanjski sud nakon provedenoga dokaznoga postupka nastavio glavni pretres iznošenjem završnih riječi stranaka, te da tom prigodom nije bilo prijedloga obrane za odlaganjem glavnoga pretresa kako bi se obrana mogla pripremiti na iznošenje završnih riječi. Stoga je drugostupanjski sud ustvrdio da je apelantov prigovor o bitnoj povredi odredaba kaznenoga postupka koju je učinio prvostupanjski sud proizvoljan i neutemeljen. 12. Glede razmatranja apelantovih prizivnih prigovora u odnosu na pogrešno i nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnome pretresu kako je predviđeno odredbom članka 296. Zakona o kaznenome postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te da je pri tomu cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj svezi s ostalim dokazima i sa apelantovom obranom. Prema mišljenju drugostupanjskoga suda, prvostupanjski je sud dao valjane razloge zašto nije prihvatio apelantovu obranu, te iskaze svjedoka Ismeta i Đule Mušić na okolnost da je oštećeni prvi napao apelanta i udario ga mobitelom u predio glave. Drugostupanjski je sud naveo da je tijekom dokaznoga postupka prvostupanjski sud na neprijeporan način ustvrdio da je i apelant u kritičnome događaju zadobio određene povrede, ali da ga to ne oslobađa kaznene odgovornosti. 13. Nadalje, prema mišljenju drugostupanjskoga suda, prvostupanjski je sud na ustvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je apelanta proglasio krivim za kazneno djelo nasilničkoga ponašanja iz članka 362. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. K Z FBiH. Prema mišljenju drugostupanjskoga suda, u apelantovim radnjama su se, kako u objektivnome, tako i u subjektivnome smislu, ostvarili svi bitni elementi bića kaznenoga djela za koje je proglašen krivim, jer je apelant bez ikakvoga povoda na javnome mjestu napao oštećenoga Ćazima Mehagića dok je na parkingu pored svoga vozila razgovarao mobitelom, da je tom prigodom pokazao osobitu upornost i drskost kada je sustigao oštećenoga koji je bježao ispred njega i zvao u pomoć, te ga oborio na zemlju, nastavljajući ga udarati šakama u predio tijela. 14. Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud apelantu prestrogo odmjerio kaznu, te da nije uzeo u obzir olakotne okolnosti za apelanta. Stoga je u tome dijelu apelantov priziv djelomično uvažen i ustvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca u svemu odgovara težini počinjenoga kaznenoga djela, njegovoj društvenoj opasnosti i apelantovoj kaznenoj odgovornosti kao izvršitelja, te da je ona dovoljna, ali i nužna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu opće i specijalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Žali se na pogrešno i nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Ističe da se u obrazloženju presude Općinskoga suda ne daje logičko obrazloženje zašto sud ne vjeruje iskazima svjedoka Ismeta i Đule Mušić, koji su pred sudom položili zakletvu i za koje je neprijeporno da su bili na licu mjesta. Navodi da su spomenuti svjedoci bili svjedoci početka fizičkoga sukoba između apelanta i oštećenoga, te da je prema njihovim iskazima neprijeporno da je fizički sukob započeo oštećeni, a ne apelant. Prema apelantovom mišljenju, za predmetni je postupak odlučna činjenica tko je započeo fizički sukob jer o toj činjenici ovisi i pravna kvalifikacija djela, te apelantovo pravo na obranu od protupravnog neskrivljenoga napada oštećenoga obzirom na to da je nužna obrana neotuđivo pravo i sastavni dio čovjekove slobode. Imajući ovo u vidu, apelant smatra da je prvostupanjski sud favorizirao Kantonalno tužiteljstvo u postupku i dokaze koje je ono predložilo, jer je prihvatio kao istinite jedino njihove dokaze. 16. Nadalje, apelant navodi da mu je Općinski sud odbio prijedlog za izvođenjem dokaza pribavljanjem fotodokumentacije o njegovim ozljedama, navodeći da je to irelevantno za predmetni postupak, mada se u presudi Kantonalnog suda navodi da je izvršen uvid u fotodokumentaciju. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na apelantovoj strani, a nije dao nikakav zaključak glede otegotnih okolnosti. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, i Kantonalni sud prihvatio ocjenu prvostupanjskoga suda da apelant pokazuje tendenciju sklonosti agresivnom i nasilničkom ponašanju, iako je kaznenim zakonom precizno regulirano kada se povrat smatra otegotnom okolnosti prigodom odmjeravanja kazne. 17. Smatra da su sudovi u tijeku postupka bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza obrane i onemogućili apelanta da izvođenjem dokaza ustvrdi činjenice koje su značajne za ustvrđivanje njegove kaznene odgovornosti, odnosno postojanja samoga kaznenoga djela koje je apelantu stavljeno na teret i činjenica koje bi isključivale protupravnost, a čime su mu sudovi povrijedili pravo na obranu i presumpciju nevinosti. Također, smatra da nije imao pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, te da su sudovi favorizirali dokaze jedne strane u postupku, odnosno dokaze kantonalnoga tužitelja. b) Odgovor na apelaciju 18. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u predmetnome kaznenome postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant želi dokazati da se u konkretnome slučaju radi o nužnoj obrani koja je razmjerna napadu i koja isključuje postojanje kaznenoga djela koje mu se stavlja na teret. Predlaže da se apelacija odbije jer postoji djelo koje je apelantu stavljeno na teret. 19. U svome odgovoru na apelaciju Općinski je sud naveo da u predmetnome postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, te da je uskraćivanje izvođenja dokaza utemeljeno na zakonu i obrazloženo u presudi. 20. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo navodi da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da su Općinski i Kantonalni sud pravilno cijenili i ocijenili svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj svezi s ostalim dokazima i apelantovom obranom, te da nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije jer je apelant imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. V. Relevantni propisi 21. U Kaznenome zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: "Članak 362. (1) Tko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugoga, nasiljem prema drugome, izazivanjem tuče ili osobito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini u sastavu skupine ljudi, ili ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lako tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 22. U Zakonu o kaznenome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne ustvrdi njegova krivnja. (2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenoga djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenoga zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženoga. Članak 15. Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužna su s jednakom pozornošću ispitivati i ustvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenoga, odnosno optuženoga, tako i one koje im idu u korist. Članak 16. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenome postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima." VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. travnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelantov branitelj primio 26. travnja 2006. godine, a apelant 3. svibnja 2006. godine. Apelacija je podnesena 13. lipnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnome kaznenome postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije. 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 29. Članak 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom Š...Ć 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o naravi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje obrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja, kojega sam izabere, ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kako to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe; e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu." 30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnome slučaju odnosi na ustvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u danom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 31. Apelant se žali na pogrešno ustvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na obranu i presumpciju nevinosti, te da je u postupku došlo do povrede jednakopravnosti strana u postupku zbog toga što su sudovi "favorizirali" dokaze optužbe zbog čega nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. 32. Ustavni sud prije svega naglašava da je mjerodavnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovome Ustavu" i sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i dr.), ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove mjerodavnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud ima zadaću procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnome postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje temelji isključivo na onome što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Europski je sud za ljudska prava zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članku 6. stavak 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom se smislu može napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje osobno uvjerenje određenog suca u danom predmetu, i objektivnog pristupa, koji ustvrđuje je li sudac ponudio jamstva dovoljna da se isključi svaka legitimna dvojba u tom pogledu" (vidi Europski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. listopada 1982. godine, stavak 30). 35. Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Europski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Osobna nepristranost redovito postavljenog suca se pretpostavlja sve dok se ne dokaže oprečno (vidi Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. svibnja 1989. godine, stavak 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristranost. 36. Kada je riječ o objektivnome testu, Europski je sud za ljudska prava u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnoga testa se mora odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do dvojbe u njegovu nepristranost. U ovome pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Europski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stavak 30). 37. Europski je sud za ljudska prava sasvim razvidno dao do znanja da se svaki sudac za kojega postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Europski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. listopada 1982. godine, stavak 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerojatnije je da će se naći kršenje članka 6. Europske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očito bez ikakvog temelja" (vidi Europski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. travnja 1996. godine, st. 43-48). 38. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih navoda u svezi sa pristranošću redovitih sudova ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo ustvrditi da je sudac prvostupanjskoga suda, odnosno suca drugostupanjskoga vijeća, bio pristran u predmetnome postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnoga suda, ne predstavljaju dovoljan temelj da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sučevoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da pobijane presude ne ostavljaju dojam o pristranosti redovitih sudova. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzećem suca prvostupanjskoga suda, kao ni sudaca koji su bili u sastavu drugostupanjskoga vijeća, a što u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojega strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nepristranosti suda neutemeljeni. 39. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnome postupku povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti, kao el e ment prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da sud mora pretpostaviti nevinost optuženoga bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se treba primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle da i najmanja dvojba u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženome (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih sudovi ocijenili i, na temelju toga, primjenu pozitivnih propisa. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju načela presumpcije nevinosti. 40. U svezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza obrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. stavak 3.d. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovitom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnome slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članku 6. stavak 3.d. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Nadalje, članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68). U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je, oprečno navodima apelacije, Općinski sud u svojoj odluci dao razvidno obrazloženje zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka Ismeta i Đule Mušić, te zašto je odbio izvođenje dokaza pribavljanjem fotodokumantacije o apelantovoj povredi. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnome postupku povrijeđena ni druga jamstva iz stavka 3. članka 6. Europske konvencije. 41. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnome slučaju došlo do povrede načela jednakopravnosti stranaka koji je važan el e ment pravičnoga suđenja, a posebice u kaznenome postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europski sud za ljudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. veljače 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnome postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tomu je sud na temelju svoga diskrecijskoga prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. 42. Na temelju svega navedenoga, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije, jer pobijane presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostupanjskoga suda, koja je potvrđena u drugostupanjskome postupku, bila očito proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da apelant nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, kao i da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju načela apsolutne jednakopravnosti strana u postupku, načela presumpcije nevinosti, kao i jamstava iz stavka 3. članka 6. Europske konvencije. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1766/06, rješavajući apelaciju Sulejmana Haxića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Haxića koja je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sulejman Haxić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kog zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 13. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine do okončawa postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1766/06 od 27. juna 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 30. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. jula i 7. septembra 2006. godine. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 19. jula 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 19. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Opštinski sud je Presudom broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašawa iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je istom presudom obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 254,00 KM, te paušala u iznosu od 250,00 KM. 8. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je u toku postupka apelanta zastupao branilac po sopstvenom izboru, i to Zuhdija Muminović, advokat iz Cazina. S obzirom na to da se apelant izjasnio da nije kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, sud je na osnovu člana 353 stav 1 KZ FBiH zakazao glavni pretres. Na glavnom pretresu apelant je posredstvom svog punomoćnika iznio svoju odbranu s ponuđenim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Sud je sproveo dokazni postupak saslušanjem oštećenog kao svjedoka, saslušanjem apelanta, saslušanjem ostalih svjedoka optužbe i odbrane i vještaka, te uvidom u materijalne dokaze optužbe i odbrane. Sud je odbio predlog odbrane da se od Policijske uprave pribavi fotodokumentacija o apelantovim ozljedama, obrazlažući to time da je dokaz koji je naveden irelevantan sa aspekta predmetnog krivičnog postupka jer se u postupku ne sudi oštećenom zbog nanošewa teških tjelesnih povreda apelantu, te bi izvođenje takvog dokaza samo odugovlačilo postupak, a dokaz ne bi imao nikakvu snagu u smislu utvrđivawa činjenica koje su bitne za predmetno krivično djelo. 9. Nakon završenog dokaznog postupka završne riječi su dali zastupnik optužbe, apelantov branilac i apelant. Sud je obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenično stanje, te kojim dokazima je vjerovao, a kojima nije. Na osnovu dokaznog postupka koji je sproveden, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi, sud smatra da su se u apelantovim radwama stekla sva obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašawa iz člana 363 stav 2 KZ FBiH. Sud je naveo da očigledno proizilazi da je apelant izvršio krivično djelo koje je spomenuto i to tako što je kao izvršilac radwi koje su se manifestovale u udaranju oštećenog, oštećenom Ćazimu Mehagiću nanio laku tjelesnu povredu, a kako je to potvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka dr Miroslava Rakočevića, specijaliste sudske med i cine i patologije. 10. Protiv presude koja je navedena apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine djelimično uvažio i preinačio Presudu Opštinskog suda u odluci o izrečenoj kazni tako da je apelant za predmetno krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim primjenom istog zakonskog propisa, te odredbi člana 50 stav 1 tačka b) i člana 51 stav 1 tačka e) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. 11. Iz obrazložewa drugostepene presude proizilazi da je drugostepeni sud razmatrao apelantove žalbene navode u odnosu na povredu njegovog prava na odbranu koji su se odnosili na to da je prvostepeni sud na pretresu koje je održano 17. juna 2005. godine odbio predlog odbrane da se odloži pretres s 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 ciljem da se pripreme završne riječi stranaka. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima iz raspravnog zapisnika, proizilazi da je prvostepeni sud nakon dokaznog postupka koji je proveden nastavio glavni pretres iznošenjem završnih riječi stranaka, te da tom prilikom nije bilo predloga odbrane da se odloži glavni pretres kako bi odbrana mogla da se pripremi na iznošenje završnih riječi. Stoga je drugostepeni sud utvrdio da je apelantov prigovor o suštinskoj povredi odredbi krivičnog postupka koju je učinio prvostepeni sud proizvoljan i neosnovan. 12. U pogledu razmatrawa apelantovih žalbenih prigovora u odnosu na činjenično stanje koje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu kako je predviđeno odredbom člana 296 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKP FBiH), te da je pri tome cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i sa apelantovom odbranom. Shodno mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je dao valjane razloge zašto nije prihvatio apelantovu odbranu, te iskaze svjedoka Ismeta i Đule Mušić na okolnost da je oštećeni prvi napao apelanta i udario ga mobitelom u predio glave. Drugostepeni sud je naveo da je tokom dokaznog postupka prvostepeni sud na nesporan način utvrdio da je i apelant u kritičnom događaju zadobio određene povrede, ali da ga to ne oslobađa krivične odgovornosti. 13. Dalje, shodno mišljenju drugostepen og suda, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kad je apelanta proglasio krivim za krivično djelo nasilničkog ponašawa iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ FBiH. Shodno mišljenju drugostepenog suda, u apelantovim radwama su se, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi suštinski elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, jer je apelant bez ikakvog povoda na javnom mjestu napao oštećenog Ćazima Mehagića dok je na parkingu pored svog vozila razgovarao mobitelom, da je tom prilikom pokazao naročitu upornost i drskost kad je sustigao oštećenog koji je bježao ispred njega i zvao u pomoć, te ga oborio na zemqu, nastavljajući da ga udara šakama u predio tijela. 14. Drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud apelantu prestrogo odmjerio kaznu, te da nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Stoga je u tom dijelu apelantova žalba djelimično uvažena i utvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca u svemu odgovara težini krivičnog djela koje je počinjeno, njegovoj društvenoj opasnosti i apelantovoj krivičnoj odgovornosti kao izvršioca, te da je ona dovoqna, ali i neophodna da bi se postigla svrha kažwavawa u vidu generalne i specijalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da mu je presudama koje su osporene povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na činjenično stanje koje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se u obrazloženju presude Opštinskog suda ne daje logičko obrazloženje zašto sud ne vjeruje iskazima svjedoka Ismeta i Đule Mušić, koji su pred sudom položili zakletvu i za koje je nesporno da su bili na licu mjesta. Navodi da su spomenuti svjedoci bili svjedoci početka fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog, te da je shodno wihovim iskazima nesporno da je fizički sukob započeo oštećeni, a ne apelant. Shodno apelantovom mišljenju, za predmetni postupak je odlučna činjenica ko je započeo fizički sukob jer od te činjenice zavisi i pravna kvalifikacija djela, te apelantovo pravo na odbranu od protivpravnog neskrivljenog napada oštećenog s obzirom na to da je neophodna odbrana neotuđivo pravo i sastavni dio čovjekove slobode. Imajući ovo u vidu, apelant smatra da je prvostepeni sud favorizovao Kantonalno tužilaštvo u postupku i dokaze koje je ono predložilo, jer je prihvatio kao istinite jedino wihove dokaze. 16. Dalje, apelant navodi da mu je Opštinski sud odbio predlog da se izvedu dokazi pribavljanjem fotodokumentacije o njegovim ozljedama, navodeći da je to irelevantno za predmetni postupak, mada se u presudi Kantonalnog suda navodi da je izvršen uvid u fotodokumentaciju. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da prvostepeni sud nije u dovoqnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti za apelanta, a nije dao nikakav zakqučak u pogledu otežavajućih okolnosti. Stoga je, shodno apelantovom mišljenju, i Kantonalni sud prihvatio ocjenu prvostepenog suda da apelant pokazuje tendenciju sklonosti agresivnom i nasilničkom ponašanju, iako je krivičnim zakonom precizno regulisano kad se povraćaj smatra otežavajućom okolnosti prilikom odmjeravawa kazne. 17. Smatra da su sudovi u toku postupka bez valjanog razloga odbili da se izvedu dokazi odbrane i tako onemogućili apelanta da izvođenjem dokaza utvrdi činjenice koje su značajne za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti, odnosno postojawa samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i činjenica koje bi iskqučivale protivpravnost, a čime su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti. Takođe, smatra da nije imao pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, te da su sudovi favorizovali dokaze jedne strane u postupku, odnosno dokaze kantonalnog tužioca. b) Odgovor na apelaciju 18. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u predmetnom krivičnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Shodno mišljenju Kantonalnog suda, apelant želi da dokaže da se u konkretnom slučaju radi o neophodnoj odbrani koja je razmjerna napadu i koja iskqučuje postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Predlaže da se apelacija odbije jer postoji djelo koje je apelantu stavljeno na teret. 19. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, te da je uskraćivanje izvođewa dokaza zasnovano na zakonu i obrazloženo u presudi. 20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da su apelantovi navodi neosnovani, te da su Opštinski i Kantonalni sud pravilno cijenili i ocijenili svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i apelantovom odbranom, te da nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije jer je apelant imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom. V. Relevantni propisi 21. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: "Član 362 (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1 ovog člana počini u sastavu grupe qudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana prouzrokovano teško poniženje više lica, ili je neko lice lako tjelesno ozlijeđeno, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 15 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da s jednakom pažwom ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima." VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Presudu koja je osporena apelantov branilac je primio 26. aprila 2006. godine, a apelant 3. maja 2006. godine. Apelacija je podnesena 13. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije. 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 29. Član 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se obezbijede vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca, kog sam izabere, ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kako to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe; e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu." 30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 31. Apelant se žali na činjenično stanje koje je pogrešno utvrđeno i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti, te da je u postupku došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku zbog toga što su sudovi "favorizovali" dokaze optužbe zbog čega nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom. 32. Ustavni sud prije svega naglašava da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, sem u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.), ili ukoliko činjenično stanje koje je utvrđeno ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 33. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud neće da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud neće da se miješa u situaciju kad redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kad su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije da bude opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može da dopusti da u sudnici bude pod uticajem spoljašwih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje zasniva iskqučivo na onom što je izneseno na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za qudska prava je zakqučio da: "Dok nepristrasnost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može da se, shodno članu 6 stav 1 Konvencije, testira na različite načine. U tom smislu može da se napravi razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje da li je sudija ponudio garancije koje su dovoqne da se iskquči svaka legitimna sumwa u tom pogledu" (vidi Evropski sud za qudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). 35. Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud za qudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristrasnosti. Lična nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za qudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristrasnost. 36. Kad je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za qudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora da se odredi da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašawa sudije, bilo dokazovih činjenica koje mogu da dovedu do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može da ima izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da ulivaju javnosti i, najviše od svega, kad su u pitanju krivični postupci, koje moraju da ulivaju samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivawa da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li takav strah može da se smatra objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za qudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). 37. Evropski sud za qudska prava je sasvim jasno dao do znawa da svaki sudija za kog postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristrasan mora da se povuče (vidi Evropski sud za qudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se obezbjeđuje nepristrasnost je, takođe, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju da postoje mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu da postavljaju pitanje nepristrasnosti, vjerovatnije je da će da se nađe kršenje člana 6 Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristrasnosti, onda ono mora da se ispita, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za qudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, st. 43-48). 38. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant sem svojih navoda u vezi sa pristrasnošću redovnih sudova ne dostavlja dokaze iz kojih bi sa sigurnošću moglo da se utvrdi da je sudija prvostepenog suda, odnosno sudije drugostepenog vijeća, bio pristrasan u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristrasnosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterijum, Ustavni sud konstatuje da presude koje su osporene ne ostavljaju dojam o pristrasnosti redovnih sudova. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev da se izuzme sudija prvostepenog suda, kao ni sudije koje su bile u sastavu drugostepenog vijeća, a što u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kog strane u postupku mogu da postavljaju pitanje nepristrasnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nepristrasnosti suda neosnovani. 39. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom postupku povrijeđen princip presumpcije nevinosti, kao elemenat prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da sud mora da pretpostavi nevinost optuženog bez ikakvih predubjeđewa i može da ga osudi samo na osnovu dokaza koji su izneseni tokom suđewa. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivawa iskqučivo na tužilaštvu, te da treba da se primijeni princip in dubio pro reo, dakle da i najmawa sumwa u vezi s dokazom mora da ide u prilog optuženom (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost dokaza koji su provedeni, nego način na koji su ih sudovi ocijenili i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa. Sem toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. 40. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju shodno kojoj član 6 stav 3 d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave svjedoka koji su predloženi ili izvođenje drugih dokaza koji su predloženi bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Takođe, shodno članu 6 stav 3d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za qudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za qudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Opštinski sud u svojoj odluci dao jasno obrazloženje zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka Ismeta i Đule Mušić, te zašto je odbio da se izvedu dokazi pribavljanjem fotodokumantacije o apelantovoj povredi. Ustavni sud ne može da zakquči da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz stava 3 člana 6 Evropske konvencije. 41. Stoga, Ustavni sud ne može da zakquči da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan elemenat pravičnog suđewa, a posebno u krivičnom postupku. Princip koji je naveden podrazumijeva da obje stranke moraju da imaju iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u položaj koji je podređen u odnosu na protivnika. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropski sud za qudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost da izloži svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tom je sud na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao koje dokaze će da izvede i kojim dokazima će da vjeruje, a kojima ne. 42. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. Takođe, ne može da se zakquči da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoqna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da apelant nije imao pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, kao i da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa apsolutne ravnopravnosti strana u postupku, principa presumpcije nevinosti, kao i garancija iz stava 3 člana 6 Evropske konvencije. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1766/06, rješavajući apelaciju Sulejmana Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sulejman Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 13. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1766/06 od 27. juna 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 30. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. jula i 7. septembra 2006. godine. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 19. jula 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 19. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Općinski sud je Presudom broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je istom presudom obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 254,00 KM, te paušala u iznosu od 250,00 KM. 8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka apelanta zastupao branilac po vlastitom izboru, i to Zuhdija Muminović, advokat iz Cazina. S obzirom na to da se apelant izjasnio da nije kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, sud je na osnovu člana 353. stav 1. KZ FBiH zakazao glavni pretres. Na glavnom pretresu apelant je posredstvom svog punomoćnika iznio svoju odbranu s ponuđenim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Sud je proveo dokazni postupak saslušanjem oštećenog kao svjedoka, saslušanjem apelanta, saslušanjem ostalih svjedoka optužbe i odbrane i vještaka, te uvidom u materijalne dokaze optužbe i odbrane. Sud je odbio prijedlog odbrane za pribavljanje od Policijske uprave fotodokumentacije o apelantovim ozljedama, obrazlažući to time da je navedeni dokaz irelevantan sa aspekta predmetnog krivičnog postupka jer se u postupku ne sudi oštećenom zbog nanošenja teških tjelesnih povreda apelantu, te bi izvođenje takvog dokaza samo odugovlačilo postupak, a dokaz ne bi imao nikakvu snagu u smislu utvrđivanja činjenica bitnih za predmetno krivično djelo. 9. Nakon završenog dokaznog postupka završne riječi su dali zastupnik optužbe, apelantov branilac i apelant. Sud je obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenično stanje, te kojim dokazima je vjerovao, a kojima nije. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi, sud smatra da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 363. stav 2. KZ FBiH. Sud je naveo da očigledno proizlazi da je apelant izvršio spomenuto krivično djelo i to tako što je kao izvršilac radnji koje su se manifestirale u udaranju oštećenog, oštećenom Ćazimu Mehagiću nanio laku tjelesnu povredu, a kako je to potvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka dr. Miroslava Rakočevića, specijaliste sudske med i cine i patologije. 10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine djelimično uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda u odluci o izrečenoj kazni tako da je apelant za predmetno krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim primjenom istog zakonskog propisa, te odredaba člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka e) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. 11. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud razmatrao apelantove žalbene navode u odnosu na povredu njegovog prava na odbranu koji su se odnosili na to da je prvostepeni sud na pretresu održanom 17. juna 2005. godine odbio prijedlog odbrane za odlaganje pretresa s ciljem pripremanja završnih riječi stranaka. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima iz raspravnog zapisnika, proizlazi da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka nastavio glavni pretres iznošenjem završnih riječi stranaka, te da tom prilikom nije bilo prijedloga odbrane za odlaganje glavnog pretresa kako bi se odbrana mogla pripremiti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 na iznošenje završnih riječi. Stoga je drugostepeni sud utvrdio da je apelantov prigovor o suštinskoj povredi odredaba krivičnog postupka koju je učinio prvostepeni sud proizvoljan i neosnovan. 12. U pogledu razmatranja apelantovih žalbenih prigovora u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku osnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu kako je predviđeno odredbom člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te da je pri tome cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i sa apelantovom odbranom. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je dao valjane razloge zašto nije prihvatio apelantovu odbranu, te iskaze svjedoka Ismeta i Đule Mušić na okolnost da je oštećeni prvi napao apelanta i udario ga mobitelom u predio glave. Drugostepeni sud je naveo da je tokom dokaznog postupka prvostepeni sud na nesporan način utvrdio da je i apelant u kritičnom događaju zadobio određene povrede, ali da ga to ne oslobađa krivične odgovornosti. 13. Nadalje, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Prema mišljenju drugostepenog suda, u apelantovim radnjama su se, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi suštinski elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, jer je apelant bez ikakvog povoda na javnom mjestu napao oštećenog Ćazima Mehagića dok je na parkingu pored svog vozila razgovarao mobitelom, da je tom prilikom pokazao naročitu upornost i drskost kada je sustigao oštećenog koji je bježao ispred njega i zvao u pomoć, te ga oborio na zemlju, nastavljajući ga udarati šakama u predio tijela. 14. Drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud apelantu prestrogo odmjerio kaznu, te da nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Stoga je u tom dijelu apelantova žalba djelimično uvažena i utvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca u svemu odgovara težini počinjenog krivičnog djela, njegovoj društvenoj opasnosti i apelantovoj krivičnoj odgovornosti kao izvršioca, te da je ona dovoljna, ali i neophodna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu opće i specijalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se u obrazloženju presude Općinskog suda ne daje logičko obrazloženje zašto sud ne vjeruje iskazima svjedoka Ismeta i Đule Mušić, koji su pred sudom položili zakletvu i za koje je nesporno da su bili na licu mjesta. Navodi da su spomenuti svjedoci bili svjedoci početka fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog, te da je prema njihovim iskazima nesporno da je fizički sukob započeo oštećeni, a ne apelant. Prema apelantovom mišljenju, za predmetni postupak je odlučna činjenica ko je započeo fizički sukob jer o toj činjenici ovisi i pravna kvalifikacija djela, te apelantovo pravo na odbranu od protivpravnog neskrivljenog napada oštećenog s obzirom na to da je neophodna odbrana neotuđivo pravo i sastavni dio čovjekove slobode. Imajući ovo u vidu, apelant smatra da je prvostepeni sud favorizirao Kantonalno tužilaštvo u postupku i dokaze koje je ono predložilo, jer je prihvatio kao istinite jedino njihove dokaze. 16. Nadalje, apelant navodi da mu je Općinski sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza pribavljanjem fotodokumentacije o njegovim ozljedama, navodeći da je to irelevantno za predmetni postupak, mada se u presudi Kantonalnog suda navodi da je izvršen uvid u fotodokumentaciju. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti za apelanta, a nije dao nikakav zaključak u pogledu otežavajućih okolnosti. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, i Kantonalni sud prihvatio ocjenu prvostepenog suda da apelant pokazuje tendenciju sklonosti agresivnom i nasilničkom ponašanju, iako je krivičnim zakonom precizno regulirano kada se povrat smatra otežavajućom okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. 17. Smatra da su sudovi u toku postupka bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane i onemogućili apelanta da izvođenjem dokaza utvrdi činjenice koje su značajne za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti, odnosno postojanja samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i činjenica koje bi isključivale protupravnost, a čime su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti. Također, smatra da nije imao pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, te da su sudovi favorizirali dokaze jedne strane u postupku, odnosno dokaze kantonalnog tužioca. b) Odgovor na apelaciju 18. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u predmetnom krivičnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant želi dokazati da se u konkretnom slučaju radi o neophodnoj odbrani koja je razmjerna napadu i koja isključuje postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Predlaže da se apelacija odbije jer postoji djelo koje je apelantu stavljeno na teret. 19. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, te da je uskraćivanje izvođenja dokaza osnovano na zakonu i obrazloženo u presudi. 20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da su apelantovi navodi neosnovani, te da su Općinski i Kantonalni sud pravilno cijenili i ocijenili svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i apelantovom odbranom, te da nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije jer je apelant imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. V. Relevantni propisi 21. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: "Član 362. (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana počini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više lica, ili je neko lice lako tjelesno ozlijeđeno, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase: "Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 15. Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima." VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov branilac je primio 26. aprila 2006. godine, a apelant 3. maja 2006. godine. Apelacija je podnesena 13. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 29. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca, kojeg sam izabere, ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kako to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe; e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu." 30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 31. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti, te da je u postupku došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku zbog toga što su sudovi "favorizirali" dokaze optužbe zbog čega nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom. 32. Ustavni sud prije svega naglašava da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ima zadatak procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 34. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). 35. Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost. 36. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). 37. Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, st. 43-48). 38. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija prvostepenog suda, odnosno sudije drugostepenog vijeća, bio pristran u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da osporene presude ne ostavljaju dojam o pristranosti redovnih sudova. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, kao ni sudija koji su bili u sastavu drugostepenog vijeća, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nepristranosti suda neosnovani. 39. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom postupku povrijeđen princip presumpcije nevinosti, kao el e ment prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih sudovi ocijenili i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. 40. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Nadalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Općinski sud u svojoj odluci dao jasno obrazloženje zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka Ismeta i Đule Mušić, te zašto je odbio izvođenje dokaza pribavljanjem fotodokumantacije o apelantovoj povredi. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije. 41. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan el e ment pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. 42. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da apelant nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, kao i da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa apsolutne ravnopravnosti strana u postupku, principa presumpcije nevinosti, kao i garancija iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa odvjetnik Dušan Marjanović, podnio je 14. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presuda redovitih sudova ili apelaciju riješio po žurnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. lipnja, 4, 9, 11, 14. i 19. srpnja, 20. kolovoza, 26. i 27. rujna, te 9. listopada 2007. godine. Podneskom od 3. studenog 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) zatraženo je 20. lipnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. srpnja, a Okružno tužiteljstvo 17. srpnja 2007. godine. Okružni sud je 23. listopada 2007. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj K-64/05 na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. svibnja 2006. godine, donesenom u kaznenom predmetu protiv apelanta i B.S., apelant je kao vlasnik i odgovorna osoba DOO "Olimpik sport" Bijeljina i postupajući u ime i za račun, a po usmenoj ovlasti kao odgovorna osoba u DOO "Akapulko" Bijeljina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeljina, STR "Tref" Banjaluka, STR "Zenit tref" Banjaluka, STR "Tref pasaž" Banjaluka i STR "Roma" Bijeljina, koje su u tijeku 2003. i 2004. godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u točki jedan izreke presude izbjegao platiti poreze propisane poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, a iznos obveze prelazi 150.000,00 KM, čime je počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. lipnja do 1. kolovoza 2005. godine. Apelant je obvezan na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 2.822,00 KM, te na ime paušala iznos od 500,00 KM. Od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist pribavljena kaznenim djelom. Točkom dva izreke presude optuženi B. S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude kao suizvršitelj počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba u svezi sa okolnostima načina, mjesta i vremena činjenja kaznenog djela izvela dokaze saslušanjem šesnaest svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza (zapisnika o prikupljanju izjave, o pretresu pokretnih stvari, o dragovoljnoj predaji predmeta, o pretresu stana i drugih prostorija, o pretresu automobila, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, službenih zabilješki, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, katastarskoknjižni uložak, izvadak iz kriminalističke evidencije, pregled isporučene robe, analitičke kartice po kontima, kartice poreznih obveznika, fakture, financijske kartice, blagajna poduzeća, izvaci sa žiro računa, blagajnička dokumentacija, izvaci poduzeća, otpremnice...). Obrana je izvela dokaze saslušanjem triju svjedoka, te vještaka financijske struke Milivoja Peće i materijalne dokaze (kaznenu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o kaznenom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužiteljstva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu). Sud je prihvatio tužiteljeve materijalne dokaze u odnosu na apelantove radnje iz kojih je utvrdio da je nepobitno da apelant u razdoblju od 1. siječnja 2003. godine do 15. travnja 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, s namjerom da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, oprečno odredbama čl. 52. i 53. a u svezi sa člankom 23. stavak 1. točka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovito i sigurno odvijanje željezničkog prometa, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće tako što je formirao paralelno knjigovodstvo (svesci, dnevnik blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikacija naloga za otpremu unesena u računare i izvanknjigovodstveni popis obilježen na formatima od sveska i papirićima) uz napomenu da izvanknjigovodstveni popis nije bio dostupan kontrolnim tijelima. Putem izvanknjigovodstvenog popisa apelant je prikazao stvaran promet ostvaren prodajom raznim poduzećima i prodavaonicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, što nije iskazao u službenim poslovnim knjigama, tako da je na navedeni način, ne prijavljujući nadležnom poreznom tijelu ostvareni prihod i ne obračunavajući plaćanje poreza na promet, oštetio proračun RS za iznos od 735.914,24 KM. U ocjeni dokaza sud se posebice osvrnuo na izjavu svjedokinje S.A. koja je u cijelosti potvrdila način vođenja izvanknjigovodstvenog popisa, kao i činjenicu tko je naložio da se vodi taj popis, te je sud, imajući u vidu kaznenu prijavu koju je protiv svjedokinje podnio apelant, kao i prijavu koju je ona podnijela protiv njega, naveo da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivana. Sud je, dalje, naveo da je Okružno tužiteljstvo u suradnji sa SJS Bijeljina, na temelju naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju poduzeća i radnji čiji je vlasnik apelant, koja je bila pohranjena u računarima koji su oduzeti od apelanta, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Tom prigodom je dokumentacija iz računara u nazočnosti stručne osobe tiskana, kako je i naloženo u naredbi za pretres, te je predana Okružnom tužiteljstvu, a takvo postupanje je sukladno članku 134. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Da je apelant na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 način naveden u izreci presude izvršio navedeno kazneno djelo, sud je zaključio i iz ostalih provedenih dokaza: nalaza i mišljenja vještaka koji su potvrđeni uvidom u fakture i otpremnice, kao i drugu privremeno oduzetu financijsku i blagajničku dokumentaciju navedenih DOO, te četiri računara sa kućištem poduzeća "Olimpik sport", koje je ocijenio u svezi sa iskazom svjedokinje S.A. Ovakav zaključak su potvrdili iskazi još četiri svjedoka, djelomično i iskaz svjedoka S.K., a iskaze trojice svjedoka, budući da su na glavnom pretresu izmijenili svoje izjave ranije dane u CJS, sud nije prihvatio realnim, te je zaključio da su usmjereni na umanjenje apelantove kaznene odgovornosti, budući da su navedene osobe uposlene kod apelanta. Sud je, dalje, naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da je vodilo lažne pazare pravdajući to apelantovim zahtjevom, a s namjerom da stranim dobavljačima prikaže veći promet. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Laze Đurđevića, prema kojem obračunati porez na manje prikazani promet iznosi 735.914,24 KM. Svoj nalaz vještak je pojasnio i na glavnom pretresu, smatrajući da je nalaz dan stručno i objektivno i sukladno pravilima struke, te da je utemeljen na materijalnim dokazima. Za prihvaćanje ovog nalaza sud je u obrazloženju presude dao vrlo iscrpno obrazloženje, smatrajući da ovaj dokaz doveden u svezu sa materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka nedvojbeno potvrđuje da je apelant počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa i da je imao namjeru izbjeći djelomično plaćanje poreza tijekom više godina, te da je apelant kao ravnatelj i odgovorna osoba dao lažne podatke o činjenicama koje utječu na utvrđivanje poreza. Sud je, konačno, zaključio da je iz provedenih dokaza izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio navedeno kazneno djelo sa izravnim predumišljajem. 8. Dalje je navedeno da sud nije mogao prihvatiti navode obrane da su dokazi koji su tiskani iz oduzetih računara, na temelju naredbe Osnovnog suda u Bijeljini, nezakonito pribavljeni, budući da su od apelanta oduzeta četiri računara koja su se nalazila u uredu, da su računari predani Tužiteljstvu, da su deponirani u SJS Bijeljina, da su sve vrijeme bili pod nadzorom Tužiteljstva, te da su 27. svibnja 2005. godine u nazočnosti apelantovog branitelja otvoreni računari i da se ušlo u zaštićeni sustav uz pomoć stručne osobe i da te osobe nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi dovedeni u svezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. Sud nije prihvatio ni navode obrane u svezi sa kredibilitetom svjedoka S.A. i N.A pri čemu je u obrazloženju presude za takav svoj zaključak dao detaljno obrazloženje, kao i razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka obrane Milivoja Peće, navodeći da je dan samo na temelju relevantne dokumentacije i da je oprečan nalazu vještaka Laze Đurđevića. Prigodom odmjeravanja kazne apelantu sud je naveo da je kao olakotne okolnosti ocijenio njegove osobne i obiteljske prilike i da do sada nije kazneno odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obveza glede stečene protupravne koristi. 9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine je odbijen kao neutemeljen priziv Okružnog tužiteljstva, a djelomično uvažen priziv apelantovih branitelja i prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu za kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. lipnja do 1. kolovoza 2005. godine. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da u prvostupanjskoj presudi nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) na koje je ukazivao apelantov priziv. U svezi sa navodima priziva da sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje kaznenog djela, te da je trebao primijeniti načelo in dubio pro reo, sud je naveo da je prvostupanjski sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na temelju njih formirao svoj zaključak o elementima bića kaznenog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Sud je zaključio da je pravilno stajalište priziva u svezi sa uporabom neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da uporaba neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom. Dalje je navedeno da je obrana imala mogućnost aktivno sudjelovati tijekom cijelog postupka, da se iskaz svjedoka P.B., oprečno tvrdnjama priziva, ubraja u pravno valjane dokaze za što je Vrhovni sud naveo razloge, kao i za primjedbe u svezi sa saslušanjem svjedokinje S.A. Sud je obrazložio zašto nisu utemeljeni navodi priziva u svezi sa postupkom sa privremeno oduzetim računarima, njihovim čuvanjem i otvaranjem, zaključivši da u konkretnom slučaju nije postupano oprečno propisima iz članka 127. st. 3. i 4. i članka 129. stavak 1. ZKP, te da se ne radi o predmetima iz članka 132. stavak 2. ZKP na koje se primjenjuju odredbe o otvaranju iz članka 135. tog zakona. Dalje je navedeno da izreka prvostupanjske presude sadrži sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera o kojim ovisi postojanje kaznenog djela i primjena ostalih odredaba kaznenog zakonodavstva, te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe. U svezi sa činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostupanjskoj presudi Vrhovni sud je naveo da bitno pitanje predstavlja vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., koja je vodila knjigovodstvo kod apelanta, kao i njezinog iskaza koji je dala u SJS Bijeljina na temelju kojeg se pouzdano može prihvatiti zaključak suda o apelantovom načinu poslovanja. To je potvrđeno i iskazima svjedoka na koje se sud poziva i nalazom vještaka Laze Đurđevića, te je navedeno da je apelant imao ovlast zastupati DOO "Olimpik sport", budući da ima svojstvo odgovorne osobe, a radnje koje je poduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" su sukladne izjavi svjedokinje da je imao usmenu ovlast B. S., te činjenica da su STR navedene u izreci prvostupanjske presude, nakon što su prestale raditi, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog poduzeća u potpunosti razjašnjavaju apelantovu ulogu u poslovanju STR. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao je li promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, ako se podaci da je promet izvršen prihvate točnim, te je sud konstatirao da ni nalaz vještaka Milivoja Paće u bitnom nije oprečan ovom nalazu. Imajući u vidu činjenicu da iznos koji je nastao neplaćenjem poreza nije ni unesen u prihod poduzeća, te da je taj iznos apelant sukcesivno preuzimao od svjedokinje S.A., potpisujući joj internu priznanicu umjesto da svjedokinja taj novac preda na račun poduzeća, sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obveze izravno prisvojio apelant. Konačno, navedeno je da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, smatrajući da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Međutim, sud je našao da je kazna izrečena prvostupanjskom presudom prestrogo odmjerena, pa je, navodeći da okolnost da apelant nije platio ni dio svojih obveza prije okončanja kaznenog postupka ne može imati takav utjecaj na odmjeravanje kazne, budući da su olakotne okolnosti dominantnije, apelantu izrekao kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci smatrajući da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Dalje je navedeno, budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio, da je prvostupanjski sud pravilno na temelju relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi. IV. Apelacija c) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske kovencije. Apelant navodi da "pravično suđenje podrazumijeva načelo istine sadržano u članku 14. ZKP", te ukazuje na odredbe članka 287. stavak 2. i članka 296. stavak 7. ZKPRS, smatra "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", te navodi da je "u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati i načelo in dubio pro reo sadržano kako u Europskoj konvenciji, tako i u članku 3. ZKPRS". U daljem tekstu apelacije (29. strana) apelant se bavi analizom presude i dokaza provedenih u tijeku postupka, navodi da nije mogao biti odgovoran za rad DOO "Akapulko" i STR i da nitko od svjedoka nije potvrdio da postoje dvojne cijene. Apelant, dalje, analizira iskaz svjedokinje S.A. i nalaz i mišljenje vještaka Đurđevića, navodi da su jedini temelj osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A., ističe da Tužiteljstvo nije dokazalo da je navedeni promet stvarno ostvaren, te da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje što ga je dovelo do pogrešnog zaključka o apelantovoj odgovornosti, koji se pita "u kojoj mjeri postoji pravo sudova na slobodnu ocjenu dokaza, a da površnost ili pak zlouporaba slobodne ocjene dokaza ne dovede do kršenja temeljnog prava na pravično suđenje i načela in dubio pro reo". Dalje se navodi da je obveza Tužiteljstva dokazati iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem kaznenog djela što, prema apelantovom mišljenju, bez obzira na zaključak redovitih sudova, u njegovom slučaju nije dokazano. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, sam odluči o meritumu i oslobodi apelanta, te da "istodobno svojom odlukom uspostavi pravne standarde i mehanizme zaštite prava na pravično suđenje, a alternativno da presude redovitih sudova poništi i vrati ih na ponovni postupak". b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno pobijanim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi u svezi sa povredom odredaba kaznenog postupka bili predmet ocjene u prizivnom postupku, te da je navedeno da Vrhovni sud nije našao da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostupanjskoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se kao takva odbije. 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima danim u prvostupanjskoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u prizivnom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. Obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neutemeljena. 13. Okružno tužiteljstvo smatra da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da sud u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na temelju izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je dana i ocjena proturječnih dokaza i da je obrana aktivno sudjelovala u tijeku cijelog postupka. Stoga, Tužiteljstvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 14. U Kaznenom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: "Članak 287. Utaja poreza i doprinosa (1) Tko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili mirovnog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svojem stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obveza, a iznos obveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Tko počini kazneno djelo iz stavka 1. ovog članka, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina." U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: "Članak 3. (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježje kaznenog djela ili o kojim ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 14. Načelo istine Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 286. Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Članak 287. Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 296. Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša izravno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio prigodom rješavanja pravnih pitanja, a naročito prigodom utvrđivanja postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i prigodom primjenjivanja određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo..." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. ožujka 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 29. svibnja 2007. godine a apelacija je podnesena 14. lipnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže." 20. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom postupku protiv apelanta koji je okončan pobijanim presudama, kojima je apelant proglašen krivim za kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. a u svezi sa stavkom 1. KZRS - posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, rezultat predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije, budući da apelant smatra da je izostala pravilna ocjena dokaza od redovitih sudova, kao i argumentacija zaključaka glede ocjene tih dokaza. 21. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u, navodno, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovitih sudova, Ustavni sud podsjeća na svoje stajalište da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 22. U kontekstu navedenog, budući da su redoviti sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prigodom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, smatrajući da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio predmetno kazneno djelo. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je prvostupanjski sud za svaki dokaz kojem je poklonio vjeru, kao i onaj kojem nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostupanjski sud zlouporabio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također je evidentno da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto su neutemeljeni apelantovi prigovori u svezi sa navodno nezakonito pribavljenim dokazima (privremeno oduzeti računari, njihovo čuvanje i otvaranje), kao i apelantove tvrdnje da su jedini temelj osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A. i nalaz vještaka, te tvrdnje da nije dokazan iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem kaznenog djela, smatrajući da prvostupanjski sud nije presudu utemeljio isključivo na ovim dokazima. Naime, sud je naveo da vještak Lazo Đurđević nije ocjenjivao je li promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza od 735.914,24 KM koji nije obračunat i uplaćen a sud je, dakle, na temelju ostalih provedenih dokaza, prvenstveno materijalnih, utvrdio da je promet stvarno i izvršen. U takvom postupanju redovitih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, budući da su redoviti sudovi razmotrili i apelantovu obranu i ocijenili je u svezi sa ostalim provedenim dokazima, te dali razloge zašto apelantova obrana i dokazi na kojima se ona temelji nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. Stoga se apelantovi navodi u svezi sa proizvoljnom primjenom prava preko navodne povrede čl. 14. i 287. stavak 2. i članka 296. stavak 7. ZKPRS u cijelosti pokazuju neutemeljenim. 23. Ustavni sud podsjeća da je člankom 15. ZKPRS propisano da pravo suda, tužitelja, drugih tijela koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na temelju ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, kako onih koji su teretili apelanta, tako i onih koji su mu išli u prilog, utvrdio da se u apelantovim radnjama nalaze sva obilježja kaznenog djela utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Ovo naročito imajući u vidu da je prvostupanjski sud s ciljem utvrđivanja pravog činjeničnog stanja izveo mnogobrojne dokaze (koji su detaljno pobrojani na više od dvije stranice prvostupanjske presude) koje je, oprečno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prigodom donošenja pobijane odluke. Navedena činjenica se mora dovesti u svezu sa zakonskim ovlastima redovitih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da redoviti sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Stoga su apelantovi navodi o "zlouporabi slobodne ocjene dokaza" u situaciji kada su redoviti sudovi, nakon opsežnog dokaznog postupka, donijeli presude u kojim su navedeni svi potrebni razlozi i dana detaljna obrazloženja neutemeljeni. 24. Dalje, u svezi s apelantovim navodima da on nije vlasnik poduzeća DOO 'Akapulko', Ustavni sud podsjeća da su redoviti sudovi utvrdili da je, između ostalog, "apelant postupajući u ime i za račun a po usmenoj ovlasti kao odgovorna osoba u DOO 'Akapulko' Bijeljina" učinio navedeno kazneno djelo. Ovaj zaključak redovitih sudova proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, optužnicom Okružnog tužiteljstva stavljeno je na teret apelantu i njegovom bratu B. S. da su zajedno, prema prethodnom dogovoru, kao vlasnici poduzeća i STR, navedenih u izreci prvostupanjske presude, na način naveden u izreci presude kao suizvršitelji počinili kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. a u svezi sa člankom 23. KZRS. Međutim, po provedenom dokaznom postupku sud je apelantovog brata oslobodio optužbe, budući da su svi saslušani svjedoci optužbe i obrane potvrdili da se apelantov brat B. S. koncem 2003. godine sa obitelji preselio u Beograd a da je sve poslove za ime i račun DOO "Akapulko" Bijeljina obnašao apelant (iako u službenim dokumentima nije izvršena promjena odgovorne osobe), što je potvrdio i apelantov brat B.S. (str. 12. prvostupanjske presude), koji je saslušan kao svjedok obrane. Stoga, u konkretnom slučaju ne postoji povreda identiteta optužbe, niti u subjektivnom niti u objektivnom pogledu, budući da je nepobitno da je apelantu optužnicom Okružnog tužiteljstva stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. a u svezi sa člankom 23. KZRS za koje je nakon provedenog postupka apelant i osuđen. 25. Dalje, točno je da sud nije prihvatio iskaze trojice svjedoka optužbe dane na glavnom pretresu, budući da su izmijenili svoje iskaze dane u SJS Bijeljina, a svi su uposleni kod apelanta (str. 9. presude), a da je prihvatio iskaz svjedokinje S.A. koja je ranije bila uposlena kod apelanta. Međutim, sud je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge za takve zaključke (str. 7. i str. 11. i 12. presude) i iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su redoviti sudovi zaključak da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utemeljili ne samo na iskazu svjedokinje S.A. već na nizu materijalnih dokaza, nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, iskazima dvadesetak svjedoka, između ostalog i svjedoka obrane, a ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. 26. Ustavni sud, također, konstatira da je prvostupanjski sud dao detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka optužbe Đurđevića (str. 9. i 10. presude), konstatirajući da na taj nalaz nije bilo primjedaba, odnosno zašto nije prihvatio nalaz vještaka obrane Milivoja Peće (str. 12. presude). Obzirom da se vještak obrane bavio samo relevantnom dokumentacijom (službenom), a vještak optužbe, osim sliužbene dokumentacije, i sporednim popisom, Ustavni sud smatra da ne postoji proturječnost prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u ocjeni ovih dokaza. 27. Dalje, budući da se značajan dio apelantovih navoda odnosi na kredibilitet svjedokinje S.A., koja je vodila knjigovodstvo za navedene pravne osobe, Ustavni sud podsjeća da je iskaz svjedokinje ocijenjen u svezi sa drugim materijalnim dokazima. Stoga, okolnost da je svjedokinja vodila dvojno knjigovodstvo za apelanta, sa čime su bili upoznati redoviti sudovi, kao i s time da je apelant protiv svjedokinje, kao i ona protiv njega, podnio kaznenu prijavu, u situaciji kada postoje drugi materijalni dokazi koji potvrđuju da je apelant počinio navedeno kazneno djelo, ne dovodi u pitanje valjanost iskaza saslušane svjedokinje. Ovo tim prije što iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je dvostruko knjigovodstvo vođeno i putem računara kojim su bile zadužene druge osobe u čiju dokumentaciju je izvršen uvid u nazočnosti stručne osobe i koja je tiskana, o čemu je sačinjena službena zabilješka, te da je šest svjedoka svojim iskazima potvrdilo da je na papirićima vodilo lažne pazare, što im je apelant obrazložio kao potrebu da stranim dobavljačima robe prikaže veći promet. 28. Konačno, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju pred redovitim sudovima dana razumna mogućnost i optužbi i obrani da iznesu dokaznu građu, da je, dakle, pred prvostupanjskim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno financijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih osoba, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se temelje presude koje se pobijaju apelacijom, da je apelant tijekom cijelog postupka tretiran kao jednakopravna stranka, da mu je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, potom, apelant je tijekom postupka imao branitelja (apelanta su zastupala dva odvjetnika), mogao jeuložiti priziv, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u svezi sa apelantovom obranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da je načelo kontradiktornosti postojalo u svim fazama kaznenog postupka, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Okružno tužiteljstvo, odnosno da je sud narušio načelo nepristranosti. 29. Imajući u vidu navedeno, a budući da su redoviti sudovi, u smislu članka 296. stavak 7. u svezi sa člankom 15. ZKP, dostatno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prigodom vođenja ovog postupka, pa Ustavni sud zaključuje da pobijane presude bitno ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da su donesene sukladno relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. 30. Apelant, također, navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članKom 6. stavak 2. Europske konvencije, prema kojem se svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivnja na temelju zakona. Prema praksi Europskog suda, članak 6. stavak 2. Europske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebao polaziti od preduvjerenja da je optuženi izvršio predmetno kazneno djelo, da je teret dokazivanja na optužbi, te da postoji kršenje ovog načela ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na obranu (vidi, Europski sud, Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. veljače 1996. godine). U svezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelantova obrana predložila da se izvedu dokazi saslušanjem triju svjedoka, te vještaka financijske struke Milivoja Peće, kao i materijalne dokaze (kaznenu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o kaznenom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužiteljstva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu), a da je sve ostale dokaze, za koje je u prethodnim točkama odluke konstatirano da se radi o veoma opsežnom dokaznom materijalu (vidi točku 7. odluke), izvelo Tužiteljstvo. 31. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama već naveo da su redoviti sudovi na temelju izvedenih dokaza, pri čemu su prihvatili samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene, utvrdili da je nepobitno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostupanjske presude izvršio kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz članka 287. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZRS, za što su dali detaljna obrazloženja koja ni u jednom segmentu ne djeluju proizvoljno, a budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji potvrđuju da je povreda ovog prava u konkretnom slučaju moguća, i apelantovi navodi o kršenju načela in dubio pro reo pokazuju se proizvoljnim, te Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava da se smatra nevinim iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije u cijelosti neutemeljeni. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u situaciji kada su pobijane presude donesene sukladno ovlasti suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i da na temelju takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeqini broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. D. S. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bijeqine, kog zastupa advokat Dušan Marjanović, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kom bi Ustavni sud odložio izvršenje presuda redovnih sudova ili apelaciju riješio po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. avgusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači predlog za određivanje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj K-64/05 na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta i B.S., apelant je kao sopstvenik i odgovorno lice DOO "Olimpik sport" Bijeqina i postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlašćenju kao odgovorno lice u DOO "Akapulko" Bijeqina, te STR "Top sport" Prijedor, STR " City sport" Bijeqina, STR "Tref" Bawa Luka, STR "Zenit tref" Bawa Luka, STR "Tref pasaž" Bawa Luka i STR " Roma " Bijeqina, koje su u toku 2003. i 2004. godine preregistrovane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeqina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao da plati poreze propisane poreskim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, a iznos obaveze prelazi 150.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. juna do 1. avgusta 2005. godine. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 2.822,00 KM, te na ime paušala iznos od 500,00 KM. Od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude optuženi B. S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude kao saizvršilac počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba u vezi sa okolnostima načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem šesnaest svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza (zapisnika o prikupljanju izjave, o pretresu pokretnih stvari, o dobrovoqnoj predaji predmeta, o pretresu stana i drugih prostorija, o pretresu automobila, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zvaničnih zabilješki, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, katastarskokwižni uložak, izvod iz kriminalističke evidencije, pregled isporučene robe, analitičke kartice po kontima, kartice poreskih obveznika, fakture, finansijske kartice, blagajna preduzeća, izvodi sa žiro-računa, blagajnička dokumentacija, izvodi preduzeća, otpremnice...). Odbrana je izvela dokaze saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcionom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreskim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu). Sud je prihvatio tužiočeve materijalne dokaze u odnosu na apelantove radnje iz kojih je utvrdio da je nesporno da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, s namjerom da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreskim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52 i 53 a u vezi sa članom 23 stav 1 tačka 8 Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4 i 5 Zakona o obezbjeđenju sredstava za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavqivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće tako što je formirao paralelno kwigovodstvo (sveske, dnevnik blagajne, tabele sadržane u kompjuterima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikacija naloga za otpremu unesena u kompjutere i vankwigovodstvena evidencija obilježena na formatima od sveske i papirićima) uz napomenu da vankwigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Putem vankwigovodstvene evidencije apelant je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 prikazao stvaran promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, što nije iskazao u zvaničnim poslovnim kwigama, tako da je na navedeni način, ne prijavqujući nadležnom poreskom organu ostvareni prihod i ne obračunavajući plaćanje poreza na promet, oštetio buxet RS za iznos od 735.914,24 KM. U ocjeni dokaza sud se posebno osvrnuo na izjavu svjedoka S.A. koja je u cijelosti potvrdila način vođewa vankwigovodstvene evidencije, kao i činjenicu ko je naložio da se vodi ta evidencija, te je sud, imajući u vidu krivičnu prijavu koju je protiv svjedoka podnio apelant, kao i prijavu koju je ona podnijela protiv njega, naveo da je na ovog svjedoka vršen pritisak i da je zastrašivan. Sud je, dalje, naveo da je Okružno tužilaštvo u saradwi sa SJB Bijeqina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i radwi čiji je sopstvenik apelant, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta, o čemu je sačinjena zvanična zabilješka. Tom prilikom je dokumentacija iz kompjutera u prisustvu stručnog lica odštampana, kako je i naloženo u naredbi za pretres, te je predata Okružnom tužilaštvu, a takvo postupanje je u skladu sa članom 134 Zakona o krivičnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP). Da je apelant na način naveden u izreci presude izvršio navedeno krivično djelo, sud je zakqučio i iz ostalih sprovedenih dokaza: nalaza i mišljewa vještaka koji su potvrđeni uvidom u fakture i otpremnice, kao i drugu privremeno oduzetu finansijsku i blagajničku dokumentaciju navedenih DOO, te četiri kompjutera sa kućištem preduzeća "Olimpik sport", koje je ocijenio u vezi sa iskazom svjedoka S.A. Ovakav zakqučak su potvrdili iskazi još četiri svjedoka, djelimično i iskaz svjedoka S.K., a iskaze trojice svjedoka, budući da su na glavnom pretresu izmijenili svoje izjave ranije date u CJB, sud nije prihvatio kao realne, te je zakqučio da su usmjereni na umanjenje apelantove krivične odgovornosti, budući da su navedena lica zaposlena kod apelanta. Sud je, dalje, naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da je vodilo lažne pazare pravdajući to apelantovim zahtjevom, a s namjerom da stranim dobavljačima prikaže veći promet. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Laze Đurđevića, shodno kom obračunati porez na manje prikazani promet iznosi 735.914,24 KM. Svoj nalaz vještak je pojasnio i na glavnom pretresu, smatrajući da je nalaz dat stručno i objektivno i u skladu sa pravilima struke, te da je zasnovan na materijalnim dokazima. Za prihvatanje ovog nalaza sud je u obrazloženju presude dao vrlo iscrpno obrazloženje, smatrajući da ovaj dokaz doveden u vezu sa materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka nesumwivo potvrđuje da je apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa i da je imao namjeru da izbjegne djelimično plaćanje poreza tokom više godina, te da je apelant kao direktor i odgovorno lice dao lažne podatke o činjenicama koje utiču na utvrđivanje poreza. Sud je, konačno, zakqučio da je iz sprovedenih dokaza van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo sa direktnim umišljajem. 8. Dalje je navedeno da sud nije mogao da prihvati navode odbrane da su dokazi koji su odštampani iz oduzetih kompjutera, na osnovu naredbe Osnovnog suda u Bijeqini, nezakonito pribavljeni, budući da su od apelanta oduzeta četiri kompjutera koja su se nalazila u kancelariji, da su kompjuteri predati Tužilaštvu, da su deponovani u SJB Bijeqina, da su sve vrijeme bili pod nadzorom Tužilaštva, te da su 27. maja 2005. godine u prisustvu apelantovog branioca otvoreni kompjuteri i da se ušlo u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica i da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. Sud nije prihvatio ni navode odbrane u vezi sa kredibilitetom svjedoka S.A. i N.A pri čemu je u obrazloženju presude za takav svoj zakqučak dao detaqno obrazloženje, kao i razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, navodeći da je dat samo na osnovu relevantne dokumentacije i da je suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića. Prilikom odmjeravawa kazne apelantu sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošewa presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi. 9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena žalba apelantovih branilaca i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. avgusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu nađene bitne povrede odredbi krivičnog postupka i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa navodima žalbe da sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu wih formirao svoj zakqučak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Sud je zakqučio da je pravilno stanovište žalbe u vezi sa korišćenjem neodgovarajućeg termina za definisanje promjena u statusu STR, ali da korišćenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumqivom. Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdwama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze za šta je Vrhovni sud naveo razloge, kao i za primjedbe u vezi sa saslušanjem svjedoka S.A. Sud je obrazložio zašto nisu osnovani navodi žalbe u vezi sa postupkom sa privremeno oduzetim kompjuterima, wihovim čuvanjem i otvaranjem, zakqučivši da u konkretnom slučaju nije postupano suprotno propisima iz člana 127 st. 3 i 4 i člana 129 stav 1 ZKP, te da se ne radi o predmetima iz člana 132 stav 2 ZKP na koje se primjenjuju odredbe o otvaranju iz člana 135 tog zakona. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjewivanje ostalih odredbi krivičnog zakonodavstva, te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe. U vezi sa činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostepenoj presudi Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog kwigovodstva koje je predao svjedok S.A., koja je vodila kwigovodstvo kod apelanta, kao i njenog iskaza koji je dala u SJB Bijeqina na osnovu kog se pouzdano može da prihvati zakqučak suda o apelantovom načinu poslovawa. To je potvrđeno i iskazima svjedoka na koje se sud poziva i nalazom vještaka Laze Đurđevića, te je navedeno da je apelant imao ovlašćenje da zastupa DOO "Olimpik sport", budući da ima svojstvo odgovornog lica, a radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" su u skladu sa izjavom svjedoka da je imao usmeno ovlašćenje B. S., te činjenica da su STR navedene u izreci prvostepene presude, nakon što su prestale da rade, registrovane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašwavaju apelantovu ulogu u poslovanju STR. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatovao da vještak nije ocjewivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, ako se podaci da je promet izvršen prihvate kao tačni, te je sud konstatovao da ni nalaz vještaka Milivoja Paće u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Imajući u vidu činjenicu da iznos koji je nastao neplaćenjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća, te da je taj iznos apelant sukcesivno preuzimao od svjedoka S.A., potpisujući joj internu priznanicu umjesto da svjedok taj novac preda na račun preduzeća, sud je zakqučio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem poreske obaveze direktno prisvojio apelant. Konačno, navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, smatrajući da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Međutim, sud je našao da je kazna izrečena prvostepenom presudom prestrogo odmjerena, pa je, navodeći da okolnost da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončawa krivičnog postupka ne može da ima takav uticaj na odmjeravanje kazne, budući da su olakšavajuće okolnosti dominantnije, apelantu izrekao kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci smatrajući da će se tom kaznom ostvariti svrha kažwavawa. Dalje je navedeno, budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio, da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredbi donio odluku o oduzimanju imovinske koristi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske kovencije. Apelant navodi da "pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14 ZKP", te ukazuje na odredbe člana 287 stav 2 i člana 296 stav 7 ZKPRS, smatra "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporiše pravo na ocjenu dokaza", te navodi da je "u momentu donošewa odluke sud dužan da uvažava i princip in dubio pro reo sadržan kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3 ZKPRS". U daljem tekstu apelacije (29. strana) apelant se bavi analizom presude i dokaza sprovedenih u toku postupka, navodi da nije mogao biti odgovoran za rad DOO "Akapulko" i STR i da niko od svjedoka nije potvrdio da postoje dvojne cijene. Apelant, dalje, analizira iskaz svjedoka S.A. i nalaz i mišljenje vještaka Đurđevića, navodi da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinio svjedok S.A., ističe da Tužilaštvo nije dokazalo da je navedeni promet stvarno ostvaren, te da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje što ga je dovelo do pogrešnog zakqučka o apelantovoj odgovornosti, koji se pita "u kojoj mjeri postoji pravo sudova na slobodnu ocjenu dokaza, a da površnost ili pak zloupotreba slobodne ocjene dokaza ne dovede do kršewa osnovnog prava na pravično suđenje i principa in dubio pro reo ". Dalje se navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela što, shodno apelantovom mišljenju, bez obzira na zakqučak redovnih sudova, u njegovom slučaju nije dokazano. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, sam odluči o meritumu i oslobodi apelanta, te da "istovremeno svojom odlukom uspostavi pravne standarde i mehanizme zaštite prava na pravično suđenje, a alternativno da presude redovnih sudova poništi i vrati ih na ponovni postupak". b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stawa koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi u vezi sa povredom odredbi krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da je navedeno da Vrhovni sud nije našao da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije. 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza i da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 14. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: "Član 287 Utaja poreza i doprinosa (1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreskim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinos a zdravstvenog ili penzionog osigurawa propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Ko počini krivično djelo iz stava 1 ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od tri do petnaest godina." U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: "Član 3 (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 14 Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno da utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 286 Vezanost presude za optužbu (1) Presuda može da se odnosi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Član 287 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno da ocijeni svaki dokaz pojedinačno i da u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 296 Sadržina presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine predloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo..." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 20. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 a u vezi sa stavom 1 KZRS - posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, budući da apelant smatra da je izostala pravilna ocjena dokaza od redovnih sudova, kao i argumentacija zakqučaka povodom ocjene tih dokaza. 21. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u, navodno, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na svoje stanovište da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 22. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoqno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođewa ovog postupka. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud detaqno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli da utiču na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, smatrajući da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud za svaki dokaz kom je poklonio vjeru, kao i onaj kom nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerqivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Takođe je evidentno da je Vrhovni sud detaqno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa navodno nezakonito pribavljenim dokazima (privremeno oduzeti kompjuteri, wihovo čuvanje i otvaranje), kao i apelantove tvrdnje da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinio svjedok S.A. i nalaz vještaka, te tvrdnje da nije dokazan iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, smatrajući da prvostepeni sud nije presudu zasnovao iskqučivo na ovim dokazima. Naime, sud je naveo da vještak Lazo Đurđević nije ocjewivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza od 735.914,24 KM koji nije obračunat i uplaćen a sud je, dakle, na osnovu ostalih sprovedenih dokaza, prvenstveno materijalnih, utvrdio da je promet stvarno i izvršen. U takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoqnost, budući da su redovni sudovi razmotrili i apelantovu odbranu i ocijenili je u vezi sa ostalim sprovedenim dokazima, te dali razloge zašto apelantova odbrana i dokazi na kojima se ona zasniva nisu mogli da utiču na donošenje drugačije odluke. Stoga se apelantovi navodi u vezi sa proizvoqnom primjenom prava preko navodne povrede čl. 14 i 287 stav 2 i člana 296 stav 7 ZKPRS u cijelosti pokazuju neosnovanim. 23. Ustavni sud podsjeća da je članom 15 ZKPRS propisano da pravo suda, tužioca, drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih sprovedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kako onih koji su teretili apelanta, tako i onih koji su mu išli u prilog, utvrdio da se u apelantovim radwama nalaze sva obilježja krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoqno primijenjeno. Ovo naročito imajući u vidu da je prvostepeni sud s ciljem utvrđivawa pravog činjeničnog stawa izveo mnogobrojne dokaze (koji su detaqno pobrojani na više od dvije stranice prvostepene presude) koje je, suprotno apelantovim tvrdwama, i ocijenio prilikom donošewa osporene odluke. Navedena činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše wihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Stoga su apelantovi navodi o "zloupotrebi slobodne ocjene dokaza" u situaciji kada su redovni sudovi, nakon obimnog dokaznog postupka, donijeli presude u kojim su navedeni svi potrebni razlozi i data detaqna obrazložewa neosnovani. 24. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da on nije sopstvenik preduzeća DOO "Akapulko", Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da je, između ostalog, "apelant postupajući u ime i za račun a po usmenom ovlašćenju kao odgovorno lice u DOO 'Akapulko' Bijeqina" učinio navedeno krivično djelo. Ovaj zakqučak redovnih sudova proizilazi iz sprovedenih dokaza. Naime, optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno je na teret apelantu i njegovom bratu B. S. da su zajedno, prema prethodnom dogovoru, kao sopstvenici preduzeća i STR, navedenih u izreci prvostepene presude, na način naveden u izreci presude kao saizvršioci počinili krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 a u vezi sa članom 23 KZRS. Međutim, po sprovedenom dokaznom postupku sud je apelantovog brata oslobodio optužbe, budući da su svi saslušani svjedoci optužbe i odbrane potvrdili da se apelantov brat B. S. krajem 2003. godine sa porodicom preselio u Beograd a da je sve poslove za ime i račun DOO "Akapulko" Bijeqina obavljao apelant (iako u zvaničnim dokumentima nije izvršena promjena odgovornog lica), što je potvrdio i apelantov brat B.S. (str. 12. prvostepene presude), koji je saslušan kao svjedok odbrane. Stoga, u konkretnom slučaju ne postoji povreda identiteta optužbe, niti u subjektivnom niti u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 a u vezi sa članom 23 KZRS za koje je nakon sprovedenog postupka apelant i osuđen. 25. Dalje, tačno je da sud nije prihvatio iskaze trojice svjedoka optužbe date na glavnom pretresu, budući da su izmijenili svoje iskaze date u SJB Bijeqina, a svi su zaposleni kod apelanta (str. 9. presude), a da je prihvatio iskaz svjedoka S.A. koja je ranije bila zaposlena kod apelanta. Međutim, sud je u obrazloženju svoje odluke dao detaqne razloge za takve zakqučke (str. 7. i str. 11. i 12. presude) i iz obrazložewa osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi zakqučak da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovali ne samo na iskazu svjedoka S.A. već na nizu materijalnih dokaza, nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, iskazima dvadesetak svjedoka, između ostalog i svjedoka odbrane, a ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. 26. Ustavni sud, takođe, konstatuje da je prvostepeni sud dao detaqne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka optužbe Đurđevića (str. 9. i 10. presude), konstatujući da na taj nalaz nije bilo primjedbi, odnosno zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće (str. 12. presude). S obzirom na to da se vještak odbrane bavio samo relevantnom dokumentacijom (zvaničnom), a vještak optužbe, osim zvanične dokumentacije, i sporednom evidencijom, Ustavni sud smatra da ne postoji protivrječnost prvostepenog i drugostepenog suda u ocjeni ovih dokaza. 27. Dalje, budući da se značajan dio apelantovih navoda odnosi na kredibilitet svjedoka S.A., koja je vodila kwigovodstvo za navedena pravna lica, Ustavni sud podsjeća da je iskaz svjedoka ocijenjen u vezi sa drugim materijalnim dokazima. Stoga, okolnost da je svjedok vodio dvojno kwigovodstvo za apelanta, sa čime su bili upoznati redovni sudovi, kao i s time da je apelant protiv svjedoka, kao i on protiv njega, podnio krivičnu prijavu, u situaciji kada postoje drugi materijalni dokazi koji potvrđuju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne dovodi u pitanje valjanost iskaza saslušanog svjedoka. Ovo tim prije što iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je dvojno kwigovodstvo vođeno i putem kompjutera kojim su bila zadužena druga lica u čiju dokumentaciju je izvršen uvid u prisustvu stručnog lica i koja je odštampana, o čemu je sačinjena zvanična zabilješka, te da je šest svjedoka svojim iskazima potvrdilo da je na papirićima vodilo lažne pazare, što im je apelant obrazložio kao potrebu da stranim dobavljačima robe prikaže veći promet. 28. Konačno, Ustavni sud konstatuje da je u apelantovom slučaju pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, da je, dakle, pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i sproveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovawa navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala dva advokata), mogao je da izjavi žalbu, što je i učinio, a sud je sprovedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Okružno tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristrasnosti. 29. Imajući u vidu navedeno, a budući da su redovni sudovi, u smislu člana 296 stav 7 u vezi sa članom 15 ZKP, dovoqno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođewa ovog postupka, pa Ustavni sud zakqučuje da osporene presude suštinski ispuwavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. 30. Apelant, takođe, navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6 stav 2 Evropske konvencije, shodno kom se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Shodno praksi Evropskog suda, član 6 stav 2 Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebalo da polazi od predubjeđewa da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivawa na optužbi, te da postoji kršenje ovog principa ukoliko se teret dokazivawa prebacuje na odbranu (vidi, Evropski sud, Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana predložila da se izvedu dokazi saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće, kao i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcionom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreskim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu), a da je sve ostale dokaze, za koje je u prethodnim tačkama odluke konstatovano da se radi o veoma obimnom dokaznom materijalu (vidi tačku 7. odluke), izvelo Tužilaštvo. 31. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, pri čemu su prihvatili samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene, utvrdili da je nesporno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude izvršio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, za šta su dali detaqna obrazložewa koja ni u jednom segmentu ne djeluju proizvoqno, a budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji potvrđuju da je povreda ovog prava u konkretnom slučaju moguća, i apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo pokazuju se proizvoqnim, te Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o povredi prava da se smatra nevinim iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije u cijelosti neosnovani. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude donesene u skladu sa ovlašćenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana ili ne. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Dušan Marjanović, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presuda redovnih sudova ili apelaciju riješio po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. augusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj K-64/05 na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta i B.S., apelant je kao vlasnik i odgovorno lice DOO "Olimpik sport" Bijeljina i postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlaštenju kao odgovorno lice u DOO "Akapulko" Bijeljina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeljina, STR "Tref" Banja Luka, STR "Zenit tref" Banja Luka, STR "Tref pasaž" Banja Luka i STR "Roma" Bijeljina, koje su u toku 2003. i 2004. godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao da plati poreze propisane poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, a iznos obaveze prelazi 150.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 2.822,00 KM, te na ime paušala iznos od 500,00 KM. Od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude optuženi B. S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude kao saizvršilac počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je optužba u vezi sa okolnostima načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 izvela dokaze saslušanjem šesnaest svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza (zapisnika o prikupljanju izjave, o pretresu pokretnih stvari, o dobrovoljnoj predaji predmeta, o pretresu stana i drugih prostorija, o pretresu automobila, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, službenih zabilješki, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, katastarskoknjižni uložak, izvod iz kriminalističke evidencije, pregled isporučene robe, analitičke kartice po kontima, kartice poreznih obveznika, fakture, finansijske kartice, blagajna preduzeća, izvodi sa žiroračuna, blagajnička dokumentacija, izvodi preduzeća, otpremnice...). Odbrana je izvela dokaze saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu). Sud je prihvatio tužiočeve materijalne dokaze u odnosu na apelantove radnje iz kojih je utvrdio da je nesporno da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, s namjerom da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52. i 53. a u vezi sa članom 23. stav 1. tačka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće tako što je formirao paralelno knjigovodstvo (sveske, dnevnik blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikacija naloga za otpremu unesena u računare i vanknjigovodstvena evidencija obilježena na formatima od sveske i papirićima) uz napomenu da vanknjigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Putem vanknjigovodstvene evidencije apelant je prikazao stvaran promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, što nije iskazao u zvaničnim poslovnim knjigama, tako da je na navedeni način, ne prijavljujući nadležnom poreznom organu ostvareni prihod i ne obračunavajući plaćanje poreza na promet, oštetio budžet RS za iznos od 735.914,24 KM. U ocjeni dokaza sud se posebno osvrnuo na izjavu svjedokinje S.A. koja je u cijelosti potvrdila način vođenja vanknjigovodstvene evidencije, kao i činjenicu ko je naložio da se vodi ta evidencija, te je sud, imajući u vidu krivičnu prijavu koju je protiv svjedokinje podnio apelant, kao i prijavu koju je ona podnijela protiv njega, naveo da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivana. Sud je, dalje, naveo da je Okružno tužilaštvo u saradnji sa SJB Bijeljina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i radnji čiji je vlasnik apelant, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Tom prilikom je dokumentacija iz računara u prisustvu stručnog lica odštampana, kako je i naloženo u naredbi za pretres, te je predata Okružnom tužilaštvu, a takvo postupanje je u skladu sa članom 134. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Da je apelant na način naveden u izreci presude izvršio navedeno krivično djelo, sud je zaključio i iz ostalih provedenih dokaza: nalaza i mišljenja vještaka koji su potvrđeni uvidom u fakture i otpremnice, kao i drugu privremeno oduzetu finansijsku i blagajničku dokumentaciju navedenih DOO, te četiri računara sa kućištem preduzeća "Olimpik sport", koje je ocijenio u vezi sa iskazom svjedokinje S.A. Ovakav zaključak su potvrdili iskazi još četiri svjedoka, djelimično i iskaz svjedoka S.K., a iskaze trojice svjedoka, budući da su na glavnom pretresu izmijenili svoje izjave ranije date u CJB, sud nije prihvatio kao realne, te je zaključio da su usmjereni na umanjenje apelantove krivične odgovornosti, budući da su navedena lica zaposlena kod apelanta. Sud je, dalje, naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da je vodilo lažne pazare pravdajući to apelantovim zahtjevom, a s namjerom da stranim dobavljačima prikaže veći promet. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Laze Đurđevića, prema kojem obračunati porez na manje prikazani promet iznosi 735.914,24 KM. Svoj nalaz vještak je pojasnio i na glavnom pretresu, smatrajući da je nalaz dat stručno i objektivno i u skladu sa pravilima struke, te da je zasnovan na materijalnim dokazima. Za prihvatanje ovog nalaza sud je u obrazloženju presude dao vrlo iscrpno obrazloženje, smatrajući da ovaj dokaz doveden u vezu sa materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka nesumnjivo potvrđuje da je apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa i da je imao namjeru da izbjegne djelimično plaćanje poreza tokom više godina, te da je apelant kao direktor i odgovorno lice dao lažne podatke o činjenicama koje utječu na utvrđivanje poreza. Sud je, konačno, zaključio da je iz provedenih dokaza izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo sa direktnim umišljajem. 8. Dalje je navedeno da sud nije mogao prihvatiti navode odbrane da su dokazi koji su odštampani iz oduzetih kompjutera, na osnovu naredbe Osnovnog suda u Bijeljini, nezakonito pribavljeni, budući da su od apelanta oduzeta četiri računara koja su se nalazila u kancelariji, da su računari predati Tužilaštvu, da su deponirani u SJB Bijeljina, da su sve vrijeme bili pod nadzorom Tužilaštva, te da su 27. maja 2005. godine u prisustvu apelantovog branioca otvoreni računari i da se ušlo u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica i da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. Sud nije prihvatio ni navode odbrane u vezi sa kredibilitetom svjedoka S.A. i N.A pri čemu je u obrazloženju presude za takav svoj zaključak dao detaljno obrazloženje, kao i razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, navodeći da je dat samo na osnovu relevantne dokumentacije i da je suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi. 9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena žalba apelantovih branilaca i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu nađene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa navodima žalbe da sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu njih formirao svoj zaključak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Sud je zaključio da je pravilan stav žalbe u vezi sa korištenjem neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da korištenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom. Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdnjama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze za šta je Vrhovni sud naveo razloge, kao i za primjedbe u vezi sa saslušanjem svjedokinje S.A. Sud je obrazložio zašto nisu osnovani navodi žalbe u vezi sa postupkom sa privremeno oduzetim kompjuterima, njihovim čuvanjem i otvaranjem, zaključivši da u konkretnom slučaju nije postupano suprotno propisima iz člana 127. st. 3. i 4. i člana 129. stav 1. ZKP, te da se ne radi o predmetima iz člana 132. stav 2. ZKP na koje se primjenjuju odredbe o otvaranju iz člana 135. tog zakona. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjenjivanje ostalih odredaba krivičnog zakonodavstva, te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe. U vezi sa činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostepenoj presudi Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., koja je vodila knjigovodstvo kod apelanta, kao i njenog iskaza koji je dala u SJB Bijeljina na osnovu kojeg se pouzdano može prihvatiti zaključak suda o apelantovom načinu poslovanja. To je potvrđeno i iskazima svjedoka na koje se sud poziva i nalazom vještaka Laze Đurđevića, te je navedeno da je apelant imao ovlaštenje da zastupa DOO "Olimpik sport", budući da ima svojstvo odgovornog lica, a radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" su u skladu sa izjavom svjedokinje da je imao usmeno ovlaštenje B. S., te činjenica da su STR navedene u izreci prvostepene presude, nakon što su prestale da rade, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašnjavaju apelantovu ulogu u poslovanju STR. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, ako se podaci da je promet izvršen prihvate kao tačni, te je sud konstatirao da ni nalaz vještaka Milivoja Paće u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Imajući u vidu činjenicu da iznos koji je nastao neplaćenjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća, te da je taj iznos apelant sukcesivno preuzimao od svjedokinje S.A., potpisujući joj internu priznanicu umjesto da svjedokinja taj novac preda na račun preduzeća, sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obaveze direktno prisvojio apelant. Konačno, navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, smatrajući da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Međutim, sud je našao da je kazna izrečena prvostepenom presudom prestrogo odmjerena, pa je, navodeći da okolnost da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončanja krivičnog postupka ne može imati takav utjecaj na odmjeravanje kazne, budući da su olakšavajuće okolnosti dominantnije, apelantu izrekao kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci smatrajući da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Dalje je navedeno, budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio, da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi. IV. Apelacija b) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske kovencije. Apelant navodi da "pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14. ZKP", te ukazuje na odredbe člana 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS, smatra "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", te navodi da je "u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati i princip in dubio pro reo sadržan kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3. ZKPRS". U daljem tekstu apelacije (29. strana) apelant se bavi analizom presude i dokaza provedenih u toku postupka, navodi da nije mogao biti odgovoran za rad DOO "Akapulko" i STR i da niko od svjedoka nije potvrdio da postoje dvojne cijene. Apelant, dalje, analizira iskaz svjedokinje S.A. i nalaz i mišljenje vještaka Đurđevića, navodi da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A., ističe da Tužilaštvo nije dokazalo da je navedeni promet stvarno ostvaren, te da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje što ga je dovelo do pogrešnog zaključka o apelantovoj odgovornosti, koji se pita "u kojoj mjeri postoji pravo sudova na slobodnu ocjenu dokaza, a da površnost ili pak zloupotreba slobodne ocjene dokaza ne dovede do kršenja temeljnog prava na pravično suđenje i principa in dubio pro reo". Dalje se navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela što, prema apelantovom mišljenju, bez obzira na zaključak redovnih sudova, u njegovom slučaju nije dokazano. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, sam odluči o meritumu i oslobodi apelanta, te da "istovremeno svojom odlukom uspostavi pravne standarde i mehanizme zaštite prava na pravično suđenje, a alternativno da presude redovnih sudova poništi i vrati ih na ponovni postupak". b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi u vezi sa povredom odredaba krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da je navedeno da Vrhovni sud nije našao da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije. 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza i da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti. V. Relevantni propisi 14. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi: "Član 287. Utaja poreza i doprinosa (1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili penzijskog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Ko počini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina." U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase: "Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 14. Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 286. Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici... Član 287. Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 296. Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo..." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 20. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa stavom 1. KZRS - posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, budući da apelant smatra da je izostala pravilna ocjena dokaza od redovnih sudova, kao i argumentacija zaključaka povodom ocjene tih dokaza. 21. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u, navodno, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 22. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, smatrajući da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je poklonio vjeru, kao i onaj kojem nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također je evidentno da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa navodno nezakonito pribavljenim dokazima (privremeno oduzeti kompjuteri, njihovo čuvanje i otvaranje), kao i apelantove tvrdnje da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A. i nalaz vještaka, te tvrdnje da nije dokazan iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, smatrajući da prvostepeni sud nije presudu zasnovao isključivo na ovim dokazima. Naime, sud je naveo da vještak Lazo Đurđević nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza od 735.914,24 KM koji nije obračunat i uplaćen a sud je, dakle, na osnovu ostalih provedenih dokaza, prvenstveno materijalnih, utvrdio da je promet stvarno i izvršen. U takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, budući da su redovni sudovi razmotrili i apelantovu odbranu i ocijenili je u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dali razloge zašto apelantova odbrana i dokazi na kojima se ona zasniva nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. Stoga se apelantovi navodi u vezi sa proizvoljnom primjenom prava preko navodne povrede čl. 14. i 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS u cijelosti pokazuju neosnovanim. 23. Ustavni sud podsjeća da je članom 15. ZKPRS propisano da pravo suda, tužioca, drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kako onih koji su teretili apelanta, tako i onih koji su mu išli u prilog, utvrdio da se u apelantovim radnjama nalaze sva obilježja krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Ovo naročito imajući u vidu da je prvostepeni sud s ciljem utvrđivanja pravog činjeničnog stanja izveo mnogobrojne dokaze (koji su detaljno pobrojani na više od dvije stranice prvostepene presude) koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prilikom donošenja osporene odluke. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Stoga su apelantovi navodi o "zloupotrebi slobodne ocjene dokaza" u situaciji kada su redovni sudovi, nakon obimnog dokaznog postupka, donijeli presude u kojim su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja neosnovani. 24. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da on nije vlasnik preduzeća DOO "Akapulko", Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da je, između ostalog, "apelant postupajući u ime i za račun a po usmenom ovlaštenju kao odgovorno lice u DOO 'Akapulko' Bijeljina" učinio navedeno krivično djelo. Ovaj zaključak redovnih sudova proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno je na teret apelantu i njegovom bratu B. S. da su zajedno, prema prethodnom dogovoru, kao vlasnici preduzeća i STR, navedenih u izreci prvostepene presude, na način naveden u izreci presude kao saizvršioci počinili krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa članom 23. KZRS. Međutim, po provedenom dokaznom postupku sud je apelantovog brata oslobodio optužbe, budući da su svi saslušani svjedoci optužbe i odbrane potvrdili da se apelantov brat B. S. krajem 2003. godine sa porodicom preselio u Beograd a da je sve poslove za ime i račun DOO "Akapulko" Bijeljina obavljao apelant (iako u zvaničnim dokumentima nije izvršena promjena odgovornog lica), što je potvrdio i apelantov brat B.S. (str. 12. prvostepene presude), koji je saslušan kao svjedok odbrane. Stoga, u konkretnom slučaju ne postoji povreda identiteta optužbe, niti u subjektivnom niti u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa članom 23. KZRS za koje je nakon provedenog postupka apelant i osuđen. 25. Dalje, tačno je da sud nije prihvatio iskaze trojice svjedoka optužbe date na glavnom pretresu, budući da su izmijenili svoje iskaze date u SJB Bijeljina, a svi su zaposleni kod apelanta (str. 9. presude), a da je prihvatio iskaz svjedokinje S.A. koja je ranije bila zaposlena kod apelanta. Međutim, sud je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge za takve zaključke (str. 7. i str. 11. i 12. presude) i iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključak da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovali ne samo na iskazu svjedokinje S.A. već na nizu materijalnih dokaza, nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, iskazima dvadesetak svjedoka, između ostalog i svjedoka odbrane, a ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. 26. Ustavni sud, također, konstatira da je prvostepeni sud dao detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka optužbe Đurđevića (str. 9. i 10. presude), konstatirajući da na taj nalaz nije bilo primjedaba, odnosno zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće (str. 12. presude). S obzirom na to da se vještak odbrane bavio samo relevantnom dokumentacijom (zvaničnom), a vještak optužbe, osim zvanične dokumentacije, i sporednom evidencijom, Ustavni sud smatra da ne postoji protivrječnost prvostepenog i drugostepenog suda u ocjeni ovih dokaza. 27. Dalje, budući da se značajan dio apelantovih navoda odnosi na kredibilitet svjedokinje S.A., koja je vodila knjigovodstvo za navedena pravna lica, Ustavni sud podsjeća da je iskaz svjedokinje ocijenjen u vezi sa drugim materijalnim dokazima. Stoga, okolnost da je svjedokinja vodila dvojno knjigovodstvo za apelanta, s čime su bili upoznati redovni sudovi, kao i s time da je apelant protiv svjedokinje, kao i ona protiv njega, podnio krivičnu prijavu, u situaciji kada postoje drugi materijalni dokazi koji potvrđuju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne dovodi u pitanje valjanost iskaza saslušane svjedokinje. Ovo tim prije što iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je dvojno knjigovodstvo vođeno i putem računara kojim su bila zadužena druga lica u čiju dokumentaciju je izvršen uvid u prisustvu stručnog lica i koja je odštampana, o čemu je sačinjena službena zabilješka, te da je šest svjedoka svojim iskazima potvrdilo da je na papirićima vodilo lažne pazare, što im je apelant obrazložio kao potrebu da stranim dobavljačima robe prikaže veći promet. 28. Konačno, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, da je, dakle, pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala dva advokata), mogao je izjaviti žalbu, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Okružno tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristranosti. 29. Imajući u vidu navedeno, a budući da su redovni sudovi, u smislu člana 296. stav 7. u vezi sa članom 15. ZKP, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, pa Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS. 30. Apelant, također, navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 2. Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebalo da polazi od preduvjerenja da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivanja na optužbi, te da postoji kršenje ovog principa ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na odbranu (vidi, Evropski sud, Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana predložila da se izvedu dokazi saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće, kao i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu), a da je sve ostale dokaze, za koje je u prethodnim tačkama odluke konstatirano da se radi o veoma obimnom dokaznom materijalu (vidi tačku 7. odluke), izvelo Tužilaštvo. 31. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, pri čemu su prihvatili samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene, utvrdili da je nesporno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude izvršio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, za šta su dali detaljna obrazloženja koja ni u jednom segmentu ne djeluju proizvoljno, a budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji potvrđuju da je povreda ovog prava u konkretnom slučaju moguća, i apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo pokazuju se proizvoljnim, te Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava da se smatra nevinim iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude donesene u skladu sa ovlaštenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2008/06, rješavajući apelaciju M.G., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenoga 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija M.G. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da M.G., u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudbene odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljen preostali dio apelacije M.G. podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-756/02 od 7. srpnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa odvjetnik Nail Gajević, podnio je 12. srpnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-756/02 od 7. srpnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobraniteljstva Kantona Sarajevo zatraženo je 14. srpnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. kolovoza 2008. godine, Općinski sud 2. kolovoza 2008. godine, a Pravobraniteljstvo Kantona 26. srpnja 2006. godine. Općinski sud je 26. rujna 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj Pr-756/02. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. listopada 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Na temelju inicijative za pokretanje stegovnog postupka podnesene ministru 22. listopada 1997. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je protiv apelanta vodilo stegovni postupak. U tome postupku tuženi je prvo donio Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 30. listopada 1997. godine, kojim je apelant privremeno udaljen sa službe počevši od 12. listopada 1998. godine do okončanja stegovnog postupka. Po provedenom stegovnom postupku Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo tuženog je donijelo Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 20. siječnja 1998. godine kojim je apelant 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti uz izricanje stegovne mjere prestanka radnog odnosa. Naime, Prvostupanjsko stegovno povjerenstvo je utvrdilo da je apelant "tijekom 1997. godine, u više navrata, zlouporabio i prekoračio službene ovlasti, tako što je koristeći službenu akreditaciju pružao zaštitu, pa i vršio prijevoz većih količina robe namijenjenih preprodaji, bez ovlasti za trgovinu, za što je od Nevzada Bašića primao novčanu naknadu", čime je počinio težu povredu radne dužnosti predviđenu člankom 285. stavak 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, člankom 69. stavak 1. alineja 9. Zakona o unutarnjim poslovima Kantona Sarajevo i člankom 4. stavak 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o stegovnoj odgovorosti djelatnika i radu stegovnog povjerenstva (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Budući da je Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo Rješenjem broj 03-125-6 od 21. travnja 1998. godine odbilo apelantov priziv i potvrdilo rješenje Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva, tuženi je Rješenjem ministra broj 02/3-2-126-165 od 25. lipnja 1998. godine apelantu izrekao i potvrdio stegovnu mjeru prestanka radnog odnosa sa 4. lipnjem 1998. godine. 7. Nakon toga apelant je 4. srpnja 1998. godine, posredstvom opunomoćenika Ismeta Šefkića, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi poništenja stegovnih akata tijela tuženog o prestanku radnog odnosa. 8. Dopisom od 23. rujna 1998. godine sud je pozvao apelanta da dostavi dokaz o tomu da je primio drugostupanjsku odluku tuženoga. Apelant je podneskom, koji je u sudu primljen 23. listopada 1998. godine, obavijestio sud da je uz tužbu dostavio drugostupanjsku odluku tuženoga. 9. Podneskom od 2. studenoga 1998. godine apelantov opunomoćenik je obavijestio sud da u konkretnom predmetu otkazuje ovlast, te predložio da sud o tomu obavijesti apelanta. 10. Po dobivanju dokaza sud je rješenjem od 1. veljače 1999. godine zakazao ročište za 16. ožujak 1999. godine koje je, obzirom da dostava tuženom nije bila uredna, odgođeno. Apelant je istog dana dao ovlast kojom je ovlastio Ismeta Šefkića da ga zastupa u ovom predmetu. 11. Na ročištu 5. svibnja 1999. godine zastupnik tuženog je obavijestio sud da mu nije dostavljena tužba sa prilozima, pa je apelantu naloženo da tuženom tužbu i priloge dostavi izravno, a tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta, koje je odgođeno za 27. srpanj 1999. godine, očituje o navodima iz tužbe. 12. Zakonski zastupnik tuženog je na ročištu održanom 27. srpnja 1999. godine uložio u spis odgovor na tužbu, te predložio da pismeni odgovor na tužbu čini sastavni dio zapisnika. Apelantu je uručen primjerak odgovora na tužbu, pa je on predložio da se ročište odgodi radi izjašnjenja o navodima odgovora na tužbu. Rješenjem suda ročište je odgođeno za 21. listopad 1999. godine, te je naloženo apelantu da se najdalje do zakazanog ročišta očituje o navodima odgovora na tužbu. 13. Ročište od 21. listopada 1999. godine je odgođeno na apelantov prijedlog budući da njegov opunomoćenik nije bio u mogućnosti pristupiti ročištu, jer je bio službeno odsutan iz Sarajeva, te je novo ročište zakazano za 6. prosinac 1999. godine, ali je, zbog odsutnosti uređujućeg suca, odgođeno za 17. siječanj 2000. godine. 14. Na ročištu održanom 17. siječnja 2000. godine apelantov opunomoćenik je u spis uložio pismeni podnesak glede odgovora na tužbu, pa je, obzirom da se zakonski zastupnik tuženog nije odmah mogao izjasniti o navodima podneska, ročište odgođeno. Apelant je uz podnesak dostavio dokaz o tomu da je primio drugostupanjsku odluku tuženog-dostavnicu iz koje je vidljivo da je apelant odluku primio 4. lipnja 1998. godine, tuženi je predložio da sud u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno utvrdi je li apelantova tužba pravodobna. Sud je naložio tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta očituje o navodima apelantovog podneska. 15. Ročište zakazano za 21. ožujak 2000. godine je održano, stranke su ostale pri navodima iznesenim tijekom postupka, te je usvojen suglasan prijedlog stranaka da se provedu dokazi čitanjem stegovnog spisa tuženog, pa je ročište odgođeno za 1. lipanj 2000. godine radi pribavljanja spisa službenim putem. Sud je dopisom od 21. ožujka zatražio od tuženog da dostavi spise. Zakonski zastupnik tuženog je 6. travnja 2000. godine obavijestio sud da je predmetni dopis omaškom dostavljen zakonskom zastupniku, a ne tuženom. 16. Na ročištu 1. lipnja 2000. godine je konstatirano da nije priklopljen spis tuženog, pa je ročište odgođeno za 20. srpanj 2000. godine sa zaključkom da sud dopisom urgira da se dostavi stegovni spis. 17. Na ročištu održanom 20. srpnja 2000. godine, zbog izmjene suca pojedinca, postupak se u kokretnoj stvari vodio iznova. Apelant je ostao pri tužbi i navodima u dotadašnjem tijeku postupka, a tuženi pri odgovoru na tužbu i navodima iznesenim u tijeku postupka. Parnične stranke su se suglasile da se ponovno ne izvode dokazi pred izmijenjenim sucem, već da se pročitaju zapisnici sačinjeni tijekom postupka. Konstatirano je da je u spis uložen stegovni spis tuženog, usvojen je prijedlog da se sasluša apelant u svojstvu parnične stranke, te je novo ročište zakazano za 12. listopad 2000. godine, ali je ono odgođeno zbog odsutnosti uredujućeg suca. 18. Ročište zakazano za 4. prosinac 2000. godine, budući da se apelant nije protivio, odgođeno je zbog spriječenosti zakonskog zastupnika tuženog da bude nazočan ročištu, pa je novo ročište zakazano za 8. siječanj 2001. godine uz obvezu zakonskog zastupnika tuženog da dostavi Pravilnik o stegovcnoj odgovornosti djelatnika i radu stegovnog povjerenstva. 19. Na ročištu održanom 8. siječnja 2001. godine je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, odbijen je apelantov prijedlog da se sasluša svjedok Jusuf Bjelovac u svezi sa okolnosti da apelant nije pomagao svjedoku Bašiću prigodom obavljanja posla u Mostaru, izvršen uvid u Pravilnik o stegovnoj odgovornosti tuženog i stegovni spis, te je, obzirom da parnične stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, nakon izlaganja završnih riječi sud donio rješenje da je glavna rasprava zaključena. 20. Obzirom da je u stegovnom spisu nedostajao zapisnik o vijećanju i glasovanju Prvostupanjskog stegovnoga povjerenstva nakon održanog glavnog pretresa 4. siječnja 1998. godine, sud je na temelju članka 286. ZPP donio rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave, te je novo ročište zakazano za 19. veljaču 2001. godine. Sud je dopisom od 29. siječnja 2001. godine zatražio da se dostavi kompletan spis. Dopisom tuženog od 9. veljače 2001. godine sud je obaviješten da je cijeli stegovni spis dostavljen zakonskom zastupniku tuženog, te da z apisnici Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva Vlade Kantona nisu sastavni dio spisa kojim je raspolagao tuženi, budući da Drugostupanjsko povjerenstvo po okončanju postupka tuženom dostavlja isključivo drugostupanjsko rješenje. 21. Zbog službene odsutnosti uređujućeg suca, ročište zakazano za 19. veljaču 2001. godine je odgođeno za 16. travanj 2001. godine, kada je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o vijećanju i glasovanju Prvostupanjskog stegovnog povjerenstva od 16. siječnja 1998. godine i nakon toga donio Međupresudu broj PR-251/98 od 16. travnja 2001. godine, kojom je poništio rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa apelantu, te odlučio da će o preostalom dijelu apelantovoga zahtjeva odlučiti nakon pravomoćnosti međupresude. 22. Sud je dnevnom naredbom od 3. svibnja 2001. godine naložio da se dostavi međupresuda strankama. Apelant je međupresudu primio 10, a tuženi 14. svibnja 2001. godine. Tuženi je 22. svibnja 2001. godine uložio priziv na međupresudu, te je dnevnom naredbom od 25. svibnja naloženo da se dostavi priziv apelantu, koji ga je primio 30. svibnja 2001. godine, nakon čega je spis dostavljen drugostupanjskom sudu na odlučivanje povodom priziva. 23. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-882/01 od 18. srpnja 2002. godine uvažio priziv tuženika, međupresudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak sa obrazloženjem da postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke stegovnog pov jerenstva nije nastavak stegovnog postupka, već ocjena zakonitosti stegovnog postupka, te je naloženo Općinskom sudu da u ponovnom postupku pribavi spis Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, što je propustio učiniti, pa prema cjelokupnom stegovnom postupku ocijeni je li taj postupak proveden zakonito sukladno Pravilniku i Zakonu. Spis Općinskog suda sa otpravcima drugostupanjske odluke je vraćen sa Kantonalnog suda 4. rujna 2002. godine. 24. Rješenjem od 10. rujna 2002. godine Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 29. listopada 2002. godine, ali je ono, na suglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno na neodređeno vrijeme zbog pribavljanja spisa Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva od kojeg je sud isti dan zatražio da dostavi spis. 25. Dopisom od 14. studenog 2002. godine Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo Kantona Sarajevo je obavijestilo sud da je apelantov stegovni spis broj 03-125-6, zajedno sa rješenjem Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, vraćen tuženom, te je sud dnevnom naredbom od 10. prosinca 2002. godine ponovno tražio da se dostavi spis. Dopisom od 20. prosinca 2002. godine tuženi je obavijestio sud da je kompletan stegovni spis dostavljen zakonskom zastupniku, da se u spisu, osim rješenja, ne nalazi zapisnik o radu Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva, niti spis toga povjerenstva broj 03-125-6. 26. Sud je ponovno dopisom od 10. siječnja 2003. godine tražio od Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva da dostavi zapisnik o radu, odnosno spis broj 03-125-6. Povjerenstvo je 23. siječnja 2003. godine obavijestilo sud da se predmetni spis ne nalazi u arhivi Drugostupanjskoga stegovnog povjerenstva jer je on vraćen tuženom, te je stoga sudu dostavljen samo preslik zapisnika od 21. travnja 1998. godine o postupku protiv apelanta iz knjige zapisnika koju vodi Drugostupanjsko stegovno povjerenstvo prigodom održavanja sjednica pri razmatranju predmeta koji mu se dostavljaju na rješavanje. 27. Rješenjem od 28. siječnja 2003. godine sud je u konkretnoj pravnoj stvari zakazao raspravu za 18. ožujak 2003. godine koja je odgođena budući da dostava tuženom nije bila uredna, te je novo ročište zakazano za 22. travanj 2003. godine. 28. Na raspravi održanoj 22. travnja 2003. godine stranke su ostale pri navodima iznesenim u tijeku postupka nakon čega je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva održanoga 21. travnja 1998. godine, te dopisa Drugostupanjskoga stegovnog povjerenstva i tuženog. Na provedene dokaze stranke nisu imale primjedaba. Sud je rješenjem naložio zakonskom zastupniku tuženog da dostavi izvorni spis tuženog protiv apelanta, pa je novo ročište zakazao za 19. lipanj 2003. godine. 29. Ročište zakazano za 19. lipanj 2003. godine je na apelantov prijedlog odgođeno radi uvida u izvorni spis tuženog, a zbog uporabe godišnjih odmora, novo ročište je zakazano za 24. rujan 2003. godine. Na tome ročištu sud je izvršio uvid u izvorni stegovni spis protiv apelanta, Pravilnik o stegovnoj odgovornosti djelatnika tuženog, te zapisnik o radu Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva. Apelant je tvrdio da mu nije dostavljen na uvid zapisnik Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, te je predložio da se ročište odgodi radi uvida i njegovog kopiranja. Ovom prijedlogu se usprotivio zakonski zastupnik tuženog zbog toga što je predmetni zapisnik uložen u spis 23. siječnja 2003. godine, te je apelant imao mogućnost izvršiti uvid u spis. Sud je udovoljio apelantovom prijedlogu, te je ročište odgodio za 13. studeni 2003. godine i naložio apelantu da se do narednog ročišta izjasni o dostavljenom dokazu. 30. Apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio pripremnom ročištu (u smislu novog ZPP) zakazanom za 13. studeni 2003. godine. Sud je konstatirao da je apelantov opunomoćenik obavijestio sud da ne može pristupiti zbog neodložnog puta izvan Sarajeva, te je novo pripremno ročište zakazano za 12. siječanj 2004. godine. 31. Pripremno ročište od 12. siječnja 2004. godine je održano prema odredbama novog ZPP, apelant je izložio tužbu, a tuženi odgovor na tužbu, te su ostali pri navodima iznesenim tijekom postupka. Sud je glavnu raspravu zakazao za 18. ožujak 2004. godine, usvojio prijedlog da se provedu dokazi čitanjem zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu parnične stranke, uvida u stegovni spis tuženika, odluke Prvostupanjskoga i Drugostupanjskoga povjerenstva, te apelantovog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Sud je odbio apelantov prijedlog da se sasluša predsjednik Prvostupanjskog i Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva, svjedok Senija Bašić, zvrši uvid u K spis istog suda, te prijedlog da sud zatraži da tuženik operativnim radom na terenu utvrdi apelantovo kretanje u upitnome razdoblju. Za odbijanje apelantovih dokaznih prijedloga sud je dao obrazloženje. 32. Glavna rasprava zakazana za 18. ožujak 2004. godine je odgođena za 7. lipanj 2004. godine zbog toga što dostava poziva apelantu nije bila uredna. Obzirom da je sud odredio da se provedu dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, a apelantov opunomoćenik je izjavio da i dalje ostaje pri tome prijedlogu, a budući da se apelant prema napomeni dostavljača odselio sa adrese na kojoj je stanovao, o čemu nije obavijestio ni sud ni opunomoćenika, apelantov opunomoćenik je predložio da se ročište za glavnu raspravu odgodi uz obvezu opunomoćenika da o zakazanoj raspravi obavijesti apelanta. Sud je upozorio apelantovog opunomoćenika da će, ukoliko ne obavijesti apelanta o zakazanoj raspravi, opozvati dokaz saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke. 33. Glavna rasprava je održana 7. lipnja 2004. godine i na njoj su provedeni dokazi određeni rješenjem na pripremnom ročištu, glavna rasprava je zaključena, te je sud obavijestio stranke da će presuda biti donesena 7. srpnja 2004. godine, da od tog nadnevka teče rok za priziv i da stranke presudu mogu preuzeti u prostorijama suda. 34. Presudom Općinskog suda broj PR-756/02 od 7. srpnja 2004. godine u cijelosti je odbijen apelantov podneseni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog navedena u točki 6. ove odluke, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadaće koje je ranije obavljao počevši od 4. lipnja 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa osobnog dohotka za razdoblje od 12. listopada 1997. godine do 4. lipnja 1998. godine, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudne ovrhe. 35. U obrazloženju Presude je navedeno da je sud, ocjenjujući provedene dokaze, utvrdio da je stegovni postupak protiv apelanta vođen sukladno Pravilniku, budući da je postupak pokrenut na temelju inicijative za pokretanje stegovnog postupka, da je imenovan stegovni tužitelj, da je apelantu omogućeno da ima branitelja, da je apelant privremeno udaljen sa posla uz isplatu naknade u visini 70% akontacije osobnog dohotka, da je zahtjev za pokretanje postupka dostavljen apelantu, da je apelantov prigovor odbijen, da je tuženi održao glavni pretres kojem su bili nazočni apelant i njegov branitelj a da predstavnik sindikata nije pristupio, mada je bio uredno pozvan. Stoga je sud zaključio da prigodom vođenjastegovnog postupka nisu počinjene bitne povrede postupka. Dalje je navedeno da okolnost da apelant nije pozvan na sjednicu Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva, u smislu članka 371. stavak 1. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku, predstavlja relativno bitnu povredu postupka koja nije bitno utjecala na zakonitost konačne odluke, budući da iz provedenih dokaza, iskaza svjedoka Nevzada Bašića, kao i apelanta u svojstvu stegovno optuženog proizlazi da je apelant znao da se navedena osoba bavi nedopuštenom trgovinom, jer ga je viđao da robu preprodaje na pijaci, da je kupuje u većim količinama na pijaci "Ar i zona" i da je vozi u Sarajevo i preprodaje, pa je sud zaključio da je apelant kao dugogodišnji djelatnik tuženog morao znati da se radi o nedopuštenoj trgovini. Imajući u vidu poslove koje je apelant obnašao kao uposlenik tuženog (kriminalistički tehničar), sud je konačno zaključio da ponašanje apelanta, koji je i sâm sudjelovao u prijevozu takve robe, predstavlja, u smislu važećih propisa, težu povredu radne dužnosti, te da izrečena mjera odgovara učinjenoj povredi. Sud je konstatirao da ne stoje apelantovi navodi da u tijeku stegovnog postupka nisu provedeni i prihvaćeni dokazi koje je predložio prvostupanjskom stegovnom tijelu, jer iz uvida u stegovni spis proizlazi da apelant i njegov branitelj nisu imali primjedaba na sačinjeni zapisnik. 36. Apelant je protiv prvostupanjske presude uložio priziv 22. srpnja 2004. godine, te je sud dnevnom naredbom od 11. kolovoza naložio da se tuženom dostavi priziv na odgovor. Tuženi, koji je dopis suda primio 13. rujna 2004. godine, nije dao odgovor na priziv. 37. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv uložen zbog svih prizivnih razloga i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju ove presude sud je konstatirao da ne stoje tvrdnje iznesene u prizivu, budući da u spisu prvostupanjskog suda postoji spis Drugostupanjskog stegovnog povjerenstva u koji je izvršen uvid, zbog čega je sud bio u mogućnosti, što je i učinjeno, ocijeniti pravilnost i zakonitost tijeka postupka sa aspekta odredaba Pravilnika tuženog. Obzirom da je prvostupanjski sud dao razloge zbog čega smatra da je stegovni postupak protiv apelanta proveden pravilno i zakonito, kao i razloge zašto apelantovo nepozivanje na sjednicu Drugostupanjskoga stegovnoga povjerenstva nije moglo utjecati na drugačiji rezultat ove pravne stvari, a koje je u cijelosti prihvatio i prizivni sud, apelantov priziv je odbijen kao neutemeljen. Konačno, budući da je apelant ukazivao da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH odbijena optužba protiv njega, prizivni sud je naveo da je kazneni postupak protiv apelanta okončan odbijajućom presudom zbog zastare kaznenog gonjenja, te takva kaznena presuda sama po sebi ne znači da nema povrede radne dužnosti tim prije što je stegovna odgovornost znatno šira od kaznene odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kronologiju događaja u provedenom stegovnom postupku i postupku okončanom pobijanim presudama, smatra da mu nije omogućen efektivan pristup sudu, budući da je Općinski sud postupao prema pogrešnom shvaćanju Kantonalnog suda danom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. srpnja 2002. godine da postupak koji vodi pred sudom "nije nastavak stegovnoga postupka, već ocjena zakonitosti stegovnoga postupka", te apelant smatra da sudovi "nisu postupili sukladno punoj jurisdikciji suda, koja podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestupanjskih upravnih tijela". Apelant, dalje, navodi da prvostupanjski sud samo na temelju uvida u spise nije mogao donijeti pravilan zaključak je li zakonito proveden stegovni postupak, da je Kantonalni sud, obzirom na propuste prvostupanjskoga suda, trebao sâm utvrđivati činjenično stanje, te da je bilo neophodno da apelant bude nazočan prigodom razmatranja priziva. Apelant, konačno, navodi da je, neovisno o činjenici da se radi o radnom sporu, postupak pred nadležnim sudom trajao skoro osam godina, te smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete od po 200,00 KM za svaku godinu vođenja postupka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da prigodom donošenja drugostupanjske odluke nisu povrijeđena apelantova ustavna prava zbog čega smatra da je apelacija neutemeljena a da su razlozi za takav zaključak dani u obrazloženju Odluke broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine. 40. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi kronologiju predmetnog postupka, ističući da je odluka donesena sukladno Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Pravilniku o stegovnoj odgovornosti djelatnika tuženika, Zakonu o državnoj upravi i Zakonu o unutarnjim poslovima pri čemu nije počinjena povreda odredbe članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 41. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo Kantona ističe da su navodi apelacije neutemeljeni, budući da je stegovni postupak protiv apelanta vođen sukladno važećim pravilnicima tuženog, da su apelantovi navodi o onemogućavanju "efikasnog pristupa sudu" neutemeljeni i paušalni budući da je zadaća prvostupanjskog suda ocijeniti pravilnost i zakonitost stegovnog postupka, te zakonitost odluke stegovnoga povjerenstva. Pravobraniteljstvo, dalje, ponavlja razloge iznesene u pobijanim presudama koji ukazuju na neutemeljenost apelacijskih navoda, te, konačno, ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila povreda apelantovog prava na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 42. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito prigodom određivanja rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će nazočne stranke obavijestiti o nadnevku donošenja presude. Š...Ć Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. (3) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito prigodom određivanja rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. Članak 454. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stavka 1. ovog članka u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, glede prava i obveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 43. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 44. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 45. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. travnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 17. svibnja 2006. godine a apelacija je podnesena 12. srpnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 47. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 49. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju građanska prava apelanta koji je zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. 50. Bit apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da apelant ističe da mu nije osiguran efektivan pristup sudu koji je, prema apelantovom mišljenju, trebao sâm utvrđivati činjenično stanje, a ne samo ocjenjivati zakonitost provedenog stegovnog postupka. Apelant, dalje, smatra da je trebao biti nazočan prigodom odlučivanja o prizivu, te da je postupak neprimjereno dugo trajao. 51. Ustavni sud podsjeća da, u načelu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 52. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudbene odluke u određenom pravcu obzirom da to omogućava apelantu da učinkovito koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 53. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 54. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava identični navodima koji su već izneseni u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje je drugostupanjski sud razmotrio i detaljno obrazložio u pobijanoj presudi. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi nedvojbeno utvrdili da je stegovni postupak protiv apelanta vođen sukladno važećim propisima i uz poštivanje propisane pro ce dure za vođenje stegovnog postupka pri čemu je nepobitno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz članka 285. stavak 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, članka 69. stavak 1. alineja 9. Zakona o unutarnjim poslovima Kantona Sarajevo i članka 4. stavak 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti djelatnika i radu stegovnog povjerenstva tuženog, te je apelantu izrečena propisana stegovna mjera- prestanak radnog odnosa (članak 6. stavak 1. alineja 5. Pravilnika). Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u pobijanim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 55. U svezi sa apelantovim prigovorom da nije imao efektivan pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pokretanje sudbenog postupka u građanskim pitanjima predstavlja samo jedan seg ment prava na sud u smislu članka 6. Europske konvencije, koji, dakle, ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu ali osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud pune jurisdikcije. Stajalište Europskog suda je da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svojem kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo prema kojem se građanska tužba može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 56. U svezi s tim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu nepobitno proizlazi da je apelant imao pristup sudu. Naime, okolnost da apelant nije zadovoljan rezultatom predmetnog postupka sama po sebi ne znači da apelant nije imao efektivan pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak upravo vođen povodom apelantove tužbe, da je apelant, dakle, imao mogućnost svoj predmet prezentirati sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze i navode suprotne strane, što je i činio, te da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je, dalje, imao i koristio mogućnost uložiti priziv o kojem je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih apelantovi prizivni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prigodom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 57. Glede apelantovog navoda da redoviti sudovi nisu postupili sukladno punoj jurisdikciji suda, u smislu da je Kantonalni sud, obzirom na propuste prvostupanjskog suda, trebao sâm utvrđivati činjenično stanje bitno za stegovni postupak, te da je bilo neophodno da apelant bude nazočan prigodom razmatranja priziva, Ustavni sud podsjeća da je člankom 217. stavak 2. ZPP propisano da će drugostupanjski sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Obzirom da je sud u konkretnom slučaju, prema ovlasti iz članka 217. stavak 1. ZPP, donio odluku o prizivu na sjednici vijeća, očigledno je ocijenio da nema potrebe da se održi rasprava, te budući da navedena zakonska odredba predstavlja diskrecijsko pravo suda, a ne njegovu obvezu, Ustavni sud u ovakvom postupanju prizivnoga suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je apelantov tužbeni zahtjev upravo bio usmjeren na poništavanje rješenja tuženog kao nezakonitih, što, dakle, pretpostavlja utvrđivanje zakonitosti navedenih akata tuženog. Stoga, Ustavni sud, oprečno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stajalištu Kantonalnog suda iznesenom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. srpnja 2002. godine, prema kojem postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke stegovnoga povjerenstva nije nastavak stegovnoga postupka, već ocjena zakonitosti stegovnoga postupka. Naime, o apelantovoj stegovnoj odgovornosti je odlučivano u stegovnome postupku koji su provela za to ovlaštena tijela - stegovna povjerenstva sukladno važećim propisima koji reguliraju stegovnu odgovornost djelatnika tuženog, te, stoga, utvrđivanje stegovne odgovornosti djelatnika tuženog nije u nadležnosti redovitih sudova. 58. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim točkama, neutemeljena, te da u tome segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 59. Ustavni sud konstatira da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovitim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je žurne naravi. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi je li u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 60. Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Europskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Razdoblje koje se uzima u obzir 61. Predmetnu tužbu apelant je podnio 4. srpnja 1998. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio 7. srpnja 2004. godine, a Kantonalni sud odluku o prizivu 27. travnja 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao sedam godina i nepunih deset mjeseci. b) Složenost predmeta 62. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 63. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi kao nezakonita rješenja tuženog donesena u stegovnom postupku, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadaće koje je ranije obavljao, počevši od 4. lipnja 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa osobnog dohotka za razdoblje od 12. listopada 1997. godine do 4. lipnja 1998. godine. 64. Budući da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da su redoviti sudovi u tijeku postupka isključivo utvrđivali zakonitost navedenih rješenja tuženog, te da su pobijene presude donijeli na temelju pismenih dokaza i saslušanja, u dva navrata, apelanta kao parnične stranke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može smatrati osobito složenim. c) Ponašanje strana 65. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 66. Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da je apelant tijekom cijelog postupka ostao pri tužbenom zahtjevu podnesenom u tužbi. Dalje je evidentno da su rasprave pred prvostupanjskim sudom u šest navrata (27. srpnja i 21. listopada 1999. godine, 19. lipnja, 13. rujna i 13. studenog 2003. godine i 18. ožujka 2004. godine) odgođene na apelantov prijedlog. Međutim, odgađanje od 27. srpnja 1999. godine ne može se pripisati propustu apelanta, budući da je tuženi odgovor na tužbu uručio tek na toj raspravi, te se apelant zbog navedenih razloga nije mogao odmah očitovati o navodima tuženog. Ostala odgađanja ročišta (radi odsustva apelantovog opunomoćenika, radi uvida i kopiranja spisa, te radi apelantovog odseljenja sa adrese naznačene u tužbi) mogu se, imajući u vidu zakonske propise, pripisati apelantovim propustima budući da je apelantov opunomoćenik bio uredno obaviješten o održavanju ročišta, potom, da je apelant imao mogućnost pravovremeno izvršiti uvid u spis, te je apelant, prema odredbama ZPP, bio dužan obavijestiti sud o promjeni adrese, što je nepobitno propustio učiniti. 67. Ustavni sud zaključuje da je i sâm apelant svojim radnjama djelomično doprinio duljini trajanja parničnog postupka. 68. S druge strane, zakonski zastupnik tuženog je tražio odgađanje ročišta dva puta, i to 5. svibnja 1999. godine, zato što mu nije bila dostavljena tužba na odgovor, pa stoga nisu ni bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta, i 4. prosinca 2000. godine zbog spriječenosti zakonskog zastupnika da pristupi ročištu, kako je u zapisniku navedeno, zbog sastanka sa OSCE-om, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nema opravdanja obzirom da Pravobraniteljstvo Kantona, kao zakonski zastupnik tuženog, ima više zamjenika. Međutim, Ustavni sud smatra da tuženi svojim ponašanjem nije značajnije doprinio duljini trajanja postupka. d) Ponašanje Općinskog suda 69. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 70. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelant podnio tužbu 4. srpnja 1999. godine, sud u tijeku cijelog postupka kontinuirano, mada ne u rokovima propisanim novim ZPP, zakazivao rasprave, u pravilu, u relativno kratkim razmacima od mjesec i pol do dva, i poduzimao druge procesne radnje tražeći od nadležnih tijela dostavu dokaza neophodnih za okončanje postupka i donošenje odluke o podnesenom tužbenom zahtjevu. Naime, sud je tijekom trajanja postupka zakazao ukupno 22 rasprave od kojih su tri rasprave otkazane zbog odsutnosti postupajućeg suca. Dalje, sud je nakon održanih 14 rasprava 16. travnja 2001. godine donio međupresudu kojom je riješio o dijelu tužbenog zahtjeva, potom je priziv tuženog protiv te presude dostavio na odgovor apelantu nakon čega je priziv, kako proizlazi iz stanja apisa, u lipnju 2001. godine proslijedio Kantonalnom sudu. Nakon odluke o prizivu Kantonalni sud je 4. rujna 2002. godine spis i otpravke Odluke drugostupanjskog suda broj GŽ-882/01 od 18. srpnja 2002. godine vratio Općinskom sudu. Po dobivanju odluke o prizivu Općinski sud je predmet odmah uzeo u rad i rješenjem od 10. rujna 2002. godine odluku Kantonalnog suda dostavio strankama, te zakazao novu raspravu. Sud je u daljem tijeku postupka zakazao još 8 rasprava s tim da je, obzirom da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, ročište održano 13. studenog 2003. godine, u smislu članka 454. stavak 3. Zakona, tretirao kao pripremno ročište. Sud je, nakon glavne rasprave održane 7. lipnja 2004. godine, donio Presudu broj PR-756/02 od 7. srpnja 2007. godine u roku iz članka 184. ZPP, te ju je dostavio strankama. Prema stanju spisa, apelantov priziv je u listopadu 2004. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na rješavanje. 71. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe ZPP koje reguliraju postupak pred prvostupanjskim sudom, te postupanje prvostupanjskog suda povodom priziva- izjavljivanje u određenom roku, dostava protivnoj stranci na odgovor i dr., za što je potrebno određeno razdoblje i što podrazumijeva niz radnji koje treba obaviti prvostupanjski sud prije dostave priziva drugostupanjskom sudu, Ustavni sud konstatira da, neovisno o činjenici da se u smislu članka 420. novog ZPP radi o žurnom postupku, koji je pred prvostupanjskim sudom u dva navrata trajao ukupno manje od pet godina, Općinski sud koji je kontinuirano poduzimao procesne radnje prigodom donošenja odluke o podnesenom apelantovom tužbenom zahtjevu nije prekoračio razuman rok. e) Ponašanje Kantonalnog suda 72. Kad je riječ o ponašanju Kantonalnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom u dva navrata trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, računajući od dana dostave priziva i spisa prvostupanjskoga suda do vraćanja spisa, odnosno uručenja presude strankama. Kantonalni sud je, rješavajući o prizivu tuženog uloženoj protiv međupresude Općinskog suda broj PR-251/98 od 16. travnja 2001. godine, kao i rješavajući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske Presude broj PR-756/02 od 7. srpnja 2007. godine, odluke donio na sjednici vijeća. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je sud dužan, premda prijašnjim ZPP nije bio propisan rok za rješavanje o prizivu, postupak provesti bez odugovlačenja, kao i rokove za rješavanje o uloženom prizivu propisane člankom 217. st. 3. i 4. novog ZPP, prema kojim je prizivni sud sjednicu vijeća dužan održati u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu a odluku donijeti u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice, Ustavni sud smatra da se razdoblje trajanja prizivnog postupka pred Kantonalnim sudom ne može smatrati "razumnim". Zaključna razmatranja u svezi sa duljinom trajanja postupka 73. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav svih država osobito važno da se postupak vodi u okviru razumnog roka, budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sustava i pravna sigurnost pojedinaca. 74. Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pristup sudbenom ili upravnom tijelu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi, Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Tijela koja imaju slobodu sudbenog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže bitnih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud, u stvari, ima zadaću da se bavi pitanjem ostvarivanja prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudbenom odlukom. 75. Premda se ni Kantonalni sud ni Općinski sud u konkretnom slučaju nisu posebice očitovali u svezi sa apelantovim navodima o nedonošenju odluke povodom njegovog tužbenog zahtjeva u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tomu, država obvezna svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji, te svoj pravni sustav organizirati tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama novog ZPP, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev, ali je očito, obzirom na duljinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno pred drugostupanjskim sudom, da taj zahtjev bitno nije ispunjen. 76. Ustavni sud podsjeća da je predmetni postupak povodom apelantove tužbe trajao sedam godina i deset mjeseci, od toga se dvije godine i deset mjeseci odnosi na rad Kantonalnog suda. 77. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine primjenjivao se preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, potom, Zakon o parničnom postupku FBiH, koji je bio na snazi do 5. studenog 2003. godine od kada se primjenjuje novi ZPP). Nepobitna je činjenica da do donošenja novog ZPP nisu bili regulirani rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu članka 10. tada važećeg ZPP, prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud odluku o prizivu tuženog protiv međupresude, koja je donesena u vrijeme dok je važio prijašnji Zakon o parničnom postupku (koji je bio na snazi od 11. studenog 1998. godine), donio po proteku roka od godinu dana i tri mjeseca (računajući od dostave priziva i spisa tome sudu do povrata spisa sa otpravcima rješenja prvostupanjskom sudu). Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP-a, koji je stupio na snagu 5. studenog 2003. godine i koji se, prema odredbi članka 454. ZPP, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud odluku donio u razdoblju kraćem od osam mjeseci, računajući četiri ročišta održana nakon stupanja na snagu novog ZPP. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je upravo apelant doprinio produljenju ovog roka, budući da su dva od navedena četiri ročišta odgođena na apelantov prijedlog. Stoga je Ustavni sud već ranije zaključio da Općinski sud, računajući i tri odgađanja ročišta na apelantov zahtjev u postupku koji je prethodio donošenju međupresude, te konstantno poduzimanje procesnih radnji suda, nije povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, premda su člankom 217. novog ZPP regulirani rokovi za odlučivanje drugostupanjskog suda o prizivu, prema kojima drugostupanjski postupak ukupno može trajati dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice), Kantonalni sud je očigledno povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je odluku o prizivu donio 27. travnja 2006. godine po proteku godinu dana i sedam mjeseci, računajući od dostave spisa i priziva drugostupanjskom sudu. 78. Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti Kantonalnog suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije prema kojim "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudbene odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svojeg položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pitanje naknade nematerijalne štete 79. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 80. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. Budući da je člankom 426. starog ZPP, odnosno člankom 420. novog ZPP, propisano da se sporovi iz radnih odnosa smatraju žurnim sporovima, te imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantovog priziva pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao približno dvije godine i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 600,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 81. Činjenica da je u konkretnom slučaju prizivni postupak pred Kantonalnim sudom, u kojem su odluke donesene bez održavanja rasprave, dakle na sjednici vijeća, trajao znatno dulje nego što je to potrebno i znatno dulje od rokova propisanih zakonom, te imajući u vidu da apelantovo ponašanje nije uzrok što je prizivni postupak toliko trajao, dostatni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 82. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 83. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2008/06, rješavajući apelaciju M.G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M.G. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da M.G., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije M.G. podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. M.G. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kog zastupa advokat Nail Gajević, podnio je 12. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. avgusta 2008. godine, Opštinski sud 2. avgusta 2008. godine, a Pravobranilaštvo Kantona 26. jula 2006. godine. Opštinski sud je 26. septembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj Pr-756/02. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. oktobra 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka podnesene ministru 22. oktobra 1997. godine, Ministarstvo unutrašwih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi) je protiv apelanta vodilo disciplinski postupak. U tom postupku tuženi je prvo donio Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 30. oktobra 1997. godine, kojim je apelant privremeno udaljen sa službe počev od 12. oktobra 1998. godine do okončawa disciplinskog postupka. Po sprovedenom disciplinskom postupku Prvostepena disciplinska komisija tuženog je donijela Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 20. januara 1998. godine kojim je apelant proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti uz izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Naime, Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelant "tokom 1997. godine, u više navrata, zloupotrebljavao i prekoračio službena ovlašćewa, tako što je koristeći službenu akreditaciju pružao zaštitu, pa i vršio prevoz većih količina robe namijenjenih preprodaji, bez ovlašćewa za trgovinu, za što je od Nevzada Bašića primao novčanu naknadu", čime je počinio težu povredu radne dužnosti predviđenu članom 285 stav 1 alineja 1 i 3 Zakona o državnoj upravi, članom 69 stav 1 alineja 9 Zakona o unutrašwim poslovima Kantona Sarajevo i članom 4 stav 1 alineja 1, 4, 8 i 19 Pravilnika o disciplinskoj odgovorosti radnika i radu disciplinske komisije (u daqnjem tekstu: Pravilnik). Budući da je Drugostepena disciplinska komisija Rješenjem broj 03-125-6 od 21. aprila 1998. godine odbila apelantovu žalbu i potvrdila rješenje Prvostepene disciplinske komisije, tuženi je Rješenjem ministra broj 02/3-2-126-165 od 25. juna 1998. godine apelantu izrekao i potvrdio disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa sa 4. junom 1998. godine. 7. Nakon toga apelant je 4. jula 1998. godine, posredstvom punomoćnika Ismeta Šefkića, podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog radi poništewa disciplinskih akata organa tuženog o prestanku radnog odnosa. 8. Dopisom od 23. septembra 1998. godine sud je pozvao apelanta da dostavi dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog. Apelant je podneskom, koji je u sudu primljen 23. oktobra 1998. godine, obavijestio sud da je uz tužbu dostavio drugostepenu odluku tuženog. 9. Podneskom od 2. novembra 1998. godine apelantov punomoćnik je obavijestio sud da u konkretnom predmetu otkazuje punomoć, te predložio da sud o tome obavijesti apelanta. 10. Po dobijanju dokaza sud je rješenjem od 1. februara 1999. godine zakazao ročište za 16. mart 1999. godine koje je, s obzirom na to da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, odloženo. Apelant je istog dana dao punomoć kom je ovlastio Ismeta Šefkića da ga zastupa u ovom predmetu. 11. Na ročištu 5. maja 1999. godine zastupnik tuženog je obavijestio sud da mu nije dostavljena tužba sa prilozima, pa je apelantu naloženo da tuženom tužbu i priloge dostavi direktno, a tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta, koje je odloženo za 27. juli 1999. godine, očituje o navodima iz tužbe. 12. Zakonski zastupnik tuženog je na ročištu održanom 27. jula 1999. godine uložio u spis odgovor na tužbu, te predložio da pismeni odgovor na tužbu čini sastavni dio zapisnika. Apelantu je uručen primjerak odgovora na tužbu, pa je on predložio da se ročište odloži radi izjašnjenja o navodima odgovora na tužbu. Rješenjem suda ročište je odloženo za 21. oktobar 1999. godine, te je naloženo apelantu da se najdalje do zakazanog ročišta očituje o navodima odgovora na tužbu. 13. Ročište od 21. oktobra 1999. godine je odloženo na apelantov predlog budući da njegov punomoćnik nije bio u mogućnosti da pristupi ročištu, jer je bio službeno odsutan iz Sarajeva, te je novo ročište zakazano za 6. decembar 1999. godine, ali je, zbog odsutnosti uređujućeg sudije, odloženo za 17. januar 2000. godine. 14. Na ročištu održanom 17. januara 2000. godine apelantov punomoćnik je u spis uložio pismeni podnesak u povodu odgovora na tužbu, pa je, s obzirom na to da se zakonski zastupnik tuženog nije odmah mogao da izjasni o navodima podneska, ročište odloženo. Apelant je uz podnesak dostavio dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog-dostavnicu iz koje je vidqivo da je apelant odluku primio 4. juna 1998. godine, tuženi je predložio da sud u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno utvrdi da li je apelantova tužba blagovremena. Sud je naložio tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta očituje o navodima apelantovog podneska. 15. Ročište zakazano za 21. mart 2000. godine je održano, stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka, te je usvojen saglasan predlog stranaka da se sprovedu dokazi čitanjem disciplinskog spisa tuženog, pa je ročište odloženo za 1. juni 2000. godine radi pribavljanja spisa službenim putem. Sud je dopisom od 21. marta zatražio od tuženog da dostavi spise. Zakonski zastupnik tuženog je 6. aprila 2000. godine obavijestio sud da je predmetni dopis omaškom dostavljen zakonskom zastupniku, a ne tuženom. 16. Na ročištu 1. juna 2000. godine je konstatovano da nije priklopljen spis tuženog, pa je ročište odloženo za 20. juli 2000. godine sa zakqučkom da sud dopisom urgira da se dostavi disciplinski spis. 17. Na ročištu održanom 20. jula 2000. godine, zbog izmjene sudije pojedinca, postupak se u kokretnoj stvari vodio iznova. Apelant je ostao pri tužbi i navodima u dotadašnjem toku postupka, a tuženi pri odgovoru na tužbu i navodima iznesenim u toku postupka. Parničke stranke su se saglasile da se ponovo ne izvode dokazi pred izmijenjenim sudijom, već da se pročitaju zapisnici sačinjeni u toku postupka. Konstatovano je da je u spis uložen disciplinski spis tuženog, usvojen je predlog da se sasluša apelant u svojstvu parničke stranke, te je novo ročište zakazano za 12. oktobar 2000. godine, ali je ono odloženo zbog odsutnosti uredujućeg sudije. 18. Ročište zakazano za 4. decembar 2000. godine, budući da se apelant nije protivio, odloženo je zbog spriječenosti zakonskog zastupnika tuženog da prisustvuje ročištu, pa je novo ročište zakazano za 8. januar 2001. godine uz obavezu zakonskog zastupnika tuženog da dostavi Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije. 19. Na ročištu održanom 8. januara 2001. godine je sproveden dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parničke stranke, odbijen je apelantov predlog da se sasluša svjedok Jusuf Bjelovac u vezi sa okolnosti da apelant nije pomagao svjedoku Bašiću prilikom obavljanja posla u Mostaru, izvršen uvid u Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti tuženog i disciplinski spis, te je, s obzirom na to da parničke stranke nisu imale primjedbi na sprovedene dokaze, nakon izlagawa završnih riječi sud donio rješenje da je glavna rasprava zakqučena. 20. S obzirom na to da je u disciplinskom spisu nedostajao zapisnik o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije nakon održanog glavnog pretresa 4. januara 1998. godine, sud je na osnovu člana 286 ZPP donio rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave, te je novo ročište zakazano za 19. februar 2001. godine. Sud je dopisom od 29. januara 2001. godine zatražio da se dostavi kompletan spis. Dopisom tuženog od 9. februara 2001. godine sud je obaviješten da je cijeli disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku tuženog, te da zapisnici Drugostepene disciplinske komisije Vlade Kantona nisu sastavni dio spisa kojim je raspolagao tuženi, budući da Drugostepena komisija po okončanju postupka tuženom dostavlja iskqučivo drugostepeno rješenje. 21. Zbog službene odsutnosti uređujućeg sudije, ročište zakazano za 19. februar 2001. godine je odloženo za 16. april 2001. godine, kada je sud sproveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije od 16. januara 1998. godine i nakon toga donio Međupresudu broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kom je poništio rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, te odlučio da će o preostalom dijelu apelantovog zahtjeva odlučiti nakon pravosnažnosti međupresude. 22. Sud je dnevnom naredbom od 3. maja 2001. godine naložio da se dostavi međupresuda strankama. Apelant je međupresudu primio 10, a tuženi 14. maja 2001. godine. Tuženi je 22. maja 2001. godine izjavio žalbu na međupresudu, te je dnevnom naredbom od 25. maja naloženo da se dostavi žalba apelantu, koji ju je primio 30. maja 2001. godine, nakon čega je spis dostavljen drugostepenom sudu na odlučivanje povodom žalbe. 23. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine uvažio žalbu tuženog, međupresudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak sa obrazloženjem da postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka, te je naloženo Opštinskom sudu da u ponovnom postupku pribavi spis Drugostepene disciplinske komisije, što je propustio da učini, pa prema cjelokupnom disciplinskom postupku ocijeni da li je taj postupak sproveden zakonito u skladu sa Pravilnikom i Zakonom. Spis Opštinskog suda sa otpravcima drugostepene odluke je vraćen sa Kantonalnog suda 4. septembra 2002. godine. 24. Rješenjem od 10. septembra 2002. godine Opštinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 29. oktobra 2002. godine, ali je ono, na saglasan predlog parničkih stranaka, odloženo na neodređeno vrijeme zbog pribavljanja spisa Drugostepene disciplinske komisije od koje je sud isti dan zatražio da dostavi spis. 25. Dopisom od 14. novembra 2002. godine Drugostepena disciplinska komisija Kantona Sarajevo je obavijestila sud da je apelantov disciplinski spis broj 03-125-6, zajedno sa rješenjem Drugostepene disciplinske komisije, vraćen tuženom, te je sud dnevnom naredbom od 10. decembra 2002. godine ponovo tražio da se dostavi spis. Dopisom od 20. decembra 2002. godine tuženi je obavijestio sud da je kompletan disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku, da se u spisu, osim rješewa, ne nalazi zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije, niti spis te komisije broj 03-125-6. 26. Sud je ponovo dopisom od 10. januara 2003. godine tražio od Drugostepene disciplinske komisije da dostavi zapisnik o radu, odnosno spis broj 03-125-6. Komisija je 23. januara 2003. godine obavijestila sud da se predmetni spis ne nalazi u arhivi Drugostepene disciplinske komisije jer je on vraćen tuženom, te je stoga sudu dostavljena samo kopija zapisnika od 21. aprila 1998. godine o postupku protiv apelanta iz kwige zapisnika koju vodi Drugostepena disciplinska komisija prilikom održavawa sjednica pri razmatranju predmeta koji joj se dostavljaju na rješavanje. 27. Rješenjem od 28. januara 2003. godine sud je u konkretnoj pravnoj stvari zakazao raspravu za 18. mart 2003. godine koja je odložena budući da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, te je novo ročište zakazano za 22. april 2003. godine. 28. Na raspravi održanoj 22. aprila 2003. godine stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka nakon čega je sud sproveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika Drugostepene disciplinske komisije održane 21. aprila 1998. godine, te dopisa Drugostepene disciplinske komisije i tuženog. Na sprovedene dokaze stranke nisu imale primjedbi. Sud je rješenjem naložio zakonskom zastupniku tuženog da dostavi originalni spis tuženog protiv apelanta, pa je novo ročište zakazao za 19. juni 2003. godine. 29. Ročište zakazano za 19. juni 2003. godine je na apelantov predlog odloženo radi uvida u originalan spis tuženog, a zbog korišćewa godišwih odmora, novo ročište je zakazano za 24. septembar 2003. godine. Na tom ročištu sud je izvršio uvid u originalni disciplinski spis protiv apelanta, Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženog, te zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije. Apelant je tvrdio da mu nije dostavljen na uvid zapisnik Drugostepene disciplinske komisije, te je predložio da se ročište odloži radi uvida i njegovog kopirawa. Ovom predlogu se usprotivio zakonski zastupnik tuženog zbog toga što je predmetni zapisnik uložen u spis 23. januara 2003. godine, te je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u spis. Sud je udovoqio apelantovom predlogu, te je ročište odložio za 13. novembar 2003. godine i naložio apelantu da se do narednog ročišta izjasni o dostavljenom dokazu. 30. Apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio pripremnom ročištu (u smislu novog ZPP) zakazanom za 13. novembar 2003. godine. Sud je konstatovao da je apelantov punomoćnik obavijestio sud da ne može da pristupi zbog neodložnog puta van Sarajeva, te je novo pripremno ročište zakazano za 12. januar 2004. godine. 31. Pripremno ročište od 12. januara 2004. godine je održano shodno odredbama novog ZPP, apelant je izložio tužbu, a tuženi odgovor na tužbu, te su ostali pri navodima iznesenim u toku postupka. Sud je glavnu raspravu zakazao za 18. mart 2004. godine, usvojio predlog da se sprovedu dokazi čitanjem zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu parničke stranke, uvida u disciplinski spis tuženog, odluke Prvostepene i Drugostepene komisije, te apelantovog saslušawa u svojstvu parničke stranke. Sud je odbio apelantov predlog da se sasluša predsjednik Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, svjedok Senija Bašić, izvrši uvid u K spis istog suda, te predlog da sud zatraži da tuženi operativnim radom na terenu utvrdi apelantovo kretanje u spornom periodu. Za odbijanje apelantovih dokaznih predloga sud je dao obrazloženje. 32. Glavna rasprava zakazana za 18. mart 2004. godine je odložena za 7. juni 2004. godine zbog toga što dostavljanje poziva apelantu nije bilo uredno. S obzirom na to da je sud odredio da se sprovedu dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parničke stranke, a apelantov punomoćnik je izjavio da i dalje ostaje pri tom predlogu, a budući da se apelant prema napomeni dostavljača odselio sa adrese na kojoj je stanovao, o čemu nije obavijestio ni sud ni punomoćnika, apelantov punomoćnik je predložio da se ročište za glavnu raspravu odloži uz obavezu punomoćnika da o zakazanoj raspravi obavijesti apelanta. Sud je upozorio apelantovog punomoćnika da će, ukoliko ne obavijesti apelanta o zakazanoj raspravi, opozvati dokaz saslušawa apelanta u svojstvu parničke stranke. 33. Glavna rasprava je održana 7. juna 2004. godine i na woj su sprovedeni dokazi određeni rješenjem na pripremnom ročištu, glavna rasprava je zakqučena, te je sud obavijestio stranke da će presuda biti donesena 7. jula 2004. godine, da od tog datuma teče rok za žalbu i da stranke presudu mogu da preuzmu u prostorijama suda. 34. Presudom Opštinskog suda broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine u cijelosti je odbijen apelantov podneseni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješewa tuženog navedena u tački 6 ove odluke, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao počev od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za pe riod od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine, sve u roku od osam dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 35. U obrazloženju Presude je navedeno da je sud, ocjenjujući sprovedene dokaze, utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa Pravilnikom, budući da je postupak pokrenut na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka, da je imenovan disciplinski tužilac, da je apelantu omogućeno da ima branioca, da je apelant privremeno udaljen sa posla uz isplatu naknade u visini 70% akontacije ličnog dohotka, da je zahtjev za pokretanje postupka dostavljen apelantu, da je apelantov prigovor odbijen, da je tuženi održao glavni pretres kom su prisustvovali apelant i njegov branilac a da predstavnik sindikata nije pristupio, mada je bio uredno pozvan. Stoga je sud zakqučio da prilikom vođewa disciplinskog postupka nisu počinjene bitne povrede postupka. Dalje je navedeno da okolnost da apelant nije pozvan na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije, u smislu člana 371 stav 1 tada važećeg Zakona o krivičnom postupku, predstavlja relativno bitnu povredu postupka koja nije bitno uticala na zakonitost konačne odluke, budući da iz sprovedenih dokaza, iskaza svjedoka Nevzada Bašića, kao i apelanta u svojstvu disciplinski optuženog proizilazi da je apelant znao da se navedeno lice bavi nedozvoljenom trgovinom, jer ga je viđao da robu preprodaje na pijaci, da je kupuje u većim količinama na pijaci "Ar i zona" i da je vozi u Sarajevo i preprodaje, pa je sud zakqučio da je apelant kao dugogodišwi radnik tuženog morao da zna da se radi o nedozvoljenoj trgovini. Imajući u vidu poslove koje je apelant obavljao kao zaposlenik tuženog (kriminalistički tehničar), sud je konačno zakqučio da ponašanje apelanta, koji je i sâm učestvovao u prevozu takve robe, predstavlja, u smislu važećih propisa, težu povredu radne dužnosti, te da izrečena mjera odgovara učinjenoj povredi. Sud je konstatovao da ne stoje apelantovi navodi da u toku disciplinskog postupka nisu sprovedeni i prihvaćeni dokazi koje je predložio prvostepenom disciplinskom organu, jer iz uvida u disciplinski spis proizilazi da apelant i njegov branilac nisu imali primjedbi na sačinjeni zapisnik. 36. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 22. jula 2004. godine, te je sud dnevnom naredbom od 11. avgusta naložio da se tuženom dostavi žalba na odgovor. Tuženi, koji je dopis suda primio 13. septembra 2004. godine, nije dao odgovor na žalbu. 37. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu zbog svih žalbenih razloga i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju ove presude sud je konstatovao da ne stoje tvrdnje iznesene u žalbi, budući da u spisu prvostepenog suda postoji spis Drugostepene disciplinske komisije u koji je izvršen uvid, zbog čega je sud bio u mogućnosti, što je i učinjeno, da ocijeni pravilnost i zakonitost toka postupka sa aspekta odredbi Pravilnika tuženog. S obzirom na to da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega smatra da je disciplinski postupak protiv apelanta sproveden pravilno i zakonito, kao i razloge zašto apelantovo nepozivanje na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije nije moglo da utiče na drugačiji ishod ove pravne stvari, a koje je u cijelosti prihvatio i žalbeni sud, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Konačno, budući da je apelant ukazivao da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH odbijena optužba protiv njega, žalbeni sud je naveo da je krivični postupak protiv apelanta okončan odbijajućom presudom zbog zastarijevawa krivičnog gonjenja, te takva krivična presuda sama po sebi ne znači da nema povrede radne dužnosti tim prije što je disciplinska odgovornost znatno šira od krivične odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju događaja u sprovedenom disciplinskom postupku i postupku okončanom osporenim presudama, smatra da mu nije omogućen efektivan pristup sudu, budući da je Opštinski sud postupao prema pogrešnom shvatanju Kantonalnog suda datom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine da postupak koji vodi pred sudom "nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka", te apelant smatra da sudovi "nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, koja podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivawa akata nižestepenih upravnih organa". Apelant, dalje, navodi da prvostepeni sud samo na osnovu uvida u spise nije mogao da donese pravilan zakqučak da li je zakonito sproveden disciplinski postupak, da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatrawa žalbe. Apelant, konačno, navodi da je, nezavisno od činjenice da se radi o radnom sporu, postupak pred nadležnim sudom trajao skoro osam godina, te smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete od po 200,00 KM za svaku godinu vođewa postupka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da pri donošenju drugostepene odluke nisu povrijeđena apelantova ustavna prava zbog čega smatra da je apelacija neosnovana a da su razlozi za takav zakqučak dati u obrazloženju Odluke Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine. 40. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju navodi hronologiju predmetnog postupka, ističući da je odluka donesena u skladu sa Zakonom o parničkom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženog, Zakonom o državnoj upravi i Zakonom o unutrašwim poslovima pri čemu nije počinjena povreda odredbe člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 41. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Kantona ističe da su navodi apelacije neosnovani, budući da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim pravilnicima tuženog, da su apelantovi navodi o onemogućavanju "efikasnog pristupa sudu" neosnovani i paušalni budući da je zadatak prvostepenog suda da ocijeni pravilnost i zakonitost disciplinskog postupka, te zakonitost odluke disciplinske komisije. Pravobra ni - laštvo, dalje, ponavlja razloge iznesene u osporenim presudama koji ukazuju na neosnovanost apelacionih navoda, te, konačno, ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila povreda apelantovog prava na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 42. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova." Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 185 (1) Nakon zakqučewa glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošewa presude. Š...Ć Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničkog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. Član 454 (1) Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak sprovešće se prema odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu sprovesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan da sprovede na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 44. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 45. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2006. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 47. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 48. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 49. Ustavni sud konstatuje da je parnički postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne prirode u kom se utvrđuju građanska prava apelanta koji je zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqivi. 50. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da apelant ističe da mu nije obezbijeđen efektivan pristup sudu koji je, shodno apelantovom mišljenju, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, a ne samo ocjenjuje zakonitost sprovedenog disciplinskog postupka. Apelant, dalje, smatra da je trebalo da bude prisutan prilikom odlučivawa o žalbi, te da je postupak neprimjereno dugo trajao. 51. Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 52. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 53. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 54. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava identični navodima koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaqno obrazložio u osporenoj presudi. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumwivo utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim propisima i uz poštivanje propisane pro ce - dure za vođenje disciplinskog postupka pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 285 stav 1 alineja 1 i 3 Zakona o državnoj upravi, člana 69 stav 1 alineja 9 Zakona o unutrašwim poslovima Kantona Sarajevo i člana 4 stav 1 alineja 1, 4, 8 i 19 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije tuženog, te je apelantu izrečena propisana disciplinska mjeraprestanak radnog odnosa (član 6 stav 1 alineja 5 Pravilnika). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zakqučke i odluke dali jasna i detaqna obrazložewa, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 55. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije imao efektivan pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitawima predstavlja samo jedan seg ment prava na sud u smislu člana 6 Evropske konvencije, koji, dakle, ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu ali obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud pune jurisdikcije. Stanovište Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kom se građanska tužba može da podnese sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 56. U vezi s tim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu nesporno proizilazi da je apelant imao pristup sudu. Naime, okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka sama po sebi ne znači da apelant nije imao efektivan pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je parnički postupak upravo vođen povodom apelantove tužbe, da je apelant, dakle, imao mogućnost da svoj predmet prezentuje sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao da daje komentare na dokaze i navode suprotne strane, što je i činio, te da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizilazi da je apelant u odnosu na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je, dalje, imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih apelantovi žalbeni navodi nisu mogli da dovedu do drugačijeg rješewa konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prilikom vođewa predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 57. U pogledu apelantovog navoda da redovni sudovi nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, u smislu da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo da sâm utvrđuje činjenično stanje bitno za disciplinski postupak, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatrawa žalbe, Ustavni sud podsjeća da je članom 217 stav 2 ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa, potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredbi parničkog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. S obzirom na to da je sud u konkretnom slučaju, shodno ovlašćenju iz člana 217 stav 1 ZPP, donio odluku o žalbi na sjednici vijeća, očigledno je ocijenio da nema potrebe da se održi rasprava, te budući da navedena zakonska odredba predstavlja diskreciono pravo suda, a ne njegovu obavezu, Ustavni sud u ovakvom postupanju žalbenog suda ne vidi nikakvu proizvoqnost. Ustavni sud podsjeća da je apelantov tužbeni zahtjev upravo bio usmjeren na poništavanje rješewa tuženog kao nezakonitih, što, dakle, pretpostavlja utvrđivanje zakonitosti navedenih akata tuženog. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoqnost u stanovištu Kantonalnog suda iznesenom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine, shodno kom postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka. Naime, o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti je odlučivano u disciplinskom postupku koji su sproveli za to ovlašćeni organi-disciplinske komisije u skladu sa važećim propisima koji regulišu disciplinsku odgovornost radnika tuženog, te, stoga, utvrđivanje disciplinske odgovornosti radnika tuženog nije u nadležnosti redovnih sudova. 58. Ustavni sud zakqučuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 59. Ustavni sud konstatuje da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora da utvrdi da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 60. Ustavni sud podsjeća da se, shodno njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Pe riod koji se uzima u obzir 61. Predmetnu tužbu apelant je podnio 4. jula 1998. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Opštinski sud je donio 7. jula 2004. godine, a Kantonalni sud odluku o žalbi 27. aprila 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao sedam godina i nepunih deset mjeseci. b) Složenost predmeta 62. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničkog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 63. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Opštinski sud poništi kao nezakonita rješewa tuženog donesena u disciplinskom postupku, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao, počev od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za pe riod od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine. 64. Budući da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da su redovni sudovi u toku postupka iskqučivo utvrđivali zakonitost navedenih rješewa tuženog, te da su osporene presude donijeli na osnovu pismenih dokaza i saslušawa, u dva navrata, apelanta kao parničke stranke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može da smatra naročito složenim. c) Ponašanje strana 65. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 66. Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem uticao da se predmet ne završi u razumnom roku. Ustavni sud konstatuje da je apelant tokom cijelog postupka ostao pri tužbenom zahtjevu podnesenom u tužbi. Dalje je evidentno da su rasprave pred prvostepenim sudom u šest navrata (27. jula i 21. oktobra 1999. godine, 19. juna, 13. septembra i 13. novembra 2003. godine i 18. marta 2004. godine) odložene na apelantov predlog. Međutim, odlaganje od 27. jula 1999. godine ne može da se pripiše propustu apelanta, budući da je tuženi odgovor na tužbu uručio tek na toj raspravi, te se apelant zbog navedenih razloga nije mogao odmah da očituje o navodima tuženog. Ostala odlagawa ročišta (radi odsustva apelantovog punomoćnika, radi uvida i kopirawa spisa, te radi apelantovog odseljewa sa adrese naznačene u tužbi) mogu da se, imajući u vidu zakonske propise, pripišu apelantovim propustima budući da je apelantov punomoćnik bio uredno obaviješten o održavanju ročišta, zatim, da je apelant imao mogućnost da blagovremeno izvrši uvid u spis, te je apelant, shodno odredbama ZPP, bio dužan da obavijesti sud o promjeni adrese, što je nesporno propustio da učini. 67. Ustavni sud zakqučuje da je i sâm apelant svojim radwama djelimično doprinio dužini trajawa parničkog postupka. 68. S druge strane, zakonski zastupnik tuženog je tražio da se ročište odloži dva puta, i to 5. maja 1999. godine, zato što mu nije bila dostavljena tužba na odgovor, pa stoga nisu ni bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta, i 4. decembra 2000. godine zbog spriječenosti zakonskog zastupnika da pristupi ročištu, kako je u zapisniku navedeno, zbog sastanka sa OSCE-om, koje, shodno mišljenju Ustavnog suda, nema opravdawa s obzirom na to da Pravobranilaštvo Kantona, kao zakonski zastupnik tuženog, ima više zamjenika. Međutim, Ustavni sud smatra da tuženi svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini trajawa postupka. d) Ponašanje Opštinskog suda 69. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 70. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelant podnio tužbu 4. jula 1999. godine, sud u toku cijelog postupka kontinuirano, mada ne u rokovima propisanim novim ZPP, zakazivao rasprave, u pravilu, u relativno kratkim razmacima od mjesec i po do dva, i preduzimao druge procesne radnje tražeći od nadležnih organa da dostave dokaze neophodne za okončanje postupka i donošenje odluke o podnesenom tužbenom zahtjevu. Naime, sud je u toku trajawa postupka zakazao ukupno 22 rasprave od kojih su tri rasprave otkazane zbog odsutnosti postupajućeg sudije. Dalje, sud je nakon održanih 14 rasprava 16. aprila 2001. godine donio međupresudu kom je riješio o dijelu tužbenog zahtjeva, zatim je žalbu tuženog protiv te presude dostavio na odgovor apelantu nakon čega je žalbu, kako proizilazi iz stawa apisa, u junu 2001. godine proslijedio Kantonalnom sudu. Nakon odluke o žalbi Kantonalni sud je 4. septembra 2002. godine spis i otpravke Odluke drugostepenog suda broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine vratio Opštinskom sudu. Po dobijanju odluke o žalbi Opštinski sud je predmet odmah uzeo u rad i rješenjem od 10. septembra 2002. godine odluku Kantonalnog suda dostavio strankama, te zakazao novu raspravu. Sud je u daljem toku postupka zakazao još 8 rasprava s tim da je, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, ročište održano 13. novembra 2003. godine, u smislu člana 454 stav 3 Zakona, tretirao kao pripremno ročište. Sud je, nakon glavne rasprave održane 7. juna 2004. godine, donio Presudu broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine u roku iz člana 184 ZPP, te ju je dostavio strankama. Shodno stanju spisa, apelantova žalba je u oktobru 2004. godine proslijeđena Kantonalnom sudu na rješavanje. 71. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe ZPP koje regulišu postupak pred prvostepenim sudom, te postupanje prvostepenog suda povodom žalbe - izjavqivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za šta je potreban određeni pe riod i što podrazumijeva niz radwi koje treba da obavi prvostepeni sud prije dostavljanja žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatuje da, nezavisno od činjenice da se u smislu člana 420 novog ZPP radi o hitnom postupku, koji je pred prvostepenim sudom u dva navrata trajao ukupno manje od pet godina, Opštinski sud koji je kontinuirano preduzimao procesne radnje prilikom donošewa odluke o podnesenom apelantovom tužbenom zahtjevu nije prekoračio razuman rok. e) Ponašanje Kantonalnog suda 72. Kad je riječ o ponašanju Kantonalnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom u dva navrata trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, računajući od dana dostavljanja žalbe i spisa prvostepenog suda do vraćawa spisa, odnosno uručewa presude strankama. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv međupresude Opštinskog suda broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kao i rješavajući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene Presude broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine, odluke donio na sjednici vijeća. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je sud dužan da, premda prijašwim ZPP nije bio propisan rok za rješavanje o žalbi, postupak sprovede bez odugovlačewa, kao i rokove za rješavanje o izjavljenoj žalbi propisane članom 217 st. 3 i 4 novog ZPP, prema kojim je žalbeni sud sjednicu vijeća dužan da održi u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi a odluku donese u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice, Ustavni sud smatra da se pe riod trajawa žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom ne može da smatra "razumnim". Zakqučna razmatrawa u vezi sa dužinom trajawa postupka 73. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država naročito važno da se postupak vodi u okviru razumnog roka, budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca. 74. Naime, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalan (vidi, Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i taj pristup ne može da ograniči određenim kategorijama qudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud, u stvari, ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivawa prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ne samo nezadovoqstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 75. Premda se ni Kantonalni sud ni Opštinski sud u konkretnom slučaju nisu posebno očitovali u vezi sa apelantovim navodima o nedonošenju odluke povodom njegovog tužbenog zahtjeva u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama novog ZPP, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev, ali je očito, s obzirom na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno pred drugostepenim sudom, da taj zahtjev suštinski nije ispunjen. 76. Ustavni sud podsjeća da je predmetni postupak povodom apelantove tužbe trajao sedam godina i deset mjeseci, od toga se dvije godine i deset mjeseci odnosi na rad Kantonalnog suda. 77. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su se od podnošewa tužbe do danas više puta mijewali propisi kojim se reguliše parnički postupak (do 1998. godine primjewivao se preuzeti Zakon o parničkom postupku SFRJ, zatim, Zakon o parničkom postupku FBiH, koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada se primjenjuje novi ZPP). Nesporna je činjenica da do donošewa novog ZPP nisu bili regulisani rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10 tada važećeg ZPP, shodno kojoj je sud dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može da bude neograničen. Iz stawa spisa proizilazi da je Kantonalni sud odluku o žalbi tuženog protiv međupresude, koja je donesena u vrijeme dok je važio prijašwi Zakon o parničkom postupku (koji je bio na snazi od 11. novembra 1998. godine), donio po proteku roka od godinu dana i tri mjeseca (računajući od dostavljanja žalbe i spisa tom sudu do povrata spisa sa otpravcima rješewa prvostepenom sudu). Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se, shodno odredbi člana 454 ZPP, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud odluku donio u periodu kraćem od osam mjeseci, računajući četiri ročišta održana nakon stupawa na snagu novog ZPP. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je upravo apelant doprinio produženju ovog roka, budući da su dva od navedena četiri ročišta odložena na apelantov predlog. Stoga je Ustavni sud već ranije zakqučio da Opštinski sud, računajući i tri odlagawa ročišta na apelantov zahtjev u postupku koji je prethodio donošenju međupresude, te konstantno preduzimanje procesnih radwi suda, nije povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, premda su članom 217 novog ZPP regulisani rokovi za odlučivanje drugostepenog suda o žalbi, shodno kojima drugostepeni postupak ukupno može da traje dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice), Kantonalni sud je očigledno povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je odluku o žalbi donio 27. aprila 2006. godine po proteku godinu dana i sedam mjeseci, računajući od dostavljanja spisa i žalbe drugostepenom sudu. 78. Ustavni sud zakqučuje da su ovi propusti Kantonalnog suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantuje da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja radi ostvarewa pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pitanje naknade nematerijalne štete 79. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajawa parničkog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 80. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Budući da je članom 426 starog ZPP, odnosno članom 420 novog ZPP, propisano da se sporovi iz radnih odnosa smatraju hitnim sporovima, te imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao približno dvije godine i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke, iznosi 600,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 81. Činjenica da je u konkretnom slučaju žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u kom su odluke donesene bez održavawa rasprave, dakle na sjednici vijeća, trajao znatno duže nego što je to potrebno i znatno duže od rokova propisanih zakonom, te imajući u vidu da apelantovo ponašanje nije uzrok što je žalbeni postupak toliko trajao dovoqni su Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 82. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 83. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2008/06, rješavajući apelaciju M.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M.G. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da M.G., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije M.G. podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa advokat Nail Gajević, podnio je 12. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Pravobranilaštva Kantona Sarajevo zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. augusta 2008. godine, Općinski sud 2. augusta 2008. godine, a Pravobranilaštvo Kantona 26. jula 2006. godine. Općinski sud je 26. septembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu na uvid spis broj Pr-756/02. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka podnesene ministru 22. oktobra 1997. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je protiv apelanta vodilo disciplinski postupak. U tom postupku tuženi je prvo donio Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 30. oktobra 1997. godine, kojim je apelant privremeno udaljen sa službe počevši od 12. oktobra 1998. godine do okončanja disciplinskog postupka. Po provedenom disciplinskom postupku Prvostepena disciplinska komisija tuženog je donijela Rješenje broj 02/3-2-125-70 od 20. januara 1998. godine kojim je apelant proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti uz izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Naime, Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je apelant "tokom 1997. godine, u više navrata, zloupotrebljavao i prekoračio službena ovlaštenja, tako što je koristeći službenu akreditaciju pružao zaštitu, pa i vršio prijevoz većih količina robe namijenjenih preprodaji, bez ovlaštenja za trgovinu, za što je od Nevzada Bašića primao novčanu naknadu", čime je počinio težu povredu radne dužnosti predviđenu članom 285. stav 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, članom 69. stav 1. alineja 9. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo i članom 4. stav 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovorosti radnika i radu disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Budući da je Drugostepena disciplinska komisija Rješenjem broj 03-125-6 od 21. aprila 1998. godine odbila apelantovu žalbu i potvrdila rješenje Prvostepene disciplinske komisije, tuženi je Rješenjem ministra broj 02/3-2-126-165 od 25. juna 1998. godine apelantu izrekao i potvrdio disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa sa 4. junom 1998. godine. 7. Nakon toga apelant je 4. jula 1998. godine, posredstvom opunomoćenika Ismeta Šefkića, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi poništenja disciplinskih akata organa tuženog o prestanku radnog odnosa. 8. Dopisom od 23. septembra 1998. godine sud je pozvao apelanta da dostavi dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog. Apelant je podneskom, koji je u sudu primljen 23. oktobra 1998. godine, obavijestio sud da je uz tužbu dostavio drugostepenu odluku tuženog. 9. Podneskom od 2. novembra 1998. godine apelantov opunomoćenik je obavijestio sud da u konkretnom predmetu otkazuje punomoć, te predložio da sud o tome obavijesti apelanta. 10. Po dobijanju dokaza sud je rješenjem od 1. februara 1999. godine zakazao ročište za 16. mart 1999. godine koje je, s obzirom na to da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, odgođeno. Apelant je istog dana dao punomoć kojom je ovlastio Ismeta Šefkića da ga zastupa u ovom predmetu. 11. Na ročištu 5. maja 1999. godine zastupnik tuženog je obavijestio sud da mu nije dostavljena tužba sa prilozima, pa je apelantu naloženo da tuženom tužbu i priloge dostavi direktno, a tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta, koje je odgođeno za 27. juli 1999. godine, očituje o navodima iz tužbe. 12. Zakonski zastupnik tuženog je na ročištu održanom 27. jula 1999. godine uložio u spis odgovor na tužbu, te predložio da pismeni odgovor na tužbu čini sastavni dio zapisnika. Apelantu je uručen primjerak odgovora na tužbu, pa je on predložio da se ročište odgodi radi izjašnjenja o navodima odgovora na tužbu. Rješenjem suda ročište je odgođeno za 21. oktobar 1999. godine, te je naloženo apelantu da se najdalje do zakazanog ročišta očituje o navodima odgovora na tužbu. 13. Ročište od 21. oktobra 1999. godine je odgođeno na apelantov prijedlog budući da njegov opunomoćenik nije bio u mogućnosti pristupiti ročištu, jer je bio službeno odsutan iz Sarajeva, te je novo ročište zakazano za 6. decembar 1999. godine, ali je, zbog odsutnosti uređujućeg sudije, odgođeno za 17. januar 2000. godine. 14. Na ročištu održanom 17. januara 2000. godine apelantov opunomoćenik je u spis uložio pismeni podnesak u povodu odgovora na tužbu, pa je, s obzirom na to da se zakonski zastupnik tuženog nije odmah mogao izjasniti o navodima podneska, ročište odgođeno. Apelant je uz podnesak dostavio dokaz o tome da je primio drugostepenu odluku tuženog-dostavnicu iz koje je vidljivo da je apelant odluku primio 4. juna 1998. godine, tuženi je predložio da sud u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno utvrdi da li je apelantova tužba blagovremena. Sud je naložio tuženom da se najkasnije do zakazanog ročišta očituje o navodima apelantovog podneska. 15. Ročište zakazano za 21. mart 2000. godine je održano, stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka, te je usvojen saglasan prijedlog stranaka da se provedu dokazi čitanjem disciplinskog spisa tuženog, pa je ročište odgođeno za 1. juni 2000. godine radi pribavljanja spisa službenim putem. Sud je dopisom od 21. marta zatražio od tuženog da dostavi spise. Zakonski zastupnik tuženog je 6. aprila 2000. godine obavijestio sud da je predmetni dopis omaškom dostavljen zakonskom zastupniku, a ne tuženom. 16. Na ročištu 1. juna 2000. godine je konstatirano da nije priklopljen spis tuženog, pa je ročište odgođeno za 20. juli 2000. godine sa zaključkom da sud dopisom urgira da se dostavi disciplinski spis. 17. Na ročištu održanom 20. jula 2000. godine, zbog izmjene sudije pojedinca, postupak se u kokretnoj stvari vodio iznova. Apelant je ostao pri tužbi i navodima u dotadašnjem toku postupka, a tuženi pri odgovoru na tužbu i navodima iznesenim u toku postupka. Parnične stranke su se saglasile da se ponovo ne izvode dokazi pred izmijenjenim sudijom, već da se pročitaju zapisnici sačinjeni u toku postupka. Konstatirano je da je u spis uložen disciplinski spis tuženog, usvojen je prijedlog da se sasluša apelant u svojstvu parnične stranke, te je novo ročište zakazano za 12. oktobar 2000. godine, ali je ono odgođeno zbog odsutnosti uredujućeg sudije. 18. Ročište zakazano za 4. decembar 2000. godine, budući da se apelant nije protivio, odgođeno je zbog spriječenosti zakonskog zastupnika tuženog da prisustvuje ročištu, pa je novo ročište zakazano za 8. januar 2001. godine uz obavezu zakonskog zastupnika tuženog da dostavi Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije. 19. Na ročištu održanom 8. januara 2001. godine je proveden dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke, odbijen je apelantov prijedlog da se sasluša svjedok Jusuf Bjelovac u vezi sa okolnosti da apelant nije pomagao svjedoku Bašiću prilikom obavljanja posla u Mostaru, izvršen uvid u Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti tuženog i disciplinski spis, te je, s obzirom na to da parnične stranke nisu imale primjedaba na provedene dokaze, nakon izlaganja završnih riječi sud donio rješenje da je glavna rasprava zaključena. 20. S obzirom na to da je u disciplinskom spisu nedostajao zapisnik o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije nakon održanog glavnog pretresa 4. januara 1998. godine, sud je na osnovu člana 286. ZPP donio rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave, te je novo ročište zakazano za 19. februar 2001. godine. Sud je dopisom od 29. januara 2001. godine zatražio da se dostavi kompletan spis. Dopisom tuženog od 9. februara 2001. godine sud je obaviješten da je cijeli disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku tuženog, te da zapisnici Drugostepene disciplinske komisije Vlade Kantona nisu sastavni dio spisa kojim je raspolagao tuženi, budući da Drugostepena komisija po okončanju postupka tuženom dostavlja isključivo drugostepeno rješenje. 21. Zbog službene odsutnosti uređujućeg sudije, ročište zakazano za 19. februar 2001. godine je odgođeno za 16. april 2001. godine, kada je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o vijećanju i glasanju Prvostepene disciplinske komisije od 16. januara 1998. godine i nakon toga donio Međupresudu broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kojom je poništio rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, te odlučio da će o preostalom dijelu apelantovoga zahtjeva odlučiti nakon pravosnažnosti međupresude. 22. Sud je dnevnom naredbom od 3. maja 2001. godine naložio da se dostavi međupresuda strankama. Apelant je međupresudu primio 10, a tuženi 14. maja 2001. godine. Tuženi je 22. maja 2001. godine izjavio žalbu na međupresudu, te je dnevnom naredbom od 25. maja naloženo da se dostavi žalba apelantu, koji ju je primio 30. maja 2001. godine, nakon čega je spis dostavljen drugostepenom sudu na odlučivanje povodom žalbe. 23. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine uvažio žalbu tuženog, međupresudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak sa obrazloženjem da postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka, te je naloženo Općinskom sudu da u ponovnom postupku pribavi spis Drugostepene disciplinske komisije, što je propustio učiniti, pa prema cjelokupnom disciplinskom postupku ocijeni da li je taj postupak proveden zakonito u skladu sa Pravilnikom i Zakonom. Spis Općinskog suda sa otpravcima drugostepene odluke je vraćen sa Kantonalnog suda 4. septembra 2002. godine. 24. Rješenjem od 10. septembra 2002. godine Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 29. oktobra 2002. godine, ali je ono, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, odgođeno na neodređeno vrijeme zbog pribavljanja spisa Drugostepene disciplinske komisije od koje je sud isti dan zatražio da dostavi spis. 25. Dopisom od 14. novembra 2002. godine Drugostepena disciplinska komisija Kantona Sarajevo je obavijestila sud da je apelantov disciplinski spis broj 03-125-6, zajedno sa rješenjem Drugostepene disciplinske komisije, vraćen tuženom, te je sud dnevnom naredbom od 10. decembra 2002. godine ponovo tražio da se dostavi spis. Dopisom od 20. decembra 2002. godine tuženi je obavijestio sud da je kompletan disciplinski spis dostavljen zakonskom zastupniku, da se u spisu, osim rješenja, ne nalazi zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije, niti spis te komisije broj 03-125-6. 26. Sud je ponovo dopisom od 10. januara 2003. godine tražio od Drugostepene disciplinske komisije da dostavi zapisnik o radu, odnosno spis broj 03-125-6. Komisija je 23. januara 2003. godine obavijestila sud da se predmetni spis ne nalazi u arhivi Drugostepene disciplinske komisije jer je on vraćen tuženom, te je stoga sudu dostavljena samo kopija zapisnika od 21. aprila 1998. godine o postupku protiv apelanta iz knjige zapisnika koju vodi Drugostepena disciplinska komisija prilikom održavanja sjednica pri razmatranju predmeta koji joj se dostavljaju na rješavanje. 27. Rješenjem od 28. januara 2003. godine sud je u konkretnoj pravnoj stvari zakazao raspravu za 18. mart 2003. godine koja je odgođena budući da dostavljanje tuženom nije bilo uredno, te je novo ročište zakazano za 22. april 2003. godine. 28. Na raspravi održanoj 22. aprila 2003. godine stranke su ostale pri navodima iznesenim u toku postupka nakon čega je sud proveo dokaz uvidom i čitanjem zapisnika Drugostepene disciplinske komisije održane 21. aprila 1998. godine, te dopisa Drugostepene disciplinske komisije i tuženog. Na provedene dokaze stranke nisu imale primjedaba. Sud je rješenjem naložio zakonskom zastupniku tuženog da dostavi originalni spis tuženog protiv apelanta, pa je novo ročište zakazao za 19. juni 2003. godine. 29. Ročište zakazano za 19. juni 2003. godine je na apelantov prijedlog odgođeno radi uvida u originalan spis tuženog, a zbog korištenja godišnjih odmora, novo ročište je zakazano za 24. septembar 2003. godine. Na tom ročištu sud je izvršio uvid u originalni disciplinski spis protiv apelanta, Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženog, te zapisnik o radu Drugostepene disciplinske komisije. Apelant je tvrdio da mu nije dostavljen na uvid zapisnik Drugostepene disciplinske komisije, te je predložio da se ročište odgodi radi uvida i njegovog kopiranja. Ovom prijedlogu se usprotivio zakonski zastupnik tuženog zbog toga što je predmetni zapisnik uložen u spis 23. januara 2003. godine, te je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u spis. Sud je udovoljio apelantovom prijedlogu, te je ročište odgodio za 13. novembar 2003. godine i naložio apelantu da se do narednog ročišta izjasni o dostavljenom dokazu. 30. Apelant, iako uredno obaviješten, nije pristupio pripremnom ročištu (u smislu novog ZPP) zakazanom za 13. novembar 2003. godine. Sud je konstatirao da je apelantov opunomoćenik obavijestio sud da ne može pristupiti zbog neodložnog puta izvan Sarajeva, te je novo pripremno ročište zakazano za 12. januar 2004. godine. 31. Pripremno ročište od 12. januara 2004. godine je održano prema odredbama novog ZPP, apelant je izložio tužbu, a tuženi odgovor na tužbu, te su ostali pri navodima iznesenim u toku postupka. Sud je glavnu raspravu zakazao za 18. mart 2004. godine, usvojio prijedlog da se provedu dokazi čitanjem zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu parnične stranke, uvida u disciplinski spis tuženog, odluke Prvostepene i Drugostepene komisije, te apelantovog saslušanja u svojstvu parnične stranke. Sud je odbio apelantov prijedlog da se sasluša predsjednik Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, svjedok Senija Bašić, izvrši uvid u K spis istog suda, te prijedlog da sud zatraži da tuženi operativnim radom na terenu utvrdi apelantovo kretanje u spornom periodu. Za odbijanje apelantovih dokaznih prijedloga sud je dao obrazloženje. 32. Glavna rasprava zakazana za 18. mart 2004. godine je odgođena za 7. jun 2004. godine zbog toga što dostavljanje poziva apelantu nije bilo uredno. S obzirom na to da je sud odredio da se provedu dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, a apelantov opunomoćenik je izjavio da i dalje ostaje pri tom prijedlogu, a budući da se apelant prema napomeni dostavljača odselio sa adrese na kojoj je stanovao, o čemu nije obavijestio ni sud ni opunomoćenika, apelantov opunomoćenik je predložio da se ročište za glavnu raspravu odgodi uz obavezu opunomoćenika da o zakazanoj raspravi obavijesti apelanta. Sud je upozorio apelantovog opunomoćenika da će, ukoliko ne obavijesti apelanta o zakazanoj raspravi, opozvati dokaz saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke. 33. Glavna rasprava je održana 7. juna 2004. godine i na njoj su provedeni dokazi određeni rješenjem na pripremnom ročištu, glavna rasprava je zaključena, te je sud obavijestio stranke da će presuda biti donesena 7. jula 2004. godine, da od tog datuma teče rok za žalbu i da stranke presudu mogu preuzeti u prostorijama suda. 34. Presudom Općinskog suda broj PR-756/02 od 7. jula 2004. godine u cijelosti je odbijen apelantov podneseni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog navedena u tački 6. ove odluke, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao počevši od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za pe riod od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 35. U obrazloženju Presude je navedeno da je sud, ocjenjujući provedene dokaze, utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa Pravilnikom, budući da je postupak pokrenut na osnovu inicijative za pokretanje disciplinskog postupka, da je imenovan disciplinski tužilac, da je apelantu omogućeno da ima branioca, da je apelant privremeno udaljen sa posla uz isplatu naknade u visini 70% akontacije ličnog dohotka, da je zahtjev za pokretanje postupka dostavljen apelantu, da je apelantov prigovor odbijen, da je tuženi održao glavni pretres kojem su prisustvovali apelant i njegov branilac a da predstavnik sindikata nije pristupio, mada je bio uredno pozvan. Stoga je sud zaključio da prilikom vođenja disciplinskog postupka nisu počinjene bitne povrede postupka. Dalje je navedeno da okolnost da apelant nije pozvan na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije, u smislu člana 371. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku, predstavlja relativno bitnu povredu postupka koja nije bitno utjecala na zakonitost konačne odluke, budući da iz provedenih dokaza, iskaza svjedoka Nevzada Bašića, kao i apelanta u svojstvu disciplinski optuženog proizlazi da je apelant znao da se navedeno lice bavi nedopuštenom trgovinom, jer ga je viđao da robu preprodaje na pijaci, da je kupuje u većim količinama na pijaci "Ar i zona" i da je vozi u Sarajevo i preprodaje, pa je sud zaključio da je apelant kao dugogodišnji radnik tuženog morao znati da se radi o nedopuštenoj trgovini. Imajući u vidu poslove koje je apelant obavljao kao uposlenik tuženog (kriminalistički tehničar), sud je konačno zaključio da ponašanje apelanta, koji je i sâm učestvovao u prijevozu takve robe, predstavlja, u smislu važećih propisa, težu povredu radne dužnosti, te da izrečena mjera odgovara učinjenoj povredi. Sud je konstatirao da ne stoje apelantovi navodi da u toku disciplinskog postupka nisu provedeni i prihvaćeni dokazi koje je predložio prvostepenom disciplinskom organu, jer iz uvida u disciplinski spis proizlazi da apelant i njegov branilac nisu imali primjedaba na sačinjeni zapisnik. 36. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 22. jula 2004. godine, te je sud dnevnom naredbom od 11. augusta naložio da se tuženom dostavi žalba na odgovor. Tuženi, koji je dopis suda primio 13. septembra 2004. godine, nije dao odgovor na žalbu. 37. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu zbog svih žalbenih razloga i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju ove presude sud je konstatirao da ne stoje tvrdnje uznesene u žalbi, budući da u spisu prvostepenog suda postoji spis Drugostepene disciplinske komisije u koji je izvršen uvid, zbog čega je sud bio u mogućnosti, što je i učinjeno, da ocijeni pravilnost i zakonitost toka postupka sa aspekta odredaba Pravilnika tuženog. S obzirom na to da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega smatra da je disciplinski postupak protiv apelanta proveden pravilno i zakonito, kao i razloge zašto apelantovo nepozivanje na sjednicu Drugostepene disciplinske komisije nije moglo utjecati na drugačiji ishod ove pravne stvari, a koje je u cijelosti prihvatio i žalbeni sud, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Konačno, budući da je apelant ukazivao da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH odbijena optužba protiv njega, žalbeni sud je naveo da je krivični postupak protiv apelanta okončan odbijajućom presudom zbog zastare krivičnog gonjenja, te takva krivična presuda sama po sebi ne znači da nema povrede radne dužnosti tim prije što je disciplinska odgovornost znatno šira od krivične odgovornosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju događaja u provedenom disciplinskom postupku i postupku okončanom osporenim presudama, smatra da mu nije omogućen efektivan pristup sudu, budući da je Općinski sud postupao prema pogrešnom shvatanju Kantonalnog suda datom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine da postupak koji vodi pred sudom "nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka", te apelant smatra da sudovi "nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, koja podrazumijeva neograničenu nadležnost u pogledu pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestepenih upravnih organa". Apelant, dalje, navodi da prvostepeni sud samo na osnovu uvida u spise nije mogao donijeti pravilan zaključak da li je zakonito proveden disciplinski postupak, da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatranja žalbe. Apelant, konačno, navodi da je, nezavisno od činjenice da se radi o radnom sporu, postupak pred nadležnim sudom trajao skoro osam godina, te smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete od po 200,00 KM za svaku godinu vođenja postupka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da pri donošenju drugostepene odluke nisu povrijeđena apelantova ustavna prava zbog čega smatra da je apelacija neosnovana a da su razlozi za takav zaključak dati u obrazloženju Odluke Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine. 40. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi hronologiju predmetnog postupka, ističući da je odluka donesena u skladu sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti radnika tuženika, Zakonom o državnoj upravi i Zakonom o unutrašnjim poslovima pri čemu nije počinjena povreda odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 41. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Kantona ističe da su navodi apelacije neosnovani, budući da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim pravilnicima tuženog, da su apelantovi navodi o onemogućavanju "efikasnog pristupa sudu" neosnovani i paušalni budući da je zadatak prvostepenog suda da ocijeni pravilnost i zakonitost disciplinskog postupka, te zakonitost odluke disciplinske komisije. Pravobranilaštvo, dalje, ponavlja razloge iznesene u osporenim presudama koji ukazuju na neosnovanost apelacionih navoda, te, konačno, ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila povreda apelantovog prava na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 42. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 185. (1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Š...Ć Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Član 454. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. (3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta." VI. Dopustivost 43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 44. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2304/04 od 27. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2006. godine a apelacija je podnesena 12. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 47. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 49. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom apelantove tužbe spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanta koji je zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. 50. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da apelant ističe da mu nije osiguran efektivan pristup sudu koji je, prema apelantovom mišljenju, trebalo sâm da utvrđuje činjenično stanje, a ne samo ocjenjuje zakonitost provedenog disciplinskog postupka. Apelant, dalje, smatra da je trebalo da bude prisutan prilikom odlučivanja o žalbi, te da je postupak neprimjereno dugo trajao. 51. Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 52. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 53. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 54. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava identični navodima koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanta vođen u skladu sa važećim propisima i uz poštivanje propisane pro ce dure za vođenje disciplinskog postupka pri čemu je nesporno utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 285. stav 1. alineja 1. i 3. Zakona o državnoj upravi, člana 69. stav 1. alineja 9. Zakona o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo i člana 4. stav 1. alineja 1, 4, 8. i 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti radnika i radu disciplinske komisije tuženog, te je apelantu izrečena propisana disciplinska mjera- prestanak radnog odnosa (član 6. stav 1. alineja 5. Pravilnika). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 55. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije imao efektivan pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja samo jedan seg ment prava na sud u smislu člana 6. Evropske konvencije, koji, dakle, ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu ali osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud pune jurisdikcije. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) princip prema kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 56. U vezi s tim, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu nesporno proizlazi da je apelant imao pristup sudu. Naime, okolnost da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka sama po sebi ne znači da apelant nije imao efektivan pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak upravo vođen povodom apelantove tužbe, da je apelant, dakle, imao mogućnost da svoj predmet prezentira sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze i navode suprotne strane, što je i činio, te da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je, dalje, imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje. 57. U pogledu apelantovog navoda da redovni sudovi nisu postupili u skladu sa punom jurisdikcijom suda, u smislu da je Kantonalni sud, s obzirom na propuste prvostepenog suda, trebalo da sâm utvrđuje činjenično stanje bitno za disciplinski postupak, te da je bilo neophodno da apelant bude prisutan prilikom razmatranja žalbe, Ustavni sud podsjeća da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. S obzirom na to da je sud u konkretnom slučaju, prema ovlaštenju iz člana 217. stav 1. ZPP, donio odluku o žalbi na sjednici vijeća, očigledno je ocijenio da nema potrebe da se održi rasprava, te budući da navedena zakonska odredba predstavlja diskreciono pravo suda, a ne njegovu obavezu, Ustavni sud u ovakvom postupanju žalbenog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je apelantov tužbeni zahtjev upravo bio usmjeren na poništavanje rješenja tuženog kao nezakonitih, što, dakle, pretpostavlja utvrđivanje zakonitosti navedenih akata tuženog. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iznesenom u Rješenju broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine, prema kojem postupak koji se vodi pred sudom posebnim ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti odluke disciplinske komisije nije nastavak disciplinskog postupka, već ocjena zakonitosti disciplinskog postupka. Naime, o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti je odlučivano u disciplinskom postupku koji su proveli za to ovlašteni organi-disciplinske komisije u skladu sa važećim propisima koji reguliraju disciplinsku odgovornost radnika tuženog, te, stoga, utvrđivanje disciplinske odgovornosti radnika tuženog nije u nadležnosti redovnih sudova. 58. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 59. Ustavni sud konstatira da se apelant žali da postupak koji je vođen pred redovnim sudovima nije završen u razumnom roku iako se radi o radnom sporu koji je hitne prirode. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi da li je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 60. Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj i praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Pe riod koji se uzima u obzir 61. Predmetnu tužbu apelant je podnio 4. jula 1998. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio 7. jula 2004. godine, a Kantonalni sud odluku o žalbi 27. aprila 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe je trajao sedam godina i nepunih deset mjeseci. b) Složenost predmeta 62. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 63. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud poništi kao nezakonita rješenja tuženog donesena u disciplinskom postupku, utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tuženog, te naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni sta tus i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljao, počevši od 4. juna 1998. godine, uz isplatu razlike do punog iznosa ličnog dohotka za pe riod od 12. oktobra 1997. godine do 4. juna 1998. godine. 64. Budući da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da su redovni sudovi u toku postupka isključivo utvrđivali zakonitost navedenih rješenja tuženog, te da su osporene presude donijeli na osnovu pismenih dokaza i saslušanja, u dva navrata, apelanta kao parnične stranke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može smatrati osobito složenim. c) Ponašanje strana 65. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 66. Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da je apelant tokom cijelog postupka ostao pri tužbenom zahtjevu podnesenom u tužbi. Dalje je evidentno da su rasprave pred prvostepenim sudom u šest navrata (27. jula i 21. oktobra 1999. godine, 19. juna, 13. septembra i 13. novembra 2003. godine i 18. marta 2004. godine) odgođene na apelantov prijedlog. Međutim, odgađanje od 27. jula 1999. godine ne može se pripisati propustu apelanta, budući da je tuženi odgovor na tužbu uručio tek na toj raspravi, te se apelant zbog navedenih razloga nije mogao odmah očitovati o navodima tuženog. Ostala odgađanja ročišta (radi odsustva apelantovog opunomoćenika, radi uvida i kopiranja spisa, te radi apelantovog odseljenja sa adrese naznačene u tužbi) mogu se, imajući u vidu zakonske propise, pripisati apelantovim propustima budući da je apelantov opunomoćenik bio uredno obaviješten o održavanju ročišta, zatim, da je apelant imao mogućnost blagovremeno izvršiti uvid u spis, te je apelant, prema odredbama ZPP, bio dužan obavijestiti sud o promjeni adrese, što je nesporno propustio učiniti. 67. Ustavni sud zaključuje da je i sâm apelant svojim radnjama djelimično doprinio dužini trajanja parničnog postupka. 68. S druge strane, zakonski zastupnik tuženog je tražio odgađanje ročišta dva puta, i to 5. maja 1999. godine, zato što mu nije bila dostavljena tužba na odgovor, pa stoga nisu ni bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta, i 4. decembra 2000. godine zbog spriječenosti zakonskog zastupnika da pristupi ročištu, kako je u zapisniku navedeno, zbog sastanka sa OSCE-om, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nema opravdanja s obzirom na to da Pravobranilaštvo Kantona, kao zakonski zastupnik tuženog, ima više zamjenika. Međutim, Ustavni sud smatra da tuženi svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini trajanja postupka. d) Ponašanje Općinskog suda 69. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 70. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelant podnio tužbu 4. jula 1999. godine, sud u toku cijelog postupka kontinuirano, mada ne u rokovima propisanim novim ZPP, zakazivao rasprave, u pravilu, u relativno kratkim razmacima od mjesec i po do dva, i preduzimao druge procesne radnje tražeći od nadležnih organa da dostave dokaze neophodne za okončanje postupka i donošenje odluke o podnesenom tužbenom zahtjevu. Naime, sud je u toku trajanja postupka zakazao ukupno 22 rasprave od kojih su tri rasprave otkazane zbog odsutnosti postupajućeg sudije. Dalje, sud je nakon održanih 14 rasprava 16. aprila 2001. godine donio međupresudu kojom je riješio o dijelu tužbenog zahtjeva, zatim je žalbu tuženog protiv te presude dostavio na odgovor apelantu nakon čega je žalbu, kako proizlazi iz stanja apisa, u junu 2001. godine proslijedio Kantonalnom sudu. Nakon odluke o žalbi Kantonalni sud je 4. septembra 2002. godine spis i otpravke Odluke drugostepenog suda broj GŽ-882/01 od 18. jula 2002. godine vratio Općinskom sudu. Po dobijanju odluke o žalbi Općinski sud je predmet odmah uzeo u rad i rješenjem od 10. septembra 2002. godine odluku Kantonalnog suda dostavio strankama, te zakazao novu raspravu. Sud je u daljem toku postupka zakazao još 8 rasprava s tim da je, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi ZPP, ročište održano 13. novembra 2003. godine, u smislu člana 454. stav 3. Zakona, tretirao kao pripremno ročište. Sud je, nakon glavne rasprave održane 7. juna 2004. godine, donio Presudu broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine u roku iz člana 184. ZPP, te ju je dostavio strankama. Prema stanju spisa, apelantova žalba je u oktobru 2004. godine proslijeđena Kantonalnom sudu na rješavanje. 71. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe ZPP koje reguliraju postupak pred prvostepenim sudom, te postupanje prvostepenog suda povodom žalbe - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za šta je potreban određeni pe riod i što podrazumijeva niz radnji koje treba obaviti prvostepeni sud prije dostavljanja žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatira da, nezavisno od činjenice da se u smislu člana 420. novog ZPP radi o hitnom postupku, koji je pred prvostepenim sudom u dva navrata trajao ukupno manje od pet godina, Općinski sud koji je kontinuirano preduzimao procesne radnje prilikom donošenja odluke o podnesenom apelantovom tužbenom zahtjevu nije prekoračio razuman rok. e) Ponašanje Kantonalnog suda 72. Kad je riječ o ponašanju Kantonalnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom u dva navrata trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, računajući od dana dostavljanja žalbe i spisa prvostepenog suda do vraćanja spisa, odnosno uručenja presude strankama. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv međupresude Općinskog suda broj PR-251/98 od 16. aprila 2001. godine, kao i rješavajući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene Presude broj PR-756/02 od 7. jula 2007. godine, odluke donio na sjednici vijeća. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je sud dužan, premda prijašnjim ZPP nije bio propisan rok za rješavanje o žalbi, postupak provesti bez odugovlačenja, kao i rokove za rješavanje o izjavljenoj žalbi propisane članom 217. st. 3. i 4. novog ZPP, prema kojim je žalbeni sud sjednicu vijeća dužan održati u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi a odluku donijeti u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice, Ustavni sud smatra da se pe riod trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom ne može smatrati "razumnim". Zaključna razmatranja u vezi sa dužinom trajanja postupka 73. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem svih država osobito važno da se postupak vodi u okviru razumnog roka, budući da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca. 74. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, odluka iz 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine, i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Stoga, Ustavni sud, ustvari, ima zadatak da se bavi pitanjem ostvarivanja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 75. Premda se ni Kantonalni sud ni Općinski sud u konkretnom slučaju nisu posebno očitovali u vezi sa apelantovim navodima o nedonošenju odluke povodom njegovog tužbenog zahtjeva u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama novog ZPP, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev, ali je očito, s obzirom na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno pred drugostepenim sudom, da taj zahtjev suštinski nije ispunjen. 76. Ustavni sud podsjeća da je predmetni postupak povodom apelantove tužbe trajao sedam godina i deset mjeseci, od toga se dvije godine i deset mjeseci odnosi na rad Kantonalnog suda. 77. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine primjenjivao se preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim, Zakon o parničnom postupku FBiH, koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine od kada se primjenjuje novi ZPP). Nesporna je činjenica da do donošenja novog ZPP nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg ZPP, prema kojoj je sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Iz stanja spisa proizlazi da je Kantonalni sud odluku o žalbi tuženog protiv međupresude, koja je donesena u vrijeme dok je važio prijašnji Zakon o parničnom postupku (koji je bio na snazi od 11. novembra 1998. godine), donio po proteku roka od godinu dana i tri mjeseca (računajući od dostavljanja žalbe i spisa tom sudu do povrata spisa sa otpravcima rješenja prvostepenom sudu). Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog ZPP, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se, prema odredbi člana 454. ZPP, primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud odluku donio u periodu kraćem od osam mjeseci, računajući četiri ročišta održana nakon stupanja na snagu novog ZPP. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je upravo apelant doprinio produženju ovog roka, budući da su dva od navedena četiri ročišta odgođena na apelantov prijedlog. Stoga je Ustavni sud već ranije zaključio da Općinski sud, računajući i tri odgađanja ročišta na apelantov zahtjev u postupku koji je prethodio donošenju međupresude, te konstantno preduzimanje procesnih radnji suda, nije povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, premda su članom 217. novog ZPP regulirani rokovi za odlučivanje drugostepenog suda o žalbi, prema kojima drugostepeni postupak ukupno može trajati dva i po mjeseca (45 dana za zakazivanje sjednice vijeća, te donošenje odluke u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice), Kantonalni sud je očigledno povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je odluku o žalbi donio 27. aprila 2006. godine po proteku godinu dana i sedam mjeseci, računajući od dostavljanja spisa i žalbe drugostepenom sudu. 78. Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti Kantonalnog suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pitanje naknade nematerijalne štete 79. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 80. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Budući da je članom 426. starog ZPP, odnosno članom 420. novog ZPP, propisano da se sporovi iz radnih odnosa smatraju hitnim sporovima, te imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove žalbe pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao približno dvije godine i deset mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 600,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 81. Činjenica da je u konkretnom slučaju žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u kojem su odluke donesene bez održavanja rasprave, dakle na sjednici vijeća, trajao znatno duže nego što je to potrebno i znatno duže od rokova propisanih zakonom, te imajući u vidu da apelantovo ponašanje nije uzrok što je žalbeni postupak toliko trajao, dovoljni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 82. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 83. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2392/06, rješavajući apelaciju Radosava Jovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Radosava Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. srpnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radosav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Mirko Dabić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 11. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. srpnja 2006. godine. Apelant je 17. listopada 2007. godine dopunio svoju apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 22. lipnja 2006. godine dostavio "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banja Luka, ovjerene 14. svibnja i 8. lipnja 2007. godine. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnoga suda, Okružnoga suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnoga tužiteljstva Republike Srpske je zatraženo 14. kolovoza 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužiteljstvo Republike Srpske su 6. i 11. rujna i 31. kolovoza 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Vrhovnoga suda, Okružnoga suda i Okružnoga tužiteljstva Republike Srpske je dostavljen apelantu 6. studenoga 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Prvostupanjskom je presudom Okružnoga suda broj 011-0-K-06-000 002 od 3. ožujka 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnoga suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. srpnja 2006. godine, apelant je osuđen za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 149. stavak 1. točka 3. u svezi članka 20. Kaznenoga zakona Republike Srpske, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. 8. Sudovi su na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdili da je optuženi apelant, pri nasilničkom ponašanju u ugostiteljskom objektu "Mocart", a koje se ogledalo prije svega u fizičkom obračunu apelanta zajedno sa drugooptuženim Krstanom Jovićem, s jedne strane, i Goranom i Bojanom Sladojevićem, s druge strane, usmjerio pištolj u pravcu oštećenoga Danijela Radmana, u kojega je ispalio jedan metak u predio leđa, a koji je bio na udaljenosti od oko dva metra od apelanta, pri čemu mu je nanio laku tjelesnu povredu u vidu prostrelne rane. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svojega prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebice narušavanja načela in dubio pro reo i načela nevinosti. Ističe da je sud, zbog prijepornoga činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Posebice ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu "novi oblik prividnog stjecaja" kaznenih djela. Naime, apelant tvrdi da nije bilo nasilničkog ponašanja prema oštećenom, zbog čega nije ni moglo doći do "ubojstva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo kazneno djelo teškoga ubojstva može biti izvršeno samo protiv osobe protiv koje je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. Apelant se, u svojoj dopuni apelacije od 17. listopada 2007. godine, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1785/06, u kojoj je citiran stav Ustavnog suda u svezi nadležnosti suda za preispitivanje činjenica predmeta. b) Odgovor na apelaciju 10. U svojemu odgovoru na apelaciju od 6. rujna 2006. godine Vrhovni sud navodi da su navodi iz apelacije izneseni već u prizivu, o čemu se taj sud već izjasnio u svojoj presudi. Nadalje, taj sud smatra da se navodi odnose na tijek kaznenoga postupka i utvrđeno činjenično stanje, za šta Ustavni sud nije mjerodavan. 11. U svom odgovoru na apelaciju od 11. rujna 2006. godine, Okružni sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na temelju dostatnih dokaza, te da je apelant imao zaštićena sva procesna prava. 12. U svojemu odgovoru na apelaciju od 31. kolovoza 2006. godine, Okružno tužiteljstvo Republike Srpske navodi da Ustavni sud nije mjerodavan za preispitivanje činjenica i primjenu prava, a što je temeljni prigovor apelanta u njegovoj apelaciji. V. Relevantni propisi 13. Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03 i 108/04) Teško ubojstvo Članak 149. Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se: Š...Ć 3)tko drugoga liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju Š...Ć. Članak 385. (1) Tko teškim vrijeđanjem ili grubim zlostavljanjem, vršenjem nasilja ili na drugi način ugrožava sigurnost drugoga i time prouzroči znatno uznemirenje i strah kod građana, ili u većoj mjeri remećenje javnog reda i mira, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. (2) Ako su djelo iz stavka 1. ovog članka izvršile dvije ili više osoba, ili je došlo do težeg ponižavanja ili zlostavljanja većeg broja osoba, ili je izvršitelj nekoj osobi nanio tjelesnu povredu, počinitelj će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. srpnja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 11. kolovoza 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. 18. Što se tiče dopune apelacije od 22. lipnja 2006. godine, Ustavni sud neće uzeti u obzir "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banjaluka, ovjerene 14. svibnja i 8. lipnja 2007. godine, jer one nisu bile predmetom razmatranja u redovitom sudskom postupku koji se pobija apelacijom. VII. Meritum 19. Apelant pobija presudu Vrhovnoga suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. srpnja 2006. godine, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant se poziva na povredu svojega prava na pravično suđenje, prije svega, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebice narušavanja načela in dubio pro reo i načela nevinosti. Ističe da je sud, zbog prijepornoga činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Dalje, apelant ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu "novi oblik prividnoga stjecaja" kaznenih djela. Naime, apelant tvrdi da prema oštećenom nije bilo nasilničkoga ponašanja, zbog čega nije ni moglo doći do "ubojstva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo kazneno djelo teškoga ubojstva može biti izvršeno samo protiv osobe protiv koje je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. 20. U svojemu odgovoru na apelaciju mjerodavni su sudovi smatrali da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno, te da nije bilo potrebe za daljnjim dokazivanjem. 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom." 22. Članak 6. Europske konvencije u svojemu relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da, općenito, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, točka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 12/03, od 26. ožujka 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Ta sloboda obuhvaća i odluku hoće li se provoditi dokaz rekonstrukcijom događaja ili ne. Točno je da kazneni sud u postupku treba utvrditi tzv. materijalnu, a ne formalnu istinu, što je razlika od sudova u građanskim parnicama. Također je točno da sudovi, kao i svi drugi sudionici u kaznenom postupku, moraju uporabiti sva sredstva za koja je očekivati da će pridonijeti utvrđivanju takve istine. Ipak, sud nije obvezan provoditi ovaj dokaz, pogotovu ako smatra da je na temelju do tada provedenog dokaznog postupka činjenično stanje u potpunosti rasvijetljeno i utvrđeno. Končano, činjenica da se sud priklonio dokazima tužitelja ne znači da je optuženi bio neravnopravno tretiran u postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 161/05, od 12. travnja 2006. godine, točka 31). 25. U konkretnom slučaju apelant je imao pravo na dvostupanjski kazneni sudski postupak, unutar kojega je apelant imao u potpunosti sva prava koja garantira članak 6. Europske konvencije. Apelant u svojoj apelaciji ne tvrdi da je došlo do narušavanja bilo kojega načela i metode pravičnoga postupka (pravo pristupa suda, nepristranost i neovisnost suda, kontradiktorni postupak, jednakost oružja itd.). Dalje, prvostupanjski je sud izveo sve predložene dokaze obiju strana u postupku, cijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi i dao veoma opsežno obrazloženje u svezi utvrđenoga činjeničnog supstrata, pri čemu je sud razvidno odbio prihvatiti određene dokaze sa datim razlozima, kao irelevantne ili nevjerodostojne, što je analizirao i prizivni sud. Prema tomu, nije bilo dokaza koji su odbačeni za jednu ili drugu stranu u postupku. 26. Prema navedenomu Ustavni sud ne smatra, a oprečno apelantu, da je činjenično stanje ostalo neutvrđeno ili da je arbitrarno utvrđeno. Samim tim, Ustavni sud odbija apelantov navod da je došlo do povrede kaznenopravnih načela in dubio pro reo i presumpcije nevinosti. 27. Dalje, kvalifikacija samog kaznenog djela je zadaća, prije svega, redovitoga suda. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ili arbitrarnost. Naime, sudovi su na dostatan način, na str. 13. i 14. prvostupanjske presude obrazložili pravnu kvalifikaciju djela. Sudovi su dali razvidne razloge za "nasilničko ponašanje", koje je, inače, regulirano člankom 385. Kaznenoga zakona Republike Srpske, i koje je konzumirano u članku 149. stavak 1. točka 3. Kaznenoga zakona Republike Srpske kao kvalificirajuća okolnost kaznenoga djela ubojstva (u konkretnom slučaju u pokušaju). 28. Tumačenje redovitih sudova ima potpunu potporu u jezičkom značenju članka 385. u svezi članka 149. stavak 1. točka 3. Kaznenoga zakona Republike Srpske, jer ovaj članak razvidno opisuje poseban vid ponašanja pri izvršenju kaznenoga djela ubojstva, tj. radnje i posljedice tih radnji počinitelja kaznenoga djela. Tako, članak 385. stavak 1. Kaznenoga zakona Republike Srpske spominje radnje, kao što su "vrijeđanje, grubo zlostavljanje, vršenje nasilja", potom "ugrožavanje sigurnosti drugoga", te posljedice tih radnji, kao što su "uznemirenje i strah kod građana" ili "remećenje javnog reda i mira". S druge strane, članak 385. stavak 2. Kaznenoga zakona Republike Srpske predstavlja kvalifikaciju stavka 1. po broju osoba koje su sudjelovale ili bile predmetom nasilničkoga ponašanja, tj. po osobitom vidu posljedice nasilničkoga ponašanja - tjelesna povreda. Vrste i oblik u zakonu opisanih radnji ukazuju na to koliku negativnu energiju ispoljava počinitelj kaznenoga djela, kako se odnosi prema okolici i situaciji u kojoj je izvršeno kazneno djelo. Osim toga, iz stavka 2. i riječi "nekoj osobi nanio tjelesnu povredu" razvidno je da nasilničko ponašanje može biti usmjereno ka više osoba, dok se specifična posljedica, kao laka tjelesna povreda, može manifestirati samo kod jedne ili više osoba, a ne kod svih koje su izložene nasilničkom ponašanju. 29. Prvostupanjski je sud, inter alia, naveo da su optuženi izazvali fizički sukob u kojemu su zadobivene navedene povrede kod više oštećenih, prvooptuženi je koristio vatreno oružje, zbog čega je jedna osoba zadobila lakše tjelesne povrede (kvalifikacija povrede), a druge osobe su bile ugrožene, brojni gosti ugostiteljskog objekta su bili u panici, bježali prema izlazu ili nus-prostorijama, bili prestravljeni viđenim nasiljem, inventar je uništavan, što je sud, sve zajedno, definirao kao "nasilničko ponašanje". Oštećeni je, također, bio izložen nasilničkom ponašanju, bez obzira što nije bio "akter" fizičkoga obračuna. Prigodom ovakvoga ponašanja, prvooptuženi je pokušao lišiti života jednu osobu. 30. Kao što je navedeno, Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu arbitrarnost u kvalifikaciji kaznenoga djela. 31. Zbog svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i arbitrarno kvalificiranje kaznenoga djela u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije ustvrdio da su apelantovi navodi utemeljeni niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2392/06, rješavajući apelaciju Radosava Jovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Radosava Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110-0-Kž-06-000 115, od 25. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radosav Jović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Bawa Luke, podnio je 11. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine. Apelant je 17. oktobra 2007. godine dopunio svoju apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 22. juna 2006. godine dostavio "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opštu upravu Grada Bawa Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva Republike Srpske zatraženo je 14. avgusta 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo Republike Srpske su 6. i 11. septembra i 31. avgusta 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Republike Srpske dostavljen je apelantu 6. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Prvostepenom presudom Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 002 od 3. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, apelant je osuđen za krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149 stav 1 tačka 3 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakona Republike Srpske, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru. 8. Sudovi su na osnovu dokaznog postupka koji je sproveden utvrdili da je optuženi apelant, pri nasilničkom ponašanju u ugostiteqskom objektu "Mocart", a koje se ogledalo prije svega u fizičkom obračunu apelanta zajedno sa drugooptuženim Krstanom Jovićem, s jedne strane, i Goranom i Bojanom Sladojevićem, s druge strane, usmjerio pištoq u pravcu oštećenog Danijela Radmana, u kog je ispalio jedan metak u predio leđa, a koji je bio na udaljenosti od oko dva metra od apelanta, pri čemu mu je nanio laku tjelesnu povredu u vidu prostrelne rane. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoqno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavawa principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stawa, morao da sprovede daqnje radnje utvrđivawa činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Posebno ističe da su sudovi proizvoqno uveli u praksu "novi oblik prividnog sticaja" krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da nije bilo nasilničkog ponašawa prema oštećenom, zbog čega nije ni moglo da dođe do "ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može da bude izvršeno samo protiv lica protiv kog je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. Apelant se, u svojoj dopuni apelacije od 17. oktobra 2007. godine, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1785/06, u kojoj je citiran stav Ustavnog suda u vezi sa nadležnošću suda da preispituje činjenice predmeta. b) Odgovor na apelaciju 10. U svom odgovoru na apelaciju od 6. septembra 2006. godine Vrhovni sud navodi da su navodi iz apelacije izneseni već u žalbi, o čemu se taj sud već izjasnio u svojoj presudi. Dalje, taj sud smatra da se navodi odnose na tok krivičnog postupka i utvrđeno činjenično stanje, za šta Ustavni sud nije nadležan. 11. U svom odgovoru na apelaciju od 11. septembra 2006. godine, Okružni sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na osnovu dovoqnih dokaza, te da je apelant imao zaštićena sva procesna prava. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 12. U svom odgovoru na apelaciju od 31. avgusta 2006. godine, Okružno tužilaštvo Republike Srpske navodi da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenice i primjenu prava, a što je osnovni prigovor apelanta u njegovoj apelaciji. V. Relevantni propisi 13. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03 i 108/04) Teško ubistvo Član 149 Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se: Š...Ć 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju Š...Ć. Član 385 (1) Ko teškim vrijeđanjem ili grubim zlostavljanjem, vršenjem nasilja ili na drugi način ugrožava bezbjednost drugoga i time prouzrokuje znatno uznemirenje i strah kod građana, ili u većoj mjeri remećenje javnog reda i mira, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. (2) Ako su djelo iz stava 1 ovog člana izvršili dva ili više lica, ili je došlo do težeg ponižavawa ili zlostavljanja većeg broja lica, ili je izvršilac nekom licu nanio tjelesnu povredu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 11. avgusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. 18. Što se tiče dopune apelacije od 22. juna 2006. godine, Ustavni sud neće uzeti u obzir "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opštu upravu Grada Bawa Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine, jer one nisu bile predmet razmatrawa u redovnom sudskom postupku koji se osporava apelacijom. VII. Meritum 19. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu svoga prava na pravično suđenje, prije svega, zbog proizvoqno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavawa principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stawa, morao da sprovede daqnje radnje utvrđivawa činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Dalje, apelant ističe da su sudovi proizvoqno uveli u praksu "novi oblik prividnog sticaja" krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da prema oštećenom nije bilo nasilničkog ponašawa, zbog čega nije ni moglo da dođe do "ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može da bude izvršeno samo protiv lica protiv kog je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. 20. U svom odgovoru na apelaciju nadležni sudovi su smatrali da je činjenično stanje dovoqno razjašnjeno, te da nije bilo potrebe za daqwim dokazivanjem. 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Ta sloboda obuhvata i odluku da li da se sprovodi dokaz rekonstrukcijom događaja ili ne. Tačno je da krivični sud u postupku treba da utvrdi tzv. materijalnu, a ne formalnu istinu, što je razlika od sudova u građanskim parnicama. Takođe je tačno da sudovi, kao i svi drugi učesnici u krivičnom postupku, moraju da upotrijebe sva sredstva za koja se očekuje da će da pridonesu utvrđivanju takve istine. Ipak, sud nije obavezan da sprovodi ovaj dokaz, pogotovo ako smatra da je na osnovu do tada provedenog dokaznog postupka činjenično stanje u potpunosti rasvijetljeno i utvrđeno. Na kraju, činjenica da se sud priklonio dokazima tužioca ne znači da je optuženi bio neravnopravno tretiran u postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). 25. U konkretnom slučaju apelant je imao pravo na dvostepeni krivični sudski postupak, unutar kog je apelant imao u potpunosti sva prava koja garantuje član 6 Evropske konvencije. Apelant u svojoj apelaciji ne tvrdi da je došlo do narušavawa bilo kog principa i metoda pravičnog postupka (pravo pristupa suda, nepristrasnost i nezavisnost suda, kontradiktorni postupak, jednakost oružja itd.). Dalje, prvostepeni sud je izveo sve predložene dokaze obje strane u postupku, cijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi i dao veoma obimno obrazloženje u vezi sa utvrđenim činjeničnim supstratom, pri čemu je sud jasno odbio da prihvati određene dokaze sa datim razlozima, kao irelevantne ili nevjerodostojne, što je analizirao i žalbeni sud. Shodno tome, nije bilo dokaza koji su odbačeni za jednu ili drugu stranu u postupku. 26. Shodno navedenom Ustavni sud ne smatra, a suprotno apelantu, da je činjenično stanje ostalo neutvrđeno ili da je arbitrarno utvrđeno. Samim tim, Ustavni sud odbija apelantov navod da je došlo do povrede krivičnopravnih principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti. 27. Dalje, kvalifikacija samog krivičnog djela je zadatak, prije svega, redovnog suda. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi bilo kakvu proizvoqnost ili arbitrarnost. Naime, sudovi su na dovoljan način, na str. 13 i 14 prvostepene presude obrazložili pravnu kvalifikaciju djela. Sudovi su dali jasne razloge za "nasilničko ponašanje", koje je, inače, regulisano članom 385 Krivičnog zakona Republike Srpske, i koje je konzumirano u članu 149 stav 1 tačka 3 Krivičnog zakona Republike Srpske kao kvalifikujuća okolnost krivičnog djela ubistva (u konkretnom slučaju u pokušaju). 28. Tumačenje redovnih sudova ima potpunu podršku u jezičkom značenju člana 385 u vezi sa članom 149 stav 1 tačka 3 Krivičnog zakona Republike Srpske, jer ovaj član jasno opisuje poseban vid ponašawa pri izvršenju krivičnog djela ubistva, tj. radnje i posljedice tih radwi učinioca krivičnog djela. Tako, član 385 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske spominje radnje, kao što su "vrijeđanje, grubo zlostavljanje, vršenje nasilja", zatim "ugrožavanje bezbjednosti drugoga", te posljedice tih radwi, kao što su "uznemirenje i strah kod građana" ili "remećenje javnog reda i mira". S druge strane, član 385 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske predstavlja kvalifikaciju stava 1 po broju lica koja su učestvovala ili bila predmet nasilničkog ponašawa, tj. po naročitom vidu posljedice nasilničkog ponašawa - tjelesna povreda. Vrste i oblik u zakonu opisanih radwi ukazuju na to koliku negativnu energiju ispoljava učinilac krivičnog djela, kako se odnosi prema okolini i situaciji u kojoj je izvršeno krivično djelo. Sem toga, iz stava 2 i riječi "nekom licu nanio tjelesnu povredu" jasno je da nasilničko ponašanje može da bude usmjereno ka više lica, dok specifična posljedica, kao laka tjelesna povreda, može da se manifestuje samo kod jednog ili više lica, a ne kod svih koji su izloženi nasilničkom ponašanju. 29. Prvostepeni sud je, inter alia, naveo da su optuženi izazvali fizički sukob u kom su zadobijene navedene povrede kod više oštećenih, prvooptuženi je koristio vatreno oružje, zbog čega je jedno lice zadobilo lakše tjelesne povrede (kvalifikacija povrede), a druga lica su bila ugrožena, brojni gosti ugostiteqskog objekta su bili u panici, bježali prema izlazu ili nus-prostorijama, bili prestravljeni viđenim nasiljem, inventar je uništavan, što je sud, sve zajedno, definisao kao "nasilničko ponašanje". Oštećeni je, takođe, bio izložen nasilničkom ponašanju, bez obzira što nije bio "akter" fizičkog obračuna. Prilikom ovakvog ponašawa, prvooptuženi je pokušao da liši života jedno lice. 30. Kao što je navedeno, Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu arbitrarnost u kvalifikaciji krivičnog djela. 31. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i arbitrarno kvalifikovanje krivičnog djela u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2392/06, rješavajući apelaciju Radosava Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Radosava Jovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 110-0-Kž-06-000 115, od 25. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radosav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine. Apelant je 17. oktobra 2007. godine dopunio svoju apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 22. juna 2006. godine dostavio "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banja Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva Republike Srpske zatraženo je 14. augusta 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo Republike Srpske su 6. i 11. septembra i 31. augusta 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Republike Srpske dostavljen je apelantu 6. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Prvostepenom presudom Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 002 od 3. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, apelant je osuđen za krivično djelo teškog ubistva u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i osam mjeseci, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 8. Sudovi su na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdili da je optuženi apelant, pri nasilničkom ponašanju u ugostiteljskom objektu "Mocart", a koje se ogledalo prije svega u fizičkom obračunu apelanta zajedno sa drugooptuženim Krstanom Jovićem, s jedne strane, i Goranom i Bojanom Sladojevićem, s druge strane, usmjerio pištolj u pravcu oštećenog Danijela Radmana, u kojeg je ispalio jedan metak u predio leđa, a koji je bio na udaljenosti od oko dva metra od apelanta, pri čemu mu je nanio laku tjelesnu povredu u vidu prostrelne rane. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svoga prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavanja principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Posebno ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu "novi oblik prividnog stjecaja" krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da nije bilo nasilničkog ponašanja prema oštećenom, zbog čega nije ni moglo doći do "ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može biti izvršeno samo protiv lica protiv kojeg je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. Apelant se, u svojoj dopuni apelacije od 17. oktobra 2007. godine, pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1785/06, u kojoj je citiran stav Ustavnog suda u vezi s nadležnošću suda za preispitivanje činjenica predmeta. b) Odgovor na apelaciju 10. U svom odgovoru na apelaciju od 6. septembra 2006. godine Vrhovni sud navodi da su navodi iz apelacije izneseni već u žalbi, o čemu se taj sud već izjasnio u svojoj presudi. Dalje, taj sud smatra da se navodi odnose na tok krivičnog postupka i utvrđeno činjenično stanje, za šta Ustavni sud nije nadležan. 11. U svom odgovoru na apelaciju od 11. septembra 2006. godine, Okružni sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na osnovu dostatnih dokaza, te da je apelant imao zaštićena sva procesna prava. 12. U svom odgovoru na apelaciju od 31. augusta 2006. godine, Okružno tužilaštvo Republike Srpske navodi da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenice i primjenu prava, a što je osnovni prigovor apelanta u njegovoj apelaciji. V. Relevantni propisi 13. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03 i 108/04) Teško ubistvo Član 149. Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se: Š...Ć 3) ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju Š...Ć. Član 385. (1) Ko teškim vrijeđanjem ili grubim zlostavljanjem, vršenjem nasilja ili na drugi način ugrožava sigurnost drugoga i time prouzrokuje znatno uznemirenje i strah kod građana, ili u većoj mjeri remećenje javnog reda i mira, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. (2) Ako su djelo iz stava 1. ovog člana izvršili dva ili više lica, ili je došlo do težeg ponižavanja ili zlostavljanja većeg broja lica, ili je izvršilac nekom licu nanio tjelesnu povredu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine. VI. Dopustivost 14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 11. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. 18. Što se tiče dopune apelacije od 22. juna 2006. godine, Ustavni sud neće uzeti u obzir "izjave" dva svjedoka, Aleksandra Jošića i Dušana Perića, date u Odjeljenju za opću upravu Grada Banja Luka, ovjerene 14. maja i 8. juna 2007. godine, jer one nisu bile predmet razmatranja u redovnom sudskom postupku koji se osporava apelacijom. VII. Meritum 19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj 110-0-Kž-06-000 115 od 25. jula 2006. godine, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se poziva na povredu svoga prava na pravično suđenje, prije svega, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnopravnih propisa, posebno narušavanja principa in dubio pro reo i principa nevinosti. Ističe da je sud, zbog spornog činjeničnog stanja, morao provesti daljnje radnje utvrđivanja činjenica, kao što je rekonstrukcija događaja. Dalje, apelant ističe da su sudovi proizvoljno uveli u praksu "novi oblik prividnog sticaja" krivičnih djela. Naime, apelant tvrdi da prema oštećenom nije bilo nasilničkog ponašanja, zbog čega nije ni moglo doći do "ubistva u pokušaju pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju", jer, kako navodi, ovo krivično djelo teškog ubistva može biti izvršeno samo protiv lica protiv kojeg je izvršeno bezobzirno nasilničko ponašanje. 20. U svom odgovoru na apelaciju nadležni sudovi su smatrali da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno, te da nije bilo potrebe za daljnjim dokazivanjem. 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, ističe da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Ta sloboda obuhvata i odluku da li provoditi dokaz rekonstrukcijom događaja ili ne. Tačno je da krivični sud u postupku treba da utvrdi tzv. materijalnu, a ne formalnu istinu, što je razlika od sudova u građanskim parnicama. Također je tačno da sudovi, kao i svi drugi učesnici u krivičnom postupku, moraju upotrijebiti sva sredstva za koja je očekivati da će pridonijeti utvrđivanju takve istine. Ipak, sud nije obavezan da provodi ovaj dokaz, pogotovo ako smatra da je na osnovu do tada provedenog dokaznog postupka činjenično stanje u potpunosti rasvijetljeno i utvrđeno. Končano, činjenica da se sud priklonio dokazima tužioca ne znači da je optuženi bio neravnopravno tretiran u postupku (vidi Ustavni sud, Odluku AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). 25. U konkretnom slučaju apelant je imao pravo na dvostepeni krivični sudski postupak, unutar kojeg je apelant imao u potpunosti sva prava koja garantuje član 6. Evropske konvencije. Apelant u svojoj apelaciji ne tvrdi da je došlo do narušavanja bilo kojeg principa i metode pravičnog postupka (pravo pristupa suda, nepristranost i nezavisnost suda, kontradiktorni postupak, jednakost oružja itd.). Dalje, prvostepeni sud je izveo sve predložene dokaze obje strane u postupku, cijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi i dao veoma opsežno obrazloženje u vezi s utvrđenim činjeničnim supstratom, pri čemu je sud jasno odbio da prihvati određene dokaze sa datim razlozima, kao irelevantne ili nevjerodostojne, što je analizirao i žalbeni sud. Prema tome, nije bilo dokaza koji su odbačeni za jednu ili drugu stranu u postupku. 26. Prema navedenom Ustavni sud ne smatra, a suprotno apelantu, da je činjenično stanje ostalo neutvrđeno ili da je arbitrarno utvrđeno. Samim tim, Ustavni sud odbija apelantov navod da je došlo do povrede krivičnopravnih principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti. 27. Dalje, kvalifikacija samog krivičnog djela je zadatak, prije svega, redovnog suda. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ili arbitrarnost. Naime, sudovi su na dostatan način, na str. 13. i 14. prvostepene presude obrazložili pravnu kvalifikaciju djela. Sudovi su dali jasne razloge za "nasilničko ponašanje", koje je, inače, regulisano članom 385. Krivičnog zakona Republike Srpske, i koje je konzumirano u članu 149. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske kao kvalificirajuća okolnost krivičnog djela ubistva (u konkretnom slučaju u pokušaju). 28. Tumačenje redovnih sudova ima potpunu potporu u jezičkom značenju člana 385. u vezi sa članom 149. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer ovaj član jasno opisuje poseban vid ponašanja pri izvršenju krivičnog djela ubistva, tj. radnje i posljedice tih radnji učinioca krivičnog djela. Tako, član 385. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske spominje radnje, kao što su "vrijeđanje, grubo zlostavljanje, vršenje nasilja", zatim "ugrožavanje sigurnosti drugoga", te posljedice tih radnji, kao što su "uznemirenje i strah kod građana" ili "remećenje javnog reda i mira". S druge strane, član 385. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske predstavlja kvalifikaciju stava 1. po broju osoba koje su učestvovale ili bile predmet nasilničkog ponašanja, tj. po naročitom vidu posljedice nasilničkog ponašanja - tjelesna povreda. Vrste i oblik u zakonu opisanih radnji ukazuju na to koliku negativnu energiju ispoljava učinilac krivičnog djela, kako se odnosi prema okolini i situaciji u kojoj je izvršeno krivično djelo. Osim toga, iz stava 2. i riječi "nekom licu nanio tjelesnu povredu" jasno je da nasilničko ponašanje može biti usmjereno ka više osoba, dok se specifična posljedica, kao laka tjelesna povreda, može manifestovati samo kod jedne ili više osoba, a ne kod svih koje su izložene nasilničkom ponašanju. 29. Prvostepeni sud je, inter alia, naveo da su optuženi izazvali fizički sukob u kojem su zadobijene navedene povrede kod više oštećenih, prvooptuženi je koristio vatreno oružje, zbog čega je jedno lice zadobilo lakše tjelesne povrede (kvalifikacija povrede), a druge osobe su bile ugrožene, brojni gosti ugostiteljskog objekta su bili u panici, bježali prema izlazu ili nus-prostorijama, bili prestravljeni viđenim nasiljem, inventar je uništavan, što je sud, sve zajedno, definisao kao "nasilničko ponašanje". Oštećeni je, također, bio izložen nasilničkom ponašanju, bez obzira što nije bio "akter" fizičkog obračuna. Prilikom ovakvog ponašanja, prvooptuženi je pokušao lišiti života jedno lice. 30. Kao što je navedeno, Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu arbitrarnost u kvalifikaciji krivičnog djela. 31. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i arbitrarno kvalificiranje krivičnog djela u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2498/07, rješavajući apelaciju Savke Ožegović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Ožegović. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, da žurno okonča postupak izvršenja Zaključka općinskog načelnika broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Općini Sanski Most, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Slavki Ožegović u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neokončanja postupka administrativnog izvršenja. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savka Ožegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta je podnijela 7. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zbog neprovođenja rješenja općinskog načelnika Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općina) broj Up-1-03-372-498/98 od 28. srpnja 2004. godine koje je dopušteno Zaključkom Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) o dozvoli izvršenja prinudim putem, broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine. Apelantica je tražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio sadašnjem posjedniku Sadeti Beglerbegović (u daljnjem tekstu: izvršenik) prodaju prijeporne garaže do predaje dijela garaže apelantici te naložio zabilježbu privremene mjere u zemljišnim knjigama. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske službe i izvršenika je zatraženo 7. rujna 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinska služba je odgovor na apelaciju dostavila 25. rujna 2007. godine, a izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantu 22. listopada 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. srpnja 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je apelantičin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelantičin stan, tako da se predmetna nekretnina, koju privremeno koristi Sadeta Beglerbegović, vraća u posjed apelantici. Točkom tri izreke rješenja utvrđena je obveza privremenom korisniku da predmetne nekretnine napusti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dostave rješenja, a točkom četiri je konstatirano da priziv na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje. U rješenju je navedeno da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantica savjesni posjednik ½ garaže-šupe, da predmetno ½ garaže-šupe koristi bez pravne osnove Sadeta Beglerović, koja je izjavila da je predmetnu garažu i stan kupila od svoga brata Seada Hedera, da nije prijeporno da je prethodno apelantica koristila ½ garaže sa Seadom Hederom, te da su saslušani svjedoci izjavili da su im uz dodijeljene stanove dodijeljene na korištenje i garaže, a da je apelantica garažu koristila zajedno sa Seadom Hederom. Stoga je Općina, nalazeći da su ispunjeni uvjeti iz članka 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, udovoljila apelantičinom zahtjevu za povrat ½ garaže. 7. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-259-UP-2/04 od 30. kolovoza 2004. godine odbijen je priziv Sadete Beglerbegović izjavljena protiv rješenja Općine, s obrazloženjem da razloge na kojima je Općina utemeljila svoju odluku uvažava i Ministarstvo. Dalje se navodi da je prigovor kojim je apelantica nepravodobno podnijela zahtjev za povrat garaže neutemeljen, budući da prema članku 11. stavak 4. Zakona o prestanku primjene pravo na traženje vraćanja nekretnine u posjed ne podliježe zastari. 8. Rješavajući zahtjev apelantice kao tražitelja izvršenja Općina je donijela Zaključak broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine, kojim je dopustila izvršenje prinudnim putem rješenja kojim je izvršenik Sadeta Beglerbegović dužna iseliti i napustiti ½ garaže-šupe, utvrdila da će izvršenje provesti službenik tijela uprave 15. listopada 2004. godine u 11.00 sati, da će se izvršenje provesti na trošak izvršenika, o čemu će se donijeti poseban zaključak, da će se izvršenje provesti uz asistenciju tijela Policijske uprave te da priziv protiv zaključka ne odlaže izvršenje. 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-173/04 od 6. veljače 2006. godine je odbijena kao neutemeljena tužba izvršenika usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, a Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-483-UP-2/04 od 14. ožujka 2007. godine je odbijen priziv izvršenika izjavljen protiv zaključka o dozvoli izvršenja. 10. S ciljem izvršenja Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine, Općinska služba je zakazala novu deložaciju za 11. svibanj 2007. godine. Prema zapisniku sačinjenom na licu mjesta utvrđeno je da se u posjedu garaže nalazi Alija Kuduzović, koji je na temelju kupoprodajnog ugovora sačinjenog 10. studenoga 2005. godine sa Seadom i Vesnom Heder, koje je zastupao izvršenik, postao vlasnik stana i predmetne garaže te se, na temelju Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj DN-494/05 od 14. prosinca 2005. godine, uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina upisanih u KPU broj 174/200 KO Sanski Most. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da je zbog neprovođenja Rješenja Općine Sanski Most broj Up-1-03-372-498/98 od 28. srpnja 2004. godine i Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine došlo do povrede njenog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi kronologiju predmetnog upravnog postupka, ističe da postupak pred mjerodavnim tijelima traje od 28. kolovoza 2003. godine i da do danas nije okončan, smatra da joj je nepostupanjem prvostupanjskoga tijela uprave Općine i neizvršenjem rješenja o povratu u posjed prijeporne nekretnine povrijeđeno ustavno pravo na "pristup sudu" kao elementu prava na pravično suđenje. Dalje se navodi da je pristup mjerodavnom upravnom tijelu formalno bio omogućen, budući da je o apelantičinom zahtjevu tijelo u relativno kratkom roku donijelo rješenje o povratu, ali da taj pristup nije bio učinkovit jer apelantica ne može ući u posjed prijeporne garaže. Apelantica konačno navodi da se Općina umiješala u njezino pravo na imovinu tako što nije izvršila svoje pravomoćno i izvršno rješenje. Konačno, apelantica je zatražila da Ustavni sud, sukladno dosadašnjoj praksi, obveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Općinska služba navodi kronologiju rješavanja apelantičinog zahtjeva za povrat ½ garaže, ističe da zaključak o dozvoli izvršenja prinudnim putem nije izvršen 15. listopada 2004. godine zbog toga što su sudionici upravnog postupka koristili redovita pravna sredstva, te da deložacija zakazana za 11. svibanj 2007. godine nije izvršena zbog toga što se u posjedu prijeporne nekretnine više ne nalazi izvršenik već Alija Kuduzović koji je, temeljem kupoprodajnog ugovora koji je proveden kroz zemljišne knjige, postao vlasnik predmetne nekretnine. Stoga Općinska služba tvrdi da izvršenje predmetnog zaključka nije provedeno iz objektivnih razloga te smatra da su zbog toga neutemeljeni apelantičini navodi o povredi njezinih prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Uz odgovor na apelaciju Općinska služba je dostavila preslike predmetnoga spisa. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Članak 5. stavak 1. Kad tijela i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tomu računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti oprečno zakonom utvrđenom javnom interesu. Članak 6. Kad tijela i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja Članak 220. stavak 4. Priziv ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno. Članak 271. stavak 1. Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obvezna ispuniti obvezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika. Članak 275. stavak 1. Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da tijelo mjerodavno za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražitelja izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovoga zaključka je dozvoljen priziv mjerodavnom drugostupanjskom tijelu. Članak 278. stavak 1. Tijelo mjerodavno za administrativno izvršenje obvezno je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obvezi, ili ako tražitelj izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnoga suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskoga suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. Učinkovitost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 19. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima žaliti se zbog neizvršenja zaključka o dozvoli izvršenja pravomoćnog rješenja. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u predmetima koji su se odnosili na neizvršenje pravomoćnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude zaključio da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 21. Obzirom na navode apelacije Ustavni sud zaključuje da apelantica pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, konkretnije mjerodavnom upravnom tijelu, u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući apelantica nema na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi ishodila provođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica smatra da je neizvršenjem Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine došlo do povrede njezinoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 24. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." 25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 26. Europski sud za ljudska prava smatra da ova odredba "u biti garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stavak 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, nužno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 69). 27. Preduvjet za razmatranja apelantičinih navoda glede povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelantica uopće imala "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Rješenjem Općine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. srpnja 2004. godine usvojen je apelantičin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelantičin stan, jer je u postupku utvrđeno da je apelantica bila savjesni posjednik ½ predmetne garaže koju je, prema stanju spisa, dobila od RO ŠIP "Sana" Sanski Most zajedno sa stanom te da ju je koristila sa Seadom Hederom. Navedeno utvrđenje nije sporila ni izvršenik Sadeta Beglerbegović, te Ustavni sud smatra neprijepornim da ½ garaže-šupe, predstavlja apelantičinu imovinu u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da prema tomu apelantica ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. 29. Stoga, imajući u vidu navode apelacije te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da učinkovito zaštiti apelantičino pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva kako negativnu obvezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu tako i pozitivnu obvezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obveze države da osigura učinkovitu zaštitu individualnih prava (vidi Europsko povjerenstvo, Odluka broj 20357/92 od 7. ožujka 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definira, kontrolira i, po potrebi, sankcionira aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 30. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obveze mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definiraju dopuštene granice ljudske djelatnosti, a onda učinkovito provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcioniranja nedopuštenog ponašanja. Stoga ako netko, kao u konkretnom slučaju izvršenik, bez pravne osnove odnosno bez privremenog rješenja koristi ½ apelantičine garaže-šupe, koja je apelantici dodijeljena prigodom dodjele stana, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo apelantičino ustavno pravo na mirno uživanje imovine. 31. U konkretnom slučaju, mjerodavna tijela Općine su, postupajući po apelantičinom zahtjevu, prema važećim propisima donijela rješenje kojim su sankcionirali bespravno korištenje apelantičinog dijela garaže-šupe tako da je korisniku garaže Sadeti Beglerbegović naloženo da napusti predmetnu nekretninu odmah, a najkasnije u roku od petnaest dana. Međutim, Ustavni sud naglašava da samo donošenje rješenja, kojim se korisniku nalaže napuštanje dijela predmetne nekretnine, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih tijela ispunila svoju pozitivnu obvezu i zaštitila apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obveza države iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. rujna 1995. godine, serija A, br. 315-C, str. 54, stavak 40. kao i Ustavni sud, Odluku AP 3255/06 od 5. travnja 2007. godine). 32. Dakle, u apelantičinom slučaju Općina je, u okviru pozitivne obveze provođenja efektivnih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, provela postupak i utvrdila da ½ garaže-šupe koja, u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, predstavlja apelantičinu imovinu, koristi bespravno odnosno bez privremenog rješenja Sadeta Beglerbegović, što predstavlja miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, ali evidentno je da Općina nije pravodobno poduzela mjere kojima bi prekinula da bespravni korisnik kontinuirano povređuje apelantičino pravo na mirno uživanje imovine. 33. Štoviše, zbog propusta mjerodavnog tijela Općine da odmah provede rješenje o izvršenju i zaključak o dozvoli izvršenja, budući da priziv na rješenje odnosno zaključak ne odlaže izvršenje, apelantica je došla u poziciju da je u posjed garaže ušla treća osoba koja je, na temelju ugovora o kupoprodaji, postala vlasnikom predmetne nekretnine te se kao takva i upisala u zemljišne knjige. Naime, u situaciji kad je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine određeno da će se prinudno izvršenje provesti 15. listopada 2004. godine, pozivanje Općine da zaključak nije proveden zbog toga što su sudionici upravnog postupka koristili redovita pravna sredstva nema uporišta u pozitivnim propisima, jer prema odredbama članka 220. stavak 4. Zakona o upravnom postupku priziv protiv zaključka o dozvoli izvršenja ne odlaže izvršenje rješenja i nema zakonskog uporišta za propust javne vlasti da, sukladno načelu zaštite prava građana i javnog interesa iz članka 5, načelom efikasnosti iz članka 6. i načelom ekonomičnosti iz članka 14. Zakona o upravnom postupku, brzo i učinkovito ne okonča konkretnu upravnu stvar. 34. Mjerodavna tijela Općine bila su dužna da, u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetni postupak što, bez obzira na protek vremena od dana kada je treća osoba postala vlasnikom predmetne garaže (studeni 2005. godine) odnosno od utvrđivanja te okolnosti na licu mjesta (11. svibnja 2007. godine), do danas nisu učinili. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje apelantičinog prava na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršenja sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku, budući je ostvarivanje ovog apelantičinog prava pred mjerodavnim upravnim tijelom, neovisno o činjenici da je postupak za vraćanje ½ garaže-šupe započeo 28. kolovoza 2003. godine te da je mjerodavno tijelo donijelo rješenje o povratu i zaključak o dozvoli izvršenja, krajnje neizvijesno. 35. Imajući u vidu navedeno, neprijeporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obvezu da reagira pravodobno i konzistentno glede apelantičinog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja njezinog prava na mirno uživanje imovine, te je neprijeporno da pravodobno neprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, odnosno nepoduzimanje koraka na okončanju predmetnog postupka, predstavlja kršenje apelantičinog prava na mirno uživanje imovine koje je garantirano člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 36. U svjetlu zaključka glede kršenja apelantičinih prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila da Ustavni sud, sukladno dosadašnjoj praksi, obveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prigodom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršenja, te okolnost da je člankom 220. stavak 4. navedenoga zakona regulirano da priziv ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o žurnom postupku. Obzirom da Zaključak o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. listopada 2004. godine do danas, dakle pune tri godine, nije izvršen odnosno da zbog propusta mjerodavnog tijela predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 900,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na mirno uživanje imovine u situaciji kad je mjerodavna služba Općine propustila pravodobno provesti zaključak o dozvoli izvršenja te kad je, obzirom na novonastale okolnosti, propustila, bez ojektivnog i razumnog opravdanja, poduzeti daljnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršenja. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebice razmatrati apelantičin prijedlog za donošenjem privremene mjere. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2498/07, rješavajući apelaciju Savke Ožegović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Ožegović. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Opštine Sanski Most, na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda, da hitno okonča postupak izvršewa Zakqučka opštinskog načelnika broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine. Nalaže se Opštinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Opštine Sanski Most, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Nalaže se Opštini Sanski Most, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Slavki Ožegović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije neokončan postupak administrativnog izvršewa. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Savka Ožegović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sanskog Mosta podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zbog toga što nije sprovedeno rješenje opštinskog načelnika Opštine Sanski Most (u daqnjem tekstu: Opština) broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine koje je dopušteno Zakqučkom Opštinske službe za prostorno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) o dozvoli izvršewa prinudim putem, broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine. Apelantkiwa je tražila i da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio sadašnjem posjedniku Sadeti Beglerbegović (u daqnjem tekstu: izvršenik) da proda spornu garažu dok ne preda dio garaže apelantkiwi, te naložio da se zabilježi privremena mjere u zemqišnim kwigama. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinske službe i izvršenika zatraženo je 7. septembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinska služba je odgovor na apelaciju dostavila 25. septembra 2007. godine, a izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinske službe je dostavljen apelantu 22. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Opštine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je apelantkiwin zahtjev za povraćaj ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemqu stambene zgrade u kojoj se nalazi apelantkiwin stan, tako da se predmetna nekretnina, koju privremeno koristi Sadeta Beglerbegović, vraća u posjed apelantkiwi. Tačkom tri izreke rješewa utvrđena je obaveza privremenom korisniku da predmetne nekretnine napusti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dostavljanja rješewa, a tačkom četiri je konstatovano da žalba na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje. U rješenju je navedeno da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantkiwa savjesni posjednik ½ garaže-šupe, da predmetno ½ garaže-šupe koristi bez pravnog osnova Sadeta Beglerović, koja je izjavila da je predmetnu garažu i stan kupila od svog brata Seada Hedera, da nije sporno da je prethodno apelantkiwa koristila ½ garaže sa Seadom Hederom, te da su saslušani svjedoci izjavili da su im uz dodijeljene stanove dodijeljene na korišćenje i garaže, a da je apelantkiwa garažu koristila zajedno sa Seadom Hederom. Stoga je Opština, nalazeći da su ispunjeni uslovi iz člana 12 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, udovoqila apelantkiwinom zahtjevu za povraćaj ½ garaže. 7. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-259-UP-2/04 od 30. avgusta 2004. godine odbijena je žalba Sadete Beglerbegović izjavljena protiv rješewa Opštine, sa obrazloženjem da razloge na kojim je Opština zasnovala svoju odluku uvažava i Ministarstvo. Dalje se navodi da je prigovor kojim je apelantkiwa neblagovremeno podnijela zahtjev za povraćaj garaže neosnovan, budući da shodno članu 11 stav 4 Zakona o prestanku primjene pravo na traženje vraćawa nekretnine u posjed ne podliježe zastari. 8. Rješavajući zahtjev apelantkinje kao tražioca izvršewa Opština j e donijela Zakqučak broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine, kojim je dopustila izvršenje prinudnim putem rješewa kojim je izvršenik Sadeta Beglerbegović dužna da iseli i napusti ½ garaže-šupe, utvrdila da će izvršenje sprovesti službenik organa uprave 15. oktobra 2004. godine u 11.00 časova, da će se izvršenje sprovesti na trošak izvršenika, o čemu će se donijeti poseban zakqučak, da će se izvršenje sprovesti uz asistenciju organa Policijske uprave te da žalba protiv zakqučka ne odlaže izvršenje. 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-173/04 od 6. februara 2006. godine odbijena je kao neosnovana tužba izvršenika usmjerena na poništenje rješewa Ministarstva, a Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-483-UP-2/04 od 14. marta 2007. godine odbijena je žalba izvršenika izjavljena protiv zakqučka o dozvoli izvršewa. 10. S ciljem da izvrši Zakqučak broj Up 1-03-372-498/98 od 5. oktobra godine Opštinska služba je zakazala novu deložaciju za 11. maj 2007. godine. Shodno zapisniku sačinjenom na licu mjesta utvrđeno je da se u posjedu garaže nalazi Alija Kuduzović, koji je na osnovu kupoprodajnog ugovora sačinjenog 10. novembra 2005. godine sa Seadom i Vesnom Heder, koje je zastupao izvršenik, postao vlasnik stana i predmetne garaže te se, na osnovu Rješewa Zemqišnokwižnog biroa Opštinskog suda broj DN-494/05 od 14. decembra 2005. godine, ukwižio kao vlasnik predmetnih nekretnina upisanih u KPU broj 174/200 KO Sanski Most. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa smatra da je zbog nesprovođewa Rješewa Opštine Sanski Most broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine i Zakqučka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa navodi hronologiju predmetnog upravnog postupka, ističe da postupak pred nadležnim organima traje od 28. avgusta 2003. godine i da do danas nije okončan, smatra da joj je nepostupanjem prvostepenog organa uprave Opštine i neizvršenjem rješewa o povraćaju u posjed sporne nekretnine povrijeđeno ustavno pravo na "pristup sudu" kao elementu prava na pravično suđenje. Dalje se navodi da je pristup nadležnom upravnom organu formalno bio omogućen, budući da je o apelantkiwinom zahtjevu or gan u relativno kratkom roku donio rješenje o povraćaju, ali da taj pristup nije bio djelotvoran jer apelantkiwa ne može da uđe u posjed sporne garaže. Apelantkiwa konačno navodi da se Opština umiješala u njeno pravo na imovinu tako što nije izvršila svoje pravosnažno i izvršno rješenje. Na kraju, apelantkiwa je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašwom praksom, obaveže Opštinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Opštinska služba navodi hronologiju rješavawa apelantkiwinog zahtjeva za povraćaj ½ garaže, ističe da zakqučak o dozvoli izvršewa prinudnim putem nije izvršen 15. oktobra 2004. godine zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva, te da deložacija zakazana za 11. maj 2007. godine nije izvršena zbog toga što se u posjedu sporne nekretnine više ne nalazi izvršenik već Alija Kuduzović koji je, po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je sproveden kroz zemqišne kwige, postao vlasnik predmetne nekretnine. Stoga Opštinska služba tvrdi da izvršenje predmetnog zakqučka nije sprovedeno iz objektivnih razloga te smatra da su zbog toga neosnovani apelantkiwini navodi o povredi njenih prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uz odgovor na apelaciju Opštinska služba je dostavila fotokopije predmetnog spisa. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Član 5 stav 1 Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje wihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom. Član 6 Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14 Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa Član 220 stav 4 Žalba ne odgađa izvršenje zakqučka, sem ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zakqučkom drukčije određeno. Član 271 stav 1 Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna da ispuni obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika. Član 275 stav 1 Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješewa, potrebno je da or gan nadležan za provođenje administrativnog izvršewa donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršewa zakqučak o dozvoli izvršewa. Zakqučkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršewa. Protiv ovog zakqučka dozvoljena je žalba nadležnom drugostepenom organu. Član 278 stav 1 Or gan nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopšte dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršewa odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 19. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa zakqučka o dozvoli izvršewa pravosnažnog rješewa. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašwoj praksi u predmetima koji su se odnosili na neizvršenje pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude zakqučio da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 21. S obzirom na navode apelacije Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu, konkretnije nadležnom upravnom organu, u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da apelantkiwa nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila da se sprovede zakqučak o dozvoli izvršewa rješewa. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantkiwa smatra da je neizvršenjem Zakqučka o dozvoli izvršewa rješewa broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 24. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 26. Evropski sud za qudska prava smatra da ova odredba "u biti garantuje pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitawa u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je da se razmotri da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga mora da se odredi "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69). 27. Preduslov za razmatrawa apelantkiwinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelantkiwa uopšte imala "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. U vezi sa tim, Ustavni sud konstatuje da je Rješenjem Opštine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine usvojen je apelantkiwin zahtjev za povraćaj ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemqu stambene zgrade u kojoj se nalazi apelantkiwin stan, jer je u postupku utvrđeno da je apelantkiwa bila savjesni posjednik ½ predmetne garaže koju je, prema stanju spisa, dobila od RO ŠIP "Sana" Sanski Most zajedno sa stanom te da ju je koristila sa Seadom Hederom. Navedeno utvrđenje nije sporila ni izvršenik Sadeta Beglerbegović, te Ustavni sud smatra nespornim da ½ garaže-šupe, predstavlja apelantkiwinu imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da shodno tome apelantkiwa ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. 29. Stoga, imajući u vidu navode apelacije te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zakqučuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješawa u imovinu tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da obezbijedi djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definiše, kontroliše i, po potrebi, sankcioniše aktivnosti onih koji ometaju druge da ostvare prava koja su im garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 30. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu shodno kojoj država s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze mora da donese zakone kojima se, između ostalog, definišu dozvoljene granice qudske djelatnosti, a da onda djelotvorno sprovodi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcionisawa nedozvoljenog ponašawa. Stoga ako neko, kao u konkretnom slučaju izvršenik, bez pravnog osnova odnosno bez privremenog rješewa koristi ½ apelantkiwine garaže-šupe, koja je apelantkiwi dodijeljena prilikom dodjele stana, javna vlast mora da reaguje i takvo ponašanje sankcioniše kako bi se zaštitilo apelantkiwino ustavno pravo na mirno uživanje imovine. 31. U konkretnom slučaju, nadležni organi Opštine su, postupajući po apelantkiwinom zahtjevu, shodno važećim propisima donijeli rješenje kojim su sankcionisali bespravno korišćenje apelantkiwinog dijela garaže-šupe tako da je korisniku garaže Sadeti Beglerbegović naloženo da napusti predmetnu nekretninu odmah, a najkasnije u roku od petnaest dana. Međutim, Ustavni sud naglašava da samo donošenje rješewa, kojim se korisniku nalaže da napusti dio predmetne nekretnine, te donošenje zakqučka o dozvoli izvršewa navedenog rješewa, nije dovoqno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršewa predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, br. 315-C, str. 54, stav 40 kao i Ustavni sud, Odluku AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine). 32. Dakle, u apelantkiwinom slučaju Opština je, u okviru pozitivne obaveze da sprovodi efektivne mjere s ciljem da zaštiti pravo na mirno uživanje imovine, sprovela postupak i utvrdila da ½ garaže-šupe koja, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja apelantkiwinu imovinu, koristi bespravno odnosno bez privremenog rješewa Sadeta Beglerbegović, što predstavlja miješanje u apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine, ali evidentno je da Opština nije blagovremeno preduzela mjere kojim bi prekinula da bespravni korisnik kontinuirano povređuje apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine. 33. Štaviše, zbog propusta nadležnog organa Opštine da odmah sprovede rješenje o izvršenju i zakqučak o dozvoli izvršewa, budući da žalba na rješenje odnosno zakqučak ne odlaže izvršenje, apelantkiwa je došla u poziciju da je u posjed garaže ušlo treće lice koje je, na osnovu ugovora o kupoprodaji, postalo vlasnik predmetne nekretnine te se kao takvo i upisalo u zemqišne kwige. Naime, u situaciji kad je Zakqučkom o dozvoli izvršewa broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine određeno da će se prinudno izvršenje sprovesti 15. oktobra 2004. godine, pozivanje Opštine da zakqučak nije sproveden zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva nema uporišta u pozitivnim propisima, jer shodno odredbama člana 220 stav 4 Zakona o upravnom postupku žalba protiv zakqučka o dozvoli izvršewa ne odlaže izvršenje rješewa i nema zakonskog uporišta za propust javne vlasti da, u skladu sa principom zaštite prava građana i javnog interesa iz člana 5, principom efikasnosti iz člana 6 i principom ekonomičnosti iz člana 14 Zakona o upravnom postupku, brzo i efikasno ne okonča konkretnu upravnu stvar. 34. Nadležni organi Opštine bili su dužni da, u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetni postupak što, bez obzira na protek vremena od dana kada je treće lice postalo vlasnik predmetne garaže (novembar 2005. godine) odnosno od utvrđivawa te okolnosti na licu mjesta (11. maja 2007. godine), do danas nisu učinili. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje apelantkiwinog prava na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršewa u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, budući da je ostvarivanje ovog apelantkiwinog prava pred nadležnim upravnim organom, nezavisno od činjenice da je postupak za vraćanje ½ garaže-šupe započeo 28. avgusta 2003. godine te da je nadležni or gan donio rješenje o povraćaju i zakqučak o dozvoli izvršewa, krajnje neizvijesno. 35. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reaguje blagovremeno i konzistentno u pogledu apelantkiwinog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravawa njenog prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da blagovremeno nesprovođenje zakqučka o dozvoli izvršewa rješewa, odnosno nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnog postupka, predstavlja kršenje apelantkiwinog prava na mirno uživanje imovine koje je garantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 36. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa apelantkiwinih prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantkiwa je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašwom praksom, obaveže Opštinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantiranih qudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršewa, te okolnost da je članom 220 stav 4 navedenog zakona regulisano da žalba ne odgađa izvršenje zakqučka, sem ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zakqučkom drugačije određeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom da Zakqučak o dozvoli izvršewa broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine do danas, dakle pune tri godine, nije izvršen odnosno da zbog propusta nadležnog organa predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantkiwi treba da se isplati na ime nematerijalne štete iznosi 900,00 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna da isplati Opština Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda apelantkiwinog prava na mirno uživanje imovine u situaciji kad je nadležna služba Opštine propustila da blagovremeno sprovede zakqučak o dozvoli izvršewa te kad je, s obzirom na novonastale okolnosti, propustila, bez objektivnog i razumnog opravdawa, da preduzme daqnje korake iz svoje nadležnosti da bi okončala postupak administrativnog izvršewa. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantkiwin predlog da se donese privremena mjera. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2498/07, rješavajući apelaciju Savke Ožegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Ožegović. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, da hitno okonča postupak izvršenja Zaključka općinskog načelnika broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Nalaže se Općini Sanski Most, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Slavki Ožegović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neokončanja postupka administrativnog izvršenja. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savka Ožegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta podnijela je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zbog neprovođenja rješenja općinskog načelnika Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općina) broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine koje je dopušteno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 Zaključkom Općinske službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) o dozvoli izvršenja prinudim putem, broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine. Apelantica je tražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio sadašnjem posjedniku Sadeti Beglerbegović (u daljnjem tekstu: izvršenik) prodaju sporne garaže do predaje dijela garaže apelantici te naložio zabilježbu privremene mjere u zemljišnim knjigama. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske službe i izvršenika je zatraženo 7. septembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinska služba je odgovor na apelaciju dostavila 25. septembra 2007. godine, a izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantu 22. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je apelanticin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelanticin stan, tako da se predmetna nekretnina, koju privremeno koristi Sadeta Beglerbegović, vraća u posjed apelantici. Tačkom tri izreke rješenja utvrđena je obaveza privremenom korisniku da predmetne nekretnine napusti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja, a tačkom četiri je konstatirano da žalba na rješenje ne odlaže njegovo izvršenje. U rješenju je navedeno da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantica savjesni posjednik ½ garaže-šupe, da predmetno ½ garaže-šupe koristi bez pravnog osnova Sadeta Beglerović, koja je izjavila da je predmetnu garažu i stan kupila od svog brata Seada Hedera, da nije sporno da je prethodno apelantica koristila ½ garaže sa Seadom Hederom, te da su saslušani svjedoci izjavili da su im uz dodijeljene stanove dodijeljene na korištenje i garaže, a da je apelantica garažu koristila zajedno sa Seadom Hederom. Stoga je Općina, nalazeći da su ispunjeni uvjeti iz člana 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, udovoljila apelanticinom zahtjevu za povrat ½ garaže. 7. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okolice Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-259-UP-2/04 od 30. augusta 2004. godine odbijena je žalba Sadete Beglerbegović izjavljena protiv rješenja Općine, sa obrazloženjem da razloge na kojim je Općina utemeljila svoju odluku uvažava i Ministarstvo. Dalje se navodi da je prigovor kojim je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat garaže neosnovan, budući da prema članu 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene pravo na traženje vraćanja nekretnine u posjed ne podliježe zastari. 8. Rješavajući zahtjev apelantice kao tražioca izvršenja Općina je donijela Zaključak broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine, kojim je dopustila izvršenje prinudnim putem rješenja kojim je izvršenik Sadeta Beglerbegović dužna iseliti i napustiti ½ garaže-šupe, utvrdila da će izvršenje provesti službenik organa uprave 15. oktobra 2004. godine u 11.00 sati, da će se izvršenje provesti na trošak izvršenika, o čemu će se donijeti poseban zaključak, da će se izvršenje provesti uz asistenciju organa Policijske uprave te da žalba protiv zaključka ne odlaže izvršenje. 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-173/04 od 6. februara 2006. godine odbijena je kao neosnovana tužba izvršenika usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, a Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-483-UP-2/04 od 14. marta 2007. godine odbijena je žalba izvršenika izjavljena protiv zaključka o dozvoli izvršenja. 10. S ciljem izvršenja Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine, Općinska služba je zakazala novu deložaciju za 11. maj 2007. godine. Prema zapisniku sačinjenom na licu mjesta utvrđeno je da se u posjedu garaže nalazi Alija Kuduzović, koji je na osnovu kupoprodajnog ugovora sačinjenog 10. novembra 2005. godine sa Seadom i Vesnom Heder, koje je zastupao izvršenik, postao vlasnik stana i predmetne garaže te se, na osnovu Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj DN-494/05 od 14. decembra 2005. godine, uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina upisanih u KPU broj 174/200 KO Sanski Most. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da je zbog neprovođenja Rješenja Općine Sanski Most broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine i Zaključka broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju predmetnog upravnog postupka, ističe da postupak pred nadležnim organima traje od 28. augusta 2003. godine i da do danas nije okončan, smatra da joj je nepostupanjem prvostepenog organa uprave Općine i neizvršenjem rješenja o povratu u posjed sporne nekretnine povrijeđeno ustavno pravo na "pristup sudu" kao elementu prava na pravično suđenje. Dalje se navodi da je pristup nadležnom upravnom organu formalno bio omogućen, budući da je o apelanticinom zahtjevu or gan u relativno kratkom roku donio rješenje o povratu, ali da taj pristup nije bio djelotvoran jer apelantica ne može ući u posjed sporne garaže. Apelantica konačno navodi da se Općina umiješala u njeno pravo na imovinu tako što nije izvršila svoje pravomoćno i izvršno rješenje. Konačno, apelantica je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašnjom praksom, obaveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Općinska služba navodi hronologiju rješavanja apelanticinog zahtjeva za povrat ½ garaže, ističe da zaključak o dozvoli izvršenja prinudnim putem nije izvršen 15. oktobra 2004. godine zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva, te da deložacija zakazana za 11. maj 2007. godine nije izvršena zbog toga što se u posjedu sporne nekretnine više ne nalazi izvršenik već Alija Kuduzović koji je, po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je proveden kroz zemljišne knjige, postao vlasnik predmetne nekretnine. Stoga Općinska služba tvrdi da izvršenje predmetnog zaključka nije provedeno iz objektivnih razloga te smatra da su zbog toga neosnovani apelanticini navodi o povredi njenih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Uz odgovor na apelaciju Općinska služba je dostavila fotokopije predmetnog spisa. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Član 5. stav 1. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom. Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja Član 220. stav 4. Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno. Član 271. stav 1. Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna da ispuni obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika. Član 275. stav 1. Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da or gan nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dozvoljena je žalba nadležnom drugostepenom organu. Član 278. stav 1. Or gan nadležan za administrativno izvršenje obavezan je po službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedene radnje poništiti, ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva, odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto." VI. Dopustivost 14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 19. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja zaključka o dozvoli izvršenja pravomoćnog rješenja. Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u predmetima koji su se odnosili na neizvršenje pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude zaključio da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 21. S obzirom na navode apelacije Ustavni sud zaključuje da apelantica pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, konkretnije nadležnom upravnom organu, u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da apelantica nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodila provođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelantica smatra da je neizvršenjem Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 26. Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba "u biti garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69). 27. Preduvjet za razmatranja apelanticinih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelantica uopće imala "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Rješenjem Općine broj Up-1-03-372-498/98 od 28. jula 2004. godine usvojen je apelanticin zahtjev za povrat ½ garaže-šupe koja se nalazi u Sanskom Mostu, u prizemlju stambene zgrade u kojoj se nalazi apelanticin stan, jer je u postupku utvrđeno da je apelantica bila savjesni posjednik ½ predmetne garaže koju je, prema stanju spisa, dobila od RO ŠIP "Sana" Sanski Most zajedno sa stanom te da ju je koristila sa Seadom Hederom. Navedeno utvrđenje nije sporila ni izvršenik Sadeta Beglerbegović, te Ustavni sud smatra nespornim da ½ garaže-šupe, predstavlja apelanticinu imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da prema tome apelantica ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. 29. Stoga, imajući u vidu navode apelacije te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti apelanticino pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definiše, kontroliše i, po potrebi, sankcioniše aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 30. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definišu dozvoljene granice ljudske djelatnosti, a onda djelotvorno provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcionisanja nedozvoljenog ponašanja. Stoga ako neko, kao u konkretnom slučaju izvršenik, bez pravnog osnova odnosno bez privremenog rješenja koristi ½ apelanticine garaže-šupe, koja je apelantici dodijeljena prilikom dodjele stana, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo apelanticino ustavno pravo na mirno uživanje imovine. 31. U konkretnom slučaju, nadležni organi Općine su, postupajući po apelanticinom zahtjevu, prema važećim propisima donijeli rješenje kojim su sankcionirali bespravno korištenje apelanticinog dijela garaže-šupe tako da je korisniku garaže Sadeti Beglerbegović naloženo da napusti predmetnu nekretninu odmah, a najkasnije u roku od petnaest dana. Međutim, Ustavni sud naglašava da samo donošenje rješenja, kojim se korisniku nalaže napuštanje dijela predmetne nekretnine, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, br. 315-C, str. 54, stav 40. kao i Ustavni sud, Odluku AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine). 32. Dakle, u apelanticinom slučaju Općina je, u okviru pozitivne obaveze provođenja efektivnih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, provela postupak i utvrdila da ½ garaže-šupe koja, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja apelanticinu imovinu, koristi bespravno odnosno bez privremenog rješenja Sadeta Beglerbegović, što predstavlja miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, ali evidentno je da Općina nije blagovremeno poduzela mjere kojim bi prekinula da bespravni korisnik kontinuirano povređuje apelanticino pravo na mirno uživanje imovine. 33. Štaviše, zbog propusta nadležnog organa Općine da odmah provede rješenje o izvršenju i zaključak o dozvoli izvršenja, budući da žalba na rješenje odnosno zaključak ne odlaže izvršenje, apelantica je došla u poziciju da je u posjed garaže ušlo treće lice koje je, na osnovu ugovora o kupoprodaji, postalo vlasnik predmetne nekretnine te se kao takvo i upisalo u zemljišne knjige. Naime, u situaciji kad je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine određeno da će se prinudno izvršenje provesti 15. oktobra 2004. godine, pozivanje Općine da zaključak nije proveden zbog toga što su učesnici upravnog postupka koristili redovna pravna sredstva nema uporišta u pozitivnim propisima, jer prema odredbama člana 220. stav 4. Zakona o upravnom postupku žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja ne odlaže izvršenje rješenja i nema zakonskog uporišta za propust javne vlasti da, u skladu s načelom zaštite prava građana i javnog interesa iz člana 5, načelom efikasnosti iz člana 6. i načelom ekonomičnosti iz člana 14. Zakona o upravnom postupku, brzo i efikasno ne okonča konkretnu upravnu stvar. 34. Nadležni organi Općine bili su dužni da, u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetni postupak što, bez obzira na protek vremena od dana kada je treće lice postalo vlasnik predmetne garaže (novembar 2005. godine) odnosno od utvrđivanja te okolnosti na licu mjesta (11. maja 2007. godine), do danas nisu učinili. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršenja u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku, budući da je ostvarivanje ovog apelanticinog prava pred nadležnim upravnim organom, nezavisno od činjenice da je postupak za vraćanje ½ garaže-šupe započeo 28. augusta 2003. godine te da je nadležni or gan donio rješenje o povratu i zaključak o dozvoli izvršenja, krajnje neizvijesno. 35. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu apelanticinog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja njenog prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da blagovremeno neprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, odnosno nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnog postupka, predstavlja kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje imovine koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 36. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelantica je zatražila da Ustavni sud, u skladu sa dosadašnjom praksom, obaveže Općinu da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog učinjene povrede prava. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu odredbe Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršenja, te okolnost da je članom 220. stav 4. navedenog zakona regulirano da žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku. S obzirom da Zaključak o dozvoli izvršenja broj Up-1-03-372-498/98 od 5. oktobra 2004. godine do danas, dakle pune tri godine, nije izvršen odnosno da zbog propusta nadležnog organa predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznosi 900,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na mirno uživanje imovine u situaciji kad je nadležna služba Općine propustila da blagovremeno provede zaključak o dozvoli izvršenja te kad je, s obzirom na novonastale okolnosti, propustila, bez ojektivnog i razumnog opravdanja, da preduzme daljnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršenja. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2516/05, rješavajući apelaciju Anđelka Samardžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenog 2007. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Anđelka Samardžića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Anđelka Samardžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-136/03 od 14. travnja 2004. godine u odnosu na pravo pristupa sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa pravom na rad iz članka 6. stavak 1. i članka 7. (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Anđelko Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Emina Začiragić, odvjetnica iz Jajca, podnio je 6. prosinca 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-136/03 od 14. travnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku Javnog poduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne d.d. Mostar - Radna jedinica Hidroelektrana Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. veljače 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 24. veljače 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 27. veljače 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-108/02 od 14. studenog 2002. godine (koja je donesena u četvrtom ponovljenom prvostupanjskom postupku) utvrđeno je da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao. Dosljedno tomu, tužena je dužna isplatiti apelantu osobni dohodak za razdoblje od 1. siječnja 1996. godine pa do dana vraćanja na posao, i to za 1996. godinu iznos od 3.474,00 KM, za 1997. godinu iznos od 4.212,00 KM, za 1998. godinu iznos od 4.554,00 KM, za 1999. godinu iznos od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 5.274,00 KM, za 2000. godinu iznos od 5.376,00 KM, za 2001. godinu iznos od 5.400,00 KM, za 2002. godinu iznos od 5.400,00 KM, ili ukupan iznos od 33.690,00 KM, a od 1. siječnja 2003. godine pa ubuduće sve do apelantovog povratka na posao mjesečni iznos od 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaku godinu od 1. siječnja 1996. godine pa do isplate. Tužena je obvezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.277,00 KM u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe. 7. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je, nakon pokretanja sudbenoga postupka, apelant pokrenuo i postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa prema članku 143. Zakona o radu i na jednom od ročišta pred ovim sudom predložio tuženoj da se spor u ovom predmetu riješi tako što bi ga tužena primila u radni odnos, a apelant bi se zauzvrat odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu. Na ročištu od 26. travnja 2001. godine (ročište koje je održano u trećem ponovljenom prvostupanjskom postupku u kojem je donesena Presuda broj P-13/00 od 5. lipnja 2001. godine) tužena nije prihvatila navedeni apelantov prijedlog o sporazumnom rješenju spora. Dalje se navodi da je sud, prema provedenim dokazima, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene sve do ulaska srpskih snaga u Jajce, 29. listopada 1992. godine, te da je ra dio kod tužene punih 16 godina. Prema mišljenju suda, prijeporno je je li apelantu prestao radni odnos usljed rata i izravne ratne opasnosti. Apelant u tužbi traži da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos i da ga je tužena dužna vratiti na poslove i radne zadatke na kojima je ra dio i prije rata. Iz fotokopije radne knjižice je vidljivo da je ona zaključena 3. travnja 1992. godine, tj. pred sami rat. Zaključivanje apelantove radne knjižice, kao i knjižice svih drugih uposlenih nesrpske nacionalnosti, bilo je diskriminatorski čin Uprave poduzeća. Općinski sud, dalje, obrazlaže da je u ponovljenom sudbenom postupku postupio prema rješenjima Kantonalnog suda broj Gž-28/99 od 3. ožujka 1999. godine i broj Gž-330/99 od 13. siječnja 2000. godine. Drugostupanjski sud je u tim rješenjima putem odredaba Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa naredio ovom sudu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na prestanak apelantovog radnog odnosa, na činjenicu je li donesena odluka o prestanku radnog odnosa i, ako jeste, kada je apelant saznao za tu odluku, kao i za razloge njezinog donošenja. Općinski sud ističe da je općepoznata činjenica da su zbog ratnih događaja, nakon ulaska srpskih snaga u Jajce 28. i 29. listopada 1992. godine, Jajce napustili građani hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Sud smatra da su neutemeljeni navodi tužene da je ona osnovana 1992. godine, kada u to vrijeme faktično nije mogla biti nazočna u Jajcu, odnosno hidroelektranama. U konkretnom slučaju radne knjižice djelatnika koji nisu bili na poslu zaključila je srpska uprava poduzeća, najvjerojatnije koncem 1992. godine, i to retroaktivno sa 3. travnjem 1992. godine. Sud zaključuje da tužena nije zaključila radnu knjižicu apelantu, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, nije ga pozivala da se vrati na posao, a kada se on javljao usmeno ili na natječaj, nije ga htjela primiti u radni odnos. Apelant je koncem studenog 1997. godine saznao da mu je radna knjižica zaključena posredstvom inspektora rada koji je izvršio inspekciju da bi 8. prosinca 1997. godine zatražio zaštitu prava podnošenjem tužbe sudu. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. travnja 2004. godine priziv tužene je uvažen, a prvostupanjska presuda preinačena tako da su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi u cijelosti kao neutemeljeni. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 9. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu 8. prosinca 1997. godine, prije donošenja Zakona o radu, kada se primjenjivao preuzeti Zakon o temeljnim pravima iz radnog odnosa. U tijeku trajanja postupka stupio je na snagu novi Zakon o radu. Navodi priziva da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući odredbe ranije važećeg Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa nakon što je stupio na snagu novi Zakon o radu, jesu utemeljeni. Sud se u obrazloženju presude poziva na odredbu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Obzirom na to da apelant na temelju navedenog članka 54. može ostvariti samo prava koja su regulirana odredbama članka 143. Zakona o radu, koja mu tužena i ne pobija, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantove tužbene zahtjeve kao neutemeljene. 10. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. travnja 2004. godine. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da se apelant zatekao kao uposlenik u radnom odnosu kod tužene 31. prosinca 1991. godine, a podnio je zahtjev tuženoj kao poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa 6. prosinca 1999. godine, sukladno članku 143. Zakona o radu. Dalje se navodi da nisu utemeljeni apelantovi navodi da se on usmeno obraćao tuženoj radi vraćanja na rad odmah po povratku u Jajce, to jeste koncem 1995. godine, kada je tužena počela raditi, a nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg ravnatelja u svezi sa nekim privatnim problemima. U spisu postoji materijalnopravna dokumentacija, a to nije upitno, da je apelant podnio pismeni zahtjev za uspostavu radnopravnog odnosa sukladno članku 143. Zakona o radu, te da je tužena povodom tog zahtjeva donijela rješenja koja predviđa zakon. Apelant kao uposlenik na čekanju posla nije pozvan na rad u roku iz članka 143. stavak 1. Zakona o radu, pa mu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, jer se kao uposlenik na čekanju posla mogao u tome statusu zadržati najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu i za to vrijeme imao je pravo na naknadu plaće u visini koju mu odredi poslodavac. Vrhovni sud ističe da iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant ostvario svoja prava iz članka 143. Zakona o radu kako kod tužene, tako i pred nadležnim Povjerenstvom za implementaciju članka 143. Zakona o radu. Stajalište Vrhovnog suda je da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i zaključio da je u konkretnoj situaciji apelant i mogao ostvariti samo ono pravo koje regulira odredba članka 143. Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud naglašava da je iz pismene dokumentacije spisa, u koju je prvostupanjski sud vršio uvid, vidljivo da se apelant osobno obratio tuženoj pismenim dopisom od 6. prosinca 1999. godine zahtijevajući uspostavu radnopravnog statusa sukladno članku 143. Zakona, tražeći da mu se isplati otpremnina koja mu pripada sukladno zakonu ukoliko tužena nije u mogućnosti rasporediti ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Činjenice koje se odnose na apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu 11. Apelant je 6. prosinca 1999. godine podnio zahtjev tuženoj za reguliranje njegovog radnopravnog statusa sukladno članku 143. Zakona o radu povodom kojeg je tužena donijela rješenja broj II-886/00 i II-886/1/00 od 20. studenoga 2000. godine, kojima je apelantu utvrđen sta tus uposlenika na čekanju posla i, budući da nije bilo potrebe za njegovim daljnjim radom, utvrđen mu je prestanak radnog odnosa sa 5. svibnjem 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu plaća a doprinosi za MIO i zdravstveno osiguranje za vrijeme čekanja posla. Apelantu je poslana obavijest o tomu zajedno sa rješenjima uz poziv da se u razdoblju od 11. do 15. prosinca 2000. godine javi tuženoj radi potpisivanja ugovora o otpremnini. Međutim, apelant se nije odazvao pozivu, već je 22. studenoga 2000. godine uputio priziv Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu Srednjobosanskoga kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. veljače 2001. godine. Ovim rješenjem je usvojen apelantov priziv i naloženo tuženoj da u roku od 15 dana riješi pitanja glede apelantovog zahtjeva. Tužena je pismom od 7. ožujka 2001. godine obavijestila navedeno povjerenstvo o rješenjima koja je već donijela u svezi sa apelantovim zahtjevima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također se žali da je diskriminiran u uživanju prava na rad i poziva na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. Apelant ističe da je u njegovom predmetu prvostupanjski sud četiri puta donosio prvostupanjsku odluku. Smatra da je odlukom drugostupanjskog suda o primjeni članka 143. Zakona o radu na činjenice u apelantovom predmetu faktično prestala mogućnost da se zaštiti pravo iz radnog odnosa u nadležnom sudu. Apelant smatra da je u pitanju poštena provedba pravde i načela pristupačnosti postupka sa svim obilježjima sudbenoga oblika ispitivanja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao što su pravo na pravično suđenje, pravo na efikasan pristup sudu i pravo na okončanje sudbenoga postupka u razumnom roku. Ističe da Kantonalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. Zakona o radu nema elemente upravnog tijela i, prema praksi Vrhovnog suda, njegovi akti nemaju karakter upravnih akata protiv kojih se može voditi upravni spor. Smatra da mu je i po toj osnovi oduzeto pravo na pošteno i fer-suđenje. Dalje se žali na duljinu postupka. Također, smatra da je sud bio brži i efikasniji, njegov spor je mogao biti riješen prije početka primjene članka 143. Zakona o radu. Primjenom navedenog članka smatra da mu je oduzeto pravo na sudbenu zaštitu, koja je bila u tijeku zbog povrede prava iz radnoga odnosa. Na koncu se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad. Navodi da je u tijeku sudbenoga postupka tvrdio da ga je tvrtka, koja je još uvijek u državnom vlasništvu, diskriminirala i prema političkoj osnovi koja je izražena upornim odbijanjem ravnatelja da ga vrati na posao. b) Odgovor na apelaciju 13. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, te da su bez osnove apelantove tvrdnje o navodnim povredama prava na koje se poziva obzirom da se tvrdnje o duljini trajanja sudbenoga postupka ne mogu pripisati kao propust ovome sudu, a ostali apelantovi navodi bi se odnosili na neslaganje sa zakonskim propisima. 14. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je, što se tiče pravnog subjekta Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, općepoznata činjenica da je ovim pravnim subjektom od pada Jajca 28/29. listopada 1992. godine pa do oslobađanja Jajca 13. rujna 1995. godine gospodarila Elektroprivreda Republike Srpske, a ne tužena, pa stoga nije ni mogla odlučivati o statusnim pitanjima prijeratnih djelatnika poduzeća. Kada je tužena trebala osposobiti Hidroelektrane Jajce za rad, uputila je javne pozive bivšim djelatnicima da se jave na rad na koje se apelant nije javljao. Apelant se na posao javio tek 8. svibnja 1997. godine, tako da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant javljao tuženoj radi povratka na posao. Svim uposlenicima koji su ranije radili u Hidroelektranama Jajce tužena je do konca 1995. godine omogućila da uspostave radnopravni sta tus bez ikakvih procedura, a od siječnja 1996. godine prijem uposlenika vršen je putem oglasa. Tužena, dalje, tvrdi da nije pravni sljednik ranijeg poduzeća Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, pa prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene. Apelant se obratio tuženoj radi uspostave radnopravnog statusa kao prijašnji uposlenik Hidroelektrana Jajce 8. svibnja 1997. godine i kako bi ostvario svoja prava prema članku 143. stavak 2. Zakona o radu. Tužena zaključuje da se konkretni slučaj odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno prava iz članka 143. Zakona o radu, te da je apelantu omogućen efikasan pristup sudu i uporaba svih pravnih sredstava u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, tužena nije nijednim svojim aktom doprinijela navodnom kršenju apelantovih prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) stupio je na snagu 5. studenoga 1999. godine: "Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tome statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili izravno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Otpremnina iz stavka 4. ovog članka isplaćuje se uposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stavka 4. ovog članka pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja.................. koeficijent - do 5 godina...................... 1,33 - od 5 do 10 godina................... 2,00 - od 10 do 20 godina.................. 2,66 - više od 20 godina................... 3,00. Š...Ć Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovoga članka ako je ta osoba neuposlena. Članak 145. Postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije." 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), koji je stupio na snagu 7. rujna 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Članak 51. Poslije članka 143. dodaju se novi čl. 143.a, 143.b i 143.c, koji glase: Članak 143.a Uposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti priziv Županijskom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Županijsko povjerenstvo), koje formira županijski ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: županijski ministar). O prizivima uloženim protiv rješenja županijskog povjerenstva rješava Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) koje formira federalni ministar. U slučaju da županijsko povjerenstvo ne izvršava funkciju zbog koje je formirano, Federalno povjerenstvo preuzet će nadležnosti županijskog povjerenstva. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje županijskom povjerenstvu i donijeti odluku o prekidu postupka. Članak 143.c (2) Odluke Federalnoga, odnosno županijskog povjerenstva su: 1. konačne i podliježu sudbenom preispitivanju sukladno zakonu Š...Ć Članak 54. Postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije, izuzimajući članak 143. Zakona o radu." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, pobijanu presudu apelant je primio 13. listopada 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. prosinca 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom; (k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 24. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plaća je građanskopravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Europski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Isto stajalište je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim prijašnjim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. siječnja 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Također, Ustavni sud podsjeća da je Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudbenoj praksi smatrala da se sporovi u svezi sa radnim odnosima tiču "građanskih prava i obveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. ožujka 2003. godine, točka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. ožujka 2005. godine, točka 15. et sequ). U smislu navedenog, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv. a) Pravo na pristup sudu 25. Na području građanskih sporova svatko ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da njegov slučaj ispita sud, tj. "tri bu nal" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. srpnja 1971. godine, serija A, broj 13, strana 45, stavak 95). 26. Ustavni sud zapaža da je apelant 8. prosinca 1997. godine tužbom Općinskom sudu tražio da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene na poslovima čuvara, da ga tužena vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljene plaće. Nakon što je četiri puta donosio prvostupanjsku odluku, Općinski sud je Presudom broj P-108/02 od 14. studenog 2002. godine utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, te da ga je tužena dužna vratiti na posao i naknaditi mu izgubljenu zaradu. Tijekom sudbenog postupka nije pobijena činjenica da je apelant paralelno sa sudbenim postupkom zatražio zaštitu svojih prava u smislu članka 143. Zakona o radu. Tijekom postupka pred Općinskim sudom apelant je izjavio da zahtjevi koje je iznio u svojoj tužbi od 8. prosinca 1997. godine nisu sadržani, niti se iscrpljuju primjenom članka 143. Zakona o radu, te da je zahtjev za reguliranje prava iz članka 143. Zakona o radu podnio svojem poslodavcu i Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu za svaki slučaj. U apelaciji se apelant žali da je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno negovo pravo na efikasan pristup sudu, budući da su ovi sudovi usvojili stajalište da se apelantov predmet odnosi na prava koja su regulirana člankom 143. Zakona o radu, te da zbog toga o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno u potpunosti i u njegovoj biti. 27. Ustavni sud napominje da je Dom za ljudska prava za BiH u svojoj praksi usvojio stajalište da se radi o povredi prava na pristup sudu zagarantiranog člankom 6. Europske konvencije u situacijama kada su redoviti sudovi, pozivajući se na članak 143.a) stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prekidali parnični postupak i predmet upućivali nadležnom Povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu. U prekinutim parničnim postupcima podnositelji prijava su tražili da sud utvrdi da im radni odnos nije prestao, da budu vraćeni na odgovarajuće poslove i zadatke, kao i naknadu plaća. Također, Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu CH/00/5965 "smatra da neopravdana presuda Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. siječnja 2004. godine Škojom se postupak prekidaĆ ostavlja podnositeljicu prijave bez pristupa sudu. Postupak pred Kantonalnim povjerenstvom, kako je smatrao Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, je sui generis postupak Š...Ć. Kantonalno povjerenstvo je moglo samo narediti, što je i uradilo, zakonom propisan iznos kompenzacije, ali ono nije nadležno narediti ponovno zasnivanje radnog odnosa podnositeljici prijave, odnosno punu uplatu određenih doprinosa i kompenzaciju. Isto važi i za Federalno povjerenstvo, koje je nadležno za rješavanje o prizivu protiv odluka Kantonalnoga povjerenstva. Osim toga, nije jasno kakvo će sudbeno preispitivanje odluka Kantonalnog ili Federalnog povjerenstva, ukoliko uopće postoji, biti raspoloživo. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je jasno stavio do znanja da odluke Kantonalnog i Federalnog povjerenstva nisu predmet sudbenoga preispitivanja prema redovitim postupcima u upravnim sporovima. Iako je Vrhovni sud naveo da bi odluke Kantonalnoga i Federalnoga povjerenstva trebale biti predmet preispitivanja nadležnih sudova prema zakonima iz parničnog postupka, nije očigledno da bi takvo prespitivanje bilo od bilo kakvog značaja za podnositeljicu prijave. Međutim, izgleda da sudovi, slijedeći zakon, mogu samo podržati ili ponoviti prosljeđivanje njezinog predmeta Kantonalnom povjerenstvu i podnositeljica prijave ne bi imala nikakvih izgleda na uspjeh o pitanju rješavanja njezinih zahtjeva ili odluke u svezi sa njezinom tvrdnjom o diskriminaciji. Postojeći sustav izgleda stavlja podnositeljicu prijave u beskrajni proceduralni krug, bez izgleda da sud sasluša njezine stvarne zahtjeve. U ovim okolnostima, Povjerenstvo zaključuje da je tužena strana prekršila pravo podnositeljice prijave na pristup sudu koje je zagarantirano člankom 6. stavak 1. Konvencije" (Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/00/5965, Kovačević protiv Federacije BiH, od 3. studenoga 2004. godine, toč. 78-81; vidi i Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava za BiH CH/99/1714, Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. studenoga 2002. godine, točka 24). 28. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu parnični postupak koji je apelant pokrenuo svojom tužbom od 8. prosinca 1997. godine nije prekinut u smislu odredbe članka 143.a) stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, već je o apelantovoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudbene in stance. Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili su da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, te da se na činjenice konkretnog predmeta mogu jedino primijeniti odredbe članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kao i odredba članka 143. Zakona o radu. Pri tomu apelantu je bilo omogućeno potpuno sudjelovanje u tijeku cijelog postupka. Sud je izveo sve dokaze koje je apelant predlagao, potom, apelant se izjašnjavao o svim izjavama i podnescima suprotne, tužene strane, ulagao je prizive protiv odluka suda, o kojima je odlučivano na višim sudbenim instancama, a što je, zapravo, bit prava pristupa sudu zagarantiranog člankom 6. Europske konvencije. 29. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu, kao el e ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Glede apelantove tvrdnje da je cjelokupan parnični postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom započeo 8. prosinca 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Do dana donošenja Presude Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine postupak u konkretnom predmetu radnog spora je trajao 7 godina, šest mjeseci i 26 dana. 31. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Složenost predmeta 32. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju činitelja poput naravi činjenica koje treba utvrditi (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 25. veljače 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 27. veljače 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu narav činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom razdoblju. Ponašanje podnositelja apelacije 33. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 34. Sukladno navedenom, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. Sukladno tome, razmotrivši cjelokupnu dokumentaciju spisa konkretnog predmeta, Ustavni sud je primijetio da je apelant bio nazočan svakom od održanih ročišta. Na navedenim ročištima apelant je predlagao sudu da se izvedu dokazi, te je u samo dva navrata tražio da se odgode ročišta i na taj način utjecao na trajanje postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje u minimalnom opsegu utjecalo na odgađanje donošenja odluke, te da, ipak, apelant svojim ponašanjem nije doveo do situacije da navedeni postupak traje više od sedam i pol godina. Ponašanje suda 36. Nakon što je apelant podnio tužbu sudu, Općinski sud je zakazao sljedeće rasprave: 29. siječnja 1998. godine (rasprava je odgođena, jer nije pristupio opunomoćenik tužene), 16. veljače 1998. godine, 6. ožujka 1998. godine, 11. svibnja 1998. godine (raspravi nije pristupio zastupnik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 7. srpnja 1998. godine, 12. kolovoza 1998. godine i 21. rujna 1998. godine. Općinski sud je 25. rujna 1998. godine donio Presudu broj Rs-12/98 kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neutemeljen. Na navedenu presudu apelant se žalio 22. prosinca 1998. godine. Kantonalni sud, odlučujući o prizivu, donio je Rješenje broj Gž-28/99 od 3. ožujka 1999. godine kojim je priziv uvažio, presudu Općinskog suda u Jajcu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave 13. travnja 1999. godine (raspravi nije pristupio opunomoćenik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 3. lipnja 1999. godine, 1. srpnja 1999. godine (na kojoj je apelant zatražio da se rasprava odgodi, jer je uzeo novog opunomoćenika, što je sud prihvatio), 6. rujna 1999. godine, 28. rujna 1999. godine, kada je glavna rasprava zaključena. Općinski sud je donio Rješenje broj P-39/99 od 4. listopada 1999. godine kojim se apelantova tužba odbacuje, koje je Kantonalni sud Rješenjem od 13. siječnja 2000. godine ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave za 9. ožujak 2000. godine, 6. travanj 2000. godine (na kojoj je apelant tražio da se odgode rasprave kako bi se konzultirao sa svojim opunomoćenikom u svezi sa pravom prema članku 143. Zakona o radu), 3. svibanj 2000. godine, 25. svibanj 2000. godine, 25. lipanj 2000. godine, 4. srpanj 2000. godine, 6. rujan 2000. godine, 28. ožujak 2001. godine (na kojoj je tužena predložila sudu da postupak prekine u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu). Apelant se protivio da se primijeni Zakon o radu, tvrdeći da se primjenom članka 143. ne iscrpljuju, niti su u njemu sadržani svi zahtjevi iz njegovog tužbenog zahtjeva. Sljedeće rasprave su zakazane za 26. travanj 2001. godine (na kojoj je pročitan dokaz o prijemu novih djelatnika na mjesto čuvara, potom, apelant je predložio sudbenu nagodbu sa tuženom prema kojoj bi ga tužena vratila na posao uz uplaćivanje doprinosa iz radnog odnosa, a on bi se odrekao potraživanja izgubljenih plaća. Ova rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme kako bi se tužena očitovala na apelantov prijedlog). Na raspravi održanoj 11. svibnja 2001. godine tužena je obavijestila sud da ne prihvaća apelantov prijedlog o sudbenoj nagodbi i ponovno istaknula da se predmet odnosi na prava iz članka 143. stavak 2. Zakona o radu. Naredna rasprava je održana 5. lipnja 2001. godine, kada je sud glavnu raspravu zaključio i donio presudu kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Tužena se žalila na navedenu presudu 8. srpnja 2001. godine, a apelant je odgovorio na priziv 7. kolovoza 2001. godine. Kantonalni sud, rješavajući o prizivu, donio je rješenje od 16. svibnja 2002. godine kojim je ponovno ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud je zakazao i održao rasprave 9. srpnja 2002. godine, 2. rujna 2002. godine, 8. listopada 2002. godine i 7. studenoga 2002. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. Općinski sud je poslije toga donio presudu 14. studenoga 2002. godine kojom je utvrđeno da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao i isplatiti mu naknadu plaća i troškove parničnog postupka. Tužena se žalila na navedenu presudu 5. veljače 2003. godine, a apelant je odgovorio na priziv 24. veljače 2003. godine. Rješavajući o prizivu, Kantonalni sud je donio presudu od 14. travnja 2004. godine kojom je uvažen priziv tužene, a prvostupanjska presuda je preinačena tako što su apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti kao neutemeljeni. Apelant je uložio reviziju protiv drugostupanjske presude 31. svibnja 2004. godine. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine kojom je revizija odbijena. 37. Glede duljine sudbenoga postupka Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio aktivan i redovito zakazivao rasprave, ali da je rasprava više puta odgođena zbog nedolaska zastupnika tužene. Kantonalni sud je tri puta ukidao prvostupanjsku odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje. Postupak povodom priziva tužene od 5. veljače 2003. godine trajao je pred Kantonalnim sudom jednu godinu i jedan mjesec, računajući od 24. veljače 2003. godine, kada je apelant odgovorio na priziv, pa do donošenja rješenja od 14. travnja 2004. godine. Postupak povodom revizije trajao je jednu godinu i jedan mjesec. 38. Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud, prigodom utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza, trebao biti efikasniji, a Kantonalni sud je doprinio neopravdanoj duljini postupka time što je tri puta ukidao prvostupanjsku odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje iako je imao zakonsku mogućnost i obvezu, u smislu članka 6. Europske konvencije, o predmetu sam odlučiti. Uzevši u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud smatra da je okončavanje predmetnog postupka u roku duljem od sedam i pol godina prešlo granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da se utvrđena duljina postupka može, iz navedenih razloga, staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. srpnja 2005. godine, povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na razuman rok. Nediskriminacija 39. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovog ustava osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 40. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 41. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članaka Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. lipnja 1979, serija A, broj 31, stavak 32). 42. Aneks I. Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. 43. Članak 6. stavak 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje podrazumijeva pravo svake osobe da dobije mogućnost osigurati sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava." 44. Članak 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, koji osiguravaju osobito: a) nagrađivanje koje, kao min i mum, donosi svakom djelatniku: (I) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike, ... (II) pristojan život za njih i njihove obitelji sukladno odredbama ovog pakta; ..." 45. Ustavni sud podsjeća da je zabrana diskriminacije središnji cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine, osigurano svim osobama bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi. 46. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako je rezultat različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se treba smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, to jest ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmete Doma za ljudska prava broj CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. siječnja 1999, točka 120, odluke siječanj-srpanj 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljvosti i meritumu od 3. travnja 2000, točka 53, odluke siječanj-lipanj 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. rujna 2001, točka 154). 47. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava ustavnu zaštitu od bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti radnih odnosa (čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tomu, nediskriminacija je središnji dio Zakona o radu (članak 5. ovog zakona propisuje da osoba koja traži zaposlenje, kao i osoba koja se zaposli ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla). 48. Apelant se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad, koje je zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je prema njemu bez opravdanih razloga postupano drukčije u odnosu na druge uposlenike koji su prije rata radili u poduzeću. Stoga, Ustavni sud mora ocijeniti je li bilo miješanja u apelantovo pravo na nediskriminaciju a, potom, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odlučiti je li bilo zakonskih temelja koji bi to miješanje opravdavali. 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir članka 143. Zakona o radu prema kojem se apelant, budući da se 31. prosinca 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tužene, smatra djelatnikom na čekanju posla kojem pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu novog Zakona o radu pismeno ili izravno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. svibnja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme kao apelant izuzevši apelanta ako je neuposlen. 50. Ustavni sud smatra da njegova zadaća nije odlučiti jesu li sudovi točno odredili da je navedeni članak Zakona o radu primjenljiv na konkretni predmet. Razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu je li došlo do povrede bilo kojeg od ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kada su sudovi primjenjivali članak 143. Zakona o radu (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. prosinca 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 51. Ustavni sud zapaža da tijekom sudbenoga postupka nisu utvrđene činjenice koje je apelant navodio, da se on usmeno obraćao tuženoj radi povratka na posao koncem 1995. godine, ali da nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u svezi sa nekim privatnim problemima. U dokumentaciji spisa postoji apelantov pismeni zahtjev od 8. svibnja 1997. godine kojim je tražio od tužene da bude vraćen na odgovarajuće poslove. Apelant navodi da je tužena vratila prijašnje uposlenike u radni odnos, izuzevši njega, iako su bili potrebni uposlenici na mjestu čuvara, koje je apelant obavljao dok je ra dio kod tužene. Umjesto toga, tužena je, prema apelantovim navodima, uposlila nove djelatnike nakon objavljivanja natječaja u kolovozu i listopadu 1997. godine na koje se i apelant prijavio. Tužena je izjavila tijekom parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom da je primala prijašnje uposlenike ako su se javili do veljače 1996. godine, a poslije toga ih je upošljavala putem natječaja. Ustavni sud zapaža da apelant nije ulagao prigovor na odluku o prijemu drugih uposlenika, niti je pokretao sudbeni postupak ako je smatrao da je on trebao biti uposlen. Navodeći da je bio diskriminiran u uživanju prava na rad u odnosu na uposlene čuvare, apelant je u apelaciji istaknuo da je drukčije tretiran zbog političkih razloga, jer je bio član Socijal-demokratske partije. Ustavni sud konstatira da je u sudbenom postupku utvrđeno da je apelant 31. prosinca 1991. godine bio uposlenik kod tužene, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno obratio tuženoj radi uspostave radnopravnog statusa, te da mu je kao uposleniku na čekanju posla, koji nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestao radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme čekanja posla. Osim toga, apelant nije pokrenuo sudbeni postupak protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu Srednjobosanskog kantona, koje je donijelo Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. veljače 2001. godine, usvajajući apelantov priziv. Naime, prema članku 143.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, konačne odluke federalnoga, odnosno kantonalnoga povjerenstva podliježu sudbenom preispitivanju. Stoga, redovitim sudovima, a time ni Ustavnom sudu, nije omogućeno preispitivati je li u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjeno pravo kada je apelantu radnopravni sta tus uspostavljen od dana kada se prijavio poslodavcu slijedeći odredbe članka 143. Zakona o radu, a ne od 1. siječnja 1992. godine, kako je propisano člankom 143. Zakona o radu. 52. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminiran u odnosu na druge djelatnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Naime, apelant uz predmetnu apelaciju nije dostavio niti jednu odluku redovitih sudova kojima je drugom djelatniku i/ili djelatnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Apelant je naveo da on nije primljen na natječajima zbog diskriminacije na političkoj osnovi, ali, osim paušalnog navoda, nije iznio, niti je Ustavnom sudu dostavio bilo kakve argumente koji bi učinili utemeljenim njegov navod. Stoga, zaključak da je apelant diskriminiran u svezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne sudbene postupke. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da Kantonalni i Vrhovni sud odlukom da se na apelanta trebaju primijeniti odredbe članka 143. Zakona o radu u pobijanim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. Ostali navodi 54. U okviru zaključaka o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. i člankom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je parnični postupak iz radnog odnosa trajao 7 godina, 6 mjeseci i 26 dana. Međutim, ne postoji povreda apelantovih prava na efikasan pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redoviti sudovi o apelantovoj tužbi meritorno odlučili u tri sudbene in stance. Također, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. i člankom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada redoviti sudovi odlukom da na apelanta primijene odredbe članka 143. Zakona o radu u pobijanim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. 56. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2516/05, rješavajući apelaciju Anđelka Samarxića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Anđelka Samarxića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Samarxića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine u odnosu na pravo pristupa sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na rad iz člana 6 stav 1 i člana 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Anđelko Samarxić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kog zastupa Emina Začiragić, advokat iz Jajca, podnio je 6. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Javnog preduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne d.d. Mostar - Radna jedinica Hidroelektrana Jajce (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 24. februara 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda u Jajcu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine (koja je donesena u četvrtom ponovljenom prvostepenom postupku) utvrđeno je da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna da vrati apelanta na posao. Dosljedno tome, tužena je dužna da isplati apelantu lični dohodak za pe riod od 1. januara 1996. godine pa do dana vraćawa na posao, i to za 1996. godinu iznos od 3.474,00 KM, za 1997. godinu iznos od 4.212,00 KM, za 1998. godinu iznos od 4.554,00 KM, za 1999. godinu iznos od 5.274,00 KM, za 2000. godinu iznos od 5.376,00 KM, za 2001. godinu iznos od 5.400,00 KM, za 2002. godinu iznos od 5.400,00 KM, ili ukupan iznos od 33.690,00 KM, a od 1. januara 2003. godine pa ubuduće sve do apelantovog povratka na posao mjesečni iznos od 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaku godinu od 1. januara 1996. godine pa do isplate. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 3.277,00 KM u roku od osam dana pod prijetwom izvršewa. 7. U obrazloženju ove presude Opštinski sud je naveo da je, nakon pokretawa sudskog postupka, apelant pokrenuo i postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa shodno članu 143 Zakona o radu i na jednom od ročišta pred ovim sudom predložio tuženoj da se spor u ovom predmetu riješi tako što bi ga tužena primila u radni odnos, a apelant bi se zauzvrat odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu. Na ročištu od 26. aprila 2001. godine (ročište koje je održano u trećem ponovljenom prvostepenom postupku u kom je donesena Presuda broj P-13/00 od 5. juna 2001. godine) tužena nije prihvatila navedeni apelantov predlog o sporazumnom rješenju spora. Dalje se navodi da je sud, prema sprovedenim dokazima, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene sve do ulaska srpskih snaga u Jajce, 29. oktobra 1992. godine, te da je ra dio kod tužene punih 16 godina. Shodno mišljenju suda, sporno je da li je apelantu prestao radni odnos usljed rata i direktne ratne opasnosti. Apelant u tužbi traži da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos i da ga je tužena dužna da vrati na poslove i radne zadatke na kojima je ra dio i prije rata. Iz fotokopije radne kwižice vidqivo je da je ona zakqučena 3. aprila 1992. godine, tj. pred sami rat. Zakqučivanje apelantove radne kwižice, kao i kwižice svih drugih zaposlenih nesrpske nacionalnosti, bilo je diskriminatorski čin Uprave preduzeća. Opštinski sud, dalje, obrazlaže da je u ponovljenom sudskom postupku postupio shodno rješewima Kantonalnog suda broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine i broj Gž-330/99 od 13. januara 2000. godine. Drugostepeni sud je u tim rješewima putem odredbi Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa naredio ovom sudu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na prestanak apelantovog radnog odnosa, na činjenicu da li je donesena odluka o prestanku radnog odnosa i, ako jeste, kada je apelant saznao za tu odluku, kao i za razloge njenog donošewa. Opštinski sud ističe da je opštepoznata činjenica da su zbog ratnih događaja, nakon ulaska srpskih snaga u Jajce 28. i 29. oktobra 1992. godine, Jajce napustili građani hrvatske i bošwačke nacionalnosti. Sud smatra da su neosnovani navodi tužene da je ona osnovana 1992. godine, kada u to vrijeme faktički nije mogla da bude prisutna u Jajcu, odnosno hidroelektranama. U konkretnom slučaju radne kwižice radnika koji nisu bili na poslu zakqučila je srpska uprava preduzeća, najvjerovatnije krajem 1992. godine, i to retroaktivno sa 3. aprilom 1992. godine. Sud zakqučuje da tužena nije zakqučila radnu kwižicu apelantu, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, nije ga pozivala da se vrati na posao, a kada se on javljao usmeno ili na konkurs, nije htjela da ga primi u radni odnos. Apelant je krajem novembra 1997. godine saznao da mu je radna kwižica zakqučena posredstvom inspektora rada koji je izvršio inspekciju da bi 8. decembra 1997. godine zatražio zaštitu prava podnošenjem tužbe sudu. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine žalba tužene je uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako da su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi u cijelosti kao neosnovani. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 9. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je apelant podnio tužbu 8. decembra 1997. godine, prije donošewa Zakona o radu, kada se primjewivao preuzeti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U toku trajawa postupka stupio je na snagu novi Zakon o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 radu. Navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući odredbe ranije važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nakon što je stupio na snagu novi Zakon o radu, jesu osnovani. Sud se u obrazloženju presude poziva na odredbu člana 54 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. S obzirom na to da apelant na osnovu navedenog člana 54 može da ostvari samo prava koja su regulisana odredbama člana 143 Zakona o radu, koja mu tužena i ne spori, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantove tužbene zahtjeve kao neosnovane. 10. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da se apelant zatekao kao zaposlenik u radnom odnosu kod tužene 31. decembra 1991. godine, a podnio je zahtjev tuženoj kao poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa 6. decembra 1999. godine, u skladu sa članom 143 Zakona o radu. Dalje se navodi da nisu osnovani apelantovi navodi da se on usmeno obraćao tuženoj radi vraćawa na rad odmah po povratku u Jajce, to jeste krajem 1995. godine, kada je tužena počela da radi, a nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U spisu postoji materijalnopravna dokumentacija, a to nije sporno, da je apelant podnio pismeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog odnosa u skladu sa članom 143 Zakona o radu, te da je tužena povodom tog zahtjeva donijela rješewa koja predviđa zakon. Apelant kao zaposlenik na čekanju posla nije pozvan na rad u roku iz člana 143 stav 1 Zakona o radu, pa mu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, jer se kao zaposlenik na čekanju posla mogao u tom statusu da zadrži najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu Zakona o radu i za to vrijeme imao je pravo na naknadu plate u visini koju mu odredi poslodavac. Vrhovni sud ističe da iz dokumentacije spisa proizilazi da je apelant ostvario svoja prava iz člana 143 Zakona o radu kako kod tužene, tako i pred nadležnom Komisijom za implementaciju člana 143 Zakona o radu. Stanovište Vrhovnog suda je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i zakqučio da je u konkretnoj situaciji apelant i mogao da ostvari samo ono pravo koje reguliše odredba člana 143 Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud naglašava da je iz pismene dokumentacije spisa, u koju je prvostepeni sud vršio uvid, vidqivo da se apelant lično obratio tuženoj pismenim dopisom od 6. decembra 1999. godine zahtijevajući da se uspostavi radnopravni sta tus u skladu sa članom 143 Zakona, tražeći da mu se isplati otpremnina koja mu pripada u skladu sa zakonom ukoliko tužena nije u mogućnosti da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Činjenice koje se odnose na apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu 11. Apelant je 6. decembra 1999. godine podnio zahtjev tuženoj za regulisanje njegovog radnopravnog statusa u skladu sa članom 143 Zakona o radu povodom kog je tužena donijela rješewa broj II-886/00 i II-886/1/00 od 20. novembra 2000. godine, kojim je apelantu utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla i, budući da nije bilo potrebe za njegovim daqim radom, utvrđen mu je prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu plata a doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje za vrijeme čekawa posla. Apelantu je poslata obavijest o tome zajedno sa rješewima uz poziv da se u periodu od 11. do 15. decembra 2000. godine javi tuženoj radi potpisivawa ugovora o otpremnini. Međutim, apelant se nije odazvao pozivu, već je 22. novembra 2000. godine uputio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu Sredwobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine. Ovim rješenjem usvojena je apelantova žalba i naloženo tuženoj da u roku od 15 dana riješi pitawa povodom apelantovog zahtjeva. Tužena je pismom od 7. marta 2001. godine obavijestila navedenu komisiju o rješewima koja je već donijela u vezi sa apelantovim zahtjevima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe se žali da je diskriminisan u uživanju prava na rad i poziva na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. Apelant ističe da je u njegovom predmetu prvostepeni sud četiri puta donosio prvostepenu odluku. Smatra da je odlukom drugostepenog suda o primjeni člana 143 Zakona o radu na činjenice u apelantovom predmetu faktički prestala mogućnost da se zaštiti pravo iz radnog odnosa u nadležnom sudu. Apelant smatra da je u pitanju pošteno sprovođenje pravde i principa pristupačnosti postupka sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivawa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao što su pravo na pravično suđenje, pravo na efikasan pristup sudu i pravo na okončanje sudskog postupka u razumnom roku. Ističe da Kantonalna komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu nema elemente upravnog organa i, shodno praksi Vrhovnog suda, njeni akti nemaju karakter upravnih akata protiv kojih može da se vodi upravni spor. Smatra da mu je i po tom osnovu oduzeto pravo na pošteno i fer-suđenje. Dalje se žali na dužinu postupka. Takođe, smatra da je sud bio brži i efikasniji, njegov spor je mogao biti riješen prije početka primjene člana 143 Zakona o radu. Primjenom navedenog člana smatra da mu je oduzeto pravo na sudsku zaštitu, koja je bila u toku zbog povrede prava iz radnog odnosa. Na kraju se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad. Navodi da je u toku sudskog postupka tvrdio da ga je firma, koja je još uvijek u državnoj svojini, diskriminisala i prema političkom osnovu koji je izražen upornim odbijanjem direktora da ga vrati na posao. b) Odgovor na apelaciju 13. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su bez osnova apelantove tvrdnje o navodnim povredama prava na koje se poziva s obzirom na to da se tvrdnje o dužini trajawa sudskog postupka ne mogu da pripišu kao propust ovom sudu, a ostali apelantovi navodi bi se odnosili na neslaganje sa zakonskim propisima. 14. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je, što se tiče pravnog subjekta Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, opštepoznata činjenica da je ovim pravnim subjektom od pada Jajca 28/29. oktobra 1992. godine pa do oslobađawa Jajca 13. septembra 1995. godine gospodarila Elektroprivreda Republike Srpske, a ne tužena, pa stoga nije ni mogla da odlučuje o statusnim pitawima prijeratnih radnika preduzeća. Kada je tužena trebalo da osposobi Hidroelektrane Jajce za rad, uputila je javne pozive bivšim radnicima da se jave na rad na koje se apelant nije javljao. Apelant se na posao javio tek 8. maja 1997. godine, tako da je Opštinski sud pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant javljao tuženoj radi povratka na posao. Svim zaposlenicima koji su ranije radili u Hidroelektranama Jajce tužena je do kraja 1995. godine omogućila da uspostave radnopravni sta tus bez ikakvih procedura, a od januara 1996. godine prijem zaposlenika vršen je putem oglasa. Tužena, dalje, tvrdi da nije pravni sljednik ranijeg preduzeća Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, pa prvostepeni sud nije mogao da utvrdi da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene. Apelant se obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa kao prijašwi zaposlenik Hidroelektrana Jajce 8. maja 1997. godine i da bi ostvario svoja prava shodno članu 143 stav 2 Zakona o radu. Tužena zakqučuje da se konkretni slučaj odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno prava iz člana 143 Zakona o radu, te da je apelantu omogućen efikasan pristup sudu i korišćenje svih pravnih sredstava u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, tužena nije nijednim svojim aktom doprinijela navodnom kršenju apelantovih prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) stupio je na snagu 5. novembra 1999. godine: "Član 143 Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovoga zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovoga zakona pismeno ili direktno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije na dan stupawa na snagu ovog zakona koju objavquje Federalni zavod za statistiku. Otpremnina iz stava 4 ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osigurawa, a utvrđuje se tako da se prosječna plata iz stava 4 ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osigurawa................... koeficijent - do 5 godina............................. 1,33 - od 5 do 10 godina......................... 2,00 - od 10 do 20 godina........................ 2,66 - više od 20 godina........................ 3,00. Š...Ć Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4 ovoga člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1 i 2 ovoga člana ako je to lice nezaposleno. Član 145 Postupci ostvarivawa i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupawa na snagu ovog zakona završiće se po odredbama propisa koji su se primjewivali na teritoriji Federacije do dana stupawa na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoqnije." 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), koji je stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 51 Poslije člana 143 dodaju se novi čl. 143a, 143b i 143c, koji glase: Član 143a Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143 st. 1 i 2 može, u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daqnjem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješewa kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143 (u daqnjem tekstu: Federalna komisija) koju formira federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzeće nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143 st. 1 i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143c (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć Član 54 Postupci ostvarivawa i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupawa na snagu ovog zakona završiće se po odredbama propisa koji su se primjewivali na teritoriji Federacije prije stupawa na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoqnije, izuzimajući član 143 Zakona o radu." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 24. Shodno stavu Evropskog suda za qudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plata je građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavquje javna ustanova (vidi, Evropski sud za qudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isto stanovište je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim prijašwim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču "građanskih prava i obaveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15 et sequ). U smislu navedenog, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenqiv. a) Pravo na pristup sudu 25. Na području građanskih sporova svako ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da njegov slučaj ispita sud, tj. "tri bu nal" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, strana 45, stav 95). 26. Ustavni sud zapaža da je apelant 8. decembra 1997. godine tužbom Opštinskom sudu tražio da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene na poslovima čuvara, da ga tužena vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljene plate. Nakon što je četiri puta donosio prvostepenu odluku, Opštinski sud je Presudom broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, te da ga je tužena dužna da vrati na posao i naknadi mu izgubljenu zaradu. Tokom sudskog postupka nije osporena činjenica da je apelant paralelno sa sudskim postupkom zatražio zaštitu svojih prava u smislu člana 143 Zakona o radu. Tokom postupka pred Opštinskim sudom apelant je izjavio da zahtjevi koje je iznio u svojoj tužbi od 8. decembra 1997. godine nisu sadržani, niti se iscrpquju primjenom člana 143 Zakona o radu, te da je zahtjev za regulisanje prava iz člana 143 Zakona o radu podnio svom poslodavcu i Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu za svaki slučaj. U apelaciji se apelant žali da je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno negovo pravo na efikasan pristup sudu, budući da su ovi sudovi usvojili stanovište da se apelantov predmet odnosi na prava koja su regulisana članom 143 Zakona o radu, te da zbog toga o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno u potpunosti i u njegovoj suštini. 27. Ustavni sud napominje da je Dom za qudska prava za BiH u svojoj praksi usvojio stanovište da se radi o povredi prava na pristup sudu zagarantovanog članom 6 Evropske konvencije u situacijama kada su redovni sudovi, pozivajući se na član 143a) stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prekidali parnički postupak i predmet upućivali nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. U prekinutim parničkim postupcima podnosioci prijava su tražili da sud utvrdi da im radni odnos nije prestao, da budu vraćeni na odgovarajuće poslove i zadatke, kao i naknadu plata. Takođe, Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu CH/00/5965 "smatra da neopravdana presuda Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. januara 2004. godine Škom se postupak prekidaĆ ostavlja podnositeqicu prijave bez pristupa sudu. Postupak pred Kantonalnom komisijom, kako je smatrao Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, je sui generis postupak Š...Ć. Kantonalna komisija je mogla samo da naredi, što je i uradila, zakonom propisan iznos kompenzacije, ali ona nije nadležna da naredi ponovno zasnivanje radnog odnosa podnositeqki prijave, odnosno punu uplatu određenih doprinosa i kompenzaciju. Isto važi i za Federalnu komisiju, koja je nadležna za rješavanje o žalbi protiv odluka Kantonalne komisije. Osim toga, nije jasno kakvo će sudsko preispitivanje odluka Kantonalne ili Federalne komisije, ukoliko uopšte postoji, biti raspoloživo. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je jasno stavio do znawa da odluke Kantonalne i Federalne komisije nisu predmet sudskog preispitivawa prema redovnim postupcima u upravnim sporovima. Iako je Vrhovni sud naveo da bi odluke Kantonalne i Federalne komisije trebale da budu predmet preispitivawa nadležnih sudova prema zakonima iz parničkog postupka, nije očigledno da bi takvo prespitivanje bilo od bilo kakvog značaja za podnositeqku prijave. Međutim, izgleda da sudovi, slijedeći zakon, mogu samo da podrže ili ponove prosljeđivanje njenog predmeta Kantonalnoj komisiji i podnositeqka prijave ne bi imala nikakvih izgleda na uspjeh o pitanju rješavawa njenih zahtjeva ili odluke u vezi sa njenom tvrdwom o diskriminaciji. Postojeći sistem izgleda stavlja podnositeqku prijave u beskrajni proceduralni krug, bez izgleda da sud sasluša njene stvarne zahtjeve. U ovim okolnostima, Komisija zakqučuje da je tužena strana prekršila pravo podnositeqke prijave na pristup sudu koje je zagarantovano članom 6 stav 1 Konvencije" (Odluka o prihvatqivosti i meritumu CH/00/5965, Kovačević protiv Federacije BiH, od 3. novembra 2004. godine, tač. 78-81; vidi i Odluku o prihvatqivosti i meritumu Doma za qudska prava za BiH CH/99/1714, Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. novembra 2002. godine, tačka 24). 28. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu parnički postupak koji je apelant pokrenuo svojom tužbom od 8. decembra 1997. godine nije prekinut u smislu odredbe člana 143a) stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, već je o apelantovoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudske in - stance. Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili su da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da se na činjenice konkretnog predmeta mogu jedino da primijene odredbe člana 54 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kao i odredba člana 143 Zakona o radu. Pri tome apelantu je bilo omogućeno potpuno učestvovanje u toku cijelog postupka. Sud je izveo sve dokaze koje je apelant predlagao, zatim, apelant se izjašwavao o svim izjavama i podnescima suprotne, tužene strane, ulagao je žalbe protiv odluka suda, o kojima je odlučivano na višim sudskim instancama, a što je, zapravo, suština prava pristupa sudu zagarantovanog članom 6 Evropske konvencije. 29. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu, kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Pe riod koji se uzima u obzir 30. U pogledu apelantove tvrdnje da je cjelokupan parnički postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Opštinskim sudom započeo 8. decembra 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Opštinskom sudu. Do dana donošewa Presude Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine postupak u konkretnom predmetu radnog spora je trajao 7 godina, šest mjeseci i 26 dana. 31. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 32. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str.117). Složenost može da se tiče činjenica i pravnih pitawa (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom periodu. Ponašanje podnosioca apelacije 33. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi, Evropska komisija za qudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 34. U skladu s navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. U skladu s tim, razmotrivši cjelokupnu dokumentaciju spisa konkretnog predmeta, Ustavni sud je primijetio da je apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Na navedenim ročištima apelant je predlagao sudu da se izvedu dokazi, te je u samo dva navrata tražio da se odlože ročišta i na taj način uticao na trajanje postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje u minimalnom obimu uticalo na odlaganje donošewa odluke, te da, ipak, apelant svojim ponašanjem nije doveo do situacije da navedeni postupak traje više od sedam i po godina. Ponašanje suda 36. Nakon što je apelant podnio tužbu sudu, Opštinski sud je zakazao sljedeće rasprave: 29. januara 1998. godine (rasprava je odložena, jer nije pristupio punomoćnik tužene), 16. februara 1998. godine, 6. marta 1998. godine, 11. maja 1998. godine (raspravi nije pristupio zastupnik tužene, rasprava odložena na neodređeno vrijeme), 7. jula 1998. godine, 12. avgusta 1998. godine i 21. septembra 1998. godine. Opštinski sud je 25. septembra 1998. godine donio Presudu broj Rs-12/98 kom se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Na navedenu presudu apelant se žalio 22. decembra 1998. godine. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, donio je Rješenje broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine kojim je žalbu uvažio, presudu Opštinskog suda u Jajcu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Opštinski sud je zakazao rasprave 13. aprila 1999. godine (raspravi nije pristupio punomoćnik tužene, rasprava odložena na neodređeno vrijeme), 3. juna 1999. godine, 1. jula 1999. godine (na kojoj je apelant zatražio da se rasprava odloži, jer je uzeo novog punomoćnika, što je sud prihvatio), 6. septembra 1999. godine, 28. septembra 1999. godine, kada je glavna rasprava zakqučena. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-39/99 od 4. oktobra 1999. godine kojim se apelantova tužba odbacuje, koje je Kantonalni sud Rješenjem od 13. januara 2000. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Opštinski sud je zakazao rasprave za 9. mart 2000. godine, 6. april 2000. godine (na kojoj je apelant tražio da se odlože rasprave kako bi se konsultovao sa svojim punomoćnikom u vezi sa pravom shodno članu 143 Zakona o radu), 3. maj 2000. godine, 25. maj 2000. godine, 25. juni 2000. godine, 4. juli 2000. godine, 6. septembar 2000. godine, 28. mart 2001. godine (na kojoj je tužena predložila sudu da postupak prekine u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu). Apelant se protivio da se primijeni Zakon o radu, tvrdeći da se primjenom člana 143 ne iscrpquju, niti su u njemu sadržani svi zahtjevi iz njegovog tužbenog zahtjeva. Sljedeće rasprave su zakazane za 26. april 2001. godine (na kojoj je pročitan dokaz o prijemu novih radnika na mjesto čuvara, zatim, apelant je predložio sudsku nagodbu sa tuženom shodno kojoj bi ga tužena vratila na posao uz uplaćivanje doprinosa iz radnog odnosa, a on bi se odrekao potraživawa izgubljenih plata. Ova rasprava je odložena na neodređeno vrijeme kako bi se tužena očitovala na apelantov predlog). Na raspravi održanoj 11. maja 2001. godine tužena je obavijestila sud da ne prihvata apelantov predlog o sudskoj nagodbi i ponovo istakla da se predmet odnosi na prava iz člana 143 stav 2 Zakona o radu. Naredna rasprava je održana 5. juna 2001. godine, kada je sud glavnu raspravu zakqučio i donio presudu kom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Tužena se žalila na navedenu presudu 8. jula 2001. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 7. avgusta 2001. godine. Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, donio je rješenje od 16. maja 2002. godine kojim je ponovo ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Opštinski sud je zakazao i održao rasprave 9. jula 2002. godine, 2. septembra 2002. godine, 8. oktobra 2002. godine i 7. novembra 2002. godine, kada je zakqučio glavnu raspravu. Opštinski sud je poslije toga donio presudu 14. novembra 2002. godine kom je utvrđeno da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna da vrati apelanta na posao i isplati mu naknadu plata i troškove parničkog postupka. Tužena se žalila na navedenu presudu 5. februara 2003. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 24. februara 2003. godine. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je donio presudu od 14. aprila 2004. godine kom je uvažena žalba tužene, a prvostepena presuda je preinačena tako što su apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti kao neosnovani. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude 31. maja 2004. godine. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine kom je revizija odbijena. 37. U pogledu dužine sudskog postupka Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud bio aktivan i redovno zakazivao rasprave, ali da je rasprava više puta odložena zbog nedolaska zastupnika tužene. Kantonalni sud je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje. Postupak povodom žalbe tužene od 5. februara 2003. godine trajao je pred Kantonalnim sudom jednu godinu i jedan mjesec, računajući od 24. februara 2003. godine, kada je apelant odgovorio na žalbu, pa do donošewa rješewa od 14. aprila 2004. godine. Postupak povodom revizije trajao je jednu godinu i jedan mjesec. 38. Ustavni sud zakqučuje da je Opštinski sud, prilikom utvrđivawa činjenica i izvođewa dokaza, trebalo da bude efikasniji, a Kantonalni sud je doprinio neopravdanoj dužini postupka time što je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje iako je imao zakonsku mogućnost i obavezu, u smislu člana 6 Evropske konvencije, da o predmetu sam odluči. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da je okončavanje predmetnog postupka u roku dužem od sedam i po godina prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da se utvrđena dužina postupka može, iz navedenih razloga, da stavi na teret Opštinskom i Kantonalnom sudu. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je u parničkom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine, povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na razuman rok. Nediskriminacija 39. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 40. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 41. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32). 42. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dodatne sporazume o qudskim pravima koji će se primjewivati u Bosni i Hercegovini. 43. Član 6 stav 1 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava." 44. Član 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoqnih uslova rada, koji obezbjeđuju naročito: a) nagrađivanje koje, kao min i mum, donosi svakom radniku: (I) pravičnu platu i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike, ... (II) pristojan život za wih i wihove porodice u skladu sa odredbama ovog pakta; ..." 45. Ustavni sud podsjeća da je zabrana diskriminacije centralni ciq Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu mora da se pridaje naročita važnost. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, obezbijeđeno svim licima bez diskriminacije prema bilo kom osnovu. 46. Ustavni sud, takođe, podsjeća da postoji diskriminacija ako je rezultat različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje treba da se smatra diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, to jest ako ne stremi legitimnom ciqu, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari (vidi predmete Doma za qudska prava broj CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatqvosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154). 47. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine obezbjeđuje ustavnu zaštitu od bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti radnih odnosa (čl. 2, 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio Zakona o radu (član 5 ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli ne može biti stavljeno u nepovoqniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljewa, nacionalnog ili socijalnog porijekla). 48. Apelant se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad, koje je zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je prema njemu bez opravdanih razloga postupano drukčije u odnosu na druge zaposlenike koji su prije rata radili u preduzeću. Stoga, Ustavni sud mora da ocijeni da li je bilo miješawa u apelantovo pravo na nediskriminaciju a, zatim, u slučaju da je došlo do takvog miješawa, odluči da li je bilo zakonskih osnova koji bi to miješanje opravdavali. 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir člana 143 Zakona o radu prema kom se apelant, budući da se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tužene, smatra radnikom na čekanju posla kome pripada pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac pod uslovom da se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu novog Zakona o radu pismeno ili direktno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupawa na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine da zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant izuzev apelanta ako je nezaposlen. 50. Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odluči da li su sudovi tačno odredili da je navedeni član Zakona o radu primjenqiv na konkretni predmet. Razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kog od qudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kada su sudovi primjewivali član 143 Zakona o radu (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 51. Ustavni sud zapaža da tokom sudskog postupka nisu utvrđene činjenice koje je apelant navodio, da se on usmeno obraćao tuženoj radi povratka na posao krajem 1995. godine, ali da nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U dokumentaciji spisa postoji apelantov pismeni zahtjev od 8. maja 1997. godine kojim je tražio od tužene da bude vraćen na odgovarajuće poslove. Apelant navodi da je tužena vratila prijašnje zaposlenike u radni odnos, izuzev njega, iako su bili potrebni zaposlenici na mjestu čuvara, koje je apelant obavljao dok je ra dio kod tužene. Umjesto toga, tužena je, shodno apelantovim navodima, uposlila nove radnike nakon objavqivawa konkursa u avgustu i oktobru 1997. godine na koje se i apelant prijavio. Tužena je izjavila tokom parničkog postupka pred prvostepenim sudom da je primala prijašnje zaposlenike ako su se javili do februara 1996. godine, a poslije toga ih je upošljavala putem konkursa. Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavqivao prigovor na odluku o prijemu drugih zaposlenika, niti je pokretao sudski postupak ako je smatrao da je on trebalo da bude zaposlen. Navodeći da je bio diskriminisan u uživanju prava na rad u odnosu na zaposlene čuvare, apelant je u apelaciji istakao da je drukčije tretiran zbog političkih razloga, jer je bio član Socijaldemokratske partije. Ustavni sud konstatuje da je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio zaposlenik kod tužene, da se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu Zakona o radu pismeno obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa, te da mu je kao zaposleniku na čekanju posla, koji nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme čekawa posla. Osim toga, apelant nije pokrenuo sudski postupak protiv rješewa Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu Sredwobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine, usvajajući apelantovu žalbu. Naime, shodno članu 143c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, konačne odluke federalne, odnosno kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju. Stoga, redovnim sudovima, a time ni Ustavnom sudu, nije omogućeno da preispitaju da li je u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjeno pravo kada je apelantu radnopravni sta tus uspostavljen od dana kada se prijavio poslodavcu slijedeći odredbe člana 143 Zakona o radu, a ne od 1. januara 1992. godine, kako je propisano članom 143 Zakona o radu. 52. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kog bi moglo da se zakquči da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Naime, apelant uz predmetnu apelaciju nije dostavio niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Apelant je naveo da on nije primljen na konkursima zbog diskriminacije na političkom osnovu, ali, osim paušalnog navoda, nije iznio, niti je Ustavnom sudu dostavio bilo kakve argumente koji bi učinili osnovanim njegov navod. Stoga, zakqučak da je apelant diskriminisan u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao da izvede ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne sudske postupke. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zakqučio da Kantonalni i Vrhovni sud odlukom da na apelanta treba da se primijene odredbe člana 143 Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. Ostali navodi 54. U okviru zakqučaka o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 i članom 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 55. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je parnički postupak iz radnog odnosa trajao 7 godina, 6 mjeseci i 26 dana. Međutim, ne postoji povreda apelantovih prava na efikasan pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi o apelantovoj tužbi meritorno odlučili u tri sudske in stance. Takođe, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 i članom 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada redovni sudovi odlukom da na apelanta primijene odredbe člana 143 Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. 56. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 57. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2516/05, rješavajući apelaciju Anđelka Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Anđelka Samardžića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Samardžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine u odnosu na pravo pristupa sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. i člana 7. (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Anđelko Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, koga zastupa Emina Začiragić, advokat iz Jajca, podnio je 6. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Javnog preduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne d.d. Mostar - Radna jedinica Hidroelektrana Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 24. februara 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine (koja je donesena u četvrtom ponovljenom prvostepenom postupku) utvrđeno je da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao. Dosljedno tome, tužena je dužna isplatiti apelantu lični dohodak za pe riod od 1. januara 1996. godine pa do dana vraćanja na posao, i to za 1996. godinu iznos od 3.474,00 KM, za 1997. godinu iznos od 4.212,00 KM, za 1998. godinu iznos od 4.554,00 KM, za 1999. godinu iznos od 5.274,00 KM, za 2000. godinu iznos od 5.376,00 KM, za 2001. godinu iznos od 5.400,00 KM, za 2002. godinu iznos od 5.400,00 KM, ili ukupan iznos od 33.690,00 KM, a od 1. januara 2003. godine pa ubuduće sve do apelantovog povratka na posao mjesečni iznos od 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaku godinu od 1. januara 1996. godine pa do isplate. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.277,00 KM u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je, nakon pokretanja sudskog postupka, apelant pokrenuo i postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa prema članu 143. Zakona o radu i na jednom od ročišta pred ovim sudom predložio tuženoj da se spor u ovom predmetu riješi tako što bi ga tužena primila u radni odnos, a apelant bi se zauzvrat odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu. Na ročištu od 26. aprila 2001. godine (ročište koje je održano u trećem ponovljenom prvostepenom postupku u kojem je donesena Presuda broj P-13/00 od 5. juna 2001. godine) tužena nije prihvatila navedeni apelantov prijedlog o sporazumnom rješenju spora. Dalje se navodi da je sud, prema provedenim dokazima, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene sve do ulaska srpskih snaga u Jajce, 29. oktobra 1992. godine, te da je ra - dio kod tužene punih 16 godina. Prema mišljenju suda, sporno je da li je apelantu prestao radni odnos usljed rata i neposredne ratne opasnosti. Apelant u tužbi traži da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos i da ga je tužena dužna vratiti na poslove i radne zadatke na kojima je ra dio i prije rata. Iz fotokopije radne knjižice vidljivo je da je ona zaključena 3. aprila 1992. godine, tj. pred sami rat. Zaključivanje apelantove radne knjižice, kao i knjižice svih drugih zaposlenih nesrpske nacionalnosti, bilo je diskriminatorski čin Uprave preduzeća. Općinski sud, dalje, obrazlaže da je u ponovljenom sudskom postupku postupio prema rješenjima Kantonalnog suda broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine i broj Gž-330/99 od 13. januara 2000. godine. Drugostepeni sud je u tim rješenjima putem odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa naredio ovom sudu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na prestanak apelantovog radnog odnosa, na činjenicu da li je donesena odluka o prestanku radnog odnosa i, ako jeste, kada je apelant saznao za tu odluku, kao i za razloge njenog donošenja. Općinski sud ističe da je općepoznata činjenica da su zbog ratnih događaja, nakon ulaska srpskih snaga u Jajce 28. i 29. oktobra 1992. godine, Jajce napustili građani hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Sud smatra da su neosnovani navodi tužene da je ona osnovana 1992. godine, kada u to vrijeme faktički nije mogla biti prisutna u Jajcu, odnosno hidroelektranama. U konkretnom slučaju radne knjižice radnika koji nisu bili na poslu zaključila je srpska uprava preduzeća, najvjerovatnije krajem 1992. godine, i to retroaktivno sa 3. aprilom 1992. godine. Sud zaključuje da tužena nije zaključila radnu knjižicu apelantu, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, nije ga pozivala da se vrati na posao, a kada se on javljao usmeno ili na natječaj, nije ga htjela primiti u radni odnos. Apelant je krajem novembra 1997. godine saznao da mu je radna knjižica zaključena posredstvom inspektora rada koji je izvršio inspekciju da bi 8. decembra 1997. godine zatražio zaštitu prava podnošenjem tužbe sudu. 8. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine žalba tužene je uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako da su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi u cijelosti kao neosnovani. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 9. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu 8. decembra 1997. godine, prije donošenja Zakona o radu, kada se primjenjivao preuzeti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U toku trajanja postupka stupio je na snagu novi Zakon o radu. Navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući odredbe ranije važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nakon što je stupio na snagu novi Zakon o radu, jesu osnovani. Sud se u obrazloženju presude poziva na odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. S obzirom na to da apelant na osnovu navedenog člana 54. može ostvariti samo prava koja su regulirana odredbama člana 143. Zakona o radu, koja mu tužena i ne spori, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantove tužbene zahtjeve kao neosnovane. 10. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da se apelant zatekao kao uposlenik u radnom odnosu kod tužene 31. decembra 1991. godine, a podnio je zahtjev tuženoj kao poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa 6. decembra 1999. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Dalje se navodi da nisu osnovani apelantovi navodi da se on usmeno obraćao tuženoj radi vraćanja na rad odmah po povratku u Jajce, to jeste krajem 1995. godine, kada je tužena počela da radi, a nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U spisu postoji materijalnopravna dokumentacija, a to nije sporno, da je apelant podnio pismeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog odnosa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, te da je tužena povodom tog zahtjeva donijela rješenja koja predviđa zakon. Apelant kao uposlenik na čekanju posla nije pozvan na rad u roku iz člana 143. stav 1. Zakona o radu, pa mu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, jer se kao uposlenik na čekanju posla mogao u tom statusu zadržati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu i za to vrijeme imao je pravo na naknadu plaće u visini koju mu odredi poslodavac. Vrhovni sud ističe da iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant ostvario svoja prava iz člana 143. Zakona o radu kako kod tužene, tako i pred nadležnom Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Stav Vrhovnog suda je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i zaključio da je u konkretnoj situaciji apelant i mogao ostvariti samo ono pravo koje regulira odredba člana 143. Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud naglašava da je iz pismene dokumentacije spisa, u koju je prvostepeni sud vršio uvid, vidljivo da se apelant lično obratio tuženoj pismenim dopisom od 6. decembra 1999. godine zahtijevajući da se uspostavi radnopravni sta tus u skladu sa članom 143. Zakona, tražeći da mu se isplati otpremnina koja mu pripada u skladu sa zakonom ukoliko tužena nije u mogućnosti da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Činjenice koje se odnose na apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu 11. Apelant je 6. decembra 1999. godine podnio zahtjev tuženoj za reguliranje njegovog radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu povodom kojeg je tužena donijela rješenja broj II-886/00 i II-886/1/00 od 20. novembra 2000. godine, kojima je apelantu utvrđen sta tus uposlenika na čekanju posla i, budući da nije bilo potrebe za njegovim daljim radom, utvrđen mu je prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu plaća a doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje za vrijeme čekanja posla. Apelantu je poslata obavijest o tome zajedno sa rješenjima uz poziv da se u periodu od 11. do 15. decembra 2000. godine javi tuženoj radi potpisivanja ugovora o otpremnini. Međutim, apelant se nije odazvao pozivu, već je 22. novembra 2000. godine uputio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Srednjobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine. Ovim rješenjem usvojena je apelantova žalba i naloženo tuženoj da u roku od 15 dana riješi pitanja povodom apelantovog zahtjeva. Tužena je pismom od 7. marta 2001. godine obavijestila navedenu komisiju o rješenjima koja je već donijela u vezi sa apelantovim zahtjevima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žali da je diskriminiran u uživanju prava na rad i poziva na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je u njegovom predmetu prvostepeni sud četiri puta donosio prvostepenu odluku. Smatra da je odlukom drugostepenog suda o primjeni člana 143. Zakona o radu na činjenice u apelantovom predmetu faktički prestala mogućnost da se zaštiti pravo iz radnog odnosa u nadležnom sudu. Apelant smatra da je u pitanju pošteno provođenje pravde i načela pristupačnosti postupka sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao što su pravo na pravično suđenje, pravo na efikasan pristup sudu i pravo na okončanje sudskog postupka u razumnom roku. Ističe da Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nema elemente upravnog organa i, prema praksi Vrhovnog suda, njeni akti nemaju karakter upravnih akata protiv kojih se može voditi upravni spor. Također, smatra da mu je i po tom osnovu oduzeto pravo na pošteno i fer-suđenje. Dalje se žali na dužinu postupka. Smatra da je sud bio brži i efikasniji, njegov spor je mogao biti riješen prije početka primjene člana 143. Zakona o radu. Primjenom navedenog člana smatra da mu je oduzeto pravo na sudsku zaštitu, koja je bila u toku zbog povrede prava iz radnog odnosa. Na kraju se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad. Navodi da je u toku sudskog postupka tvrdio da ga je firma, koja je još uvijek u državnom vlasništvu, diskriminirala i prema političkoj osnovi koja je izražena upornim odbijanjem direktora da ga vrati na posao. b) Odgovor na apelaciju 13. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su bez osnova apelantove tvrdnje o navodnim povredama prava na koje se poziva s obzirom na to da se tvrdnje o dužini trajanja sudskog postupka ne mogu pripisati kao propust ovom sudu, a ostali apelantovi navodi bi se odnosili na neslaganje sa zakonskim propisima. 14. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je, što se tiče pravnog subjekta Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, općepoznata činjenica da je ovim pravnim subjektom od pada Jajca 28/29. oktobra 1992. godine pa do oslobađanja Jajca 13. septembra 1995. godine gospodarila Elektroprivreda Republike Srpske, a ne tužena, pa stoga nije ni mogla odlučivati o statusnim pitanjima prijeratnih radnika preduzeća. Kada je tužena trebalo da osposobi Hidroelektrane Jajce za rad, uputila je javne pozive bivšim radnicima da se jave na rad na koje se apelant nije javljao. Apelant se na posao javio tek 8. maja 1997. godine, tako da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant javljao tuženoj radi povratka na posao. Svim uposlenicima koji su ranije radili u Hidroelektranama Jajce tužena je do kraja 1995. godine omogućila da uspostave radnopravni sta tus bez ikakvih procedura, a od januara 1996. godine prijem uposlenika vršen je putem oglasa. Tužena, dalje, tvrdi da nije pravni sljednik ranijeg preduzeća Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, pa prvostepeni sud nije mogao utvrditi da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene. Apelant se obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa kao prijašnji uposlenik Hidroelektrana Jajce 8. maja 1997. godine i da bi ostvario svoja prava prema članu 143. stav 2. Zakona o radu. Tužena zaključuje da se konkretni slučaj odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno prava iz člana 143. Zakona o radu, te da je apelantu omogućen efikasan pristup sudu i korištenje svih pravnih sredstava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, tužena nije nijednim svojim aktom doprinijela navodnom kršenju apelantovih prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) stupio je na snagu 5. novembra 1999. godine: "Član 143. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja.................. koeficijent - do 5 godina...................... 1,33 - od 5 do 10 godina................... 2,00 - od 10 do 20 godina.................. 2,66 - više od 20 godina................... 3,00. Š...Ć Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovoga člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana ako je to lice nezaposleno. Član 145. Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije." 16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), koji je stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi: "Član 51. Poslije člana 143. dodaju se novi čl. 143.a, 143.b i 143.c, koji glase: Član 143.a Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koju formira federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć Član 54. Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 24. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plaća je građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim prijašnjim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Također, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču "građanskih prava i obaveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). U smislu navedenog, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv. a) Pravo na pristup sudu 25. Na području građanskih sporova svako ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da njegov slučaj ispita sud, tj. "tri bu nal" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, strana 45, stav 95). 26. Ustavni sud zapaža da je apelant 8. decembra 1997. godine tužbom Općinskom sudu tražio da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene na poslovima čuvara, da ga tužena vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljene plaće. Nakon što je četiri puta donosio prvostepenu odluku, Općinski sud je Presudom broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, te da ga je tužena dužna vratiti na posao i naknaditi mu izgubljenu zaradu. Tokom sudskog postupka nije osporena činjenica da je apelant paralelno sa sudskim postupkom zatražio zaštitu svojih prava u smislu člana 143. Zakona o radu. Tokom postupka pred Općinskim sudom apelant je izjavio da zahtjevi koje je iznio u svojoj tužbi od 8. decembra 1997. godine nisu sadržani, niti se iscrpljuju primjenom člana 143. Zakona o radu, te da je zahtjev za reguliranje prava iz člana 143. Zakona o radu podnio svom poslodavcu i Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu za svaki slučaj. U apelaciji se apelant žali da je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno negovo pravo na efikasan pristup sudu, budući da su ovi sudovi usvojili stav da se apelantov predmet odnosi na prava koja su regulirana članom 143. Zakona o radu, te da zbog toga o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno u potpunosti i u njegovoj suštini. 27. Ustavni sud napominje da je Dom za ljudska prava za BiH u svojoj praksi usvojio stav da se radi o povredi prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije u situacijama kada su redovni sudovi, pozivajući se na član 143.a) stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prekidali parnični postupak i predmet upućivali nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U prekinutim parničnim postupcima podnosioci prijava su tražili da sud utvrdi da im radni odnos nije prestao, da budu vraćeni na odgovarajuće poslove i zadatke, kao i naknadu plaća. Također, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu CH/00/5965 "smatra da neopravdana presuda Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. januara 2004. godine Škojom se postupak prekidaĆ ostavlja podnositeljicu prijave bez pristupa sudu. Postupak pred Kantonalnom komisijom, kako je smatrao Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, je sui generis postupak Š...Ć. Kantonalna komisija je mogla samo narediti, što je i uradila, zakonom propisan iznos kompenzacije, ali ona nije nadležna da naredi ponovno zasnivanje radnog odnosa podnositeljici prijave, odnosno punu uplatu određenih doprinosa i kompenzaciju. Isto važi i za Federalnu komisiju, koja je nadležna za rješavanje o žalbi protiv odluka Kantonalne komisije. Osim toga, nije jasno kakvo će sudsko preispitivanje odluka Kantonalne ili Federalne komisije, ukoliko uopće postoji, biti raspoloživo. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je jasno stavio do znanja da odluke Kantonalne i Federalne komisije nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima. Iako je Vrhovni sud naveo da bi odluke Kantonalne i Federalne komisije trebale biti predmet preispitivanja nadležnih sudova prema zakonima iz parničnog postupka, nije očigledno da bi takvo prespitivanje bilo od bilo kakvog značaja za podnositeljicu prijave. Međutim, izgleda da sudovi, slijedeći zakon, mogu samo podržati ili ponoviti prosljeđivanje njenog predmeta Kantonalnoj komisiji i podnositeljica prijave ne bi imala nikakvih izgleda na uspjeh o pitanju rješavanja njenih zahtjeva ili odluke u vezi sa njenom tvrdnjom o diskriminaciji. Postojeći sistem izgleda stavlja podnositeljicu prijave u beskrajni proceduralni krug, bez izgleda da sud sasluša njene stvarne zahtjeve. U ovim okolnostima, Komisija zaključuje da je tužena strana prekršila pravo podnositeljice prijave na pristup sudu koje je zagarantirano članom 6. stav 1. Konvencije" (Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/00/5965, Kovačević protiv Federacije BiH, od 3. novembra 2004. godine, tač. 78-81; vidi i Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava za BiH CH/99/1714, Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. novembra 2002. godine, tačka 24). 28. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu parnični postupak koji je apelant pokrenuo svojom tužbom od 8. decembra 1997. godine nije prekinut u smislu odredbe člana 143.a) stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, već je o apelantovoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudske in - stance. Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili su da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da se na činjenice konkretnog predmeta mogu jedino primijeniti odredbe člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kao i odredba člana 143. Zakona o radu. Pri tome apelantu je bilo omogućeno potpuno učestvovanje u toku cijelog postupka. Sud je izveo sve dokaze koje je apelant predlagao, zatim, apelant se izjašnjavao o svim izjavama i podnescima suprotne, tužene strane, ulagao je žalbe protiv odluka suda, o kojima je odlučivano na višim sudskim instancama, a što je, zapravo, suština prava pristupa sudu zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije. 29. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu, kao el e ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Pe riod koji se uzima u obzir 30. U pogledu apelantove tvrdnje da je cjelokupan parnični postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom započeo 8. decembra 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Do dana donošenja Presude Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine postupak u konkretnom predmetu radnog spora je trajao 7 godina, šest mjeseci i 26 dana. 31. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 32. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str.117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom periodu. Ponašanje podnosioca apelacije 33. Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, Evropska komisija za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70). 34. U skladu s navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. U skladu s tim, razmotrivši cjelokupnu dokumentaciju spisa konkretnog predmeta, Ustavni sud je primijetio da je apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Na navedenim ročištima apelant je predlagao sudu da se izvedu dokazi, te je u samo dva navrata tražio da se odgode ročišta i na taj način utjecao na trajanje postupka. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje u minimalnom obimu utjecalo na odgađanje donošenja odluke, te da, ipak, apelant svojim ponašanjem nije doveo do situacije da navedeni postupak traje više od sedam i po godina. Ponašanje suda 36. Nakon što je apelant podnio tužbu sudu, Općinski sud je zakazao sljedeće rasprave: 29. januara 1998. godine (rasprava je odgođena, jer nije pristupio opunomoćenik tužene), 16. februara 1998. godine, 6. marta 1998. godine, 11. maja 1998. godine (raspravi nije pristupio zastupnik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 7. jula 1998. godine, 12. augusta 1998. godine i 21. septembra 1998. godine. Općinski sud je 25. septembra 1998. godine donio Presudu broj Rs-12/98 kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Na navedenu presudu apelant se žalio 22. decembra 1998. godine. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, donio je Rješenje broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine kojim je žalbu uvažio, presudu Općinskog suda u Jajcu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave 13. aprila 1999. godine (raspravi nije pristupio opunomoćenik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 3. juna 1999. godine, 1. jula 1999. godine (na kojoj je apelant zatražio da se rasprava odgodi, jer je uzeo novog opunomoćenika, što je sud prihvatio), 6. septembra 1999. godine, 28. septembra 1999. godine, kada je glavna rasprava zaključena. Općinski sud je donio Rješenje broj P-39/99 od 4. oktobra 1999. godine kojim se apelantova tužba odbacuje, koje je Kantonalni sud Rješenjem od 13. januara 2000. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave za 9. mart 2000. godine, 6. april 2000. godine (na kojoj je apelant tražio da se odgode rasprave kako bi se konsultirao sa svojim opunomoćenikom u vezi sa pravom prema članu 143. Zakona o radu), 3. maj 2000. godine, 25. maj 2000. godine, 25. juni 2000. godine, 4. juli 2000. godine, 6. septembar 2000. godine, 28. mart 2001. godine (na kojoj je tužena predložila sudu da postupak prekine u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu). Apelant se protivio da se primijeni Zakon o radu, tvrdeći da se primjenom člana 143. ne iscrpljuju, niti su u njemu sadržani svi zahtjevi iz njegovog tužbenog zahtjeva. Sljedeće rasprave su zakazane za 26. april 2001. godine (na kojoj je pročitan dokaz o prijemu novih radnika na mjesto čuvara, zatim, apelant je predložio sudsku nagodbu sa tuženom prema kojoj bi ga tužena vratila na posao uz uplaćivanje doprinosa iz radnog odnosa, a on bi se odrekao potraživanja izgubljenih plaća. Ova rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme kako bi se tužena očitovala na apelantov prijedlog). Na raspravi održanoj 11. maja 2001. godine tužena je obavijestila sud da ne prihvata apelantov prijedlog o sudskoj nagodbi i ponovo istakla da se predmet odnosi na prava iz člana 143. stav 2. Zakona o radu. Naredna rasprava je održana 5. juna 2001. godine, kada je sud glavnu raspravu zaključio i donio presudu kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Tužena se žalila na navedenu presudu 8. jula 2001. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 7. augusta 2001. godine. Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, donio je rješenje od 16. maja 2002. godine kojim je ponovo ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud je zakazao i održao rasprave 9. jula 2002. godine, 2. septembra 2002. godine, 8. oktobra 2002. godine i 7. novembra 2002. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. Općinski sud je poslije toga donio presudu 14. novembra 2002. godine kojom je utvrđeno da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao i isplatiti mu naknadu plaća i troškove parničnog postupka. Tužena se žalila na navedenu presudu 5. februara 2003. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 24. februara 2003. godine. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je donio presudu od 14. aprila 2004. godine kojom je uvažena žalba tužene, a prvostepena presuda je preinačena tako što su apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti kao neosnovani. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude 31. maja 2004. godine. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine kojom je revizija odbijena. 37. U pogledu dužine sudskog postupka Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio aktivan i redovno zakazivao rasprave, ali da je rasprava više puta odgođena zbog nedolaska zastupnika tužene. Kantonalni sud je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje. Postupak povodom žalbe tužene od 5. februara 2003. godine trajao je pred Kantonalnim sudom jednu godinu i jedan mjesec, računajući od 24. februara 2003. godine, kada je apelant odgovorio na žalbu, pa do donošenja rješenja od 14. aprila 2004. godine. Postupak povodom revizije trajao je jednu godinu i jedan mjesec. 38. Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud, prilikom utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza, trebalo da bude efikasniji, a Kantonalni sud je doprinio neopravdanoj dužini postupka time što je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje iako je imao zakonsku mogućnost i obavezu, u smislu člana 6. Evropske konvencije, da o predmetu sam odluči. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da je okončavanje predmetnog postupka u roku dužem od sedam i po godina prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da se utvrđena dužina postupka može, iz navedenih razloga, staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na razuman rok. Nediskriminacija 39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus." 40. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." 41. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32). 42. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. 43. Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da osigura sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava." 44. Član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi: "Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, koji osiguravaju naročito: a) nagrađivanje koje, kao min i mum, donosi svakom radniku: (I) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike, ... (II) pristojan život za njih i njihove porodice u skladu sa odredbama ovog pakta; ..." 45. Ustavni sud podsjeća da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurano svim licima bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. 46. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako je rezultat različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se treba smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, to jest ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmete Doma za ljudska prava broj CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljvosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154). 47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava ustavnu zaštitu od bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti radnih odnosa (čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio Zakona o radu (član 5. ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla). 48. Apelant se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad, koje je zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je prema njemu bez opravdanih razloga postupano drukčije u odnosu na druge uposlenike koji su prije rata radili u preduzeću. Stoga, Ustavni sud mora ocijeniti da li je bilo miješanja u apelantovo pravo na nediskriminaciju a, zatim, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odlučiti da li je bilo zakonskih osnova koji bi to miješanje opravdavali. 49. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir člana 143. Zakona o radu prema kojem se apelant, budući da se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tužene, smatra radnikom na čekanju posla kome pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu novog Zakona o radu pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant izuzevši apelanta ako je nezaposlen. 50. Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odluči da li su sudovi tačno odredili da je navedeni član Zakona o radu primjenljiv na konkretni predmet. Razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kojeg od ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kada su sudovi primjenjivali član 143. Zakona o radu (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 51. Ustavni sud zapaža da tokom sudskog postupka nisu utvrđene činjenice koje je apelant navodio, da se on usmeno obraćao tuženoj radi povratka na posao krajem 1995. godine, ali da nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U dokumentaciji spisa postoji apelantov pismeni zahtjev od 8. maja 1997. godine kojim je tražio od tužene da bude vraćen na odgovarajuće poslove. Apelant navodi da je tužena vratila prijašnje uposlenike u radni odnos, izuzevši njega, iako su bili potrebni uposlenici na mjestu čuvara, koje je apelant obavljao dok je ra dio kod tužene. Umjesto toga, tužena je, prema apelantovim navodima, uposlila nove radnike nakon objavljivanja natječaja u augustu i oktobru 1997. godine na koje se i apelant prijavio. Tužena je izjavila tokom parničnog postupka pred prvostepenim sudom da je primala prijašnje uposlenike ako su se javili do februara 1996. godine, a poslije toga ih je upošljavala putem natječaja. Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavljivao prigovor na odluku o prijemu drugih uposlenika, niti je pokretao sudski postupak ako je smatrao da je on trebalo da bude uposlen. Navodeći da je bio diskriminiran u uživanju prava na rad u odnosu na uposlene čuvare, apelant je u apelaciji istakao da je drukčije tretiran zbog političkih razloga, jer je bio član Socijaldemokratske partije. Ustavni sud konstatira da je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio uposlenik kod tužene, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa, te da mu je kao uposleniku na čekanju posla, koji nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme čekanja posla. Osim toga, apelant nije pokrenuo sudski postupak protiv rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Srednjobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine, usvajajući apelantovu žalbu. Naime, prema članu 143.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, konačne odluke federalne, odnosno kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju. Stoga, redovnim sudovima, a time ni Ustavnom sudu, nije omogućeno da preispitaju da li je u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjeno pravo kada je apelantu radnopravni sta - tus uspostavljen od dana kada se prijavio poslodavcu slijedeći odredbe člana 143. Zakona o radu, a ne od 1. januara 1992. godine, kako je propisano članom 143. Zakona o radu. 52. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminiran u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Naime, apelant uz predmetnu apelaciju nije dostavio niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Apelant je naveo da on nije primljen na natječajima zbog diskriminacije na političkoj osnovi, ali, osim paušalnog navoda, nije iznio, niti je Ustavnom sudu dostavio bilo kakve argumente koji bi učinili osnovanim njegov navod. Stoga, zaključak da je apelant diskriminiran u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne sudske postupke. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da Kantonalni i Vrhovni sud odlukom da na apelanta treba da se primijene odredbe člana 143. Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. Ostali navodi 54. U okviru zaključaka o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak iz radnog odnosa trajao 7 godina, 6 mjeseci i 26 dana. Međutim, ne postoji povreda apelantovih prava na efikasan pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi o apelantovoj tužbi meritorno odlučili u tri sudske in stance. Također, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada redovni sudovi odlukom da na apelanta primijene odredbe člana 143. Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju. 56. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2889/06, rješavajući apelaciju Midhata Smajkića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. studenoga 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Midhata Smajkića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacijskoga suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-23/05 od 29. rujna 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. lipnja 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući ovrhu Presude tog suda broj P-311/02-I od 17. kolovoza 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Midhat Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 19. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskoga suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Rev-23/05 od 29. rujna 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskoga suda i sudionika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. rujna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. rujna 2007. godine, a tuženi nije dostavio svoj odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Apelacijskoga suda dostavljen je apelantu 4. listopada 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 16. srpnja 2002. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi povrata pokretnih stvari i naknade štete. Apelant je predložio da Osnovni sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obvezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, potom, zlato i razno drago kamenje kako je precizirano tužbenim zahtjevom, ili da, ako se ne može izvršiti ovaj zahtjev, obveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i drugih stvari isplati novčani iznos od 534.785,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U tužbi je naveo da je vlasnik stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Brčkom, u kojem je prije rata imao svoju zlatarsku radnju pod nazivom Zlatarska radnja "Smajkić". U travnju 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa obitelji napustio grad Brčko, osiguravši radnju sigurnosnim zaštitnim sredstvima (alarm, željezna roleta i dr.). Naveo je da je u radnji ostavio opremu, strojeve, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio u ukupnoj vrijednosti od 534.785,00 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Općini Brčko u listopadu 1992. godine formirale Povjerenstvo čija je zadaća bila da, nakon što se otvori njegova radnja, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na temelju tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Općine Brčko. 7. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-311/02-I od 17. kolovoza 2004. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i drago kamenje individualno određene u izreci Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protuvrijednosti od 534.785,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i strojeva Osnovni sud je odbio u cijelosti. U izreci Presude tuženi je obvezan nadoknaditi troškove postupka apelantu u iznosu od 54.302,00 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istaknuo da, na temelju članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određenih stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženog. Pri tomu vlasnik mora opisati stvar čiji povrat traži prema njezinim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa se nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o zastarijevanju potraživanja u svezi sa povratom individualno određenih stvari. Prema ocjeni tog suda, među parničnim strankama nije upitno da su strojevi, oprema i zlato izuzeti iz Zlatarske radnje "Smajkić" u Brčkom, čiji je vlasnik apelant. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebice ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponirao) u prostor "Luke" u Brčkom i u trezor SDK Brčko. Prema stajalištu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dostatno da se nečija stvar oduzme, preda trećoj osobi, pa da se kao tužena strana ne može pojaviti osoba koja je tu stvar uzela i predala dalje trećoj osobi. Dalje, sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, tijelo Općine Brčko, kao pravni prednik tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Povjerenstva o izuzimanju opreme i sadržaja u apelantovoj zlatarskoj radnji. Sud, također, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obvezi iz naloga supervizora o financijskom sustavu Distrikta Brčko BiH od 13. travnja 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, prema mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz članka 71. stavak 2. Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zaključio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obvezama, jer ako bi se prihvatilo stajalište da je to specifična obveza, onda bi to značilo da su sve obveze specifične i da uopće ne postoji pravno sljedbeništvo za obveze tuženog iz članka 71. Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktično postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacijskom sudu uložio priziv zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se priziv uvaži i prvostupanjska presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po prizivu, Apelacijski sud je donio Presudu broj Gž-91/05 od 14. lipnja 2005. godine kojom je priziv uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istaknuo da vlasničku tužbu može sa uspjehom podnijeti onaj tko je u stanju dokazati svoje pravo vlasništva na stvari i tuženikovo posjedovanje te stvari. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacijskoga suda, apelantu nije pobijeno pravo vlasništva na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je pobijeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao dokazati da se stvari čiju predaju traži nalaze u izravnom posjedu tuženog i prvostupanjski sud je mogao usvojiti tužbeni zahtjev samo prigodom utvrđenja da su oba uvjeta za podnošenje vlasničke tužbe ispunjena kumulativno. Obzirom da apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj su vlasti, odnosno izravnom posjedu te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom narediti tuženom da preda stvari individualno određene tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostupanjske presude uložio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda donijelo je Presudu broj Rev-23/05 od 29. rujna 2006. godine kojom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je pobijanu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom članka 313. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPPDB), Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda utvrdilo je da Presuda tog suda broj Gž-91/05 od 14. lipnja 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo ispitati Revizijsko vijeće, pa se apelant, prema mišljenju tog suda, neutemeljeno poziva na bitnu povredu propisanu odredbom članka 284. stavak 2. točka 12. ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostupanjske presude sudjelovao sudac koji je prema zakonu morao biti izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, prema mišljenju tog suda, nije utemeljeno. Naime, prema navodima tog suda, nepobitna je činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obnašala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zaključak da je imala ovlasti na koja apelant ukazuje. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Apelacijskoga suda, drugostupanjski sud je za odluku kojom je prvostupanjsku odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan dokazati) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičnoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije utemeljen, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama Apelacijskoga suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke Prizivnoga i Revizijskog vijeća Apelacijskoga suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostupanjski sud, odlučujući o prizivu tuženog, ocijenio da su u prvostupanjskom postupku kao nepobitne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni sljednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Općina Brčko, putem svojeg organa - Izvršnog odbora donio odluku o formiranju Povjerenstva o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je on imao uvid i formirao Povjerenstvo radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nedvojbeno raspolagala Općina Brčko u Republici Srpskoj i da su deponirane apelantove stvari iz magacina Robne kuće "Brčko" 17. kolovoza 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Prema apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nepobitno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno poduzeće, odnosno imovina tuženog kojom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdnji da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećoj osobi i sl. Nakon uspostave teritorija Distrikta Brčko BiH, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj postala je imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacijski sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostupanjsku presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljno stajalište Apelacijskoga suda koji je oprečan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto stajalište ponovio je Apelacijski sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, oprečno nepobitno utvrđenom činjeničnom stanju, Revizijsko vijeće je neutemeljeno osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u njoj i kontrolira uporabu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je stajalište Prizivnog i Revizijskog vijeća Apelacijskog suda proizvoljan i oprečan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda našlo da je bez temelja prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje Josipe Lucić, jer je imenovana sutkinja u vrijeme vođenja prvostupanjskoga postupka obnašala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlasti koje su joj davale mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama, te stajalište Revizijskog vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoljnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda u odgovoru na apelaciju je istaknulo da su neutemeljene apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Prema mišljenju Apelacijskoga suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a također niti pravo na imovinu, te ostaju pri razlozima danim u pobijanoj Presudi broj Rev-23/05 od 29. rujna 2006. godine. Također, ukazuju da je na utvrđeno činjenično stanje iz prvostupanjskoga postupka, koje se revizijom ne može pobijati, drugostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostupanjsku presudu, tako što je odbio apelantov stvarnopravni zahtjev. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudaca i sudbenih službenika Članak 48. točka 9. Izuzeće sudaca, odnosno sudbenih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Članak 50. Sudac ne može sudjelovati u postupku u kojem postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebice će se obratiti pozornost na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće suca po osnovi ovog zakona." 14. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Članak 127. stavak 3. Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravnu osnovu, sud nije vezan za tu pravnu osnovu. Članak 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacijski sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja. Članak 321. stavak 2. Apelacijski sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe. Članak 284. (1) Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudac koji se po zakonu mora izuzeti, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Članak 286. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 15. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 11/01, 8/03, 40/04) "Članak 5. Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način određen zakonom. Članak 21. (1) Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu sukladno Ustavu BiH, Statutu Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom. (2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu sukladno propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u trenutku plaćanja naknade. Članak 41. (1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. (2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženog. (3) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. (...) (4) Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka ne zastarijeva." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Članak 71: Pravni sljednik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju postojati sve općinske administracije koje postoje na teritoriju Distrikta. Općinski uredi i pravne osobe koje su utemeljene ili se financiraju od postojećih općinskih administracija nastavit će pružati usluge sukladno važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljednik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskoga suda broj Rev-23/05 od 29. rujna 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda donesena je 29. rujna 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. listopada 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija presude Apelacijskoga suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom; (k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Zadaća Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacijski sud u postupku po prizivu i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacijski sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljno stajalište Apelacijskoga suda, koji je oprečan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neutemeljen ocijenio revizijski prigovor glede izuzeća sutkinje koja je bila član Prizivnoga vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostupanjskoga postupka bila uposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 27. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovitim sudovima, pa, prema tomu, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li primjena zakona od Apelacijskoga suda u prizivnom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoljna ili ne. U tome smislu, Ustavni sud konstatira da je Apelacijski sud u postupku po prizivu istaknuo da su u prvostupanjskome postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, članak 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sa obrazloženjem da je apelant vlasnik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponirao te stvari. U presudi je, dalje, istaknuo da je za primjenu odredbe članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičnoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacijski sud je naveo da "tužitelj koji traži povrat navedenih stvari dužan je dokazati da su stvari preuzela tijela vlasti u Distriktu Brčko nakon uspostave teritorija Distrikta Brčko (nakon 8. ožujka 2000. godine) a on to nedvojbeno nije dokazao, pa zato ne može od tuženog Distrikta Brčko tražiti predaju u posjed tih stvari pošto Distrikt Brčko bez obzira na teritorijalno sljedništvo ranijeg dijela Općine Brčko u RS i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko nije odgovoran za njih i pogrešno se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima...". Prema mišljenju tog suda, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku ne postoji osnova za odgovornost tuženog, pa je, na temelju članka 301. ZPPDB, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 301. stavak 3. ZPPDB proizlazi da Apelacijski sud može presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članku 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak bitno važan za rezultat predmeta, sud se u tome slučaju mora posebice pozabaviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudbena odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je bitno važan za rezultat spora. U protivnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, Presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 30. Prizivom tuženog prvostupanjska presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacijskoga suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa, prema tomu, i na povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostupanjsku presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, te dovodeći ih u svezu sa kriterijima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno pravo. Ustavni sud smatra da Apelacijski sud u postupku po prizivu nije dostatno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istodobno, Apelacijski sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostupanjski sud trebao primijeniti neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/05 od 14. ožujka 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 63/06, i Odluka broj AP 2629/05 od 21. prosinca 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07). 31. U postupku po uloženoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istaknuo da su u drugostupanjskom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda odbilo je reviziju kao neutemeljenu, pozivajući se na iste razloge koje je iznio i drugostupanjski sud u prizivnom postupku. Obzirom da je Ustavni sud u toč. 25. i 28. dao detaljno obrazloženje glede proizvoljne primjene prava u postupku po prizivu, proizlazi da je i presuda donesena u postupku po uloženoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostupanjska. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje koja je prema zakonu morala biti izuzeta odgovoreno tako "...da sama činjenica da je sutkinja Josipa Lucić radila kao koordinator Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, u vrijeme vođenja prvostupanjskoga postupka ne isključuje mogućnost da kao član vijeća sudjeluje u prizivnome postupku Š...Ć. Ovlasti i odgovornost prema gradonačelniku za rezultat sudbenih postupaka imao je onaj član Ureda za zastupanje koji je konkretan predmet zastupao pred sudom". U članku 314. ZPPDB propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u svezu sa razlozima propisanim u članku 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članku 48. točka 9. Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudaca vrši u slučaju da je sudac u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije utemeljen, nije dao niti jedan bitni razlog glede postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 33. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (k) Pravo na imovinu." 34. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može pobiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Europskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao, primjerice, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. 36. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 37. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine, i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na temelju zaključka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Povjerenstvo, formirano 16. prosinca 1992. godine, ušlo je u apelantovu zlatarsku radnju, popisalo zlatarske strojeve koji su deponirani u skladište Robne kuće "Brčko", a dragocjenosti, uz zapisnik, deponirane su u trezor Službe za platni promet i financijsku kontrolu Brčko. 39. Prigodom analize je li povrijeđeno pravo na imovinu trebaju se dati odgovori na sljedeća pitanja: a) radi li se o imovini koja se ubraja u zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, b) je li bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) je li miješanje proporcionalno i f) je li sukladno načelu pravne sigurnosti ili zakonitosti. 40. U odgovoru na pitanje radi li se o imovini koja se ubraja u zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovom vlasništvu, pa je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjiv. 41. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu prve rečenice stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, obzirom da je pravomoćnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlato i drago kamenje. 42. Sljedeće pitanje jeste je li "miješanje" u imovinu bilo sukladno zakonu, odnosno je li slijedilo legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da uvjet "miješanje sukladno zakonu" nije ispunjen obzirom da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na temelju zakona, niti u zakonom propisanom postupku. Ustavni sud ističe da je u članku 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu protiv volje vlasnika oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način predviđen zakonom, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. U odgovoru na pitanje " je li miješanje predviđeno zakonom", Ustavni sud konstatira da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije slijedilo načelo zakonitosti. 43. Sljedeće pitanje koje se nameće u svezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je u sudbenom postupku utvrđeno da je na temelju zaključka Izvršnog odbora SO Brčko formirano Povjerenstvo u čijem sastavu su bili djelatnici Službe javne sigurnosti Brčko i Skupštine općine Brčko sa zadaćom da uđu u privatne zlatarske radnje, te da zlatarske strojeve sklone na sigurnije mjesto, a pronađene dragocjenosti deponiraju u trezor Službe za platni promet i financijsku kontrolu Brčko. Ustavni sud smatra da su tadašnje vlasti Općine Brčko, kao pravnog prednika tuženog, postupale u općem i javnom interesu zaštite vrijedne imovine građana, koju je trebalo deponirati na sigurna mjesta i tako zaštititi od otuđenja i oštećenja u vrijeme ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva i nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu sukladno Ustavu BiH, Statutu Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom (članak 21. stavak 1); u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva vlasnik ima pravo na naknadu sukladno propisima o eksproprijaciji, ali ne manje od tržišne vrijednosti oduzete stvari u trenutku plaćanja naknade (članak 21. stavak 2). 44. Ustavni sud, također, mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud zaključuje da je Apelacijski sud pobijanom presudom poremetio, na apelantovu štetu, ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava na imovinu pojedinca i zahtjeva općeg društvenog interesa, budući da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine bez ikakve naknade. Osim toga, arbitrarnim odbijanjem Apelacijskog suda da se primijeni članak 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na činjenice koje su utvrđene u provedenom sudbenom postupku apelant je lišen zakonske mogućnosti da svoje vlasništvo zaštiti, odnosno vrati u posjed. 45. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama Apelacijskoga suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer Apelacijski sud u prizivnom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije bitno odgovorio na prigovor o izuzeću sutkinje člana Prizivnoga vijeća iako je, prema članku 314. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obvezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da su proizvoljno primijenjene pozitivnopravne odredbe. Povreda prava na imovinu proizlazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na temelju zakona. 47. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2889/06, rješavajući apelaciju Midhata Smajkića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Midhata Smajkića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude tog suda broj P-311/02-I od 17. avgusta 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Midhat Smajkić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kog zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2007. godine, a tuženi nije dostavio svoj odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda dostavljen je apelantu 4. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizIlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 16. jula 2002. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi vraćawa pokretnih stvari i naknade štete. Apelant je predložio da Osnovni sud po sprovedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obavezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, zatim, zlato i razno drago kamenje kako je precizirano tužbenim zahtjevom, ili da, ako ne može da se izvrši ovaj zahtjev, obaveže tuženog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamewa i drugih stvari isplati novčani iznos od 534.785,00 KM sa zakonskom kamatom počev od dana podnošewa tužbe pa do isplate. U tužbi je naveo da je sopstvenik stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Brčkom, u kom je prije rata imao svoju zlatarsku radnju pod nazivom Zlatarska radwa "Smajkić". U aprilu 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa porodicom napustio grad Brčko, obezbijedivši radnju bezbjednosnim zaštitnim sredstvima (alarm, gvozdena roleta i dr.). Naveo je da je u radwi ostavio opremu, mašine, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio u ukupnoj vrijednosti od 534.785,00 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Opštini Brčko u oktobru 1992. godine formirale Komisiju čiji je zadatak bio da, nakon što se otvori njegova radwa, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na osnovu tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Opštine Brčko. 7. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-311/02-I od 17. avgusta 2004. godine kom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i drago kamenje individualno određene u dispozitivu Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protivvrijednosti od 534.785,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamewa i mašina Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka apelantu u iznosu od 54.302,00 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istakao da, na osnovu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sopstvenik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određenih stvari, pri čemu sopstvenik mora da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tome sopstvenik mora da opiše stvar čiji povraćaj traži prema njenim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa nije mogao da se prihvati prigovor tuženog o zastarijevanju potraživawa u vezi sa povraćajem individualno određenih stvari. Shodno ocjeni tog suda, među parničkim strankama nije sporno da su mašine, oprema i zlato izuzeti iz Zlatarske radnje "Smajkić" u Brčkom, čiji je sopstvenik apelant. Zbog toga, sud nije mogao da prihvati navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povraćaj tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebno ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponovao) u prostor "Luke" u Brčkom i u trezor SDK Brčko. Shodno stanovištu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stanovište tuženog, bilo bi dovoqno da se nečija stvar oduzme, preda trećem licu, pa da se kao tužena strana ne može da pojavi lice koje je tu stvar uzelo i predalo dalje trećem licu. Dalje, sud nije mogao da prihvati prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, or gan Opštine Brčko, kao pravni prednik tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju opreme i sadržine u apelantovoj zlatarskoj radwi. Sud, takođe, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obavezi iz naloga supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko BiH od 13. aprila 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, shodno mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljednik dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz člana 71 stav 2 Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zakqučio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obavezama, jer ako bi se prihvatilo stanovište da je to specifična obaveza, onda bi to značilo da su sve obaveze specifične i da uopšte ne postoji pravno sljedništvo za obaveze tuženog iz člana 71 Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine kom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istakao da sopstveničku tužbu može sa uspjehom da podnese onaj ko je u stanju da dokaže svoje pravo svojine na stvari i da tuženi posjeduje te stvari. U konkretnom slučaju, shodno mišljenju Apelacionog suda, apelantu nije osporeno pravo svojine na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je osporeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao da dokaže da se stvari čiju predaju traži nalaze u neposrednom posjedu tuženog i prvostepeni sud je mogao da usvoji tužbeni zahtjev samo pri utvrđenju da su oba uslova za podnošenje sopstveničke tužbe ispunjena kumulativno. S obzirom na to da apelant, shodno mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj su vlasti, odnosno neposrednom posjedu te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom da naredi tuženom da preda stvari individualno određene tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredbi parničkog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Reviziono vijeće Apelacionog suda donijelo je Presudu broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine kom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je osporenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 313 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko BiH (u daqnjem tekstu: ZPPDB), Reviziono vijeće Apelacionog suda utvrdilo je da Presuda tog suda broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostepeni sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo da ispita Reviziono vijeće, pa se apelant, shodno mišljenju tog suda, neosnovano poziva na bitnu povredu propisanu odredbom člana 284 stav 2 tačka 12 ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je prema zakonu morao da bude izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, shodno mišljenju tog suda, nije osnovano. Naime, shodno navodima tog suda, nesporna je činjenica da je sudija Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zakqučak da je imala ovlašćewa na koja apelant ukazuje. Shodno mišljenju Revizionog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud je za odluku kom je prvostepenu odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan da dokaže) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije osnovan, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno apelantovom mišljenju, ovakve odluke Žalbenog i Revizionog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoqnog tumačewa pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantova svojina, da je tuženi pravni sljednik Opštine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Opština Brčko, putem svog organa - Izvršnog odbora donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je on imao uvid i formirao Komisiju radi kontrole kretawa tih dragocjenosti kojima je nesumwivo raspolagala Opština Brčko u Republici Srpskoj i da su deponovane apelantove stvari iz magacina Robne kuće "Brčko" 17. avgusta 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Shodno apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno preduzeće, odnosno imovina tuženog kom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdwi da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećem licu i sl. Nakon uspostavljanja teritorije Distrikta Brčko BiH, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj postala je imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostepenu presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoqno stanovište Apelacionog suda koje je suprotno utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto stanovište ponovio je Apelacioni sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, suprotno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, Reviziono vijeće je neosnovano osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u woj i kontroliše upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je stanovište Žalbenog i Revizionog vijeća Apelacionog suda proizvoqno i suprotno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoqnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Reviziono vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sudije Josipe Lucić, jer je imenovani sudija u vrijeme vođewa prvostepenog postupka obavljao poslove šefa Kancelarije za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlašćewa koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radwama, te stanovište Revizionog vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoqnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Reviziono vijeće Apelacionog suda u odgovoru na apelaciju je istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Shodno mišljenju Apelacionog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a takođe niti pravo na imovinu, te ostaju pri razlozima datim u osporenoj Presudi broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine. Takođe, ukazuju da je na utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka, koje revizijom ne može da se osporava, drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio apelantov stvarnopravni zahtjev. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48 tačka 9 Izuzeće sudija, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Član 50 Sudija ne može da učestvuje u postupku u kom postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristrasnost. Posebno će se obratiti pažwa na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona." 14. Zakon o parničkom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Član 127 stav 3 Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov. Član 303 U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značewa. Član 321 stav 2 Apelacioni sud ne mora da obrazloži svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredbi parničkog postupka koje revident ističe. Član 284 (1) Bitna povreda odredbi parničkog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo da bude od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredbi parničkog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora da izuzme, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispita, a naročito ako je dispozitiv presude nerazumqiv, ako protivrječi sam sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga, ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Član 286 Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 15. Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 11/01, 8/03, 40/04) "Član 5 Pravo svojine i druga stvarna prava mogu da se protiv volje sopstvenika oduzmu ili ograniče samo pod uslovima i na način određen zakonom. Član 21 (1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje svojine. Nikome ne može da se oduzme ili ograniči svojina osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uslovima određenim zakonom. (2) U slučaju ograničavawa ili oduzimawa,svojine, sopstvenik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćawa naknade. Član 41 (1) Sopstvenik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari. (2) Sopstvenik mora da dokaže da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. (3) Sopstvenik mora stvar čiji povraćaj traži opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. (...) (4) Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1 ovog člana ne zastarijeva." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Član 71: Pravni sljednik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve opštinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Opštinske kancelarije i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od postojećih opštinskih administracija nastaviće da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljednik dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 29. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji proizvoqno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, shodno apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoqno stanovište Apelacionog suda, koje je suprotno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoqno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neosnovan ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sudije koji je bio član Žalbenog vijeća, a koji je za vrijeme trajawa prvostepenog postupka bio zaposlen u svojstvu šefa Kancelarije za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeravanje utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi, bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 27. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6 Evropske konvencije ne može da tumači restriktivno (vidi, Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa, prema tome, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Apelacionog suda u žalbenom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoqna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud u postupku po žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, član 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sa obrazloženjem da je apelant sopstvenik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponovao te stvari. U presudi je, dalje, istakao da je za primjenu odredbe člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant sopstvenik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo da "tužilac koji traži povrat navedenih stvari dužan je da dokaže da su stvari preuzeli organi vlasti u Distriktu Brčko nakon uspostavljanja teritorije Distrikta Brčko (nakon 8. marta 2000. godine) a on to nesumwivo nije dokazao, pa zato ne može od tuženog Distrikta Brčko da traži predaju u posjed tih stvari pošto Distrikt Brčko bez obzira na teritorijalno sljedništvo ranijeg dijela Opštine Brčko u RS i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko nije odgovoran za wih i pogrešno se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima...". Shodno mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stawa utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, pa je, na osnovu člana 301 ZPPDB, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301 stav 3 ZPPDB proizilazi da Apelacioni sud može presudom da preinači prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303 istog zakona propisano da sud treba da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značewa. Iz prakse Evropskog suda za qudska prava proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno da pozabavi wim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, Presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 30. Žalbom tuženog prvostepena presuda je osporavana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, shodno mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoqnu primjenu prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Do ovakvog zakqučka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijumima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoqne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoqno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao da primijeni odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebalo da primijeni neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 63/06, i Odluka broj AP 2629/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07). 31. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istakao da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispita, jer je suprotna razlozima navedenim u obrazloženju, Reviziono vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je iznio i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u tač. 25. i 28. dao detaqno obrazloženje u pogledu proizvoqne primjene prava u postupku po žalbi, proizilazi da je i presuda donesena u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoqna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizilazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sudije koji je prema zakonu morao biti izuzet odgovoreno tako "...da sama činjenica da je sudija Josipa Lucić radila kao koordinator Komisije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, u vrijeme vođewa prvostepenog postupka ne iskqučuje mogućnost da kao član vijeća učestvuje u žalbenom postupku Š...Ć. Ovlašćewa i odgovornost prema gradonačelniku za ishod sudskih postupaka imao je onaj član Kancelarije za zastupanje koji je konkretan predmet zastupao pred sudom". U članu 314 ZPPDB propisano je da stranke u reviziji mogu da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredbi parničkog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284 st. 1 i 2 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članu 48 tačka 9 Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Reviziono vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojawa ili nepostojawa razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zakqučuje da su povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 33. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) Pravo na imovinu." 34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može da ospori pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena qudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom shodno kojoj se određena prava, kao, na primjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uslovima ograničiti. 36. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 37. Pojmovi "imovina" i "svojina ", koji se javljaju u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da ukqučuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživawa, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne ukqučuje prava ili očekivawa na sticanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. avgusta 2002. godine, i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. avgusta 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na osnovu zakqučka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Komisija, formirana 16. decembra 1992. godine, ušla je u apelantovu zlatarsku radnju, popisala zlatarske mašine koje su deponovane u skladište Robne kuće "Brčko", a dragocjenosti, uz zapisnik, deponovane su u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. 39. Prilikom analize da li je povrijeđeno pravo na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitawa: a) da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješawa u imovinu, c) u sklopu kog od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti. 40. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovoj svojini, pa je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenqiv. 41. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu prve rečenice stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlato i drago kamenje. 42. Sljedeće pitanje je da li je "miješanje" u imovinu bilo u skladu sa zakonom, odnosno da li je slijedilo legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatuje da uslov "miješanje u skladu sa zakonom" nije ispunjen s obzirom na to da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na osnovu zakona, niti u zakonom propisanom postupku. Ustavni sud ističe da je u članu 5 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima propisano da se pravo svojine i druga stvarna prava mogu protiv volje sopstvenika oduzeti ili ograničiti samo pod uslovima i na način predviđen zakonom, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. U odgovoru na pitanje " da li je miješanje predviđeno zakonom", Ustavni sud konstatuje da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije slijedilo princip zakonitosti. 43. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li miješanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u sudskom postupku utvrđeno da je na osnovu zakqučka Izvršnog odbora SO Brčko formirana Komisija u čijem sastavu su bili radnici Službe javne bezbjednosti Brčko i Skupštine opštine Brčko sa zadatkom da uđu u privatne zlatarske radnje, te da zlatarske mašine sklone na sigurnije mjesto, a pronađene dragocjenosti deponuju u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. Ustavni sud smatra da su tadašnje vlasti Opštine Brčko, kao pravnog prednika tuženog, postupale u opštem i javnom interesu zaštite vrijedne imovine građana, koju je trebalo deponovati na sigurna mjesta i tako zaštititi od otuđewa i oštećewa u vrijeme ratnih događawa u Bosni i Hercegovini. Zakonom o svojini i drugim stvarnim pravima je propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje svojine i nikome ne može da se oduzme ili ograniči svojina osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uslovima određenim zakonom (član 21 stav 1); u slučaju ograničavawa ili oduzimawa svojine sopstvenik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manje od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćawa naknade (član 21 stav 2). 44. Ustavni sud, takođe, mora da utvrdi da li je miješanje proporcionalno ciqu koji se želi da postigne, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa. Ustavni sud zakqučuje da je Apelacioni sud osporenom presudom poremetio, na apelantovu štetu, ravnotežu koja mora da postoji između zaštite prava na imovinu pojedinca i zahtjeva opšteg društvenog interesa, budući da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine bez ikakve naknade. Osim toga, arbitrarnim odbijanjem Apelacionog suda da se primijeni član 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima na činjenice koje su utvrđene u sprovedenom sudskom postupku apelant je lišen zakonske mogućnosti da svoju svojinu zaštiti, odnosno vrati u posjed. 45. Zbog navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da je osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio na prigovor o izuzeću sudije člana Žalbenog vijeća iako je, shodno članu 314 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zakqučak da su proizvoqno primijenjene pozitivnopravne odredbe. Povreda prava na imovinu proizilazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na osnovu zakona. 47. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2889/06, rješavajući apelaciju Midhata Smajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Midhata Smajkića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude tog suda broj P-311/02-I od 17. augusta 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Midhat Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 19. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine i broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2007. godine, a tuženi nije dostavio svoj odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda dostavljen je apelantu 4. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 16. jula 2002. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi povrata pokretnih stvari i naknade štete. Apelant je predložio da Osnovni sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obavezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, zatim, zlato i razno drago kamenje kako je precizirano tužbenim zahtjevom, ili da, ako ne može da se izvrši ovaj zahtjev, obaveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i drugih stvari isplati novčani iznos od 534.785,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U tužbi je naveo da je vlasnik stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Brčkom, u kojem je prije rata imao svoju zlatarsku radnju pod nazivom Zlatarska radnja "Smajkić". U aprilu 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa porodicom napustio grad Brčko, osiguravši radnju sigurnosnim zaštitnim sredstvima (alarm, željezna roleta i dr.). Naveo je da je u radnji ostavio opremu, mašine, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio u ukupnoj vrijednosti od 534.785,00 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Općini Brčko u oktobru 1992. godine formirale Komisiju čiji je zadatak bio da, nakon što se otvori njegova radnja, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na osnovu tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Općine Brčko. 7. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je donio Presudu broj P-311/02-I od 17. augusta 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i drago kamenje individualno određene u dispozitivu Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protivvrijednosti od 534.785,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i mašina Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka apelantu u iznosu od 54.302,00 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istakao da, na osnovu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određenih stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tome vlasnik mora opisati stvar čiji povraćaj traži prema njenim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa se nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o zastarijevanju potraživanja u vezi sa povraćajem individualno određenih stvari. Prema ocjeni tog suda, među parničnim strankama nije sporno da su mašine, oprema i zlato izuzeti iz Zlatarske radnje "Smajkić" u Brčkom, čiji je vlasnik apelant. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebno ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponirao) u prostor "Luke" u Brčkom i u trezor SDK Brčko. Prema stavu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dovoljno da se nečija stvar oduzme, preda trećem licu, pa da se kao tužena strana ne može pojaviti lice koje je tu stvar uzelo i predalo dalje trećem licu. Dalje, sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, or gan Općine Brčko, kao pravni prednik tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju opreme i sadržaja u apelantovoj zlatarskoj radnji. Sud, također, nije prihvatio navode tuženog da se radi o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 12/08 specifičnoj obavezi iz naloga supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko BiH od 13. aprila 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, prema mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz člana 71. stav 2. Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zaključio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obavezama, jer ako bi se prihvatio stav da je to specifična obaveza, onda bi to značilo da su sve obaveze specifične i da uopće ne postoji pravno sljedbeništvo za obaveze tuženog iz člana 71. Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istakao da vlasničku tužbu može sa uspjehom podnijeti onaj ko je u stanju da dokaže svoje pravo vlasništva na stvari i da tuženi posjeduje te stvari. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacionog suda, apelantu nije osporeno pravo vlasništva na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je osporeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao dokazati da se stvari čiju predaju traži nalaze u neposrednom posjedu tuženog i prvostepeni sud je mogao usvojiti tužbeni zahtjev samo pri utvrđenju da su oba uvjeta za podnošenje vlasničke tužbe ispunjena kumulativno. S obzirom na to da apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj su vlasti, odnosno neposrednom posjedu te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom narediti tuženom da preda stvari individualno određene tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Revizijsko vijeće Apelacionog suda donijelo je Presudu broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine kojom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je osporenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 313. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPPDB), Revizijsko vijeće Apelacionog suda utvrdilo je da Presuda tog suda broj Gž-91/05 od 14. juna 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostepeni sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo ispitati Revizijsko vijeće, pa se apelant, prema mišljenju tog suda, neosnovano poziva na bitnu povredu propisanu odredbom člana 284. stav 2. tačka 12. ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je prema zakonu morao biti izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, prema mišljenju tog suda, nije osnovano. Naime, prema navodima tog suda, nesporna je činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zaključak da je imala ovlaštenja na koja apelant ukazuje. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud je za odluku kojom je prvostepenu odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan dokazati) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije osnovan, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni sljednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Općina Brčko, putem svog organa - Izvršnog odbora donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je on imao uvid i formirao Komisiju radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nesumnjivo raspolagala Općina Brčko u Republici Srpskoj i da su deponirane apelantove stvari iz magacina Robne kuće "Brčko" 17. augusta 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Prema apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno preduzeće, odnosno imovina tuženog kojom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdnji da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećem licu i sl. Nakon uspostave teritorije Distrikta Brčko BiH, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj postala je imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostepenu presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti stav ponovio je Apelacioni sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, suprotno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, Revizijsko vijeće je neosnovano osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u njoj i kontrolira upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je stav Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda proizvoljan i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Revizijsko vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje Josipe Lucić, jer je imenovana sutkinja u vrijeme vođenja prvostepenog postupka obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlaštenja koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama, te stav Revizijskog vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoljnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Revizijsko vijeće Apelacionog suda u odgovoru na apelaciju je istaklo da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Prema mišljenju Apelacionog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a također niti pravo na imovinu, te ostaju pri razlozima datim u osporenoj Presudi broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine. Također, ukazuju da je na utvrđeno činjenično stanje iz prvostepenog postupka, koje se revizijom ne može osporavati, drugostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio apelantov stvarnopravni zahtjev. V. Relevantni propisi 13. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48. tačka 9. Izuzeće sudija, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Član 50. Sudija ne može učestvovati u postupku u kojem postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona." 14. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Član 127. stav 3. Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov. Član 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Član 321. stav 2. Apelacioni sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe. Član 284. (1) Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Član 286. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 15. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 11/01, 8/03, 40/04) "Član 5. Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način određen zakonom. Član 21. (1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom. (2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade. Član 41. (1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. (2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. (3) Vlasnik mora stvar čiji povraćaj traži opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. (...) (4) Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Član 71: Pravni sljedbenik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od postojećih općinskih administracija nastavit će da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-23/05 od 29. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 29. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda, koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neosnovan ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sutkinje koja je bila član Žalbenog vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka bila zaposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 27. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa, prema tome, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Apelacionog suda u žalbenom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoljna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Apelacioni sud u postupku po žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sa obrazloženjem da je apelant vlasnik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponirao te stvari. U presudi je, dalje, istakao da je za primjenu odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo da "tužilac koji traži povrat navedenih stvari dužan je da dokaže da su stvari preuzeli organi vlasti u Distriktu Brčko nakon uspostave teritorije Distrikta Brčko (nakon 8. marta 2000. godine) a on to nesumnjivo nije dokazao, pa zato ne može od tuženog Distrikta Brčko da traži predaju u posjed tih stvari pošto Distrikt Brčko bez obzira na teritorijalno sljedništvo ranijeg dijela Općine Brčko u RS i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko nije odgovoran za njih i pogrešno se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima...". Prema mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, pa je, na osnovu člana 301. ZPPDB, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301. stav 3. ZPPDB proizlazi da Apelacioni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, Presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 30. Žalbom tuženog prvostepena presuda je osporavana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebalo da primijeni neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 63/06, i Odluka broj AP 2629/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07). 31. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istakao da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Revizijsko vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je iznio i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u tač. 25. i 28. dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne primjene prava u postupku po žalbi, proizlazi da je i presuda donesena u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje koja je prema zakonu morala biti izuzeta odgovoreno tako "...da sama činjenica da je sutkinja Josipa Lucić radila kao koordinator Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, u vrijeme vođenja prvostepenog postupka ne isključuje mogućnost da kao član vijeća učestvuje u žalbenom postupku Š...Ć. Ovlaštenja i odgovornost prema gradonačelniku za ishod sudskih postupaka imao je onaj član Ureda za zastupanje koji je konkretan predmet zastupao pred sudom". U članu 314. ZPPDB propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članu 48. tačka 9. Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Revizijsko vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) Pravo na imovinu." 34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može osporiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao, naprimjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. 36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 37. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine, i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na osnovu zaključka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Komisija, formirana 16. decembra 1992. godine, ušla je u apelantovu zlatarsku radnju, popisala zlatarske mašine koje su deponirane u skladište Robne kuće "Brčko", a dragocjenosti, uz zapisnik, deponirane su u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. 39. Prilikom analize da li je povrijeđeno pravo na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti. 40. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovom vlasništvu, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv. 41. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, u smislu prve rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlato i drago kamenje. 42. Sljedeće pitanje je da li je "miješanje" u imovinu bilo u skladu sa zakonom, odnosno da li je slijedilo legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da uvjet "miješanje u skladu sa zakonom" nije ispunjen s obzirom na to da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na osnovu zakona, niti u zakonom propisanom postupku. Ustavni sud ističe da je u članu 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu protiv volje vlasnika oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima i na način predviđen zakonom, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. U odgovoru na pitanje " da li je miješanje predviđeno zakonom", Ustavni sud konstatira da miješanje u pravo na apelantovu imovinu nije slijedilo princip zakonitosti. 43. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u sudskom postupku utvrđeno da je na osnovu zaključka Izvršnog odbora SO Brčko formirana Komisija u čijem sastavu su bili radnici Službe javne bezbjednosti Brčko i Skupštine općine Brčko sa zadatkom da uđu u privatne zlatarske radnje, te da zlatarske mašine sklone na sigurnije mjesto, a pronađene dragocjenosti deponiraju u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. Ustavni sud smatra da su tadašnje vlasti Općine Brčko, kao pravnog prednika tuženog, postupale u općem i javnom interesu zaštite vrijedne imovine građana, koju je trebalo deponirati na sigurna mjesta i tako zaštititi od otuđenja i oštećenja u vrijeme ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva i nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom (član 21. stav 1); u slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva vlasnik ima pravo na naknadu u skladu s propisima o eksproprijaciji, ali ne manje od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade (član 21. stav 2). 44. Ustavni sud, također, mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud zaključuje da je Apelacioni sud osporenom presudom poremetio, na apelantovu štetu, ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava na imovinu pojedinca i zahtjeva općeg društvenog interesa, budući da je u konkretnom slučaju apelant lišen svoje imovine bez ikakve naknade. Osim toga, arbitrarnim odbijanjem Apelacionog suda da se primijeni član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na činjenice koje su utvrđene u provedenom sudskom postupku apelant je lišen zakonske mogućnosti da svoje vlasništvo zaštiti, odnosno vrati u posjed. 45. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio na prigovor o izuzeću sutkinje člana Žalbenog vijeća iako je, prema članu 314. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da su proizvoljno primijenjene pozitivnopravne odredbe. Povreda prava na imovinu proizlazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na osnovu zakona. 47. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO / CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA Temeljem članka 2.9 stavak (1) točka 9. i članka 5.29 Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07), Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 72. sjednici, održanoj 21. prosinca 2007. godine, donijelo ODLUKU 1 O POTVRĐIVANJU I OBJAVLJIVANJU REZULTATA PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE ODRŽANIH 09.12.2007. GODINE Članak 1. Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine. Članak 2. Za predsjednika Republike Srpske izabran je Rajko Kuzmanović, kandidat političke stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata - SNSD - Milorad Dodik. Članak 3. Sastavni dio ove Odluke je Izvješće o rezultatima prijevremenih izbora iz članka 1. ove Odluke. Članak 4. Nakon pravomoćnosti ove Odluke ista će biti objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" i sredstvima javnog informiranja. Obrazloženje Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine dana 17.12.2007. godine, Odlukom broj 01-07-1- 2877- 1- 33/07, nakon prebrojavanja svih glasova, utvrdilo i objavilo rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske. U navedenoj Odluci Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine utvrdilo, sukladno članku 5.30 stavak (4) Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine, da se na objavljene rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske može podnijeti zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. Na ovaj način Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine, sukladno odredbama Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine, osiguralo zaštitu izbornog prava svakoj strani koja ima određeni pravni interes da svoje pravo ustanovljeno Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine zaštiti ukoliko je povrijeđeno. Po isteku navedenog roka i s obzirom da nijedan politički subjekt nije podnio zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine, sukladno članku 2.9 stavak (1) točka 9. i članku 5.29 Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine, odlučilo kao u izreci. Pravna pouka: Protiv ove Odluke, sukladno članku 6.9 stavak (1) i (2) Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine, može se podnijeti žalba Apelacijskom odjelu Suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva dana od dana primitka ove Odluke, putem Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine. Broj 01-07-1-2877-1-34/07 21. prosinca 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, v. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/08 Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9. i člana 5.29 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 72. sjednici, održanoj 21. decembra 2007. godine, donijela ODLUKU 1 O POTVRĐIVAWU I OBJAVQIVAWU REZULTATA PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE ODRŽANIH 09.12.2007. GODINE Član 1. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine. Član 2. Za predsjednika Republike Srpske izabran je Rajko Kuzmanović, kandidat političke partije Savez nezavisnih socijaldemokrata - SNSD - Milorad Dodik. Član 3. Sastavni dio ove Odluke je Izvještaj o rezultatima prijevremenih izbora iz člana 1. ove Odluke. Član 4. Nakon pravosnažnosti ove Odluke ista će biti objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" i sredstvima javnog informisawa. Obrazloženje Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je dana 17.12.2007. godine, Odlukom broj 01-07-1-2877-1-33/07, nakon prebrojavawa svih glasova, utvrdila i objavila rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske. U navedenoj Odluci Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je utvrdila, u skladu sa članom 5.30 stav (4) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, da se na objavljene rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske može podnijeti zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. Na ovaj način Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je, u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, osigurala zaštitu izbornog prava svakoj strani koja ima određeni pravni interes da svoje pravo ustanovljeno Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine zaštiti ukoliko je povrijeđeno. Po isteku navedenog roka i s obzirom da nijedan politički subjekt nije podnio zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je, u skladu sa članom 2.9 stav (1) tačka 9. i članom 5.29 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, odlučila kao u dispozitivu. Pravna pouka: Protiv ove Odluke, u skladu sa članom 6.9 stav (1) i (2) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, može se podnijeti žalba Apelacionom odjelu Suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva dana od dana prijema ove Odluke, putem Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine. Broj 01-07-1-2877-1-34/07 21. decembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9. i člana 5.29 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06 i 32/07), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 72. sjednici, održanoj 21. decembra 2007. godine, donijela ODLUKU 2 O POTVRĐIVANJU I OBJAVLJIVANJU REZULTATA PRIJEVREMENIH IZBORA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE SRPSKE ODRŽANIH 09.12.2007. GODINE Član 1. Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine. Član 2. Za predsjednika Republike Srpske izabran je Rajko Kuzmanović, kandidat političke stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata - SNSD - Milorad Dodik. Član 3. Sastavni dio ove Odluke je Izvještaj o rezultatima prijevremenih izbora iz člana 1. ove Odluke. Član 4. Nakon pravosnažnosti ove Odluke ista će biti objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" i sredstvima javnog informisanja. Obrazloženje Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je dana 17.12.2007. godine, Odlukom broj 01-07-1-2877-1-33/07, nakon prebrojavanja svih glasova, utvrdila i objavila rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske. U navedenoj Odluci Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je utvrdila, u skladu sa članom 5.30 stav (4) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, da se na objavljene rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske može podnijeti zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, u roku od tri dana od dana objave rezultata prijevremenih izbora. Na ovaj način Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je, u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, osigurala zaštitu izbornog prava svakoj strani koja ima određeni pravni interes da svoje pravo ustanovljeno Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine zaštiti ukoliko je povrijeđeno. Po isteku navedenog roka i s obzirom da nijedan politički subjekt nije podnio zahtjev za ponovno brojanje glasačkih listića, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je, u skladu sa članom 2.9 stav (1) tačka 9. i članom 5.29 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, odlučila kao u dispozitivu. Pravna pouka: Protiv ove Odluke, u skladu sa članom 6.9 stav (1) i (2) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, može se podnijeti žalba Apelacionom odjelu Suda Bosne i Hercegovine, u roku od dva dana od dana prijema ove Odluke, putem Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine. Broj 01-07-1-2877-1-34/07 21. decembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stjepan Mikić, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/08 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/08 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko- dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06) i člana 16. stav 2, i 3. Zakona o Agenciji za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona ("Službe - ne novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 4/97, 15/97 i 6/01), a u skladu sa članom 12, stav 3. Zakona o ministar skim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 46. sjednici održanoj 1. februara 2008. godine, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU DIREKTORA AG ENCIJE ZA PRIVATIZACIJU ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA I. MUFIDA DŽINDO, dipl.ecc, imenuje se za direktora Agen - cije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, na pe riod od četiri godine od dana imenovanja. II. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službe - nim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-3590/08 1. februara/veljače 2008. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. MINISTARSTVO ZA PRAVOSUĐE I UPRAVU ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu 30. stav 5. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), člana 16. stav 3. Pravilnika o radu notara ("Službene novine Federacije BiH", broj 61/02), ministar za pravosuđe i upravu Zeničko - dobojskog kantona, 16. januara 2008. godine donosi RJEŠENJE I. SENAD HASANIĆ iz Maglaja, imenovan za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, počinje sa radom notarske službe dana 17.01.2008. godine. II. Službeno sjedište notara iz tačke I ovog Rješenja nalazi se u Zavidovićima, ulica Safvet-bega Bašagića broj 2. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona". Broj 06/05-34-26884-3/07 16. januara/siječnja 2008. godine Zenica Ministar Miroslav Penko, s. r. MINISTARSTVO ZA PRAVOSUĐE, UPRAVU I RADNE ODNOSE BOSANSKO-PODRINJSKOG KANTONA GORAŽDE Na osnovu člana 30. stav 1. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), ministar Ministarstva za pravosuđe, upravu i radne odnose Bosansko-podrinjskog kantona Goražde donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU NOTARA 1)Za notara za područje Bosansko-podrinjskog kantona Goražde sa službenim sjedištem u Goraždu, imenuje se SAMIR ŠLAKU, diplomirani pravnik. 2)Rješenje o imenovanju notara postalo je konačno 7. 2. 2008. godine. Broj 05-05-2053-9/07 6. fabruara/veljače 2008. godine Goražde Ministar Radmila Janković, s. r. JU OSNOVNA ŠKOLA "FADIL BILAL" ŠUMATAC, VELIKA KLADUŠA Na osnovu člana 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), Školski odbor JU OŠ "Fadil Bilal" Šumatac daje slijedeću OBAVIJEST O IMENOVANJU DIREKTORA JU O Š "FADIL BILAL" ŠUMATAC Školski odbor JU OŠ "Fadil Bilal" Šumatac je Odlukom broj 65/08 od 1. 2. 2008. godine za direktora JU OŠ"Fadil Bilal" Šumatac imenovao IRMANA KENDIĆ, nastavnika matema tike i fizike na mandat od 4 (četiri) godine. Subjektu ove Odluke je data suglasnost Ministarstva obrazo - vanja, nauke, kulture i sporta, Odlukom broj 10-05-847-3/08 od 29. 1. 2008. godine. Broj 68/08 1. februara/veljače 2008. godine Šumatac, Velika Kladuša Predsjednik Školskog odbora Sulejman Mujakić, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 83Odluka o davanju saglasnosti za zaključivanje aneksa ugovora o zakupu poslovnih prostora u Mostaru1 84Odluka o davanju suglasnosti na Odluku Upravnog odbora Bosansko hercegovačke željezničke javne korporacije Sarajevo o usvajanju Osnova plana poslovanja za 2008. godinu (hrvatski jezik) 1 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Upravnog odbora Bosansko hercegovačke željezničke javne korporacije Sarajevo o usvajanju Osnova plana poslovawa za 2008. godinu (srpski jezik) 2 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Upravnog odbora Bosansko hercegovačke željezničke javne korporacije Sarajevo o usvajanju Osnova plana poslovanja za 2008. godinu (bosanski jezik) 2 85Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (hrvatski jezik) 2 Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (srpski jezik) 2 Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (bosanski jezik) 3 86Odluka o davanju na korištenje vozila Federalnoj upravi civilne zaštite (hrvatski jezik) 3 Odluka o davanju na korištenje vozila Federalnoj upravi civilne zaštite (bosanski jezik) 4 87Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava "Grant Federalnoj direkciji cesta za kapitalne investicije" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija 4 88Odluka o davanju suglasnosti na "Dokument politike zaštite djece bez roditeljske skrbi i obitelji pod rizikom od razdvajanja Federacije Bosne i Hercegovine 2006-2016." (hrvatski jezik) 5 Odluka o davanju saglasnosti na "Dokument politike zaštite djece bez roditeljskog staranja i porodice pod rizikom od razdvajanja Federacije Bosne i Hercegovine 2006-2016." (bosanski jezik) 5 89Odluka o izmjenama Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće rukovodećih i ostalih državnih službenika u federalnim organima državne službe 5 90Odluka o izmjenama Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće namještenika u organima državne službe u federalnim organima državne službe6 91Odluka o odobravanju utroška dijela sredstava tekućih transfera utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu kulture i sporta 6 92Rješenje o imenovanju Komisije za izradu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom 6 93Rješenje o imenovanju stručnog tijela - Komisije za utvrđivanje posebne akcize za autoputeve koja bi bila prihod Federalne direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta 7 94Rješenje o imenovanju koordinatora za reformu javne uprave 7 95Plan poslova izmjere i uspostavljanja katastra nekretnina za 2008. godinu (hrvatski jezik) 7 Plan poslova premjera i uspostavljanja katastra nekretnina za 2008. godinu (bosanski jezik) 8 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 96Spisak gotovih lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu za čije stavljanje u promet je dano odobrenje u razdoblju od 1. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine (hrvatski jezik) 9 Spisak gotovih lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu za čije stavljanje u promet je dato odobrenje u periodu od 1. avgusta 2007. godine do 31. decembra 2007. godine (srpski jezik) 11 Spisak gotovih lijekova koji se upotrebljavaju u veterinarstvu za čije stavljanje u promet je dato odobrenje u periodu od 1. augusta 2007. godine do 31. decembra 2007. godine (bosanski jezik) 12 FEDERALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA 97Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i postupku priznavanja pripravničkog odnosno specijali - zantskog staža obavljenog izvan teritorija Federacije Bosne i Hercegovine odnosno izvan Bosne i Hercego - vine - Prečišćeni tekst (hrvatski jezik) 13 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uslovima i postupku priznavawa pripravničkog odnosno specijalizantskog staža obavljenog izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine odnosno izvan Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst (srpski jezik) 13 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i postupku priznavanja pripravničkog odnosno specijali - zantskog staža obavljenog izvan teritorije Federacije Bosne i Hercegovine odnosno izvan Bosne i Hercego - vine - Prečišćeni tekst (bosanski jezik) 14 FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I ŠPORTA/SPORTA 98Rješenje o imenovanju Komisije za izbor predsjednika i članova upravnih odbora fondacija 15 FEDERALNO MINISTARSTVO PROMETA I KOMUNIKACIJA 99Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka javne nabavke roba, opreme i usluga za 2008. godinu15 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 16 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 16 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 17 USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Presuda broj U 20/07 (hrvatski jezik) 17 Presuda broj U 20/07 (srpski jezik) 18 Presuda broj U 20/07 (bosanski jezik) 20 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj U 18/06 (hrvatski jezik) 21 Odluka broj U 18/06 (srpski jezik) 25 Odluka broj U 18/06 (bosanski jezik) 29 Odluka broj AP 133/06 (hrvatski jezik) 33 Odluka broj AP 133/06 (srpski jezik) 36 Odluka broj AP 133/06 (bosanski jezik) 39 Odluka broj AP 384/06 (hrvatski jezik) 42 Odluka broj AP 384/06 (srpski jezik) 44 Odluka broj AP 384/06 (bosanski jezik) 46 Odluka broj AP 430/06 (hrvatski jezik) 49 Odluka broj AP 430/06 (srpski jezik) 53 Odluka broj AP 430/06 (bosanski jezik) 57 Odluka broj AP 431/06 (hrvatski jezik) 60 Odluka broj AP 431/06 (srpski jezik) 67 Odluka broj AP 431/06 (bosanski jezik) 73 Odluka broj AP 662/04 (hrvatski jezik) 79 Odluka broj AP 662/04 (srpski jezik) 85 Odluka broj AP 662/04 (bosanski jezik) 91 Odluka broj AP 941/06 (hrvatski jezik) 97 Odluka broj AP 941/06 (srpski jezik) 102 Odluka broj AP 941/06 (bosanski jezik) 106 Odluka broj AP 1231/06 (hrvatski jezik) 110 Odluka broj AP 1231/06 (srpski jezik) 115 Odluka broj AP 1231/06 (bosanski jezik) 119 Odluka broj AP 1262/06 (hrvatski jezik) 123 Odluka broj AP 1262/06 (srpski jezik) 128 Odluka broj AP 1262/06 (bosanski jezik) 132 Odluka broj AP 1360/06 (hrvatski jezik) 137 Odluka broj AP 1360/06 (srpski jezik) 144 Odluka broj AP 1360/06 (bosanski jezik) 151 Odluka broj AP 1434/06 (hrvatski jezik) 157 Odluka broj AP 1434/06 (srpski jezik) 160 Odluka broj AP 1434/06 (bosanski jezik) 163 Odluka broj AP 1766/06 (hrvatski jezik) 166 Odluka broj AP 1766/06 (srpski jezik) 170 Odluka broj AP 1766/06 (bosanski jezik) 174 Odluka broj AP 1781/07 (hrvatski jezik) 177 Odluka broj AP 1781/07 (srpski jezik) 183 Odluka broj AP 1781/07 (bosanski jezik) 188 Odluka broj AP 2008/06 (hrvatski jezik) 193 Odluka broj AP 2008/06 (srpski jezik) 200 Odluka broj AP 2008/06 (bosanski jezik) 207 Odluka broj AP 2392/06 (hrvatski jezik) 214 Odluka broj AP 2392/06 (srpski jezik) 217 Odluka broj AP 2392/06 (bosanski jezik) 219 Odluka broj AP 2498/07 (hrvatski jezik) 221 Odluka broj AP 2498/07 (srpski jezik) 225 Odluka broj AP 2498/07 (bosanski jezik) 229 Odluka broj AP 2516/05 (hrvatski jezik) 233 Odluka broj AP 2516/05 (srpski jezik) 239 Odluka broj AP 2516/05 (bosanski jezik) 246 Odluka broj AP 2889/06 (hrvatski jezik) 253 Odluka broj AP 2889/06 (srpski jezik) 258 Odluka broj AP 2889/06 (bosanski jezik) 264 SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO/ CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA Odluka o potvrđivanju i objavljivanju rezultata prijevre - menih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine (hrvatski jezik) 269 Odluka o potvrđivanju i objavqivanju rezultata prijevre menih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine (srpski jezik) 270 Odluka o potvrđivanju i objavljivanju rezultata prijevre - menih izbora za predsjednika Republike Srpske održanih 09.12.2007. godine (bosanski jezik) 270 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Rješenje o imenovanju direktora Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona