Federalno ministarst VO raseqenih osoba i i zbjeglica
Tenderske komisij e za javne nabavke za implementaciju Projekta P ovratka korisnika iz kolektivnih centara i
880 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i Procedura odabira korisnika za Projekt povratka korisnika iz kolektivnih centara i alterantivnog smještaja Bosne i Hercegovine: Rekonstrukcija stambenog fonda F/P1499/2004, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU STALNIH ČLANOVA REGI ONALNE TENDERSKE KOMISIJ E ZA JAVNE NABAVKE ZA IMPLEMENTACIJU PROJEKTA P OVRATKA KORISNIKA IZ KOLEKTIVNIH CENTARA I ALTERNATIVNOG SMJEŠTAJA ČIJE SE STAMBENE JEDINICE REKONSTRUI RAJU NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE Član 1. U cilju implementacije Projekta povratka korisnika iz kolektivnih centara i alternativnog smještaja čije se stambene jedinice rekonstruiraju na području Federacije Bosne i Hercegovine, imenuje se Regionalna tenderska Komisija za javne nabavke u sljedećem sastavu: Stalni članovi 1.MELIHA KRPIĆ, stručni savjetnik, predstavnik Fede - ralnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u svojstvu predsjedavajućeg Komisije, 2.MUNIR MAJDANAC, stručni saradnik, predstavnik Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u svojstvu člana Komisije, 3.ZLATA KRSMANOVIĆ, predstavnik Fonda za povra - tak, u svojstvu člana Komisije, 4.ZENAJID MEHMEDBEGOVIĆ, šef Odsjeka, predstav - nik Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u svojstvu rezervnog člana Komisije, 5.SAMRA MILKOVIĆ, viši stručni saradnik, predstavnik Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, u svojstvu tehničkog lica Komisije. Član 2. Za koprojekt menadžera imenuje se SULEJMAN ALIJAGIĆ, pomoćnik ministra, predstavnik Federalnog ministarstva raselje - nih osoba i izbjeglica, bez prava glasa. Član 3. Rezervni član Komisije mijenjat će promjenljivog člana Komisije - predstavnika kantona ili općine u slučaju njegovog odsustva, ostavke ili neimenovanja od strane kantona ili općine. Imenovanje rezervnog člana je iz razloga što broj članova Komisije mora biti neparan radi nesmetanog odlučivanja. Član 4. Imenovani članovi Komisije iz člana 1. ovog Rješenja, dužni su pridržavati se odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), a naročito u pogledu izbora kvalificiranih kandidata koji će se pozivati da dostave ponude u ograničenom ili pregovara - čkom postupku, da provedu postupak odabira najpovoljnijeg ponuđača za izradu izvedbeno-projektne dokumentacije za sanaciju stambenih jedinica korisnika, za reviziju projektne dokumentacije, za izbor izvođača radova na sanaciji stambenih jedinica i za usluga vršenja stalnog nadzora nad građenjem. Član 5. Komisija iz člana 1. ovog Rješenja, dužna je u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, pripremiti i osigurati tendersku dokumentaciju, organizovati i provoditi javno otvaranje blagovremeno prispjelih ponuda, obaviti pregovore, otvoriti prispjele ponude, sačiniti zapisnik o otvaranju ponuda, dati ocjenu prispjelih ponuda, sačiniti izvještaj o radu, te dati preporuku za dodjelu ugovora i pripremiti nacrte ugovora u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima. Član 6. Članovi Komisije, kao i koprojekt menadžer i tehnička osoba, dužni su čuvati kao poslovnu tajnu sve podatke i saznanja koja steknu u radu Komisije, o čemu su dužni potpisati izjavu o čuvanju poslovne tajne, kao i izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koje su sastavni dio ovog Rješenja. Član 7. Naknada članovima Komisije, koprojekt menadžeru i tehničkoj osobi koji su angažirani u Komisiji, utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tačkom IV. i V. Odluke o načinu i obrazovanju i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBIH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05). Član 8. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-36-1-2520/07 1. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Ministar Edin Mušić, s. r. VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06 i 24/06) i člana 19. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova, broj Su-102/05 od 28. januara 2005. godine i broj 070-0-Su-07-000878 od 11. juna 2007. godine, predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za javne nabavke (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu: 1.AMIRA KARAMEHIĆ, predsjedavajući Komisije 2.SAFET JAKUPOVIĆ, član Komisije 3.MIHAJLO TVRTKOVIĆ, član Komisije Za sekretara Komisije imenuje se: SENADA FERIZOVIĆ. Član 2. Zadatak Komisije je da: 1.U ime Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), provede postupak javne nabavke, pokrenut objavljivanjem obavještenja o nabavci u "Službenom glasniku BiH", broj 75 od 08.10.2007. godine. 2.Otvori ponude na javnom otvaranju ponuda i zapisnik o otvaranju ponuda dostavi svim ponuđačima odmah ili najkasnije u roku od 3 dana, računajući od vremena otvaranja ponuda. 3.Nakon okončanog postupka Vrhovnom sudu dostavi: –preporuku po lotovima i navede razloge za izdavanje takve preporuke, –izvještaj o radu Komisije koji sadrži broj i predmet sastanaka Komisije, –potpisane zapisnike sa sastanaka Komisije u koje se unose: –odluke Komisije, –razlozi na osnovu kojih je Komisija donijela odluku, –obrazloženi stav svakog člana Komisije s izdvojenim mišljenjem. Član 3. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije tek nakon što potpiše: –izjavu o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače i –izjavu o povjerljivosti. Član 4. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši: –administrativne poslove za Komisiju, –priprema zapisnike sa sastanaka Komisije, –priprema izvještaje o radu Komisije, –vodi dokumentaciju i –vrši druge poslove koje zahtijeva predsjedavajući Komisije. Član 5. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za konkretnu javnu nabavku ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. Član 6. Komisija ima pravo na naknadu, koja će se utvrditi posebnim rješenjem. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 070-0-Su-07-001285 8. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Predsjednik Vrhovnog suda FBiH Amir Jaganjac, s. r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERC EGOVINE Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 19 i 21. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim osobama i gospodarskim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), postupajući po zahtjevu za izdavanje dozvole pravnoj osobi za obavljanje brokerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima, podnesenom od strane društva eBrokers d.o.o. Sarajevo, kojeg zastupa direktor Mela Salkić, na 160. sjednici održanoj 11. oktobra 2007. godine, donijela je RJEŠENJE O DOZVOLI ZA OBAVLJANJE DILERSKI H POSLOVA U PROMETU VRIJEDNOSNI M PAPIRIMA 1.IZDAJE SE DOZVOLA društvu eBrokers d.o.o. Sarajevo, za obavljanje dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima na tržištu vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine. 2.Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-514/07 11. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, s. r. Temeljem članka 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), članka 16. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim osobama i gospodarskim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, rješavajući po zahtjevu za davanje saglasnosti na imenovanje Slobodana Tubina za direktora društva UNIBROKER d.d. Sarajevo, na 160-oj sjednici održanoj 11. listopada 2007. godine, donijela je RJEŠENJE 1)Daje se saglasnost na imenovanje Slobodana Tubina, za direktora društva UNIBROKER d.d. Sarajevo. 2)Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-527/07 11. listopada/oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, v. r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, na sjednici održanoj 11.10.2007.godine, rješavajući u predmetu emitenta ,,WIN NER BRO KER" d.d. Sarajevo, a na temelju članka 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05), sukladno članku 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi RJEŠENJE BRIŠE SE, emitent "WIN NER BRO KER" d.d. Sarajevo, iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (registarski broj 01-724), upisan po Rješenju broj 03/2-19-758/05 od 28.12.2005. godine. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-19-531/07 11. listopada/oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, v. r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, na sjednici održanoj 11.10.2007.godine, rješavajući u predmetu emitenta "MLINPEK-ŽITAR" d.d. Jajce, a na temelju članka 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05), sukladno članku 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi RJEŠENJE BRIŠE SE, emitent ,,MLINPEK-ŽITAR"d.d. Jajce, iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (registarski broj 01-683), upisan po Rješenju broj 03-19-246/04 od 22.06.2004. godine. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-19-513/07 11. listopada/oktobra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, v. r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i člana 20. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim osobama i gospodarskim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05 i 65/06), po zahtjevu za izdavanje odobrenja za upis gospodarskog društva u sudski registar, podnesenog od strane Stradner Michaela iz Lebringa, Austrija, Galičić Armana iz Sarajeva Zornić Muhameda iz Sarajeva i Vejsilović Esada iz Sarajeva, osnivača društva UNIBROKER dd Sarajevo, je na 160-oj sjednici održanoj 11. oktobra 2007. godine, donijela ODOBRENJE ZA UPIS GOSPODARSKOG DRUŠTVA ZA OBAVLJANJE POSLOVA PO SREDOVANJA U PROMETU VRIJEDNOSNI M PAPIRIMA U SUDSKI REGISTAR 1)ODOBRAVA SE upis u sudski registar društva UNI BRO - KER dd Sarajevo. 2)Odobrenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-526/07 11. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04,19/05, 52/05 i 94/05), direktor Federalnog zavoda za statistiku donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANOVA KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE I. Za članove Komisije za javne nabavke (otvaranje, procjenu i prihvatanje najpovoljnije ponude) po Obavještenju o vršenju usluga putem konkurentskog zahtjeva br. 01-05-1110/07 od 3.10. 2007. godine (LOT-1,2,3) imenuju se: 1.GALIBA KARAČIĆ - predsjednik Komisije 2.HIDAJETA ČOLOVIĆ - član 3.BELMIRA HADŽIABDIĆ - član Za sekretara Komisije se imenuje SUADA ČUKOJEVIĆ . II. Zadaci stručne Komisije su: –da u vođenju postupka primjenjuje Zakon o javnim na - bavkama BiH kao i podzakonske propise istog zakona, –da komparativnom analizom svih ponuda međusobno, cijeneći svaku ponudu pojedinačno saglasno kriterijima iz obavještenja i tenderske dokumentacije odredi najpovoljnije ponuđače, –Komisija će nakon provedenog postupka otvaranja i odabira najpovoljnije ponude saglasno Zakonu o javnim nabavkama sačiniti zapisnike o provedenom postupku i odabiru najpovolj nijih ponuđača i isti dostaviti direktoru Zavoda. III. Za učešće u radu Komisije njenim članovima pripada naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade F BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04, 41/05) o čemu se donosi posebno rješenje. IV. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i isto će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" Broj 01-05-1110/5-07 12. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. SAMOSTALNI SINDIKAT RADNIKA KOMUNALNE PRIVREDE U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu članova 112. i 113. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/99, 32/02, 29/03), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 54/05), te Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/06), Samostalni sindikat radnika komunalne privrede u Federaciji BiH, Udruženje poslodavaca komunalne privrede u Federaciji BiH i Federalno ministarstvo okoliša i turizma, ispred Vlade Federacije BiH, zaključili su ANEKS KOLEKTIVNOG UGOVO RA O PRAVIMA I OBAVEZAMA POSLODAVACA I ZAPOS LENIKA U OBLASTI KOMUNALNE PRIVREDE ZA TERITORIJU FEDERACIJE BiH Član 1. Ovim Aneksom ugovora, ugovorne strane su saglasne da Federalno ministarstvo okoliša i turizma, ispred Vlade Fede - racije Bosne i Hercegovine, pristupi kao potpisnik Kole ktiv nom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zapo slenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju Federacije BiH, kojeg su u Sarajevu dana 16. 8. 2006. godine potpisali Samostalni sindikat radnika komunalne privrede u Federaciji BiH i Udruženje poslodavaca komunalne privrede u Federaciji BiH, a objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 48/06. Član 2. Ovaj Aneks ugovora bit će objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" i stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Član 3. Ovaj Aneks ugovora zaključen je u 6 (šest) istovjetnih primjeraka i svaka od ugovornih strana zadržava po 2 primjerka. Broj 465/07 18. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Samostalni sindikat radnika komunalne privrede u Federaciji BiH Predsjednik Rifat Mahmutović, s. r. Broj 258/07 18. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Udruženje poslodavaca komunalne privrede u Federaciji BiH Predsjednik Selim Babić, s. r. Broj 02-23-1833/07 18. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Federalno ministarstvo okoliša i turizma Ministar dr. sc. Nevenko Herceg, s. r. KANTON SARAJEVO MINISTARSTVO OBRAZOVAWA I NAUKE Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 34. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 111. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JAVNE USTANOVE AKADEMIJA SCENSKI H UMJETNOSTI U SARAJEVU I. Razrješava se SENADA DIZDAR dužnosti člana Nadzornog odbora Javne ustanove Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, koja je imenovana do okončanja pro ce dure javnog oglasa, a najduže dva mjeseca. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.1/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 34. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 111. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JAVNE USTANOVE AKADEMIJA SCENSKI H UMJETNOSTI U SARAJEVU I. U Nadzorni odbor Javne ustanove Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu imenuje se MURIS POZDERAC - član. II. Mandat člana Nadzornog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Nadzornog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.2/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Saraje vo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 34. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 111. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANA NADZORNOG ODBORA JAVNE USTANOVE VISOKA ZDRAVS TVENA ŠKOLA U SARAJEVU I. U Nadzorni odbor Javne ustanove Visoka zdravstvena škola u Sarajevu imenuje se SUAD HABEŠ - član. II. Mandat člana Nadzornog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Nadzornog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.17/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. i 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE MUZIČKA AKADEMIJA U SARAJEVU I. Razrješava se ELVIR KAZAZOVIĆ dužnosti člana Uprav - nog odbora Javne ustanove Muzička akademija u Sarajevu, radi imenovanja na mjesto predsjednika. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.18/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJ EDNIKA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE MUZIČKA AKADEMIJA U SARAJEVU I. U Upravni odbor Javne ustanove Muzička akademija u Sarajevu, imenuje se ELVIR KAZAZOVIĆ - predsjednik. II. Mandat predsjednika Upravnog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Upravnog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.19/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. i 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU PREDSJEDNIKA UP RAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. Razrješava se ZLATA KUNDUROVIĆ dužnosti predsjednika Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, koja je imenovana do okončanja pro ce dure javnog oglasa, a najduže dva mjeseca. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.11/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJ EDNIKA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. U Upravni odbor Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, imenuje se ZLATA KUNDUROVIĆ - predsjednik. II. Mandat predsjednika Upravnog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Upravnog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.12/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. i 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO -MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. Razrješava se NEDŽAD KORAJLIĆ dužnosti člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, koji je imenovan do okončanja pro ce dure javnog oglasa, a najduže dva mjeseca. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.13/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG O DBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO -MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. U Upravni odbor Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, imenuje se ANA POKRKLIĆ - član. II. Mandat člana Upravnog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Upravnog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.14/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. i 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO -MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. Razrješava se DAMIR MARJANOVIĆ dužnosti člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, koji je imenovan do okončanja pro ce dure javnog oglasa, a najduže dva mjeseca. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.15/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. Na osnovu čl. 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94) i člana 109. Zakona o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 9/07 - Prečišćeni tekst), člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Vlada Kantona Sarajevo donijela je, na 30. sjednici održanoj 4. oktobra 2007. godine, RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG O DBORA JAVNE USTANOVE PRIRODNO -MATEMATIČKI FAKULTET U SARAJEVU I. U Upravni odbor Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, imenuje se DAMIR MARJANOVIĆ - član. II. Mandat člana Upravnog odbora iz tačke I. ovog Rješenja traje do isteka mandata Upravnog odbora. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-24778-6.16/07 4. oktobra/listopada 2007. godine Sarajevo Premijer Samir Silajdžić, s. r. HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON GRAD MOSTAR Na osnovu člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list Re - pu blike BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), člana 104.a Zakona o osno - v nom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercego va čko - neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04) i člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04), gradonačelnik Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKOLE BLAGAJ MOSTAR Član 1. Razrješava se dužnosti članstva u Školskom odboru Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar na lični zahtjev: 1.MIRSAD RAHIMIĆ, član iz reda zaposlenika. Član 2. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06-40-7104/07 25. septembra/rujna 2007. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 104.a. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 5/00, 4/04 i 5/04), člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04) i člana 14. Odluke o kriterijima i postupku za imenovanje upravnih odbora/upravnih vijeća javnih ustanova čiji osnivač je Grad Mostar te njihovim pravima, obavezama i odgovornosti ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 5/05), gradonačelnik Mostara, kao odgovorni javni službenik, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA ŠK OLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKO LE BLAGAJ MOSTAR Član 1. U Školski odbor Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar imenuje se: 1.IZETA SARIĆ, član iz reda osnivača. Član 2. Mandat člana Školskog odbora iz člana 1. ovog Rješenja traje do isteka vremena na koje je imenovan Školski odbor. Član 3. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Grada Mostara". Broj 06-40-7104/07-01 25. septembra/rujna 2007. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić, s. r. KONKURENCIJSKI SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d), člana 43. stav (2), a u vezi sa članovima 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i člana 193. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), rješavajući po Prijavi namjere koncentracije privrednih subjekata B.S.A. In ter na tional, Bou - le vard Emile Jacqmain 20, 1000, Brisel, Kraljevina Belgija i Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, podnesenoj putem ovlaštenog punomoćnika advokata Prebanić Olodara iz Zajedničke advokatske kancelarije Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, zaprimljene pod brojem: 01-06-26-010-II/07 dana 29.03.2007. godine, Konkurencijski savjet na 50. (pedesetoj) sjednici, održanoj 21. septembra 2007. godine, je donio RJEŠEWE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini, sticanjem većinskog vlasničkog učešća kupovinom dionica, kojim će privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija, postati većinski vlasnik privrednog subjekta Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 2.Ovo Rješenje je konačno i upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽEWE Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija (u daqnjem tekstu: Podnosilac prijave ili B.S.A. In ter na tional) putem ovlaštenog punomoćnika advokata Prebanić Olodara iz Zajedničke advokatske kancelarije Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, podnio je Konkurencijskom savjetu Prijavu namjere koncentracije (u daqnjem tekstu: Prijava) kojom Podnosilac prijave namjerava kupovinom dionica steći većinsko vlasništvo nad privrednim subjektom Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska (u daqnjem tekstu: Dukat d.d. Zagreb). Prijava namjere koncentracije podnesena je Konkurencijskom savjetu dana 29.03.2007. godine pod brojem: 01-06-26-010-II/07, u skladu sa članom 16. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon). Podnosilac prijave je dostavio Konkurencijskom savjetu nepotpunu Prijavu, koju je dopunio dana 24.04.2007. godine, broj 01-06-26-010-1-II/07. Nakon uvida u dostavljenu Prijavu, Konkurencijski savjet je utvrdio da ista nije kompletna u smislu člana 30. Zakona i Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je u skladu sa članom 31. Zakona zatražio dopune i to: dana 14.05.2007. godine, broj 01-06-26-010-2-II/07 i dana 18.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-8-II/07. Podnosilac prijave je dostavio traženu dokumentaciju dana 08.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-7-II/07 i dana 11.07.2007. godine, broj 01-06-26-010-11-II/07 čime su se stekli uslovi za izdavanje Potvrde o prijemu kompletne i uredne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Nakon toga, Konkurencijski savjet je dana 07.08.2007. godine Podnosiocu prijave izdao Potvrdu broj 01-06-26-010-12-II/07 o prijemu kompletne i uredne Prijave. Podnosilac Prijave je naveo da ima namjeru podnijeti prijavu namjere koncentracije i Komisiji za zaštitu konkurencije Republike Srbije. U postupku ocjene Prijave namjere koncentracije utvrđene su sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici predmetne koncentracije su privredni subjekt "B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20,1000 Brisel, Kraljevina Belgija i privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 1.1. Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional Brisel Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional je dioničarsko društvo iz Kraljevine Belgije, sa registrovanim sjedištem u Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel. Osnovna djelatnost privrednog subjekta su poslovi proučavawa tržišta i finansijski hold ing. Prema izvodu iz registra preduzeća pravnih lica od 22.03.2007. godine, privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, je registrovan u Belgiji, kod Federalne javne službe za ekonomiju, mala i sredwa preduzeća, preduzetnike i energetiku, pod brojem preduzeća 0443.205.173. Većinski vlasnik privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional je francuski privredni subjekt B.S.A. sa 99,99% vlasničkog učešća u istom. Većinski vlasnici privrednog subjekta B.S.A. su članovi porodice Besnier. Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, kao i njegova supsidijarna društva, do sada nisu bila prisutna na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. 1.2. Privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb Privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb je dioničarsko društvo iz Republike Hrvatske, sa registrovanim sjedištem u Zagrebu, Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb. Osnovna djelatnost privrednog subjekta je prerada mlijeka i proizvodwa mliječnih proizvoda. Prema izvodu iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, privredni subjekt Dukat d.d. Zagreb, upisan je pod brojem 06/13931-2, od dana 04.01.2007. godine, sa matičnim brojem upisa 080307619. Upisom u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, dana 04.01.2007. godine, privredni subjekt Lura d.d. Zagreb, izvršio je promjenu naziva i od tada posluje pod nazivom Dukat d.d. Zagreb. Većinski vlasnik privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb sa 91,49% ukupnog broja dionica je fizičko lice, gosp. Luka Rajić, državljanin Hrvatske, JMBG (..)** 1 , sa prebivalištem u (..)**, Švajcarska. Ostali vlasnici dionica su mali dioničari (549 dioničara) čija pojedinačna učešća ne prelaze 0,501%. Supsidijarna društva privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb, i njegovo vlasničko učešće u istim su: 1)DUKAT d.o.o. Qubljana, Slovenija, (..)** % vlasnik; 2)RALU LOGISTIKA d.o.o. Sesvete, Hrvatska, (..)** % vlasnik; 3)DUKAT Mljekara d.o.o. Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 100,00% vlasnik; 4)SOMBOLED a.d. Sombor, Srbija, (..)** % vlasnik; 5)LURA d.o.o. Beograd, Srbija, (..)** % vlasnik; 6)"LURA Hungary Asset Menagement Kft.", Mađarska, (..)** % vlasnik; 7)DUKAT doel Skopje, Makedonija, (..)** % vlasnik; 8)INMER d.o.o. Gradačac, Bosna i Hercegovina, 75,53779% vlasnik. Privredni subjekt Dukat d.d. Zagreb, na tržištu Bosne i Hercegovine djeluje preko svojih supsidijarnih društava Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, Rajlovačka cesta bb, 71000 Sarajevo, registrovan je kod Opštinskog suda u Sarajevu, prema izvodu od 29.03.2007, sa matičnim brojem upisa 1-22029. Raniji naziv privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo prema rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu br. UF/I-3899/00 od 29.01.2001. godine, reg. 1-22029, bio je LURA d.o.o. Ilixa. Osnovna djelatnost privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo je proizvodwa i promet mlijeka, fermentiranih proizvoda, vrhwa, namaza, sira i ostalih proizvoda. Privredni subjekt Inmer d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i promet ex port-im port Gradačac, Željeznička bb, upisan je u sudski registar Opštinskog suda u Tuzli, rješenjem broj 032-0-Reg-06-001934 od 13.12.2006. godine, registarski uložak broj 1-5884. Ugovorom o prenosu i preuzimanju učešća broj 1 i Ugovorom o prenosu i preuzimanju učešća broj 2 zakqučenih 01.06.2007. godine u Zagrebu, Dukat d.d. Zagreb postaje većinski vlasnik privrednog subjekta Inmer d.o.o. Gradačac sa 75,53779% učešća u osnovnom kapitalu. Konkurencijski savjet je Rješenjem broj 01-02-26-020-5-II/07 dana 26.07.2007. godine odobrio koncentraciju između privrednih subjekata Dukat d.d. Zagreb i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat d.o.o. Bawa Luka, nije povezano društvo privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb kao ni privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ne postoji vlasnička veza između privrednog subjekta Dukat d.o.o. Bawa Luka i privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb. S obzirom na navedeno, privredni subjekt Dukat d.o.o. Bawa Luka nije učesnik predmetne koncentracije. 2.Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Ugovor o prenosu dionica, zakqučen u Zagrebu dana 21.03.2007. godine, između gosp. Luke Rajića, državljanina Republike Hrvatske, kao prenosioca dionica i privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional, kao sticaoca dionica. Time je gosp. Luka Rajić kao većinski vlasnik Dukat d.d. Zagreb prodao, odnosno, prenio vlasništvo nad (..)** redovnih dionica na privredni subjekt B.S.A. In ter na - tional. Prenesene dionice predstavljaju 91,49% od ukupnog broja dionica privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb. Na osnovu navedenog, privredni subjekt B.S.A. In ter na - tional sticanjem većinskog vlasništva u privrednom subjektu Dukat d.d. Zagreb postaje obaveznik prijave namjere koncentracije na osnovu čl. 12., 14. i 16. Zakona. Pravni oblik koncentracije je sticanje kontrole privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional nad privrednim subjektom Dukat d.d. Zagreb, putem preuzimawa većinskog učešća u osnovnom kapitalu, u smislu člana 12. stav (1) tačka b) pod 1) Zakona. 3.Ukupan prihod učesnika predmetne koncentracije U finansijskoj 2006. godini, kao godini koja prethodi predmetnoj koncentraciji, učesnici koncentracije ostvarili su ukupan prihod na dan 31.12.2006. godine i isti je naveden u Tabeli 1. Tabela 1. LURA d.d. Zagreb B.S.A. In ter na tional Svijet (..)**KM (..)**KM Bosna i Hercegovina (..)**KM* --- * U navedeni iznos uračunati su i ukupni prihodi supsidijarnih društava Dukat d.d. Zagreb koji djeluju na tržištu BiH Konkurencijski savjet je iz navedenih podataka u Tabeli 1. utvrdio postojanje obaveze prijave namjere koncentracije u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji, s obzirom da je ispunjen uslov ukupnog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu i iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. 4. Analiza relevantnog tržišta Članom 3. Zakona o konkurenciji i članovima 4.,5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06), relevantno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda ili usluga koje su predmet djelovawa privrednih subjekata na određenom geografskom tržištu. Konkurencijski savjet je utvrdio, da je relevantno tržište proizvoda i usluga, učesnika koncentracije, 1 (..)** - Podaci predstavljaju poslovnu tajnu 11 tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda. Relevantno geografsko tržište za ovu koncentraciju je Bosna i Hercegovina, jer se proizvodwa i distribucija mlijeka i mliječnih proizvoda obavlja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijski savjet je kao relevantno tržište za predmetnu koncentraciju, utvrdio tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz Prijave i podacima sa kojima raspolaže Konkurencijski savjet, procjena tržišnog učešća učesnika predmetne koncentracije i wihovih glavnih tržišnih konkurenata na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine na dan 31.12.2006. godine navedena je u Tabeli 2. Tabela 2. Red. broj Privredni subjekt Godišwi promet (u milionima lit.) Tržišno učešće (%) 1. Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Bawalučka mljekara-Salford (..)** (..)** 23,10 3,60 2. "Meggle" Bihać (..)** 18,80 3. Dukat mljekara d.o.o. Sarajevo (..)** 14,00 4. Tuzlanska mljekara Tuzla (..)** 9,10 5. Inmer d.o.o. Gradačac (..)** 8,50 6. Milkos Sarajevo (..)** 6,40 7. Livawska mljekara (..)** 3,80 8. Ostali ("Sappit", Vindija, Šabac,...) (..)** 12,60 U K U P N O (..)** 100,00 U K U P N O (3+5) (..)** 22,50 Prema prikazanim podacima u Tabeli 2., najveće tržišno učešće na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine imaju Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Bawalučka mljekara sa 26,70%, dok privredni subjekti Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac ukupno imaju 22,50% tržišnog učešća. Konkurencijski savjet je Rješenjem broj 01-05-26- 013-30-II/06 od 20.07.2007. godine odobrio kocentraciju između privrednih subjekata Mlijekoprodukt d.o.o Kozarska Dubica i Bawalučka mljekara a.d. Bawa Luka. Analizom podataka vidqivo je da su učesnici koncentracije znatno ispod tržišnog učešća od 40%, kojim se pretpostavlja da privredni subjekt može imati dominantan položaj, u smislu člana 9. Zakona. Na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine, putem privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, prisutni su i prvredni subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor. Privredni subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor, distribuciju svojih prizvoda na relevantno tržište u Bosni i Hercegovini vrše iskqučivo putem svog supsidijarnog društva, privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ukupna prodaja proizvoda privrednih subjekata Dukat d.d. Zagreb, Somboled a.d. Sombor i Dukat mljekara d.o.o Sarajevo iznosi 14% na relevantnom tržištu u Bosni i Hercegovini. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, dio robe koju distribuira i prodaje u Bosni i Hercegovini (npr. "UHT" mlijeko), nabavlja ugovaranjem uslužne proizvodnje, pod Dukatovim robnim markama, kod bosanskohercegovačkih proizvođača, kao što su privredni subjekti "Tippas" d.o.o. Posušje i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo distribuciju proizvoda vrši preko svoja tri distributivna centra: Sarajevo (Sarajevo, sredwa Bosna), Tuzla (Tuzla i dio Posavine) i Bihać (Unsko-sanski kanton). Takođe se isporuka vrši preko dva ugovorena distributera: privrednog subjekta MCI d.o.o. Široki Brijeg (Hercegovina) i privrednog subjekta Dukat d.o.o. Bawa Luka (Republika Srpska i dio Posavine). 5.Procjena predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je nakon procjene i analize podataka i činjenica u postupku donošewa predmetnog Rješewa utvrdio da predmetna koncentracija ne sprečava, ograničava niti narušava tržišnu konkurenciju na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. Ovdje se radi o koncentraciji dva privredna subjekta od kojih jedan, B.S.A. In ter na tional, do sada nije bio prisutan na relevantnom tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini, a drugi, Dukat d.d. Zagreb, preko svojih supsidijarnih društava, zauzima 22,50% tržišnog učešća na navedenom relevantnom tržištu. Podnosilac prijave ovom koncentracijom očekuje više - struke pogodnosti za potrošače. To se prije svega odnosi na namjeru da se učesnici koncentracije u tehnološkom smislu unaprijede, a time i supsidijarno društvo koje je prisutno na relevantnom tržištu. Konkurencijski savjet je ocijenio predmetnu koncen - traciju dopuštenom u smislu člana 18. stav (2) tačka a) Zakona, kao što je odlučeno u dispozitivu ovog Rješewa. 6.Administrativna taksa Na ovo Rješenje Podnosilac prijave u skladu sa Odlukom o administrativnim taksama u vezi sa procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) i u skladu sa članom 2. Tarifni broj 107 stav (1) tačka d) pod 1) obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 7.Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješewa, odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 01-06-26-010-14-II/07 21. septembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Sawa Božić, s. r. Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka d), člana 43. stav (2), a u vezi sa članovima 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i člana 193. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), rješavajući po Prijavi namjere koncentracije privrednih subjekata B.S.A. In ter na tional, Bou le - vard Emile Jacqmain 20, 1000, Brisel, Kraljevina Belgija i Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, podnesenoj putem ovlaštenog punomoćnika advokata Prebanić Olodara iz Zajedničke advokatske kancelarije Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, zaprimljene pod brojem: 01-06-26-010-II/07 dana 29.03.2007. godine, Konkurencijsko vijeće na 50. (pedesetoj) sjednici, održanoj 21. septembra 2007. godine, je donijelo RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini, sticanjem većinskog vlasničkog učešća kupovinom dionica, kojim će privredni 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija, postati većinski vlasnik privrednog subjekta Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 2.Ovo Rješenje je konačno i upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽEN JE Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija (u daljnjem tekstu: Podnosilac prijave ili B.S.A. In ter na tional) putem ovlaštenog punomoćnika advokata Prebanić Olodara iz Zajedničke advokatske kancelarije Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, podnio je Konkurencijskom vijeću Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) kojom Podnosilac prijave namjerava kupovinom dionica steći većinsko vlasništvo nad privrednim subjektom Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Dukat d.d. Zagreb). Prijava namjere koncentracije podnesena je Konkuren - cijskom vijeću dana 29.03.2007. godine pod brojem: 01-06-26-010-II/07, u skladu sa članom 16. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon). Podnosilac prijave je dostavio Konkurencijskom vijeću nepotpunu Prijavu, koju je dopunio dana 24.04.2007. godine, broj 01-06-26-010-1-II/07. Nakon uvida u dostavljenu Prijavu, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da ista nije kompletna u smislu člana 30. Zakona i Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je u skladu sa članom 31. Zakona zatražilo dopune i to: dana 14.05.2007. godine, broj 01-06-26-010-2-II/07 i dana 18.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-8-II/07. Podnosilac prijave je dostavio traženu dokumentaciju dana 08.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-7-II/07 i dana 11.07.2007. godine, broj 01-06-26-010-11-II/07 čime su se stekli uvjeti za izdavanje Potvrde o prijemu kompletne i uredne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Nakon toga, Konkurencijsko vijeće je dana 07.08.2007. godine Podnosiocu prijave izdalo Potvrdu broj 01-06-26-010-12-II/07 o prijemu kompletne i uredne Prijave. Podnosilac Prijave je naveo da ima namjeru podnijeti prijavu namjere koncentracije i Komisiji za zaštitu konkurencije Republike Srbije. U postupku ocjene Prijave namjere koncentracije utvrđene su sljedeće činjenice: 1. Učesnici koncentracije Učesnici predmetne koncentracije su privredni subjekt "B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20,1000 Brisel, Kraljevina Belgija i privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 1.1. Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional Brisel Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional je dioničarsko društvo iz Kraljevine Belgije, sa registrovanim sjedištem u Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel. Osnovna djelatnost privrednog subjekta su poslovi proučavanja tržišta i finansijski hold ing. Prema izvodu iz registra preduzeća pravnih lica od 22.03.2007. godine, privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, je registrovan u Belgiji, kod Federalne javne službe za ekonomiju, mala i srednja preduzeća, preduzetnike i energetiku, pod brojem preduzeća 0443.205.173. Većinski vlasnik privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional je francuski privredni subjekt B.S.A. sa 99,99% vlasničkog učešća u istom. Većinski vlasnici privrednog subjekta B.S.A. su članovi porodice Besnier. Privredni subjekt B.S.A. In ter na tional, kao i njegova supsidijarna društva, do sada nisu bila prisutna na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. Privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb Privredni subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb je dioničarsko društvo iz Republike Hrvatske, sa registrovanim sjedištem u Zagrebu, Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb. Osnovna djelatnost privrednog subjekta je prerada mlijeka i proizvodnja mliječnih proizvoda. Prema izvodu iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, privredni subjekt Dukat d.d. Zagreb, upisan je pod brojem 06/13931-2, od dana 04.01.2007. godine, sa matičnim brojem upisa 080307619. Upisom u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, dana 04.01.2007. godine, privredni subjekt Lura d.d. Zagreb, izvršio je promjenu naziva i od tada posluje pod nazivom Dukat d.d. Zagreb. Većinski vlasnik privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb sa 91,49% ukupnog broja dionica je fizičko lice, gosp. Luka Rajić, državljanin Hrvatske, JMBG (..)** 1, sa prebivalištem u (..)**, Švajcarska. Ostali vlasnici dionica su mali dioničari (549 dioničara) čija pojedinačna učešća ne prelaze 0,501%. Supsidijarna društva privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb, i njegovo vlasničko učešće u istim su: 1)DUKAT d.o.o. Ljubljana, Slovenija, (..)** % vlasnik; 2)RALU LOGISTIKA d.o.o. Sesvete, Hrvatska, (..)** % vlasnik; 3)DUKAT Mljekara d.o.o. Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 100,00% vlasnik; 4)SOMBOLED a.d. Sombor, Srbija, (..)** % vlasnik; 5)LURA d.o.o. Beograd, Srbija, (..)** % vlasnik; 6)"LURA Hungary Asset Menagement Kft.", Mađarska, (..)** % vlasnik; 7)DUKAT doel Skopje, Makedonija, (..)** % vlasnik; 8)INMER d.o.o. Gradačac, Bosna i Hercegovina, 75,53779% vlasnik. Privredni subjekt Dukat d.d. Zagreb, na tržištu Bosne i Hercegovine djeluje preko svojih supsidijarnih društava Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, Rajlovačka cesta bb, 71000 Sarajevo, registrovan je kod Općinskog suda u Sarajevu, prema izvodu od 29.03.2007, sa matičnim brojem upisa 1-22029. Raniji naziv privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo prema rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu br. UF/I-3899/00 od 29.01.2001. godine, reg. 1-22029, bio je LURA d.o.o. Ilidža. Osnovna djelatnost privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo je proizvodnja i promet mlijeka, fermentiranih proizvoda, vrhnja, namaza, sira i ostalih proizvoda. Privredni subjekt Inmer d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i promet ex port-im port Gradačac, Željeznička bb, upisan je u sudski registar Općinskog suda u Tuzli, rješenjem broj 032-0-Reg-06-001934 od 13.12.2006. godine, registarski uložak broj 1-5884. Ugovorom o prenosu i preuzimanju učešća broj 1 i Ugovorom o prenosu i preuzimanju učešća broj 2 zaključenih 01.06.2007. godine u Zagrebu, Dukat d.d. Zagreb postaje većinski vlasnik privrednog subjekta Inmer d.o.o. Gradačac sa 75,53779% učešća u osnovnom kapitalu. Konkurencijski vijeće je Rješenjem broj 01-02-26-020-5-II/07 dana 26.07.2007. godine odobrio koncentraciju između privrednih subjekata Dukat d.d. Zagreb i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat d.o.o. Banja Luka, nije povezano društvo privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb kao ni privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ne postoji vlasnička veza između privrednog subjekta Dukat d.o.o. Banja Luka i privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb. S obzirom na navedeno, privredni subjekt Dukat d.o.o. Banja Luka nije učesnik predmetne koncentracije. 1 (..)** - Podaci predstavljaju poslovnu tajnu 2. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov predmetne koncentracije je Ugovor o prenosu dionica, zaključen u Zagrebu dana 21.03.2007. godine, između gosp. Luke Rajića, državljanina Republike Hrvatske, kao prenositelja dionica i privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional, kao sticatelja dionica. Time je gosp. Luka Rajić kao većinski vlasnik Dukat d.d. Zagreb prodao, odnosno, prenio vlasništvo nad (..)** redovnih dionica na privredni subjekt B.S.A. In ter na - tional. Prenesene dionice predstavljaju 91,49% od ukupnog broja dionica privrednog subjekta Dukat d.d. Zagreb. Na osnovu navedenog, privredni subjekt B.S.A. In ter na - tional sticanjem većinskog vlasništva u privrednom subjektu Dukat d.d. Zagreb postaje obaveznik prijave namjere koncentracije na osnovu čl. 12., 14. i 16. Zakona. Pravni oblik koncentracije je sticanje kontrole privrednog subjekta B.S.A. In ter na tional nad privrednim subjektom Dukat d.d. Zagreb, putem preuzimanja većinskog učešća u osnovnom kapitalu, u smislu člana 12. stav (1) tačka b) pod 1) Zakona. 3. Ukupan prihod učesnika predmetne koncentracije U finansijskoj 2006. godini, kao godini koja prethodi predmetnoj koncentraciji, učesnici koncentracije ostvarili su ukupan prihod na dan 31.12.2006. godine i isti je naveden u Tabeli 1. Tabela 1. LURA d.d. Zagreb B.S.A. In ter na tional Svijet (..)** KM (..)** KM Bosna i Hercegovina (..)** KM* --- * U navedeni iznos uračunati su i ukupni prihodi supsidijarnih društava Dukat d.d. Zagreb koji djeluju na tržištu BiH Konkurencijsko vijeće je iz navedenih podataka u Tabeli 1. utvrdilo postojanje obaveze prijave namjere koncentracije u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji, s obzirom da je ispunjen uvjet ukupnog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu i iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. 4. Analiza relevantnog tržišta Članom 3. Zakona o konkurenciji i članovima 4.,5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06), relevantno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda ili usluga koje su predmet djelovanja privrednih subjekata na određenom geografskom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo, da je relevantno tržište proizvoda i usluga, učesnika koncentracije, tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda. Relevantno geografsko tržište za ovu koncentraciju je Bosna i Hercegovina, jer se proizvodnja i distribucija mlijeka i mliječnih proizvoda obavlja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je kao relevantno tržište za predmetnu koncentraciju, utvrdilo tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz Prijave i podacima sa kojima raspolaže Konkurencijsko vijeće, procjena tržišnog učešća učesnika predmetne koncentracije i njihovih glavnih tržišnih konkurenata na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine na dan 31.12.2006. godine navedena je u Tabeli 2. Tabela 2. Red. broj Privredni subjekt Godišnji promet (u milionima lit.) Tržišno učešće (%) 1.Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara-Salford (..)** (..)** 23,10 3,60 2."Meggle" Bihać (..)** 18,80 3.Dukat mljekara d.o.o. Sarajevo (..)** 14,00 4.Tuzlanska mljekara Tuzla (..)** 9,10 5.Inmer d.o.o. Gradačac (..)** 8,50 6.Milkos Sarajevo (..)** 6,40 7.Livanjska mljekara (..)** 3,80 8.Ostali ("Sappit", Vindija, Šabac,...) (..)** 12,60 U K U P N O (..)** 100,00 U K U P N O (3+5) (..)** 22,50 Prema prikazanim podacima u Tabeli 2., najveće tržišno učešće na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine imaju Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara sa 26,70%, dok privredni subjekti Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac ukupno imaju 22,50% tržišnog učešća. Konkurencijsko vijeće je Rješenjem broj 01-05-26-013-30-II/06 od 20.07.2007. godine odobrilo kocentraciju između privrednih subjekata Mlijekoprodukt d.o.o Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara a.d. Banja Luka. Analizom podataka vidljivo je da su učesnici koncentracije znatno ispod tržišnog učešća od 40%, kojim se pretpostavlja da privredni subjekt može imati dominantan položaj, u smislu člana 9. Zakona. Na relevantnom tržištu Bosne i Hercegovine, putem privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, prisutni su i prvredni subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor. Privredni subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor, distribuciju svojih prizvoda na relevantno tržište u Bosni i Hercegovini vrše isključivo putem svog supsidijarnog društva, privrednog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ukupna prodaja prozvoda privrednih subjekta Dukat d.d. Zagreb, Somboled a.d. Sombor i Dukat mljekara d.o.o Sarajevo iznosi 14% na relevantnom tržištu u Bosni i Hercegovini. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, dio robe koju distribuira i prodaje u Bosni i Hercegovini (npr. "UHT" mlijeko), nabavlja ugovaranjem uslužne proizvodnje, pod Dukatovim robnim markama, kod bosanskohercegovačkih proizvođača, kao što su privredni subjekti "Tippas" d.o.o. Posušje i Inmer d.o.o. Gradačac. Privredni subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo distribuciju proizvoda vrši preko svoja tri distributivna centra: Sarajevo (Sarajevo, srednja Bosna), Tuzla (Tuzla i dio Posavine) i Bihać (Unsko-sanski kanton). Takođe se isporuka vrši preko dva ugovorena distributera: privrednog subjekta MCI d.o.o. Široki Brijeg (Hercegovina) i privrednog subjekta Dukat d.o.o. Banja Luka (Republika Srpska i dio Posavine). 5. Procjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je nakon procjene i analize podataka i činjenica u postupku donošenja predmetnog Rješenja utvrdilo da predmetna koncentracija ne sprečava, ograničava niti narušava tržišnu konkurenciju na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. Ovdje se radi o koncentraciji dva privredna subjekta od kojih jedan, B.S.A. In ter na tional, do sada nije bio prisutan na relevantnom tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini, a drugi, Dukat d.d. Zagreb, preko svojih supsidijarnih društava, zauzima 22,50% tržišnog učešća na navedenom relevantnom tržištu. Podnosilac prijave ovom koncentracijom očekuje višestruke pogodnosti za potrošače. To se prije svega odnosi na namjeru da se učesnici koncentracije u tehnološkom smislu unaprijede, a time i supsidijarno društvo koje je prisutno na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je ocijenilo predmetnu koncentraciju dopuštenom u smislu člana 18. stav (2) tačka a) Zakona, kao što je odlučeno u dispozitivu ovog Rješenja. 6. Administrativna taksa Na ovo Rješenje Podnosilac prijave u skladu sa Odlukom o administrativnim taksama u vezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) i u skladu sa članom 2. Tarifni broj 107 stav (1) tačka d) pod 1) obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja, odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-06-26-010-14-II/07 21. septembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Sanja Božić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) točka e), članka 42. stavak (1) točka d), članka 43. stavak (2), a u svezi sa čl. 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i članka 193. stavak (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), rješavajući po Prijavi namjere koncentracije gospodarskih subjekata B.S.A. In ter na tional, Bou - le vard Emile Jacqmain 20, 1000, Brisel, Kraljevina Belgija i Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska, podnesenoj putem ovlaštenog punomoćnika odvjetnika Prebanić Olodara iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, zaprimljene pod brojem: 01-06-26-010-II/07 dana 29.03.2007. godine, Konkurencijsko vijeće na 50. (pedesetoj) sjednici, održanoj 21. rujna 2007. godine, je donijelo RJEŠENJE 1 1.Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvo - da u Bosni i Hercegovini, stjecanjem većinskog vlasničkog udjela kupnjom dionica, kojim će gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija, postati većinski vlasnik gospodar - skog subjekta Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 2.Ovo Rješenje je konačno i upisuje se u Registar koncentracija. 3.Ovo Rješenje bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOžENJE Gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel, Kraljevina Belgija (u daljnjem tekstu: Podnositelj prijave ili B.S.A. In ter na tional) putem ovlaštenog punomoćnika odvjetnika Prebanić Olodara iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojana Tkalčić-Đulić, Olodar Prebanić i Adela Draganović, Alipašina 51, 71000 Sarajevo, podnio je Konkurencijskom vijeću Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) kojom Podnositelj prijave namjerava kupnjom dionica steći većinsko vlasništvo nad gospodarskim subjektom Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Dukat d.d. Zagreb). Prijava namjere koncentracije podnesena je Konkurencijskom vijeću dana 29.03.2007. godine pod brojem: 01-06-26-010-II/07, sukladno članku 16. stavak (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon). Podnositelj prijave je dostavio Konkurencijskom vijeću nepotpunu Prijavu, koju je dopunio dana 24.04.2007. godine, broj 01-06-26-010-1-II/07. Nakon uvida u dostavljenu Prijavu, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da ista nije kompletna u smislu članka 30. Zakona i Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijumima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je sukladno članku 31. Zakona zatražilo dopune i to: dana 14.05.2007. godine, broj 01-06-26-010-2-II/07 i dana 18.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-8-II/07. Podnositelj prijave je dostavio traženu dokumentaciju dana 08.06.2007. godine, broj 01-06-26-010-7-II/07 i dana 11.07.2007. godine, broj 01-06-26-010-11-II/07 čime su se stekli uvjeti za izdavanje Potvrde o prijemu kompletne i uredne Prijave, u smislu članka 30. stavak (3) Zakona. Nakon toga, Konkurencijsko vijeće je dana 07.08.2007. godine Podnositelju prijave izdalo Potvrdu broj 01-06-26-010-12-II/07 o prijemu kompletne i uredne Prijave. Podnositelj prijave je naveo da ima namjeru podnijeti prijavu namjere koncentracije i Komisiji za zaštitu konkurencije Republike Srbije. U postupku ocjene Prijave namjere koncentracije utvrđene su sljedeće činjenice: 1. Sudionici koncentracije Sudionici predmetne koncentracije su gospodarski subjekt "B.S.A. In ter na tional, Bou le vard Emile Jacqmain 20,1000 Brisel, Kraljevina Belgija i gospodarski subjekt Dukat mliječna industrija d.d., Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska. 1.1. Gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional Brisel Gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional je dioničko društvo iz Kraljevine Belgije, sa registriranim sjedištem u Bou le - vard Emile Jacqmain 20, 1000 Brisel. Temeljna djelatnost gospodarskog subjekta su poslovi proučavanja tržišta i financijski hold ing. Prema izvodu iz registra poduzeća pravnih lica od 22.03.2007. godine, gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional, je registriran u Belgiji, kod Federalne javne službe za ekonomiju, mala i srednja poduzeća, poduzetnike i energetiku, pod brojem poduzeća 0443.205.173. Većinski vlasnik gospodarskog subjekta B.S.A. In ter na tional je francuski gospodarski subjekt B.S.A. sa 99,99% vlasničkog udjela u istom. Većinski vlasnici gospodarskog subjekta B.S.A. su članovi obitelji Besnier. Gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional, kao i njegova supsidijarna društva, do sada nisu bila prisutna na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. Gospodarski subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb Gospodarski subjekt Dukat mliječna industrija d.d. Zagreb je dioničko društvo iz Republike Hrvatske, sa registriranim sjedištem u Zagrebu, Marijana Čavića 9, 10000 Zagreb. Temeljna djelatnost gospodarskog subjekta je prerada mlijeka i proizvodnja mliječnih proizvoda. Prema izvodu iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, gospodarski subjekt Dukat d.d. Zagreb, upisan je pod brojem 06/13931-2, od dana 04.01.2007. godine, sa matičnim brojem upisa 080307619. Upisom u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu, dana 04.01.2007. godine, gospodarski subjekt Lura d.d. Zagreb, izvršio je promjenu naziva i od tada posluje pod nazivom Dukat d.d. Zagreb. Većinski vlasnik gospodarskog subjekta Dukat d.d. Zagreb sa 91,49% ukupnog broja dionica je fizičko lice, gosp. Luka Rajić, državljanin Hrvatske, JMBG (..)** 2, sa prebivalištem u (..)**, Švicarska. Ostali vlasnici dionica su mali dioničari (549 dioničara) čiji pojedinačni udjeli ne prelaze 0,501%. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 2 (..)** - Podaci predstavljaju poslovnu tajnu Supsidijarna društva gospodarskog subjekta Dukat d.d. Zagreb, i njegov vlasnički udjel u istim su: 1)DUKAT d.o.o. Ljubljana, Slovenija, (..)** % vlasnik; 2)RALU LOGISTIKA d.o.o. Sesvete, Hrvatska, (..)** % vlasnik; 3)DUKAT Mljekara d.o.o. Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 100,00% vlasnik; 4)SOMBOLED a.d. Sombor, Srbija, (..)** % vlasnik; 5)LURA d.o.o. Beograd, Srbija, (..)** % vlasnik; 6)"LURA Hungary Asset Menagement Kft.", Mađarska, (..)** % vlasnik; 7)DUKAT doel Skopje, Makedonija, (..)** % vlasnik; 8)INMER d.o.o. Gradačac, Bosna i Hercegovina, 75,53779% vlasnik. Gospodarski subjekt Dukat d.d. Zagreb, na tržištu Bosne i Hercegovine djeluje preko svojih supsidijarnih društava Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac. Gospodarski subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, Rajlovačka cesta bb, 71000 Sarajevo, registriran je kod Općinskog suda u Sarajevu, prema izvodu od 29.03.2007, sa matičnim brojem upisa 1-22029. Raniji naziv gospodarskog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo prema rješenju Županijskog suda u Sarajevu br. UF/I-3899/00 od 29.01.2001. godine, reg. 1-22029, bio je LURA d.o.o. Ilidža. Temeljna djelatnost gospodarskog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo je proizvodnja i promet mlijeka, fermentiranih proizvoda, vrhnja, namaza, sira i ostalih proizvoda. Gospodarski subjekt Inmer d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i promet ex port-im port Gradačac, Željeznička bb, upisan je u sudski registar Općinskog suda u Tuzli, rješenjem broj 032-0-Reg-06-001934 od 13.12.2006. godine, registarski uložak broj 1-5884. Ugovorom o prijenosu i preuzimanju udjela broj 1 i Ugovorom o prijenosu i preuzimanju udjela broj 2 zaključenih 01.06.2007. godine u Zagrebu, Dukat d.d. Zagreb postaje većinski vlasnik gospodarskog subjekta Inmer d.o.o. Gradačac sa 75,53779% udjela u temeljnom kapitalu. Konkurencijski vijeće je Rješenjem broj 01-02-26-020-5-II/07 dana 26.07.2007. godine odobrilo koncentraciju između gospodarskih subjekata Dukat d.d. Zagreb i Inmer d.o.o. Gradačac. Gospodarski subjekt Dukat d.o.o. Banja Luka, nije povezano društvo gospodarskog subjekta Dukat d.d. Zagreb kao ni gospodarskog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ne postoji vlasnička veza između gospodarskog subjekta Dukat d.o.o. Banja Luka i gospodarskog subjekta Dukat d.d. Zagreb. S obzirom na navedeno, gospodarski subjekt Dukat d.o.o. Banja Luka nije sudionik predmetne koncentracije. 2. Pravni temelj i oblik koncentracije Pravni temelj predmetne koncentracije je Ugovor o prijenosu dionica, zaključen u Zagrebu dana 21.03.2007. godine, između gosp. Luke Rajića, državljanina Republike Hrvatske, kao prenositelja dionica i gospodarskog subjekta B.S.A. In ter na - tional, kao sticatelja dionica. Time je gosp. Luka Rajić kao većinski vlasnik Dukat d.d. Zagreb prodao, odnosno, prenio vlasništvo nad (..)** redovnih dionica na gospodarski subjekt B.S.A. In ter na tional. Prenesene dionice predstavljaju 91,49% od ukupnog broja dionica gospodarskog subjekta Dukat d.d. Zagreb. Na temelju navedenog, gospodarski subjekt B.S.A. In ter na - tional stjecanjem većinskog vlasništva u privrednom subjektu Dukat d.d. Zagreb postaje obveznik prijave namjere koncentracije na temelju čl. 12., 14. i 16. Zakona. Pravni oblik koncentracije je stjecanje kontrole gospodarskog subjekta B.S.A. In ter na tional nad gospodarskim subjektom Dukat d.d. Zagreb, putem preuzimanja većinskog udjela u temeljnom kapitalu, u smislu članka 12. stavak (1) točka b) pod 1) Zakona. 3. Ukupan prihod sudionika predmetne koncentracije U financijskoj 2006. godini, kao godini koja prethodi predmetnoj koncentraciji, sudionici koncentracije ostvarili su ukupan prihod na dan 31.12.2006. godine i isti je naveden u Tablici 1. Tablica 1. LURA d.d. Zagreb B.S.A. In ter na tional Svijet (..)**KM (..)**KM Bosna i Hercegovina (..)**KM* --- * U navedeni iznos uračunati su i ukupni prihodi supsidijarnih društava Dukat d.d. Zagreb koji djeluju na tržištu BiH Konkurencijsko vijeće je iz navedenih podataka u Tablici 1. utvrdilo postojanje obveze prijave namjere koncentracije u smislu članka 14. stavak (1) točka a) Zakona o konkurenciji, s obzirom da je ispunjen uvjet ukupnog godišnjeg prihoda sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na svjetskom tržištu i iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji. 4. Analiza mjerodavnog tržišta Člankom 3. Zakona o konkurenciji i čl. 4.,5. i 6. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06), mjerodavno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda ili usluga koje su predmet djelovanja gospodarskih subjekata na određenom zemljopisnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo, da je mjerodavno tržište proizvoda i usluga, sudionika koncentracije, tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda. Mjerodavno zemljopisno tržište za ovu koncentraciju je Bosna i Hercegovina, jer se proizvodnja i distribucija mlijeka i mliječnih proizvoda obavlja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je kao mjerodavno tržište za predmetnu koncentraciju, utvrdilo tržište proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz Prijave i podacima sa kojima raspolaže Konkurencijsko vijeće, procjena tržišnog udjela sudionika predmetne koncentracije i njihovih glavnih tržišnih konkurenata na mjerodavnom tržištu Bosne i Hercegovine na dan 31.12.2006. godine navedena je u Tablici 2. Tablica 2. Red. broj Gospodarski subjekt Godišnji promet (u milionima lit.) Tržišni udjel (%) 1. Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara-Salford (..)** (..)** 23,10 3,60 2. "Meggle" Bihać (..)** 18,80 3. Dukat mljekara d.o.o. Sarajevo (..)** 14,00 4. Tuzlanska mljekara Tuzla (..)** 9,10 5. Inmer d.o.o. Gradačac (..)** 8,50 6. Milkos Sarajevo (..)** 6,40 7. Livanjska mljekara (..)** 3,80 8. Ostali ("Sappit", Vindija, Šabac,...) (..)** 12,60 U K U P N O (..)** 100,00 U K U P N O (3+5) (..)** 22,50 Prema prikazanim podacima u Tablici 2., najveći tržišni udjel na mjerodavnom tržištu Bosne i Hercegovine imaju Mlijekoprodukt Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara sa 26,70%, dok gospodarski subjekti Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo i Inmer d.o.o. Gradačac ukupno imaju 22,50% tržišnog udjela. Konkurencijsko vijeće je Rješenjem broj 01-05-26- 013-30-II/06 od 20.07.2007. godine odobrilo kocentraciju između gospodarskih subjekata Mlijekoprodukt d.o.o Kozarska Dubica i Banjalučka mljekara a.d. Banja Luka. Analizom podataka vidljivo je da su sudionici koncentracije znatno ispod tržišnog udjela od 40%, kojim se pretpostavlja da gospodarski subjekt može imati preovladavajući položaj, u smislu članka 9. Zakona. Na mjerodavnom tržištu Bosne i Hercegovine, putem gospodarskog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, prisutni su i prvredni subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor. Gospodarski subjekti Dukat d.d. Zagreb i Somboled a.d. Sombor, distribuiranje svojih prizvoda na mjerodavno tržište u Bosni i Hercegovini vrše isključivo putem svog supsidijarnog društva, gospodarskog subjekta Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo. Ukupna prodaja prozvoda gospodarskih subjekta Dukat d.d. Zagreb, Somboled a.d. Sombor i Dukat mljekara d.o.o Sarajevo iznosi 14% na mjerodavnom tržištu u Bosni i Hercegovini. Gospodarski subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo, dio robe koju distribuira i prodaje u Bosni i Hercegovini (npr. "UHT" mlijeko), nabavlja ugovaranjem uslužne proizvodnje, pod Dukatovim robnim markama, kod bosanskohercegovačkih proizvođača, kao što su gospodarski subjekti "Tippas" d.o.o. Posušje i Inmer d.o.o. Gradačac. Gospodarski subjekt Dukat Mljekara d.o.o. Sarajevo distribuiranje proizvoda vrši preko svoja tri distribucijska centra: Sarajevo (Sarajevo, srednja Bosna), Tuzla (Tuzla i dio Posavine) i Bihać (Unsko-sanski kanton). Također se isporuka vrši preko dva ugovorena distributera: gospodarskog subjekta MCI d.o.o. Široki Brijeg (Hercegovina) i gospodarskog subjekta Dukat d.o.o. Banja Luka (Republika Srpska i dio Posavine). 5. Procjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je nakon procjene i analize podataka i činjenica u postupku donošenja predmetnog Rješenja utvrdilo da predmetna koncentracija ne sprečava, ograničava niti narušava tržišnu konkurenciju na tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini. Ovdje se radi o koncentraciji dva gospodarska subjekta od kojih jedan, B.S.A. In ter na tional, do sada nije bio prisutan na mjerodavnom tržištu proizvodnje i distribucije mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini, a drugi, Dukat d.d. Zagreb, preko svojih supsidijarnih društava, zauzima 22,50% tržišnog udjela na navedenom mjerodavnom tržištu. Podnositelj prijave ovom koncentracijom očekuje višestruke pogodnosti za potrošače. To se prije svega odnosi na namjeru da se sudionici koncentracije u tehnološkom smislu unaprijede, a time i subsidijarno društvo koje je prisutno na mjerodavnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je ocijenilo predmetnu koncentraciju dopuštenom u smislu članka 18. stavak (2) točka a) Zakona, kao što je odlučeno u izreci ovog Rješenja. 6. Administrativna pristojba Na ovo Rješenje Podnositelj prijave sukladno Odluci o administrativnim pristojbama u svezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) i sukladno članku 2. Tarifni broj 107 stavak (1) točka d) pod 1) obavezan je platiti administrativnu pristojbu u u iznosu od 2.500,00 KM u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja, odnosno od dana njegovog objave. Broj 01-06-26-010-14-II/07 21. rujna 2007. godine Sarajevo Predsjednica Sanja Božić, v. r. Na osnovu člana 42. stav (1) tačka g) a u vezi sa članom 12. i 14. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i člana 116. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), po Prijavi namjere koncentracije privrednog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, podnesenoj od strane ovlaštenog zastupnika, direktora Ervina Berbića, Konkurencijski savjet na 50 (pedestoj) sjednici, održanoj 21. septembra 2007. godine, je donio ZAKQUČAK 1 O ODBACIVAWU PRIJAV E NAMJERE KONCENTRACIJE Odbacuje se Prijava namjere koncentracije privrednog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojawa obaveze podnošewa Prijave od strane podnosioca Prijave, u smislu odredbi Zakona o konkurenciji. OBRAZLOŽEWE Dana 20.04.2007. godine Konkurencijski savjet je zaprimio Prijavu namjere koncentracije (u daljem tekstu: Prijava) koju je podnio privredni subjekt Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, Sarajevo (u daljem tekstu: Veleprodajni centar). Prijava je dopunjena dopisom dana 30.04.2007. godine. U Prijavi Veleprodajni centar navodi da namjerava provesti koncentraciju koja će nastati na tržištu trgovine na malo i veliko mješovitom robom, prehrambenim proizvodima, pićem i proizvodima široke potrošnje za domaćinstvo u Bosni i Hercegovini uzimanjem u zakup osnovnih poslovnih prostora privrednog subjekta VF Komerc d.o.o., društvo za trgovinu na veliko i malo i posredništvo, Kurta Schorka 7, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (daljem tekstu: VF). Uvidom u dostavljenu Prijavu Konkurencijski savjet je utvrdio da ista nije kompletna u smislu člana 30. Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon), te je u skladu sa članom 31. Zakona zatražio dopunu (dana 08.05. 2007. godine broj 01-04-26-013-2-II/07, dana 21.06. 2007. godine bro j 01-04-26-013-6-II/07.). Podnosilac Prijave je u skladu sa zahtjevima Konkuren - cijskog savjeta dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom (dana 31.05.2007. godine broj 01-04-26-013-5-II/07, dana 02. 07.2007. godine broj 01-04-26-013-7-II/07). Nakon primljene tražene dokumentacije Konkurencijski savjet je utvrdio da je Prijava kompletna i izdao Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 26. jula 2007. godine broj 01-04-26-013-8-II/07. Kao pravni osnov koncentracije Veleprodajni centar je uz Prijavu priložio Ugovor o zakupu zakqučen dana 12.04.2007. godine u Sarajevu sa privrednim subjektom VF pod brojem 3473-01/07. Ovim Ugovorom Veleprodajni centar uzima u zakup dio poslovnog prostora i to u dijelu koji se odnosi na maloprodaju hrane, pića i drugih potrepština, pripadajuća skladišta i kancelarije privrednog subjekta VF na lokaciji Pofalići, Općina Novo Sarajevo, Put života 12, koja je kao nekretnina upisana u zk. uložak LIII/1194 k.o. Sarajevo. Kako VF na teritoriji BiH ima više veleprodajnih i maloprodajnih objekata Veleprodajni centar sa VF zakqučuje pojedinačne ugovore o zakupu za još 11 objekata i iste dostavlja dopunom Prijave dana 02.07.2007. godine. Konkurencijski savjet je nakon uvida u Prijavu i priloženu dokumentaciju i analize istih utvrdio sljedeće činjenice: 1.Privredni subjekt Velpro nije nezavisni privredni subjekt u smislu člana 12. Zakona jer: –Privredni subjekt Konzum trgovina na veliko i malo d.d. (u daqnjem tekstu: Konzum), Marijana 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Čavića 1a, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska je osnivač i 100,0% vlasnik privrednog subjekta Velpro; –Privredni subjekt Agrokor d.d. Zagreb, Trg Dražena Petrovića 3 Republika Hrvatska (u daqnjem tekstu: Agrokor) je većinski vlasnik privrednog subjekta Konzum sa 71,62% ukupnih dionica; 2.Privredni subjekti Agrokor i VF su dana 28.03.2007. godine zakqučili Okvirni ugovor o preuzimanju poslovawa i dugoročnom zakupu (u daqnjem tekstu: Okvirni ugovor). Ugovorne strane su ovim Ugovorom utvrdile model i uslove preuzimawa zakupa poslovnih i skladišnih prostora, prenosu i prodaji vozila, opreme i branda, rok trajawa zakupa i cijenu zakupnine po m². Članom 4. ovog Ugovora je, između ostalog, utvrđeno da će zakupodavac zakqučiti sa zakupcem odnosno društvom po njegovom nalogu ugovore o zakupu 14 poslovnih i skladišnih prostora, čiji popis se nalazi u prilogu Ugovora. Imajući u vidu utvrđene činjenice Konkurencijski savjet je ocijenio da su pojedinačni ugovori koje je Veleprodajni centar dostavio kao pravni osnov koncentracije samo realizacija dijela Okvirnog ugovora i prema tome u konkretnom slučaju ne postoji obaveza prijave namjere koncentracije od strane Podnosioca prijave u smislu Zakona jer se ne radi o koncentraciji nezavisnih privrednih subjekata. Shodno tome obaveza prijave namjere koncentracije je bila na privrednom subjektu Agrokor kao stvarnom učesniku koncentracije i to na osnovu zakqučenog Okvirnog ugovora kao pravnog osnova koncentracije. Na osnovu izloženog Konkurencijski savjet je odlučio kao u dispozitivu ovog Zakqučka. POUKA O PRAVNOM LIJEKU Protiv ovoga Zakqučka nije dopuštena žalba. Nezadovoqna stranka može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema ovog Zakqučka odnosno od dana njegove objave u "Službenom glasniku BiH". Ovaj Zakqučak biće objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-26-013-15-II/07 21. septembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Sawa Božić, s. r. Na osnovu člana 42. stav (1) tačka g) a u vezi sa članom 12. i 14. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i člana 116. stav (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), po Prijavi namjere koncentracije privrednog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, podnesenoj od strane ovlaštenog zastupnika, direktora Ervina Berbića, Konkurencijsko vijeće na 50 (pedestoj) sjednici, održanoj 21. septembra 2007. godine, je donijelo ZAKLJUČAK 1 O ODBACIVANJU PRIJAVE NAMJERE KONCENTRACIJE Odbacuje se Prijava namjere koncentracije privrednog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojanja obaveze podnošenja Prijave od strane podnosioca Prijave, u smislu odredbi Zakona o konkurenciji. OBRAZLOŽEN JE Dana 20.04.2007. godine Konkurencijsko vijeće je zaprimilo Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) koju je podnio privredni subjekt Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Veleprodajni centar). Prijava je dopunjena dopisom dana 30.04.2007. godine. U Prijavi Veleprodajni centar navodi da namjerava provesti koncentraciju koja će nastati na tržištu trgovine na malo i veliko mješovitom robom, prehrambenim proizvodima, pićem i proizvodima široke potrošnje za domaćinstvo u Bosni i Hercegovini uzimanjem u zakup osnovnih poslovnih prostora privrednog subjekta VF Komerc d.o.o., društvo za trgovinu na veliko i malo i posredništvo, Kurta Schorka 7, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (daljnjem tekstu: VF). Uvidom u dostavljenu Prijavu Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da ista nije kompletna u smislu člana 30. Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), te je u skladu sa članom 31. Zakona zatražilo dopunu (dana 08.05. 2007. godine broj 01-04-26-013-2-II/07, dana 21.06. 2007. godine broj 01-04-26-013-6-II/07.). Podnosilac Prijave je u skladu sa zahtjevima Konkuren - cijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom (dana 31.05.2007. godine broj 01-04-26-013-5-II/07, dana 02. 07.2007. godine broj 01-04-26-013-7-II/07). Nakon primljene tražene dokumentacije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava kompletna i izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 26. srpnja 2007. godine broj 01-04-26-013-8-II/07. Kao pravni osnov koncentracije Veleprodajni centar je uz Prijavu priložio Ugovor o zakupu zaključen dana 12.04.2007. godine u Sarajevu sa privrednim subjektom VF pod brojem 3473-01/07. Ovim Ugovorom Veleprodajni centar uzima u zakup dio poslovnog prostora i to u dijelu koji se odnosi na maloprodaju hrane, pića i drugih potrepština, pripadajuća skladišta i kancelarije privrednog subjekta VF na lokaciji Pofalići, Općina Novo Sarajevo, Put života 12, koja je kao nekretnina upisana u zk. uložak LIII/1194 k.o. Sarajevo. Kako VF na teritoriji BiH ima više veleprodajnih i maloprodajnih objekata Veleprodajni centar sa VF zaključuje pojedinačne ugovore o zakupu za još 11 objekata i iste dostavlja dopunom Prijave dana 02.07.2007. godine. Konkurencijsko vijeće je nakon uvida u Prijavu i priloženu dokumentaciju i analize istih utvrdilo sljedeće činjenice: 1.Privredni subjekt Velpro nije nezavisni privredni subjekt u smislu člana 12. Zakona jer: –Privredni subjekt Konzum trgovina na veliko i malo d.d. (u daljnjem tekstu: Konzum), Marijana Čavića 1a, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska je osnivač i 100,0% vlasnik privrednog subjekta Velpro; –Privredni subjekt Agrokor d.d. Zagreb, Trg Dražena Petrovića 3 Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Agrokor) je većinski vlasnik privrednog subjekta Konzum sa 71,62% ukupnih dionica; 2.Privredni subjekti Agrokor i VF su dana 28.03.2007. godine zaključili Okvirni ugovor o preuzimanju poslovanja i dugoročnom zakupu (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovor). Ugovorne strane su ovim Ugovorom utvrdile model i uvjete preuzimanja zakupa poslovnih i skladišnih prostora, prijenosu i prodaji vozila, opreme i branda, rok trajanja zakupa i cijenu zakupnine po m². Članom 4. ovog Ugovora je, između ostalog, utvrđeno da će zakupodavac zaključiti sa zakupcem odnosno društvom po njegovom nalogu ugovore o zakupu 14 poslovnih i skladišnih prostora, čiji popis se nalazi u prilogu Ugovora. 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Imajući u vidu utvrđene činjenice Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da su pojedinačni ugovori koje je Veleprodajni centar dostavio kao pravni osnov koncentracije samo realizacija dijela Okvirnog ugovora i prema tome u konkretnom slučaju ne postoji obaveza prijave namjere koncentracije od strane Podnosioca prijave u smislu Zakona jer se ne radi o koncentraciji nezavisnih privrednih subjekata. Shodno tome obaveza prijave namjere koncentracije je bila na privrednom subjektu Agrokor kao stvarnom učesniku koncentracije i to na osnovu zaključenog Okvirnog ugovora kao pravnog osnova koncentracije. Na osnovu izloženog Konkurencijsko vijeće je odlučilo kao u dispozitivu ovog Zaključka. POUKA O PRAVNOM LIJEKU Protiv ovoga Zaključka nije dopuštena žalba. Nezadovoljna stranke može pokrenutu upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema ovog Zaključka odnosno od dana njegove objave u "Službenom glasniku BiH". Ovaj Zaključak bit će objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-26-013-15-II/07 21. septembra 2007. godine Sarajevo Predsjednik Sanja Božić, s. r. Na temelju članka 42. stavak (1) točka g) a u svezi članka 12. i 14. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05) i članka 116. stavak (2) Zakona o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH", broj 29/02), po Prijavi namjere koncentracije gospodarskog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, podnesenoj od strane ovlaštenog zastupnika, direktora Ervina Berbića, Konkurencijsko vijeće na 50 (pedestoj) sjednici, održanoj 21. rujna 2007. godine, je donijelo ZAKLJUČAK 1 O ODBACIVANJU PRIJAVE NAMJERE KONCENTRACIJE Odbacuje se Prijava namjere koncentracije gospodarskog subjekta Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojanja obveze podnošenja Prijave od strane podnositelja Prijave, u smislu odredbi Zakona o konkurenciji. OBRAZLOžENJE Dana 20.04.2007. godine Konkurencijsko vijeće je zaprimilo Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) koju je podnio gospodarski subjekt Veleprodajni centar trgovina na veliko i malo d.o.o., Rajlovačka bb, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Veleprodajni centar). Prijava je dopunjena dopisom dana 30.04.2007. godine. U Prijavi Veleprodajni centar navodi da namjerava provesti koncentraciju koja će nastati na tržištu trgovine na malo i veliko mješovitom robom, prehrambenim proizvodima, pićem i proizvodima široke potrošnje za domaćinstvo u Bosni i Hercegovini uzimanjem u zakup osnovnih poslovnih prostora gospodarskog subjekta VF Komerc d.o.o., društvo za trgovinu na veliko i malo i posredništvo, Kurta Schorka 7, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (daljnjem tekstu: VF). Uvidom u dostavljenu Prijavu Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da ista nije kompletna u smislu članka 30. Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), te je sukladno članku 31. Zakona zatražilo dopunu (dana 08.05. 2007. godine broj 01-04-26-013-2-II/07, dana 21.06. 2007. godine broj 01-04-26-013-6-II/07.). Podnositelj Prijave je sukladno zahtjevima Konkurencijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom (dana 31.05.2007. godine broj 01-04-26-013-5-II/07, dana 02. 07.2007. godine broj 01-04-26-013-7-II/07). Nakon primljene tražene dokumentacije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava kompletna i izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, sukladno članku 30. stavak (3) Zakona, dana 26. srpnja 2007. godine broj 01-04-26-013-8-II/07. Kao pravni temelj koncentracije Veleprodajni centar je uz Prijavu priložio Ugovor o zakupu zaključen dana 12.04.2007. godine u Sarajevu sa gospodarskim subjektom VF pod brojem 3473-01/07. Ovim Ugovorom Veleprodajni centar uzima u zakup dio poslovnog prostora i to u dijelu koji se odnosi na maloprodaju hrane, pića i drugih potrepština, pripadajuća skladišta i kancelarije gospodarskog subjekta VF na lokaciji Pofalići, Općina Novo Sarajevo, Put života 12, koja je kao nekretnina upisana u zk. uložak LIII/1194 k.o. Sarajevo. Kako VF na teritoriji BiH ima više veleprodajnih i maloprodajnih objekata Veleprodajni centar sa VF zaključuje pojedinačne ugovore o zakupu za još 11 objekata i iste dostavlja dopunom Prijave dana 02.07.2007. godine. Konkurencijsko vijeće je nakon uvida u Prijavu i priloženu dokumentaciju i analize istih utvrdilo sljedeće činjenice: 1.Gospodarski subjekt Velpro nije neovisan gospodarski subjekt u smislu članka 12. Zakona jer: –Gospodarski subjekt Konzum trgovina na veliko i malo d.d. (u daljnjem tekstu: Konzum), Marijana Čavića 1a, 10000 Zagreb, Republika Hrvatska je osnivač i 100,0% vlasnik gospodarskog subjekta Velpro; –Gospodarski subjekt Agrokor d.d. Zagreb, Trg Dražena Petrovića 3 Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: Agrokor) je većinski vlasnik gospodarskog subjekta Konzum sa 71,62% ukupnih dionica; 2.Gospodarski subjekti Agrokor i VF su dana 28.03.2007. godine zaključili Okvirni ugovor o preuzimanju poslovanja i dugoročnom zakupu (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovor). Ugovorne strane su ovim Ugovorom utvrdile model i uvjete preuzimanja zakupa poslovnih i skladišnih prostora, prijenosu i prodaji vozila, opreme i branda, rok trajanja zakupa i cijenu zakupnine po m². Člankom 4. ovog Ugovora je, između ostalog, utvrđeno da će zakupodavac zaključiti sa zakupcem odnosno društvom po njegovom nalogu ugovore o zakupu 14 poslovnih i skladišnih prostora, čiji popis se nalazi u prilogu Ugovora. Imajući u vidu utvrđene činjenice Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da su pojedinačni ugovori koje je Veleprodajni centar dostavio kao pravni temelj koncentracije samo realizacija dijela Okvirnog ugovora i prema tome u konkretnom slučaju ne postoji obveza prijave namjere koncentracije od strane Podnositelja prijave u smislu Zakona jer se ne radi o koncentraciji neovisnih gospodarskih subjekata. Shodno tome obveza prijave namjere koncentracije je bila na gospodarskom subjektu Agrokor kao stvarnom sudioniku koncentracije i to na temelju zaključenog Okvirnog ugovora kao pravnog temelja koncentracije. Na temelju izloženog Konkurencijsko vijeće je odlučilo kao u izreci ovog Zaključka. POUKA O PRAVNOM LIJEKU Protiv ovoga Zaključka nije dopuštena žalba. Nezadovoljna stranka može pokrenutu upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 (trideset) dana od dana prijema ovog Zaključka odnosno od dana njegove objave u "Službenom glasniku BiH". 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Ovaj Zaključak bit će objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Broj 01-04-26-013-15-II/07 21. rujna 2007. godine Sarajevo Predsjednica Sanja Božić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1039/06, rješavajući apelaciju Katice Kontić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Katice Kontić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Katica Kontić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Brčkog koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine. Budući da apelacija nije ispuwavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelantkinje je 6. aprila 2006. godine zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantkiwa je dopunila apelaciju 14. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Ante Kontića (u daqnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 25. aprila 2006. godine, a tužilac 20. aprila 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 13. juna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Umrli Al bert Kontić (u daqnjem tekstu: ostavilac), suprug apelantkinje i brat tužioca, saglasnom izjavom volje sa apelantkiwom pred svjedocima je sačinio ispravu označenu kao 'oporuka' 29. aprila 1993. godine u Mannheimu, Wemačka. U ispravi je, između ostalog, navedeno sljedeće: "Mi, bračni par Al bert Kontić Š...Ć i Katica Kontić Š...Ć sporazumno se izjašwavamo da sve što imamo, sve kretnine i nekretnine u domovini i ovdje u Wemačkoj, nakon smrti jednog bračnog druga pripada živućem bračnom drugu." Nakon smrti ostavioca, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Brčko Distriktu BiH (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, apelantkiwa i tužilac su proglašeni nasljednicima na po ½ dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 2521 k.o. Brčko. Apelantkiwa je 5. septembra 2000. godine pokrenula parnični postupak radi poništewa navedenog rješewa o nasljeđivanju, navodeći da je naknadno pronađen tes - ta ment od 29. aprila 1993. godine. Osnovni sud je Presudom broj P-366/01-I-4 od 4. septembra 2002. godine poništio navedeno ostavinsko rješenje i kao jedinog nasljednika proglasio je apelantkinju. Apelacioni sud je presudom, kojoj u apelaciji nije naveden broj i da tum, potvrdio prvostepenu presudu samo u dijelu u kom je poništeno Ostavinsko rješenje broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, pa je naložio da se ostavinski postupak nastavi. 7. Nakon nastavljenog ostavinskog postupka, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine apelantkiwa je proglašena jedinom nasljednicom iza umrlog supruga, a na osnovu testamenta iz 1993. godine. Međutim, tužilac je 20. decembra 2004. godine tužbom tražio poništenje testamenta i Rješewa o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine, navodeći da Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta. Takođe, tužilac smatra da ovakav tes ta ment po svom sadržaju ima sva obilježja ugovora o nasljeđivanju iz člana 106 Zakona o nasljeđivanju, a takav ugovor, kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu svom saugovaraču ili trećem licu, je ništavan. 8. Osnovni sud je Presudom broj P-680/04-I od 25. avgusta 2005. godine tužioca u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je, nakon analize odredbi Zakona o nasljeđivanju, zakqučio da je tes ta ment proglašen na ročištu održanom 7. maja 2003. godine u prisustvu apelantkiwinog punomoćnika i tužioca. Tužilac je osporio valjanost testamenta, pa je sud Rješenjem o prekidu ostavinskog postupka broj O-122/03 od 20. juna 2003. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine, a tužiocu je ostavio rok od 30 dana da pokrene parnični postupak radi utvrđivawa ništavnosti testamenta. Kako tužilac nije u ostavljenom roku pokrenuo parnični postupak radi poništewa testamenta, sud je nastavio ostavinski postupak nakon kog je doneseno rješenje koje apelant osporava tužbom. 9. Osnovni sud je zakqučio da je 7. maja 2003. godine tužilac saznao za tes ta ment i njegovu sadržinu, a da je zakon propisao rok od godinu dana od dana saznawa za tes ta ment, unutar kog zakonski nasljednik i lice koje ima pravni interes može da traži poništenje. Međutim, tužilac je tužbu za poništenje testamenta podnio tek 20. decembra 2004. godine, dakle nakon protoka zakonom propisanog roka, zbog čega je, shodno zakqučku suda, zbog zastare izgubio pravo da traži sudsku zaštitu. Osnovni sud je takođe zakqučio da ni jedan od dokaza koji su sprovedeni ne potvrđuje osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva, budući da je tes ta ment pravno valjan i da nema ni jednog nedostatka zbog kog bi trebalo da ga se poništi. 10. Tužilac je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, pa je Apelacioni sud osporenom Presudom broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine njegovu žalbu djelimično uvažio, poništio tes ta ment iz 1993. godine, ukinuo Rješenje o nasljeđivanju broj O-283/00 od 23. decembra 2003. godine, a odbio apelantkiwin zahtjev za naknadu troškova postupka i obavezao je da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000 KM. U preostalom dijelu kojim je odbijen tužiočev zahtjev da mu se uruči njegov zakonski nasljedni dio od ½ na zaostavštini ostavioca i da apelantkiwa trpi da se tužilac upiše kao vlasnik i posjednik na spornoj nekretnini, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju ove odluke Apelacioni sud je naveo da tes ta ment predstavlja akt jednostrane izjave volje. Međutim, akt koji su zajednički 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 napravili ostavilac i apelantkiwa na osnovu sporazumnog izjašnjenja ne predstavlja tes ta ment u smislu Zakona o nasljeđivanju, upravo zato što ne predstavlja jednostranu izjavu volje. Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nije u pitanju da li sporni tes ta ment zadovoljava pred svjedocima zakonom propisanu formu, već se radi o tome da Zakon o nasljeđivanju uopšte ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta, što je bilo pravno pitanje koje je raspravljano u prvostepenom postupku. Iz tog razloga ne mogu da se primijene ni rokovi propisani Zakonom o nasljeđivanju. 11. Budući da ovakav zajednički tes ta ment pred svjedocima ne predstavlja tes ta ment sačinjen u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju i protivan je prinudnim propisima, Apelacioni sud dalje navodi da je takav pravni posao apsolutno ništavan shodno odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). Na takvu ništavnost može da se pozove svako zainteresovano lice, a shodno članu 110 ZOO to je pravo neograničeno. Dalje, Apelacioni sud je zakqučio da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine doneseno na osnovu ništavnog testamenta, pa ga je zbog toga ukinuo, navodeći da nasljednik koji smatra da su njegova prava povrijeđena pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, a postoje pretpostavke da se ponovi postupak po pravilima parničnog postupka, može svoja prava da ostvaruje jedino u parnici, što je tužilac i učinio. Budući da ništavnost testamenta predstavlja novu činjenicu koja nije bila poznata ostavinskom sudu u vrijeme kada je doneseno osporeno rješenje, to je razlog za ponavljanje ostavinskog postupka. 12. Apelacioni sud je naveo i da u parničnom postupku ne može da se uruči zakonski nasljedni dio, već eventualno može samo da se utvrđuje koliki je taj dio ako je neko od nasljednika to osporio u ostavinskom postupku, a što nije slučaj u konkretnom postupku. Takođe, u parničnom postupku ne može da se naloži ni upis tužioca kao vlasnika spornih nekretnina, već je to iskqučivo stvar ostavinskog postupka "koji se sada nastavlja i zaostavština ostavioca Kontić Al berta uručit će se njegovim zakonskim nasljednicima prema odredbama Zakona o nasljeđivanju". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantkiwa smatra da joj je osporenom Odlukom Apelacionog suda broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantkiwa smatra da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio da je sporni tes ta ment protivan prinudnim propisima, budući da se u odluci ne navodi kom je to propisu protivan ovakav oblik testamenta. Apelantkiwa navodi da iz presude "samo posredno može da se zakquči da sud utemeljenje za ovakav zakqučak nalazi u Zakonu o nasljeđivanju", ali navodi da Zakon o nasljeđivanju "ni u jednoj odredbi ne govori o zajedničkom pismenom testamentu pred svjedocima, niti zabranjuje ovakav oblik usmenog testamenta". Budući da ga zakon ne zabranjuje, ne može, prema apelantkiwinom mišljenju, da se smatra da je ovakav oblik testamenta suprotan prinudnim propisima. Apelantkiwa smatra da ovakvo tumačenje Apelacionog suda predstavlja proizvoqnu primjenu materijalnih propisa, budući da ni jedan pozitivni propis ne zabranjuje da se sačini tes ta ment na način na koji je sačinjen sporni tes ta ment. Takođe, apelantkiwa navodi da sporni tes - ta ment predstavlja jednostrane izjave volje apelantkinje i ostavioca, te da "činjenica da su ove jednostrane izjave volja date na jednom dokumentu ne mijewa karakter ovih izjava". Povredu prava na imovinu apelantkiwa posebno ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 14. Apelacioni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je forma testamenta uslov za njegovu punovažnost, jer je shodno članu 65 Zakona o nasljeđivanju punovažan onaj tes ta - ment koji je sačinjen u obliku koji je utvrđen u zakonu i pod uslovima predviđenim zakonom. Zakon o nasljeđivanju propisuje da tes ta ment može da bude sačinjen u formi svojeručno potpisanog testamenta pred svjedocima, te kao sudski i kao usmeni tes ta ment, dok zajednički tes ta ment o međusobnom nasljeđivanju ne predstavlja akt jednostrane izjave volje i nije zakonom propisan kao oblik testamenta. Stoga, kako navodi Apelacioni sud, ovakav tes ta ment ne može da proizvede pravno dejstvo, protivan je prinudnim propisima, tj. Zakonu o nasljeđivanju, te je stoga apsolutno ništavan. Apelacioni sud smatra da apelantkiwa nije konkretno navela u čemu vidi kršenje prava na pravično suđenje, budući da je imala pristup sudu, učestvovala je preko punomoćnika u postupku, data joj je mogućnost da ravnopravno raspravljanja u postupku i izvodi dokaze, a ispoštovan je i zahtjev da se sudi u razumnom roku. Apelacioni sud smatra da apelantkiwa samo ponavlja žalbene navode na koje je taj sud odgovorio u osporenoj presudi, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Tužilac je umro 28. februara 2006. godine, pa je odgovor na apelaciju dostavio Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, navodeći da je bio punomoćnik tužioca u postupku koji je rezultovao osporenom odlukom, te da nasljednici tužioca nisu opozvali datu punomoć. U odgovoru na apelaciju, tužiočev punomoćnik je osporio navode iz apelacije budući da smatra da apelantkiwa ničim nije potkrijepila navode o kršenju prava na pravično suđenje. Sem toga, navodi da je Apelacioni sud utvrdio ništavnost testamenta zato što taj dokumenat nije bio u saglasnosti s odredbama Zakona o nasljeđivanju, već je imao formu sporazuma ostavioca i apelantkinje, dakle ugovora koji je shodno Zakonu o nasljeđivanju izričito zabranjen. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) relevantne odredbe glase: "Član 7 Zavještalac može testamentom da raspolaže svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu. Član 62 Tes ta ment može da sačini svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina života.Š...Ć Član 65 Punovažan je onaj tes ta ment koji je sačinjen u obliku koji je utvrđen u zakonu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom. Član 67 Zavještalac koji zna da čita i piše može da sačini tes - ta ment na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavqujući pred wima da je to njegov tes ta ment. Svjedoci će se potpisati na samom testamentu. Član 80 Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može da traži poslije otvarawa naslijeđa samo lice koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za tes ta ment, a najdalje za deset godina od proglašewa testamenta. Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašewa testamenta. Član 106 Ništavan je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome saugovaraču ili trećem licu. Član 229 Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom i postupak pred organom uprave ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko wihovo pravo. Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne: 1. činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta Š...Ć." 17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase: "Član 103 Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim principima društvenog uređewa, prinudnim propisima Š...Ć ništavan je ako ciq povrijeđenog dobra ukazuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć Član 109 Na ništavnost se pazi po službenoj dužnosti i na nju može da se poziva svako zainteresovano lice.Š...Ć Član 110 Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se." 18. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 284 (2) Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji: Š...Ć 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispituje, a naročito ako je izreka presude nerazumqiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga, ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 3. marta 2006. godine a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 23. Apelantkiwa osporava navedenu presudu tvrdeći da joj je wome povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pravnu valjanost testamenta, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Apelantkiwa se u suštini žali da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je osporena odluka Apelacionog suda proizvoqna i da nije jasno na kojim je važećim pravnim propisima zasnovana. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka ocje - njuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odlu - ka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 27. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 28. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daqnjem tekstu: ZPP BDBiH) u kom odredba člana 8 propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane "prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižqive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka". Propust da ovo učini predstavljao bi bitnu povredu odredbi parničnog postupka, shodno članu 284 stav 2 tačka 12 ZPP BDBiH. 29. U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude, zakqučio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje tako što je saglasnu izjavu apelantkinje i ostavioca o uzajamnom nasljeđivanju ocijenio punovažnim testamentom, te da je zbog toga pogrešno primijenio i materijalno pravo, naročito u vezi sa pitanjem zastare potraživawa. Apelacioni sud je vrlo detaqno i jasno obrazložio svoj zakqučak da Zakon o nasljeđivanju ne poznaje zajednički, odnosno uzajamni tes ta ment kao dozvoljeni oblik testamenta. Naime, tes ta ment je shodno zakonu lični, strogo formalni akt i mora da bude sačinjen u jednom od oblika predviđenih zakonom. Apelacioni sud je u vezi sa ovim pitanjem vrlo pažqivo analizirao Zakon o nasljeđivanju i zakqučio je da je shodno pozitivnom pravu tes ta ment jednostrana izjava volje, te da navedeni zakon propisuje samo individualni tes ta ment za sve oblike testamenta koji su predviđeni u zakonu. Zbog toga je Apelacioni sud ocijenio da saglasna izjava volje apelantkinje i ostavioca u konkretnom slučaju ima suštinski karakter ugovora budući da je ugovor o nasljeđivanju ex lege ništavan pravni posao, na šta sud, shodno Zakonu o obligacionim odnosima, pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavnosti se ne gasi, Apelacioni sud je zakqučio da je pogrešan zakqučak prvostepenog suda da je za tužioca nastupila zastara. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud pažqivo razmotrio sve dokaze koji su izvedeni i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluku dao jasne i razumqive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo kod utvrđivawa i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da nije jasno na kojim je propisima Apelacioni sud zasnovao svoju odluku i da nisu jasni razlozi na kojima je osporena odluka zasnovana. 30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao odluku i da osporena presuda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz čega jasno proizilazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način. 31. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu navedenih zakqučaka u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidqivo da je sud cijenio sve dokaze koji su izvedeni i relevantne argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1039/06, rješavajući apelaciju Katice Kontić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Katice Kontić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Katica Kontić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 4. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-512/05 od 6. marta 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uvjete iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelantice je 6. aprila 2006. godine zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 14. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Ante Kontića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 25. aprila 2006. godine, a tužitelj 20. aprila 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 13. juna 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Umrli Al bert Kontić (u daljnjem tekstu: ostavilac), suprug apelantice i brat tužitelja, saglasnom izjavom volje sa apelanticom pred svjedocima je sačinio ispravu označenu kao 'oporuka' 29. aprila 1993. godine u Mannheimu, Njemačka. U ispravi je, između ostalog, navedeno sljedeće: "Mi, bračni par Al bert Kontić Š...Ć i Katica Kontić Š...Ć sporazumno se izjašnjavamo da sve što imamo, sve kretnine i nekretnine u domovini i ovdje u Njemačkoj, nakon smrti jednog bračnog druga pripada živućem bračnom drugu." Nakon smrti ostavioca, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Brčko Distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, apelantica i tužitelj su proglašeni nasljednicima na po ½ dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 2521 k.o. Brčko. Apelantica je 5. septembra 2000. godine pokrenula parnični postupak radi poništenja navedenog rješenja o nasljeđivanju, navodeći da je naknadno pronađen tes ta ment od 29. aprila 1993. godine. Osnovni sud je Presudom broj P-366/01-I-4 od 4. septembra 2002. godine poništio navedeno ostavinsko rješenje i kao jedinog nasljednika je proglasio apelanticu. Apelacioni sud je presudom, kojoj u apelaciji nije naveden broj i da tum, potvrdio prvostepenu presudu samo u dijelu u kojem je poništeno Ostavinsko rješenje broj O-283/00 od 18. decembra 2000. godine, pa je naložio da se ostavinski postupak nastavi. 7. Nakon nastavljenog ostavinskog postupka, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine apelantica je proglašena jedinom nasljednicom iza umrlog supruga, a na osnovu testamenta iz 1993. godine. Međutim, tužitelj je 20. decembra 2004. godine tužbom tražio poništenje testamenta i Rješenja o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine, navodeći da Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta. Također, tužitelj smatra da ovakav tes ta ment po svom sadržaju ima sva obilježja ugovora o nasljeđivanju iz člana 106. Zakona o nasljeđivanju, a takav ugovor, kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu svom saugovaraču ili trećem licu, je ništav. 8. Osnovni sud je Presudom broj P-680/04-I od 25. augusta 2005. godine tužitelja u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je, nakon analize odredaba Zakona o nasljeđivanju, zaključio da je tes ta ment proglašen na ročištu održanom 7. maja 2003. godine u prisustvu apelanticinog punomoćnika i tužitelja. Tužitelj je osporio valjanost testamenta, pa je sud Rješenjem o prekidu ostavinskog postupka broj O-122/03 od 20. juna 2003. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine, a tužitelju je ostavio rok od 30 dana za pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja ništavosti testamenta. Kako tužitelj nije u ostavljenom roku pokrenuo parnični postupak radi poništenja testamenta, sud je nastavio ostavinski postupak nakon kojeg je doneseno rješenje koje apelant pobija tužbom. 9. Osnovni sud je zaključio da je 7. maja 2003. godine tužitelj saznao za tes ta ment i njegovu sadržinu, a da je zakon propisao rok od godinu dana od dana saznanja za tes ta ment, unutar kojeg zakonski nasljednik i lice koje ima pravni interes može tražiti poništenje. Međutim, tužitelj je tužbu za poništenje testamenta podnio tek 20. decembra 2004. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanog roka, zbog čega je, prema zaključku suda, zbog zastare izgubio pravo da traži sudsku zaštitu. Osnovni sud je također zaključio da ni jedan od provedenih dokaza ne potvrđuje osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, budući da je tes ta - ment pravno valjan i da nema ni jednog nedostatka zbog kojeg bi ga trebalo poništiti. 10. Tužitelj je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, pa je Apelacioni sud osporenom Presudom broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine njegovu žalbu djelimično uvažio, poništio tes ta ment iz 1993. godine, ukinuo Rješenje o nasljeđivanju broj O-283/00 od 23. decembra 2003. godine, a odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka i obavezao je da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000 KM. U preostalom dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se uruči njegov zakonski nasljedni dio od ½ na zaostavštini ostavioca i da apelantica trpi da se tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik na spornoj nekretnini, prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju ove odluke Apelacioni sud je naveo da tes ta ment predstavlja akt jednostrane izjave volje. Međutim, akt koji su zajednički napravili ostavilac i apelantica na osnovu sporazumnog izjašnjenja ne predstavlja tes ta ment u smislu Zakona o nasljeđivanju, upravo zato što ne predstavlja jednostranu izjavu volje. Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nije u pitanju zadovoljava li sporni tes ta ment pred svjedocima zakonom propisanu formu, već se radi o tome da Zakon o nasljeđivanju uopće ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta, što je bilo pravno pitanje koje je raspravljano u prvostepenom postupku. Iz tog razloga se ne mogu primijeniti ni rokovi propisani Zakonom o nasljeđivanju. 11. Budući da ovakav zajednički tes ta ment pred svjedocima ne predstavlja tes ta ment sačinjen u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju i protivan je prinudnim propisima, Apelacioni sud dalje navodi da je takav pravni posao apsolutno ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na takvu ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice, a prema članu 110. ZOO to je pravo neograničeno. Dalje, Apelacioni sud je zaključio da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. decembra 2003. godine doneseno na osnovu ništavog testamenta, pa ga je zbog toga ukinuo, navodeći da nasljednik koji smatra da su njegova prava povrijeđena pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, a postoje pretpostavke za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, može svoja prava ostvarivati jedino u parnici, što je tužitelj i učinio. Budući da ništavost testamenta predstavlja novu činjenicu koja nije bila poznata ostavinskom sudu u vrijeme donošenja osporenog rješenja, to je razlog za ponavljanje ostavinskog postupka. 12. Apelacioni sud je naveo i da se u parničnom postupku ne može uručiti zakonski nasljedni dio, već se eventualno može samo utvrđivati koliki je taj dio ako je neko od nasljednika to osporio u ostavinskom postupku, a što nije slučaj u konkretnom postupku. Također, u parničnom postupku se ne može naložiti ni upis tužitelja kao vlasnika spornih nekretnina, već je to isključivo stvar ostavinskog postupka "koji se sada nastavlja i zaostavština ostavioca Kontić Al berta uručit će se njegovim zakonskim nasljednicima prema odredbama Zakona o nasljeđivanju". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica smatra da joj je osporenom Odlukom Apelacionog suda broj Gž-512/05 od 17. februara 2006. godine prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantica smatra da je Apelacioni sud pogrešno utvrdio da je sporni tes ta ment protivan prinudnim propisima, budući da se u odluci ne navodi kojem je to propisu protivan ovakav oblik testamenta. Apelantica navodi da se iz presude "samo posredno može zaključiti da sud utemeljenje za ovakav zaključak nalazi u Zakonu o nasljeđivanju", ali navodi da Zakon o nasljeđivanju "ni u jednoj odredbi ne govori o zajedničkom pismenom testamentu pred svjedocima, niti zabranjuje ovakav oblik usmenog testamenta". Budući da ga zakon ne zabranjuje, ne može se, prema apelanticinom mišljenju, smatrati da je ovakav oblik testamenta suprotan prinudnim propisima. Apelantica smatra da ovakvo tumačenje Apelacionog suda predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnih propisa, budući da ni jedan pozitivni propis ne zabranjuje sačinjavanje testamenta na način na koji je sačinjen sporni tes ta ment. Također, apelantica navodi da sporni tes ta ment predstavlja jednostrane izjave volje apelantice i ostavioca, te da "činjenica da su ove jednostrane izjave volja date na jednom dokumentu ne mijenja karakter ovih izjava". Povredu prava na imovinu apelantica posebno ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 14. Apelacioni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je forma testamenta uvjet za njegovu punovažnost, jer je prema članu 65. Zakona o nasljeđivanju punovažan onaj tes ta ment koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Zakon o nasljeđivanju propisuje da tes ta - ment može biti sačinjen u formi svojeručno potpisanog testamenta pred svjedocima, te kao sudski i kao usmeni tes ta - ment, dok zajednički tes ta ment o međusobnom nasljeđivanju ne predstavlja akt jednostrane izjave volje i nije zakonom propisan kao oblik testamenta. Stoga, kako navodi Apelacioni sud, ovakav tes ta ment ne može proizvesti pravno dejstvo, protivan je prinudnim propisima, tj. Zakonu o nasljeđivanju, te je stoga apsolutno ništav. Apelacioni sud smatra da apelantica nije konkretno navela u čemu vidi kršenje prava na pravično suđenje, budući da je imala pristup sudu, učestvovala je preko punomoćnika u postupku, data joj je mogućnost ravnopravnog raspravljanja u postupku i izvođenje dokaza, a ispoštovan je i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Apelacioni sud smatra da apelantica samo ponavlja žalbene navode na koje je taj sud odgovorio u osporenoj presudi, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Tužitelj je umro 28. februara 2006. godine, pa je odgovor na apelaciju dostavio Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, navodeći da je bio punomoćnik tužitelja u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, te da nasljednici tužitelja nisu opozvali datu punomoć. U odgovoru na apelaciju, tužiteljev punomoćnik je osporio navode iz apelacije budući da smatra da apelantica ničim nije potkrijepila navode o kršenju prava na pravično suđenje. Osim toga, navodi da je Apelacioni sud utvrdio ništavost testamenta zato što taj dokument nije bio u saglasnosti s odredbama Zakona o nasljeđivanju, već je imao formu sporazuma ostavioca i apelantice, dakle ugovora koji je prema Zakonu o nasljeđivanju izričito zabranjen. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) relevantne odredbe glase: "Član 7. Zavještalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu. Član 62. Tes ta ment može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina života.Š...Ć Član 65. Punovažan je onaj tes ta ment koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Član 67. Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti tes ta ment na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov tes ta ment. Svjedoci će se potpisati na samom testamentu. Član 80. Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo lice koje koje ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznalo za tes ta ment, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta. Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta. Član 106. Ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome saugovaraču ili trećem licu. Član 229. Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom i postupak pred organom uprave ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo. Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne: 1. činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta Š...Ć." 17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase: "Član 103. Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima Š...Ć ništav je ako cilj povrijeđenog dobra ukazuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć Član 109. Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresirano lice.Š...Ć Član 110. Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se." 18. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 284. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: Š...Ć 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika." VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. marta 2006. godine a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 23. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pravnu valjanost testamenta, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Apelantica se u suštini žali da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je osporena odluka Apelacionog suda proizvoljna i da nije jasno na kojim je važećim pravnim propisima zasnovana. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 27. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 28. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) u kojem odredba člana 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane "prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka". Propust da ovo učini predstavljao bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka, prema članu 284. stav 2. tačka 12. ZPP BDBiH. 29. U konkretnom slučaju, Apelacioni sud je, razmatrajući žalbu protiv prvostepene presude, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje tako što je saglasnu izjavu apelantice i ostavioca o uzajamnom nasljeđivanju ocijenio punovažnim testamentom, te da je zbog toga pogrešno primijenio i materijalno pravo, naročito u vezi sa pitanjem zastare potraživanja. Apelacioni sud je vrlo detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da Zakon o nasljeđivanju ne poznaje zajednički, odnosno uzajamni tes ta ment kao dozvoljeni oblik testamenta. Naime, tes ta ment je prema zakonu lični, strogo formalni akt i mora biti sačinjen u jednom od oblika predviđenih zakonom. Apelacioni sud je u vezi sa ovim pitanjem vrlo pažljivo analizirao Zakon o nasljeđivanju i zaključio je da je prema pozitivnom pravu tes ta ment jednostrana izjava volje, te da navedeni zakon propisuje samo individualni tes ta ment za sve oblike testamenta predviđene u zakonu. Zbog toga je Apelacioni sud ocijenio da saglasna izjava volje apelantice i ostavioca u konkretnom slučaju ima suštinski karakter ugovora budući da je ugovor o nasljeđivanju ex lege ništav pravni posao, na šta sud, prema Zakonu o obligacionim odnosima, pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, Apelacioni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je za tužitelja nastupila zastara. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluku dao jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da nije jasno na kojim je propisima Apelacioni sud zasnovao svoju odluku i da nisu jasni razlozi na kojima je osporena odluka utemeljena. 30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud izvršio svoju obavezu da navede razloge na kojima je zasnovao odluku i da osporena presuda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način. 31. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu navedenih zaključaka u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati eventualno kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da je sud cijenio sve izvedene dokaze i relevantne argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1039/06, rješavajući apelaciju Katice Kontić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici, održanoj 16. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Katice Kontić podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-512/05 od 6. ožujka 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Katica Kontić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog koju zastupa Mirsad Islamović, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 4. travnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-512/05 od 6. ožujka 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uvjete iz članka 19. stavak 2. Pravila Ustavnog suda od apelantice je 6. travnja 2006. godine zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 14. travnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i Ante Kontića (u daljnjem tekstu: tužitelj) je zatraženo 6. travnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski je sud dostavio odgovor 25. travnja 2006. godine, a tužitelj 20. travnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 13. lipnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Umrli Al bert Kontić (u daljnjem tekstu: ostavitelj), suprug apelantice i brat tužitelja, suglasnom izjavom volje s apelanticom je pred svjedocima sačinio ispravu označenu kao 'oporuka' 29. travnja 1993. godine u Mannheimu, Njemačka. U ispravi je, između ostalog, navedeno sljedeće: "Mi, bračni par Al bert Kontić Š...Ć i Katica Kontić Š...Ć sporazumno se izjašnjavamo da sve što imamo, sve kretnine i nekretnine u domovini i ovdje u Njemačkoj, nakon smrti jednog bračnog druga pripada živućem bračnom drugu." Nakon smrti ostavitelja, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Brčko Distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj O-283/00 od 18. prosinca 2000. godine, apelantica i tužitelj su proglašeni nasljednicima na po ½ dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 2521 k.o. Brčko. Apelantica je 5. rujna 2000. godine pokrenula parnični postupak radi poništenja navedenog rješenja o nasljeđivanju, navodeći da je naknadno pronađen tes ta ment od 29. travnja 1993. godine. Osnovni je sud Presudom broj P-366/01-I-4 od 4. rujna 2002. godine poništio navedeno ostavinsko rješenje i kao jedinog nasljednika je proglasio apelanticu. Apelacijski sud je presudom, kojoj u apelaciji nije naveden broj i nadnevak, potvrdio prvostupanjsku presudu samo u dijelu u kojemu je poništeno Ostavinsko rješenje broj O-283/00 od 18. prosinca 2000. godine, pa je naložio da se ostavinski postupak nastavi. 7. Nakon nastavljenog ostavinskog postupka, Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-122/03 od 23. prosinca 2003. godine apelantica je proglašena jedinom nasljednicom iza umrlog supruga, a na temelju testamenta iz 1993. godine. Međutim, tužitelj je 20. prosinca 2004. godine tužbom tražio poništenje testamenta i Rješenja o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. prosinca 2003. godine, navodeći da Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta. Također, tužitelj smatra da ovakav tes ta - ment po svom sadržaju ima sva obilježja ugovora o nasljeđivanju iz članka 106. Zakona o nasljeđivanju, a takav ugovor, kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu svom suugovaraču ili trećoj osobi, je ništav. 8. Osnovni je sud Presudom broj P-680/04-I od 25. kolovoza 2005. godine tužitelja u cijelosti odbio. U obrazloženju svoje odluke Osnovni je sud, nakon analize odredaba Zakona o nasljeđivanju, zaključio da je tes ta ment proglašen na ročištu održanom 7. svibnja 2003. godine u nazočnosti apelantičinog punomoćnika i tužitelja. Tužitelj je pobijao valjanost testamenta, pa je sud Rješenjem o prekidu ostavinskog postupka broj O-122/03 od 20. lipnja 2003. godine prekinuo postupak raspravljanja zaostavštine, a tužitelju je ostavio rok od 30 dana za pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja ništavosti testamenta. Kako tužitelj nije u ostavljenom roku pokrenuo parnični postupak radi poništenja testamenta, sud je nastavio ostavinski postupak nakon kojega je doneseno rješenje koje apelant pobija tužbom. 9. Osnovni je sud zaključio da je 7. svibnja 2003. godine tužitelj saznao za tes ta ment i njegov sadržaj, a da je zakon propisao rok od godinu dana od dana saznanja za tes ta ment, unutar kojega zakonski nasljednik i osoba koja ima pravni interes može tražiti poništenje. Međutim, tužitelj je tužbu za poništenjem testamenta podnio tek 20. prosinca 2004. godine, dakle nakon proteka zakonom propisanog roka, zbog čega je, prema zaključku suda, zbog zastare izgubio pravo traženja sudske zaštite. Osnovni je sud također zaključio da ni jedan od provedenih dokaza ne potvrđuje utemeljenost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, budući je tes ta ment pravno valjan i nema ni jednog nedostatka zbog kojega bi ga trebalo poništiti. 10. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude izjavio priziv, pa je Apelacijski sud pobijanom Presudom broj Gž-512/05 od 17. veljače 2006. godine njegov priziv djelomično uvažio, poništio tes ta ment iz 1993. godine, ukinuo Rješenje o nasljeđivanju broj O-283/00 od 23. prosinca 2003. godine, a odbio apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka i obvezao je da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000 KM. U preostalom dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev da mu se uruči njegov zakonski nasljedni dio od ½ na zaostavštini ostavitelja i da apelantica trpi da se tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik na prijepornoj nekretnini, prvostupanjska je presuda potvrđena. U obrazloženju ove odluke Apelacijski je sud naveo da tes ta ment 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 predstavlja akt jednostrane izjave volje. Međutim, akt koji su zajednički napravili ostavitelj i apelantica na temelju sporazumnog izjašnjenja ne predstavlja tes ta ment u smislu Zakona o nasljeđivanju, upravo zato što ne predstavlja jednostranu izjavu volje. Apelacijski sud smatra da u konkretnom slučaju nije u pitanju zadovoljava li prijeporni tes ta - ment pred svjedocima zakonom propisanu formu, već se radi o tomu da Zakon o nasljeđivanju uopće ne poznaje ovakav oblik uzajamnog testamenta, što je bilo pravno pitanje koje je raspravljano u prvostupanjskom postupku. Iz tog se razloga ne mogu primijeniti ni rokovi propisani Zakonom o nasljeđivanju. 11. Budući da ovakav zajednički tes ta ment pred svjedocima ne predstavlja tes ta ment sačinjen sukladno Zakonu o nasljeđivanju i protivan je prinudnim propisima, Apelacijski sud dalje navodi da je takav pravni posao apsolutno ništav prema odredbi članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na takvu ništavost se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a prema članku 110. ZOO to je pravo neograničeno. Dalje, Apelacijski je sud zaključio da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-122/03 od 23. prosinca 2003. godine doneseno na temelju ništavog testamenta, pa ga je zbog toga ukinuo, navodeći da nasljednik koji smatra da su njegova prava povrijeđena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, a postoje pretpostavke za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, može svoja prava ostvarivati jedino u parnici, što je tužitelj i učinio. Budući ništavost testamenta predstavlja novu činjenicu koja nije bila poznata ostavinskom sudu u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, to je razlog za ponavljanje ostavinskog postupka. 12. Apelacijski je sud naveo i da se u parničnom postupku ne može uručiti zakonski nasljedni dio, već se eventualno može samo utvrđivati koliki je taj dio ako je neko od nasljednika to pobijao u ostavinskom postupku, a što nije slučaj u konkretnom postupku. Također, u parničnom se postupku ne može naložiti ni upis tužitelja kao vlasnika prijepornih nekretnina, već je to isključivo stvar ostavinskog postupka "koji se sada nastavlja i zaostavština ostavitelja Kontić Al berta uručit će se njegovim zakonskim nasljednicima prema odredbama Zakona o nasljeđivanju". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica smatra da joj je pobijanom Odlukom Apelacijskog suda broj Gž-512/05 od 17. veljače 2006. godine prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelantica smatra da je Apelacijski sud pogrešno ustvrdio da je prijeporni tes ta ment protivan prinudnim propisima, budući da se u odluci ne navodi kojem je to propisu protivan ovakav oblik testamenta. Apelantica navodi da se iz presude "samo posredno može zaključiti da sud utemeljenje za ovakav zaključak nalazi u Zakonu o nasljeđivanju", ali navodi da Zakon o nasljeđivanju "ni u jednoj odredbi ne govori o zajedničkom pismenom testamentu pred svjedocima, niti zabranjuje ovakav oblik usmenog testamenta". Budući da ga zakon ne zabranjuje, ne može se, prema apelantičinom mišljenju, smatrati da je ovakav oblik testamenta oprečan prinudnim propisima. Apelantica smatra da ovakvo tumačenje Apelacijskog suda predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnih propisa, budući da ni jedan pozitivni propis ne zabranjuje sačinjavanje testamenta na način na koji je sačinjen prijeporni tes ta ment. Također, apelantica navodi da prijeporni tes ta ment predstavlja jednostrane izjave volje apelantice i ostavitelja, te da "činjenica da su ove jednostrane izjave volja date na jednom dokumentu ne mijenja karakter ovih izjava". Povredu prava na imovinu apelantica posebice ne obrazlaže. b) Odgovor na apelaciju 14. Apelacijski sud pobija navode iz apelacije i navodi da je forma testamenta uvjet za njegovu punovažnost, jer je prema članku 65. Zakona o nasljeđivanju punovažan onaj tes ta ment koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Zakon o nasljeđivanju propisuje da tes ta - ment može biti sačinjen u formi svojeručno potpisanog testamenta pred svjedocima, te kao sudski i kao usmeni tes ta - ment, dok zajednički tes ta ment o međusobnom nasljeđivanju ne predstavlja akt jednostrane izjave volje i nije zakonom propisan kao oblik testamenta. Stoga, kako navodi Apelacijski sud, ovakav tes ta ment ne može proizvesti pravno djelovanje, protivan je prinudnim propisima, tj. Zakonu o nasljeđivanju, te je stoga apsolutno ništav. Apelacijski sud smatra da apelantica nije konkretno navela u čemu vidi kršenje prava na pravično suđenje, budući je imala pristup sudu, sudjelovala je preko punomoćnika u postupku, data joj je mogućnost jednakopravnog raspravljanja u postupku i izvođenje dokaza, a ispoštovan je i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Apelacijski sud smatra da apelantica samo ponavlja prizivne navode na koje je taj sud odgovorio u pobijanoj presudi, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Tužitelj je umro 28. veljače 2006. godine, pa je odgovor na apelaciju dostavio Borislav Pisarević, odvjetnik iz Brčkog, navodeći da je bio punomoćnik tužitelja u postupku koji je rezultirao pobijanom odlukom, te da nasljednici tužitelja nisu opozvali datu punomoć. U odgovoru na apelaciju, tužiteljev punomoćnik je pobijao navode iz apelacije budući smatra da apelantica ničim nije potkrijepila navode o kršenju prava na pravično suđenje. Osim toga, navodi da je Apelacijski sud utvrdio ništavost testamenta zato što taj dokument nije bio u suglasnosti s odredbama Zakona o nasljeđivanju, već je imao formu sporazuma ostavitelja i apelantice, dakle ugovora koji je prema Zakonu o nasljeđivanju izričito zabranjen. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/85) relevantne odredbe glase: "Članak 7. Zavještatelj može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu. Članak 62. Tes ta ment može sačiniti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života.Š...Ć Članak 65. Punovažan je onaj tes ta ment koji je sačinjen u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. Članak 67. Zavještatelj koji zna da čita i piše može sačiniti tes ta ment na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u nazočnosti dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov tes ta ment. Svjedoci će se potpisati na samom testamentu. Članak 80. Poništenje testamenta zbog nedostatka oblika može tražiti poslije otvaranja naslijeđa samo osoba koja ima pravni interes i to u roku od jedne godine od kada je saznala za tes ta ment, a najdalje za deset godina od proglašenja testamenta. Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta. Članak 106. Ništav je ugovor kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njezin dio svome suugovaraču ili trećoj osobi. Članak 229. Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom i postupak pred organom uprave ako su među strankama prijeporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo. Sud će postupiti u smislu prethodnog stavka osobito ako su prijeporne: 1. činjenice o kojima ovisi pravo na nasljeđe, a osobito punovažnost ili sadržaj testamenta Š...Ć." 17. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase: "Članak 103. Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima Š...Ć ništav je ako cilj povrijeđenog dobra ukazuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Š...Ć Članak 109. Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.Š...Ć Članak 110. Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se." 18. U Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Članak 284. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: Š...Ć 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustav ni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv pre sude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učin koviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odlu ku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Apelacijskog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu je presudu apelantica primila 3. ožujka 2006. godine a apelacija je podnesena 4. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 23. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pravnu valjanost testamenta, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Apelantica se u suštini žali da je u konkretnom slučaju Apelacijski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pobijana odluka Apelacijskog suda proizvoljna i da nije razvidno na kojim je važećim pravnim propisima utemeljena. U svezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 27. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti razvidne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na jednakopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostupanjske odluke, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućuje se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 28. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovitim sudovima (vidi, mu ta tis mu tan dis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 5/05). Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BDBiH) u kojemu odredba članka 8. propisuje da će sud odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane "prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka". Propust da ovo učini predstavljao bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka, prema članku 284. stavak 2. točka 12. ZPP BDBiH. 29. U konkretnom slučaju, Apelacijski je sud, razmatrajući priziv protiv prvostupanjske presude, zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje tako što je suglasnu izjavu apelantice i ostavitelja o uzajamnom nasljeđivanju ocijenio punovažnim testamentom, te da je zbog toga pogrešno primijenio i materijalno pravo, osobito u svezi s pitanjem zastare potraživanja. Apelacijski je sud vrlo detaljno i razvidno obrazložio svoj zaključak da Zakon o nasljeđivanju ne poznaje zajednički, odnosno uzajamni tes ta ment kao dopušteni oblik testamenta. Naime, tes ta ment je prema zakonu osobni, strogo formalni akt i mora biti sačinjen u jednom od oblika predviđenih zakonom. Apelacijski je sud u svezi s ovim pitanjem vrlo pozorno analizirao Zakon o nasljeđivanju i zaključio je da je prema pozitivnom pravu tes ta ment jednostrana izjava volje, te da navedeni zakon propisuje samo individualni tes ta ment za sve oblike testamenta predviđene u zakonu. Zbog toga je Apelacijski sud ocijenio da suglasna izjava volje apelantice i ostavitelja u konkretnom slučaju ima suštinski karakter ugovora budući je ugovor o nasljeđivanju ex lege ništav pravni posao, na šta sud, prema Zakonu o obligacijskim odnosima, pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, Apelacijski je sud zaključio da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je za tužitelja nastupila zastara. Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud pozorno razmotrio sve izvedene dokaze i argumente obiju strana u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluku dao razvidne i razumljive razloge, zbog čega u pobijanoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi iz apelacije da nije razvidno na kojim je propisima Apelacijski sud temeljio svoju odluku i da nisu razvidni razlozi na kojima je pobijana odluka utemeljena. 30. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud izvršio svoju obvezu navođenja razloge na kojima je temeljio odluku i da pobijana presuda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz čega razvidno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i jednakopravan način. 31. Na temelju svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu navedenih zaključaka u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitati eventualno kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je sud u pobijanoj odluci dao zadovoljavajuće, razvidne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da je sud cijenio sve izvedene dokaze i relevantne argumente obiju strana u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1115/07, rješavajući apelaciju Ahmeda Čehajića i Zijada Rexića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 4 tačka 5, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Opštinskog suda u Sarajevu broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine. Odluka se dostavlja Opštinskom sudu u Sarajevu radi izvršewa, te se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na apelanta Zijada Rexića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ahmed Čehajić i Zijad Rexić (u daqnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Sabina i Veqko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 17. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine. Apelanti predlažu Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti tuženom da se suzdrži od pljenidbe sredstava sa računa Zijada Rexića, odnosno da zbog izuzetnih okolnosti naloži Opštinskom sudu u Visokom da zastane sa postupkom protivizvršewa dok Ustavni sud ne donese meritornu odluku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, te od tuženog DD za osiguranje imovine i lica "VGT" Visoko (u daqnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2007. godine, a tuženi 23. maja 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 15. juna 2007. godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) je Presudom broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine, utvrdio da je tuženi dužan da isplati tužiocu (apelant Ahmed Čehajić) na ime naknade štete iznos od 54.052,13 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počev od 20. novembra 2003. godine pa do isplate, te da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.375,50 KM, sve to na ruke punomoćnika i korisnika osigurawa Zijada Rexića, a sve u roku od 30 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. Iz presude Opštinskog suda proizilazi da je Ahmed Čehajić prodao svoju invalidsku povlasticu na osnovu koje je imao pravo da uveze vozilo bez ca rine i plaćawa poreza na promet. Na osnovu prodate povlastice A. B. je kupio predmetno vozilo i zatim ga prodao Zijadu Rexiću. Budući da je predmetno vozilo kupljeno na invalidsku povlasticu, to jeste oslobođeno je plaćawa određenih dažbina, shodno postojećim propisima, u saobraćajnoj dozvoli za predmetno vozilo bilo je upisano da vlasnik Ahmed Čehajić, koji ne može da ga otuđi do 25. jula 2007. godine. Zbog toga je 2. aprila 2003. godine Ahmed Čehajić izdao punomoć Zijadu Rexiću, kojom ga je ovlastio da pored svih drugih radwi vezanih za korišćenje može predmetno vozilo da osigura, te da naplati eventualnu štetu po osnovu osigurawa. 8. U izreci presude Opštinskog suda kao tužilac je označen Ahmed Čehajić, kog zastupa punomoćnik Zijad Rexić, a ovoga zastupaju punomoćnici Sabina i Veqko Nikolić, advokati iz Sarajeva. U obrazloženju presude navedeno je da je tužilac podnio tužbu 20. novembra 2003. godine u kojoj je naveo da je on bio vlasnik, a njegov punomoćnik Zijad Rexić korisnik putničkog vozila marke "BMW" registarski broj 649-K-099. Navedeno vozilo je bilo osigurano kod filijale tuženog u Sarajevu, po polisi kombinovanog kasko osigurawa sa ukqučenim rizikom krađe, za pe riod od jedne godine počev od 22. aprila 2003. godine. Predmetno vozilo je otuđeno 12. na 13. juli 2003. godine, te do dana podnošewa tužbe nije pronađeno. Tužilac je uz pomoć punomoćnika i korisnika vozila Zijada Rexića prijavio štetu tuženom koji je odugovlačio sa isplatom, te je tužilac bio primoran da ustane sa tužbom i da traži da mu se naknadi pretrpljena šteta ostvarena rizikom krađe. 9. Opštinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju presude navodi da je nesporno između parničnih stranaka da je tužilac formalni vlasnik, a Zijad Rexić stvarni vlasnik predmetnog motornog vozila, koje je Zijad Rexić koristio po osnovu punomoći od 2. aprila 2003. godine i na osnovu koje je sa tužiocem Ahmedom Čehajićem zasnovao ugovorni odnos. Postojanje i obim punomoći su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoć data, kako to propisuje član 89 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), pa prigovori tuženog koji su usmjereni na osporavanje valjanosti izdate punomoći zbog toga što je vlasniku zabranjeno da otuđi vozilo, su bez dejstva na izvršenje obaveze tuženog iz osnova ugovora o osiguranju. Punomoćnik tužioca Zijad Rexić je sa tuženim zakqučio ugovor o kombinovanom kasko osiguranju vozila kada je potpisao polisu osigurawa, što nije sporno među parničnim strankama, pa Sud smatra da se tuženi neosnovano poziva na odredbe člana 3 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila koje regulišu uticaj promjene korisnika, odnosno vlasnika vozila u odnosu na važnost zakqučenog Ugovora o osiguranju. Tuženi osporava osnov tužbenog zahtjeva zbog toga što predmetno vozilo, po osnovu postojećih propisa na osnovu kojih je tužilac bio oslobođen plaćawa carinskih dažbina, nije moglo da se proda prije isteka roka, to jeste do 25. jula 2007. godine, te smatra da je iskqučivi krivac, ukoliko se desila eventualna krađa, tužilac. Sud nalazi da tužilac, odnosno punomoćnik Zijad Rexić, svoje pravo iz osnova naknade štete u odnosu na tuženog zasniva na odredbi člana 905 ZOO. Potpisivanjem polise osigurawa Zijad Rexić je zasnovao poslovni odnos sa tuženim i u takvom poslovnom odnosu ugovarači su dužni da izvršavaju svoje obaveze kako to propisuje član 17 ZOO. Kako je dokazima koji su sprovedeni - pismenom dokumentacijom, i to zapisnikom Policijske uprave Neum od 13. jula 2003. godine potvrđena izjava Zijada Rexića da je predmetno vozilo ukradeno u Neumu ispred hotela Sunce, o čemu je obavijestio Policijsku upravu Neum, te da vozilo nije pronađeno u roku od 30 dana od kada je prijavljen nestanak vozila nadležnom organu unutrašwih poslova, to su u smislu člana 17 stav 2 tačka 2 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila ispunjeni uslovi shodno kojima Zijad Rexić stiče pravo da zahtijeva od tuženog kao ugovarača da mu se isplati naknada štete, tim prije što je ugovorenim kombinovanim osiguranjem vozilo osigurano i za rizik krađe. 10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000409 od 15. februara 2007. godine revizija tuženog se uvažava, obje nižestepene presude se preinačavaju i tužbeni zahtjev tužioca se odbija. 11. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su tačni revizioni prigovori tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da tužiocu isplati 54.052,12 KM kao sumu osigurawa zbog krađe kasko osiguranog vozila po polisi osigurawa od 22. aprila 2003. godine. Ovo zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stawa u nižestepenom postupku nedvosmisleno slijedi da je osiguranik, odnosno ugovarač ovog osigurawa bio Zijad Rexić, a ne tužilac. To uostalom zakqučuje i prvostepeni sud kada u svojoj presudi navodi da je Zijad Rexić stekao pravo da od tuženog zahtijeva da mu se isplati naknada štete pozivanjem na odredbe člana 17 stav 2 tačka 1 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila. Isti sud je Zijada Rexića saslušao kao svjedoka, a tužioca kao parničnu stranku na ročištu za glavnu raspravu 8. septembra 2004. godine i ustanovio da je Zijad Rexić lično potpisao polisu osigurawa, platio premiju osigurawa, a i kupio sporno vozilo od trećeg lica A. B., kom je tužilac za 1.500,00 KM prodao samo svoju invalidsku povlasticu za kupovinu vozila bez ca rine i poreza. Međutim, tužilac nikada nije bio vlasnik tog vozila za koje je tuženi Zijadu Rexiću 22. aprila 2003. godine izdao polisu osigurawa. Drugostepena presuda nema pravnog obrazložewa, dok se prvostepeni sud u svojoj odluci pozvao na odredbe člana 905 ZOO, no u konkretnom slučaju Zijad Rexić nije bio samo ugovarač osigurawa, i to za račun tužioca, već i sam osiguranik, jer se na polisi osigurawa potpisao kao takav, a što potvrđuje i to da je saslušan kao svjedok. I tužilac, saslušan kao parnična stranka, kaže da je vozilo bilo svojina Zijada Rexića i da se u ovoj parnici radi iskqučivo o interesima Zijada Rexića. Ovakvu situaciju ne može da promijeni ni činjenica da je Zijad Rexić u tužbi označen kao tužiočev punomoćnik, jer on time nije postao i parnična stranka, pogotovo što je tužilac na ročištu za glavnu raspravu izravno opunomoćio advokate Sabinu i Veqka Nikolića da ga zastupaju u sporu. Reviziju tuženog valjalo je zbog toga uvažiti bez obzira na ostale revizione prigovore (da u sumu osigurawa ne može da uđe i neplaćeni iznos ca rine i poreza na promet vozila itd). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da je osporenom presudom izvršena povreda wihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da je "Vrhovni sud u revizionom sudskom postupku pogrešno utvrdio činjenice i očigledno proizvoqno primijenio materijalno pravo". Navode da Vrhovni sud zakqučuje da Zijad Rexić nije bio samo ugovarač osigurawa i to za račun tužioca već i sam osiguranik, jer se na polisi osigurawa potpisao kao takav", gdje Sud ne primjećuje da osiguranik ne može da bude lice koje nije vlasnik vozila pa makar i formalno-pravni, niti u tom svojstvu može da bude naveden u polisi osigurawa, ako saobraćajna dozvola ne glasi na njegovo ime. Ovakvim svojim stavom Vrhovni sud je istovremeno zaštitio interese ugovarača osigurawa Zijada Rexića, ali je s druge strane dao povoda tuženom da isplaćeni iznos u postupku protivizvršewa vrati od Zijada Rexića i liši ga štete koja mu je već isplaćena. Apelanti ističu da na konkretnu situaciju treba da se primijeni član 905 stav 1 ZOO gdje se radi o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče, pa je obavezu da plati premije osigurawa i ostale obaveze iz ugovora dužan da izvrši ugovarač osigurawa, ali ugovarač osigurawa ne može da vrši prava iz osigurawa ni u slučaju kada je u posjedu polise, ako nije dobio pristanak lica čija je stvar odnosno imovinski interes osiguran i kojoj ona pripadaju. U slučaju sklapawa ugovora gdje osiguranik i ugovarač osigurawa nisu ista lica u smislu odredbi člana 905 ZOO i Uslova osigurawa tuženog, ugovor je sklopljen u korist osiguranika-vlasnika, te ne može da se podrazumijeva da je ugovor sklopljen za račun ili u korist ugovarača osigurawa sem ukoliko vlasnik-osiguranik da pristanak da ugovarač vrši prava iz osigurawa, što je u domenu internog odnosa između osiguranika i ugovarača osigurawa. Apelant Ahmed Čehajić je na ročištu od 8. septembra 2004. godine svojom izjavom dao pristanak da se šteta na ukradenom vozilu plati na ruke ugovarača osigurawa Zijada Rexića, koji je na osnovu takve izjave osiguranika stekao svojstvo korisnika prava iz osigurawa, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud. Apelanti zakqučuju da je osporena presuda bez presedana u sudskoj praksi, i praktično znači da Zijad Rexić, na čije ruke je šteta isplaćena, taj iznos treba da vrati tuženom, a zatim da pokrene novu parnicu protiv istog tuženog, u kojoj bi mu se taj iznos ponovo dosudio, a u kojoj bi tuženi isticao nedostatak aktivne legitimacije Zijada Rexića, jer saobraćajna dozvola i polisa osigurawa glasi na Ahmeda Čehajića kao vlasnika stvari, ili bi tuženi ako ne uspije sa protivizvršenjem isticao prigovor plaćenog duga. b) Odgovori na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta - tužioca Ahmeda Čehajića, jer on nije bio vlasnik ukradenog vozila. Pravo na imovinu i na pristup sudu drugog apelanta, Zijada Rexića, nije povrijeđeno zbog toga što on nije bio stranka u konkretnom predmetu, već samo punomoćnik tužioca. Shodno odredbi člana 905 stav 1 ZOO apelant Zijad Rexić je, kao ugovarač osigurawa, a i osiguravač, tužbu protiv tuženog trebao da podnese u svoje ime, a za to je imao pristanak lica čiji je interes osiguran - tužioca. Nasuprot njemu tužilac Ahmed Čehajić nije bio aktivno legitimisan u sporu, pa je njegov tužbeni zahtjev zbog toga odbijen. 14. U odgovoru tužene ističe se da apelanti u apelaciji insistiraju na dvojnosti prava na naknadu štete, iako pravo na naknadu štete može da ima u ovoj pravnoj stvari samo jedno lice. Suština spora je u pitanju ko je vlasnik vozila koje je bilo ukradeno i za koje je Ahmed Čehajić tužbom, a po osnovu kombinovanog kasko osigurawa, tražio naknadu štete. Opštinski i Kantonalni sud uopšte nisu obratili pažnju i izveli dokaze o stvarnom vlasniku vozila koje je predmet tužbenog zahtjeva. Iako su imali niz dokaza, a i sam Ahmed Čehajić je kao parnična stranka na glavnoj raspravi izjavio da je stvarni vlasnik Zijad Rexić, jer on nikada nije kupio predmetno vozilo već je svoju invalidsku povlasticu za 1.500,00 KM prodao drugom licu, koje je predmetno vozilo uvezlo iz inostranstva i zatim to vozilo dalje preprodalo Zijadu Rexiću, koji je koristio predmetno vozilo. Da apsurd bude veći zahtjev za naknadu štete upućuje Ahmed Čehajić, a prvostepeni sud obavezuje tuženu da mu isplati naknadu štete, ali na ruke Zijada Rexića. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je zakonito, profesionalno i objektivno utvrdio greške nižestepenih sudova, te donio jedino pravno utemeljenu presudu da se odbije tužbeni zahtjev Ahmeda Čehajića. Tužena posebno ističe da je u radwama Ahmeda Čehajića u dokaznom postupku utvrđeno da je zloupotrijebio pravo na povlasticu prilikom uvoza putničkog motornog vozila na povlasticu ratnog vojnog invalida bez plaćawa carinskih i poreskih obaveza, jer je prodao nezakonito svoje pravo trećem licu koje uvozi predmetno vozilo, a zatim ga preprodao Zijadu Rexiću, a da prilikom uvoza nisu plaćene carinske i poreske obaveze. I pored toga Opštinski sud je prilikom dosuđivawa visine naknade štete u iznos štete ubrojao i uračunao iznose neplaćenih carinskih i poreskih obaveza. Sem toga tužena je u prvostepenom postupku, a i u žalbi na presudu Opštinskog suda, isticala činjenicu da je u Uslovima za kasko osiguranje motornih vozila članom 3 stav 1 predviđeno da "ugovor o osiguranju prestaje 24 časa petog dana od dana kada je novi korisnik, odnosno vlasnik, preuzeo vozilo". Činjenica je da Zijad Rexić nije prijavio tuženoj kao osiguravaču da je promijenjen korisnik i da je samim tim prihvatio prestanak osigurawa, te da je između wih prestao da postoji bilo kakav pravni odnos, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. Na ovaj način nezavisno od toga ko je vlasnik predmetnog vozila, obaveza tužene kao osiguravača je prestala da postoji, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Član 905 (1) U slučaju osigurawa za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćawa premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je da izvršava ugovarač osigurawa, ali on ne može da vrši prava iz osigurawa, čak i kad drži polisu bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju. (2) Ugovarač osigurawa nije dužan da preda polisu zainteresovanom licu dok mu ne budu naknađene premije koje je isplatio osiguravaču kao i troškovi ugovora. (3) Ugovarač osigurawa ima pravo prvenstvene naplate ovih potraživawa iz dugovane naknade, kao i pravo da zahtjeva wihovu isplatu neposredno od osiguravača. (4) Osiguravač može da istakne svakom korisniku osigurawa za tuđi račun sve prigovore koje po osnovu ugovora ima prema ugovaraču osigurawa. Namjerna netačna prijava ili prećutkivanje Član 908 stav 1 (1) Ako je ugovarač osigurawa namjerno učinio netačnu prijavu ili namjerno prećutao neku okolnost takve prirode da osiguravač ne bi zakqučio ugovor da je znao za pravo stanje stvari, osiguravač može da zahtijeva poništenje ugovora. Namjerna netačnost ili nepotpunost prijave Član 909 stav 1 (1) Ako je ugovarač osigurawa učinio netačnu prijavu ili je propustio dati dužno obavještenje, a to nije učinio namjerno, osiguravač može, po svom izboru u roku od mjesec dana od saznawa za netačnost ili nepotpunost prijave, da izjavi da raskida ugovor ili da predloži da se poveća premija srazmjerno većem riziku. Slučajevi u kojima osiguravač ne može da se poziva na netačnost ili nepotpunost prijave Član 911 (1) Osiguravač kome su u času zakqučewa ugovora bile poznate ili nisu mogle da mu ostanu nepoznate okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje je ugovarač osigurawa netačno prijavio ili prećutao, ne može da se poziva na netačnost prijave ili prećutkivanje. (2) Isto važi u slučaju kad je osiguravač saznao za te okolnosti za vrijeme trajawa osigurawa, a nije se koristio zakonskim ovlašćewima." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Zijada Rexića Ustavni sud je pošao od odredbi člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda. Član 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice". 18. Ustavni sud naglašava da Zijad Rexić u konkretnom postupku nije imao u formalnom smislu svojstvo parnične stranke, već je učestvovao kao punomoćnik tužioca. S obzirom da nije bio stranka u postupku Ustavni sud zakqučuje da apelant Zijad Rexić nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom. 19. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio da u odnosu na apelanta Zijada Rexića odbaci apelaciju. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant Ahmed Čehajić je primio 2. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant Ahmed Čehajić osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza Š...Ćsvako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć" 26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle n a predmet građansko-pravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Žalba apelanta Ahmeda Čehajića u vezi sa pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporavanom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom. 28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 31/03). 29. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 30. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu zasnovao na tvrdwi da Zijad Rexić nije bio samo ugovarač osigurawa, već i sam osiguranik, jer se na polisi osigurawa potpisao kao takav, a što je potvrdio kao svjedok. Pored toga, Vrhovni sud se poziva na tvrdnju da je stvarni vlasnik predmetnog vozila bio Zijad Rexić, da je apelant Ahmed Čehajić kao tužilac izjavio da se u konkretnoj parnici radi o imovinskim interesima Zijada Rexića, ali da uprkos tome Zijad Rexić nije imao svojstvo stranke u postupku i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. 31. Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Opštinski sud, Presuda broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine) su, usvajajući tužbeni zahtjev apelanta Ahmeda Čehajića, odgovornost tužene za naknadu materijalne štete zasnovali na relevantnim odredbama ZOO. 32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju shodno važećoj saobraćajnoj dozvoli, koja ima svojstvo javne isprave, vlasnik predmetnog motornog vozila apelant Ahmed Čehajić. Pravo da predmetno vozilo koristi i pri tome zakquči ugovor o osiguranju imao je apelant Zijad Rexić na osnovu punomoći ovjerene u Opštinskom sudu u Visokom, koju je izdao vlasnik predmetnog vozila. Zijad Rexić je, prezentujući navedenu saobraćajnu dozvolu i punomoć, sa tuženom zakqučio ugovor o osiguranju predmetnog vozila i to u ime Ahmeda Čehajića kao osiguranika i vlasnika automobila. Policu osigurawa, koju je izdala tužena, u ime osiguranika potpisao je Zijad Rexić i isplatio premiju osigurawa. Na ovaj način zakqučen je ugovor o osiguranju u smislu člana 905 ZOO, gdje ugovarač osigurawa ima obavezu da plati premiju i ostale obaveze iz ugovora, ali on ne može da vrši prava iz osigurawa, bez obzira što raspolaže polisom osigurawa, bez izričitog pristanka osiguranika. Na osnovu člana 902 stav 6 ZOO na osnovu sporazuma ugovornih strana polisa osigurawa može da glasi na ime, po naredbi, ili na donosioca. Ovo pravilo ima smisao da ukaže na koji način će se legitimno odrediti imalac polise osigurawa, to jeste polisa osigurawa je u ovom smislu posebna vrsta legitimacionog znaka kojim se najčešće legitimiše osiguranik ili korisnik osigurawa prema osiguravaču prilikom podizawa zahtjeva za naknadu štete zbog osiguranog slučaja koji je nastupio. Apelant Ahmed Čehajić je, kao osiguranik iz polise osigurawa, pokrenuo parnični postupak protiv tužene. Svoj izričiti pristanak da prava iz osigurawa može da koristi Zijad Rexić kao korisnik osigurawa dao je na ročištu tokom postupka. 33. Ustavni sud smatra da navodi Vrhovnog suda o stvarnom i formalnom vlasniku vozila, u situaciji kada važeća saobraćajna dozvola jasno ukazuje na vlasnika vozila, nisu pravno zasnovani. Žalba tužene da je shodno članu 3 stav 1 Uslova za kasko osiguranje motornih vozila došlo do promjene korisnika takođe su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani, budući da je korisnik predmetnog vozila, nakon što je zakqučen ugovor o osiguranju, neprekidno bio Zijad Rexić. U vezi sa navodima tužene o neosnovanosti pravnog odnosa na osnovu kog je izdata punomoć prvostepeni sud je zakqučio da postojanje i obim punomoći ne zavise od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoć dato, kako je to propisano članom 89. stav 2. ZOO. Ustavni sud ističe da je tuženoj u trenutku zakqučewa ugovora o osiguranju bila poznata pravna i činjenična situacija konkretnog predmeta i da je prihvatila zakqučenje ugovora, a da se također mogla koristiti i svojim pravima iz čl. 908, 909. i 911. ZOO. 34. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud smatra da su zakqučci Kantonalnog suda i Opštinskog suda pravilni. Stajalište Vrhovnog suda u osporavanoj odluci da je Zijad Rexić, a koji je u konkretnoj situaciji korisnik predmetnog vozila i ugovarač osigurawa na osnovu punomoći, trebalo da pokrene postupak za naknadu štete protiv tužene, nije zasnovano u članu 905 ZOO. 35. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, donoseći osporavanu presudu, proizvoqno primijenio materijalno pravo na štetu ustavnog prava apelanta Ahmeda Čehajića na pravično suđenje, te zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo. 38. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 5, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra predlog apelanata da se donese privremena mjera. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1115/07, rješavajući apelaciju Ahmeda Čehajića i Zijada Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine. Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Sarajevu radi izvršenja, te se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud od preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na apelanta Zijada Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ahmed Čehajić i Zijad Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 17. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine. Apelanti predlažu Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti tuženom da se suzdrži od pljenidbe sredstava sa računa Zijada Redžića, odnosno da zbog izuzetnih okolnosti naloži Općinskom sudu u Visokom da zastane sa postupkom protuizvršenja dok Ustavni sud ne donese meritornu odluku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, te od tuženog DD za osiguranje imovine i lica "VGT" Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. maja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2007. godine, a tuženi 23. maja 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 15. juna 2007. godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine, utvrdio da je tuženi dužan isplatiti tužitelju (apelant Ahmed Čehajić) na ime naknade štete iznos od 54.052,13 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od 20. novembra 2003. godine pa do isplate, te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.375,50 KM, sve to na ruke punomoćnika i korisnika osiguranja Zijada Redžića, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Iz presude Općinskog suda proizlazi da je Ahmed Čehajić prodao svoju invalidsku povlasticu na temelju koje je imao pravo na uvoz vozila bez ca rine i plaćanja poreza na promet. Na osnovu prodate povlastice A. B. je kupio predmetno vozilo i zatim ga prodao Zijadu Redžiću. Budući da je predmetno vozilo kupljeno na invalidsku povlasticu, to jeste uz oslobađanje od plaćanja određenih dažbina, prema postojećim propisima, u saobraćajnoj dozvoli za predmetno vozilo bilo je upisano da ga vlasnik Ahmed Čehajić ne može otuđiti do 25. jula 2007. godine. Zbog toga je 2. aprila 2003. godine Ahmed Čehajić izdao punomoć Zijadu Redžiću, kojom ga je ovlastio da pored svih drugih radnji vezanih za korištenje može predmetno vozilo osigurati, te naplatiti eventualnu štetu po osnovu osiguranja. 8. U izreci presude Općinskog suda kao tužitelj je označen Ahmed Čehajić, kojeg zastupa punomoćnik Zijad Redžić, a ovoga zastupaju punomoćnici Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 20. novembra 2003. godine u kojoj je naveo da je on bio vlasnik, a njegov punomoćnik Zijad Redžić korisnik putničkog vozila marke "BMW" registarski broj 649-K-099. Navedeno vozilo je bilo osigurano kod filijale tuženog u Sarajevu, po polici kombinovanog kasko osiguranja sa uključenim rizikom krađe, za pe riod od jedne godine počevši od 22. aprila 2003. godine. Predmetno vozilo je otuđeno 12. na 13. juli 2003. godine, te do dana podnošenja tužbe nije pronađeno. Tužitelj je uz pomoć punomoćnika i korisnika vozila Zijada Redžića prijavio štetu tuženom koji je odugovlačio sa isplatom, te je tužitelj bio primoran ustati tužbom i tražiti naknadu pretrpljene štete ostvarenim rizikom krađe. 9. Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju presude navodi da je nesporno među parničnim strankama da je tužitelj formalni vlasnik, a Zijad Redžić stvarni vlasnik predmetnog motornog vozila, koje je Zijad Redžić koristio po osnovu punomoći od 2. aprila 2003. godine i na temelju koje je sa tužiteljem Ahmedom Čehajićem zasnovao ugovorni odnos. Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako to propisuje član 89. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa prigovori tuženog usmjereni na osporavanje valjanosti izdate punomoći zbog toga što je vlasniku zabranjeno da otuđi vozilo, su bez dejstva na izvršenje obaveze tuženog iz osnova ugovora o osiguranju. Punomoćnik tužitelja Zijad Redžić je sa tuženim zaključio ugovor o kombinovanom kasko osiguranju vozila potpisivanjem polise osiguranja, što nije sporno među parničnim strankama, pa Sud smatra da se tuženi neosnovano poziva na odredbe člana 3. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila koje regulišu uticaj promjene korisnika, odnosno vlasnika vozila u odnosu na važnost zaključenog Ugovora o osiguranju su neosnovane. Tuženi osporava osnov tužbenog zahtjeva zbog toga što se predmetno vozilo, po osnovu postojećih propisa na osnovu kojih je tužitelj bio oslobođen plaćanja carinskih dažbina, nije moglo prodati prije isteka roka, to jeste do 25. jula 2007. godine, te smatra da je isključivi krivac, ukoliko se desila eventualna krađa, tužitelj. Sud nalazi da tužitelj, odnosno punomoćnik Zijad Redžić, svoje pravo iz osnova naknade štete u odnosu na tuženog temelji na odredbi člana 905. ZOO. Potpisivanjem po lice osiguranja Zijad Redžić je zasnovao poslovni odnos sa tuženim i u takvom poslovnom odnosu ugovarači su dužni da izvršavaju svoje obaveze kako to propisuje član 17. ZOO. Kako je provedenim dokazima - pismenom dokumentacijom, i to zapisnikom Policijske uprave Neum od 13. jula 2003. godine potvrđena izjava Zijada Redžića da je predmetno vozilo ukradeno u Neumu ispred hotela Sunce, o čemu je obavijestio Policijsku upravu Neum, te da vozilo nije pronađeno u roku od 30 dana od kada je prijavljen nestanak vozila nadležnom organu unutrašnjih poslova, to su u smislu člana 17. stav 2. tačka 2. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila ispunjeni uvjeti prema kojima Zijad Redžić stiče pravo da zahtijeva od tuženog kao ugovarača isplatu naknade štete, tim prije što je ugovorenim kombinovanim osiguranjem vozilo osigurano i za rizik krađe. 10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000409 od 15. februara 2007. godine revizija tuženog se uvažava, obje nižestepene presude se preinačavaju i tužbeni zahtjev tužitelja se odbija. 11. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su tačni revizioni prigovori tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da tužitelju isplati 54.052,12 KM kao sumu osiguranja zbog krađe kasko osiguranog vozila po polici osiguranja od 22. aprila 2003. godine. Ovo zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stanja u nižestepenom postupku nedvosmisleno slijedi da je osiguranik, odnosno ugovarač ovog osiguranja bio Zijad Redžić, a ne tužitelj. To uostalom zaključuje i prvostepeni sud kada u svojoj presudi navodi da je Zijad Redžić stekao pravo da od tuženog zahtijeva isplatu naknade štete pozivom na odredbe člana 17. stav 2. tačka 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Isti sud je Zijada Redžića saslušao kao svjedoka, a tužitelja kao parničnu stranku na ročištu za glavnu raspravu 8. septembra 2004. godine i ustanovio da je Zijad Redžić lično potpisao policu osiguranja, platio premiju osiguranja, a i kupio sporno vozilo od trećeg lica A. B., kojem je tužitelj za 1.500,00 KM prodao samo svoju invalidsku povlasticu za kupovinu vozila bez ca rine i poreza. Međutim, tužitelj nikada nije bio vlasnik tog vozila za koje je tuženi Zijadu Redžiću 22. aprila 2003. godine izdao policu osiguranja. Drugostepena presuda nema pravnog obrazloženja, dok se prvostepeni sud u svojoj odluci pozvao na odredbe člana 905. ZOO, no u konkretnom slučaju Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja, i to za račun tužitelja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što potvrđuje i saslušan kao svjedok. I tužitelj, saslušan kao parnična stranka, kaže da je vozilo bilo vlasništvo Zijada Redžića i da se u ovoj parnici radi isključivo o interesima Zijada Redžića. Ovakvu situaciju ne može promijeniti ni činjenica da je Zijad Redžić u tužbi označen kao tužiteljev punomoćnik, jer on time nije postao i parnična stranka, pogotovo što je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu izravno opunomoćio advokate Sabinu i Veljka Nikolića da ga zastupaju u sporu. Reviziju tuženog valjalo je zbog toga uvažiti bez obzira na ostale revizione prigovore (da u sumu osiguranja ne može ući i neplaćeni iznos ca rine i poreza na promet vozila itd). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da je osporenom presudom izvršena povreda njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žale na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da je "Vrhovni sud u revizionom sudskom postupku pogrešno utvrdio činjenice i očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo". Navode da Vrhovni sud zaključuje da Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja i to za račun tužitelja već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav", gdje Sud ne primjećuje da osiguranik ne može biti lice koje nije vlasnik vozila pa makar i formalno-pravni, niti u tom svojstvu može biti naveden u polici osiguranja, ako saobraćajna dozvola ne glasi na njegovo ime. Ovakvim svojim stavom Vrhovni sud je istovremeno zaštitio interese ugovarača osiguranja Zijada Redžića, ali je s druge strane dao povoda tuženom da isplaćeni iznos u postupku protuizvršenja vrati od Zijada Redžića i liši ga štete koja mu je već isplaćena. Apelanti ističu da na konkretnu situaciju treba primijeniti član 905. stav 1. ZOO gdje se radi o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče, pa je obaveza plaćanja premije osiguranja i ostale obaveze iz ugovora dužan izvršiti ugovarač osiguranja, ali ugovarač osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja ni u slučaju kada je u posjedu po lice, ako nije dobio pristanak osobe čija je stvar odnosno imovinski interes osiguran i kojoj ona pripadaju. U slučaju sklapanja ugovora gdje osiguranik i ugovarač osiguranja nisu iste osobe u smislu odredbi člana 905. ZOO i Uvjeta osiguranja tuženog, ugovor je sklopljen u korist osiguranika-vlasnika, te se ne može podrazumijevati da je ugovor sklopljen za račun ili u korist ugovarača osiguranja osim ukoliko vlasnik-osiguranik da pristanak da ugovarač vrši prava iz osiguranja, što je u domenu internog odnosa između osiguranika i ugovarača osiguranja. Apelant Ahmed Čehajić je na ročištu od 8. septembra 2004. godine svojom izjavom dao pristanak da se šteta na ukradenom vozilu plati na ruke ugovarača osiguranja Zijada Redžića, koji je na temelju takve izjave osiguranika stekao svojstvo korisnika prava iz osiguranja, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud. Apelanti zaključuju da je osporena presuda bez presedana u sudskoj praksi, i praktično znači da Zijad Redžić, na čije ruke je šteta isplaćena, taj iznos treba da vrati tuženom, a zatim da pokrene novu parnicu protiv istog tuženog, u kojoj bi mu se taj iznos ponovo dosudio, a u kojoj bi tuženi isticao nedostatak aktivne legitimacije Zijada Redžića, jer saobraćajna dozvola i polica osiguranja glasi na Ahmeda Čehajića kao vlasnika stvari, ili bi tuženi ako ne uspije sa protuizvršenjem isticao prigovor plaćenog duga. b) Odgovori na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta - tužitelja Ahmeda Čehajića, jer on nije bio vlasnik ukradenog vozila. Pravo na imovinu i na pristup sudu drugog apelanta, Zijada Redžića, nije povrijeđeno zbog toga što on nije bio stranka u konkretnom predmetu, već samo punomoćnik tužitelja. Prema odredbi člana 905. stav 1. ZOO apelant Zijad Redžić je, kao ugovarač osiguranja, a i osiguravač, tužbu protiv tuženog trebao podnijeti u svoje ime, a za to je imao pristanak lica čiji je interes osiguran - tužitelja. Nasuprot njemu tužitelj Ahmed Čehajić nije bio aktivno legitimisan u sporu, pa je njegov tužbeni zahtjev zbog toga odbijen. 14. U odgovoru tužene se ističe da apelanti u apelaciji insistiraju na dvojnosti prava na naknadu štete, iako pravo na naknadu štete može imati u ovoj pravnoj stvari samo jedno lice. Suština spora je u pitanju ko je vlasnik vozila koje je bilo ukradeno i za koje je Ahmed Čehajić tužbom, a po osnovu kombinovanog kasko osiguranja, tražio naknadu štete. Općinski i Kantonalni sud uopće nisu obratili pažnju i izveli dokaze o stvarnom vlasniku vozila koje je predmet tužbenog zahtjeva. Iako su imali niz dokaza, a i sam Ahmed Čehajić je kao parnična stranka na glavnoj raspravi izjavio da je stvarni vlasnik Zijad Redžić, jer on nikada nije kupio predmetno vozilo već je svoju invalidsku povlasticu za 1.500,00 KM prodao drugom licu, koje je predmetno vozilo uvezlo iz inozemstva i potom to vozilo dalje preprodalo Zijadu Redžiću, koji je koristio predmetno vozilo. Da apsurd bude veći zahtjev za naknadu štete upućuje Ahmed Čehajić, a prvostepeni sud obavezuje tuženu da mu isplati naknadu štete, ali na ruke Zijada Redžića. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je zakonito, profesionalno i objektivno utvrdio greške nižestepenih sudova, te donio jedino pravno utemeljenu presudu da se odbije tužbeni zahtjev Ahmeda Čehajića. Tužena posebno ističe da je u radnjama Ahmeda Čehajića u dokaznom postupku utvrđeno da je zloupotrijebio pravo na povlasticu prilikom uvoza putničkog motornog vozila na povlasticu ratnog vojnog invalida bez plaćanja carinskih i poreskih obaveza, prodavši nezakonito svoje pravo trećem licu koje uvozi predmetno vozilo, a potom ga preprodaje Zijadu Redžiću, a da prilikom uvoza nisu plaćene carinske i poreske obaveze. I pored toga Općinski sud prilikom dosuđivanja visine naknade štete u iznos štete ubraja i uračunava iznose neplaćenih carinskih i poreskih obaveza. Osim toga tužena je u prvostepenom postupku, a i u žalbi na presudu Općinskog suda, isticala činjenicu da je u Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila članom 3. stav 1. predviđeno da "ugovor o osiguranju prestaje 24 sata petog dana od dana kada je novi korisnik, odnosno vlasnik, preuzeo vozilo". Činjenica je da Zijad Redžić nije prijavio tuženoj kao osiguravaču promjenu korisnika i da je samim tim prihvatio prestanak osiguranja, te da je između njih prestao postojati bilo kakav pravni odnos, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. Na ovaj način neovisno od toga ko je vlasnik predmetnog vozila, obaveza tužene kao osiguravača je prestala postojati, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Član 905. (1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju. (2) Ugovarač osiguranja nije dužan predati policu zainteresovanom licu dok mu ne budu naknađene premije koje je isplatio osiguravaču kao i troškovi ugovora. (3) Ugovarač osiguranja ima pravo prvenstvene naplate ovih potraživanja iz dugovane naknade, kao i pravo da zahtjeva njihovu isplatu neposredno od osiguravača. (4) Osiguravač može istaći svakom korisniku osiguranja za tuđi račun sve prigovore koje po osnovu ugovora ima prema ugovaraču osiguranja. Namjerna netačna prijava ili prešutkivanje Član 908. stav 1. (2) Ako je ugovarač osiguranja namjerno učinio netačnu prijavu ili namjerno prešutio neku okolnost takve prirode da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za pravo stanje stvari, osiguravač može zahtijevati poništenje ugovora. Namjerna netačnost ili nepotpunost prijave Član 909. stav 1. (1) Ako je ugovarač osiguranja učinio netačnu prijavu ili je propustio dati dužno obavještenje, a to nije učinio namjerno, osiguravač može, po svom izboru u roku od mjesec dana od saznanja za netačnost ili nepotpunost prijave, izjaviti da raskida ugovor ili predložiti povećanje premije srazmjerno većem riziku. Slučajevi u kojima se osiguravač ne može pozivati na netačnost ili nepotpunost prijave Član 911. (1) Osiguravač kome su u času zaključenja ugovora bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje je ugovarač osiguranja netačno prijavio ili prešutio, ne može se pozivati na netačnost prijave ili prešutkivanje. (2) Isto važi u slučaju kad je osiguravač saznao za te okolnosti za vrijeme trajanja osiguranja, a nije se koristio zakonskim ovlaštenjima." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Zijada Redžića Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice". 18. Ustavni sud naglašava da Zijad Redžić u konkretnom postupku nije imao u formalnom smislu svojstvo parnične stranke, već je učestvovao kao punomoćnik tužitelja. S obzirom da nije bio stranka u postupku Ustavni sud zaključuje da apelant Zijad Redžić nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom. 19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio da u odnosu na apelanta Zijada Redžića odbaci apelaciju. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-409/06 od 15. februara 2007. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant Ahmed Čehajić je primio 2. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant Ahmed Čehajić pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ćsvako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć" 26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Žalba apelanta Ahmeda Čehajića u vezi s pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom. 28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 31/03). 29. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 30. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu temeljio na tvrdnji da Zijad Redžić nije bio samo ugovarač osiguranja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što je potvrdio kao svjedok. Pored toga, Vrhovni sud se poziva na tvrdnju da je stvarni vlasnik predmetnog vozila bio Zijad Redžić, da je apelant Ahmed Čehajić kao tužitelj izjavio da se u konkretnoj parnici radi o imovinskim interesima Zijada Redžića, ali da uprkos tome Zijad Redžić nije imao svojstvo stranke u postupku i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. 31. Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Općinski sud, Presuda broj P-2791/03-B od 30. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-5/05 od 28. decembra 2005. godine) su, usvajajući tužbeni zahtjev apelanta Ahmeda Čehajića, odgovornost tužene za naknadu materijalne štete temeljili na relevantnim odredbama ZOO. 32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prema važećoj saobraćajnoj dozvoli, koja ima svojstvo javne isprave, vlasnik predmetnog motornog vozila apelant Ahmed Čehajić. Pravo da predmetno vozilo koristi i pri tome zaključi ugovor o osiguranju imao je apelant Zijad Redžić na temelju punomoći ovjerene u Općinskom sudu u Visokom, koju je izdao vlasnik predmetnog vozila. Zijad Redžić je, prezentirajući navedenu saobraćajnu dozvolu i punomoć, sa tuženom zaključio ugovor o osiguranju predmetnog vozila i to u ime Ahmeda Čehajića kao osiguranika i vlasnika automobila. Policu osiguranja, koju je izdala tužena, u ime osiguranika potpisao je Zijad Redžić i isplatio premiju osiguranja. Na ovaj način zaključen je ugovor o osiguranju u smislu člana 905. ZOO, gdje ugovarač osiguranja ima obavezu plaćanja premije i ostalih obaveza iz ugovora, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, bez obzira što raspolaže policom osiguranja, bez izričitog pristanka osiguranika. Na osnovu člana 902. stav 6. ZOO na osnovu sporazuma ugovornih strana polica osiguranja može glasiti na ime, po naredbi, ili na donosioca. Ovo pravilo ima smisao da ukaže na koji način će se legitimno odrediti imalac po lice osiguranja, to jeste polica osiguranja je u ovom smislu posebna vrsta legitimacionog znaka kojim se najčešće legitimiše osiguranik ili korisnik osiguranja prema osiguravaču prilikom podizanja zahtjeva za naknadu štete zbog nastupjelog osiguranog slučaja. Apelant Ahmed Čehajić je, kao osiguranik iz po lice osiguranja, pokrenuo parnični postupak protiv tužene. Svoj izričiti pristanak da prava iz osiguranja može koristiti Zijad Redžić kao korisnik osiguranja dao je na ročištu tokom postupka. 33. Ustavni sud smatra da navodi Vrhovnog suda o stvarnom i formalnom vlasniku vozila, u situaciji kada važeća saobraćajna dozvola jasno ukazuje na vlasnika vozila, nisu pravno utemeljeni. Žalba tužene da je prema članu 3. stav 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila došlo do promjene korisnika također su, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani, budući da je korisnik predmetnog vozila, nakon zaključenja ugovora o osiguranju, neprekidno bio Zijad Redžić. U vezi sa navodima tužene o neosnovanosti pravnog odnosa na temelju kojeg je izdata punomoć prvostepeni sud je zaključio da su postojanje i obim punomoćja nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako je to propisano članom 89. stav 2. ZOO. Ustavni sud ističe da je tuženoj u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju bila poznata pravna i činjenična situacija konkretnog predmeta i da je prihvatila zaključenje ugovora, a da se također mogla koristiti i svojim pravima iz čl. 908, 909. i 911. ZOO. 34. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud smatra da su zaključci Kantonalnog suda i Općinskog suda pravilni. Stajalište Vrhovnog suda u pobijanoj odluci da je Zijad Redžić, a koji je u konkretnoj situaciji korisnik predmetnog vozila i ugovarač osiguranja na temelju punomoći, trebao pokrenuti postupak za naknadu štete protiv tužene, nije utemeljeno u članu 905. ZOO. 35. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, donoseći pobijanu presudu, proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu ustavnog prava apelanta Ahmeda Čehajića na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo. 38. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1115/07, rješavajući apelaciju Ahmeda Čehajića i Zijada Redžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 16. stavak 4. točka 5, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 16. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. veljače 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-2791/03-B od 30. rujna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-5/05 od 28. prosinca 2005. godine. Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Sarajevu radi izvršenja, te se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na apelanta Zijada Redžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-409/06 od 15. veljače 2007. godine, zato što ju je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ahmed Čehajić i Zijad Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 17. travnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-409/06 od 15. veljače 2007. godine. Apelanti predlažu Ustavnom sudu da donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti tuženom da se suzdrži od pljenidbe sredstava sa računa Zijada Redžića, odnosno da zbog izuzetnih okolnosti naloži Općinskom sudu u Visokom da zastane sa postupkom protuizvršenja dok Ustavni sud ne donese meritornu odluku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, te od tuženog DD za osiguranje imovine i osoba "VGT" Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) kao sudionika u postupku, zatraženo je 8. svibnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 29. svibnja 2007. godine, a tuženi 23. svibnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 15. lipnja 2007. godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-2791/03-B od 30. rujna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-5/05 od 28. prosinca 2005. godine, utvrdio da je tuženi dužan isplatiti tužitelju (apelant Ahmed Čehajić) na ime naknade štete iznos od 54.052,13 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počevši od 20. studenoga 2003. godine pa do isplate, te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.375,50 KM, sve to na ruke punomoćnika i korisnika osiguranja Zijada Redžića, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Iz presude Općinskog suda proizlazi da je Ahmed Čehajić prodao svoju invalidsku povlasticu na temelju koje je imao pravo na uvoz vozila bez ca rine i plaćanja poreza na promet. Na temelju prodate povlastice A. B. je kupio predmetno vozilo i potom ga 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 prodao Zijadu Redžiću. Budući je predmetno vozilo kupljeno na invalidsku povlasticu, to jeste uz oslobađanje od plaćanja određenih dažbina, prema postojećim propisima, u prometnoj dozvoli za predmetno vozilo je bilo upisano da ga vlasnik Ahmed Čehajić ne može otuđiti do 25. srpnja 2007. godine. Zbog toga je 2. travnja 2003. godine Ahmed Čehajić izdao punomoć Zijadu Redžiću, kojom ga je ovlastio da pored svih drugih radnji vezanih za korištenje može predmetno vozilo osigurati, te naplatiti eventualnu štetu temeljem osiguranja. 8. U izreci presude Općinskog suda kao tužitelj je označen Ahmed Čehajić, kojega zastupa punomoćnik Zijad Redžić, a ovoga zastupaju punomoćnici Sabina i Veljko Nikolić, odvjetnici iz Sarajeva. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 20. studenoga 2003. godine u kojoj je naveo da je on bio vlasnik, a njegov punomoćnik Zijad Redžić korisnik osobnog vozila marke "BMW" registarskih tablica 649-K-099. Navedeno je vozilo bilo osigurano kod podružnice tuženog u Sarajevu, po polici kombiniranog kasko osiguranja s uključenim rizikom krađe, za razdoblje od jedne godine počevši od 22. travnja 2003. godine. Predmetno je vozilo otuđeno 12. na 13. srpanj 2003. godine, te do dana podnošenja tužbe nije pronađeno. Tužitelj je uz pomoć punomoćnika i korisnika vozila Zijada Redžića prijavio štetu tuženom koji je odugovlačio sa isplatom, te je tužitelj bio primoran ustati tužbom i tražiti naknadu pretrpljene štete ostvarenim rizikom krađe. 9. Općinski je sud ustvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen. U obrazloženju presude navodi da je neprijeporno među parničnim strankama da je tužitelj formalni vlasnik, a Zijad Redžić stvarni vlasnik predmetnog motornog vozila, koje je Zijad Redžić koristio temeljem punomoći od 2. travnja 2003. godine i na temelju koje je sa tužiteljem Ahmedom Čehajićem zasnovao ugovorni odnos. Postojanje i opseg punomoćja su neovisni o pravnom odnosu na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako to propisuje članak 89. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa prigovori tuženog usmjereni na pobijanje valjanosti izdate punomoći zbog toga što je vlasniku zabranjeno da otuđi vozilo, su bez djelovanja na izvršenje obveze tuženog iz osnova ugovora o osiguranju. Punomoćnik tužitelja Zijad Redžić je sa tuženim zaključio ugovor o kombiniranom kasko osiguranju vozila potpisivanjem po lice osiguranja, što nije prijeporno među parničnim strankama, pa Sud smatra da se tuženi neutemeljeno poziva na odredbe članka 3. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila koje reguliraju utjecaj promjene korisnika, a koje reguliraju utjecaj promjene korisnika, odnosno vlasnika vozila u odnosu na važnost zaključenog Ugovora o osiguranju su neutemeljene. Tuženi pobija osnovu tužbenog zahtjeva zbog toga što se predmetno vozilo, temeljem postojećih propisa na temelju kojih je tužitelj bio oslobođen plaćanja carinskih dažbina, nije moglo prodati prije isteka roka, to jeste do 25. srpnja 2007. godine, te smatra da je isključivi krivac, ukoliko se desila eventualna krađa, tužitelj. Sud nalazi da tužitelj, odnosno punomoćnik Zijad Redžić, svoje pravo iz osnova naknade štete u odnosu na tuženog temelji na odredbi članka 905. ZOO. Potpisivanjem po lice osiguranja Zijad Redžić je zasnovao poslovni odnos s tuženim i u takvom poslovnom odnosu ugovaratelji su dužni izvršavati svoje obveze kako to propisuje članak 17. ZOO. Kako je provedenim dokazima - pismenom dokumentacijom, i to zapisnikom Policijske uprave Neum od 13. srpnja 2003. godine potvrđena izjava Zijada Redžića da je predmetno vozilo ukradeno u Neumu ispred hotela Sunce, o čemu je obavijestio Policijsku upravu Neum, te da vozilo nije pronađeno u roku od 30 dana od kada je prijavljen nestanak vozila mjerodavnom tijelu unutarnjih poslova, to su u smislu članka 17. stavak 2. točka 2. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila ispunjeni uvjeti prema kojima Zijad Redžić stiče pravo da zahtijeva od tuženog kao ugovaratelja isplatu naknade štete, tim prije što je ugovorenim kombiniranim osiguranjem vozilo osigurano i za rizik krađe. 10. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000409 od 15. veljače 2007. godine revizija tuženog se uvažava, obje nižestupanjske presude se preinačuju i tužbeni zahtjev tužitelja se odbija. 11. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su točni revizijski prigovori tuženog da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obvezali da tužitelju isplati 54.052,12 KM kao sumu osiguranja zbog krađe kasko osiguranog vozila po polici osiguranja od 22. travnja 2003. godine. Ovo zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stanja u nižestupanjskom postupku nedvosmisleno slijedi da je osiguranik, odnosno ugovaratelj ovog osiguranja bio Zijad Redžić, a ne tužitelj. To uostalom zaključuje i prvostupanjski sud kada u svojoj presudi navodi da je Zijad Redžić stekao pravo da od tuženog zahtijeva isplatu naknade štete pozivom na odredbe članka 17. stavak 2. točka 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila. Isti je sud Zijada Redžića saslušao kao svjedoka, a tužitelja kao parničnu stranku na ročištu za glavnu raspravu 8. rujna 2004. godine i ustanovio da je Zijad Redžić osobno potpisao policu osiguranja, platio premiju osiguranja, a i kupio prijeporno vozilo od treće osobe A. B., kojoj je tužitelj za 1.500,00 KM prodao samo svoju invalidsku povlasticu za kupnju vozila bez ca rine i poreza. Međutim, tužitelj nikada nije bio vlasnik tog vozila za koje je tuženi Zijadu Redžiću 22. travnja 2003. godine izdao policu osiguranja. Drugostupanjska presuda nema pravnog obrazloženja, dok se prvostupanjski sud u svojoj odluci pozvao na odredbe članka 905. ZOO, no u konkretnom slučaju Zijad Redžić nije bio samo ugovaratelj osiguranja, i to za račun tužitelja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što potvrđuje i saslušan kao svjedok. I tužitelj, saslušan kao parnična stranka, kaže da je vozilo bilo vlasništvo Zijada Redžića i da se u ovoj parnici radi isključivo o interesima Zijada Redžića. Ovakvu situaciju ne može promijeniti ni činjenica da je Zijad Redžić u tužbi označen kao tužiteljev punomoćnik, jer on time nije postao i parnična stranka, pogotovu što je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu izravno opunomoćio odvjetnike Sabinu i Veljka Nikolića da ga zastupaju u sporu. Reviziju tuženog je valjalo zbog toga uvažiti bez obzira na ostale revizijske prigovore (da u sumu osiguranja ne može ući i neplaćeni iznos ca rine i poreza na promet vozila itd). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da je pobijanom presudom izvršena povreda njihovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također se žale na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti posebice ističu da je "Vrhovni sud u revizijskom sudskom postupku pogrešno utvrdio činjenice i očevidno proizvoljno primijenio materijalno pravo". Navode da Vrhovni sud zaključuje da Zijad Redžić nije bio samo ugovaratelj osiguranja i to za račun tužitelja već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav", gdje Sud ne primjećuje da osiguranik ne može biti osoba koja nije vlasnik vozila pa makar i formalno-pravni, niti u tom svojstvu može biti naveden u polici osiguranja, ako prometna dozvola ne glasi na njegovo ime. Ovakvim svojim stavom Vrhovni je sud istodobno zaštitio interese ugovaratelja osiguranja Zijada Redžića, ali je s druge strane dao povoda tuženom da isplaćeni iznos u postupku protuizvršenja vrati od Zijada Redžića i liši ga štete koja mu je već isplaćena. Apelanti ističu da na konkretnu situaciju treba primijeniti članak 905. stavak 1. ZOO gdje se radi o osiguranju za tuđi račun ili za račun kojega se tiče, pa je obveza plaćanja premije osiguranja i ostale obveze iz ugovora dužan izvršiti ugovaratelj osiguranja, ali ugovaratelj osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja ni u slučaju kada je u posjedu po lice, ako nije dobio pristanak osobe čija je stvar odnosno imovinski interes osiguran i kojoj ona pripadaju. U slučaju sklapanja ugovora gdje osiguranik i ugovaratelj osiguranja nisu iste osobe u smislu odredbi članka 905. ZOO i Uvjeta osiguranja tuženog, ugovor je sklopljen u korist osiguranika-vlasnika, te se ne može podrazumijevati da je ugovor sklopljen za račun ili u korist ugovaratelja osiguranja osim ukoliko vlasnik-osiguranik da pristanak da ugovaratelj vrši prava iz osiguranja, što je u domeni internog odnosa između osiguranika i ugovaratelja osiguranja. Apelant Ahmed Čehajić je na ročištu od 8. rujna 2004. godine svojom izjavom dao pristanak da se šteta na ukradenom vozilu plati na ruke ugovaratelja osiguranja Zijada Redžića, koji je na temelju takve izjave osiguranika stekao svojstvo korisnika prava iz osiguranja, kako je pravilno odlučio prvostupanjski sud. Apelanti zaključuju da je pobijana presuda bez presedana u sudskoj praksi, i praktično znači da Zijad Redžić, na čije je ruke šteta isplaćena, taj iznos treba vratiti tuženom, a potom pokrenuti novu parnicu protiv istog tuženog, u kojoj bi mu se taj iznos ponovo dosudio, a u kojoj bi tuženi isticao nedostatak aktivne legitimacije Zijada Redžića, jer prometna dozvola i polica osiguranja glasi na Ahmeda Čehajića kao vlasnika stvari, ili bi tuženi ako ne uspije sa protuizvršenjem isticao prigovor plaćenog duga. b) Odgovori na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da pobijanom presudom nije povrijeđeno pravo na imovinu apelanta - tužitelja Ahmeda Čehajića, jer on nije bio vlasnik ukradenog vozila. Pravo na imovinu i na pristup sudu drugog apelanta, Zijada Redžića, nije povrijeđeno zbog toga što on nije bio stranka u konkretnom predmetu, već samo punomoćnik tužitelja. Prema odredbi članka 905. stavak 1. ZOO apelant Zijad Redžić je, kao ugovaratelj osiguranja, a i osiguravatelj, tužbu protiv tuženog trebao podnijeti u svoje ime, a za to je imao pristanak osobe čiji je interes osiguran - tužitelja. Nasuprot njemu tužitelj Ahmed Čehajić nije bio aktivno legitimiran u sporu, pa je njegov tužbeni zahtjev zbog toga odbijen. 14. U odgovoru tužene se ističe da apelanti u apelaciji insistiraju na dvojnosti prava na naknadu štete, iako pravo na naknadu štete može imati u ovoj pravnoj stvari samo jedna osoba. Suština spora je u pitanju tko je vlasnik vozila koje je bilo ukradeno i za koje je Ahmed Čehajić tužbom, a temeljem kombiniranog kasko osiguranja, tražio naknadu štete. Općinski i Kantonalni sud uopće nisu obratili pozornost i izveli dokaze o stvarnom vlasniku vozila koje je predmet tužbenog zahtjeva. Iako su imali niz dokaza, a i sam Ahmed Čehajić je kao parnična stranka na glavnoj raspravi izjavio da je stvarni vlasnik Zijad Redžić, jer on nikada nije kupio predmetno vozilo već je svoju invalidsku povlasticu za 1.500,00 KM prodao drugoj osobi, koja je predmetno vozilo uvezla iz inozemstva i potom to vozilo dalje preprodala Zijadu Redžiću, koji je koristio predmetno vozilo. Da apsurd bude veći zahtjev za naknadu štete upućuje Ahmed Čehajić, a prvostupanjski sud obvezuje tuženu da mu isplati naknadu štete, ali na ruke Zijada Redžića. U konkretnom slučaju Vrhovni je sud zakonito, profesionalno i objektivno utvrdio greške nižestupanjskih sudova, te donio jedino pravno utemeljenu presudu da se odbije tužbeni zahtjev Ahmeda Čehajića. Tužena posebno ističe da je u radnjama Ahmeda Čehajića u dokaznom postupku utvrđeno da je zlouporabio pravo na povlasticu prilikom uvoza osobnog motornog vozila na povlasticu ratnog vojnog invalida bez plaćanja carinskih i poreznih obveza, prodavši nezakonito svoje pravo trećoj osobi koja uvozi predmetno vozilo, a potom ga preprodaje Zijadu Redžiću, a da prigodom uvoza nisu plaćene carinske i porezne obveze. I pored toga Općinski sud prigodom dosuđivanja visine naknade štete u iznos štete ubraja i uračunava iznose neplaćenih carinskih i poreznih obveza. Osim toga tužena je u prvostupanjskom postupku, a i u prizivu na presudu Općinskog suda, isticala činjenicu da je u Uvjetima za kasko osiguranje motornih vozila člankom 3. stavak 1. predviđeno da "ugovor o osiguranju prestaje 24 sata petog dana od dana kada je novi korisnik, odnosno vlasnik, preuzeo vozilo". Činjenica je da Zijad Redžić nije prijavio tuženoj kao osiguravatelju promjenu korisnika i da je samim tim prihvatio prestanak osiguranja, te da je između njih prestao postojati bilo kakav pravni odnos, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. Na ovaj način neovisno od toga tko je vlasnik predmetnog vozila, obveza tužene kao osiguravatelja je prestala postojati, a time i pravo na bilo kakvu naknadu štete. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), relevantne odredbe glase: "Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Članak 905. (1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obveze plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovaratelj osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojem ona pripadaju. (2) Ugovaratelj osiguranja nije dužan predati policu zainteresiranoj osobi dok mu ne budu naknađene premije koje je isplatio osiguravatelju kao i troškovi ugovora. (3) Ugovaratelj osiguranja ima pravo prvenstvene naplate ovih potraživanja iz dugovane naknade, kao i pravo da zahtjeva njihovu isplatu neposredno od osiguravatelja. (4) Osiguravatelj može istaći svakom korisniku osiguranja za tuđi račun sve prigovore koje po temelju ugovora ima prema ugovaratelju osiguranja. Namjerna netočna prijava ili prešutkivanje Članak 908. stavak 1. (1) Ako je ugovaratelj osiguranja namjerno učinio netočnu prijavu ili namjerno prešutio neku okolnost takve naravi da osiguravatelj ne bi zaključio ugovor da je znao za pravo stanje stvari, osiguravatelj može zahtijevati poništenje ugovora. Namjerna netočnost ili nepotpunost prijave Članak 909. stavak 1. (1) Ako je ugovaratelj osiguranja učinio netočnu prijavu ili je propustio dati dužno obavještenje, a to nije učinio namjerno, osiguravatelj može, po svom izboru u roku od mjesec dana od saznanja za netočnost ili nepotpunost prijave, izjaviti da raskida ugovor ili predložiti povećanje premije srazmjerno većem riziku. Slučajevi u kojima se osiguravatelj ne može pozivati na netočnost ili nepotpunost prijave Članak 911. (1) Osiguravatelj kojem su u času zaključenja ugovora bile poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate okolnosti koje su od značaja za ocjenu rizika, a koje je ugovaratelj osiguranja netočno prijavio ili prešutio, ne može se pozivati na netočnost prijave ili prešutkivanje. (2) Isto važi u slučaju kad je osiguravatelj saznao za te okolnosti za vrijeme trajanja osiguranja, a nije se koristio zakonskim ovlaštenjima." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Zijada Redžića Ustavni je sud pošao od odredaba članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda. Članak 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba". 18. Ustavni sud naglašava da Zijad Redžić u konkretnom postupku nije imao u formalnom smislu svojstvo parnične stranke, već je sudjelovao kao punomoćnik tužitelja. Obzirom da nije bio stranka u postupku Ustavni sud zaključuje da apelant Zijad Redžić nije osoba koje ima pravo u konkretnom slučaju pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. 19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni je sud odlučio u odnosu na apelanta Zijada Redžića odbaciti apelaciju. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-409/06 od 15. veljače 2007. godine, protiv koje nema učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant Ahmed Čehajić primio 2. ožujka 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. travnja 2007. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Ahmeda Čehajića ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant Ahmed Čehajić pobija presudu Vrhovnoga suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza Š...Ćsvako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć" 26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o naknadi materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne naravi, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Priziv apelanta Ahmeda Čehajića u svezi s pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku pred Vrhovnim sudom. 28. Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 31/03). 29. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presudu od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 30. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud svoju presudu temeljio na tvrdnji da Zijad Redžić nije bio samo ugovaratelj osiguranja, već i sam osiguranik, jer se na polici osiguranja potpisao kao takav, a što je potvrdio kao svjedok. Pored toga, Vrhovni sud se poziva na tvrdnju da je stvarni vlasnik predmetnog vozila bio Zijad Redžić, da je apelant Ahmed Čehajić kao tužitelj izjavio da se u konkretnoj parnici radi o imovinskim interesima Zijada Redžića, ali da unatoč tomu Zijad Redžić nije imao svojstvo stranke u postupku i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. 31. Za razliku od Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi (Općinski sud, Presuda broj P-2791/03-B od 30. rujna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-5/05 od 28. prosinca 2005. godine) su, usvajajući tužbeni zahtjev apelanta Ahmeda Čehajića, odgovornost tužene za naknadu materijalne štete temeljili na relevantnim odredbama ZOO. 32. Ustavni sud opaža da je u konkretnom slučaju prema važećoj prometnoj dozvoli, koja ima svojstvo javne isprave, vlasnik predmetnog motornog vozila apelant Ahmed Čehajić. Pravo da predmetno vozilo koristi i pri tome zaključi ugovor o osiguranju imao je apelant Zijad Redžić na temelju punomoći ovjerene u Općinskom sudu u Visokom, koju je izdao vlasnik predmetnog vozila. Zijad Redžić je, prezentirajući navedenu prometnu dozvolu i punomoć, sa tuženom zaključio ugovor o osiguranju predmetnog vozila i to u ime Ahmeda Čehajića kao osiguranika i vlasnika automobila. Policu osiguranja, koju je izdala tužena, u ime osiguranika je potpisao Zijad Redžić i isplatio premiju osiguranja. Na ovaj je način zaključen ugovor o osiguranju u smislu članka 905. ZOO, gdje ugovaratelj osiguranja ima obvezu plaćanja premije i ostalih obveza iz ugovora, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, bez obzira što raspolaže policom osiguranja, bez izričitog pristanka osiguranika. Na temelju članka 902. stavak 6. ZOO na temelju sporazuma ugovornih strana polica osiguranja može glasiti na ime, po naredbi, ili na donositelja. Ovo pravilo ima smisao da ukaže na koji način će se legitimno odrediti imatelj po lice osiguranja, to jeste polica osiguranja je u ovom smislu posebna vrsta legitimacijskog znaka kojim se najčešće legitimira osiguranik ili korisnik osiguranja prema osiguravatelju prigodom podizanja zahtjeva za naknadu štete zbog nastupjelog osiguranog slučaja. Apelant Ahmed Čehajić je, kao osiguranik iz po lice osiguranja, pokrenuo parnični postupak protiv tužene. Svoj izričiti pristanak da prava iz osiguranja može koristiti Zijad Redžić kao korisnik osiguranja dao je na ročištu tijekom postupka. 33. Ustavni sud smatra da navodi Vrhovnog suda o stvarnom i formalnom vlasniku vozila, u situaciji kada važeća prometna dozvola razvidno ukazuje na vlasnika vozila, nisu pravno utemeljeni. Priziv tužene da je prema članku 3. stavak 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila došlo do promjene korisnika također su, po mišljenju Ustavnog suda, neutemeljeni, budući da je korisnik predmetnog vozila, nakon zaključenja ugovora o osiguranju, neprekidno bio Zijad Redžić. U svezi s navodima tužene o neutemeljenosti pravnog odnosa na temelju kojega je izdata punomoć prvostupanjski je sud zaključio da su postojanje i opseg punomoćja neovisni o pravnom odnosu na čijoj je podlozi punomoćje dato, kako je to propisano člankom 89. stavak 2. ZOO. Ustavni sud ističe da je tuženoj u trenutku zaključenja ugovora o osiguranju bila poznata pravna i činjenična situacija konkretnog predmeta i da je prihvatila zaključenje ugovora, a da se također mogla koristiti i svojim pravima iz čl. 908, 909. i 911. ZOO. 34. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud smatra da su zaključci Kantonalnog suda i Općinskog suda pravilni. Stajalište Vrhovnog suda u pobijanoj odluci da je Zijad Redžić, a koji je u konkretnoj situaciji korisnik predmetnog vozila i ugovaratelj osiguranja na temelju punomoći, trebao pokrenuti postupak za naknadu štete protiv tužene, nije utemeljeno u članku 905. ZOO. 35. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, donoseći pobijanu presudu, proizvoljno primijenio materijalno pravo na štetu ustavnog prava apelanta Ahmeda Čehajića na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo. 38. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 5, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebice razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1182/05, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Utvrđuje se da Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje se dostavlja Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine usvojio apelaciju Radmila Leovca (u daqnjem tekstu: apelant). Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su povrijeđena apelantova ustavna prava na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku i prava na privatan i porodični život iz člana II/3b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te naložio Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da preko svojih komisija nadležnih za traženje nestalih lica bez daqnjeg odlagawa apelantu dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članu njegove porodice nestalom u toku rata na području Bosne i Hercegovine. Takođe je naloženo stranama iz člana 15 stav 3 Zakona o nestalim licima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) da bez daqnjeg odlagawa obezbijede da operativno funkcionišu institucije osnovane u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini, a u skladu sa stavom 4 dispozitiva odluka Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine i AP 228/04 od 13. jula 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 58/05 i 80/05). Navedenu odluku Ustavni sud je dostavio na implementaciju Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o mjerama koje su preduzete. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Savjet ministara Bosne i Hercegovine su 10. maja 2006. godine, a Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 11. maja 2006. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine od kada je i počeo da teče rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine istekao 10, odnosno 11. novembra 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. januara 2007. godine dostavila kopiju obavještewa upućenu apelantu u kom se između ostalog navodi da je provjerom ustanovljeno da niko od članova porodice nestalog nije kontaktirao Federalnu komisiju za traženje nestalih lica i da pozivaju porodicu nestalog da kontaktiraju kancelariju Komisije u Sarajevu radi davawa detaqnijih informacija o nestanku, te da je Komisija uputila zahtjeve MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu pravde i svim kantonalnim MUP-ovima u kojima se traži provjera podataka vezana za nestalog. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je 8. februara 2007. godine dostavila obavještenje o mjerama koje su preduzete na izvršenju svih odluka Ustavnog suda vezanih za nestala lica u kom je između ostalog navedeno da i pored mjera koje su preduzete Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije u mogućnosti da samostalno izvrši odluke Ustavnog suda, već da je potrebna saradwa i koordinacija sa entitetskim vladama i Savjetom ministara. 6. Vlada Republike Srpske je 5. marta 2007. godine dostavila obavještenje u kom je navedeno da "sudbina nestalog nije razriješena", kao i zakqučak Vlade o mjerama koje su preduzete za izvršenje svih odluka Ustavnog suda vezanih za problematiku nestalih lica. 7. Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije dostavio informaciju o izvršenju navedene odluke. 8. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine odredio način i rok za izvršenje te odluke. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, shodno članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a shodno stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske samo djelimično izvršile njegovu Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine, u smislu da su pokrenule postupak za pronalaženje nestalog, ali da nisu obezbijedile operativno funkcionisanje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini, te u tom dijelu nisu izvršile Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Sem toga, Ustavni sud zakqučuje da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine, jer nije dostavio nikakve informacije apelantu o sudbini nestalog člana porodice, niti je obezbijedio operativno funkcionisanje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini. 10. Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio konačnu i obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Takođe se utvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. 11. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda ovo rješenje dostavlja se nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 13. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1182/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Utvrđuje se da Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje se dostavlja Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine usvojio apelaciju Radmila Leovca (u daljnjem tekstu: apelant). Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovih ustavnih prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku i prava na privatan i porodični život iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te naložio Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da preko svojih komisija nadležnih za traženje nestalih lica bez daljnjeg odlaganja apelantu dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članu njegove porodice nestalom u toku rata na području Bosne i Hercegovine. Također je naloženo stranama iz člana 15. stav 3. Zakona o nestalim licima ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) da bez daljnjeg odlaganja osiguraju operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini, a u skladu sa stavom 4. dispozitiva odluka Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine i AP 228/04 od 13. jula 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 58/05 i 80/05). Navedenu odluku Ustavni sud je dostavio na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o preduzetim mjerama. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine su 10. maja 2006. godine, a Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 11. maja 2006. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine od kada je i počeo teći rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine istekao 10, odnosno 11. novembra 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. januara 2007. godine dostavila kopiju obavještenja upućenu apelantu u kojem se između ostalog navodi da je provjerom ustanovljeno da niko od članova porodice nestalog nije kontaktirao Federalnu komisiju za traženje nestalih lica i da pozivaju porodicu nestalog da kontaktiraju ured Komisije u Sarajevu radi davanja detaljnijih informacija o nestanku, te da je Komisija uputila zahtjeve MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu pravde i svim kantonalnim MUP-ovima u kojima se traži provjera podataka vezana za nestalog. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je 8. februara 2007. godine dostavila obavještenje o preduzetim mjerama na izvršenju svih odluka Ustavnog suda vezanih za nestala lica u kojem je između ostalog navedeno da i pored preduzetih mjera Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije u mogućnosti samostalno izvršiti odluke Ustavnog suda, već da je potrebna saradnja i koordinacija s entitetskim vladama i Vijećem ministara. 6. Vlada Republike Srpske je 5. marta 2007. godine dostavila obavještenje u kojem je navedeno da "sudbina nestalog nije razriješena", kao i zaključak Vlade o preduzetim mjerama za 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 izvršenje svih odluka Ustavnog suda vezanih za problematiku nestalih lica. 7. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije dostavilo informaciju o izvršenju navedene odluke. 8. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine odredio način i rok za izvršenje te odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštivati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske samo djelimično izvršile njegovu Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine, u smislu da su pokrenule postupak za pronalaženje nestalog, ali da nisu osigurale operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini, te u tom dijelu nisu izvršile Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine, jer nije dostavilo nikakve informacije apelantu o sudbini nestalog člana porodice, niti je osiguralo operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim licima, tj. Instituta za nestala lica, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u Bosni i Hercegovini i Centralne evidencije nestalih lica u Bosni i Hercegovini. 10. Na osnovu izloženog, a u skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo konačnu i obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. Također se utvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. aprila 2006. godine. 11. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1182/05, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. svibnja 2007. godine donio RJEŠENJE 1 Ustvrđuje se da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine. Ustvrđuje se da Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo se rješenje dostavlja Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Odlukom broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine usvojio apelaciju Radmila Leovca (u daljnjem tekstu: apelant). Ovom je odlukom Ustavni sud ustvrdio povredu apelantovih ustavnih prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku i prava na privatan i obiteljski život iz članka II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te naložio Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da preko svojih povjerenstava mjerodavnih za traženje nestalih osoba bez daljnjeg odlaganja apelantu dostave sve dostupne i raspoložive informacije o članu njegove obitelji nestalom u tijeku rata na području Bosne i Hercegovine. Također je naloženo stranama iz članka 15. stavak 3. Zakona o nestalim osobama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 50/04) da bez daljnjeg odlaganja osiguraju operativno funkcioniranje institucija utemeljenih sukladno Zakonu o nestalim osobama, tj. Instituta za nestale osobe, Fonda za pomoć obiteljima nestalih osoba u Bosni i Hercegovini i Središnje evidencije nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, a sukladno stavku 4. dispozitiva odluka Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. svibnja 2005. godine i AP 228/04 od 13. srpnja 2005. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 58/05 i 80/05). Navedenu je odluku Ustavni sud dostavio na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostave odluke obavijeste Ustavni sud o poduzetim mjerama. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine su 10. svibnja 2006. godine, a Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine 11. svibnja 2006. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine od kada je i počeo teći rok za izvršenjem te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenjem Odluke broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine istekao 10, odnosno 11. studenoga 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. siječnja 2007. godine dostavila presliku obavijesti upućene apelantu u kojemu se između ostaloga navodi da je provjerom ustanovljeno da nitko od članova obitelji nestalog nije kontaktirao Federalno povjerenstvo za traženje nestalih osoba i da pozivaju obitelj nestalog da kontaktiraju ured Povjerenstva u Sarajevu radi davanja detaljnijih informacija o nestanku, te da je Povjerenstvo uputilo zahtjeve MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu pravde i svim kantonalnim MUP-ovima u kojima se traži provjera podataka vezana za nestalog. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je 8. veljače 2007. godine dostavila obavijest o poduzetim mjerama na izvršenju svih odluka Ustavnog suda vezanih za nestale osobe u kojemu je između ostalog navedeno da i pored poduzetih mjera Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije u mogućnosti samostalno izvršiti odluke Ustavnog suda, već da je potrebna 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 suradnja i koordinacija s entitetskim vladama i Vijećem ministara. 6. Vlada Republike Srpske je 5. ožujka 2007. godine dostavila obavijest u kojoj je navedeno da "sudbina nestalog nije razriješena", kao i zaključak Vlade o poduzetim mjerama za izvršenje svih odluka Ustavnog suda vezanih za problematiku nestalih osoba. 7. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije dostavilo informaciju o izvršenju navedene odluke. 8. Ustavni je sud u svojoj Odluci broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine odredio način i rok za izvršenje te odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke su Ustavnog suda konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, sva tijela vlasti su dužna u okviru svojih mjerodavnosti ustvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske samo djelomično izvršile njegovu Odluku broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine, u smislu da su pokrenule postupak za pronalaženjem nestalog, ali da nisu osigurale operativno funkcioniranje institucija utemeljenih sukladno Zakonu o nestalim osobama, tj. Instituta za nestale osobe, Fonda za pomoć obiteljima nestalih osoba u Bosni i Hercegovini i Središnje evidencije nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, te u tom dijelu nisu izvršile Odluku broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine, jer nije dostavilo nikakve informacije apelantu o sudbini nestalog člana obitelji, niti je osiguralo operativno funkcioniranje institucija utemeljenih sukladno Zakonu o nestalim osobama, tj. Instituta za nestale osobe, Fonda za pomoć obiteljima nestalih osoba u Bosni i Hercegovini i Središnje evidencije nestalih osoba u Bosni i Hercegovini. 10. Na temelju izloženog, a sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ustvrđuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo konačnu i obvezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine. Također se ustvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske nisu u potpunosti izvršile Odluku Ustavnog suda broj AP 1182/05 od 12. travnja 2006. godine. 11. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda ovo se rješenje dostavlja mjerodavnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 12. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ovoga rješenja. 13. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1248/05, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. Utvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine usvojio apelacije Želimira Pajdakovića i drugih (u daqnjem tekstu: apelanti). Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su povrijeđena ustavna prava apelanata na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku i prava na porodični život iz člana II/3b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te naložio Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da apelantima odmah daju informacije kojim raspoložu u pogledu istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova wihovih porodica, odnosno da hitno i bez daqnjeg odlagawa sprovedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Navedenu odluku Ustavni sud je dostavio na implementaciju Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske, te naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o mjerama koje su preduzete. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Savjet ministara Bosne i Hercegovine su 6. aprila 2006. godine, a Vlada Republike Srpske 7. aprila 2006. godine, primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine od kada je i počeo da teče rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine istekao 6, odnosno 7. oktobra 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. januara 2007. godine dostavila obavještenje da 13 lica obuhvaćenih Odlukom AP 1248/05 "nikada nisu prijavljena kao nestali, niti Federalnoj komisiji za nestale, niti Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, te u Federaciji nisu niti mogle da se preduzimaju bilo kakve radnje usmjerene ka wihovom traženju. Uvidom u odluku Ustavnog suda vidqivo je da su u svim ovim slučajevima apelanti istakli da im je poznata činjenica o smrti wihovih srodnika, te je to vjerovatno i razlog što nisu prijavili wihov nestanak, niti Federalnoj komisiji, niti Međunarodnom komitetu Crvenog krsta. Stoga obaveza Federacije u ovim slučajevima može da se odnosi iskqučivo na eventualno sprovođenje i pokretanje krivičnog postupka ukoliko su te smrti bile posljedica krivičnog djela". Dalje, u obavještenju se navodi da je u slučaju šest lica postupak pronalažewa završen, wihovi posmrtni ostaci ekshumirani i identifickovani i o tome su apelanti obaviješteni, te da i dalje ostaje obaveza Federacije BiH da uz pomoć nadležnih policijskih i pravosudnih institucija sprovede istragu da li se radilo o smrti kao posljedici krivičnog djela. 5. Vlada Republike Srpske i MUP Republike Srpske su 5. marta 2007. godine dostavili na uvid kopije dokumentacije o 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši Odluka broj AP 1248/05, a iz kojih je vidqivo da je u toku kriminalistička obrada s ciljem da se rasvijetle okolnosti oko nestanka lica iz apelacije i preduzmu mjera oko pronalažewa i privođewa lica za koja postoji sumwa da su učestvovali u ubistvima navedenih lica. 6. Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije dostavio informaciju o izvršenju navedene odluke. 7. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine odredio način i rok u kom da se izvrši ta odluke. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, shodno članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a shodno stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 8. Na osnovu dostavljenih obavještewa i informacija Vlade Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske, Ustavni sud zakqučuje da je Vlada Republike Srpske izvršila Odluku broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine, jer je dostavila apelantima sve dostupne i raspoložive informacije o članovima wihovih porodica koji su nestali u toku rata na području Bosne i Hercegovine i da je preduzela sve potrebne korake da se sprovede istraga u slučajevima koji su obuhvaćeni odlukom. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine samo djelimično izvršila Odluku broj AP 1248/05, s obzirom da je tek u nekoliko slučajeva postupila shodno nalogu iz odluke Ustavnog suda, ali da nije preduzela nikakve korake da bi rasvijetlila sudbine 13 lica obuhvaćenih odlukom. Dalje, Ustavni sud zakqučuje da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku broj AP 1248/05, jer nije dostavilo nikakvu informaciju u pogledu mjera koje je preduzeo da bi izvršio odluku ovog suda. 9. Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Savjet ministara Bosne i Hercegovine nije izvršio konačnu i obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. Takođe se utvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. 10. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje dostavlja se nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 12. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1248/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. Utvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine usvojio apelacije Želimira Pajdakovića i drugih (u daljnjem tekstu: apelanti). Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnih prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku i prava na porodični život iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te naložio Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da apelantima odmah daju raspoložive informacije u pogledu istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Navedenu odluku Ustavni sud je dostavio na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske, te naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o preduzetim mjerama. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine su 6. aprila 2006. godine, a Vlada Republike Srpske 7. aprila 2006. godine, primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine od kada je i počeo teći rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine istekao 6, odnosno 7. oktobra 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. januara 2007. godine dostavila obavještenje da 13 lica obuhvaćenih Odlukom AP 1248/05 "nikada nisu prijavljena kao nestali, niti Federalnoj komisiji za nestale, niti Međunarodnom komitetu Crvenog križa, te se u Federaciji nisu niti mogle preduzimati bilo kakve radnje usmjerene ka njihovom traženju. Uvidom u odluku Ustavnog suda vidljivo je da su u svim ovim slučajevima apelanti istakli da im je poznata činjenica o smrti njihovih srodnika, te je to vjerovatno i razlog što nisu prijavili njihov nestanak, niti Federalnoj komisiji, niti Međunarodnom komitetu Crvenog križa. Stoga se obaveza Federacije u ovim slučajevima može odnositi isključivo na eventualno provođenje i pokretanje krivičnog postupka ukoliko su te smrti bile posljedica krivičnog djela". Dalje, u obavještenju se navodi da je u slučaju šest lica postupak pronalaženja završen, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i identificirani i o tome su apelanti obaviješteni, te da i dalje ostaje obaveza Federacije BiH da uz pomoć nadležnih policijskih i pravosudnih institucija provede istrage je li se radilo o smrti kao posljedici krivičnog djela. 5. Vlada Republike Srpske i MUP Republike Srpske su 5. marta 2007. godine dostavili na uvid kopije dokumentacije o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke broj AP 1248/05, a iz kojih je vidljivo da je u toku kriminalistička obrada s ciljem rasvjetljavanja okolnosti oko nestanka lica iz apelacije i 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 preduzimanje mjera oko pronalaženja i privođenja lica za koja postoji sumnja da su učestvovali u ubistvima navedenih lica. 6. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije dostavilo informaciju o izvršenju navedene odluke. 7. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštivati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 8. Na osnovu dostavljenih obavijesti i informacije Vlade Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske, Ustavni sud zaključuje da je Vlada Republike Srpske izvršila Odluku broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine, jer je dostavila apelantima sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih porodica nestalih u toku rata na području Bosne i Hercegovine i da je preduzela sve potrebne korake za provođenje istrage u slučajevima obuhvaćenim odlukom. Također, Ustavni sud zaključuje da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine samo djelimično izvršila Odluku broj AP 1248/05, s obzirom da je tek u nekoliko slučajeva postupila prema nalogu iz odluke Ustavnog suda, ali da nije preduzela nikakve korake na rasvjetljavanju sudbine 13 lica obuhvaćenih odlukom. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku broj AP 1248/05, jer nije dostavilo nikakvu informaciju u pogledu preduzetih mjera za izvršenje odluke ovog suda. 9. Na osnovu izloženog, a u skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo konačnu i obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. Također se utvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. marta 2006. godine. 10. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1248/05, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. svibnja 2007. godine donio RJEŠENJE 1 Ustvrđuje se da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine. Ustvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje se dostavlja Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Odlukom broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine usvojio apelacije Želimira Pajdakovića i drugih (u daljnjem tekstu: apelanti). Ovom je odlukom Ustavni sud ustvrdio povredu ustavnih prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku i prava na obiteljski život iz članka II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te naložio Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da apelantima odmah daju raspoložive informacije glede istrage o okolnostima pod kojima je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih obitelji, odnosno da žurno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Navedenu je odluku Ustavni sud dostavio na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske, te naložio da u roku od šest mjeseci od dana dostave odluke obavijeste Ustavni sud o poduzetim mjerama. 2. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine su 6. travnja 2006. godine, a Vlada Republike Srpske 7. travnja 2006. godine, primili Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine od kada je i počeo teći rok za izvršenjem te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenjem Odluke broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine istekao 6, odnosno 7. listopada 2006. godine. 4. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je 9. siječnja 2007. godine dostavila obavijest da 13 osoba obuhvaćenih Odlukom AP 1248/05 "nikada nije prijavljeno kao nestali, niti Federalnom povjerenstvu za nestale, niti Međunarodnom komitetu Crvenog križa, te se u Federaciji nisu niti mogle poduzimati bilo kakve radnje usmjerene ka njihovom traženju. Uvidom u odluku Ustavnog suda je vidljivo da su u svim ovim slučajevima apelanti istaknuli da im je poznata činjenica o smrti njihovih srodnika, te je to vjerojatno i razlog što nisu prijavili njihov nestanak, niti Federalnom povjerenstvu, niti Međunarodnom komitetu Crvenog križa. Stoga se obveza Federacije u ovim slučajevima može odnositi isključivo na eventualnu provedbu i pokretanje kaznenog postupka ukoliko su te smrti bile posljedicom kaznenog djela". Nadalje, u obavijesti se navodi da je u slučaju šest osoba postupak pronalaska završen, njihovi posmrtni ostaci ekshumirani i identificirani i o tomu su apelanti obaviješteni, te da i dalje ostaje obveza Federacije BiH da uz pomoć mjerodavnih policijskih i pravosudnih institucija provede istrage je li se radilo o smrti kao posljedici kaznenog djela. 5. Vlada Republike Srpske i MUP Republike Srpske su 5. ožujka 2007. godine dostavili na uvid preslike dokumentacije o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja Odluke broj AP 1248/05, a iz kojih je vidljivo da je u tijeku kriminalistička obrada s ciljem rasvjetljavanja okolnosti oko nestanka osoba iz apelacije i poduzimanje mjera oko pronalaska i privođenja osoba za koje postoji dvojba da su sudjelovale u ubojstvima navedenih osoba. 6. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije dostavilo informaciju o izvršenju navedene odluke. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 7. Ustavni je sud u svojoj Odluci broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke su Ustavnog suda konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštivati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, sva su tijela vlasti dužna u okviru svojih mjerodavnosti ustvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 8. Na temelju dostavljenih obavijesti i informacije Vlade Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske, Ustavni sud zaključuje da je Vlada Republike Srpske izvršila Odluku broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine, jer je dostavila apelantima sve dostupne i raspoložive informacije o članovima njihovih obitelji nestalih u tijeku rata na području Bosne i Hercegovine i da je poduzela sve potrebite korake za provedbom istrage u slučajevima obuhvaćenim odlukom. Također, Ustavni sud zaključuje da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine samo djelomično izvršila Odluku broj AP 1248/05, obzirom da je tek u nekoliko slučajeva postupila prema nalogu iz odluke Ustavnog suda, ali da nije poduzela nikakve korake na rasvjetljavanju sudbine 13 osoba obuhvaćenih odlukom. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo Odluku broj AP 1248/05, jer nije dostavilo nikakvu informaciju glede poduzetih mjera za izvršenjem odluke ovoga suda. 9. Na temelju izloženog, a sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ustvrđuje da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nije izvršilo konačnu i obvezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine. Također se ustvrđuje da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije u potpunosti izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1248/05 od 14. ožujka 2006. godine. 10. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo se rješenje dostavlja mjerodavnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 11. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ovoga rješenja. 12. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1263/06, rješavajući apelaciju Milenka Stankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 26. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milenka Stankovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine. Nalaže se Opštinskom sudu u Kiseljaku da bez odlagawa apelantu dostavi prvostepenu Presudu broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine zajedno sa prepisom žalbe protiv navedene presude koju je izjavilo Kantonalno tužilaštvo Travnik i nakon isteka rokova za žalbu, odnosno odgovora na žalbu, cijeli predmet dostavi Kantonalnom sudu u Novom Travniku zbog ponovnog odlučivawa u žalbenom postupku. Nalaže se Opštinskom sudu u Kiseljaku da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milenko Stanković (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Zahid Haxić, advokat iz Visokog, podnio je 27. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Opštinskog suda Kiseljak (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine. Takođe, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora prema presudi Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na sjednici, održanoj 9. maja 2006. godine donio Odluku broj AP 1253/06 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Opštinskog suda zatraženo je 27. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. maja 2007. godine, Kantonalno tužilaštvo 15. maja 2007. godine, a Opštinski sud 23. maja 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 30. maja 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Kantonalno tužilaštvo je optužilo apelanta da je grubim vrijeđanjem i bezobzirnim ponašanjem ugrožavao spokoj građana tako što je na javnom mjestu vikao, psovao i vrijeđao građane, te prilikom intervencije radnika Policijske uprave Kiseljak udario nogom u vrata policijskog vozila koja su ispala iz ležišta, da bi nakon privođewa u prostorijama iste policijske uprave pokušao stolicom da udari službeno lice u čemu je spriječen intervencijom drugog službenog lica, nakon čega je na drugo službeno lice gurnuo sto i tom prilikom srušio foto-kopir aparat koji se nalazio na stolu. 8. Presudom Opštinskog suda u Kiseljaku broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine apelant je osuđen zbog krivičnog djela nasilničkog ponašawa iz člana 339 stav 2 u vezi sa stavom 1 u sticaju sa krivičnim djelom napada na službeno lice u vršenju poslova bezbjednosti iz člana 336 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu je uslovna osuda od sedam mjeseci zatvora koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravosnažnosti ne izvrši novo krivično djelo. 9. Protiv presude Opštinskog suda Kantonalno tužilaštvo je zbog odluke o krivičnoj sankciji izjavilo žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. preinačio presudu Opštinskog suda u dijelu o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 apelantovoj kazni i izrekao mu bezuslovnu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant novčano osuđivan za istovrsno krivično djelo kao i da mu je za krivično djelo nanošewa teške tjelesne povrede ranije izrečena uslovna osuda, te da te krivične sankcije nisu uticale na apelanta da prestane da vrši takva i slična krivična djela, pa je zakqučio da u konkretnom slučaju samo zatvorskom kaznom može da se ostvari svrha kažwavawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Nezadovoljan Presudom Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine i Presudom Opštinskog suda broj K-64-/04 od 11. marta 2005. godine apelant je 27. aprila 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer je lošeg materijalnog stawa, a sud mu nije postavio branioca po službenoj dužnosti; da mu nije omogućeno da iznese sve činjenice i dokaze; da mu je uskraćeno odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane; da nije prisustvovao izricanju prvostepene Presude Opštinskog suda broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine; da mu nije dostavljena navedena prvostepena presuda Opštinskog suda kao ni žalba Kantonalnog tužilaštva na presudu Opštinskog suda; da nije prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća Kantonalnog suda, te da je u vrijeme dok je boravio u pritvoru bio maltretiran i da je zadobio tjelesne povrede. Apelant smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u okviru člana 6 stava 3 Evropske konvencije konkretno žali na povredu prava iz tačke b. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ocjenjuje ih kao neosnovane u pogledu postupka koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Ističe da apelant niti bilo ko od učesnika u postupku nije zahtijevao da prisustvuje sjednici vijeća, pa iz tog razloga u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku nije postojala obaveza suda da ih poziva na sjednicu vijeća. Smatra, takođe, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što nije prisustvovao izricanju prvostepene presude, jer ta okolnost ne predstavlja bitnu povredu odredbi Zakona o krivičnom postupku niti iz razloga što nije imao branioca po službenoj dužnosti s obzirom da nije insistirao na njegovom postavljanju zbog svog lošeg imovinskog stawa. U pogledu ostalih navoda apelacije Kantonalni sud smatra da na wih odgovore treba da da Opštinski sud. 12. Kantonalno tužilaštvo smatra apelaciju u cijelosti neosnovanom i ocjenjuje da su i drugostepeni i prvostepeni postupak u svemu sprovedeni u skladu sa važećim procesnim zakonima. 13. U veoma detaqnom i iscrpnom izvještaju (odgovoru na apelaciju) Opštinski sud navodi da je do podizawa optužnice apelant imao advokata po službenoj dužnosti koji je naknadno razriješen te dužnosti, te da je na zapisniku od 17. juna 2003. godine apelant izjavio da će angažovati branioca zbog čega je glavni pretres i odložen. U toku postupka zbog neodazivawa pozivima suda i nemogućnosti da se apelantu uruče pismena suda, apelant je više puta privođen. Branilac kog je apelant naveo kao svog branioca i pored urednih poziva nije se odazivao pozivu suda. Proizilazi da apelant dalje nije insistirao da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti zbog njegovog lošeg imovinskog stawa, a do 9. marta 2005. godine prisustvovao je pretresima bez prisustva branioca. Na zapisniku od 9. marta 2005. godine konstatovano je da je glavni pretres na kom je apelant bio prisutan završen i ujedno je zakazano objavqivanje presude za 11. mart 2005. godine. Apelant nije prisustvovao objavqivanju presude. U izvještaju Opštinski sud praktično potvrđuje navode apelacije u pogledu neuručewa prvostepene presude i žalbe Kantonalnog tužilaštva apelantu navodeći da je neuspješno pokušano da se dostave prvostepena presuda i žalba Kantonalnog tužilaštva apelantu nakon čega je cijeli predmet upućen Kantonalnom sudu na daqwi postupak o žalbi. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 116 (2) Okrivljenom koji nema branioca lično će se dostaviti optužnica, optužni predlog ili privatna tužba, presuda i druge odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne strane koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu okrivljenog, presuda i druge odluke dostaviće se licu koje on odredi. Član 353 (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu ovlaštena lica mogu da izjave žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude. Član 354 (1) Žalbu mogu da izjave stranke, branilac, zakonski zastupnik optuženog i oštećeni. Član 363 Primjerak žalbe dostaviće prvostepeni sud protivnoj stranci i braniocu koji mogu u roku od osam dana od dana prijema da podnesu sudu odgovor na žalbu. Žalbu i odgovor na žalbu sa svim spisima prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu. Član 365 (1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine. Protiv osporene pravosnažne presude Kantonalnog suda koju je primio naredbom Opštinskog suda o dostavljanju u KPZ Busovača od 20. aprila 2006. godine, apelant je 27. aprila 2006. godine blagovremeno podnio apelaciju, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude Kantonalnog i Opštinskog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka b. Evropske konvencije. 20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih sloboda i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b. da mu se obezbijedi vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane". 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na krivični postupak i presude donesene u tom postupku, dakle na predmet krivično-pravne prirode pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. 23. Apelant smatra da mu je u toku postupka donošewa presude Kantonalnog suda i samom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje tako što mu kao okrivljenom, suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku, nije dostavljena osuđujuća prvostepena presuda Opštinskog suda kao ni žalba Kantonalnog tužilaštva na odgovor povodom koje je Kantonalni sud uslovnu osudu izrečenu prvostepenom presudom u odnosu na apelanta preinačio u bezuslovnu kaznu zatvora čime mu je povrijeđeno pravo na žalbu i prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 24. U vezi sa tim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6 Evropske konvencije, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da sprovede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudicirawa wihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254. B). Pri tome, član 6 stav 1 zahtijeva da se između stranama u postupku uspostavi pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za qudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Evropski sud za qudska prava je zakqučio da je prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost da odgovori na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). Shodno stavu Evropskog suda za qudska prava princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Dalje, Evropski sud za qudska prava smatra da je pravo strana u krivičnom ili parničnom postupku da budu upoznate i da mogu da daju svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na opservacije koje su uložene, čak i od nezavisnog pripadnika državne pravne službe kako bi mogli da utiču na odluku suda (vidi Evropski sud za qudska prava, J.J. protiv Holandije, presuda od 27. marta 1998. godine, Izvještaji 1998-II, strana 613 stav 43). 25. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da čl. 116, 353, 354 i 363 Zakona o krivičnom postupku imperativno propisuju postupanje prvostepenog suda shodno žalbi nakon izricawa prvostepene presude koje započinje uručenjem pismenog otpravka prvostepene presude lično okrivljenom ukoliko nema branioca, kakav je shodno izvještaju Opštinskog suda i konkretan apelantov slučaj, odnosno suprotnoj strani, a zatim i da prvostepeni sud žalbu jedne strane dostavlja na odgovor drugoj strani. Ove radnje prvostepeni sud je obavezan da sprovede prije nego što nakon eventualno izjavljene žalbe cijeli spis dostavi drugostepenom sudu. Obezbjeđujući pravo na žalbu i pravo na odgovor na žalbu zakon je ostavio na dispoziciju stranama u postupku da raspolažu svojim pravom da ulože žalbu ili odgovore na žalbu, ali da bi to pravo mogle da ostvare obavezan je prvostepeni sud da im uredno dostavi i prvostepenu presudu i žalbu suprotne strane na odgovor. Na ovaj način Zakon o krivičnom postupku obezbjeđuje da prilikom odlučivawa u krivičnom postupku sva lica, kako strane u postupku tako i oštećeni, na čija prava odluka suda ima odlučujući uticaj, dobiju priliku da predoče sudu svoje argumente i dokaze. Ustavni sud podsjeća da je žalba protiv prvostepene presude u krivičnom postupku jedini redovan pravni lijek i da je u konkretnom slučaju postupajući suprotno od imperativnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Opštinski sud nedostavljanjem prvostepene presude apelantu oduzeo pravo na žalbu, a zatim i nedostavljanjem žalbe Kantonalnog tužilaštva, i pravo na odgovor na žalbu pa je na taj način apelant doveden u neravnopravan položaj sa tužilaštvom. Opštinski sud i sam potvrđuje navode apelacije, jer navodi da apelantu kao strani u postupku nije uredno dostavljena prvostepena presuda niti žalba Kantonalnog tužilaštva čime je Opštinski sud učinio nespornim da je propustio da postupi shodno odredbama Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Opštinski sud povrijedio apelantovo pravo da kao strana u postupku iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kom se odluka direktno tiče njegovih prava. Iz navedenog slijedi da je Opštinski sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Dalje, Ustavni sud cijeneći odredbu člana 6 stav 3 Evropske konvencije konstatuje da je apelantu povrijeđeno i pravo na odbranu. Praksa Evropskog suda povodom zaštite iz člana 6 Evropske konvencije odnosi se na cjelokupan postupak koji je vođen u skladu sa domaćim pravnim sistemom, funkcionisanjem zakona i prakse institucije koja odlučuje o žalbi. Član 6 Evropske konvencije u stavu 3 tačka b. zahtijeva da se svakome obezbijede vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju, nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe koja je uložena protiv te presude Opštinski sud ne samo da apelantu nije obezbijedio vrijeme i uslove za pripremanje odbrane nego mu je potpuno onemogućio da do kraja iznese svoju odbranu u postupku koji je vođen protiv njega. Nezavisno od vrijednosti argumenata koje je mogao da iznese u eventualnoj žalbi na prvostepenu presudu, ili komentara i zapažawa povodom te presude Ustavni sud konstatuje da apelantu nije dato ni vrijeme ni mogućnost da se koristi tim pravom koje mu garantuje ne samo Evropska konvencija nego i Zakon o krivičnom postupku. Ustavni sud podsjeća da je povodom tužiočeve žalbe na odluku o krivičnoj sankciji izrečenoj apelantu prvostepenom presudom, drugostepeni sud uslovnu osudu preinačio u bezuslovnu kaznu zatvora, a da pri tome prvostepeni sud tužiočevu žalbu suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku nije prethodno dostavio apelantu na odgovor. Slijedi da su apelantu potpuno nezakonito oduzeti i vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane, a time i pravo da se izjasni na navode tužiočeve žalbe, da pokuša da ih ospori, ili dovede u sumnju, odnosno da se iznese okolnosti koje su eventualno mogle da budu od uticaja na donošenje odluke drugostepenog suda. Apelantu je nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe na odgovor onemogućeno i da se izjasni u roku predviđenom za žalbu i odgovori na žalbu, da zahtijeva da bude obaviješten o sjednici drugostepenog vijeća ili da predloži da se održi pretres pred drugostepenim sudom kako je to predviđeno članom 365 stav 1 Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na okolnosti koje su iznesene Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe protiv prvostepene presude apelantu povrijedio pravo na odbranu. 27. Cijeneći izloženo Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b. Evropske konvencije. 28. Ustavni sud nije posebno razmatrao navode apelacije koji se odnose na navodne povrede prava na pravično suđenje, ukqučujući i povredu iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije u osporenoj Presudi Opštinskog suda broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine. Naime, s obzirom da je ukinuta presuda Kantonalnog suda razmatranje ovih navoda bilo bi preuranjeno, jer navedena presuda Opštinskog suda može da bude osporavana u obnovljenom drugostepenom postupku pred Kantonalnim sudom ukoliko apelant protiv dostavljene prvostepene presude Opštinskog suda blagovremeno izjavi žalbu. 29. Imajući u vidu zakqučak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b. Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode apelacije u smislu povreda istog člana Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, jer se odnose na presudu Kantonalnog suda koja je ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda, kao i na presudu Opštinskog suda koju će nakon uručewa apelantu ponovo razmatrati Kantonalni sud. VIII. Zakqučak 30. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka b. Evropske konvencije kada sud u krivičnom postupku propusti da dostavi prvostepenu presudu i tužiočevu žalbu na odgovor okrivljenom na način koji je propisan Zakonom o krivičnom postupku i tako prekrši princip ravnopravnosti strana u postupku na štetu okrivljenog, odnosno povrijedi mu pravo na odbranu, a ova prava su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1263/06, rješavajući apelaciju Milenka Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 26. juna 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milenka Stankovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Kiseljaku da bez odlaganja apelantu dostavi prvostepenu Presudu broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine zajedno s prepisom žalbe protiv navedene presude koju je izjavilo Kantonalno tužilaštvo Travnik i nakon isteka rokova za žalbu, odnosno odgovora na žalbu, cijeli predmet dostavi Kantonalnom sudu u Novom Travniku zbog ponovnog odlučivanja u žalbenom postupku. Nalaže se Općinskom sudu u Kiseljaku da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milenko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Kiseljak (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine. Također, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora prema presudi Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na sjednici, održanoj 9. maja 2006. godine donio Odluku broj AP 1253/06 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Općinskog suda zatraženo je 27. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. maja 2007. godine, Kantonalno tužilaštvo 15. maja 2007. godine, a Općinski sud 23. maja 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 30. maja 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Kantonalno tužilaštvo je optužilo apelanta da je grubim vrijeđanjem i bezobzirnim ponašanjem ugrožavao spokoj građana tako što je na javnom mjestu vikao, psovao i vrijeđao građane, te prilikom intervencije radnika Policijske uprave Kiseljak udario nogom u vrata policijskog vozila koja su ispala iz ležišta, da bi nakon privođenja u prostorijama iste policijske uprave pokušao stolicom udariti službeno lice u čemu je spriječen intervencijom drugog službenog lica, nakon čega je na drugo službeno lice gurnuo sto i tom prilikom srušio fotokopir aparat koji se nalazio na stolu. 8. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine apelant je osuđen zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 339. stav 2. u vezi sa stavom 1. u sticaju s krivičnim djelom napada na službeno lice u vršenju 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 poslova sigurnosti iz člana 336. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu je uvjetna osuda od sedam mjeseci zatvora koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravosnažnosti ne izvrši novo krivično djelo. 9. Protiv presude Općinskog suda Kantonalno tužilaštvo je zbog odluke o krivičnoj sankciji izjavilo žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. preinačio presudu Općinskog suda u dijelu o apelantovoj kazni i izrekao mu bezuvjetnu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant novčano osuđivan za istovrsno krivično djelo kao i da mu je za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede ranije izrečena uvjetna osuda, te da te krivične sankcije nisu utjecale na apelanta da prestane vršiti takva i slična krivična djela, pa je zaključio da se u konkretnom slučaju samo zatvorskom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Nezadovoljan Presudom Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine i Presudom Općinskog suda broj K-64-/04 od 11. marta 2005. godine apelant je 27. aprila 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer je lošeg materijalnog stanja, a sud mu nije postavio branioca po službenoj dužnosti; da mu nije omogućeno iznijeti sve činjenice i dokaze; da mu je uskraćeno odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane; da nije prisustvovao izricanju prvostepene Presude Općinskog suda broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine; da mu nije dostavljena navedena prvostepena presuda Općinskog suda kao ni žalba Kantonalnog tužilaštva na presudu Općinskog suda; da nije prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća Kantonalnog suda, te da je u vrijeme boravka u pritvoru bio maltretiran i da je zadobio tjelesne povrede. Apelant smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant u okviru člana 6. stava 3. Evropske konvencije konkretno žali na povredu prava iz tačke b. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ocjenjuje ih neosnovanim u pogledu postupka koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Ističe da apelant niti bilo ko od učesnika u postupku nije zahtijevao prisustvovati sjednici vijeća, pa iz tog razloga u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku nije postojala obaveza suda pozivati ih na sjednicu vijeća. Smatra, također, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što nije prisustvovao izricanju prvostepene presude, jer ta okolnost ne predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku niti iz razloga što nije imao branioca po službenoj dužnosti s obzirom da nije insistirao na njegovom postavljanju zbog svog lošeg imovinskog stanja. U pogledu ostalih navoda apelacije Kantonalni sud smatra da na njih odgovore treba dati Općinski sud. 12. Kantonalno tužilaštvo smatra apelaciju u cijelosti neosnovanom i ocjenjuje da su i drugostepeni i prvostepeni postupak u svemu provedeni u skladu s važećim procesnim zakonima. 13. U veoma detaljnom i iscrpnom izvještaju (odgovoru na apelaciju) Općinski sud navodi da je do podizanja optužnice apelant imao advokata po službenoj dužnosti koji je naknadno razriješen te dužnosti, te da je na zapisniku od 17. juna 2003. godine apelant izjavio da će angažirati branioca zbog čega je glavni pretres i odložen. U toku postupka zbog neodazivanja pozivima suda i nemogućnosti uručenja pismena suda apelantu, apelant je više puta privođen. Branilac kojeg je apelant naveo kao svog branioca i pored urednih poziva nije se odazivao pozivu suda. Proizlazi da apelant dalje nije insistirao na postavljanju branioca po službenoj dužnosti zbog svog lošeg imovinskog stanja, a do 9. marta 2005. godine prisustvovao je pretresima bez prisustva branioca. Na zapisniku od 9. marta 2005. godine konstatirano je da je glavni pretres na kojem je apelant bio prisutan završen i ujedno je zakazano objavljivanje presude za 11. mart 2005. godine. Apelant nije prisustvovao objavljivanju presude. U izvještaju Općinski sud praktično potvrđuje navode apelacije u pogledu neuručenja prvostepene presude i žalbe Kantonalnog tužilaštva apelantu navodeći da je neuspješno pokušano dostavljanje prvostepene presude i žalbe Kantonalnog tužilaštva apelantu nakon čega je cijeli predmet upućen Kantonalnom sudu na daljnji postupak o žalbi. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 116. (2) Okrivljenom koji nema branioca lično će se dostaviti optužnica, optužni prijedlog ili privatna tužba, presuda i druge odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne strane koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu okrivljenog, presuda i druge odluke dostavit će se licu koje on odredi. Član 353. (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu ovlaštena lica mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostavljanja prepisa presude. Član 354. (1) Žalbu mogu izjaviti stranke, branilac, zakonski zastupnik optuženog i oštećeni. Član 363. Primjerak žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci i braniocu koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalbu i odgovor na žalbu sa svim spisima prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu. Član 365. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom." VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. februara 2006. godine. Protiv osporene pravosnažne presude Kantonalnog suda koju je primio naredbom Općinskog suda o dostavljanju u KPZ Busovača od 20. aprila 2006. godine, apelant je 27. aprila 2006. godine blagovremeno podnio apelaciju, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b. Evropske konvencije. 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih sloboda i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane". 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na krivični postupak i presude donesene u tom postupku, dakle na predmet krivično-pravne prirode pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. 23. Apelant smatra da mu je u toku postupka donošenja presude Kantonalnog suda i samom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje tako što mu kao okrivljenom, suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku, nije dostavljena osuđujuća prvostepena presuda Općinskog suda kao ni žalba Kantonalnog tužilaštva na odgovor povodom koje je Kantonalni sud uvjetnu osudu izrečenu prvostepenom presudom u odnosu na apelanta preinačio u bezuvjetnu kaznu zatvora čime mu je povrijeđeno pravo na žalbu i prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku. 24. U vezi s tim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha člana 6. Evropske konvencije, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, A 254. B). Pri tome, član 6. stav 1. zahtijeva da se među stranama u postupku uspostavi pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je prekršen princip ravnopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost odgovoriti na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranilac (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 23. juna 1993. godine, serija A, broj 262). Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). Dalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da je pravo strana u krivičnom ili parničnom postupku da budu upoznate i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na opservacije koje su uložene, čak i od neovisnog pripadnika državne pravne službe kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, J.J. protiv Holandije, presuda od 27. marta 1998. godine, Izvještaji 1998-II, strana 613. stav 43). 25. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da čl. 116, 353, 354. i 363. Zakona o krivičnom postupku imperativno propisuju postupanje prvostepenog suda prema žalbi nakon izricanja prvostepene presude koje započinje uručenjem pismenog otpravka prvostepene presude lično okrivljenom ukoliko nema branioca, kakav je prema izvještaju Općinskog suda i konkretan apelantov slučaj, odnosno suprotnoj strani, a zatim i da prvostepeni sud žalbu jedne strane dostavlja na odgovor drugoj strani. Ove radnje prvostepeni sud je obavezan provesti prije nego što nakon eventualno izjavljene žalbe cijeli spis dostavi drugostepenom sudu. Osiguravajući pravo na žalbu i pravo odgovora na žalbu zakon je ostavio na dispoziciju stranama u postupku da raspolažu svojim pravom ulaganja žalbe ili odgovora na žalbu, ali da bi to pravo mogle ostvariti obavezao je prvostepeni sud da im uredno dostavi i prvostepenu presudu i žalbu suprotne strane na odgovor. Na ovaj način Zakon o krivičnom postupku osigurava da prilikom odlučivanja u krivičnom postupku sva lica, kako strane u postupku tako i oštećeni, na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju priliku predočiti sudu svoje argumente i dokaze. Ustavni sud podsjeća da je žalba protiv prvostepene presude u krivičnom postupku jedini redovan pravni lijek i da je u konkretnom slučaju postupajući suprotno od imperativnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Općinski sud nedostavljanjem prvostepene presude apelantu oduzeo pravo na žalbu, a zatim i nedostavljanjem žalbe Kantonalnog tužilaštva, i pravo na odgovor na žalbu pa je na taj način apelant doveden u neravnopravan položaj s tužilaštvom. Općinski sud i sam potvrđuje navode apelacije, jer navodi da apelantu kao strani u postupku nije uredno dostavljena prvostepena presuda niti žalba Kantonalnog tužilaštva čime je Općinski sud učinio nespornim da je propustio postupiti prema odredbama Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Općinski sud povrijedio apelantovo pravo da kao strana u postupku iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojem se odluka direktno tiče njegovih prava. Iz navedenog slijedi da je Općinski sud prekršio princip ravnopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Dalje, Ustavni sud cijeneći odredbu člana 6. stav 3. Evropske konvencije konstatira da je apelantu povrijeđeno i pravo na odbranu. Praksa Evropskog suda povodom zaštite iz člana 6. Evropske konvencije odnosi se na cjelokupan postupak koji je vođen u skladu s domaćim pravnim sistemom, funkcioniranjem zakona i prakse institucije koja odlučuje o žalbi. Član 6. Evropske konvencije u stavu 3. tačka b. zahtijeva da se svakome osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane. U konkretnom slučaju, nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe uložene protiv te presude Općinski sud ne samo da apelantu nije osigurao vrijeme i uvjete za pripremanje odbrane nego mu je potpuno onemogućio do kraja iznijeti svoju odbranu u postupku koji je vođen protiv njega. Neovisno o vrijednosti argumenata koje je mogao iznijeti u eventualnoj žalbi na prvostepenu presudu, ili komentara i opažanja povodom te presude Ustavni sud konstatira da apelantu nije dato ni vrijeme ni mogućnost koristiti se tim pravom koje mu garantira ne samo Evropska konvencija nego i Zakon o krivičnom postupku. Ustavni sud podsjeća da je povodom tužiočeve žalbe na odluku o krivičnoj sankciji izrečenoj apelantu prvostepenom presudom, drugostepeni sud uvjetnu osudu preinačio u bezuvjetnu kaznu zatvora, a da pri tome prvostepeni sud tužiočevu žalbu suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku nije prethodno dostavio apelantu na odgovor. Slijedi da su apelantu potpuno nezakonito oduzeti i vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane, a time i pravo izjasniti se na navode tužiočeve žalbe, pokušati ih osporiti, ili dovesti u sumnju, odnosno iznijeti okolnosti koje su eventualno mogle biti od utjecaja na donošenje odluke drugostepenog suda. Apelantu je nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe na odgovor onemogućeno i izjasniti se u roku predviđenom za žalbu i odgovor na žalbu, zahtijevati da bude obaviješten o sjednici drugostepenog vijeća ili predložiti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kako je to predviđeno članom 365. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na iznesene okolnosti Ustavni sud konstatira da je Općinski sud nedostavljanjem prvostepene presude i tužiočeve žalbe protiv prvostepene presude apelantu povrijedio pravo na odbranu. 27. Cijeneći izloženo Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije. 28. Ustavni sud nije posebno razmatrao navode apelacije koji se odnose na navodne povrede prava na pravično suđenje, uključujući i povredu iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u osporenoj Presudi Općinskog suda broj K-64/04 od 11. marta 2005. godine. Naime, s obzirom da je ukinuta presuda Kantonalnog suda razmatranje ovih navoda bilo bi preuranjeno, jer navedena presuda Općinskog suda može biti osporavana u obnovljenom drugostepenom postupku pred Kantonalnim sudom ukoliko apelant protiv dostavljene prvostepene presude Općinskog suda blagovremeno izjavi žalbu. 29. Imajući u vidu zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelacije u smislu povreda istog člana Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, jer se odnose na presudu Kantonalnog suda koja je ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda, kao i na presudu Općinskog suda koju će nakon uručenja apelantu ponovo razmatrati Kantonalni sud. VIII. Zaključak 30. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije kada sud u krivičnom postupku propuštanjem dostavljanja prvostepene presude i tužiočeve žalbe na odgovor okrivljenom na način koji je propisan Zakonom o krivičnom postupku prekrši princip ravnopravnosti strana u postupku na štetu okrivljenog, odnosno povrijedi mu pravo na odbranu, a ova prava su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1263/06, rješavajući apelaciju Milenka Stankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 26. lipnja 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milenka Stankovića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka b. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kž-229/05 od 22. veljače 2006. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Kiseljaku da bez odlaganja apelantu dostavi prvostupanjsku Presudu broj K-64/04 od 11. ožujka 2005. godine zajedno s prijepisom priziva protiv navedene presude koju je izjavilo Kantonalno tužiteljstvo Travnik i nakon isteka rokova za priziv, odnosno odgovora na priziv, cijeli predmet dostavi Kantonalnom sudu u Novom Travniku zbog ponovnog odlučivanja u prizivnom postupku. Nalaže se Općinskom sudu u Kiseljaku da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milenko Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog, je podnio 27. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-229/05 od 22. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda Kiseljak (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-64/04 od 11. ožujka 2005. godine. Također, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora prema presudi Kantonalnog suda. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud na sjednici, održanoj 9. svibnja 2006. godine donio Odluku broj AP 1253/06 kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Kantonalnog tužiteljstva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) i Općinskog suda je zatražena 27. travnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 11. svibnja 2007. godine, Kantonalno tužiteljstvo 15. svibnja 2007. godine, a Općinski sud 23. svibnja 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 30. svibnja 2007. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Kantonalno je tužiteljstvo optužilo apelanta da je grubim vrijeđanjem i bezobzirnim ponašanjem ugrožavao spokoj građana tako što je na javnom mjestu vikao, psovao i vrijeđao građane, te prigodom intervencije djelatnika Policijske uprave Kiseljak udario nogom u vrata policijskog vozila koja su ispala iz ležišta, da bi nakon privođenja u prostorijama iste policijske uprave pokušao stolicom udariti službenu osobu u čemu je spriječen intervencijom druge službene osobe, nakon čega je na drugu službenu osobu gurnuo sto i tom prigodom srušio fotokopir aparat koji se nalazio na stolu. 8. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj K-64/04 od 11. ožujka 2005. godine apelant je osuđen zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz članka 339. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. u stjecaju s kaznenim djelom napada na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 336. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu je uvjetna osuda od sedam mjeseci zatvora koja se neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti ne izvrši novo kazneno djelo. 9. Protiv presude Općinskog suda Kantonalno je tužiteljstvo zbog odluke o kaznenoj sankciji izjavilo priziv Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Kž-229/05 od 22. veljače 2006. preinačio presudu Općinskog suda u dijelu o apelantovoj kazni i izrekao mu bezuvjetnu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. U obrazloženju presude Kantonalni je sud naveo da je apelant novčano osuđivan za istovjetno kazneno djelo kao i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 da mu je za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne povrede ranije izrečena uvjetna osuda, te da te kaznene sankcije nisu utjecale na apelanta da prestane vršiti takva i slična kaznena djela, pa je zaključio da se u konkretnome slučaju samo zatvorskom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Nezadovoljan Presudom Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. veljače 2006. godine i Presudom Općinskog suda broj K-64-/04 od 11. ožujka 2005. godine apelant je 27. travnja 2006. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je uskraćeno pravo na obranu jer je lošeg materijalnog stanja, a sud mu nije postavio branitelja po službenoj dužnosti; da mu nije omogućeno iznijeti sve činjenice i dokaze; da mu je uskraćeno odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane; da nije nazočio izricanju prvostupanjske Presude Općinskog suda broj K-64/04 od 11. ožujka 2005. godine; da mu nije dostavljena navedena prvostupanjska presuda Općinskog suda kao ni priziv Kantonalnog tužiteljstva na presudu Općinskog suda; da nije nazočio sjednici drugostupanjskog vijeća Kantonalnog suda, te da je u vrijeme boravka u pritvoru bio maltretiran i da je zadobio tjelesne povrede. Apelant smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant u okviru članka 6. stavka 3. Europske konvencije konkretno žali na povredu prava iz točke b. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svome odgovoru pobija navode iz apelacije i ocjenjuje ih neutemeljenim glede postupka koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Ističe da apelant niti bilo tko od sudionika u postupku nije zahtijevao nazočiti sjednici vijeća, pa iz tog razloga sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku nije postojala obveza suda pozivati ih na sjednicu vijeća. Smatra, također, da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu time što nije nazočio izricanju prvostupanjske presude, jer ta okolnost ne predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o kaznenom postupku niti iz razloga što nije imao branitelja po službenoj dužnosti obzirom da nije inzistirao na njegovome postavljanju zbog svog lošeg imovinskog stanja. Glede ostalih navoda apelacije Kantonalni sud smatra da na njih odgovore treba dati Općinski sud. 12. Kantonalno tužiteljstvo smatra apelaciju u cijelosti neutemeljenom i ocjenjuje da su i drugostupanjski i prvostupanjski postupak u svemu provedeni sukladno važećim procesnim zakonima. 13. U veoma detaljnom i iscrpnom izvješću (odgovoru na apelaciju) Općinski sud navodi da je do podizanja optužnice apelant imao odvjetnika po službenoj dužnosti koji je naknadno razriješen te dužnosti, te da je na zapisniku od 17. lipnja 2003. godine apelant izjavio da će angažirati branitelja zbog čega je glavni pretres i odložen. U tijeku postupka zbog neodazivanja pozivima suda i nemogućnosti uručenja pismena suda apelantu, apelant je više puta privođen. Branitelj kojega je apelant naveo kao svog branitelja i pored urednih poziva se nije odazivao pozivu suda. Proizlazi da apelant dalje nije inzistirao na postavljanju branitelja po službenoj dužnosti zbog svog lošeg imovinskog stanja, a do 9. ožujka 2005. godine nazočio je pretresima bez nazočnosti branitelja. Na zapisniku od 9. ožujka 2005. godine je konstatirano da je glavni pretres na kojemu je apelant bio nazočan završen i ujedno je zakazana objava presude za 11. ožujak 2005. godine. Apelant nije nazočio objavi presude. U izvješću Općinski sud praktično potvrđuje navode apelacije glede neuručenja prvostupanjske presude i priziva Kantonalnog tužiteljstva apelantu navodeći da je neuspješno pokušana dostava prvostupanjske presude i priziva Kantonalnog tužiteljstva apelantu nakon čega je cijeli predmet upućen Kantonalnom sudu na daljnji postupak o prizivu. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Članak 116. (2) Okrivljenom koji nema branitelja osobno će se dostaviti optužnica, optužni prijedlog ili privatna tužba, presuda i druge odluke od čije dostave teče rok za priziv, kao i priziv protivne strane koja se dostavlja radi odgovora. Po zahtjevu okrivljenog, presuda i druge odluke dostavit će se osobi koju on odredi. Članak 353. (1) Protiv presude donesene u prvom stupnju ovlaštene osobe mogu izjaviti priziv u roku od petnaest dana od dana dostave prepisa presude. Članak 354. (1) Priziv mogu izjaviti stranke, branitelj, zakonski zastupnik optuženog i oštećeni. Članak 363. Primjerak priziva dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci i branitelju koji mogu u roku od osam dana od dana prijama podnijeti sudu odgovor na priziv. Priziv i odgovor na priziv sa svim spisima prvostupanjski će sud dostaviti drugostupanjskom sudu. Članak 365. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branitelj, oštećeni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-229/05 od 22. veljače 2006. godine. Protiv pobijane pravomoćne presude Kantonalnog suda koju je primio naredbom Općinskog suda o dostavi u KPZ Busovača od 20. travnja 2006. godine, apelant je 27. travnja 2006. godine pravodobno podnio apelaciju, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka b. Europske konvencije. 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 21. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih sloboda i obveza ili utemeljenosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć 2. Svako tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. 3. Svako tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti nužni za pripremu obrane". 22. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na kazneni postupak i presude donesene u tom postupku, dakle na predmet kazneno-pravne naravi pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. 23. Apelant smatra da mu je u tijeku postupka donošenja presude Kantonalnog suda i samom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje tako što mu kao okrivljenom, oprečno odredbama Zakona o kaznenom postupku, nije dostavljena osuđujuća prvostupanjska presuda Općinskog suda kao ni priziv Kantonalnog tužiteljstva na odgovor povodom koje je Kantonalni sud uvjetnu osudu izrečenu prvostupanjskom presudom u odnosu na apelanta preinačio u bezuvjetnu kaznu zatvora čime mu je povrijeđeno pravo na priziv i prekršeno načelo kontradiktornosti postupka i jednakopravnosti stranaka u postupku. 24. U svezi s tim navodima Ustavni sud prije svega ukazuje da je svrha članka 6. Europske konvencije, između ostaloga, "tribunalu" dodijeliti dužnost provedbe propisane provjere podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. travnja 1993. godine, A 254. B). Pri tomu, članak 6. stavak 1. zahtijeva da se među stranama u postupku uspostavi pravična ravnoteža (vidi Europski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. veljače 1997. godine, Izvješća 1997-I), tj. da postoji jednakopravnost strana u postupku. Europski sud za ljudska prava je zaključio da je prekršeno načelo jednakopravnosti strana u pristupu pravnim sredstvima i kada je jednoj strani uskraćena mogućnost odgovoriti na pismene podneske koje je domaćem sudu podnio državni pravobranitelj (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz-Mateos protiv Španjolske, presuda od 23. lipnja 1993. godine, serija A, broj 262). Prema stavu Europskog suda za ljudska prava načelo jednakopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274). Nadalje, Europski sud za ljudska prava smatra da je pravo strana u kaznenom ili parničnom postupku da budu upoznate i da mogu dati svoj komentar na sve dokaze koji su izvedeni ili na opservacije koje su uložene, čak i od neovisnog pripadnika državne pravne službe kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi Europski sud za ljudska prava, J.J. protiv Nizozemske, presuda od 27. ožujka 1998. godine, Izvješća 1998-II, strana 613. stavak 43). 25. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud opaža da čl. 116, 353, 354. i 363. Zakona o kaznenom postupku imperativno propisuju postupanje prvostupanjskog suda prema prizivu nakon izricanja prvostupanjske presude koje započinje uručenjem pismenog otpravka prvostupanjske presude osobno okrivljenom ukoliko nema branitelja, kakav je prema izvješću Općinskog suda i konkretan apelantov slučaj, odnosno oprečnoj strani, a potom i da prvostupanjski sud priziv jedne strane dostavlja na odgovor drugoj strani. Ove je radnje prvostupanjski sud obvezan provesti prije nego što nakon eventualno izjavljenog priziva cijeli spis dostavi drugostupanjskom sudu. Osiguravajući pravo na priziv i pravo odgovora na priziv zakon je ostavio na dispoziciju stranama u postupku da raspolažu svojim pravom ulaganja priziva ili odgovora na priziv, ali da bi to pravo mogle ostvariti obvezao je prvostupanjski sud da im uredno dostavi i prvostupanjsku presudu i priziv oprečne strane na odgovor. Na ovaj način Zakon o kaznenom postupku osigurava da prigodom odlučivanja u kaznenom postupku sve osobe, kako strane u postupku tako i oštećeni, na čija prava odluka suda ima odlučujući utjecaj, dobiju prigodu predočiti sudu svoje argumente i dokaze. Ustavni sud podsjeća da je priziv protiv prvostupanjske presude u kaznenom postupku jedini redoviti pravni lijek i da je u konkretnom slučaju, postupajući oprečno od imperativnih odredaba Zakona o kaznenom postupku, Općinski sud nedostavljanjem prvostupanjske presude apelantu oduzeo pravo na priziv, a potom i nedostavljanjem priziva Kantonalnog tužiteljstva i pravo na odgovor na priziv, pa je na taj način apelant doveden u nejednakopravan položaj s tužiteljstvom. Općinski sud i sam potvrđuje navode apelacije, jer navodi da apelantu kao strani u postupku nije uredno dostavljena prvostupanjska presuda niti priziv Kantonalnog tužiteljstva čime je Općinski sud učinio neprijepornim da je propustio postupiti prema odredbama Zakona o kaznenom postupku. Ustavni sud smatra da je ovakvim propustom Općinski sud povrijedio apelantovo pravo da kao strana u postupku iznese pred sud svoje argumente i dokaze u predmetu u kojemu se odluka izravno tiče njegovih prava. Iz navedenoga slijedi da je Općinski sud prekršio načelo jednakopravnosti strana u postupku koji je neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Nadalje, Ustavni sud cijeneći odredbu članka 6. stavak 3. Europske konvencije konstatira da je apelantu povrijeđeno i pravo na obranu. Praksa Europskog suda povodom zaštite iz članka 6. Europske konvencije odnosi se na cjelokupan postupak koji je vođen sukladno domaćem pravnom sustavu, funkcioniranjem zakona i prakse institucije koja odlučuje o prizivu. Članak 6. Europske konvencije u stavku 3. točka b. zahtijeva da se svakome osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremu obrane. U konkretnome slučaju, nedostavljanjem prvostupanjske presude i tužiteljevog priziva uloženog protiv te presude Općinski sud ne samo da apelantu nije osigurao vrijeme i uvjete za pripremu obrane nego mu je potpuno onemogućio do kraja iznijeti svoju obranu u postupku koji je vođen protiv njega. Neovisno o vrijednosti argumenata koje je mogao iznijeti u eventualnom prizivu na prvostupanjsku presudu, ili komentara i opažanja povodom te presude Ustavni sud konstatira da apelantu nije dato ni vrijeme ni mogućnost koristiti se tim pravom koje mu garantira ne samo Europska konvencija nego i Zakon o kaznenom postupku. Ustavni sud podsjeća da je povodom tužiteljevog priziva na odluku o kaznenoj sankciji izrečenoj apelantu prvostupanjskom presudom drugostupanjski sud uvjetnu osudu preinačio u bezuvjetnu kaznu zatvora, a da pri tomu prvostupanjski sud tužiteljev priziv oprečno odredbama Zakona o kaznenom postupku nije prethodno dostavio apelantu na odgovor. Slijedi da su apelantu potpuno nezakonito oduzeti i vrijeme i uvjeti za pripremu obrane, a time i pravo izjasniti se na navode tužiteljevog priziva, pokušati ih osporiti, ili dovesti u dvojbu, odnosno iznijeti okolnosti koje su eventualno mogle biti od utjecaja na donošenje odluke drugostupanjskog suda. Apelantu je nedostavljanjem prvostupanjske presude i tužiteljevog priziva na odgovor onemogućeno i izjasniti se u roku predviđenom za priziv i odgovor na priziv, zahtijevati da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća ili predložiti održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom kako je to predviđeno člankom 365. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku. Obzirom na iznesene okolnosti Ustavni sud konstatira da je Općinski sud nedostavljanjem prvostupanjske presude i tužiteljevog priziva protiv prvostupanjske presude apelantu povrijedio pravo na obranu. 27. Cijeneći izloženo Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka b. Europske konvencije. 28. Ustavni sud nije zasebno razmatrao navode apelacije koji se odnose na navodne povrede prava na pravično suđenje, uključujući i povredu iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije u pobijanoj Presudi Općinskog suda broj K-64/04 od 11. ožujka 2005. godine. Naime, obzirom da je ukinuta presuda Kantonalnog suda razmatranje ovih navoda bilo bi preuranjeno, jer navedena presuda Općinskog suda može biti pobijana u obnovljenom drugostupanjskom postupku pred Kantonalnim sudom ukoliko apelant protiv dostavljene prvostupanjske presude Općinskog suda pravodobno izjavi priziv. 29. Imajući u vidu zaključak glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka b. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno zasebno razmatrati ostale navode apelacije u smislu povreda istoga članka Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Europske konvencije, jer se odnose na presudu Kantonalnog suda koja je ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda, kao i na presudu Općinskog suda koju će nakon uručenja apelantu ponovno razmatrati Kantonalni sud. VIII. Zaključak 30. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka b. Europske konvencije kada sud u kaznenom postupku propuštanjem dostave prvostupanjske presude i tužiteljevog priziva na odgovor okrivljenom na način koji je propisan Zakonom o kaznenom postupku prekrši načelo jednakopravnosti strana u postupku na štetu okrivljenog, odnosno povrijedi mu pravo na obranu, a ova prava su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1330/06, rješavajući apelaciju Mileta Kovačevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Kovačevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj U-352/04 od 17. avgusta 2005. godine. Ova odluka dostavlja se Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci radi obezbjeđivawa ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mile Kovačević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 3. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine. Apelant je dopisom, primljenim u Ustavni sud 9. novembra 2006. godine, urgirao da se rješava njegova apelacija u što kraćem roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) i Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeqina - Odjeljewa za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Fond, Odjeljenje Bawa Luka) zatraženo je 12. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Vrhovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 31. maja i 5. juna 2006. godine. Fond je dostavio odgovor na apelaciju 12. juna 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Fonda, Odjeljenje Bawa Luka, dostavljen je apelantu 18. juna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Prijedor (u daqnjem tekstu: Fond, filijala Prijedor) broj 1044073822 od 12. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje Bawa Luka, broj 1044073822 od 28. jula 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 10. maja 2004. godine u iznosu od 369,52 KM mjesečno. 7. U obrazloženju drugostepenog rješewa navedeno je da je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), (u daqnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da osiguranici kojima je uplaćen doprinos za penziono i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: PIO) pojedinačno ostvaruju pravo na penziju i isplatu penzije nakon stupawa na snagu navedenog zakona danom izvršewa pojedinačne uplate. U slučaju kad je obveznik uplate doprinosa za PIO izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa prije stupawa na snagu spomenutog zakona, osiguraniku se priznaje pravo na penziju od dana stupawa na snagu predmetnog zakona, odnosno od 28. decembra 2003. godine. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio 4. decembra 2003. godine, te da je pojedinačna uplata doprinosa izvršena 10. maja 2004. godine, kada su ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na penziju. Stoga je drugostepeni or gan našao da je pravilno utvrđen da tum ostvarivawa prava na penziju. 8. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Okružni sud je apelantovu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 tužbu uvažio i drugostepeno Rješenje broj 1044073822 od 28. jula 2004. godine poništio. 9. U obrazloženju presude se navodi da iz spisa predmeta nesporno proizilazi da je zahtjev za starosnu penziju apelant podnio 4. decembra 2003. godine, da mu je radni odnos prestao 10. juna 2003. godine i da ukupan penzioni staž apelanta iznosi 40 godina, 11 mjeseci i dva dana. Međutim, sud je našao da je među strankama sporna činjenica u vezi sa datumom ostvarivawa prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije. Stoga je sud utvrdio da je neispravan zakqučak nižestepenih organa o tome da se da tum posljednje uplate pojedinačnog iznosa doprinosa za penziono-in validsko osiguranje uzima kao da tum ostvarivawa prava na penziju i početka isplate apelantove penzije. Utvrđeno je da je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, propisano da poslodavac, koji do dana stupawa na snagu navedenog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1 ovog člana (za sve radnike), može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad ako time radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Po mišljenju suda navedena zakonska odredba jasno ukazuje na mogućnost da se pojedinačno uplati doprinos za određeni pe riod unazad ako tom uplatom radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na starosnu penziju. Shodno tome, sud nalazi da se radi o retroaktivnoj uplati doprinosa pa činjenica da je izvršena pojedinačna uplata ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije posebno ako se uzme u obzir da je uplata navedenog iznosa izvršena retroaktivno sa zakonskom kamatom. S tim u vezi sud smatra da se početak ostvarivawa prava na penziju i početak isplate penzije određuje shodno odredbi člana 133, a u vezi sa članom 135 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03). Stoga je sud naložio tuženom da u ponovnom postupku postupi po uputstvima suda, te apelantu utvrdi pravo i odredi početak isplate penzije počev od dana kada je podnesen zahtjev za ostvarivanje prava. 10. Tužena je blagovremeno podnijela zahtjev da se vanredno preispita navedena presuda koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 11. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da smatra da je stav Okružnog suda neispravan. S tim u vezi se navodi da su prava i obaveze po osnovu penzionog i invalidskog osigurawa uređeni Zakonom o PIO, te da pravo na starosnu penziju, u smislu člana 46 navedenog zakona, osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godinama staža osigurawa, odnosno penzionog staža. U staž osigurawa, u smislu člana 41 navedenog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Shodno tome, ako doprinosi nisu uplaćeni iskqučena je mogućnost da se osiguranom licu neko vrijeme uračuna u staž osigurawa, te takva činjenično-pravna situacija osiguranom licu ne dozvoljava da ostvari uslove na starosno penzionisanje. Dalje je navedeno da je članom 135 Zakona o PIO uređen prvi dan kojim počinje pripadanje prava na starosnu penziju (vrsta lične penzije) i to tako što je propisano da to pravo pripada osiguranom licu "od dana" kad to lice ispuni uslove za sticanje prava na starosnu penziju koji su propisani tim zakonom. Navedene uslove, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je stekao tek naknadnom uplatom doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, jer prije te uplate on nije ispunio uslove za sticanje prava na penzionisanje. Stoga Vrhovni sud nalazi da u tom pravcu stoji i zakonodavno određenje iz člana 24a. Zakona o PIO kojim je dozvoljena poslodavcu mogućnost da za određeni pe riod za jednog ili više radnika unazad uplati doprinose koji nisu uplaćeni prilikom isplate plata, ali pod uslovom da time radnici stiču pravo na dio staža koji im nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Nedostatak tog dijela staža osigurawa u datoj stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, znači i neispunjenost uslova za sticanje prava na penzionisanje, te naknadna uplata doprinosa ne može da znači ništa drugo nego činjenje kojim se u momentu uplate ostvaruje ispunjenost uslova za sticanje prava. Shodno tome Vrhovni sud je zakqučio da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 135 Zakona o PIO na apelantovu činjeničnu situaciju, a da odredba člana 133 na koju se pozvao Okružni sud ne uređuje čak ni upućivanjem na neku drugu odredbu početni dan pripadawa penzionih prava već u predmetnom slučaju pokretanje postupka penzionisawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, a koji odgovara članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Razlog za podnošenje predmetne apelacije apelant vidu u proizvoqnom tumačenju odredbi Zakona o PIO iz čega proizilazi da se on žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Navodi da je shodno odredbama člana 8 Zakona o PIO djelatnost Fonda od posebnog društvenog interesa, te da je njegova obaveza da u slučaju da poslodavac ne izvrši redovnu uplatu doprinosa za PIO za svoje radnike podnese prijavu Poreskoj upravi radi pokretawa postupka prinudne naplate. Po apelantovom mišljenju svjesnim propuštanjem da podnese prijavu Poreskoj upravi, a radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca u smislu člana 63 Zakona o poreskoj upravi, Fond je povrijedio i princip obaveznosti osigurawa, što je ustavna i zakonska obaveza Fonda koji obavlja djelatnost od posebnog društvenog interesa. Stoga se apelant ne smatra krivim zbog svjesnog propuštawa prije svega poslodavca da uplati obavezni doprinos za penziono i invalidsko osiguranje za apelanta po osnovu rada u skladu sa Zakonom o PIO i Zakona o radu kao i zbog propuštawa Fonda da u roku podnese prijavu, radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca. Napominje da je na osnovu navedenog došlo i do toga da je Fond nezakonito prisvojio određenu sumu novca na ime za njega uplaćenih doprinosa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Penziona prava su uređena Zakonom o PIO i ostvaruju se kada se ispune uslovi za wihovo pripadanje. Uplaćenost doprinosa za PIO je preduslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te tek nakon te uplate bivaju ispunjeni uslovi za sticanje prava na ličnu, u konkretnom slučaju starosnu, penziju i momentom ispunjenosti uslova utvrđuje se i prvi početni dan isplate tog prava. 14. Iz odgovora Okružnog suda na apelaciju proizilazi da navedeni sud smatra da su navodi apelacije osnovani i predlaže da se ona usvoji, te ukine presuda Vrhovnog suda. 15. U svom odgovoru Fond, Odjeljenje Bawa Luka, navodi da u predmetnom postupku odlukama Fonda i presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede odredbi Zakona o PIO, pravila postupka, a niti je povrijeđen društveni interes. Predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase: "Član 11 st. 1 i 2 tačka 1 Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penziono i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika. Obavezno su osigurani na penziono i invalidsko osiguranje: 1) lica u radnom odnosu; Član 24 Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamate po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Član 24a. Obveznik je dužan da doprinos za penziono i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primawa po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primawa po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupawa na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stav 1 ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe - riod unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik. Odredbe stava 2 ovog člana mogu da se primjenjuju najdalje godinu dana od dana stupawa na snagu ovog zakona. Član 25 st. 1 i 4 Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavawa i plaćawa doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovawa u roku koji je određen zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovawa. Član 41 Staž osigurawa u smislu člana 26 do 34 ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penziono i invalidsko osiguranje. Član 46 st. 1, 2, 3 i 4 Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osigurawa. Osiguranik iz stava 1 ovog člana koji nema 20 godina staža osigurawa, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzionog staža. Osiguranik koji navrši 40 godina staža osigurawa stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Osiguranik kom je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42 ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzionog staža, bez obzira na godine života. Član 133 Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može da se podnese nakon prestanka osigurawa. Član 135 st. 1 i 2 Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošewa zahtjeva, ako je podnosilac ispuwavao uslove za sticanje prava i na taj dan." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda, Odjeljenje Bawa Luka za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-352/04 od 17. avgusta 2005. godine, tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 7. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije kojem odgovara član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. a) Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud proizvoqno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku među stranama, apelanta kao obavezno osiguranog lica i Fonda kao korisnika osigurawa, sporna činjenica u vezi sa datumom ostvarivawa prava na penziju, odnosno datumom početka isplate penzije. 26. Vrhovni sud je, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PIO, a posebno odredbu člana 24a, u osporenoj odluci zauzeo pravno stajalište da je apelant uslove za sticanje starosne penzije stekao tek naknadnom poslodavčevom uplatom doprinosa za PIO, te da je shodno tome Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 135 Zakona o PIO. 27. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 10. juna 2003. godine, da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 4. decembra 2003. godine i da apelantov ukupan penzioni staž iznosi 40 godina 11 mjeseci i dva dana. Međutim, apelantov bivši poslodavac je plaćanje doprinosa za PIO za apelanta izvršio naknadno. Stoga je Fond prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju utvrdio da pravo na isplatu starosne penzije apelantu počinje od 10. maja 2004. godine, odnosno od dana kada je poslodavac izvršio naknadnu uplatu doprinosa za apelanta u smislu odredbe člana 24a. Zakona o PIO. Iz osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da se sa navedenim složio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud konstatuje da pravo na starosnu penziju u smislu člana 46 Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovane sa navršenim određenim godinama staža osigurawa, odnosno penzionog staža. U staž osigurawa u smislu člana 41 ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizilazi da neuplaćivanje doprinosa iskqučuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osigurawa, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može da ostvari uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate odnosno poslodavcu da izvrši retroaktivno plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osigurawa, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osigurawa, otklawaju se samo posljedice neurednog ispuwavawa zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uslove da ostvari pravo na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavawa zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osigurawa prema Fondu kao korisniku osigurawa, a koji takođe ima zakonsku obavezu da kontroliše obveznika osigurawa i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćawa doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćawa doprinosa. 29. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivawa prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133 Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135 Zakona o PIO, odnosno upravo onako kako je to utvrdio i Okružni sud u svojoj presudi. 30. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoqno, te da je time u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 31. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da posebno razmatra ostale apelantove navode. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoqnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o PIO doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1330/06, rješavajući apelaciju Mileta Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 16. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Kovačevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-352/04 od 17. augusta 2005. godine. Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci radi osiguranja ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mile Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora je podnio 3. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine. Apelant je dopisom, primljenim u Ustavni sud 9. novembra 2006. godine, urgirao da se rješava njegova apelacija u što kraćem roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond, Odjeljenje Banja Luka) zatraženo je 12. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. maja i 5. juna 2006. godine. Fond je dostavio odgovor na apelaciju 12. juna 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Fonda, Odjeljenje Banja Luka, dostavljen je apelantu 18. juna 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Fond, filijala Prijedor) broj 1044073822 od 12. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje Banja Luka, broj 1044073822 od 28. jula 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počevši od 10. maja 2004. godine u iznosu od 369,52 KM mjesečno. 7. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da osiguranici kojima je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) pojedinačno ostvaruju pravo na penziju i isplatu penzije nakon stupanja na snagu navedenog zakona danom izvršenja pojedinačne uplate. U slučaju kad je obveznik uplate doprinosa za PIO izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa prije stupanja na snagu spomenutog zakona, osiguraniku se priznaje pravo na penziju od dana stupanja na snagu predmetnog zakona, odnosno od 28. decembra 2003. godine. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio 4. decembra 2003. godine, te da je pojedinačna uplata doprinosa izvršena 10. maja 2004. godine, kada su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na penziju. Stoga je drugostepeni or - gan našao da je pravilno utvrđen da tum ostvarivanja prava na penziju. 8. Nezadovoljan drugostepenim rješenjem apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Okružni sud je apelantovu tužbu uvažio i drugostepeno Rješenje broj 1044073822 od 28. jula 2004. godine poništio. 9. U obrazloženju presude se navodi da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je zahtjev za starosnu penziju apelant podnio 4. decembra 2003. godine, da mu je radni odnos prestao 10. juna 2003. godine i da ukupan penzijski staž apelanta iznosi 40 godina, 11 mjeseci i dva dana. Međutim, sud je našao da je među strankama sporna činjenica u vezi sa datumom ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije. Stoga je sud utvrdio da je neispravan zaključak nižestepenih organa o tome da se da tum posljednje uplate pojedinačnog iznosa doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje uzima kao da tum ostvarivanja prava na penziju i početka isplate apelantove penzije. Utvrđeno je da je odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, propisano da poslodavac, koji do dana stupanja na snagu navedenog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana (za sve radnike), može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Po mišljenju suda navedena zakonska odredba jasno ukazuje na mogućnost pojedinačne uplate doprinosa za određeni pe riod unazad ako tom uplatom radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Prema tome, sud nalazi da se radi o retroaktivnoj uplati doprinosa pa činjenica da je izvršena pojedinačna uplata ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije posebno ako se uzme u obzir da je uplata navedenog iznosa izvršena retroaktivno sa zakonskom kamatom. S tim u vezi sud smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju i početak isplate penzije određuje prema odredbi člana 133, a u vezi sa članom 135. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03). Stoga je sud naložio tuženom da u ponovnom postupku postupi po uputama suda, te apelantu utvrdi pravo i odredi početak isplate penzije počevši od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. 10. Tužena je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 11. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da smatra da je stav Okružnog suda neispravan. S tim u vezi se navodi da su prava i obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja uređeni Zakonom o PIO, te da pravo na starosnu penziju, u smislu člana 46. navedenog zakona, osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenjem određenih godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja, u smislu člana 41. navedenog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Prema tome, ako doprinosi nisu uplaćeni isključena je mogućnost da se osiguranom licu neko vrijeme uračuna u staž osiguranja, te takva činjenično-pravna situacija osiguranom licu ne dozvoljava ostvarivanje uvjeta na starosno penzionisanje. Dalje je navedeno da je članom 135. Zakona o PIO uređen prvi dan kojim počinje pripadanje prava na starosnu penziju (vrsta lične penzije) i to tako što je propisano da to pravo pripada osiguranom licu "od dana" kad to lice ispuni uvjete za sticanje prava na starosnu penziju koji su propisani tim zakonom. Navedene uvjete, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je stekao tek naknadnom uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, jer prije te uplate on nije ispunio uvjete za sticanje prava na penzionisanje. Stoga Vrhovni sud nalazi da u tom pravcu stoji i zakonodavno određenje iz člana 24a. Zakona o PIO kojim je dozvoljena poslodavcu mogućnost da za određeni pe riod za jednog ili više radnika unazad uplati doprinose koji nisu uplaćeni prilikom isplate plata, ali pod uvjetom da time radnici stiču pravo na dio staža koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Nedostatak tog dijela staža osiguranja u datoj stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, znači i neispunjenost uvjeta za sticanje prava na penzionisanje, te naknadna uplata doprinosa ne može značiti ništa drugo nego činidbu kojom se u momentu uplate ostvaruje ispunjenost uvjeta za sticanje prava. Prema tome Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 135. Zakona o PIO na apelantovu činjeničnu situaciju, a da odredba člana 133. na koju se pozvao Okružni sud ne uređuje čak ni upućivanjem na neku drugu odredbu početni dan pripadanja penzijskih prava već u predmetnom slučaju pokretanje postupka penzionisanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, a koji odgovara članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Razlog podnošenja predmetne apelacije apelant vidu u proizvoljnom tumačenju odredaba Zakona o PIO iz čega proizlazi da se on žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navodi da je prema odredbama člana 8. Zakona o PIO djelatnost Fonda od posebnog društvenog interesa, te da je njegova obaveza da u slučaju da poslodavac ne izvrši redovnu uplatu doprinosa za PIO za svoje radnike podnese prijavu Poreskoj upravi radi pokretanja postupka prinudne naplate. Po apelantovom mišljenju svjesnim propuštanjem da podnese prijavu Poreskoj upravi, a radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca u smislu člana 63. Zakona o poreskoj upravi, Fond je povrijedio i načelo obaveznosti osiguranja, što je ustavna i zakonska obaveza Fonda koji obavlja djelatnost od posebnog društvenog interesa. Stoga se apelant ne smatra krivim zbog svjesnog propuštanja prije svega poslodavca da uplati obavezni doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta po osnovu rada u skladu sa Zakonom o PIO i Zakona o radu kao i zbog propuštanja Fonda da u roku podnese prijavu, radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca. Napominje da je na osnovu navedenog došlo i do toga da je Fond nezakonito prisvojio određenu sumu novca na ime za njega uplaćenih doprinosa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Penzijska prava su uređena Zakonom o PIO i ostvaruju se kada se ispune uvjeti za njihovo pripadanje. Uplaćenost doprinosa za PIO je preduvjet za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te tek nakon te uplate bivaju ispunjeni uvjeti za sticanje prava na ličnu, u konkretnom slučaju starosnu, penziju i momentom ispunjenosti uvjeta utvrđuje se i prvi početni dan isplate tog prava. 14. Iz odgovora Okružnog suda na apelaciju proizlazi da navedeni sud smatra da su navodi apelacije osnovani i predlaže da se ona usvoji, te ukine presuda Vrhovnog suda. 15. U svom odgovoru Fond, Odjeljenje Banja Luka, navodi da u predmetnom postupku odlukama Fonda i presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede odredaba Zakona o PIO, pravila postupka, a niti je povrijeđen društveni interes. Predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase: "Član 11. st. 1. i 2. tačka 1. Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika. Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje: 1) lice u radnom odnosu; Član 24. Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Član 24a. Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stav 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik. Odredbe stava 2. ovog člana mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 25. st. 1. i 4. Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja. Član 41. Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Član 46. st. 1, 2, 3. i 4. Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža. Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života. Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Član 133. Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja. Član 135. st. 1. i 2. Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-78/05 od 1. februara 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda, Odjeljenje Banja Luka za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-352/04 od 17. augusta 2005. godine, tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 7. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije kojem odgovara član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. a) Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku među stranama, apelanta kao obavezno osiguranog lica i Fonda kao korisnika osiguranja, sporna činjenica u vezi s datumom ostvarivanja prava na penziju, odnosno datumom početka isplate penzije. 26. Vrhovni sud je, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PIO, a posebno odredbu člana 24a., u osporenoj odluci zauzeo pravno stajalište da je apelant uvjete za sticanje starosne penzije stekao tek naknadnom poslodavčevom uplatom doprinosa za PIO, te da je prema tome Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 135. Zakona o PIO. 27. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 10. juna 2003. godine, da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 4. decembra 2003. godine i da apelantov ukupan penzijski staž iznosi 40 godina 11 mjeseci i dva dana. Međutim, apelantov bivši poslodavac je plaćanje doprinosa za PIO za apelanta izvršio naknadno. Stoga je Fond prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju utvrdio da pravo na isplatu starosne penzije apelantu počinje od 10. maja 2004. godine, odnosno od dana kada je poslodavac izvršio naknadnu uplatu doprinosa za apelanta u smislu odredbe člana 24a. Zakona o PIO. Iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se sa navedenim složio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud konstatuje da pravo na starosnu penziju u smislu člana 46. Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovane sa navršenjem određenih godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja u smislu člana 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate odnosno poslodavcu da izvrši retroaktivno plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. 29. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO, odnosno upravo onako kako je to utvrdio i Okružni sud u svojoj presudi. 30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoljno, te da je time u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 31. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o PIO doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1330/06, rješavajući apelaciju Mileta Kovačevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 16. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Kovačevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-78/05 od 1. veljače 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj U-352/04 od 17. kolovoza 2005. godine. Ova se odluka dostavlja Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci radi osiguranja ustavnih prava podnositelju apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mile Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora je podnio 3. svibnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-78/05 od 1. veljače 2006. godine. Apelant je dopisom, primljenim u Ustavni sud 9. studenoga 2006. godine, urgirao da se rješava njegova apelacija u što kraćem roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Bijeljina - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond, Odjeljenje Banjaluka) je zatraženo 12. svibnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. svibnja i 5. lipnja 2006. godine. Fond je dostavio odgovor na apelaciju 12. lipnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Fonda, Odjeljenje Banjaluka, dostavljen je apelantu 18. lipnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, podružnica Prijedor (u daljnjem tekstu: Fond, podružnica Prijedor) broj 1044073822 od 12. svibnja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje Banjaluka, broj 1044073822 od 28. srpnja 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 10. svibnja 2004. godine u iznosu od 369,52 KM mjesečno. 7. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja je navedeno da je odredbom članka 1. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) propisano da osiguranici kojima je uplaćen doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: MIO) pojedinačno ostvaruju pravo na mirovinu i isplatu mirovine nakon stupanja na snagu navedenog zakona danom izvršenja pojedinačne uplate. U slučaju kad je obveznik uplate doprinosa za MIO izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa prije stupanja na snagu spomenutog zakona, osiguraniku se priznaje pravo na mirovinu od dana stupanja na snagu predmetnog zakona, odnosno od 28. prosinca 2003. godine. U konkretnom je slučaju utvrđeno da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnio 4. prosinca 2003. godine, te da je pojedinačna uplata doprinosa izvršena 10. svibnja 2004. godine, kada su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na mirovinu. Stoga je drugostupanjski or gan našao da je pravilno utvrđen nadnevak ostvarivanja prava na mirovinu. 8. Nezadovoljan drugostupanjskim rješenjem apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Okružni je sud apelantovu tužbu uvažio i drugostupanjsko Rješenje broj 1044073822 od 28. srpnja 2004. godine poništio. 9. U obrazloženju presude se navodi da iz spisa predmeta neprijeporno proizlazi da je zahtjev za starosnu mirovinu apelant podnio 4. prosinca 2003. godine, da mu je radni odnos prestao 10. lipnja 2003. godine i da ukupan mirovinski staž apelanta iznosi 40 godina, 11 mjeseci i dva dana. Međutim, sud je našao da je među strankama prijeporna činjenica u svezi sa nadnevkom ostvarivanja prava na mirovinu, odnosno nadnevkom početka isplate mirovine. Stoga je sud utvrdio da je neispravan zaključak nižestupanjskih organa o tomu da se nadnevak posljednje uplate pojedinačnog iznosa doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje uzima kao nadnevak ostvarivanja prava na mirovinu i početka isplate apelantove mirovine. Utvrđeno je da je odredbom članka 1. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO, koji je stupio na snagu 28. prosinca 2003. godine, propisano da poslodavac, koji do dana stupanja na snagu navedenog zakona nije uplatio doprinos u smislu stavka 1. ovog članka (za sve djelatnike), može uplatiti doprinos za jednog ili više djelatnika za određeno razdoblje unazad ako time djelatnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Po mišljenju suda navedena zakonska odredba razvidno ukazuje na mogućnost pojedinačne uplate doprinosa za određeno razdoblje unazad ako tom uplatom djelatnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Prema tomu, sud nalazi da se radi o retroaktivnoj uplati doprinosa pa činjenica da je izvršena pojedinačna uplata ne može uticati na početak 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 ostvarivanja prava na mirovinu i određivanje dana početka isplate mirovine posebno ako se uzme u obzir da je uplata navedenog iznosa izvršena retroaktivno sa zakonskom kamatom. S tim u vezi sud smatra da se početak ostvarivanja prava na mirovinu i početak isplate mirovine određuje prema odredbi članka 133, a u svezi s člankom 135. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03). Stoga je sud naložio tuženom da u ponovnom postupku postupi po uputama suda, te apelantu utvrdi pravo i odredi početak isplate mirovine počevši od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. 10. Tužena je pravodobno podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-78/05 od 1. veljače 2006. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. 11. Vrhovni je sud u svojoj presudi naveo da smatra da je stav Okružnog suda neispravan. S tim u svezi se navodi da su prava i obveze temeljem mirovinskog i invalidskog osiguranja uređeni Zakonom o MIO, te da pravo na starosnu mirovinu, u smislu članka 46. navedenog zakona, osigurana osoba stiče kada navrši određene godine života kombinirano s navršenjem određenih godina staža osiguranja, odnosno mirovinskog staža. U staž osiguranja, u smislu članka 41. navedenog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za MIO. Prema tomu, ako doprinosi nisu uplaćeni isključena je mogućnost da se osiguranoj osobi neko vrijeme uračuna u staž osiguranja, te takva činjenično-pravna situacija osiguranoj osobi ne dopušta ostvarivanje uvjeta na starosno umirovljenje. Dalje je navedeno da je člankom 135. Zakona o MIO uređen prvi dan kojim počinje pripadanje prava na starosnu mirovinu (vrsta osobne mirovine) i to tako što je propisano da to pravo pripada osiguranoj osobi "od dana" kad ta osoba ispuni uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu koji su propisani tim zakonom. Navedene uvjete, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je stekao tek naknadnom uplatom doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, jer prije te uplate on nije ispunio uvjete za stjecanje prava na umirovljenje. Stoga Vrhovni sud nalazi da u tom pravcu stoji i zakonodavno određenje iz članka 24a. Zakona o MIO kojim je dopuštena poslodavcu mogućnost da za određeno razdoblje za jednog ili više djelatnika unazad uplati doprinose koji nisu uplaćeni prigodom isplate plaća, ali pod uvjetom da time djelatnici stječu pravo na dio staža koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Nedostatak tog dijela staža osiguranja u datoj stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, znači i neispunjenost uvjeta za stjecanje prava na umirovljenje, te naknadna uplata doprinosa ne može značiti ništa drugo nego činidbu kojom se u momentu uplate ostvaruje ispunjenost uvjeta za stjecanje prava. Prema tomu Vrhovni je sud zaključio da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu članka 135. Zakona o MIO na apelantovu činjeničnu situaciju, a da odredba članka 133. na koju se pozvao Okružni sud ne uređuje čak ni upućivanjem na neku drugu odredbu početni dan pripadanja mirovinskih prava već u predmetnom slučaju pokretanje postupka umirovljenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije, a koji odgovara članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Razlog podnošenja predmetne apelacije apelant vidu u proizvoljnom tumačenju odredaba Zakona o MIO iz čega proizlazi da se on žali i na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Navodi da je prema odredbama članka 8. Zakona o MIO djelatnost Fonda od posebnog društvenog interesa, te da je njegova obveza u slučaju da poslodavac ne izvrši redovitu uplatu doprinosa za MIO za svoje djelatnike podnijeti prijavu Poreznoj upravi radi pokretanja postupka prinudne naplate. Po apelantovom mišljenju svjesnim propuštanjem da podnese prijavu Poreznoj upravi, a radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca u smislu članka 63. Zakona o poreznoj upravi, Fond je povrijedio i načelo obveznosti osiguranja, što je ustavna i zakonska obveza Fonda koji obavlja djelatnost od posebnog društvenog interesa. Stoga se apelant ne smatra krivim zbog svjesnog propuštanja prije svega poslodavca da uplati obvezni doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje za apelanta temeljem rada sukladno Zakonu o MIO i Zakonu o radu kao i zbog propuštanja Fonda da u roku podnese prijavu, radi prinudne naplate doprinosa protiv njegovog bivšeg poslodavca. Napominje da je na temelju navedenog došlo i do toga da je Fond nezakonito prisvojio određenu sumu novca na ime za njega uplaćenih doprinosa. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da pobijanom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Mirovinska prava su uređena Zakonom o MIO i ostvaruju se kada se ispune uvjeti za njihovo pripadanje. Uplaćenost doprinosa za MIO je preduvjet za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, te tek nakon te uplate bivaju ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na osobnu, u konkretnom slučaju starosnu, mirovinu i momentom ispunjenosti uvjeta utvrđuje se i prvi početni dan isplate tog prava. 14. Iz odgovora Okružnog suda na apelaciju proizlazi da navedeni sud smatra da su navodi apelacije utemeljeni i predlaže da se ona usvoji, te ukine presuda Vrhovnog suda. 15. U svom odgovoru Fond, Odjeljenje Banjaluka, navodi da u predmetnom postupku odlukama Fonda i presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede odredaba Zakona o MIO, pravila postupka, a niti je povrijeđen društveni interes. Predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase: "Članak 11. st. 1. i 2. točka 1. Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se osobe koje su obvezno osigurane na mirovinsko i invalidsko osiguranje u Fondu i osobe kojima je, sukladno ovom zakonu, priznato svojstvo osiguranika. Obvezno su osigurani na mirovinsko i invalidsko osiguranje: 1) osobe u radnom odnosu; Članak 24. Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obvezan je uz dospjeli iznos doprinosa platiti kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Članak 24a. Obveznik je dužan doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplatiti za sve uposlene djelatnike-osiguranike, prigodom isplate plaća i drugih primanja temeljem rada na koja se, sukladno zakonu, plaća doprinos. Ako poslodavac uposlenim djelatnicima u određenom mjesecu nije isplatio plaću i druga primanja temeljem rada, dužan je uplatiti doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plaće na koju djelatnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stavka 1. ovog članka, može uplatiti doprinos za jednog ili više djelatnika za određeno razdoblje unazad, ako tim djelatnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može uplatiti pravni slijednik poslodavca ili sam djelatnik. Odredbe stavka 2. ovog članka mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Članak 25. st. 1. i 4. Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreznoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja. Članak 41. Staž osiguranja u smislu članka 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Članak 46. st. 1, 2, 3. i 4. Pravo na starosnu mirovinu stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Osiguranik iz stavka 1. ovog članka koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu mirovinu kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina mirovinskog staža. Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu mirovinu bez obzira na godine života. Osiguranik kojemu je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu članka 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu mirovinu kad navrši 40 godina mirovinskog staža, bez obzira na godine života. Članak 133. Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku mirovinu pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu može se podnijeti nakon prestanka osiguranja. Članak 135. st. 1. i 2. Pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i obiteljsku mirovinu podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu mirovine pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnositelj ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-78/05 od 1. veljače 2006. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda, Odjeljenje Banjaluka za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-352/04 od 17. kolovoza 2005. godine, tako što je apelantova tužba odbijena kao neutemeljena. Protiv navedene presude nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 7. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 3. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo na zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije kojemu odgovara članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. a) Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tomu što je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o MIO. S tim u svezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 25. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku među stranama, apelanta kao obvezno osiguranog lica i Fonda kao korisnika osiguranja, prijeporna činjenica u svezi s nadnevkom ostvarivanja prava na mirovinu, odnosno nadnevkom početka isplate mirovine. 26. Vrhovni je sud, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o MIO, a posebice odredbu članka 24a., u pobijanoj odluci zauzeo pravno stajalište da je apelant uvjete za stjecanje starosne mirovine stekao tek naknadnom poslodavčevom uplatom doprinosa za MIO, te da je prema tomu Okružni sud nepravilno primijenio odredbu članka 135. Zakona o MIO. 27. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 10. lipnja 2003. godine, da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu podnio 4. prosinca 2003. godine i da apelantov ukupan mirovinski staž iznosi 40 godina 11 mjeseci i dva dana. Međutim, apelantov bivši poslodavac je plaćanje doprinosa za MIO za apelanta izvršio naknadno. Stoga je Fond prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu utvrdio da pravo na isplatu starosne mirovine apelantu počinje od 10. svibnja 2004. godine, odnosno od dana kada je poslodavac izvršio naknadnu uplatu doprinosa za apelanta u smislu odredbe članka 24a. Zakona o MIO. Iz pobijane presude Vrhovnog suda proizlazi da se sa navedenim složio i Vrhovni sud. 28. Ustavni sud konstatira da pravo na starosnu mirovinu u smislu članka 46. Zakona o MIO osigurana osoba stiče kada navrši određene godine života kombinirane sa navršenjem određenih godina staža osiguranja, odnosno mirovinskog staža. U staž osiguranja u smislu članka 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za MIO. Na temelju navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranoj osobi vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurana osoba ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom članka 24a. Zakona o MIO data mogućnost obvezniku uplate odnosno poslodavcu da izvrši retroaktivno plaćanje doprinosa ako time djelatnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne mirovine. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obveze poslodavca, a u korist djelatnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na mirovinu i određivanje dana početka isplate mirovine osobito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve oprečno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obvezu kontrole obveznika osiguranja i poduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. 29. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivanja prava na mirovinu, odnosno početak isplate mirovine, određuje u smislu odredbi članka 133. Zakona o MIO, a u svezi s člankom 135. Zakona o MIO, odnosno upravo onako kako je to utvrdio i Okružni sud u svojoj presudi. 30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o MIO proizvoljno, te da je time u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 31. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o MIO doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1474/05, rješavajući apelaciju Mumina Čorbića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 30. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mumina Čorbića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete sa ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mumin Čorbić (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladwa, podnio je 11. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Javnog preduzeća "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladaw (stranka u postupku) zatraženo je 12. avgusta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 19. avgusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Javno preduzeće "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladaw 30. avgusta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) je Presudom broj P-145/03-K od 29. novembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladaw (sada JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladaw; u daqnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.522,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima koji su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 pobliže opisani u dispozitivu presude na ime naknade plate zbog rasporeda na druge poslove za pe riod od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine, te da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.404,50 KM. 7. Opštinski sud je obrazlažući svoju presudu naveo da je uvidom u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine konstatovao da je za apelanta utvrđeno da zbog bolesti ne može da obavlja poslove i radne zadatke na koje je u tom trenutku bio raspoređen (KV sjekač), ali da može sa punim radnim vremenom da obavlja poslove, odnosno radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti koja je stečena radom ako ne zahtijevaju rad sa motornom pilom, rad na težim fizičkim poslovima i na poslovima gdje se traži posebna odgovornost. Kod apelanta dakle nije utvrđen gubitak radne sposobnosti, nego je utvrđeno da kod njega postoji promijenjena radna sposobnost što ga je svrstalo u drugu kategoriju invalidnosti. 8. Apelantu je kao osiguraniku kod kog je utvrđena druga kategorija invalidnosti pripalo pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korišćenjem tih prava. Apelant je nakon utvrđivawa preostale radne sposobnosti sa svoga radnog mjesta KV sjekač raspoređen na radno mjesto čuvar objekta. 9. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je Opštinski sud uvidom u Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine utvrdio da je apelantu kao radniku sa preostalom radnom sposobnošću određena novčana naknada zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja predstavlja razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ličnog dohotka koji je ostvaren na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada počev od 1. januara 1984. godine. 10. Utvrđenu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na poslovima čuvara objekta tuženi je apelantu isplaćivao do 1992. godine. Od tada pa do danas tuženi ne isplaćuje apelantu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka. 11. Sa ciljem da ostvari naknade plate zbog raspoređivawa na druge poslove apelant je 20. avgusta 2003. godine podnio tužbu kod Opštinskog suda protiv tuženog zahtijevajući naknadu samo za posljednje tri godine, tj. od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine. 12. Opštinski sud je utvrdio da se naknada zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu koja apelantu pripada i shodno članu 75 stav 1 tačka 4 novog Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daqnjem tekstu: Zakon o PIO), koji je bio na snazi u vrijeme kada su donesene prvostepena i drugostepena presuda, određuje u visini razlike između valorizovane prosječne mjesečne plate koju je apelant ostvario u godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plate koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen. Ovako utvrđena naknada usklađuje se sa kretanjem prosječne plate u preduzeću u godini u kojoj se naknada plate ostvaruje. 13. Međutim, u postupku pred Opštinskim sudom pojavio se prob lem sa dostupnošću podataka koji su potrebni kako bi izvršio vještačenje vještak ekonomske struke. Postojao je akt kojim je tuženi apelantu odredio novčanu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja je predstavljala razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ličnog dohotka koji je ostvaren na drugom odgovarajućem poslu sa normalnim rezultatima rada koja se primjewivala počev od 1. januara 1984. godine. Tuženi je za potrebe vještačewa vještaka ekonomske struke dostavio evidenciju - karton o apelantovim ličnim dohocima za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, te podatke o prosječnoj plati u preduzeću za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. Međutim, podatke o ostvarenoj prosječnoj plati u preduzeću kao i kod njegovih pravnih prednika za pe riod od 1982. do 1999. godine, te apelantovoj ostvarenoj prosječnoj plati tuženi nije dostavio uz obrazloženje da te podatke ne posjeduje. 14. U nedostatku podataka koji su traženi od tuženog, vještak nije bio u mogućnosti da izvrši valorizaciju apelantove prosječne mjesečne plate iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine na osnovu kretawa prosječne plate u preduzeću za pe riod od 1982. do 1999. godine, pa je to učinio primjenom odredbi čl. 45 i 144 Zakona o PIO, tj. na osnovu kretawa prosjeka plata svih zaposlenih na teritoriji SRBiH, RBiH i FBiH na osnovu podataka Zavoda. Za pe riod od 2000. do 2003. godine vještak je izvršio valorizaciju utvrđene naknade u skladu sa članom 79 stav 2 Zakona o PIO, budući da je tuženi dostavio relevantne podatke o kretanju prosječne plate u preduzeću za ovaj pe riod. 15. Opštinski sud je nakon što su na glavnoj raspravi provedeni dokazi vršenjem uvida u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine, zatim u dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine, saslušanjem istog vještaka, vršenjem uvida u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine i Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine, slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenično stanje i donio odluku kao u izreci presude tako što je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine i dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine koji je, shodno mišljenju tog suda, pravilno izvršio obračun naknade plate primjenom čl. 45 i 144 Zakona o PIO s obzirom da vještak u nedostatku podataka o visini apelantove prosječne plate i indeksu porasta plata kod tuženog za zadati obračunski pe riod nije imao drugih podataka da bi obavio vještačenje. Opštinski sud je utvrdio da je apelant naknade plate zbog manje plate raspoređivanjem na druge poslove (naknada iz člana 75 tačka 4 Zakona o PIO) ostvario za pe riod od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 3.522,78 KM, pa je u skladu sa članom 75 tačka 4 Zakona o PIO obavezao tuženog da isplati ovu naknadu. Opštinski sud je odbio prigovor zastarjelosti potraživawa koji je izjavio tuženi sa obrazloženjem da je članom 106 Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana kada je nastalo potraživanje ako zakonom nije drugačije propisano. Kako tužilac svoje potraživanje zasniva na osnovu radnog odnosa, a isplatu naknade traži počev od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine, a tužbu je podnio sudu 20. avgusta 2003. godine, potraživanje tužioca nije zastarjelo, jer od dana kada je podnesena tužba nije protekao trogodišwi rok zastarjelosti predviđen članom 106 Zakona o radu. 16. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je svoju odluku donio primjenom odredbi člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daqnjem tekstu ZPP) što znači da je smatrao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 17. Dajući razloge za svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio da iz stawa spisa nesporno proizilazi da je apelant kao radnik tuženog sa preostalom radnom sposobnošću stekao prava invalida druge kategorije nakon što je Rješenjem SIZ-a PIO broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine zbog bolesti proglašen radnikom sa preostalom radnom sposobnošću, te da je s poslova KV sjekača koje je do tada obavljao rješenjem tuženog raspoređen na poslove čuvara objekta, i da mu je Rješenjem tuženog broj 01-907-584 od 20. aprila 1984. godine priznato pravo na novčanu naknadu zbog manje ostvarene plate na drugom odgovarajućem poslu. 18. Kantonalni sud je zakqučio da je osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 45 i 144 Zakona o PIO kada je udovoqio apelantovom tužbenom zahtjevu kao u izreci osporene presude. Ovo zbog toga što navedene odredbe Zakona o PIO, na koje se prvostepeni sud poziva u osporenoj presudi, reguliše postupak utvrđivawa penzionog osnova osiguranika, a ne i postupak i način utvrđivawa naknade plate invalida druge kategorije kakav sta tus u konkretnom slučaju ima apelant. 19. Za Kantonalni sud nije sporno da apelant kao radnik druge kategorije invalidnosti shodno odredbama člana 75 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO ima pravo na novčanu naknadu ukoliko na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivawa invalidnosti - preostale radne sposobnosti, ostvaruje manju platu. 20. Kantonalni sud u svojoj presudi ukazuje da se naknada plate iz člana 75 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO shodno odredbi člana 78 stav 1 istog zakona određuje u visini razlike između valorizovane prosječne mjesečne plate koju je osiguranik ostvario u godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je utvrđena invalidnost i prosječne mjesečne plate koju radnik ostvaruje na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivawa invalidnosti. Naknada plate iz člana 75 tač. 1-4 Zakona o PIO shodno odredbama člana 79 Zakona o PIO usklađuje se sa kretanjem prosjeka plate u preduzeću, ili drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plate ostvaruje. 21. Dalje je u obrazloženju osporene presude navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu zasniva na tvrdwi da mu je u periodu od 2000. do 2003. godine isplaćena mawa plata u odnosu na platu koju bi ostvario na svom poslu prije utvrđivawa invalidnosti. Međutim, Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao ove svoje tvrdnje, a bio je dužan u smislu odredbi člana 123 stav 1 u vezi sa članom 7 ZPP-a, pa njegov zahtjev za naknadu razlike zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu na osnovu odredbi člana 75 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO nije osnovan na što se ukazuje žalbom. Iz sadržine spisa i razloga osporene presude za Kantonalni sud proizilazi da vještak ekonomske struke naknadu zbog apelantove manje plate na drugom odgovarajućem poslu u spornom periodu od 2000. do 2003. godine nije utvrdio na način koji je predviđen odredbom člana 78 stav 1 i člana 79 stav 2 Zakona o PIO. Naime, iz nalaza i mišljewa vještaka proizilazi da je vještak u nedostatku pokazatelja o kretanju prosječne plate u preduzeću i apelantove plate za pe riod od njegovog proglašewa radnikom s preostalom radnom sposobnošću 1983. godine, apelantovu naknadu plate iz člana 75 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO utvrdio primjenom odredbi čl. 45 i 144 istog zakona, tj. korišćenjem koeficijenta valorizacije - indeksa porasta plata svih zaposlenih u RBiH iako se ove odredbe odnose na valorizaciju plate radi utvrđivawa penzionog osnova, a ne za utvrđivanje osnova za obračun naknade plate na osnovu invalidnosti druge kategorije kakav sta tus u konkretnom slučaju ima apelant. U ovakvoj situaciji kada osnov za određivanje tužiočeve novčane naknade nije utvrđen pravilno i u skladu sa odredbama člana 78 stav 1 i člana 79 stav 2 Zakona o PIO, prvostepeni sud shodno mišljenju Kantonalnog suda nije mogao ni da utvrdi da li apelant, kom je to pravo priznato shodno odredbama člana 75 istog zakona, ostvaruje na drugom poslu manju platu od pravilno valorizovane njegove osnovice za obračun plate iz 1982. godine kao godine koja prethodi godini utvrđivawa invalidnosti. 22. U zakqučku Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen shodno rješenju tuženog nakon utvrđivawa invalidnosti ostvaruje manju platu, pa prvostepeni sud nije mogao ni da udovoqi njegovom tužbenom zahtjevu i dosudi mu iznose kao u izreci presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u suštini žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalni zakon i s tim u vezi je naveo da "u situaciji kada u toj pravnoj stvari nije bilo moguće da se provede vještačenje na način iz člana 79 stav 2 Zakona o PIO, jer tuženi "nema" podatke koji su potrebni za vještačenje (a morao je da ih ima i jedini je čijem kwigovodstvu pripadaju i tužilac nije mogao da ih ima), drugostepeni sud je zauzeo stanovište da ne može ni na koji drugi način da se izvrši valorizacija tužiočeve plate sa nivoa iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev." Apelant je naveo da je drugostepeni sud zasnovao stav u osporenoj presudi koji predstavlja presedan kojim se teško krše prava zaposlenika sa preostalom radnom sposobnošću, jer će na osnovu tog stava, ukoliko ovakav stav postane sudska praksa, tužena preduzeća jednostavno uskraćivati podatke koji su potrebni za vještačenje u sličnim slučajevima navodeći da ih nemaju. Apelant u suštini smatra spornim što je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, a da nije obrazloženo na koji način je moguće da se izvrši valorizacija tužiočeve plate iz 1982. godine na nivo spornih godina, odnosno kako je moguće da se vještačenje izvrši na način koji je predviđen članom 79 stav 2 Zakona o PIO s obzirom da tuženi nema podatke o zaradama svojih radnika za pe riod od 1977. do 1986. godine. Na kraju je navedeno da apelant u prilog apelaciji dostavlja drugačiji stav sudske prakse u sličnoj situaciji koji je izražen u Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-279/03 od 6. juna 2003. godine u kom se izričito u sličnoj situaciji zauzima stav da valorizacija plate u nedostatku podataka o porastu plate kod tuženog preduzeća može i treba da se izvrši primjenom odredbi čl. 45, 46 i 144 Zakona o PIO. Takođe, apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine kojom je, između ostalog, zauzet stav da je pravni osnov tužbenog zahtjeva u istoj situaciji utvrđen samom činjenicom da je tužiocu u toj pravnoj stvari utvrđena invalidnost druge kategorije i da je kao radnik sa preostalom radnom sposobnošću raspoređen na poslove na kojima ostvaruje manju platu nego na svome radnom mjestu u smislu Zakona o PIO. Kantonalni sud u Zenici smatrao je, kao i Opštinski sud u Olovu, da je vještačenje vještaka ekonomske struke sprovođeno s ciljem da se utvrdi visina tužbenog zahtjeva, a ne i njegovog osnova. U ovoj pravnoj stvari oba redovna suda su smatrala da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naknada plate utvrđena valorizacijom u skladu sa odredbama člana 46, odnosno člana 144 Zakona o PIO. b) Odgovor na apelaciju 24. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ponavljajući zakqučke iz osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ponovio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koje je isticao u toku prvostepenog postupka i u najvećem dijelu odgovora ponovio hronološki slijed postupka nakon apelantove tužbe. U vezi sa apelantovim navodima tuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno čl. 45 i 144 Zakona o PIO. Tuženi je prigovorio dijelu navoda u apelaciji u kojima apelant upućuje na drugačiju sudsku praksu suda u sličnom predmetu navodeći da smatra da su ti navodi suvišni i proizvoqni s obzirom da se ne odnose na pravno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o penziono-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) relevantne odredbe glase: "Član 22 (1)... (2) Kod osiguranika iz stava 1 ovog člana postoji promijenjena radna sposobnost kada može da radi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije. Član 27 (1) Osiguranici kod kojih nastane invalidnost zavisno od promijenjene radne sposobnosti razvrstavaju se u dvije kategorije invalidnosti: -.... - u drugu kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici sa promijenjenom radnom sposobnošću. Član 28 (1) Svojim radnim mjestom, u smislu ovog zakona, smatra se radno mjesto na kom je osiguranik ra dio prije nastanka invalidnosti. Član 45 (1) Plate iz ranijih godina valorizuju se prema kretanju prosjeka plata svih zaposlenih na teritoriji Federacije. Valorizacija plata iz ranijih godina, prema kojima se u smislu člana 32 ovog zakona utvrđuje penzija, vrši se prema prosjeku plata u posljedwoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju, odnosno prema kretanju penzije u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje penzija prema kretanju plata svih zaposlenih. (2) Koeficijente za valorizaciju plata iz ranijih godina utvrđuju nosioci osigurawa, svake godine jedinstveno za sve plate na osnovu statističkih podataka o kretanju plata svih zaposlenih na teritoriji Federacije. Član 73 (1) Osiguranik kod kog je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korišćenjem tih prava. (2) Prava iz stava 1 ovog člana osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavaca. Član 75 (1) Osiguranik kod kog je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: Š...Ć 4. zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu. Član 78 (1) Naknada plate iz člana 75 tačka 4 ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizovane prosječne mjesečne plate koju je osiguranik ostvario u godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plate koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen. Član 79 (1)... (2) Naknada plate iz člana 75 tač. 1-4 ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plate u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plate ostvaruje. Član 132 (1) Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 KM kazniće se za prekršaj preduzeće, odnosno drugo pravno lice, odnosno poslodavac ako: 1. osiguraniku protivno odredbama ovog zakona uskrati ili ograniči prava koja mu pripadaju; 3. uskrati davanje podataka koje je obavezan dati ili da netačne podatke i obavještewa o osiguraniku. Član 144 (1) Za utvrđivanje koeficijenta za valorizaciju plata iz člana 45 stav 2 ovog zakona do 31. decembra 1991. godine uzima se prosječna plata u Republici Bosni i Hercegovini na osnovu podataka Zavoda." 27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivawa proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu da raspolažu (član 3, stav 2). Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 135 (1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu ostavljajući joj za to određeni rok. (2) Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je prema zakonu dužna da preda ili da pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkom za obje strane. Član 210 (1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio. (2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi. Član 211 (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud zakazaće raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice ili izvedu novi dokazi ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da se održi rasprava pred drugostepenim sudom. Član 229 (1) Drugostepeni sud preinačiće u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š....Ć 4. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 31. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivawa apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje naknade plate. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje u suštini se odnose na primjenu materijalnog zakona Kantonalnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu koja je donesena u apelantovu korist tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan. Shodno apelantovom mišljenju, neprihvatqivo je da on trpi posljedice što njegov poslodavac nema relevantne podatke na osnovu kojih prema zakonu treba da se izvrši obračun naknade zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu u smislu člana 79 stav 2 Zakona o PIO. Apelant je ukazao i da postoji sudska praksa drugih sudova u Bosni i Hercegovini koji obračunavaju razliku plate na isti način na koji je to učinio i Opštinski sud u njegovom slučaju. 35. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i tuženi su ponovili svoj stav o pravilnom obrazloženju presude tog suda, a tuženi je posebno naglasio da činjenica da postoji sudska praksa na koju se apelant pozvao nije relevantna, jer sudovi nisu vezani tom praksom nego postupaju shodno Zakonu o parničnom postupku. 36. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 37. Iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stawa i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoqnost u postupanju sudova Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u postupku kao nesporno utvrđeno da je apelant osiguranik kod kog je utvrđena II kategorija invalidnosti i da ima pravo na naknadu zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu. U postupku pred sudovima sporno je bilo da li je apelant u relevantnom periodu primao manju platu na poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivawa invalidnosti od one koju bi primao na svome radnom mjestu (radnom mjestu na kojem je apelant ra dio prije nastanka invalidnosti). Opštinski sud je u situaciji kada je poslodavac izjavio da ne posjeduje relevantne podatke koji su neophodni za utvrđivanje razlike na osnovu člana 79 stav 2 Zakona o PIO prihvatio vještačenje u kom je apelantu utvrđena naknada zbog manje plate na osnovu čl. 45 i 144 Zakona o PIO postupajući na način na koji su postupali i drugi sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine kada su utvrđivali naknade na istom ili sličnom osnovu. 39. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog, jer se apelant nije žalio protiv prvostepene presude budući da je wome uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, zakqučio da je neprihvatqivo vještačenje izvršeno na navedeni način i da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivawa invalidnosti ostvaruje manju platu. Ustavni sud smatra da je ovakav zakqučak Kantonalnog suda neodrživ, jer vještačenje pred Opštinskim sudom očigledno nije moglo da bude izvršeno na drugi način s obzirom da poslodavac nije vještaku dostavio relevantne podatke. Prihvatanjem ovakvog zakqučka, ne samo apelantov poslodavac nego i svi ostali poslodavci koji se nalaze u identičnoj situaciji kao što je tuženi, oslobađali bi se svojih zakonom propisanih obaveza da isplate naknade plata zaposlenicima uz izgovor da nemaju relevantne podatke za utvrđivanje ovih vrsta naknada. 40. Ustavni sud smatra da u situaciji kada poslodavac izjavi da nema podatke koji su potrebni za izračunavanje visine naknade plate u smislu člana 79 stav 2 Zakona o PIO zbog čega očigledno na zakonom propisani način ne može da se izvrši obračunavanje iznosa razlike plate, neophodno je da postoji način na koji obračun može da se izvrši. Takav način je utvrdio Opštinski sud. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, kada je zakqučio da primijenjeni način obračuna prilikom vještačewa nije pravilan pa da je stoga neprihvatqiv, nije dao odgovor na pitanje na koji način može da se izvrši obračun u takvim slučajevima. Ustavni sud smatra neprihvatqivim da se poslodavac oslobodi zakonske obaveze isplate naknade plate svome zaposleniku, invalidu II kategorije, zbog manje plate ostvarene na radnom mjestu na koje je raspoređen nakon nastanka invalidnosti zbog toga što je poslodavac pred sudom izjavio da ne posjeduje relevantne podatke o platama svojih zaposlenika i prosječnoj plati u preduzeću koje prema zakonu mora da ima. Tim prije što se u konkretnom slučaju radi o poslodavcu koji je javno preduzeće koje je dužno da ima evidencije o platama svojih zaposlenika i prosječnoj plati u preduzeću koje su neophodne da bi se ostvarila ova i slična imovinska prava zaposlenika. 41. Ustavni sud primjećuje da apelant nije osporavao presudu Opštinskog suda budući da je bila u njegovu korist. Nije mogao, niti trebao da pretpostavlja šta će da se dogodi u slučaju da se tuženi žali protiv prvostepene presude. Imajući u vidu praksu drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su pravosnažnim odlukama naknadu za iste slučajeve kao što je apelantov utvrđivali na isti način kao što je učinio prvostepeni sud, apelant je imao razlog da vjeruje da će prvostepena presuda ostati na snazi, odnosno da je dovoqno dokazao svoj tužbeni zahtjev. Kada se dogodilo da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, a nije iskoristio druge mogućnosti koje mu ZPP pruža kada smatra da tužbeni zahtjev nije dokazan, kao što je održavanje rasprave pred žalbenim sudom ili vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud konstatuje da apelant nije imao daqnje pravne lijekove kojima bi mogao da ospori presudu Kantonalnog suda. Jedini postupak u kom bi apelant mogao da osporava stanovišta Kantonalnog suda koja su za njega bila potpuno nova i o kojima nije imao priliku da se izjasni pred redovnim sudovima, za apelanta je bila apelacija Ustavnom sudu u kojoj je osporio presudu Kantonalnog suda i ukazao na praksu drugih sudova kao što je Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine koji utvrđivanje iste naknade vrši na način na koji je to uradio Opštinski sud. 42. Iz navedenih razloga Ustavni sud se upustio u način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze, odnosno vještačenje sprovedeno u postupku pred Opštinskim sudom i zakqučio da je ta ocjena bila proizvoqna. Ustavni sud, takođe, smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila proizvoqna kada je sud svojom odlukom uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada zato što apelantov poslodavac tvrdi da nema podatke koje shodno zakonu mora da ima, a koji su relevantni za ostvarivanje apelantovih prava. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 44. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 45. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odlučujući o poslodavčevoj žalbi proizvoqnom primjenom pozitivno-pravnih propisa svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, jer je apelantov poslodavac pred sudom izjavio da nema podatke koje je shodno zakonu morao da ima, i koji su zakonom propisani za izračunavanje naknade zbog apelantove manje plate u smislu člana 79 stav 2 Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, a nije iznio svoj stav na koji način se naknada u takvoj situaciji utvrđuje niti pružio apelantu mogućnost da svoj tužbeni zahtjev dokazuje na način koji Kantonalni sud smatra ispravnim i prihvatqivim, te time uskratio apelantu pravo koje mu shodno zakonu pripada. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1474/05, rješavajući apelaciju Mumina Čorbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 30. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mumina Čorbića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mumin Čorbić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je 11. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Javnog preduzeća "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (stranka u postupku) zatraženo je 12. augusta 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 19. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Javno preduzeće "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj 30. augusta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-145/03-K od 29. novembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (sada JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj; u daljnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.522,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže opisanim u dispozitivu presude na ime naknade plaće zbog rasporeda na druge poslove za pe riod od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine, te da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.404,50 KM. 7. Općinski sud je obrazlažući svoju presudu naveo da je uvidom u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine konstatirao da je za apelanta utvrđeno da zbog bolesti ne može obavljati poslove i radne zadatke na koje je u tom trenutku bio raspoređen (KV sjekač), ali da može s punim radnim vremenom obavljati poslove, odnosno radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti stečenoj radom ako ne zahtijevaju rad s motornom pilom, rad na težim fizičkim poslovima i na poslovima gdje se traži posebna odgovornost. Kod apelanta dakle nije utvrđen gubitak radne sposobnosti, nego je utvrđeno da kod njega postoji promijenjena radna sposobnost što ga je svrstalo u drugu kategoriju invalidnosti. 8. Apelantu je kao osiguraniku kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti pripalo pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava. Apelant je nakon utvrđivanja preostale radne sposobnosti sa svoga radnog mjesta KV sjekač raspoređen na radno mjesto čuvar objekta. 9. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud uvidom u Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine utvrdio da je apelantu kao radniku s preostalom radnom sposobnošću određena novčana naknada zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja predstavlja razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada počevši od 1. januara 1984. godine. 10. Utvrđenu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na poslovima čuvara objekta tuženi je apelantu isplaćivao do 1992. godine. Od tada pa do danas tuženi ne isplaćuje apelantu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka. 11. S ciljem ostvarenja naknade plaće zbog raspoređivanja na druge poslove apelant je 20. augusta 2003. godine podnio tužbu kod Općinskog suda protiv tuženog zahtijevajući naknadu samo za posljednje tri godine, tj. od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine. 12. Općinski sud je utvrdio da se naknada zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu koja apelantu pripada i prema članu 75. stav 1. tačka 4. novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene i drugostepene presude, određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je apelant ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen. Ovako utvrđena naknada usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. 13. Međutim, u postupku pred Općinskim sudom pojavio se prob lem s dostupnošću potrebnih podataka kako bi izvršio vještačenje vještak ekonomske struke. Postojao je akt kojim je tuženi apelantu odredio novčanu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja je predstavljala razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada koja se primjenjivala počevši od 1. januara 1984. godine. Tuženi je za potrebe vještačenja vještaka ekonomske struke dostavio evidenciju - karton o apelantovim ličnim dohocima za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, te podatke o prosječnoj plaći u preduzeću za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. Međutim, podatke o ostvarenoj prosječnoj plaći u preduzeću kao i kod njegovih pravnih prednika za pe riod od 1982. do 1999. godine, te apelantovoj ostvarenoj prosječnoj plaći tuženi nije dostavio uz obrazloženje da te podatke ne posjeduje. 14. U nedostatku traženih podataka od tuženog, vještak nije bio u mogućnosti izvršiti valorizaciju apelantove prosječne mjesečne plaće iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine na osnovu kretanja prosječne plaće u preduzeću za pe riod od 1982. do 1999. godine, pa je to učinio primjenom odredaba čl. 45. i 144. Zakona o PIO, tj. na osnovu kretanja prosjeka plaća svih zaposlenih na teritoriji SRBiH, RBiH i FBiH na osnovu podataka Zavoda. Za pe riod od 2000. do 2003. godine vještak je izvršio valorizaciju utvrđene naknade u skladu s članom 79. stav 2. Zakona o PIO, budući da je tuženi dostavio relevantne podatke o kretanju prosječne plaće u preduzeću za ovaj pe riod. 15. Općinski sud je nakon što su na glavnoj raspravi provedeni dokazi vršenjem uvida u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine, zatim u dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine, saslušanjem istog vještaka, vršenjem uvida u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine i Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine, slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenično stanje i donio odluku kao u izreci presude tako što je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine i dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine koji je, prema mišljenju tog suda, pravilno izvršio obračun naknade plaće primjenom čl. 45. i 144. Zakona o PIO s obzirom da vještak u nedostatku podataka o visini apelantove prosječne plaće i indeksu porasta plaća kod tuženog za zadati obračunski pe riod nije imao drugih podataka da bi obavio vještačenje. Općinski sud je utvrdio da je apelant naknade plaće zbog manje plaće raspoređivanjem na druge poslove (naknada iz člana 75. tačka 4. Zakona o PIO) ostvario za pe riod od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 3.522,78 KM, pa je u skladu s članom 75. tačka 4. Zakona o PIO obavezao tuženog na isplatu ove naknade. Općinski sud je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je izjavio tuženi s obrazloženjem da je članom 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano. Kako tužilac svoje potraživanje zasniva na osnovu radnog odnosa, a isplatu naknade traži počevši od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine, a tužbu je podnio sudu 20. augusta 2003. godine, potraživanje tužioca nije zastarjelo, jer od dana podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti predviđen članom 106. Zakona o radu. 16. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je svoju odluku donio primjenom odredaba člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu ZPP) što znači da je smatrao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 17. Dajući razloge za svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant kao radnik tuženog s preostalom radnom sposobnošću stekao prava invalida druge kategorije nakon što je Rješenjem SIZ-a PIO broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine zbog bolesti proglašen radnikom s preostalom radnom sposobnošću, te da je s poslova KV sjekača koje je do tada obavljao rješenjem tuženog raspoređen na poslove čuvara objekta, i da mu je Rješenjem tuženog broj 01-907-584 od 20. aprila 1984. godine priznato pravo na novčanu naknadu zbog manje ostvarene plaće na drugom odgovarajućem poslu. 18. Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 45. i 144. Zakona o PIO kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu kao u izreci osporene presude. Ovo zbog toga što navedene odredbe Zakona o PIO, na koje se prvostepeni sud poziva u osporenoj presudi, regulira postupak utvrđivanja penzijskog osnova osiguranika, a ne i postupak i način utvrđivanja naknade plaće invalida druge kategorije kakav sta tus u konkretnom slučaju ima apelant. 19. Za Kantonalni sud nije sporno da apelant kao radnik druge kategorije invalidnosti prema odredbama člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO ima pravo na novčanu naknadu ukoliko na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti - preostale radne sposobnosti, ostvaruje manju plaću. 20. Kantonalni sud u svojoj presudi ukazuje da se naknada plaće iz člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO prema odredbi člana 78. stav 1. istog zakona određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je utvrđena invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvaruje na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti. Naknada plaće iz člana 75. tač. 1-4 Zakona o PIO prema odredbama člana 79. Zakona o PIO se usklađuje s kretanjem prosjeka plaće u preduzeću, ili drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. 21. Nadalje je u obrazloženju osporene presude navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu zasniva na tvrdnji da mu je u periodu od 2000. do 2003. godine isplaćena manja plaća u odnosu na plaću koju bi ostvario na svom poslu prije utvrđivanja invalidnosti. Međutim, Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao ove svoje tvrdnje, a bio je dužan u smislu odredaba člana 123. stav 1. u vezi s članom 7. ZPP-a, pa njegov zahtjev za naknadu razlike zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu na osnovu odredaba člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO nije osnovan na što se ukazuje žalbom. Iz sadržine spisa i razloga osporene presude za Kantonalni sud proizlazi da vještak ekonomske struke naknadu zbog apelantove manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u spornom periodu od 2000. do 2003. godine nije utvrdio na način koji je predviđen odredbom člana 78. stav 1. i člana 79. stav 2. Zakona o PIO. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak u nedostatku pokazatelja o kretanju prosječne plaće u preduzeću i apelantove plaće za pe riod od njegovog proglašenja radnikom s preostalom radnom sposobnošću 1983. godine, apelantovu naknadu plaće iz člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO utvrdio primjenom odredaba čl. 45. i 144. istog zakona, tj. korištenjem koeficijenta valorizacije - indeksa porasta plaća svih zaposlenih u RBiH iako se ove odredbe odnose na valorizaciju plaće radi utvrđivanja penzijskog osnova, a ne za utvrđivanje osnova za obračun naknade plaće na osnovu invalidnosti druge kategorije kakav sta - tus u konkretnom slučaju ima apelant. U ovakvoj situaciji kada osnov za određivanje tužiočeve novčane naknade nije utvrđen pravilno i u skladu s odredbama člana 78. stav 1. i člana 79. stav 2. Zakona o PIO, prvostepeni sud prema mišljenju Kantonalnog suda nije mogao ni utvrditi ostvaruje li apelant, kojem je to pravo priznato prema odredbama člana 75. istog zakona, na drugom poslu manju plaću od pravilno valorizirane njegove osnovice za obračun plaće iz 1982. godine kao godine koja prethodi godini utvrđivanja invalidnosti. 22. U zaključku Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen prema rješenju tuženog nakon utvrđivanja invalidnosti ostvaruje manju plaću, pa prvostepeni sud nije mogao ni udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu i dosuditi mu iznose kao u izreci presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u suštini žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalni zakon i s tim u vezi je naveo da "u situaciji kada u toj pravnoj stvari nije bilo moguće provesti vještačenje na način iz člana 79. stav 2. Zakona o PIO, jer tuženi "nema" podatke potrebne za vještačenje (a morao ih je imati i jedini je čijem knjigovodstvu pripadaju i tužilac ih nije mogao imati), drugostepeni sud je zauzeo stanovište da se ne može ni na koji drugi način izvršiti valorizacija tužiočeve plaće s nivoa iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev." Apelant je naveo da je drugostepeni sud zasnovao stav u osporenoj presudi koji predstavlja presedan kojim se teško krše prava zaposlenika s preostalom radnom sposobnošću, jer će na osnovu tog stava, ukoliko ovakav stav postane sudska praksa, tužena preduzeća jednostavno uskraćivati podatke potrebne za vještačenje u sličnim slučajevima navodeći da ih nemaju. Apelant u suštini smatra spornim što je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, a da nije obrazloženo na koji način je moguće izvršiti valorizaciju tužiočeve plaće iz 1982. godine na nivo spornih godina, odnosno kako je moguće vještačenje izvršiti na način predviđen članom 79. stav 2. Zakona o PIO s obzirom da tuženi nema podatke o zaradama svojih radnika za pe riod od 1977. do 1986. godine. Na kraju je navedeno da apelant u prilog apelaciji dostavlja drugačiji stav sudske prakse u sličnoj situaciji koji je izražen u Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-279/03 od 6. juna 2003. godine u kojem se izričito u sličnoj situaciji zauzima stav da se valorizacija plaće u nedostatku podataka o porastu plaće kod tuženog preduzeća može i treba izvršiti primjenom odredaba čl. 45, 46. i 144. Zakona o PIO. Također je apelant uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine kojom je, između ostalog, zauzet stav da je pravni osnov tužbenog zahtjeva u istoj situaciji utvrđen samom činjenicom da je tužiocu u toj pravnoj stvari utvrđena invalidnost druge kategorije i da je kao radnik s preostalom radnom sposobnošću raspoređen na poslove na kojima ostvaruje manju plaću nego na svome radnom mjestu u smislu Zakona o PIO. Kantonalni sud u Zenici je smatrao, kao i Općinski sud u Olovu, da je vještačenje vještaka ekonomske struke provođeno s ciljem utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a ne i njegovog osnova. U ovoj pravnoj stvari oba redovna suda su smatrala da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naknada plaće utvrđena valorizacijom u skladu s odredbama člana 46, odnosno člana 144. Zakona o PIO. b) Odgovor na apelaciju 24. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ponavljajući zaključke iz osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ponovio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koje je isticao u toku prvostepenog postupka i u najvećem dijelu odgovora ponovio hronološki slijed postupka nakon apelantove tužbe. U vezi s apelantovim navodima tuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno čl. 45. i 144. Zakona o PIO. Tuženi je prigovorio dijelu navoda u apelaciji u kojima apelant upućuje na drugačiju sudsku praksu suda u sličnom predmetu navodeći da smatra da su ti navodi suvišni i proizvoljni s obzirom da se ne odnose na pravno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) relevantne odredbe glase: "Član 22. (1)... (2) Kod osiguranika iz stava 1. ovog člana postoji promijenjena radna sposobnost kada može raditi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije. Član 27. (1) Osiguranici kod kojih nastane invalidnost ovisno o promijenjenoj radnoj sposobnosti razvrstavaju se u dvije kategorije invalidnosti: -.... - u drugu kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici s promijenjenom radnom sposobnošću. Član 28. (1) Svojim radnim mjestom, u smislu ovog zakona, smatra se radno mjesto na kojem je osiguranik ra dio prije nastanka invalidnosti. Član 45. (1) Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih zaposlenih na teritoriji Federacije. Valorizacija plaća iz ranijih godina, prema kojima se u smislu člana 32. ovog zakona utvrđuje penzija, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju, odnosno prema kretanju penzije u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje penzija prema kretanju plaća svih zaposlenih. (2) Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina utvrđuju nosioci osiguranja, svake godine jedinstveno za sve plaće na osnovu statističkih podataka o kretanju plaća svih zaposlenih na teritoriji Federacije. Član 73. (1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava. (2) Prava iz stava 1. ovog člana osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavaca. Član 75. (1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: Š...Ć 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Član 78. (1) Naknada plaće iz člana 75. tačka 4. ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen. Član 79. (1)... (2) Naknada plaće iz člana 75. tač. 1-4 ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. Član 132. (1) Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj preduzeće, odnosno drugo pravno lice, odnosno poslodavac ako: 1. osiguraniku protivno odredbama ovog zakona uskrati ili ograniči prava koja mu pripadaju; 3. uskrati davanje podataka koje je obavezan dati ili da da netačne podatke i obavještenja o osiguraniku. Član 144. (1) Za utvrđivanje koeficijenta za valorizaciju plaća iz člana 45. stav 2. ovog zakona do 31. decembra 1991. godine uzima se prosječna plaća u Republici Bosni i Hercegovini na osnovu podataka Zavoda." 27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3, stav 2). Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 135. (1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu ostavljajući joj za to određeni rok. (2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je prema zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje strane. Član 210. (1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio. (2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi. Član 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 229. (1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š....Ć 4. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo." VI. Dopustivost 28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 31. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje naknade plaće. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na primjenu materijalnog zakona Kantonalnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu koja je donesena u apelantovu korist tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je da on trpi posljedice što njegov poslodavac nema relevantne podatke na osnovu kojih se prema zakonu treba izvršiti obračun naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u smislu člana 79. stav 2. Zakona o PIO. Apelant je ukazao i na postojanje sudske prakse drugih sudova u Bosni i Hercegovini koji obračunavaju razliku plaće na isti način na koji je to učinio i Općinski sud u njegovom slučaju. 35. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i tuženi su ponovili svoj stav o pravilnom obrazloženju presude tog suda, a tuženi je posebno naglasio da činjenica postojanja sudske prakse na koju se apelant pozvao nije relevantna, jer sudovi nisu vezani tom praksom nego postupaju prema Zakonu o parničnom postupku. 36. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 37. Iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u postupku kao nesporno utvrđeno da je apelant osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti i da ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. U postupku pred sudovima sporno je bilo je li apelant u relevantnom periodu primao manju plaću na poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti od one koju bi primao na svome radnom mjestu (radnom mjestu na kojem je apelant ra - dio prije nastanka invalidnosti). Općinski sud je u situaciji kada je poslodavac izjavio da ne posjeduje relevantne podatke neophodne za utvrđivanje razlike na osnovu člana 79. stav 2. Zakona o PIO prihvatio vještačenje u kojem je apelantu utvrđena naknada zbog manje plaće na osnovu čl. 45. i 144. Zakona o PIO postupajući na način na koji su postupali i drugi sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine kada su utvrđivali naknade na istom ili sličnom osnovu. 39. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog, jer se apelant nije žalio protiv prvostepene presude budući da je njome uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, zaključio da je neprihvatljivo vještačenje izvršeno na navedeni način i da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti ostvaruje manju plaću. Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak Kantonalnog suda neodrživ, jer vještačenje pred Općinskim sudom očigledno nije moglo biti izvršeno na drugi način s obzirom da poslodavac nije vještaku dostavio relevantne podatke. Prihvaćanjem ovakvog zaključka, ne samo apelantov poslodavac nego i svi ostali poslodavci koji se nalaze u identičnoj situaciji kao što je tuženi, oslobađali bi se svojih zakonom propisanih obaveza isplate naknada plaća zaposlenicima uz izgovor da nemaju relevantne podatke za utvrđivanje ovih vrsta naknada. 40. Ustavni sud smatra da u situaciji kada poslodavac izjavi da nema podatke koji su potrebni za izračunavanje visine naknade plaće u smislu člana 79. stav 2. Zakona o PIO uslijed čega se očigledno na zakonom propisani način ne može izvršiti obračunavanje iznosa razlike plaće, neophodno je postojanje načina na koji se obračun može izvršiti. Takav način je utvrdio Općinski sud. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, kada je zaključio da primijenjeni način obračuna prilikom vještačenja nije pravilan pa da je stoga neprihvatljiv, nije dao odgovor na pitanje na koji način se može izvršiti obračun u takvim slučajevima. Ustavni sud smatra neprihvatljivim da se poslodavac oslobodi zakonske obaveze isplate naknade plaće svome zaposleniku, invalidu II kategorije, zbog manje plaće ostvarene na radnom mjestu na koje je raspoređen nakon nastanka invalidnosti zbog toga što je poslodavac pred sudom izjavio da ne posjeduje relevantne podatke o plaćama svojih zaposlenika i prosječnoj plaći u preduzeću koje prema zakonu mora imati. Tim prije što se u konkretnom slučaju radi o poslodavcu koji je javno preduzeće koje je dužno imati evidencije o plaćama svojih zaposlenika i prosječnoj plaći u preduzeću koje su neophodne za ostvarivanje ovih i sličnih imovinskih prava zaposlenika. 41. Ustavni sud primjećuje da apelant nije osporavao presudu Općinskog suda budući da je bila u njegovu korist. Nije mogao, niti trebao pretpostavljati šta će se dogoditi u slučaju da se tuženi žali protiv prvostepene presude. Imajući u vidu praksu drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su pravosnažnim odlukama naknadu za iste slučajeve kao što je apelantov utvrđivali na isti način kao što je učinio prvostepeni sud, apelant je imao razlog vjerovati da će prvostepena presuda ostati na snazi, odnosno da je dovoljno dokazao svoj tužbeni zahtjev. Kada se dogodilo da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, a nije iskoristio druge mogućnosti koje mu ZPP pruža kada smatra da tužbeni zahtjev nije dokazan, kao što je održavanje rasprave pred žalbenim sudom ili vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud konstatira da apelant nije imao daljnje pravne lijekove kojima bi mogao osporiti presudu Kantonalnog suda. Jedini postupak u kojem bi apelant mogao osporavati stanovišta Kantonalnog suda koja su za njega bila potpuno nova i o kojima se nije imao priliku izjasniti pred redovnim sudovima, za apelanta je bila apelacija Ustavnom sudu u kojoj je osporio presudu Kantonalnog suda i ukazao na praksu drugih sudova kao što je Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine koji utvrđivanje iste naknade vrši na način na koji je to uradio Općinski sud. 42. Iz navedenih razloga Ustavni sud se upustio u način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze, odnosno vještačenje provedeno u postupku pred Općinskim sudom i zaključio da je ta ocjena bila proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila proizvoljna kada je sud svojom odlukom uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada zato što apelantov poslodavac tvrdi da nema podatke koje prema zakonu mora imati, a koji su relevantni za ostvarenje apelantovih prava. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Pravo na imovinu 44. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 45. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odlučujući o poslodavčevoj žalbi proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, jer je apelantov poslodavac pred sudom izjavio da nema podatke koje je prema zakonu morao imati, i koji su zakonom propisani za izračunavanje naknade zbog apelantove manje plaće u smislu člana 79. stav 2. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, a nije iznio svoj stav na koji način se naknada u takvoj situaciji utvrđuje niti pružio apelantu mogućnost da svoj tužbeni zahtjev dokazuje na način koji Kantonalni sud smatra ispravnim i prihvatljivim, te time uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1474/05, rješavajući apelaciju Mumina Čorbića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Da vid Feldman, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 30. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mumina Čorbića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1878/04 od 31. svibnja 2005. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mumin Čorbić (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Muriz Gurda, odvjetnik iz Kladnja, je podnio 11. lipnja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1878/04 od 31. svibnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Javnog poduzeća "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (stranka u postupku) je zatražena 12. kolovoza 2005. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni je sud 19. kolovoza 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Javno poduzeće "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj 30. kolovoza 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 19. srpnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Općinski je sud u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj P-145/03-K od 29. studenoga 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (sada JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj; u daljnjem tekstu: tuženi) i obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.522,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže opisanim u dispozitivu presude na ime naknade plaće zbog rasporeda na druge poslove za razdoblje od 1. srpnja 2000. do 31. prosinca 2003. godine, te da apelantu na ime naknade troškova parničnoga postupka isplati iznos od 1.404,50 KM. 7. Općinski je sud obrazlažući svoju presudu naveo da je uvidom u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. prosinca 1983. godine konstatirao da je za apelanta ustvrđeno da zbog bolesti ne može obavljati poslove i radne zadaće na koje je u tom trenutku bio raspoređen (KV sjekač), ali da može s punim radnim vremenom obavljati poslove, odnosno radne zadaće koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti stečenoj radom ako ne zahtijevaju rad s motornom pilom, rad na težim fizičkim poslovima i na poslovima gdje se traži osobita odgovornost. Kod apelanta dakle nije ustvrđen gubitak radne sposobnosti, nego je ustvrđeno da kod njega postoji promijenjena radna sposobnost što ga je svrstalo u drugu kategoriju invaliditeta. 8. Apelantu je kao osiguraniku kod kojega je ustvrđena druga kategorija invaliditeta pripalo pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće uposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u svezi s korištenjem tih prava. Apelant je nakon ustvrđivanja preostale radne sposobnosti sa svoga radnog mjesta KV sjekač raspoređen na radno mjesto čuvar objekta. 9. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski sud uvidom u Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. travnja 1984. godine ustvrdio da je apelantu kao djelatniku s preostalom radnom sposobnošću određena novčana naknada zbog manjeg osobnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja predstavlja razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog osobnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada počevši od 1. siječnja 1984. godine. 10. Ustvrđenu je naknadu zbog manjeg osobnog dohotka na poslovima čuvara objekta tuženi apelantu isplaćivao do 1992. godine. Od tada pa do danas tuženi ne isplaćuje apelantu naknadu zbog manjeg osobnog dohotka. 11. S ciljem ostvarenja naknade plaće zbog raspoređivanja na druge poslove apelant je 20. kolovoza 2003. godine podnio tužbu kod Općinskog suda protiv tuženog zahtijevajući naknadu samo za posljednje tri godine, tj. od 1. srpnja 2000. do 31. prosinca 2003. godine. 12. Općinski je sud ustvrdio da se naknada zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu koja apelantu pripada i prema članku 75. stavak 1. točka 4. novog Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske i drugostupanjske presude, određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je apelant ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastao invaliditet i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen. Ovako ustvrđena naknada usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u poduzeću u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. 13. Međutim, u postupku pred Općinskim sudom pojavio se prob lem s dostupnošću potrebnih podataka kako bi izvršio vještačenje vještak ekonomske struke. Postojao je akt kojim je tuženi apelantu odredio novčanu naknadu zbog manjeg osobnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja je predstavljala razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog osobnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada koja se primjenjivala počevši od 1. siječnja 1984. godine. Tuženi je za potrebe vještačenja vještaka ekonomske struke dostavio evidenciju - karton o apelantovim osobnim dohocima za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, te podatke o prosječnoj plaći u poduzeću za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. Međutim, podatke o ostvarenoj prosječnoj plaći u poduzeću kao i kod njegovih pravnih prednika za razdoblje od 1982. do 1999. godine, te apelantovoj ostvarenoj prosječnoj plaći tuženi nije dostavio uz obrazloženje da te podatke ne posjeduje. 14. U nedostatku traženih podataka od tuženog, vještak nije bio u mogućnosti izvršiti valoriziranje apelantove prosječne mjesečne plaće iz 1982. godine na razinu 2000, 2001, 2002. i 2003. godine na temelju kretanja prosječne plaće u poduzeću za razdoblje od 1982. do 1999. godine, pa je to učinio primjenom odredaba čl. 45. i 144. Zakona o MIO, tj. na temelju kretanja prosjeka plaća svih uposlenih na teritoriju SRBiH, RBiH i FBiH na temelju podataka Zavoda. Za razdoblje od 2000. do 2003. godine vještak je izvršio valoriziranje ustvrđene naknade sukladno članku 79. stavak 2. Zakona o MIO, budući je tuženi dostavio relevantne podatke o kretanju prosječne plaće u poduzeću za ovo razdoblje. 15. Općinski je sud nakon što su na glavnoj raspravi provedeni dokazi vršenjem uvida u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. rujna 2004. godine, potom u dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. listopada 2004. godine, saslušanjem istog vještaka, vršenjem uvida u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. prosinca 1983. godine i Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. travnja 1984. godine, slobodnom ocjenom dokaza ustvrdio činjenično stanje i donio odluku kao u izreci presude tako što je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. rujna 2004. godine i dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. listopada 2004. godine koji je, prema mišljenju tog suda, pravilno izvršio obračun naknade plaće primjenom čl. 45. i 144. Zakona o MIO obzirom da vještak u nedostatku podataka o visini apelantove prosječne plaće i indeksu porasta plaća kod tuženog za zadato obračunsko razdoblje nije imao drugih podataka da bi obavio vještačenje. Općinski je sud ustvrdio da je apelant naknade plaće zbog manje plaće raspoređivanjem na druge poslove (naknada iz članka 75. točka 4. Zakona o MIO) ostvario za razdoblje od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2003. godine u ukupnom iznosu od 3.522,78 KM, pa je sukladno članku 75. točka 4. Zakona o MIO obvezao tuženog na isplatu ove naknade. Općinski je sud odbio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je izjavio tuženi s obrazloženjem da je člankom 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj svoje potraživanje temelji na temelju radnog odnosa, a isplatu naknade traži počevši od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2003. godine, a tužbu je podnio sudu 20. kolovoza 2003. godine, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer od dana podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti predviđen člankom 106. Zakona o radu. 16. Odlučujući o prizivu tuženog Kantonalni je sud Presudom broj Gž-1878/04 od 31. svibnja 2005. godine uvažio priziv tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni je sud svoju odluku donio primjenom odredaba članka 229. točka 4. Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu ZPP) što znači da je smatrao da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 17. Dajući razloge za svoju odluku Kantonalni je sud obrazložio da iz stanja spisa neprijeporno proizlazi da je apelant kao djelatnik tuženog s preostalom radnom sposobnošću stekao prava invalida druge kategorije nakon što je Rješenjem SIZ-a MIO broj 5149/83 od 17. prosinca 1983. godine zbog bolesti proglašen djelatnikom s preostalom radnom sposobnošću, te da je s poslova KV sjekača koje je do tada obavljao rješenjem tuženog raspoređen na poslove čuvara objekta, i da mu je Rješenjem tuženog broj 01-907-584 od 20. travnja 1984. godine priznato pravo na novčanu naknadu zbog manje ostvarene plaće na drugom odgovarajućem poslu. 18. Kantonalni je sud zaključio da je utemeljen prizivni navod da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 45. i 144. Zakona o MIO kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu kao u izreci pobijane presude. Ovo zbog toga što navedene odredbe Zakona o MIO, na koje se prvostupanjski sud poziva u pobijanoj presudi, regulira postupak ustvrđivanja mirovinskog temelja osiguranika, a ne i postupak i način ustvrđivanja naknade plaće invalida druge kategorije kakav sta tus u konkretnom slučaju ima apelant. 19. Za Kantonalni sud nije prijeporno da apelant kao djelatnik druge kategorije invaliditeta prema odredbama članka 75. stavak 1. točka 4. Zakona o MIO ima pravo na novčanu naknadu ukoliko na drugom poslu na koji je raspoređen nakon ustvrđivanja invaliditeta - preostale radne sposobnosti, ostvaruje manju plaću. 20. Kantonalni sud u svojoj presudi ukazuje da se naknada plaće iz članka 75. stavak 1. točka 4. Zakona o MIO prema odredbi članka 78. stavak 1. istog zakona određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je ustvrđen invaliditet i prosječne mjesečne plaće koju djelatnik ostvaruje na drugom poslu na koji je raspoređen nakon ustvrđivanja invaliditeta. Naknada plaće iz članka 75. toč. 1-4 Zakona o MIO prema odredbama članka 79. Zakona o MIO se usklađuje s kretanjem prosjeka plaće u poduzeću, ili drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. 21. Nadalje je u obrazloženju pobijane presude navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatom naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu temelji na tvrdnji da mu je u razdoblju od 2000. do 2003. godine isplaćena manja plaća u odnosu na plaću koju bi ostvario na svom poslu prije ustvrđivanja invaliditeta. Međutim, Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao ove svoje tvrdnje, a bio je dužan u smislu odredaba članka 123. stavak 1. u svezi s člankom 7. ZPP-a, pa njegov zahtjev za naknadom razlike zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu na temelju odredaba članka 75. stavak 1. točka 4. Zakona o MIO nije utemeljen na što se ukazuje prizivom. Iz sadržine spisa i razloga pobijane presude za Kantonalni sud proizlazi da vještak ekonomske struke naknadu zbog apelantove manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u prijepornom razdoblju od 2000. do 2003. godine nije ustvrdio na način koji je predviđen odredbom članka 78. stavak 1. i članka 79. stavak 2. Zakona o MIO. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak u nedostatku pokazatelja o kretanju prosječne plaće u poduzeću i apelantove plaće za razdoblje od njegovog proglašenja djelatnikom s preostalom radnom sposobnošću 1983. godine, apelantovu naknadu plaće iz članka 75. stavak 1. točka 4. Zakona o MIO ustvrdio primjenom odredaba čl. 45. i 144. istog zakona, tj. korištenjem koeficijenta valoriziranja - indeksa porasta plaća svih uposlenih u RBiH iako se ove odredbe odnose na valoriziranje plaće radi ustvrđivanja mirovinskog temelja, a ne za ustvrđivanje temelja za obračun naknade plaće na temelju invaliditeta druge kategorije kakav sta tus u konkretnom slučaju ima apelant. U ovakvoj situaciji kada temelj za određivanjem tužiteljeve novčane naknade nije ustvrđen pravilno i sukladno odredbama članka 78. stavak 1. i članka 79. stavak 2. Zakona o MIO, prvostupanjski sud prema mišljenju Kantonalnog suda nije mogao ni ustvrditi ostvaruje li apelant, kojemu je to pravo priznato prema odredbama članka 75. istog zakona, na drugom poslu manju plaću od pravilno valorizirane njegove osnovice za obračun plaće iz 1982. godine kao godine koja prethodi godini ustvrđivanja invaliditeta. 22. U zaključku Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen prema rješenju tuženog nakon ustvrđivanja invaliditeta ostvaruje manju plaću, pa prvostupanjski sud nije mogao ni udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu i dosuditi mu iznose kao u izreci presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant je naveo da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se u biti žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalni zakon i s tim u svezi je naveo da "u situaciji kada u toj pravnoj stvari nije bilo moguće provesti vještačenje na način iz članka 79. stavak 2. Zakona o MIO, jer tuženi "nema" podatke potrebne za vještačenje (a morao ih je imati i jedini je čijem knjigovodstvu pripadaju i tužitelj ih nije mogao imati), drugostupanjski je sud zauzeo stajalište da se ne može ni na koji drugi način izvršiti valoriziranje tužiteljeve plaće s razine iz 1982. godine na razinu 2000, 2001, 2002. i 2003. godine zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev." Apelant je naveo da je drugostupanjski sud utemeljio stav u pobijanoj presudi koji predstavlja presedan kojim se teško krše prava uposlenika s preostalom radnom sposobnošću, jer će na temelju tog stava, ukoliko ovakav stav postane sudska praksa, tužena poduzeća jednostavno uskraćivati podatke potrebne za vještačenje u sličnim slučajevima navodeći da ih nemaju. Apelant u biti smatra prijepornim što je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, a da nije obrazloženo na koji je način moguće izvršiti valoriziranje tužiteljeve plaće iz 1982. godine na razinu prijepornih godina, odnosno kako je moguće vještačenje izvršiti na način predviđen člankom 79. stavak 2. Zakona o MIO obzirom da tuženi nema podatke o zaradama svojih djelatnika za razdoblje od 1977. do 1986. godine. U konačnici je navedeno da apelant u prilog apelaciji dostavlja drukčiji stav sudske prakse u sličnoj situaciji koji je izražen u Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-279/03 od 6. lipnja 2003. godine u kojemu se izričito u sličnoj situaciji zauzima stav da se valoriziranje plaće u nedostatku podataka o porastu plaće kod tuženog poduzeća može i treba izvršiti primjenom odredaba čl. 45, 46. i 144. Zakona o MIO. Također je apelant uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. ožujka 2005. godine kojom je, između ostalog, zauzet stav da je pravni temelj tužbenog zahtjeva u istoj situaciji ustvrđen samom činjenicom da je tužitelju u toj pravnoj stvari ustvrđen invaliditet druge kategorije i da je kao djelatnik s preostalom radnom sposobnošću raspoređen na poslove na kojima ostvaruje manju plaću nego na svome radnom mjestu u smislu Zakona o MIO. Kantonalni je sud u Zenici smatrao, kao i Općinski sud u Olovu, da je vještačenje vještaka ekonomske struke provođeno s ciljem ustvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a ne i njegovog temelja. U ovoj pravnoj stvari oba su redovita suda smatrala da je pravilno ustvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naknada plaće ustvrđena valoriziranjem sukladno odredbama članka 46, odnosno članka 144. Zakona o MIO. b) Odgovor na apelaciju 24. Kantonalni je sud naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ponavljajući zaključke iz pobijane presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 25. Tuženi je u odgovoru na apelaciju ponovio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koje je isticao u tijeku prvostupanjskog postupka i u najvećem dijelu odgovora ponovio kronološki slijed postupka nakon apelantove tužbe. U svezi s apelantovim navodima tuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno ustvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno čl. 45. i 144. Zakona o MIO. Tuženi je prigovorio dijelu navoda u apelaciji u kojima apelant upućuje na drukčiju sudsku praksu suda u sličnom predmetu navodeći da smatra da su ti navodi suvišni i proizvoljni obzirom da se ne odnose na pravno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari. V. Relevantni propisi 26. U Zakonu o mirovinsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) relevantne odredbe glase: "Članak 22. (1)... (2) Kod osiguranika iz stavka 1. ovoga članka postoji promijenjena radna sposobnost kada može raditi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije. Članak 27. (1) Osiguranici kod kojih nastane invaliditet ovisno o promijenjenoj radnoj sposobnosti razvrstavaju se u dvije kategorije invaliditeta: -.... - u drugu kategoriju invaliditeta razvrstavaju se osiguranici s promijenjenom radnom sposobnošću. Članak 28. (1) Svojim radnim mjestom, u smislu ovoga zakona, smatra se radno mjesto na kojemu je osiguranik ra dio prije nastanka invaliditeta. Članak 45. (1) Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Valorizacija plaća iz ranijih godina, prema kojima se u smislu članka 32. ovoga zakona ustvrđuje mirovina, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na mirovinu, odnosno prema kretanju mirovine u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje mirovina prema kretanju plaća svih uposlenih. (2) Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina ustvrđuju nositelji osiguranja, svake godine jedinstveno za sve plaće na temelju statističkih podataka o kretanju plaća svih uposlenih na teritoriju Federacije. Članak 73. (1) Osiguranik kod kojega je ustvrđena druga kategorija invaliditeta ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće uposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u svezi s korištenjem tih prava. (2) Prava iz stavka 1. ovoga članka osiguranik ostvaruje u poduzeću i u drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavaca. Članak 75. (1) Osiguranik kod kojega je ustvrđena II kategorija invaliditeta ima pravo na naknadu: Š...Ć 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Članak 78. (1) Naknada plaće iz članka 75. točka 4. ovoga zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastao invaliditet i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno uposlen. Članak 79. (1)... (2) Naknada plaće iz članka 75. toč. 1-4 ovoga zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u poduzeću, odnosno drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. Članak 132. (1) Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poduzeće, odnosno druga pravna osoba, odnosno poslodavac ako: 1. osiguraniku protivno odredbama ovoga zakona uskrati ili ograniči prava koja mu pripadaju; 3. uskrati davanje podataka koje je obvezan dati ili da netočne podatke i obavijesti o osiguraniku. Članak 144. (1) Za ustvrđivanje koeficijenta za valorizaciju plaća iz članka 45. stavak 2. ovoga zakona do 31. prosinca 1991. godine uzima se prosječna plaća u Republici Bosni i Hercegovini na temelju podataka Zavoda." 27. U Zakonu o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: "Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice. (2) Sud je ovlašten ustvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3, stavak 2). Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 135. (1) Kada se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu ostavljajući joj za to određeni rok. (2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je prema zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje strane. Članak 210. (1) Pogrešno ili nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno ustvrdio, odnosno kada je nije ustvrdio. (2) Nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi. Članak 211. (1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski će sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustvršivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom ustvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Članak 229. (1) Drugostupanjski će sud u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako ustvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: Š....Ć 4. ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo." VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 30. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1878/04 od 31. svibnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena 31. svibnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 33. Neprijeporno je da se predmetni postupak tiče ustvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na ustvrđivanje naknade plaće. Ustavni sud, stoga, ima mjerodavnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje se u biti odnose na primjenu materijalnog zakona Kantonalnog suda koji je preinačio prvostupanjsku presudu koja je donesena u apelantovu korist tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je da on trpi posljedice što njegov poslodavac nema relevantne podatke na temelju kojih se prema zakonu treba izvršiti obračun naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u smislu članka 79. stavak 2. Zakona o MIO. Apelant je ukazao i na postojanje sudske prakse drugih sudova u Bosni i Hercegovini koji obračunavaju razliku plaće na isti način na koji je to učinio i Općinski sud u njegovom slučaju. 35. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i tuženi su ponovili svoj stav o pravilnom obrazloženju presude tog suda, a tuženi je osobito naglasio da činjenica postojanja sudske prakse na koju se apelant pozvao nije relevantna, jer sudovi nisu vezani tom praksom nego postupaju prema Zakonu o parničnome postupku. 36. U svezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 37. Iako je sebi nametnuo ograničenja glede ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovitih sudova, te načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju mjerodavnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očito proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovitih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Isto vrijedi i za slučaj da su redoviti sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu temeljnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redoviti sudovi ustvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise. 38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u postupku kao neprijeporno ustvrđeno da je apelant osiguranik kod kojega je ustvrđena II kategorija invaliditeta i da ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. U postupku pred sudovima prijeporno je bilo je li apelant u relevantnom razdoblju primao manju plaću na poslu na koji je raspoređen nakon ustvrđivanja invaliditeta od one koju bi primao na svojemu radnom mjestu (radnom mjestu na kojemu je apelant ra dio prije nastanka invaliditeta). Općinski je sud u situaciji kada je poslodavac izjavio da ne posjeduje relevantne podatke nužne za ustvrđivanje razlike na temelju članka 79. stavak 2. Zakona o MIO prihvatio vještačenje u kojemu je apelantu ustvrđena naknada zbog manje plaće na temelju čl. 45. i 144. Zakona o MIO postupajući na način na koji su postupali i drugi sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine kada su ustvrđivali naknade na istom ili sličnom temelju. 39. Kantonalni je sud odlučujući o prizivu tuženog, jer se apelant nije žalio protiv prvostupanjske presude budući je njome uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, zaključio da je neprihvatljivo vještačenje izvršeno na navedeni način i da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen nakon ustvrđivanja invaliditeta ostvaruje manju plaću. Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak Kantonalnog suda neodrživ, jer vještačenje pred Općinskim sudom očito nije moglo biti izvršeno na drugi način obzirom da poslodavac nije vještaku dostavio relevantne podatke. Prihvaćanjem ovakvog zaključka, ne samo apelantov poslodavac nego i svi ostali poslodavci koji se nalaze u istovjetnoj situaciji kao što je tuženi, oslobađali bi se svojih zakonom propisanih obveza isplate naknada plaća uposlenicima uz izgovor da nemaju relevantne podatke za ustvrđivanje ovih vrsta naknada. 40. Ustavni sud smatra da u situaciji kada poslodavac izjavi da nema podatke koji su potrebni za izračunavanje visine naknade plaće u smislu članka 79. stavak 2. Zakona o MIO uslijed čega se očito na zakonom propisani način ne može izvršiti obračunavanje iznosa razlike plaće, nužno je postojanje načina na koji se obračun može izvršiti. Takav je način ustvrdio Općinski sud. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, kada je zaključio da primijenjeni način obračuna prigodom vještačenja nije pravilan pa da je stoga neprihvatljiv, nije dao odgovor na pitanje na koji se način može izvršiti obračun u takvim slučajevima. Ustavni sud smatra neprihvatljivim da se poslodavac oslobodi zakonske obveze isplate naknade plaće svome uposleniku, invalidu II kategorije, zbog manje plaće ostvarene na radnom mjestu na koje je raspoređen nakon nastanka invaliditeta zbog toga što je poslodavac pred sudom izjavio da ne posjeduje relevantne podatke o plaćama svojih uposlenika i prosječnoj plaći u poduzeću koje prema zakonu mora imati. Tim prije što se u konkretnom slučaju radi o poslodavcu koji je javno poduzeće koje je dužno imati evidencije o plaćama svojih uposlenika i prosječnoj plaći u poduzeću koje su nužne za ostvarivanje ovih i sličnih imovinskih prava uposlenika. 41. Ustavni sud primjećuje da apelant nije pobijao presudu Općinskog suda budući je bila u njegovu korist. Nije mogao, niti trebao pretpostavljati što će se dogoditi u slučaju da se tuženi žali protiv prvostupanjske presude. Imajući u vidu praksu drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su pravomoćnim odlukama naknadu za iste slučajeve kao što je apelantov ustvrđivali na isti način kao što je učinio prvostupanjski sud, apelant je imao razlog vjerovati da će prvostupanjska presuda ostati na snazi, odnosno da je dovoljno dokazao svoj tužbeni zahtjev. Kada se dogodilo da je Kantonalni sud uvažio priziv tuženog i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, a nije iskoristio druge mogućnosti koje mu ZPP pruža kada smatra da tužbeni zahtjev nije dokazan, kao što je održavanje rasprave pred prizivnim sudom ili vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud konstatira da apelant nije imao daljnje pravne lijekove kojima bi mogao pobiti presudu Kantonalnog suda. Jedini postupak u kojemu bi apelant mogao pobijati stajališta Kantonalnog suda koja su za njega bila potpuno nova i o kojima se nije imao prigodu izjasniti pred redovitim sudovima, za apelanta je bila apelacija Ustavnom sudu u kojoj je pobio presudu Kantonalnog suda i ukazao na praksu drugih sudova kao što je Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. ožujka 2005. godine koji ustvrđivanje iste naknade vrši na način na koji je to uradio Općinski sud. 42. Iz navedenih razloga Ustavni se sud upustio u način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze, odnosno vještačenje provedeno u postupku pred Općinskim sudom i zaključio da je ta ocjena bila proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila proizvoljna kada je sud svojom odlukom uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada zato što apelantov poslodavac tvrdi da nema podatke koje prema zakonu mora imati, a koji su relevantni za ostvarenje apelantovih prava. 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pravo na imovinu 44. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 45. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud odlučujući o poslodavčevom prizivu proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa svojom odlukom preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, jer je apelantov poslodavac pred sudom izjavio da nema podatke koje je prema zakonu morao imati, i koji su zakonom propisani za izračunavanje naknade zbog apelantove manje plaće u smislu članka 79. stavak 2. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju, a nije iznio svoj stav na koji se način naknada u takvoj situaciji ustvrđuje niti pružio apelantu mogućnost da svoj tužbeni zahtjev dokazuje na način koji Kantonalni sud smatra ispravnim i prihvatljivim, te time uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1593/05, rješavajući apelaciju Hrvoja Osenka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 31. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao nedopustiva, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopustiva, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hrvoje Osenk (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Danijela Saler-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, dok je dopunom od 10. maja 2006. godine apelacijom obuhvatio i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine. Apelant je, pored dopune od 10. maja 2006. godine, podnosio dopune apelacije 30. septembra 2005. godine 10. aprila 2006. godine i 5. februara 2007. godine. Apelant je 21. novembra 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sudije Ustavnog suda, iz rada i odlučivanju o predmetnom zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 21. novembra 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sudije Ustavnog suda, iz rada i odlučivawa o predmetnom zahtjevu, izražavajući sumnju u nepristrasnost sudije Ustavnog suda, Seade Palvrić, sa predlogom da se izvrši uvid u predmetni spis Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/03/12916. 3. U skladu sa članom 93 tačka 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je nakon razmatrawa apelantovog zahtjeva za traženo izuzeće i izvršenog uvida u spis Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, broj CH/03/12916, donio odluku da se apelantov zahtjev za izuzeće sudije Ustavnog suda, Seade Palavrić, u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, odbije kao neosnovan, jer je zakqučio da je navedeni apelantov zahtjev neargumentovan i bez stvarnog osnova i utemeljewa. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda zatraženo je 3. avgusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. avgusta 2005. godine, a Opštinski sud 20. jula i 15. septembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. septembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelant je, kao suvlasnik stambene zgrade sa 2/15, sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu z.k. ul. 50 K.O. Dolac, 9. marta 2004. godine podnio predlog Opštinskom sudu kojim je predložio da se, na osnovu člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04 - u daqnjem tekstu: ZGZ), dozvoli ukwižba prava svojine na zemqištu pod zgradom i na zemqištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, koja je sagrađena na k.č. 541/2 u u stvarnosti kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisano u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, u korist Ivana Osenka pok. Ur bana, Aleksandre Petrović rođ. Osenk, Hrvoja Osenka sina Vladimira, Ane Grgić rođ. Grgić, Marije Šarić rođ. Grgić, Vesne Načić rođ. Grgić, Dubravke Lubura rođ. Grgić, Ane Trogrlić rođ. Grgić, Janje Simićević rođ. Grgić, Zdenke Tomić rođ. Grgić i Krunoslava Grgića sina Ivana. 9. Rješenjem Opštinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine, dozvoljeno je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2. upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijelo I; brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - ukwižbe prava svojine na kuću u "A" II u korist Hrvoja Osenka i drugih; brisanje upisa pod C/44 - ukwižbe prava korišćewa u smislu člana 37 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemqišta (u daqnjem tekstu: ZNNZGZ); otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te upis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² u "A" list novog z.k. ul. 8568 iste K.O., sa ukwižbom prava svojine u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15, Aleksandre Petrović, rođ. Osenk sa 2/15, Ane Grgić rođ. Grgić sa 2/60, Marije Šarić rođ. Grgić sa 2/60, Vesne Načić rođ. Grgić sa 2/60, Dubravke Lubura rođ. Grgić sa 2/60, Ane Trogrlić rođ. Grgić sa 2/60, Janje Simičević rođ. Grgić sa 2/60, Zdenke Tomić rođ. Grgić sa 2/60, Krunislava Grgića sina Ivana sa 2/60, Hrvoja Osenka sina Vladimira sa 2/15 i državna svojina sa 1/3 i upisano da je nosilac prava raspolagawa sa 1/3 kuće u A II RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gwilane. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 10. Kantonalni sud je, obrazlažući drugostepeno rješenje doneseno po apelantovoj žalbi, podsjetio da su u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac prije nego što je doneseno osporavano rješewa bile u Odjeqku "A" - "popisnom listu" upisane k.č. 541/1, u stvarnosti skladište i dvorište, površine 1338 m²; k.č. 541/2, u stvarnosti kućište i dvorište, površine 952 m² i k.č. 540/3 u stvarnosti ekonomsko dvorište "Remiza", površine 179 m² i to kao z.k. tijelo I, dok je kao z.k. tijelo II bila upisana kuća koja je sagrađena na k.č. 541/2. U Odjeqku "B" - "vlasničkom listu" kao suvlasnici kuće, koja predstavlja z.k. tijelo II, bili su upisani predlagač Hrvoje Osenk, Ivan Osenk i Aleksandra Petrović sa dijelom od po 2/15, dok su Dubravka Lubura, Vesna Načić, Ana Grgić, Marija Šarić, Ana Trogrlić, Krunoslav Grgić, Jawa Simićević i Zdenka Tomić bili upisani sa dijelom od po 2/60, a na 1/3 kuće, kao nosilac prava raspolagawa bio je upisan RO Tekstilni kombinat "I-Integy" Gwilane. U Odjeqku "C" - "tereti" istog z.k. uloška, u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemqišta, upisano je pravo korišćewa na zemqištu upisanom u Odjeqku "A", koje služi za redovnu upotrebu zgrade, u korist Ivana Osenka sa dijelom od 1/5 i ostalih suvlasnika navedenih u istom z.k. ulošku koji su istovremeno suvlasnici i na kući u Odjeqku "B", izuzev navedene firme "I-Integy" Gwilane. 11. Kantonalni sud je, takođe, podsjetio na činjenicu da je članom 39 stav 1 ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na onoj površini zemqišta koja je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87-92 prelaznih odredbi ovog zakona. Ovi izuzeci, smatra Kantonalni sud, ne odnose se na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade, odnosno njenog dijela, stiče automatski pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na onoj površini koja služi za redovnu upotrebu zgrade, bez obzira da li je to pravo na zemqištu stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način i bez obzira na činjenicu da li je na tom istom zemqištu ranije u zemqišnim kwigama bio upisan kao vlasnik. 12. Iz istog razloga je, obrazlaže dalje Kantonalni sud svoje rješenje, prvostepeni sud pravilno u zemqišnim kwigama izvršio upis prava svojine sporne 1/3 zemqišta (na kom se nalazi predmetna kuća, označenog kao k.č. 541/2 u površini od 952 m²), i na firmu TK "I-Integy" Gwilane, jer 1/3 svojine na zgradi, koja je u zemqišnim kwigama upisana kao državna svojina, čiji je nosilac prava raspolagawa navedena firma iz Gwilana, ne može ni da se koristi bez istovremenog korišćewa zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da apelantov prednik kupoprodajnim ugovorom iz 1976. godine navedenoj firmi iz Gwilana, uz prenos prava da raspolaže na 1/3 kuće nije prenio i pravo da raspolaže srazmjernim dijelom zemqišta pod zgradom niti srazmjernim dijelom zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Takvo zemqište, shodno tadašwim propisima, nije ni moglo da se proda, ali se, nakon što je 2003. godine stupio na snagu ZGZ, pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na zemqištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade automatski stiče u smislu stava 1 člana 39 navedenog zakona, odnosno vlasnik zgrade ili njenog dijela po sili zakona postaje i vlasnik zemqišta pod zgradom i zemqišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Da prednik apelanta 1976. godine nije prodao 1/3 zgrade firmi iz Gwilana, samo apelant i ostali suvlasnici - članovi porodice bili bi vlasnici tog spornog zemqišta, a ne i firma iz Gwilana. Međutim, budući da je 1/3 zgrade prodata, ta 1/3 zgrade i zemqišta ispod nje, u istom omjeru, dijele istu sudbinu. Po ocjeni Kantonalnog suda, bez obzira na činjenicu da zemqište nije bilo predmet kupoprodaje ugovora iz 1976. godine, ta činjenica nije relevantna za rješavanje predmetne pravne stvari, nego je relevantna - odlučna sama činjenica da, u skladu sa članom 39 ZGZ-a, vlasnik zgrade (dijela zgrade) stiče pravo svojine i na zemqištu pod zgradom i na površini zemqišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Dakle, konstatuje Kantonalni sud, ovo se zbiva po sili zakona, pa se osporavanim rješenjem ne zadire u pravo na imovinu apelantove porodice, koliko god se ovakvo zakonsko rješenje činilo nepravednim. Shodno ocjeni Kantonalnog suda, kuća koja je ranije bila upisana u "A" listu z.k. ul. 50 K.O. Dolac, kao z.k. tijelo II, dijeli sudbinu zemqišta iz istog z.k. ul., koje je upisano kao z.k. tijelo I, a odnosi se na k.č. 541/2, u stvarnosti kućište i dvorište. Stoga je prvostepeni sud, da bi mogao da postupi po apelantovom predlogu, koji se odnosi na ukwižbu prava svojine na površini zemqišta pod zgradom i površini zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade i to na k.č. 541/2, u površini od 952 m², morao da izvrši brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u Odjeqku "A" z.k. ul. 50 K.O. Dolac kao z.k. tijelo II i da izvrši njen upis kao z.k. tijela I. Navedeni upis tehnički nije mogao da se izvrši bez otpisa parcele 541/2 iz lista "A" I i upisa u novi z.k. ul., u konkretnom slučaju to je z.k. ul. br. 8568 K.O. Dolac, s obzirom da se sastav z.k. tijela mijewa z.k. diobom, otpisom i pripisom, a prilikom otpisa uspostavlja novi z.k. uložak u skladu sa Zakonom o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02 - u daqnjem tekstu: ZZK). 13. Ostale dvije parcele iz z.k. ul. 50 K.O. Dolac, koje se odnose na k.č. 540/1, u stvarnosti skladište i dvorište i k.č. 540/3, u stvarnosti ekonomsko dvorište "Remiza", smatra Kantonalni sud, posebne su parcele, i one ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u stvarnosti kućište i dvorište. Kantonalni sud je zauzeo stav da apelant, u smislu člana 39 stav 2 ZGZ-a, pred upravnim organom nadležnim za imovinsko-pravne poslove može da pokrene postupak u okviru kog će se posebnim rješenjem odrediti da li i ostale dvije parcele, i to k.č. 540/1 i 540/3, služe za redovnu upotrebu zgrade i u kojoj površini. 14. Kantonalni sud je, na kraju, ocijenio da su zbog navedenog svi žalbeni prigovori, istaknuti u navedenom smislu, neosnovani. U pogledu žalbenog prigovora da je prvo izvršen sporni upis u zemqišne kwige, pa tek onda doneseno osporavano rješenje, Kantonalni sud je istakao da stanje spisa pokazuje suprotno. Naime, promjena spornog upisa u zemqišnim kwigama, u skladu sa spornim rješenjem, prema z.k. izvatku od 2. decembra 2004. godine, izvršena je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, po apelantovom predlogu od 9. marta 2004. godine, koji je u z.k. birou Opštinskog suda primljen 10. marta 2004. godine i zaveden pod br. DN. 2668/04 (konstatovano u II odjeqku "A" upisa, z.k. izvatka od 2. decembra 2004. godine), ali da je apelant pogrešno protumačio da se ovi datumi odnose na da tum kada je izvršena sporna promjena upisa u zemqišnim kwigama. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov prigovor koji se odnosi na apelantov stav da je osporavano rješenje morao da potpiše sudija, a ne zemqišno-kwižni ref - er ent. Naime, podsjeća Kantonalni sud, u smislu člana 31 ZZK-a, upis se vrši na osnovu rješewa o upisu koje donosi zemqišno-kwižni ref er ent. Kantonalni sud je podsjetio na činjenicu da nijednom odredbom navedenog zakona nije propisano da rješenje koje donosi zemqišno-kwižni ref er - ent mora da potpiše sudija. 15. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, izjavljenu protiv Rješewa Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine, kao nedopuštenu. U obrazloženju rješewa navodi se da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju ukwižba prava svojine po osnovu odredbe člana 39 stav 1 ZGZ-a, dakle, zemqišno-kwižni predmet i primjena ZZK-a. Odredbom člana 83 ZZK-a propisano je da se na pitawa postupka koja nisu regulisana navedenim zakonom primjenjuju odredbe opšteg dijela Zakona o vanparničnom postupku, a tim odredbama nije propisan za ovakav spor vanredni pravni lijek - revizija, pa je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 247 stav 2 Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci rješewa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji je navedeno da je osporavanim rješewima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. 17. Povreda prava na pravično suđenje, shodno navodima apelacije, ogleda se u proizvoqnoj primjeni odredbi člana 39 stav 1 ZZG-a i člana 41 stav 1 ZZK-a. Apelant ističe da sudovi nisu dozvolili ukwižbu prava svojine nad predmetnim zemqištem srazmjerno njegovom korisničkom dijelu na kom je do tada imao ukwiženo pravo korišćewa, te što su izašli izvan granica zahtjeva koji je postavljen u predlogu i dozvolili ukwižbu prava svojine pravnom subjektu, firmi "I-Integy" Gwilane, koja uopšte nije bila obuhvaćena predlogom i nije učestvovala u postupku. Apelant smatra da je zbog navedenog došlo do smanjenja njegove imovine jer je prije podnošewa predloga za ukwižbu prava svojine na površini zemqišta pod zgradom i koja služi za redovnu upotrebu zgrade u zemqišnim kwigama bio ukwižen kao vlasnik predmetnog zemqišta u dijelu od po 1/5, dok je nakon donošewa osporavanih odluka njegova imovina umanjena, jer je ukwižen kao vlasnik predmetnog zemqišta u dijelu od 2/15. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravičan i nepristrasan postupak pred sudom. Apelant ističe da je prvo izvršen sporni upis u zemqišne kwige, pa onda doneseno osporavano rješenje Opštinskog suda. Zatim navodi da sud nije postupio po članu 39 stav 1 ZGZ, na osnovu kog je podnesen predlog kojim je apelant tražio dozvolu ukwižbe prava svojine, a u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakva druga zakonska odredba na osnovu koje je bilo moguće da se smawi apelantov suvlasnički udio na 2/15 dok je prethodno bio ukwižen kao korisnik u dijelu od 1/5 na predmetnom zemqištu. Apelant smatra da je u ovom predmetu došlo do miješawa u njegovu imovinu što nije zasnovano na zakonu, čime je došlo do povrede drugog Pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje Kantonalnog suda doneseno u skladu sa važećim materijalno-pravnim propisima ZGZ-a, čiji je ciq da se postepeno obezbjeđuju pretpostavke za uspostavljanje sistema pravnog jedinstva zemqišta i zgrade shodno principu "superficio solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemqištu, odnosno da je njegov sastavni dio. Kantonalni sud je dalje naveo da je članom 39 ZGZ-a regulisano sticanje svojine na zemqištu silom zakona, a da ZGZ ne propisuje proceduru ukwižbe svojine na osnovu člana 39 navedenog zakona, što znači da se primjenjuju opšta pravila utvrđena Zakonom o zemqišnim kwigama. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, niti odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. 19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Zemqišno-kwižni biro ovog suda zaprimio predmet koji je zaveden u DN upisnik DN-2668/04 od 10. marta 2004. godine. U njemu je apelant podnio predlog da se, u smislu odredbi člana 39 stav 1 ZGZ-a, izvrši ukwižba prava svojine na zemqištu pod zgradom i zemqišta koje služi redovnoj upotrebi zgrade, koja je sagrađena na parceli k.č. 541/02 u stvarnosti kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisanih u z.k. uložak 50 K.O. Dolac. Opštinski sud je dalje naveo da je, shodno odredbama člana 39 stav 1 ZGZ-a koji je stupio na pravnu snagu 16. maja 2003. godine, propisano da vlasnik zgrade stiče pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na zemqištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade po sili zakona. Shodno navedenom je Zemqišno-kwižni biro i postupio kada je donio ispravu u vidu rješewa od 19. oktobra 2004. godine, a u okviru DN 2668/04, i navedeno rješenje dostavio strankama u postupku. Opštinski sud je dalje u odgovoru naveo hronološki tok postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. Opštinski sud smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, posebno pravo na imovinu, kako je to regulisano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. V. Relevantni propisi 20. Zakon o građevinskom zemqištu ("Službene novine FBiH" broj 25/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 39 (1) Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na onoj površini zemqišta koje je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87 do 92 prelaznih odredbi ovog zakona. (2) Ako prostornim (regulacionim) planom parcelizacije nije utvrđena površina zemqišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem opštinski or gan uprave (or gan uprave) nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje opštinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma." 21. Zakon o zemqišnim kwigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3 Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemqišnu kwigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde. (2) Uz zahtjev za upis treba da se priloži i dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev zasniva. To mogu da budu: 1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava; 2) dokument na osnovu kog se dokazuje stvarno pravo. Član 16 Zemqišno-kwižni uložak (1) Upisi se vrše u zemqišno-kwižni uložak. (2) U zemqišno-kwižni uložak upisuje se jedno zemqišno-kwižno tijelo. (3) Zemqišno-kwižno tijelo sastoji se od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj opštini i na kojima postoje isti pravni odnosi.... Član 31 Rješenje o upisu Upis se vrši na osnovu rješewa o upisu, koje donosi zemqišno-kwižni ref er ent. Rješenje o upisu odnosi se na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3 stav 1 ovog zakona. Član 33 Preuzimanje zahtjeva za upis (1) Zahtjev je primljen u zemqišno-kwižni biro kada je podnesen nadležnom zemqišno-kwižnom referentu biroa i kada on odgovara uslovima navedenim u članu 3 ovog zakona. (2) Nadležni zemqišno-kwižni ref er ent stavlja na podneseni zahtjev zabilješku o datumu i vremenu njegovog pristizawa i potpisuje ga. (3) Samo preuzimanje zahtjeva ne podrazumijeva dodjelu redoslijeda. Član 34 Registrovanje zahtjeva za upis Zahtjev za upis, koji je prispio u zemqišno-kwižni biro neodložno se registruje u dnevnu kwigu i numeriše na osnovu vremena prispijeća zahtjeva. U upisu se navodi podnosilac zahtjeva.... Član 35 Potvrda o prijemu zahtjeva za upis Zemqišno-kwižni biro izdaće na traženje podnosioca zahtjeva potvrdu o prijemu zahtjeva. Član 37 Prioritetni zemqišno-kwižni upisi Zahtjevi ili molbe za upis ili ispravku u zemqišnoj kwizi koji se odnose na investicije rješavaju se po hitnom postupku, ukoliko se priloži uvjerenje nadležne agencije za privatizaciju kojim se obrazlaže hitnost te investicije. Odluka agencije za privatizaciju je obavezujuća. Odluka ne proizvodi nikakvu promjenu redoslijeda obrade. Član 41 Zainteresovana lica (1) Upis u zemqišnu kwigu dozvoljen je samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošewa zahtjeva upisano u zemqišnu kwigu kao nosilac prava svojine ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijewa, ograničava ili briše.... Član 44 Sadržaj rješewa o upisu, odnosno odbacivanju upisa Rješenje o upisu, odnosno odbacivanju, sadrži: 3) tekst upisa, kao i uputstvo na zemqišno-kwižni uložak, na odjeljak i kolonu gaje se upis obavlja; 4) razlog i pravni osnov rješewa; 6) potpis zemqišno-kwižnog referenta. Član 45 Upis u zemqišnu kwigu (1) Upis u zemqišnu kwigu vrši se na osnovu rješewa o upisu. Član 46 Dostavljanje rješewa o upisu (1) Rješenje o upisu dostavlja se podnosiocu zahtjeva ili njegovom zastupniku, licu na čijoj se nekretnini neko pravo prenosi, opterećuje, ograničava ili ukida, kao i licu protiv kog je provedena zabilježba. (2) Rješenje o upisu dostavlja se tek nakon provođewa u zemqišnoj kwizi. Član 48 Sadržaj upisa Upis u zemqišno-kwižni uložak sadrži: 1) da tum upisa; 2) tekst upisa; 3) potpis zemqišno-kwižnog referenta koji je donio rješenje o upisu." Član 61 Način ispravke upisa (1) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemqišno-kwižnom ulošku neispravan, zbog odgovornosti zemqišno-kwižnog biroa, tada će zemqišno-kwižni biro neodložno upisati zabilježbu pored pog rešnog upisa u datom zemqišno-kwižnom ulošku. (4) Ispravka zemqišne kwige se vrši na osnovu odobrewa upisane osobe ili sudske odluke. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 7 (2) Prenosom prava svojine na zgradi, koja se nalazi na zemqištu u društvenoj svojini, stiče se pravo korišćewa na zemqištu dok zgrada na njemu postoji, kao i na zemqištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. (3) Sticanjem prava svojine na zgradi koja je u društvenoj svojini ne stiče se pravo svojine na zemqištu u društvenoj svojini na kome se zgrada nalazi, kao i na zemqištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, ali se stiče pravo korišćewa na tom zemqištu dok zgrada na njemu postoji." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi već citiranog člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 25. U fazi ispitivawa dopustivosti predmeta u odnosu na navedene povrede Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i osnovnih sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Žalbene navode o povredi navedenog prava apelant nije posebno obrazložio. 27. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da su apelantove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da je odlukama nadležnih javnih vlasti došlo do kršewa njegovog prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, sem paušalnih navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 29. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, uz obrazloženje da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju ukwižba prava svojine, dakle, zemqišno-kwižni predmet i primjena ZZK-a. Budući da je odredbom člana 83 ZZK-a propisano da se na pitawa postupka koja nisu regulisana navedenim zakonom primjenjuju odredbe opšteg dijela Zakona o vanparničnom postupku, a tim odredbama za ovakav spor nije propisan vanredni pravni lijek - revizija, Vrhovi sud je reviziju odbacio. Slijedom iznesenog, Ustavni sud je utvrdio da ne postoji opravdan apelantov zahtjev u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06, pa je, primjenom člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelaciju u odnosu na predmetno rješenje odbacio kao nedopustivu, jer je očigledno (prima fa - cie) neosnovana. 30. Imajući u vidu navode iz prethodne tačke, konačnom odlukom u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zakqučuje da apelacija, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije te član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant osporava navedena rješewa, tvrdeći da mu je tim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje 33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 34. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na upis prava svojine nad zemqištem, dakle, na odlučivanje o građanskim pravima i obavezama apelanta a ne na krivičnu optužbu protiv njega. Činjenica je da postupanje u konkretnom slučaju nije vršeno u parničnom nego u vanparničnom postupku. U prilog iznesenom, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 83 ZZK-a predviđena supsidijarna primjena Zakona o vanparničnom postupku. Međutim, i da je postupanje vršeno u parničnom postupku, shodno mišljenju Ustavnog suda, ishod bi za apelanta bio isti. Stoga, Ustavni sud zauzima stav da je predmet konkretne apelacije građansko-pravne prirode u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je on u konkretnom slučaju i primjenqiv. shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. Ustavni sud konstatuje, imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda apelacije o kršenju prava na pravičan postupak ogleda u postupanju sudova koji su, shodno apelantovoj ocjeni, u predmetnom slučaju na proizvoljan način primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud, u kontekstu navedenog, podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 37. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Opštinski sud izašao van zahtjeva apelantovog predloga (ul tra petitum), što je dovelo do smanjenja njegove imovine, jer je prije podnošewa predloga Opštinskom sudu, kojim je tražio da se na osnovu člana 39 stav 1 ZGZ-a dozvoli ukwižba prava svojine nad zemqištem na kom je do tada imao pravo korišćewa, na kom se nalazi zgrada čiji je on suvlasnik, u zemqišnim kwigama bio evidentiran kao korisnik predmetnog zemqišta u dijelu od 1/5, dok je nakon donošewa osporavanih rješewa njegova imovina umanjena, jer je evidentiran kao vlasnik predmetnog zemqišta sa dijelom od 2/15. 38. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio i ove žalbene navode koje apelant ponavlja i u apelaciji, i u tom pogledu dao obrazloženje shodno kom je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 39 stav 1 ZGZ-a izvršio upis prava svojine spornoj 1/3 zemqišta i na firmu "I-Integy" Gwilane, jer 1/3 svojine na zgradi koja je u zemqišnim kwigama upisana kao državna svojina, čiji je nosilac prava raspolagawa navedena firma iz Gwilana, ne bi mogla ni da se koristi bez istovremenog korišćewa zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. 39. Ustavni sud, kada je riječ o apelantovim navodima o izlasku sudova van granica postavljenog zahtjeva u predlogu za ukwižbu prava svojine, pored razloga koji su izneseni u obrazloženju Kantonalnog suda koje smatra razumnim, podsjeća na činjenicu da je, shodno odredbi člana 41 ZZK, upis u zemqišnu kwigu dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošewa zahtjeva upisano u zemqišnu kwigu kao nosilac prava svojine ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijewa, ograničava ili briše. Dakle, prije svega, bilo je potrebno da apelant pribavi i saglasnost TK "I-Integy" Gwilane, kako bi mogao da podnese sudu predlog za upis svojine u konkretnom slučaju, budući da je TK "I-Integy" u vrijeme podnošewa zahtjeva bio upisan u Odjeqku "B" u Vlasničkom listu kao nosilac prava raspolagawa na 1/3 nekretnina upisanih u "A" listu kao tijelo II, tj. na kući i apelant je to znao, dok su na preostale dvije trećine bili upisani apelant i njegovi srodnici. Stoga je, s ciljem da se primijeni član 39 stav 1 ZGZ-a kao pravni osnov za upis svojine zemqišta ispod zgrade i zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, apelant bio dužan da u zahtjevu za upis svojine navede i TK "I-Integy" kao nosioca prava raspolagawa na 1/3 zgradi. Bez obzira na evidentne nedostatke u apelantovom zahtjevu za upis svojine, zemqišno-kwižni biro je postupio po zahtjevu i nije pozvao apelanta da uredi svoj zahtjev i u njemu navede sve nosioce nekog stvarnog prava na zgradi, te dostavi saglasnost TK "I-Integy". 40. Ustavni sud konstatuje da, iako zemqišno-kwižni biro Opštinskog suda nije pozvao apelanta da otkloni nedostatke u podnesenom zahtjevu za upis svojine, ta okolnost nije od uticaja na eventualno drugačije rješenje konkretne pravne stvari, budući da je navedenim upisom ostao nepromijenjen kako idealni dio koji je pripadao apelantu tako i dijelovi ostalih upisanih lica, s tim što je trajno pravo korišćewa zemqišta, koje je bilo upisano u smislu ranijeg Zakona o građevinskom zemqištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94) sad prešlo u pravo svojine shodno članu 39 stav 1 važećeg Zakona o građevinskom zemqištu. Stoga apelant ne može s uspjehom da se poziva na propust zemqišno-kwižnog biroa Opštinskog suda, jer je i on sam svojim ponašanjem praktično htio da eliminiše upis TK "I-Integy", pa je tek nakon izvršenog upisa kojim nije bio zadovoljan počeo da osporava pravilnost postupawa u ovoj pravnoj stvari, a posebno imajući u vidu da navedenim upisom nije došlo do promjene apelantovih prava ni prava drugih lica. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da ovakvo postupanje zemqišno-kwižnog biroa Opštinskog suda, koje je razmatrao i cijenio i Kantonalni sud postupajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj na Rješenje Opštinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, a imajući u vidu odredbu člana 39 stav 1 ZGZ-a shodno kojoj navedeni upis ima dekleratorni a ne konstitutivni karakter, nije dovelo do povrede prava na pravičan postupak. 41. Kada je riječ o smanjenju apelantovog suvlasničkog udjela nakon izvršenog upisa svojine, odnosno prenošewa trajnog prava korišćewa u privatnu svojinu u smislu člana 39 stav 1 ZGZ-a, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao razumno, logično i jasno obrazloženje da vlasnik zgrade, a to znači i suvlasnik, odnosno u konkretnom slučaju suvlasnici, među kojima je i TK "I-Integy" kao nosilac prava raspolagawa na 1/3 zgrade, po samom zakonu (ex lege) stiču pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na zemqištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. To zemqište je u konkretnom slučaju parcela označena kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisana u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Činjenica da TK "I-Integy" nije bio upisan u Odjeqku "C" - tereti kao nosilac prava korišćewa na parceli broj k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisanoj u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac za sticanje prava svojine na osnovu člana 39 stav 1 ZGZ-a - sasvim je irelevantna. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je TK "I-Integy", i prije stupawa na snagu ZGZ-a i njegovog člana 39 stav 1, u skladu sa odredbom stava 2 člana 7 Zakona o prometu nepokretnosti, ex lege stekao pravo korišćewa zemqišta dok zgrada na njemu postoji, kao i zemqišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Dakle, ugovor o prodaji nepokretnosti zakqučen 29. septembra 1976. godine, kojim je TK "I-Integy" kupio od Ane Osenk, apelantove prednice, 1/3 kuće sagrađene na parceli označenoj kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište, bio je uslov da TK "I-Integy" nakon stupawa na snagu Zakona o prometu nepokretnosti ex lege stekne pravo korišćewa zemqišta pod zgradom i zemqišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Zašto to pravo nije bilo upisano u "C" list, sada je irelevantno. Da je pravo korišćewa na predmetnom zemqištu bilo upisano na osnovu člana 7 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, apelantova imovina bi bila sa istim suvlasničkim dijelom kao što je nakon upisa u skladu sa članom 39 stav 1 ZGZ-a. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra relevantnom samo činjenicu da apelant, primjenom člana 39 stav 1. ZGZ-a, ne može da ostane suvlasnik s istim suvlasničkim dijelom na parceli na kojoj je kuća sagrađena kao prije primjene člana 39 stav 1 ZGZ-a, budući da 1/3 svojine na kući već 30 godina pripada TK "I-Integy". 42. U vezi sa apelantovim navodom da je prvo izvršen sporni upis u zemqišne kwige, pa onda doneseno osporavano rješenje Opštinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud i o ovome prigovoru dao uvjerqivo i razumno obrazloženje. Pored toga, čini se da apelant zanemaruje odredbe člana 46 ZZK-a, shodno kojima se rješenje o upisu podnosiocu zahtjeva i drugim zainteresovanim subjektima dostavlja tek nakon provođewa u zemqišnoj kwizi. Ni prigovor da je rješenje o dozvoli upisa umjesto zemqišno-kwižnog referenta trebalo da potpiše sudija nema osnova. Naime, pored razumnog obrazložewa Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da odredbe čl. 31, 41 i 48 ZZK-a eksplicite propisuju da rješenje o upisu potpisuje zemqišno-kwižni ref er ent koji je donio rješenje o upisu. 43. Kada je riječ o apelantovim navodima da su njegova prava povrijeđena činjenicom da je Zemqišno-kwižni biro dozvolio brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2 upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen otpis, te upis kao z.k. tijela I u novi z.k. uložak broj 8568 K.O. Dolac, zajedno sa parcelom na kojoj na kuća sagrađena, Ustavni sud obrazloženje Kantonalnog suda smatra sasvim jasnim i prihvatqivim. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 16 stav 3 ZZK-a, shodno kojoj se zemqišno-kwižno tijelo sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj opštini i na kojima postoje isti pravni odnosi. Do usvajawa člana 39 stav 1 ZGZ-a, odnosno njegove primjene u konkretnom slučaju, kuća u privatnoj svojini nalazila se na zemqištu u državnoj svojini. Budući da je kuća dijelila sudbinu zemqišta, bila je upisana u isti z.k. uložak. Međutim, primjenom člana 39 stav 1 ZGZ-a, pravni odnosi parcela koje su bile upisane u "A" listu više nisu isti. Na parceli na kojoj je sagrađena kuća, kao jednoj od tri parcele upisane u "A" list, trajno pravo korišćewa članom 39 stav 1 ZGZ-a preneseno je u privatnu svojinu. Dakle, uspostavljeni su različiti pravni odnosi između katastarskih čestica. Stoga je bilo neophodno da se dozvoli i izvrši brisanje i otpis kuće i parcele na kojoj je kuća sagrađena i wihov upis u novi z.k. uložak, kao što je Zemqišno-kwižni biro i učinio. Neosporno je da Zemqišno-kwižni biro osporavanim rješenjem uopšte nije tretirao preostale dvije parcele, i to: k.č. 540/01, u stvarnosti skladište i dvorište i k.č. 540/3 u stvarnosti ekonomsko dvorište "Remiza". One čine posebne parcele i ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u stvarnosti kućište i dvorište, niti te parcele. Kantonalni sud je naglasio da, shodno članu 39 stav 2 ZGZ-a, apelant može da pred nadležnim organom za imovinsko-pravne poslove pokrene postupak, u okviru kog će se odrediti posebnim rješenjem da li navedene sporne parcele služe za redovnu upotrebu zgrade. Dotle, one ostaju upisane u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Pravo korišćewa ostaje isto, dakle, samo u korist apelanta i njegovih srodnika. Na te dvije parcele, primjenom člana 39 stav 1 ZGZ-a TK "I-Integy" nije stekao nikakvo pravo. 44. Ustavni sud konstatuje da apelantovo nezadovoqstvo osporavanom odlukom Kantonalnog suda, a samim tim i odlukom Opštinskog suda, ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je Kantonalni sud u apelantovom slučaju, na osnovu dokaza koji su sprovedeni, dao jasno obrazloženje svoje odluke pozivajući se na primjenu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ni sam Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, Ustavni sud zakqučuje da osporavanim rješewima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 45. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 46. Apelacija, takođe, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava, shodno apelantovom mišljenju, manifestuje se u miješanju u pravo na njegovu imovinu, koje nije zasnovano na zakonu, što je, po apelantovom mišljenju, dovelo do povrede drugog pravila člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda shodno kojoj pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, daje državama potpisnicama Evropske konvencije pravo da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presudu od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 48. Pobijana rješewa Kantonalnog suda i Opštinskog suda nesumwivo predstavljaju "miješanje" u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Naime, rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba protiv Rješewa Opštinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, kojim je dozvoljeno u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijela I: brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - ukwižbe prava svojine na kuću u "A"II u korist apelanta i drugih; brisanje upisa pod C/44-ukwižbe prava korišćewa u smislu člana 37 ZNNZGZ-a; otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te njen upis u "A" list novi z.k. ul. 8568 iste K.O. sa ukwižbom prava svojine u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15 i ostalih lica poimenično nabrojanih u osporavanom rješenju sa tačno označenim suvlasničkim dijelovima, te upisano da je nosilac prava raspolagawa sa 1/3 kuće u "A" II, RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ zajednički poslovi Gwilane. 49. U konkretnom slučaju, dakle, primjenqivo je drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje se odnosi na lišavanje apelanta prava na imovinu. Ustavni sud mora, dalje, da ispita da li je lišavanje apelanta sporne imovine, na način na koji je rezultovao osporavanim odlukama, bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 50. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su redovni sudovi, na konkretnu situaciju, pravilno primij enili materijalno-procesno pravo na način da se ne vrijeđaju apelantova prava na imovinu. Iz navoda apelacije i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu proizilazi da među strankama nije sporno da su redovni sudovi donošenjem osporavanih rješe wa i novous postavljenim zemqišno-kwižnim stanjem Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gwilane upisali kao vlasnika zemqišta pod predmetnim objektom u odgovarajućem dijelu, a da to po ranijem stanju nije bio, iako je shodno članu 7 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti imao pravo korišćewa 1/3 zemqišta pod zgradom i 1/3 zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade dok zgrada postoji. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je apelant osnovano lišen svojine na zemqištu pod zgradom. 51. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu proizvoqno primijenili odredbe člana 39 stav 1 ZGZ-a. Primjenjujući ovu zakonsku odredbu, sudovi su utvrdili da su apelant i ostali suvlasnici predmetne zgrade ex lege stekli pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na površini zemqišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Stoga, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno, detaqno i razložno obrazložio svoju pravnu ocjenu o tome da je osporavano rješenje Opštinskog suda doneseno u skladu sa važećim materijalno-pravnim propisima (član 39 ZGZ-a), koji reguliše sticanje svojine na zemqištu po sili zakona, kojim nije propisan poseban postupak ukwižbe svojine na osnovu člana 39 ZGZ-a, što znači da se i na postupak provođewa člana 39 ZGZ-a primjenjuju opšta pravila utvrđena Zakonom o zemqišnim kwigama, te da takvo obrazloženje Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoqnosti. 52. U vezi sa pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu ima i legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa, Ustavni sud zapaža da je članom 39 stav 1 ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na onoj površini zemqišta koje je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87 do 92 prelaznih odredbi ovog zakona. Ovi izuzeci se ne odnose na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade odnosno njenog dijela stiče automatski pravo svojine na zemqištu pod zgradom i na onoj površini zemqišta koja služi za redovnu upotrebu zgrade, bez obzira na činjenicu da to pravo na zemqištu nije stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način (iako je u konkretnom slučaju TK "I-Integy pravo korišćewa, dakle isto pravo kao i apelant i njegovi srodnici, stekao ex lege po članu 7 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, ali iz nepoznatnih razloga to njegovo pravo nije bilo upisano) i bez obzira na činjenicu što na tom istom zemqištu ranije u zemqišnim kwigama nije bio upisan kao vlasnik. Dovoqno je, dakle, da je neko vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, pa da njegovo trajno pravo korišćewa bude po sili zakona pretvoreno u pravo svojine. 53. Ustavni sud podsjeća da je ciq svakog modernog pravnog sistema, svakako, donošenje propisa uz poštovanje propisane pro ce dure, kao i donošenje propisa koji će biti kompatibilni važećem pravnom sistemu, budući da nijedan propis ne može da egzistira sam za sebe, niti može jedno pitanje da reguliše na dijametralno suprotan način od drugih propisa koji regulišu dodirne oblasti. Ciq svake zajednice upravo jeste usklađen pravni sistem kako bi neodređen krug lica, bez sumwi u pogledu tumačewa, mogao da prilagodi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, radi ostvarivawa principa pravne sigurnosti i ravnopravnosti, što svakako predstavlja legitiman ciq od opšteg interesa. Donošenjem ZGZ-a postepeno se obezbjeđuje postupak za uspostavljanje sistema pravnog jedinstva zemqišta i zgrade shodno principu "superficies solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemqištu, odnosno njegov je sastavni dio. Između ostalog, ciq donošewa ZGZ-a bio je i provođenje Odluke Ustavnog suda broj U 5/98 II ("Službeni glasnik BiH" broj 17/00 od 30. juna 2000. godine), u dijelu u kom je Ustavni sud ocijenio da je kategorija imovine u društvenoj svojini nespojiva sa unapređenjem tržišne privrede s obzirom da, u teoriji i u praksi, u svakom procesu privatizacije koji je neophodan u Bosni i Hercegovini, stvara ozbiqne prepreke na putu uspostavljanja funkcionalne tržišne privrede. Štaviše, i sam Ustav Bosne i Hercegovine zasnovan je na unapređenju opšteg blagostawa i ekonomskom razvoju zaštitom privatne imovine i unapređenjem tržišne privrede. Dakle, donošenje navedenog zakona, koji propisuje prenošenje trajnog prava korišćewa kao relikta prošlog pravnog sistema u kom je egzistirala i Bosna i Hercegovina, u privatnu svojinu sa ciljem da se postigne sistem pravnog jedinstva zemqišta i zgrade, shodno stavu Ustavnog suda, jeste miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa drugim pravilom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno time su obezbijeđeni uslovi da je lišavanje imovine apelanta predviđeno zakonom i da je u javnom interesu. 54. Preostalo je, dakle, da Ustavni sud odgovori i na treće pitanje, tj. da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno, da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva opšteg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora da postoji "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora da snosi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za qudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46 i 50). Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoqno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, u konkretnom slučaju, upis prava svojine na zemqištu pod zgradom i na zemqištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade na apelanta i "I-Integy" Gwilane ne stavlja "poseban i pretjeran" teret, te je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom ciqu koji se želi postići ovim zakonom. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je, u konkretnom slučaju, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i opšteg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarewa zakonitog cilja. VIII. Zakqučak 55. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se apelant žali na proizvoqnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman ciq od opšteg interesa, te da je osporavanim odlukama postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i opšteg interesa. 56. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Sastavni dio ove odluke čini izjava o neslaganju sa odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu sudije Valerije Galić. 58. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. IZJAVA O NESLAGAWU S ODLUKOM USTAVNOG SUDA BiH U PREDMETU BROJ AP 1593/05 OD 30. MARTA 2007. GODINE Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) dajem izjavu o neslaganju sa navedenom odlukom. Moje neslaganje je, u suštini, iz sljedećih razloga: Redovni sudovi, Opštinski sud u Sarajevu, osporavano Rješenje broj DN-2668/04 od 9. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1001/05 od 20. maja 2005. godine, svoja rješewa zasnivaju iskqučivo na primjeni člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04). Smatram da primjena navedene odredbe nije sporna s aspekta principa "superficio solo cedit" (zgrada pripada zemqištu, odnosno, njegov je sastavni dio) u konkretnom slučaju i u okviru podnesenog predloga za upis. Međutim, Opštinski sud (zemqišno-kwižni ref er ent) je u postupku rješavawa konkretnog predloga, između ostalog, vršio brisanje i otpis dijela određenih nekretnina, kao i upis prava raspolagawa 1/3 kuće u korist Tekstilnog kombinata "I-Integy" iz Gwilana, na koji način je, po mom mišljenju, Opštinski sud izašao van zahtjeva iz apelantovog predloga (ul tra petitum). Pri tome Opštinski sud nije vodio računa o članu 41 stav 1 Zakona o zemqišnim kwigama ("Službene novine FBiH" broj 58/02), odnosno nije pribavio potrebnu saglasnost svih zainteresovanih za upis. Moje mišljenje je da zemqišno-kwižni sud, kada na osnovu predloga za upis smatra da treba da upiše i lice koja stiče neka izvjesna kwižna prava ex lege, a uz to briše i otpisuje neko stvarno pravo, ne može da donese rješenje bez saglasnosti svih upisanih, dakle i lica koje stiče izvjesna prava. Ako se ne slažu svi zainteresovani tada zemqišno-kwižni sud, po mom mišljenju, ne može da sprovede upis, nego to stranke mogu da ostvaruju samo parnicom. S obzirom da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije, smatram da je osporavanim rješewima povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Sudija Ustavnog syda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1593/05, rješavajući apelaciju Hrvoja Osenka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 31. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao nedopustiva, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopustiva, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hrvoje Osenk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1001/05 od 20. maja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, dok je dopunom od 10. maja 2006. godine apelacijom obuhvatio i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine. Apelant je, pored dopune od 10. maja 2006. godine, podnosio dopune apelacije 30. septembra 2005. godine 10. aprila 2006. godine i 5. februara 2007. godine. Apelant je 21. novembra 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sutkinje Ustavnog suda, iz rada i odlučivanju o predmetnom zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 21. novembra 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sutkinje Ustavnog suda, iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu, izražavajući sumnju u nepristranost sutkinje Ustavnog suda, Seade Palvrić, sa prijedlogom da se izvrši uvid u predmetni spis Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/03/12916. 3. U skladu s članom 93. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je nakon razmatranja apelantovog zahtjeva za traženo izuzeće i izvršenog uvida u spis Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, broj CH/03/12916, donio odluku da se apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje Ustavnog suda, Seade Palavrić, u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, odbije kao neosnovan, jer je zaključio da je navedeni apelantov zahtjev neargumentovan i bez stvarnog osnova i utemeljenja. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda je zatraženo 3. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. augusta 2005. godine, a Općinski sud 20. jula i 15. septembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. septembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je, kao suvlasnik stambene zgrade sa 2/15, sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu z.k. ul. 50 K.O. Dolac, 9. marta 2004. godine podnio prijedlog Općinskom sudu kojim je predložio da se, na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04 - u daljnjem tekstu: ZGZ), dozvoli uknjižba prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, koja je sagrađena na k.č. 541/2 u u naravi kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisano u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, u korist Ivana Osenka pok. Ur bana, Aleksandre Petrović rođ. Osenk, Hrvoja Osenka sina Vladimira, Ane Grgić rođ. Grgić, Marije Šarić rođ. Grgić, Vesne Načić rođ. Grgić, Dubravke Lubura rođ. Grgić, Ane Trogrlić rođ. Grgić, Janje Simićević rođ. Grgić, Zdenke Tomić rođ. Grgić i Krunoslava Grgića sina Ivana. 9. Rješenjem Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine, dozvoljeno je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2. upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijelo I; brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - uknjižbe prava vlasništva na kuću u "A" II u korist Hrvoja Osenka i drugih; brisanje upisa pod C/44 - uknjižbe prava korištenja u smislu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: ZNNZGZ); otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m 2 iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te upis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² u "A" list novog z.k. ul. 8568 iste K.O., sa uknjižbom prava vlasništva u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15, Aleksandre Petrović, rođ. Osenk sa 2/15, Ane Grgić rođ. Grgić sa 2/60, Marije Šarić rođ. Grgić sa 2/60, Vesne Načić rođ. Grgić sa 2/60, Dubravke Lubura rođ. Grgić sa 2/60, Ane Trogrlić rođ. Grgić sa 2/60, Janje Simičević rođ. Grgić sa 2/60, Zdenke Tomić rođ. Grgić sa 2/60, Krunislava Grgića sina Ivana sa 2/60, Hrvoja Osenka sina Vladimira sa 2/15 i državno vlasništvo sa 1/3 i upisano da je nosilac prava raspolaganja sa 1/3 kuće u A II RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gnjilane. 10. Kantonalni sud je, obrazlažući drugostepeno rješenje doneseno po apelantovoj žalbi, podsjetio da su u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac prije donošenja pobijanog rješenja bile u Odjeljku "A" - "popisnom listu" upisane k.č. 541/1, u naravi skladište i dvorište, površine 1338 m²; k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište, površine 952 m² i k.č. 540/3 u naravi ekonomsko dvorište "Remiza", površine 179 m² i to kao z.k. tijelo I, dok je kao z.k. tijelo II bila upisana kuća koja je sagrađena na k.č. 541/2. U Odjeljku "B" - "vlasničkom listu" kao suvlasnici kuće, koja predstavlja z.k. tijelo II, bili su upisani predlagatelj Hrvoje Osenk, Ivan Osenk i Aleksandra Petrović sa dijelom od po 2/15, dok su Dubravka Lubura, Vesna Načić, Ana Grgić, Marija Šarić, Ana Trogrlić, Krunoslav Grgić, Janja Simićević i Zdenka Tomić bili upisani sa dijelom od po 2/60, a na 1/3 kuće, kao nosilac prava raspolaganja bio je upisan RO Tekstilni kombinat "I-Integy" Gnjilane. U Odjeljku "C" - "tereti" istog z.k. uloška, u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, upisano je pravo korištenja na zemljištu upisanom u Odjeljku "A", koje služi za redovnu upotrebu zgrade, u korist Ivana Osenka sa dijelom od 1/5 i ostalih suvlasnika navedenih u istom z.k. ulošku koji su istovremeno suvlasnici i na kući u Odjeljku "B", izuzev navedene firme "I-Integy" Gnjilane. 11. Kantonalni sud je, također, podsjetio na činjenicu da je članom 39. stav 1. ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu s čl. 87-92. prelaznih odredaba ovog zakona. Ovi izuzeci, smatra Kantonalni sud, ne odnose se na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade, odnosno njenog dijela, stiče automatski pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini koja služi za redovnu upotrebu zgrade, bez obzira je li to pravo na zemljištu stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način i bez obzira na činjenicu je li na tom istom zemljištu ranije u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik. 12. Iz istog razloga je, obrazlaže dalje Kantonalni sud svoje rješenje, prvostepeni sud pravilno u zemljišnim knjigama izvršio upis prava vlasništva sporne 1/3 zemljišta (na kojem se nalazi predmetna kuća, označenog kao k.č. 541/2 u površini od 952 m²), i na firmu TK "I-Integy" Gnjilane, jer se 1/3 vlasništva na zgradi, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao državno vlasništvo, čiji je nosilac prava raspolaganja navedena firma iz Gnjilana, ne može ni koristiti bez istovremenog korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da prednik apelanta kupoprodajnim ugovorom iz 1976. godine navedenoj firmi iz Gnjilana, uz prijenos prava raspolaganja na 1/3 kuće nije prenio i pravo raspolaganja na srazmjernom dijelu zemljišta pod zgradom niti srazmjerni dio zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Takvo zemljište se, prema tadašnjim propisima, nije ni moglo prodati, ali se, nakon što je 2003. godine stupio na snagu ZGZ, pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade automatski stiče u smislu stava 1. člana 39. navedenog Zakona, odnosno vlasnik zgrade ili njenog dijela po sili zakona postaje i vlasnik zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Da prednik apelanta 1976. godine nije prodao 1/3 zgrade firmi iz Gnjilana, samo apelant i ostali suvlasnici - članovi porodice bili bi vlasnici tog spornog zemljišta, a ne i firma iz Gnjilana. Međutim, budući da je 1/3 zgrade prodata, ta 1/3 zgrade i zemljišta ispod nje, u istom omjeru, dijele istu sudbinu. Po ocjeni Kantonalnog suda, bez obzira na činjenicu da zemljište nije bilo predmet kupoprodaje ugovora iz 1976. godine, ta činjenica nije relevantna za rješavanje predmetne pravne stvari, nego je relevantna - odlučna sama činjenica da, u skladu s članom 39. ZGZ-a, vlasnik zgrade (dijela zgrade) stiče pravo vlasništva i na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Dakle, konstatuje Kantonalni sud, ovo se zbiva po sili zakona, pa se pobijanim rješenjem ne zadire u pravo na imovinu apelantove porodice, koliko god se ovakvo zakonsko rješenje činilo nepravednim. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kuća koja je ranije bila upisana u "A" listu z.k. ul. 50 K.O. Dolac, kao z.k. tijelo II, dijeli sudbinu zemljišta iz istog z.k. ul., koje je upisano kao z.k. tijelo I, a odnosi se na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište. Stoga je prvostepeni sud, da bi mogao postupiti po apelantovom prijedlogu, koji se odnosi na uknjižbu prava vlasništva na površini zemljišta pod zgradom i površini zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade i to na k.č. 541/2, u površini od 952 m², morao izvršiti brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u Odjeljku "A" z.k. ul. 50 K.O. Dolac kao z.k. tijelo II i izvršiti njen upis kao z.k. tijela I. Navedeni upis se tehnički nije mogao izvršiti bez otpisa parcele 541/2 iz lista "A" I i upisa u novi z.k. ul., u konkretnom slučaju to je z.k. ul. br. 8568 K.O. Dolac, s obzirom da se sastav z.k. tijela mijenja z.k. diobom, otpisom i pripisom, a prilikom otpisa uspostavlja novi z.k. uložak u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02 - u daljnjem tekstu: ZZK). 13. Ostale dvije parcele iz z.k. ul. 50 K.O. Dolac, koje se odnose na k.č. 540/1, u naravi skladište i dvorište i k.č. 540/3, u naravi ekonomsko dvorište "Remiza", smatra Kantonalni sud, zasebne su parcele, i one ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište. Kantonalni sud je zauzeo stav da apelant, u smislu člana 39. stav 2. ZGZ-a, pred upravnim organom nadležnim za imovinsko-pravne poslove može pokrenuti postupak u okviru kojeg će se posebnim rješenjem odrediti služe li i ostale dvije parcele, i to k.č. 540/1 i 540/3, za redovnu upotrebu zgrade i u kojoj površini. 14. Kantonalni sud je, na kraju, ocijenio da su zbog navedenog svi žalbeni prigovori, istaknuti u navedenom smislu, neosnovani. U pogledu žalbenog prigovora da je prvo izvršen sporni upis u zemljišne knjige, pa tek onda doneseno pobijano rješenje, Kantonalni sud je istakao da stanje spisa pokazuje suprotno. Naime, promjena spornog upisa u zemljišnim knjigama, u skladu sa spornim rješenjem, prema z.k. izvatku od 2. decembra 2004. godine, izvršena je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, po apelantovom prijedlogu od 9. marta 2004. godine, koji je u z.k. uredu Općinskog suda primljen 10. marta 2004. godine i zaveden pod br. DN. 2668/04 (konstatovano u II odjeljku "A" upisa, z.k. izvatka od 2. decembra 2004. godine), ali da je apelant pogrešno protumačio da se ovi datumi odnose na da tum kada je izvršena sporna promjena upisa u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor koji se odnosi na apelantov stav da je pobijano rješenje morao potpisati sudija, a ne zemljišno-knjižni ref er ent. Naime, podsjeća Kantonalni sud, u smislu člana 31. ZZK-a, upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent. Kantonalni sud je podsjetio na činjenicu da nijednom odredbom navedenog zakona nije propisano da rješenje koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent mora potpisati sudija. 15. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, izjavljenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine, kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja se navodi da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju uknjižba prava vlasništva po osnovi odredbe člana 39. stav 1. ZGZ-a, dakle, zemljišno-knjižni predmet i primjena ZZK-a. Odredbom člana 83. ZZK-a propisano je da se na pitanja postupka koja nisu regulirana navedenim zakonom primjenjuju odredbe općeg dijela Zakona o vanparničnom postupku, a tim odredbama nije propisan za ovakav spor vanredni pravni lijek - revizija, pa je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji je navedeno da je pobijanim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. 17. Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima apelacije, se ogleda u proizvoljnoj primjeni odredaba člana 39. stav 1. ZZG-a i člana 41. stav 1. ZZK-a. Apelant ističe da sudovi nisu dozvolili uknjižbu prava vlasništva nad predmetnim zemljištem srazmjerno njegovom korisničkom dijelu na kojem je do tada imao uknjiženo pravo korištenja, te što su izašli izvan granica postavljenog zahtjeva u prijedlogu i dozvolili uknjižbu prava vlasništva pravnom subjektu, firmi "I-Integy" Gnjilane, koja uopće nije bila obuhvaćena prijedlogom i nije učestvovala u postupku. Apelant smatra da je zbog navedenog došlo do smanjenja njegove imovine jer je prije podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva na površini zemljišta pod zgradom i koja služi za redovnu upotrebu zgrade u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao vlasnik predmetnog zemljišta u dijelu od po 1/5, dok je nakon donošenja pobijanih odluka njegova imovina umanjena, jer je uknjižen kao vlasnik predmetnog zemljišta u dijelu od 2/15. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravičan i nepristran postupak pred sudom. Apelant ističe da je prvo izvršen sporni upis u zemljišne knjige, pa onda doneseno pobijano rješenje Općinskog suda. Zatim navodi da sud nije postupio po članu 39. stav 1. ZGZ, na osnovu kojeg je podnesen prijedlog kojim je apelant tražio dozvolu uknjižbe prava vlasništva, a u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakva druga zakonska odredba na osnovu koje je bilo moguće smanjiti apelantov suvlasnički udio na 2/15 dok je prethodno bio uknjižen kao korisnik u dijelu od 1/5 na predmetnom zemljištu. Apelant smatra da je u ovom predmetu došlo do miješanja u njegovu imovinu što nije utemeljeno na zakonu, čime je došlo do povrede drugog Pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje Kantonalnog suda doneseno u skladu s važećim materijalno-pravnim propisima ZGZ-a, čiji je cilj da se postepeno obezbjeđuju pretpostavke za uspostavu sistema pravnog jedinstva zemljišta i zgrade prema načelu "superficio solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemljištu, odnosno da je njegov sastavni dio. Kantonalni sud je dalje naveo da je članom 39. ZGZ-a regulirano sticanje vlasništva na zemljištu silom zakona, a da ZGZ ne propisuje proceduru uknjižbe vlasništva na osnovu člana 39. navedenog Zakona, što znači da se primjenjuju opća pravila utvrđena Zakonom o zemljišnim knjigama. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, niti odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Zemljišno-knjižni ured ovog suda zaprimio predmet koji je zaveden u DN upisnik DN-2668/04 od 10. marta 2004. godine. U njemu je apelant podnio prijedlog da se, u smislu odredbi člana 39. stav 1. ZGZ-a, izvrši uknjižba prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljišta koje služi redovnoj upotrebi zgrade, koja je sagrađena na parceli k.č. 541/02 u naravi kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisanih u z.k. uložak 50 K.O. Dolac. Općinski sud je dalje naveo da je, prema odredbama člana 39. stav 1. ZGZ-a koji je stupio na pravnu snagu 16. maja 2003. godine, propisano da vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade po sili zakona. Prema navedenom je Zemljišno-knjižni ured i postupio donošenjem isprave u vidu rješenja od 19. oktobra 2004. godine, a u okviru DN 2668/04, i navedeno rješenje dostavio strankama u postupku. Općinski sud je dalje u odgovoru naveo hronološki tok postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. Općinski sud smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, posebno pravo na imovinu, kako je to regulirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. V. Relevantni propisi 20. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službene novine FBiH" broj 25/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 39. (1) Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim (regulacionim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona. (2) Ako prostornim (regulacionim) planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski or gan uprave (or gan uprave) nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma." 21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3. Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde. (2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji. To mogu biti: 1) isprava koja je osnov za stjecanje stvarnog prava; 2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo; Član 16. Zemljišno-knjižni uložak (1) Upisi se vrše u zemljišno-knjižni uložak. (2) U zemljišno-knjižni uložak se upisuje jedno zemljišno-knjižno tijelo. (3) Zemljišno-knjižno tijelo se sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi.... Član 31. Rješenje o upisu Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona. Član 33. Preuzimanje zahtjeva za upis (1) Zahtjev je primljen u zemljišno-knjižni ured kada je podnesen nadležnom zemljišno-knjižnom referentu ureda i kada on odgovara uvjetima navedenim u članu 3. ovog zakona. (2) Nadležni zemljišno-knjižni ref er ent stavlja na podneseni zahtjev zabilješku o datumu i vremenu njegovog pristizanja i potpisuje ga. (3) Samo preuzimanje zahtjeva ne podrazumijeva dodjelu redoslijeda. Član 34. Registrovanje zahtjeva za upis Zahtjev za upis, koji je prispio u zemljišno-knjižni ured se neodložno registruje u dnevnu knjigu i numeriše na osnovu vremena prispijeća zahtjeva. U upisu se navodi podnosilac zahtjeva.... Član 35. Potvrda o prijemu zahtjeva za upis Zemljišno-knjižni ured će na traženje podnosioca zahtjeva izdati potvrdu o prijemu zahtjeva. Član 37. Prioritetni zemljišno-knjižni upisi Zahtjevi ili molbe za upis ili ispravku u zemljišnoj knjizi koji se odnose na investicije rješavaju se po hitnom postupku, ukoliko se priloži uvjerenje nadležne agencije za privatizaciju kojim se obrazlaže hitnost te investicije. Odluka agencije za privatizaciju je obavezujuća. Odluka ne proizvodi nikakvu promjenu redoslijeda obrade. Član 41. Zainteresirane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.... Član 44. Sadržaj rješenja o upisu, odnosno odbacivanju upisa Rješenje o upisu, odnosno odbacivanju, sadrži: 3) tekst upisa, kao i uputu na zemljišno-knjižni uložak, na odjeljak i kolonu gaje se upis obavlja; 4) razlog i pravni osnov rješenja; 6) potpis zemljišno-knjižnog referenta. Član 45. Upis u zemljišnu knjigu (1) Upis u zemljišnu knjigu vrši se na osnovu rješenja o upisu. Član 46. Dostavljanje rješenja o upisu (1) Rješenje o upisu dostavlja se podnosiocu zahtjeva ili njegovom zastupniku, osobi na čijoj se nekretnini neko pravo prenosi, opterećuje, ograničava ili ukida, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. (2) Rješenje o upisu se dostavlja tek nakon provedbe u zemljišnoj knjizi. Član 48. Sadržaj upisa Upis u zemljišno-knjižni uložak sadrži: 1) da tum upisa; 2) tekst upisa; 3) potpis zemljišno-knjižnog referenta koji je donio rješenje o upisu." Član 61. Način ispravke upisa (1) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišno-knjižnom ulošku neispravan, zbog odgovornosti zemljišno-knjižnog ureda, tada će zemljišno-knjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišno-knjižnom ulošku. (4) Ispravka zemljišne knjige se vrši na osnovu odobrenja upisane osobe ili sudske odluke. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 7. (2) Prijenosom prava vlasništva na zgradi, koja se nalazi na zemljištu u društvenoj svojini, stiče se pravo korištenja na zemljištu dok zgrada na njemu postoji, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. (3) Stjecanjem prava vlasništva na zgradi koja je u društvenoj svojini ne stiče se pravo vlasništva na zemljištu u društvenoj svojini na kome se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, ali se stiče pravo korištenja na tom zemljištu dok zgrada na njemu postoji." VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba već citiranog člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 25. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u odnosu na navedene povrede Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim odlukama došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Žalbene navode o povredi navedenog prava apelant nije posebno obrazložio. 27. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da su apelantove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da je odlukama nadležnih javnih vlasti došlo do kršenja njegovog prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 29. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06 od 23. februara 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, uz obrazloženje da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju uknjižba prava vlasništva, dakle, zemljišno-knjižni predmet i primjena ZZK-a. Budući da je odredbom člana 83. ZZK-a propisano da se na pitanja postupka koja nisu regulirana navedenim zakonom primjenjuju odredbe općeg dijela Zakona o vanparničnom postupku, a tim odredbama za ovakav spor nije propisan vanredni pravni lijek - revizija, Vrhovi sud je reviziju odbacio. Slijedom iznesenog, Ustavni sud je utvrdio da ne postoji opravdan apelantov zahtjev u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06, pa je, primjenom člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelaciju u odnosu na predmetno rješenje odbacio kao nedopustivu, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. 30. Imajući u vidu navode iz prethodne tačke, konačnom odlukom u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. maja 2005. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje 33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 34. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na upis prava vlasništva nad zemljištem, dakle, na odlučivanje o građanskim pravima i obavezama apelanta a ne na krivičnu optužbu protiv njega. Činjenica je da postupanje u konkretnom slučaju nije vršeno u parničnom nego u vanparničnom postupku. U prilog iznesenom, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 83. ZZK-a predviđena supsidijarna primjena Zakona o vanparničnom postupku. Međutim, i da je postupanje vršeno u parničnom postupku, prema mišljenju Ustavnog suda, ishod bi za apelanta bio isti. Stoga, Ustavni sud zauzima stav da je predmet konkretne apelacije građansko-pravne prirode u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je on u konkretnom slučaju i primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. Ustavni sud konstatira, imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda apelacije o kršenju prava na pravičan postupak ogleda u postupanju sudova koji su, prema apelantovoj ocjeni, u predmetnom slučaju na proizvoljan način primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud, u kontekstu navedenog, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 37. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Općinski sud izašao izvan zahtjeva apelantovog prijedloga (ul tra petitum), što je dovelo do smanjenja njegove imovine, jer je prije podnošenja prijedloga Općinskom sudu, kojim je tražio da se na osnovu člana 39. stav 1. ZGZ-a dozvoli uknjižba prava vlasništva nad zemljištem na kojem je do tada imao pravo korištenja, na kojem se nalazi zgrada čiji je on suvlasnik, u zemljišnim knjigama bio evidentiran kao korisnik predmetnog zemljišta u dijelu od 1/5, dok je nakon donošenja pobijanih rješenja njegova imovina umanjena, jer je evidentiran kao vlasnik predmetnog zemljišta sa dijelom od 2/15. 38. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio i ove žalbene navode koje apelant ponavlja i u apelaciji, i u tom pogledu dao obrazloženje prema kojem je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 39. stav 1. ZGZ-a izvršio upis prava vlasništva spornoj 1/3 zemljišta i na firmu "I-Integy" Gnjilane, jer se 1/3 vlasništva na zgradi koja je u zemljišnim knjigama upisana kao državno vlasništvo, čiji je nosilac prava raspolaganja navedena firma iz Gnjilana, ne bi mogla ni koristiti bez istovremenog korištenja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. 39. Ustavni sud, kada je riječ o apelantovim navodima o izlasku sudova izvan granica postavljenog zahtjeva u prijedlogu za uknjižbu prava vlasništva, pored razloga iznesenih u obrazloženju Kantonalnog suda koje smatra razumnim, podsjeća na činjenicu da je, prema odredbi člana 41. ZZK, upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše. Dakle, prije svega, bilo je potrebno da apelant pribavi i saglasnost TK "I-Integy" Gnjilane, kako bi mogao podnijeti sudu prijedlog za upis vlasništva u konkretnom slučaju, budući da je TK "I-Integy" u vrijeme podnošenja zahtjeva bio upisan u Odjeljku "B" u Vlasničkom listu kao nosilac prava raspolaganja na 1/3 nekretnina upisanih u "A" listu kao tijelo II, tj. na kući i apelant je to znao, dok su na preostale dvije trećine bili upisani apelant i njegovi srodnici. Stoga je, s ciljem primjene člana 39. stav 1. ZGZ-a kao pravnog osnova za upis vlasništva na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, apelant bio dužan u zahtjevu za upis vlasništva navesti i TK "I-Integy" kao nosioca prava raspolaganja na 1/3 zgradi. Bez obzira na evidentne nedostatke u apelantovom zahtjevu za upis vlasništva, zemljišno-knjižni ured je postupio po zahtjevu i nije pozvao apelanta da uredi svoj zahtjev i u njemu navede sve nosioce nekog stvarnog prava na zgradi, te dostavi saglasnost TK "I-Integy". 40. Ustavni sud konstatuje da, iako zemljišno-knjižni ured Općinskog suda nije pozvao apelanta da otkloni nedostatke u podnesenom zahtjevu za upis vlasništva, ta okolnost nije od uticaja na eventualno drukčije rješenje konkretne pravne stvari, budući da je navedenim upisom ostao nepromijenjen kako idealni dio koji je pripadao apelantu tako i dijelovi ostalih upisanih lica, s tim što je trajno pravo korištenja zemljišta, koje je bilo upisano u smislu ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94) sad prešlo u pravo vlasništva prema članu 39. stav 1. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga se apelant ne može s uspjehom pozivati na propust zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda, jer je i on sam svojim ponašanjem praktično htio da eliminira upis TK "I-Integy", pa je tek nakon izvršenog upisa kojim nije bio zadovoljan počeo osporavati pravilnost postupanja u ovoj pravnoj stvari, a posebno imajući u vidu da navedenim upisom nije došlo do promjene apelantovih prava ni prava drugih lica. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da ovakvo postupanje zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda, koje je razmatrao i cijenio i Kantonalni sud postupajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj na Rješenje Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, a imajući u vidu odredbu člana 39. stav 1. ZGZ-a prema kojoj navedeni upis ima dekleratorni a ne konstitutivni karakter, nije dovelo do povrede prava na pravičan postupak. 41. Kada je riječ o smanjenju apelantovog suvlasničkog udjela nakon izvršenog upisa vlasništva, odnosno prenošenja trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo u smislu člana 39. stav 1. ZGZ-a, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao razumno, logično i jasno obrazloženje da vlasnik zgrade, a to znači i suvlasnik, odnosno u konkretnom slučaju suvlasnici, među kojima je i TK "I-Integy" kao nosilac prava raspolaganja na 1/3 zgrade, po samom zakonu (ex lege) stječu pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. To zemljište je u konkretnom slučaju parcela označena kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisana u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Činjenica da TK "I-Integy" nije bio upisan u Odjeljku "C" - tereti kao nosilac prava korištenja na parceli broj k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisanoj u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac za stjecanje prava vlasništva na osnovu člana 39. stav 1. ZGZ-a - sasvim je irelevantna. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je TK "I-Integy", i prije stupanja na snagu ZGZ-a i njegovog člana 39. stav 1, u skladu s odredbom stava 2. člana 7. Zakona o prometu nepokretnosti, ex lege stekao pravo korištenja zemljišta dok zgrada na njemu postoji, kao i zemljišta koje služi za njenu redovnu upotrebu. Dakle, ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen 29. septembra 1976. godine, kojim je TK "I-Integy" kupio od Ane Osenk, apelantove prednice, 1/3 kuće sagrađene na parceli označenoj kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište, bio je uvjet da TK "I-Integy" nakon stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti ex lege stekne pravo korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služe za njenu redovnu upotrebu. Zašto to pravo nije bilo upisano u "C" list, sada je irelevantno. Da je pravo korištenja na predmetnom zemljištu bilo upisano na osnovu člana 7. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, apelantova imovina bi bila sa istim suvlasničkim dijelom kao što je nakon upisa u skladu s članom 39. stav 1. ZGZ-a. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra relevantnom samo činjenicu da apelant, primjenom člana 39. stav 1. ZGZ-a, ne može ostati suvlasnik s istim suvlasničkim dijelom na parceli na kojoj je kuća sagrađena kao prije primjene člana 39. stav 1. ZGZ-a, budući da 1/3 vlasništva na kući već 30 godina pripada TK "I-Integy". 42. U vezi s apelantovim navodom da je prvo izvršen sporni upis u zemljišne knjige, pa onda doneseno pobijano rješenje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud i o ovome prigovoru dao uvjerljivo i razumno obrazloženje. Pored toga, čini se da apelant zanemaruje odredbe člana 46. ZZK-a, prema kojima se rješenje o upisu podnosiocu zahtjeva i drugim zainteresiranim subjektima dostavlja tek nakon provedbe u zemljišnoj knjizi. Niti prigovor da je rješenje o dozvoli upisa umjesto zemljišno-knjižnog referenta trebao potpisati sudija nema osnova. Naime, pored razumnog obrazloženja Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da odredbe čl. 31, 41. i 48. ZZK-a eksplicite propisuju da rješenje o upisu potpisuje zemljišno-knjižni ref er ent koji je donio rješenje o upisu. 43. Kada je riječ o apelantovim navodima da su njegova prava povrijeđena činjenicom da je Zemljišno-knjižni ured dozvolio brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2 upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen otpis, te upis kao z.k. tijela I u novi z.k. uložak broj 8568 K.O. Dolac, zajedno sa parcelom na kojoj na kuća sagrađena, Ustavni sud obrazloženje Kantonalnog suda smatra sasvim jasnim i prihvatljivim. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 16. stav 3. ZZK-a, prema kojoj se zemljišno-knjižno tijelo sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi. Do usvajanja člana 39. stav 1. ZGZ-a, odnosno njegove primjene u konkretnom slučaju, kuća u privatnom vlasništvu nalazila se na zemljištu u državnom vlasništvu. Budući da je kuća dijelila sudbinu zemljišta, bila je upisana u isti z.k. uložak. Međutim, primjenom člana 39. stav 1. ZGZ-a, pravni odnosi parcela koje su bile upisane u "A" listu više nisu isti. Na parceli na kojoj je sagrađena kuća, kao jednoj od tri parcele upisane u "A" list, trajno pravo korištenja članom 39. stav 1. ZGZ-a preneseno je u privatno vlasništvo. Dakle, uspostavljeni su različiti pravni odnosi između katastarskih čestica. Stoga je bilo neophodno dozvoliti i izvršiti brisanje i otpis kuće i parcele na kojoj je kuća sagrađena i njihov upis u novi z.k. uložak, kao što je Zemljišno-knjižni ured i učinio. Neosporno je da Zemljišno-knjižni ured osporavanim rješenjem uopće nije tretirao preostale dvije parcele, i to: k.č. 540/01, u naravi skladište i dvorište i k.č. 540/3 u naravi ekonomsko dvorište "Remiza". One čine zasebne parcele i ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište, niti te parcele. Kantonalni sud je naglasio da, prema članu 39. stav 2. ZGZ-a, apelant može pred nadležnim organom za imovinsko-pravne poslove pokrenuti postupak, u okviru kojeg će se odrediti posebnim rješenjem služe li navedene sporne parcele za redovnu upotrebu zgrade. Dotle, one ostaju upisane u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Pravo korištenja ostaje isto, dakle, samo u korist apelanta i njegovih srodnika. Na te dvije parcele, primjenom člana 39. stav 1. ZGZ-a TK "I-Integy" nije stekao nikakvo pravo. 44. Ustavni sud konstatuje da apelantovo nezadovoljstvo pobijanom odlukom Kantonalnog suda, a samim tim i odlukom Općinskog suda, ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je Kantonalni sud u apelantovom slučaju, na osnovu provedenih dokaza, dao jasno obrazloženje svoje odluke pozivajući se na primjenu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ni sam Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, Ustavni sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 45. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 46. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava, prema apelantovom mišljenju, manifestira se u miješanju u pravo na njegovu imovinu, koje nije zasnovano na zakonu, što je, po apelantovom mišljenju, dovelo do povrede drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, daje državama potpisnicama Evropske konvencije pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesima. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presudu od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 48. Pobijana rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda nesumnjivo predstavljaju "miješanje" u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Naime, rješenjem Kantonalnog suda je odbijena apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. oktobra 2004. godine, kojim je dozvoljeno u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijela I: brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - uknjižbe prava vlasništva na kuću u "A"II u korist apelanta i drugih; brisanje upisa pod C/44-uknjižbe prava korištenja u smislu člana 37. ZNNZGZ-a; otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te njen upis u "A" list novi z.k. ul. 8568 iste K.O. s uknjižbom prava vlasništva u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15 i ostalih lica poimenično nabrojanih u pobijanom rješenju sa tačno označenim suvlasničkim dijelovima, te upisano da je nosilac prava raspolaganja sa 1/3 kuće u "A" II, RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ zajednički poslovi Gnjilane. 49. U konkretnom slučaju, dakle, primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje se odnosi na lišavanje apelanta prava na imovinu. Ustavni sud mora, dalje, ispitati je li lišavanje apelanta sporne imovine, na način na koji je rezultirao pobijanim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 50. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, odnosno jesu li redovni sudovi, na konkretnu situaciju, pravilno primijenili materijalno-procesno pravo na način da se ne vrijeđaju apelantova prava na imovinu. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da među strankama nije sporno da su redovni sudovi donošenjem pobijanih rješenja i novouspostavljenim zemljišno-knjižnim stanjem Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gnjilane upisali kao vlasnika zemljišta pod predmetnim objektom u odgovarajućem dijelu, a da to po ranijem stanju nije bio, iako je prema članu 7. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti imao pravo korištenja 1/3 zemljišta pod zgradom i 1/3 zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade dok zgrada postoji. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi je li apelant osnovano lišen vlasništva na zemljištu pod zgradom. 51. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe člana 39. stav 1. ZGZ-a. Primjenjujući ovu zakonsku odredbu, sudovi su utvrdili da su apelant i ostali suvlasnici predmetne zgrade ex lege stekli pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Stoga, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno, detaljno i razložno obrazložio svoju pravnu ocjenu o tome da je pobijano rješenje Općinskog suda doneseno u skladu s važećim materijalno-pravnim propisima (član 39. ZGZ-a), koji reguliše stjecanje vlasništva na zemljištu po sili zakona, kojim nije propisan poseban postupak uknjižbe vlasništva na osnovu člana 39. ZGZ-a, što znači da se i na postupak provedbe člana 39. ZGZ-a primjenjuju opća pravila utvrđena Zakonom o zemljišnim knjigama, te da takvo obrazloženje Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 52. U vezi s pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud zapaža da je članom 39. stav 1. ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu s čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona. Ovi izuzeci se ne odnose na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade odnosno njenog dijela stiče automatski pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja služi za redovnu upotrebu zgrade, bez obzira na činjenicu da to pravo na zemljištu nije stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način (iako je u konkretnom slučaju TK "I-Integy pravo korištenja, dakle isto pravo kao i apelant i njegovi srodnici, stekao ex lege po članu 7. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ali iz nepoznatih razloga to njegovo pravo nije bilo upisano) i bez obzira na činjenicu što na tom istom zemljištu ranije u zemljišnim knjigama nije bio upisan kao vlasnik. Dovoljno je, dakle, da je neko vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, pa da njegovo trajno pravo korištenja bude po sili zakona pretvoreno u pravo vlasništva. 53. Ustavni sud podsjeća da je cilj svakog modernog pravnog sistema, svakako, donošenje propisa uz poštivanje propisane pro ce dure, kao i donošenje propisa koji će biti kompatibilni važećem pravnom sistemu, budući da nijedan propis ne može egzistirati sam za sebe, niti može jedno pitanje regulirati na dijametralno suprotan način od drugih propisa koji reguliraju dodirne oblasti. Cilj svake zajednice upravo jeste usklađen pravni sistem kako bi neodređen krug lica, bez sumnji u pogledu tumačenja, mogao prilagoditi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i ravnopravnosti, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa. Donošenjem ZGZ-a postepeno se obezbjeđuje postupak za uspostavu sistema pravnog jedinstva zemljišta i zgrade prema načelu "superficies solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemljištu, odnosno njegov je sastavni dio. Između ostalog, cilj donošenja ZGZ-a bio je i provedba Odluke Ustavnog suda broj U 5/98 II ("Službeni glasnik BiH" broj 17/00 od 30. juna 2000. godine), u dijelu u kojem je Ustavni sud ocijenio da je kategorija imovine u društvenom vlasništvu nespojiva s unapređenjem tržišne privrede s obzirom da, u teoriji i u praksi, u svakom procesu privatizacije koji je neophodan u Bosni i Hercegovini, stvara ozbiljne prepreke na putu uspostavljanja funkcionalne tržišne privrede. Štaviše, i sam Ustav Bosne i Hercegovine zasnovan je na unapređenju općeg blagostanja i ekonomskom razvoju zaštitom privatne imovine i unapređenjem tržišne privrede. Dakle, donošenje navedenog zakona, koji propisuje prenošenje trajnog prava korištenja kao relikta prošlog pravnog sistema u kojem je egzistirala i Bosna i Hercegovina, u privatno vlasništvo s ciljem postizanja sistema pravnog jedinstva zemljišta i zgrade, prema stavu Ustavnog suda, jeste miješanje u apelantovu imovinu u skladu s drugim pravilom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno time su osigurani uvjeti da je lišavanje imovine apelanta predviđeno zakonom i da je u javnom interesu. 54. Preostalo je, dakle, da Ustavni sud odgovori i na treće pitanje, tj. je li miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno, je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, u konkretnom slučaju, upis prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade na apelanta i "I-Integy" Gnjilane ne stavlja "poseban i pretjeran" teret, te je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarenja zakonitog cilja. VIII. Zaključak 55. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da je pobijanim odlukama postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa. 56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Sastavni dio ove odluke čini izjava o neslaganju sa odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu sutkinje Valerije Galić. 58. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. IZJAVA O NESLAGANJU S ODLUKOM USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETU BROJ AP 1593/05 OD 30. MARTA 2007. GODINE Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) dajem izjavu o neslaganju s navedenom odlukom. Moje neslaganje je, u suštini, iz sljedećih razloga: Redovni sudovi, Općinski sud u Sarajevu, pobijano Rješenje broj DN-2668/04 od 9. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1001/05 od 20. maja 2005. godine, svoja rješenja zasnivaju isključivo na primjeni člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04). Smatram da primjena navedene odredbe nije sporna s aspekta načela "superficio solo cedit" (zgrada pripada zemljištu, odnosno, njegov je sastavni dio) u konkretnom slučaju i u okviru podnesenog prijedloga za upis. Međutim, Općinski sud (zemljišno-knjižni ref er ent) je u postupku rješavanja konkretnog prijedloga, između ostalog, vršio brisanje i otpis dijela određenih nekretnina, kao i upis prava raspolaganja 1/3 kuće u korist Tekstilnog kombinata "I-Integy" iz Gnjilana, na koji način je, po mom mišljenju, Općinski sud izašao izvan zahtjeva iz apelantovog prijedloga (ul tra petitum). Pri tome Općinski sud nije vodio računa o članu 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" broj 58/02), odnosno nije pribavio potrebnu saglasnost svih zainteresiranih za upis. Moje je mišljenje da zemljišnoknjižni sud, kada na osnovu prijedloga za upis smatra da treba upisati i osobu koja stječe neka izvjesna knjižna prava ex lege, a uz to briše i otpisuje neko stvarno pravo, ne može donijeti rješenje bez saglasnosti svih upisanih, dakle i osobe koja stječe izvjesna prava. Ako se ne slažu svi zainteresirani tada zemljišno-knjižni sud, po mom mišljenju, ne može provesti upis, nego to stranke mogu ostvarivati samo parnicom. S obzirom da je u konkretnom slučaju postupljeno drukčije, smatram da je pobijanim rješenjima povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1593/05, rješavajući apelaciju Hrvoja Osenka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 31. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao neutemeljena. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1001/05 od 20. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, u odnosu na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao nedopustiva, jer je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odbacuje se apelacija Hrvoja Osenka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1358/06 od 23. veljače 2006. godine, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao nedopustiva, jer je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hrvoje Osenk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, je podnio 28. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1001/05 od 20. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, dok je dopunom od 10. svibnja 2006. godine apelacijom obuhvatio i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1358/06 od 23. veljače 2006. godine. Apelant je, pored dopune od 10. svibnja 2006. godine, podnosio dopune apelacije 30. rujna 2005. godine 10. travnja 2006. godine i 5. februara 2007. godine. Apelant je 21. studenoga 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sutkinje Ustavnog suda, iz rada i odlučivanju o predmetnom zahtjevu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je 21. studenoga 2006. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za izuzeće Seade Palavrić, sutkinje Ustavnog suda, iz rada i odlučivanja o predmetnom zahtjevu, izražavajući dvojbu u nepristranost sutkinje Ustavnog suda, Seade Palvrić, sa prijedlogom da se izvrši uvid u predmetni spis Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/03/12916. 3. Sukladno članku 93. točka 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud nakon razmatranja apelantovog zahtjeva za traženo izuzeće i izvršenog uvida u spis Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/03/12916 donio odluku da se apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje Ustavnog suda, Seade Palavrić, u radu i odlučivanju o predmetnom zahtjevu, odbije kao neutemeljen, jer je zaključio da je navedeni apelantov zahtjev neargumentiran i bez stvarnog osnova i utemeljenja. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda je zatraženo 3. kolovoza 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 5. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 19. kolovoza 2005. godine, a Općinski sud 20. srpnja i 15. rujna 2006. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 20. rujna 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je, kao suvlasnik stambene zgrade sa 2/15, sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, 9. ožujka 2004. godine podnio prijedlog Općinskom sudu kojim je predložio da se, na temelju članka 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04 - u daljnjem tekstu: ZGZ), dopusti uknjižba prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade, koja je sagrađena na k.č. 541/2 u u naravi kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisano u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, u korist Ivana Osenka pok. Ur bana, Aleksandre Petrović rođ. Osenk, Hrvoja Osenka sina Vladimira, Ane Grgić rođ. Grgić, Marije Šarić rođ. Grgić, Vesne Načić rođ. Grgić, Dubravke Lubura rođ. Grgić, Ane Trogrlić rođ. Grgić, Janje Simićević rođ. Grgić, Zdenke Tomić rođ. Grgić i Krunoslava Grgića sina Ivana. 9. Rješenjem Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. svibnja 2005. godine, dozvoljeno je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2. upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijelo I; brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - uknjižbe prava vlasništva na kuću u "A" II u korist Hrvoja Osenka i drugih; brisanje upisa pod C/44 - uknjižbe prava korištenja u smislu članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: ZNNZGZ); otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m 2 iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te upis parcele br. 541 kuća i dvorište 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 u površini od 952 m² u "A" list novog z.k. ul. 8568 iste K.O., s uknjižbom prava vlasništva u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15, Aleksandre Petrović, rođ. Osenk sa 2/15, Ane Grgić rođ. Grgić sa 2/60, Marije Šarić rođ. Grgić sa 2/60, Vesne Načić rođ. Grgić sa 2/60, Dubravke Lubura rođ. Grgić sa 2/60, Ane Trogrlić rođ. Grgić sa 2/60, Janje Simičević rođ. Grgić sa 2/60, Zdenke Tomić rođ. Grgić sa 2/60, Krunislava Grgića sina Ivana sa 2/60, Hrvoja Osenka sina Vladimira sa 2/15 i državno vlasništvo sa 1/3 i upisano da je nositelj prava raspolaganja sa 1/3 kuće u A II RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gnjilane. 10. Kantonalni je sud, obrazlažući drugostupanjsko rješenje doneseno po apelantovom prizivu, podsjetio da su u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac prije donošenja pobijanog rješenja bile u Odjeljku "A" - "popisnom listu" upisane k.č. 541/1, u naravi skladište i dvorište, površine 1338 m²; k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište, površine 952 m² i k.č. 540/3 u naravi ekonomsko dvorište "Remiza", površine 179 m² i to kao z.k. tijelo I, dok je kao z.k. tijelo II bila upisana kuća koja je sagrađena na k.č. 541/2. U Odjeljku "B" - "vlasničkom listu" kao suvlasnici kuće, koja predstavlja z.k. tijelo II, bili su upisani predlagatelj Hrvoje Osenk, Ivan Osenk i Aleksandra Petrović sa dijelom od po 2/15, dok su Dubravka Lubura, Vesna Načić, Ana Grgić, Marija Šarić, Ana Trogrlić, Krunoslav Grgić, Janja Simićević i Zdenka Tomić bili upisani sa dijelom od po 2/60, a na 1/3 kuće, kao nositelj prava raspolaganja bio je upisan RO Tekstilni kombinat "I-Integy" Gnjilane. U Odjeljku "C" - "tereti" istog z.k. uloška, sukladno Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, upisano je pravo korištenja na zemljištu upisanom u Odjeljku "A", koje služi za redovitu uporabu zgrade, u korist Ivana Osenka sa dijelom od 1/5 i ostalih suvlasnika navedenih u istom z.k. ulošku koji su istodobno suvlasnici i na kući u Odjeljku "B", osim navedene firme "I-Integy" Gnjilane. 11. Kantonalni je sud, također, podsjetio na činjenicu da je člankom 39. stavak 1. ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđena da služi za redovitu uporabu zgrade, osim slučajeva koji su predmet revizije sukladno čl. 87-92. prijelaznih odredaba ovog zakona. Ovi izuzeci, smatra Kantonalni sud, ne odnose se na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade, odnosno njezinog dijela, stiče automatski pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini koja služi za redovitu uporabu zgrade, bez obzira je li to pravo na zemljištu stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način i bez obzira na činjenicu je li na tom istom zemljištu ranije u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik. 12. Iz istoga je razloga, obrazlaže dalje Kantonalni sud svoje rješenje, prvostupanjski sud pravilno u zemljišnim knjigama izvršio upis prava vlasništva prijeporne 1/3 zemljišta (na kojemu se nalazi predmetna kuća, označenog kao k.č. 541/2 u površini od 952 m²), i na firmu TK "I-Integy" Gnjilane, jer se 1/3 vlasništva na zgradi, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao državno vlasništvo, čiji je nositelj prava raspolaganja navedena firma iz Gnjilana, ne može ni koristiti bez istodobnog korištenja zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade. Kantonalni je sud naveo da je neprijeporno da prednik apelanta kupoprodajnim ugovorom iz 1976. godine navedenoj firmi iz Gnjilana, uz prijenos prava raspolaganja na 1/3 kuće nije prenio i pravo raspolaganja na srazmjernom dijelu zemljišta pod zgradom niti srazmjerni dio zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade. Takvo se zemljište, prema tadašnjim propisima, nije ni moglo prodati, ali se, nakon što je 2003. godine stupio na snagu ZGZ, pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade automatski stiče u smislu stavka 1. članka 39. navedenog Zakona, odnosno vlasnik zgrade ili njezinog dijela po sili zakona postaje i vlasnik zemljištu pod zgradom i zemljišta koje služi za njezinu redovitu uporabu. Da prednik apelanta 1976. godine nije prodao 1/3 zgrade firmi iz Gnjilana, samo apelant i ostali suvlasnici - članovi obitelji bili bi vlasnici tog prijepornog zemljišta, a ne i firma iz Gnjilana. Međutim, budući da je 1/3 zgrade prodata, ta 1/3 zgrade i zemljišta ispod nje, u istom omjeru, dijele istu sudbinu. Po ocjeni Kantonalnog suda, bez obzira na činjenicu da zemljište nije bilo predmetom kupoprodaje ugovora iz 1976. godine, ta činjenica nije relevantna za rješavanje predmetne pravne stvari, nego je relevantna - odlučna sama činjenica da, sukladno članku 39. ZGZ-a, vlasnik zgrade (dijela zgrade) stiče pravo vlasništva i na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koje služi za njezinu redovitu uporabu. Dakle, konstatira Kantonalni sud, ovo se zbiva po sili zakona, pa se pobijanim rješenjem ne zadire u pravo na imovinu apelantove obitelji, koliko god se ovakvo zakonsko rješenje činilo nepravednim. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kuća koja je ranije bila upisana u "A" listu z.k. ul. 50 K.O. Dolac, kao z.k. tijelo II, dijeli sudbinu zemljišta iz istog z.k. ul., koje je upisano kao z.k. tijelo I, a odnosi se na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište. Stoga je prvostupanjski sud, da bi mogao postupiti po apelantovom prijedlogu, koji se odnosi na uknjižbu prava vlasništva na površini zemljišta pod zgradom i površini zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade i to na k.č. 541/2, u površini od 952 m², morao izvršiti brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u Odjeljku "A" z.k. ul. 50 K.O. Dolac kao z.k. tijelo II i izvršiti njezin upis kao z.k. tijela I. Navedeni se upis tehnički nije mogao izvršiti bez otpisa parcele 541/2 iz lista "A" I i upisa u novi z.k. ul., u konkretnom slučaju to je z.k. ul. br. 8568 K.O. Dolac, obzirom da se sastav z.k. tijela mijenja z.k. diobom, otpisom i pripisom, a prigodom otpisa uspostavlja novi z.k. uložak sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02 - u daljnjem tekstu: ZZK). 13. Ostale dvije parcele iz z.k. ul. 50 K.O. Dolac, koje se odnose na k.č. 540/1, u naravi skladište i dvorište i k.č. 540/3, u naravi ekonomsko dvorište "Remiza", smatra Kantonalni sud, zasebne su parcele, i one ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište. Kantonalni je sud zauzeo stav da apelant, u smislu članka 39. stavak 2. ZGZ-a, pred upravnim tijelom mjerodavnim za imovinsko-pravne poslove može pokrenuti postupak u okviru kojega će se posebnim rješenjem odrediti služe li i ostale dvije parcele, i to k.č. 540/1 i 540/3, za redovitu uporabu zgrade i u kojoj površini. 14. Kantonalni je sud, u konačnici, ocijenio da su zbog navedenog svi prizivni prigovori, istaknuti u navedenom smislu, neutemeljeni. Glede prizivnog prigovora da je prvo izvršen prijeporni upis u zemljišne knjige, pa tek onda doneseno pobijano rješenje, Kantonalni je sud istaknuo da stanje spisa pokazuje oprečno. Naime, promjena prijepornog upisa u zemljišnim knjigama, sukladno prijepornom rješenju, prema z.k. izvatku od 2. prosinca 2004. godine, izvršena je u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac, po apelantovom prijedlogu od 9. ožujka 2004. godine, koji je u z.k. uredu Općinskog suda primljen 10. ožujka 2004. godine i zaveden pod br. DN. 2668/04 (konstatirano u II odjeljku "A" upisa, z.k. izvatka od 2. prosinca 2004. godine), ali da je apelant pogrešno protumačio da se ovi nadnevci odnose na nadnevak kada je izvršena prijeporna promjena upisa u zemljišnim knjigama. Kantonalni je sud ocijenio neutemeljenim i apelantov prigovor koji se odnosi na apelantov stav da je pobijano rješenje morao potpisati sudac, a ne zemljišno-knjižni ref er ent. Naime, podsjeća Kantonalni sud, u smislu članka 31. ZZK-a, upis se vrši na temelju rješenja o upisu koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent. Kantonalni je sud podsjetio na činjenicu da nijednom odredbom navedenog zakona nije propisano da rješenje koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent mora potpisati sudac. 15. Vrhovni je sud Rješenjem broj Rev-1358/06 od 23. veljače 2006. godine odbacio apelantovu reviziju, izjavljenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. svibnja 2005. godine, kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja se navodi da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju uknjižba prava vlasništva temeljem odredbe članka 39. stavak 1. ZGZ-a, dakle, zemljišno-knjižni predmet i primjena ZZK-a. Odredbom članka 83. ZZK-a je propisano da se na pitanja postupka koja nisu regulirana navedenim zakonom primjenjuju odredbe općeg dijela Zakona o izvanparničnom postupku, a tim odredbama nije propisan za ovakav spor izvanredni pravni lijek - revizija, pa je Vrhovni sud, primjenom odredbe članka 247. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji je navedeno da je pobijanim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. 17. Povreda prava na pravično suđenje, prema navodima apelacije, se ogleda u proizvoljnoj primjeni odredaba članka 39. stavak 1. ZZG-a i članka 41. stavak 1. ZZK-a. Apelant ističe da sudovi nisu dopustili uknjižbu prava vlasništva nad predmetnim zemljištem srazmjerno njegovom korisničkom dijelu na kojemu je do tada imao uknjiženo pravo korištenja, te što su izašli izvan granica postavljenog zahtjeva u prijedlogu i dopustili uknjižbu prava vlasništva pravnom subjektu, firmi "I-Integy" Gnjilane, koja uopće nije bila obuhvaćena prijedlogom i nije sudjelovala u postupku. Apelant smatra da je zbog navedenog došlo do smanjenja njegove imovine jer je prije podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva na površini zemljišta pod zgradom i koja služi za redovitu uporabu zgrade u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao vlasnik predmetnog zemljišta u dijelu od po 1/5, dok je nakon donošenja pobijanih odluka njegova imovina umanjena, jer je uknjižen kao vlasnik predmetnog zemljišta u dijelu od 2/15. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo na njegovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravičan i nepristran postupak pred sudom. Apelant ističe da je prvo izvršen prijeporni upis u zemljišne knjige, pa onda doneseno pobijano rješenje Općinskog suda. Potom navodi da sud nije postupio po članku 39. stavak 1. ZGZ, na temelju kojega je podnesen prijedlog kojim je apelant tražio dozvolu uknjižbe prava vlasništva, a u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakva druga zakonska odredba na temelju koje je bilo moguće smanjiti apelantov suvlasnički udio na 2/15 dok je prethodno bio uknjižen kao korisnik u dijelu od 1/5 na predmetnom zemljištu. Apelant smatra da je u ovom predmetu došlo do miješanja u njegovu imovinu što nije utemeljeno na zakonu, čime je došlo do povrede drugog Pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije posebice obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 18. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje Kantonalnog suda doneseno sukladno važećim materijalno-pravnim propisima ZGZ-a, čiji je cilj da se postupno osiguravaju pretpostavke za uspostavu sustava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade prema načelu "superficio solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemljištu, odnosno da je njegov sastavni dio. Kantonalni je sud dalje naveo da je člankom 39. ZGZ-a regulirano stjecanje vlasništva na zemljištu silom zakona, a da ZGZ ne propisuje proceduru uknjižbe vlasništva na temelju članka 39. navedenog Zakona, što znači da se primjenjuju opća pravila utvrđena Zakonom o zemljišnim knjigama. Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, niti odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. 19. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je Zemljišno-knjižni ured ovog suda zaprimio predmet koji je zaveden u DN upisnik DN-2668/04 od 10. ožujka 2004. godine. U njemu je apelant podnio prijedlog da se, u smislu odredbi članka 39. stavak 1. ZGZ-a, izvrši uknjižba prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljišta koje služi redovitoj uporabi zgrade, koja je sagrađena na parceli k.č. 541/02 u naravi kuća, kućište, dvorište ukupne površine 952 m², upisanih u z.k. uložak 50 K.O. Dolac. Općinski je sud dalje naveo da je, prema odredbama članka 39. stavak 1. ZGZ-a koji je stupio na pravnu snagu 16. svibnja 2003. godine, propisano da vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade po sili zakona. Prema navedenom je Zemljišno-knjižni ured i postupio donošenjem isprave u vidu rješenja od 19. listopada 2004. godine, a u okviru DN 2668/04, i navedeno rješenje dostavio strankama u postupku. Općinski je sud dalje u odgovoru naveo kronološki tijek postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. Općinski sud smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, posebice pravo na imovinu, kako je to regulirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. V. Relevantni propisi 20. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službene novine FBiH" broj 25/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 39. (1) Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim (regulacijskim) planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovitu uporabu zgrade, osim slučajeva koji su predmet revizije sukladno čl. 87. do 92. Prijelaznih odredaba ovog zakona. (2) Ako prostornim (regulacijskim) planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovitu uporabu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski tijelo uprave (tijelo uprave) nadležno za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog tijela uprave nadležnog za poslove urbanizma." 21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 58/02) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 3. Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde. (2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji. To mogu biti: 1) isprava koja je osnova za stjecanje stvarnog prava; 2) dokument na temelju kojeg se dokazuje stvarno pravo; Članak 16. Zemljišno-knjižni uložak (1) Upisi se vrše u zemljišno-knjižni uložak. (2) U zemljišno-knjižni uložak se upisuje jedno zemljišno-knjižno tijelo. (3) Zemljišno-knjižno tijelo se sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi.... Članak 31. Rješenje o upisu Upis se vrši na temelju rješenja o upisu, koje donosi zemljišno-knjižni ref er ent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen sukladno članku 3. stavak 1. ovog zakona. Članak 33. Preuzimanje zahtjeva za upis (1) Zahtjev je primljen u zemljišno-knjižni ured kada je podnesen nadležnom zemljišno-knjižnom referentu ureda i kada on odgovara uvjetima navedenim u članku 3. ovog zakona. (2) Nadležni zemljišno-knjižni ref er ent stavlja na podneseni zahtjev zabilješku o nadnevku i vremenu njegovog pristizanja i potpisuje ga. (3) Samo preuzimanje zahtjeva ne podrazumijeva dodjelu redoslijeda. Članak 34. Registriranje zahtjeva za upis Zahtjev za upis, koji je prispio u zemljišno-knjižni ured se neodložno registruje u dnevnu knjigu i numerira na temelju vremena prispijeća zahtjeva. U upisu se navodi podnositelj zahtjeva.... Članak 35. Potvrda o prijemu zahtjeva za upis Zemljišno-knjižni ured će na traženje podnositelja zahtjeva izdati potvrdu o prijemu zahtjeva. Članak 37. Prioritetni zemljišno-knjižni upisi Zahtjevi ili molbe za upis ili ispravku u zemljišnoj knjizi koji se odnose na investicije rješavaju se po žurnom postupku, ukoliko se priloži uvjerenje nadležne agencije za privatizaciju kojim se obrazlaže žurnost te investicije. Odluka agencije za privatizaciju je obvezujuća. Odluka ne proizvodi nikakvu promjenu redoslijeda obrade. Članak 41. Zainteresirane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz suglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.... Članak 44. Sadržaj rješenja o upisu, odnosno odbacivanju upisa Rješenje o upisu, odnosno odbacivanju, sadrži: 3) tekst upisa, kao i uputu na zemljišno-knjižni uložak, na odjeljak i kolonu gaje se upis obavlja; 4) razlog i pravni osnov rješenja; 6) potpis zemljišno-knjižnog referenta. Članak 45. Upis u zemljišnu knjigu (1) Upis u zemljišnu knjigu vrši se na temelju rješenja o upisu. Članak 46. Dostava rješenja o upisu (1) Rješenje o upisu se dostavlja podnositelju zahtjeva ili njegovom zastupniku, osobi na čijoj se nekretnini neko pravo prenosi, opterećuje, ograničava ili ukida, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. (2) Rješenje o upisu se dostavlja tek nakon provedbe u zemljišnoj knjizi. Članak 48. Sadržaj upisa Upis u zemljišno-knjižni uložak sadrži: 1) nadnevak upisa; 2) tekst upisa; 3) potpis zemljišno-knjižnog referenta koji je donio rješenje o upisu." Članak 61. Način ispravke upisa (1) Ukoliko se ispostavi da je upis u zemljišno-knjižnom ulošku neispravan, zbog odgovornosti zemljišno-knjižnog ureda, tada će zemljišno-knjižni ured neodložno upisati zabilježbu pored pogrešnog upisa u datom zemljišno-knjižnom ulošku. (4) Ispravka zemljišne knjige se vrši na temelju odobrenja upisane osobe ili sudske odluke." Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 7. (2) Prijenosom prava vlasništva na zgradi, koja se nalazi na zemljištu u društvenom vlasništvu, stiče se pravo korištenja na zemljištu dok zgrada na njemu postoji, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovitu uporabu. (3) Stjecanjem prava vlasništva na zgradi koja je u društvenom vlasništvu ne stiče se pravo vlasništva na zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovitu uporabu, ali se stiče pravo korištenja na tom zemljištu dok zgrada na njemu postoji." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodne povrede članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredaba već citiranog članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 25. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u odnosu na navedene povrede Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno razvidno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju apelant se žali da je pobijanim odlukama došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Prizivne navode o povredi navedenog prava apelant nije posebice obrazložio. 27. Ustavni sud opaža da ovi apelantovi prizivni navodi nemaju uporišta i da su apelantove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da je odlukama nadležnih javnih vlasti došlo do kršenja njegovog prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerojatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. 29. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je i Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06 od 23. veljače 2006. godine. Ustavni sud opaža da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, uz obrazloženje da je u ovoj pravnoj stvari u pitanju uknjižba prava vlasništva, dakle, zemljišno-knjižni predmet i primjena ZZK-a. Budući da je odredbom članka 83. ZZK-a propisano da se na pitanja postupka koja nisu regulirana navedenim zakonom primjenjuju odredbe općeg dijela Zakona o izvanparničnom postupku, a tim odredbama za ovakav spor nije propisan izvanredni pravni lijek - revizija, Vrhovi je sud reviziju odbacio. Slijedom iznesenog, Ustavni je sud ustvrdio da ne postoji opravdan apelantov zahtjev u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-1358/06, pa je, primjenom članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelaciju u odnosu na predmetno rješenje odbacio kao nedopustivu, jer je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. 30. Imajući u vidu navode iz prethodne točke, konačnom odlukom u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1001/05 od 20. svibnja 2005. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. srpnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zaključuje da apelacija, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije te članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. VI. Meritum 31. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. (k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje 33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 34. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na upis prava vlasništva nad zemljištem, dakle, na odlučivanje o građanskim pravima i obvezama apelanta a ne na kaznenu optužbu protiv njega. Činjenica je da postupanje u konkretnom slučaju nije vršeno u parničnom nego u izvanparničnom postupku. U prilog iznesenome, Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 83. ZZK-a predviđena supsidijarna primjena Zakona o izvanparničnom postupku. Međutim, i da je postupanje vršeno u parničnom postupku, prema mišljenju Ustavnog suda, ishod bi za apelanta bio isti. Stoga, Ustavni sud zauzima stav da je predmet konkretne apelacije građansko-pravne naravi u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je on u konkretnom slučaju i primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. Ustavni sud konstatira, imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda apelacije o kršenju prava na pravičan postupak ogleda u postupanju sudova koji su, prema apelantovoj ocjeni, u predmetnom slučaju na proizvoljan način primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. 36. Ustavni sud, u kontekstu navedenog, podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, îdluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća je Ustavnog suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 37. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Općinski sud izašao izvan zahtjeva apelantovog prijedloga (ul tra petitum), što je dovelo do smanjenja njegove imovine, jer je prije podnošenja prijedloga Općinskom sudu, kojim je tražio da se na temelju članka 39. stavak 1. ZGZ-a dopusti uknjižba prava vlasništva nad zemljištem na kojemu je do tada imao pravo korištenja, na kojemu se nalazi zgrada čiji je on suvlasnik, u zemljišnim knjigama bio evidentiran kao korisnik predmetnog zemljišta u dijelu od 1/5, dok je nakon donošenja pobijanih rješenja njegova imovina umanjena, jer je evidentiran kao vlasnik predmetnog zemljišta sa dijelom od 2/15. 38. Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud cijenio i ove prizivne navode koje apelant ponavlja i u apelaciji, i u tom pogledu dao obrazloženje prema kojemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom članka 39. stavak 1. ZGZ-a izvršio upis prava vlasništva prijepornoj 1/3 zemljišta i na firmu "I-Integy" Gnjilane, jer se 1/3 vlasništva na zgradi koja je u zemljišnim knjigama upisana kao državno vlasništvo, čiji je nositelj prava raspolaganja navedena firma iz Gnjilana, ne bi mogla ni koristiti bez istodobnog korištenja zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade. 39. Ustavni sud, kada je riječ o apelantovim navodima o izlasku sudova izvan granica postavljenog zahtjeva u prijedlogu za uknjižbu prava vlasništva, pored razloga iznesenih u obrazloženju Kantonalnog suda koje smatra razumnim, podsjeća na činjenicu da je, prema odredbi članka 41. ZZK-a, upis u zemljišnu knjigu dopušten samo uz suglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše. Dakle, prije svega, bilo je potrebno da apelant pribavi i suglasnost TK "I-Integy" Gnjilane kako bi mogao podnijeti sudu prijedlog za upis vlasništva u konkretnom slučaju, budući je TK "I-Integy" u vrijeme podnošenja zahtjeva bio upisan u Odjeljku "B" u Vlasničkom listu kao nositelj prava raspolaganja na 1/3 nekretnina upisanih u "A" listu kao tijelo II, tj. na kući, i apelant je to znao, dok su na preostale dvije trećine bili upisani apelant i njegovi srodnici. Stoga je, s ciljem primjene članka 39. stavak 1. ZGZ-a kao pravnog temelja za upis vlasništva na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade apelant bio dužan u zahtjevu za upis vlasništva navesti i TK "I-Integy" kao nositelja prava raspolaganja na 1/3 zgradi. Bez obzira na evidentne nedostatke u apelantovom zahtjevu za upis vlasništva, zemljišno-knjižni ured je po njemu postupio, umjesto da pozove apelanta da uredi svoj zahtjev i u njemu navede sve nositelje nekog stvarnog prava na zgradi, te dostavi suglasnost TK "I-Integy". 40. Ustavni sud konstatira da, iako zemljišno-knjižni ured Općinskog suda nije pozvao apelanta da otkloni nedostatke u podnesenom zahtjevu za upis vlasništva, ta okolnost nije od utjecaja na eventualno drukčije rješenje konkretne pravne stvari, budući da je navedenim upisom ostao nepromijenjen kako idealni dio koji je pripadao apelantu tako i dijelovi ostalih upisanih osoba, s tim što je trajno pravo korištenja zemljišta, koje je bilo upisano u smislu ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90, te "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94) sad prešlo u pravo vlasništva prema članku 39. stavak 1. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga se apelant ne može s uspjehom pozivati na propust zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda, jer je i on sam svojim ponašanjem praktično htio eliminirati upis TK "I-Integy", pa je tek nakon izvršenog upisa kojim nije bio zadovoljan počeo pobijati pravilnost postupanja u ovoj pravnoj stvari, a posebice imajući u vidu da navedenim upisom nije došlo do promjene apelantovih prava ni prava drugih osoba. Obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da ovakvo postupanje zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda, koje je razmatrao i cijenio i Kantonalni sud postupajući po apelantovom prizivu izjavljenom na Rješenje Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, a imajući u vidu odredbu članka 39. stavak 1. ZGZ-a prema kojoj navedeni upis ima deklaratorni a ne konstitutivni karakter, nije dovelo do povrede prava na pravičan postupak. 41. Kada je riječ o smanjenju apelantovog suvlasničkog udjela nakon izvršenog upisa vlasništva, odnosno prenošenja trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo u smislu članka 39. stavak 1. ZGZ-a, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao razumno, logično i razvidno obrazloženje da vlasnik zgrade, a to znači i suvlasnik, odnosno u konkretnom slučaju suvlasnici, među kojima je i TK "I-Integy" kao nositelj prava raspolaganja na 1/3 zgrade, po samom zakonu (ex lege) stječu pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade. To je zemljište u konkretnom slučaju parcela označena kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisana u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Činjenica da TK "I-Integy" nije bio upisan u Odjeljku "C" - tereti kao nositelj prava korištenja na parceli broj k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište u površini od 952 m² upisanoj u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac za stjecanje prava vlasništva na temelju članka 39. stavak 1. ZGZ-a - sasvim je irelevantna. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je TK "I-Integy", i prije stupanja na snagu ZGZ-a i njegovog članka 39. stavak 1, sukladno odredbi stavka 2. članka 7. Zakona o prometu nepokretnosti, ex lege stekao pravo korištenja zemljišta dok zgrada na njemu postoji, kao i zemljišta koje služi za njenu redovitu uporabu. Dakle, ugovor o prodaji nepokretnosti zaključen 29. rujna 1976. godine, kojim je TK "I-Integy" kupio od Ane Osenk, apelantove prednice, 1/3 kuće sagrađene na parceli označenoj kao k.č. 541/2 kuća, kućište i dvorište, bio je uvjet da TK "I-Integy" nakon stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti ex lege stekne pravo korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi za njenu redovitu uporabu. Zašto to pravo nije bilo upisano u "C" list, sada je irelevantno. Da je pravo korištenja na predmetnom zemljištu bilo upisano na temelju članka 7. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti, apelantova bi imovina bila s istim suvlasničkim dijelom kao što je nakon upisa sukladno članku 39. stavak 1. ZGZ-a. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra relevantnom samo činjenicu da apelant, primjenom članka 39. stavak 1. ZGZ-a, ne može ostati suvlasnik s istim suvlasničkim dijelom na parceli na kojoj je kuća sagrađena kao prije primjene članka 39. stavak 1. ZGZ-a, budući da 1/3 vlasništva na kući već 30 godina pripada TK "I-Integy". 42. U svezi s apelantovim navodom da je prvo izvršen prijeporni upis u zemljišne knjige, pa onda doneseno pobijano rješenje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud i o ovome prigovoru dao uvjerljivo i razumno obrazloženje. Pored toga, čini se da apelant zanemaruje odredbe članka 46. ZZK-a, prema kojima se rješenje o upisu podnositelju zahtjeva i drugim zainteresiranim subjektima dostavlja tek nakon provedbe u zemljišnoj knjizi. Niti prigovor da je rješenje o dozvoli upisa umjesto zemljišno-knjižnog referenta trebao potpisati sudac nema osnova. Naime, pored razumnog obrazloženja Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da odredbe čl. 31, 41. i 48. ZZK-a eksplicite propisuju da rješenje o upisu potpisuje zemljišno-knjižni ref er ent koji je donio rješenje o upisu. 43. Kada je riječ o apelantovim navodima da su njegova prava povrijeđena činjenicom da je Zemljišno-knjižni ured dopustio brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2 upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen otpis, te upis kao z.k. tijela I u novi z.k. uložak broj 8568 K.O. Dolac, zajedno sa parcelom na kojoj na kuća sagrađena, Ustavni sud obrazloženje Kantonalnog suda smatra sasvim razvidnim i prihvatljivim. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 16. stavak 3. ZZK-a, prema kojoj se zemljišno-knjižno tijelo sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi. Do usvajanja članka 39. stavak 1. ZGZ-a, odnosno njegove primjene u konkretnom slučaju, kuća u privatnom vlasništvu se nalazila na zemljištu u državnom vlasništvu. Budući da je kuća dijelila sudbinu zemljišta, bila je upisana u isti z.k. uložak. Međutim, primjenom članka 39. stavak 1. ZGZ-a, pravni odnosi parcela koje su bile upisane u "A" listu više nisu isti. Na parceli na kojoj je sagrađena kuća, kao jednoj od tri parcele upisane u "A" list, trajno pravo korištenja člankom 39. stavak 1. ZGZ-a preneseno je u privatno vlasništvo. Dakle, uspostavljeni su različiti pravni odnosi između katastarskih čestica. Stoga je bilo nužno dopustiti i izvršiti brisanje i otpis kuće i parcele na kojoj je kuća sagrađena i njihov upis u novi z.k. uložak, kao što je Zemljišno-knjižni ured i učinio. Neprijeporno je da Zemljišno-knjižni ured pobijanim rješenjem uopće nije tretirao preostale dvije parcele, i to: k.č. 540/01, u naravi skladište i dvorište i k.č. 540/3 u naravi ekonomsko dvorište "Remiza". One čine zasebne parcele i ne dijele automatski sudbinu kuće sagrađene na k.č. 541/2, u naravi kućište i dvorište, niti te parcele. Kantonalni je sud naglasio da, prema članku 39. stavak 2. ZGZ-a, apelant može pred mjerodavnim tijelom za imovinsko-pravne poslove pokrenuti postupak, u okviru kojega će se odrediti posebnim rješenjem služe li navedene prijeporne parcele za redovitu uporabu zgrade. Dotle, one ostaju upisane u z.k. ul. broj 50 K.O. Dolac. Pravo korištenja ostaje isto, dakle, samo u korist apelanta i njegovih srodnika. Na te dvije parcele, primjenom članka 39. stavak 1. ZGZ-a TK "I-Integy" nije stekao nikakvo pravo. 44. Ustavni sud konstatira da apelantovo nezadovoljstvo pobijanom odlukom Kantonalnog suda, a samim tim i odlukom Općinskog suda, ne pokreće, samo po sebi, pitanje u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da je Kantonalni sud u apelantovom slučaju, na temelju provedenih dokaza, dao razvidno obrazloženje svoje odluke pozivajući se na primjenu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ni sam Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, Ustavni sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 45. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 46. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje ovog prava, prema apelantovom mišljenju, manifestira se u miješanju u pravo na njegovu imovinu, koje nije utemeljeno na zakonu, što je, po apelantovom mišljenju, dovelo do povrede drugog pravila članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 47. Glede apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo se pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, daje državama potpisnicama Europske konvencije pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine sukladno općim interesima. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presudu od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 48. Pobijana rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda nedvojbeno predstavljaju "miješanje" u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Naime, rješenjem Kantonalnog suda je odbijen apelantov priziv protiv Rješenja Općinskog suda broj DN-2668/04 od 19. listopada 2004. godine, kojim je dopušteno u z.k. ul. br. 50 K.O. Dolac brisanje kuće sagrađene na k.č. 541/2, upisane u "A" listu kao z.k. tijelo II i njen upis kao z.k. tijela I: brisanje upisa pod B/12 i B/13; brisanje upisa pod B/14 i B/15 - uknjižbe prava vlasništva na kuću u "A"II u korist apelanta i drugih; brisanje upisa pod C/44-uknjižbe prava korištenja u smislu članka 37. ZNNZGZ-a; otpis parcele br. 541 kuća i dvorište u površini od 952 m² iz "A" I lista z.k. ul. 50 K.O. Dolac, te njen upis u "A" list novi z.k. ul. 8568 iste K.O. s uknjižbom prava vlasništva u novom z.k. ul. 8568 iste K.O. u korist Ivana Osenka pok. Ur bana sa 2/15 i ostalih osoba poimenično nabrojanih u pobijanom rješenju s točno označenim suvlasničkim dijelovima, te upisano da je nositelj prava raspolaganja sa 1/3 kuće u "A" II, RO Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ zajednički poslovi Gnjilane. 49. U konkretnom slučaju, dakle, primjenjivo je drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje se odnosi na lišavanje apelanta prava na imovinu. Ustavni sud mora, dalje, ispitati je li lišavanje apelanta prijeporne imovine, na način na koji je rezultirao pobijanim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 50. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, odnosno jesu li redoviti sudovi, na konkretnu situaciju, pravilno primijenili materijalno-procesno pravo na način da se ne vrijeđaju apelantova prava na imovinu. Iz navoda apelacije i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu proizlazi da među strankama nije prijeporno da su redoviti sudovi donošenjem pobijanih rješenja i novouspostavljenim zemljišno-knjižnim stanjem Tekstilni kombinat "I-Integy" RZ Zajednički poslovi Gnjilane upisali kao vlasnika zemljišta pod predmetnim objektom u odgovarajućem dijelu, a da to po ranijem stanju nije bio, iako je prema članku 7. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti imao pravo korištenja 1/3 zemljišta pod zgradom i 1/3 zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade dok zgrada postoji. Dakle, zadaća Ustavnog suda je utvrditi je li apelant utemeljeno lišen vlasništva na zemljištu pod zgradom. 51. Ustavni sud opaža da, u konkretnom slučaju, redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe članka 39. stavak 1. ZGZ-a. Primjenjujući ovu zakonsku odredbu, sudovi su utvrdili da su apelant i ostali suvlasnici predmetne zgrade ex lege stekli pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koje služi za redovitu uporabu zgrade. Stoga, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud razvidno, detaljno i razložno obrazložio svoju pravnu ocjenu o tomu da je pobijano rješenje Općinskog suda doneseno sukladno važećim materijalno-pravnim propisima (članak 39. ZGZ-a), koji regulira stjecanje vlasništva na zemljištu po sili zakona, kojim nije propisan poseban postupak uknjižbe vlasništva na temelju članka 39. ZGZ-a, što znači da se i na postupak provedbe članka 39. ZGZ-a primjenjuju opća pravila utvrđena Zakonom o zemljišnim knjigama, te da takvo obrazloženje Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 52. U vezi s pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud opaža da je člankom 39. stavak 1. ZGZ-a propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovitu uporabu zgrade, osim slučajeva koji su predmet revizije sukladno čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona. Ovi izuzeci se ne odnose na predmetni slučaj, što znači da vlasnik zgrade odnosno njenog dijela stiče automatski pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koja služi za redovitu uporabu zgrade, bez obzira na činjenicu da to pravo na zemljištu nije stekao ranije nekim pravnim poslom ili na drugi način (iako je u konkretnom slučaju TK "I-Integy pravo korištenja, dakle isto pravo kao i apelant i njegovi srodnici, stekao ex lege po članku 7. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ali iz nepoznatih razloga to njegovo pravo nije bilo upisano) i bez obzira na činjenicu što na tom istom zemljištu ranije u zemljišnim knjigama nije bio upisan kao vlasnik. Dovoljno je, dakle, da je neko vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, pa da njegovo trajno pravo korištenja bude po sili zakona pretvoreno u pravo vlasništva. 53. Ustavni sud podsjeća da je cilj svakog modernog pravnog sustava, dakako, donošenje propisa uz poštivanje propisane pro - ce dure, kao i donošenje propisa koji će biti kompatibilni važećem pravnom sustavu, budući da nijedan propis ne može egzistirati sam za sebe, niti može jedno pitanje regulirati na dijametralno oprečan način od drugih propisa koji reguliraju dodirne oblasti. Cilj svake zajednice upravo jeste usklađen pravni sustav kako bi neodređen krug osoba, bez dvojbi glede tumačenja, mogao prilagoditi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i jednakopravnosti, što dakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa. Donošenjem ZGZ-a postupno se osigurava postupak za uspostavu sustava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade prema načelu "superficies solo cedit" u smislu da zgrada pripada zemljištu, odnosno njegov je sastavni dio. Između ostalog, cilj donošenja ZGZ-a bio je i provedba Odluke Ustavnog suda broj U 5/98 II ("Službeni glasnik BiH" broj 17/00 od 30. lipnja 2000. godine), u dijelu u kojemu je Ustavni sud ocijenio da je kategorija imovine u društvenom vlasništvu nespojiva s unapređenjem tržišnog gospodarstva obzirom da, u teoriji i u praksi, u svakom procesu privatizacije koji je nužan u Bosni i Hercegovini, stvara ozbiljne prepreke na putu uspostave funkcionalnog tržišnog gospodarstva. Štoviše, i sam Ustav Bosne i Hercegovine je utemeljen na unapređenju općeg blagostanja i ekonomskom razvoju zaštitom privatne imovine i unapređenjem tržišnog gospodarstva. Dakle, donošenje navedenog zakona, koji propisuje prenošenje trajnog prava korištenja kao relikta prošlog pravnog sustava u kojemu je egzistirala i Bosna i Hercegovina, u privatno vlasništvo s ciljem postizanja sustava pravnog jedinstva zemljišta i zgrade, prema stavu Ustavnog suda, jeste miješanje u apelantovu imovinu sukladno drugom pravilu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno time su osigurani uvjeti da je lišavanje imovine apelanta predviđeno zakonom i da je u javnom interesu. 54. Preostalo je, dakle, da Ustavni sud odgovori i na treće pitanje, tj. je li miješanje u apelantovu imovinu sukladno načelu proporcionalnosti, odnosno, je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "osobni i neumjeren teret" (vidi Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, u konkretnom slučaju, upis prava vlasništva na zemljištu pod zgradom i na zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade na apelanta i "I-Integy" Gnjilane ne stavlja "poseban i pretjeran" teret, te je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarenja zakonitog cilja. VIII. Zaključak 55. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se apelant žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio utemeljenost ovih navoda, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, budući da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da je pobijanim odlukama postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa. 56. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Sastavni dio ove odluke čini izjava o neslaganju sa odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu sutkinje Valerije Galić. 58. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. IZJAVA O NESLAGANJU S ODLUKOM USTAVNOG SUDA BIH U PREDMETU BROJ AP 1593/05 OD 30. OŽUJKA 2007. GODINE Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) dajem izjavu o neslaganju s navedenom odlukom. Moje neslaganje je, u suštini, iz sljedećih razloga: Redoviti sudovi, Općinski sud u Sarajevu, pobijano Rješenje broj DN-2668/04 od 9. listopada 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1001/05 od 20. svibnja 2005. godine, svoja rješenja temelje isključivo na primjeni članka 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službene novine FBiH" br. 25/03 i 54/04). Smatram da primjena navedene odredbe nije prijeporna s aspekta načela "superficio solo cedit" (zgrada pripada zemljištu, odnosno, njegov je sastavni dio) u konkretnom slučaju i u okviru podnesenog prijedloga za upis. Međutim, Općinski sud (zemljišno-knjižni ref er ent) je u postupku rješavanja konkretnog prijedloga, između ostalog, vršio brisanje i otpis dijela određenih nekretnina, kao i upis prava raspolaganja 1/3 kuće u korist Tekstilnog kombinata "I-Integy" iz Gnjilana, na koji način je, po mom mišljenju, Općinski sud izašao izvan zahtjeva iz apelantovog prijedloga (ul tra petitum). Pri tome Općinski sud nije vodio računa o članku 41. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" broj 58/02), odnosno nije pribavio potrebnu suglasnost svih zainteresiranih za upis. Moje je mišljenje da zemljišnoknjižni sud, kada na temelju prijedloga za upis smatra da treba upisati i osobu koja stječe neka izvjesna knjižna prava ex lege, a uz to briše i otpisuje neko stvarno pravo, ne može donijeti rješenje bez suglasnosti svih upisanih, dakle i osobe koja stječe izvjesna prava. Ako se ne slažu svi zainteresirani tada zemljišno-knjižni sud, po mom mišljenju, ne može provesti upis, nego to stranke mogu ostvarivati samo parnicom. Obzirom da je u konkretnom slučaju postupljeno drukčije, smatram da je pobijanim rješenjima povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1784/06, rješavajući apelaciju Danice Petrović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danice Petrović. Utvrđuje se povreda člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Na osnovu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Opštinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da obezbijedi izvršenje Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Danica Petrović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Apelantkiwa je tražila da se donese privremena mjere kojom će da se obustavi izvršenje navedene pravosnažne presude Kantonalnog suda. Apelantkiwa je 8. decembra 2005. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju, koju je 30. januara 2006. godine ponovo dopunila obavijestivši Ustavni sud da je na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud). Ova apelacija je u Ustavnom sudu bila registrovana pod brojem AP 2457/05. Nakon što je apelantkiwina revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine odbijena Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine, apelantkiwa je 19. juna 2006. godine dopunila apelaciju i zahtijevala da se donese odluka o privremenoj mjeri 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 kojom bi se obustavilo izvršenje Rješewa Opštinskog suda Sarajevo broj I-6615/05 povodom Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da u vrijeme kada je podnesena apelacija revizioni postupak koji je apelantkiwa izjavila Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine nije bio okončan, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2457/05 od 9. februara 2006. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu, jer je bila preuranjena. 3. Nakon toga, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio apelantkiwinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine kao neosnovanu. Apelantkiwa je 16. juna 2006. godine ponovo podnijela istovjetnu apelaciju i zatražila da se donese predložena privremena mjera. Istovremeno, apelantkiwa je dostavila i Rješenje Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) o izvršenju broj I-6615/05 od 26. januara 2006. godine kojim se protiv apelantkinje određuje predloženo izvršenje. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem: AP 1784/06 i pod tim brojem Ustavni sud je 27. juna 2006. godine donio odluku kojom je usvojen apelantkiwin zahtjev da se donese privremena mjera. Dopunom apelacije od 4. avgusta 2006. godine apelantkiwa je dostavila navedenu presudu Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji i zemqišno-kwižni izvadak sa istorijatom koji se odnosi na sporni stan. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Mubere, Behije i Selme Rizvić (u daqnjem tekstu: tužiteqke) i Irfana Pašića (u daqnjem tekstu: umješač), 29. juna 2006. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 26. jula 2006. godine, Opštinski sud 13. jula 2006. godine, tužiteqke 14. jula 2006. godine, a umješač 17. jula 2006. godine. 5. Odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, tužiteqki i umješača dostavljeni su apelantkiwi 2. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Tužiteqke su podnijele tužbu Opštinskom sudu protiv apelantkinje radi iseljewa i predaje u posjed stana za koji smatraju da je wihova svojina. Predniku tužiteqki, Edhemu Musakadiću, nacionalizovana je zgrada koja je bila njegova svojina. Istovremeno, nakon izvršene nacionalizacije u korist prednika tužiteqki od nacionalizacije je u njegovu korist izuzet jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovqu. Apelantkiwa koristi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu, ul. Obala Kulina bana broj 27, a sporno je da li od nacionalizacije izuzet stan koji ona koristi ili stan koji koristi umješač na prvom spratu, jer se u evidencijama različito vode. Od utvrđivawa te okolnosti zavisi da li je stan obuhvaćen nacionalizacijom ili je izuzet od nacionalizacije u korist prednika tužiteqki, odnosno da li je apelantkiwin stan društvena ili privatna svojina. U navedenom stanu o kom nije sporno da ga koristi apelantkiwa i da ga tužiteqke potražuju kao etažnu svojinu wihovih prednika, nosilac stanarskog prava bio je apelantkiwin djed Mi lan Kovačina, a u stanu je nakon njegove smrti nastavila da živi njegova supruga Koviqka Kovačina. Nakon smrti Koviqke Kovačina tokom 1992. godine apelantkiwa, koja tvrdi da je od rođewa živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim djedom, obratila se prednicima tužiteqki kao ranijim vlasnicima navedenog stana i tražila saglasnost da se na nju prenese svojstvo nosioca stanarskog prava. Nakon što je njen predlog odbijen apelantkiwa se obratila Opštini Stari Grad koja je Rješenjem broj 05/1-372-147/93 od 4. oktobra 1993. godine dodijelila predmetni stan apelantkiwi. Na osnovu navedenog rješewa apelantkiwa je zakqučila ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovawa grada Sarajevo. Naknadno, rješenje Opštine Stari grad poništeno je Rješenjem Komisije za dodjelu stanova kojima raspolaže Opština Stari Grad broj 05/1-372-147/93, jer je doneseno na osnovu netačnih podataka, odnosno zato što je Opština Stari Grad, koja nije davalac stana na korišćenje, dodijelila apelantkiwi taj stan. 8. Presudom Opštinskog suda broj P-969/92 od 25. avgusta 2000. godine naloženo je apelantkiwi da iseli iz stana, oslobodi ga od stvari i lica i preda u posjed tužiteqkama. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da iz priloženih dokumenata jasno može da se zakquči, bez obzira što se isti stan u dvije evidencije vodi na različitim spratovima, da se radi o stanu koji je bio svojina prednika tužiteqki. Iz dokumentacije je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizovana, da je jedan trosoban stan u površini od 94 m² izuzet u korist prednika tužiteqki, da su kao vlasnici tog stana navedeni prednici tužiteqki i da je kao nosilac stanarskog prava naveden apelantkiwin djed. 9. Protiv navedene presude apelantkiwa je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-1691/01 od 26. februara 2002. godine uvažio apelantkiwinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak smatrajući da Opštinski sud nije pouzdano utvrdio na kom spratu se nalazi stan koji koristi apelantkiwa. 10. U ponovljenom postupku Opštinski sud je Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteqki i obavezao ih da u cijelosti apelantkiwi naknade troškove postupka u iznosu od 2.150,00 KM. Odbijajući tužbeni zahtjev Opštinski sud je u obrazloženju naveo da se u evidenciji stanova "Sarajevostana" nakon izvještaja stručne komisije od 27. marta 1995. godine prvi put u predmetnoj nacionalizovanoj zgradi spominju ter mini visoko prizemlje i stan u visokom prizemqu kao nacionalizovani stan koji koristi umješač i stan na prvom spratu kao etažna svojina prednika tužiteqki koji koristi apelantkiwa. Uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra Opštinski sud je utvrdio da se stan koji koristi umješač nalazi na prvom spratu, a stan koji koristi apelantkiwa na drugom spratu. S obzirom da se u zemqišnim kwigama, kwigama Sreskog i ranijeg Opštinskog suda prednici tužiteqki vode kao vlasnici trosobnog stana na prvom spratu, Opštinski sud je, smatrajući da su svi naknadni zvanični podaci koji su mijewani u evidencijama o stanu, manje validni od zvaničnih sudskih evidencija u zemqišnim kwigama, zakqučio da tužiteqke nisu vlasnice stana koji koristi apelantkiwa nego trosobnog stana iste površine koji koristi umješač. 11. Tužiteqke i umješač na strani tužiteqki izjavili su žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o wihovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine žalbe uvažio i preinačio Presudu Opštinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine, tako da je apelantkinju obavezao da iseli iz trosobnog stana u Sarajevu, ul. Vojvode Stepe broj 28, sada ul. Obala Kulina bana broj 27, te navedeni stan slobodan od qudi i stvari preda u posjed tužiteqkama i nadoknadi im troškove parničnog postupka u iznosu od 4.593,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i da pitanje spratnosti stana nije od odlučujuće važnosti u odnosu na druge dokaze koji su sprovedeni, a posebno da se sama apelantkiwa za prenos stanarskog prava obratila tužiteqkama kao vlasnicama tog stana. 12. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine apelantkiwa je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Protiv navedenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda apelantkiwa je Ustavnom sudu 16. juna 2006. godine podnijela apelaciju u kojoj djelimično ponavlja navode iz revizije, ali i insistira na tvrdwi da je Kantonalni sud očigledno proizvoqno cijenio dokaze, jer je vjerovao podacima "Sarajevostana", a ne podacima iz zemqišnih kwiga. Uz apelaciju apelantkiwa je priložila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-273/03 od 18. oktobra 2005. godine u kojoj je zauzet stav da podaci "Sarajevostana" nisu podaci o svojini. Smatra i da ima pravo da trajno i nesmetano koristi stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Osporila je i aktivnu legitimaciju tužiteqki tvrdeći da umješač koristi stan koji je svojina prednika tužiteqki. Ističe da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis, pa je tako povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su na sva pitawa koja pokreće apelacija dati odgovori u obrazloženju revizione odluke. 15. Kantonalni sud, takođe, smatra da sve što je trebalo da se razjasni već je učinjeno u razlozima obrazložewa presude. 16. Opštinski sud navodi da se nije moguće izjasniti na navode apelacije, jer se cijeli predmet nalazi kod Vrhovnog suda radi rješavawa u postupku revizije. 17. Tužiteqke navode da apelantkiwa nikada nije bila član zajedničkog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, da je iz izvještaja "Sarajevostana" jasno da je sporni stan svojina prednika tužiteqki, da apelantkiwa nije na zakonit način stekla stanarsko pravo, da nije dokazala kako je sporni stan bio njen dom, da se u toku postupka služila nezakonitim sredstvima i da joj sudskim odlukama nisu povrijeđena bilo kakva prava. 18. Umješač u odgovoru na apelaciju prepričava tok dotadašnjeg postupka i naglašava da su sudske odluke koje osporava apelantkiwa pravilne, zasnovane na zakonu i tačno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da apelantkiwi nisu povrijeđena bilo kakva prava, jer ih u pogledu spornog stana nije ni imala. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 132 tačka 1 (1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao or gan vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnog ovlašćewa koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u woj potvrđuje ili određuje. Član 229 tačka 4 Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: (4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 240 stav 2 (4) Revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Protiv osporene odluke koju je primila 19. juna 2006. godine apelantkiwa je 4. avgusta 2006. godine blagovremeno podnijela apelaciju u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 26. Postupak se, u konkretnom slučaju, odnosi na iseljenje i vraćanje stana u posjed, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Apelantkiwa smatra da je njeno pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što su Kantonalni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku o reviziji očigledno proizvoqno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoqno brižqivo cijenili dokaze koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je zbog takve proizvoqne procjene dokaza uslijedilo proizvoqno utvrđeno činjenično stanje i proizvoqna primjena prava. 28. Prema sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije generalno nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za qudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT) protiv Federacije BiH", predmet broj SH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini onda mora da se primijeti da bitan elemenat prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa shodno tome i pravilna primjena materijalnog prava. Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da je nadležan da u konkretnom slučaju razmotri apelacione navode. 30. Predmet apelacije je trosoban stan koji koristi apelantkiwa u nacionalizovanoj zgradi u ulici Obala Kulina bana broj 27, koji je zajedno s jednosobnim stanom u potkrovqu nakon izvršene nacionalizacije ostavljen u svojinu Edhemu Musakadiću, predniku tužiteqki. Tužiteqke smatraju da upravo u tom trosobnom stanu živi apelantkiwa, pa su zahtijevale da ona iseli iz stana. U cijeloj zgradi sem poslovnih prostorija u prizemqu i potkrovnog stana, koje nisu predmet bilo kakvog spora, postoje još dva trosobna stana jednake kvadrature, a svaki od wih zauzima po jedan sprat. Shodno evidenciji u zemqišnim kwigama predniku tužiteqka nakon izvršene nacionalizacije zgrade u svojinu je ostavljen trosoban stan na prvom spratu. Apelantkiwa stanuje u trosobnom stanu na drugom spratu, ali su tužiteqke na osnovu evidencije "Sarajevostana" i činjenice da su prethodnici u stanu u kojem živi apelantkiwa plaćali kiriju "Sarajevostanu" iz čega je dio išao predniku tužiteqki, zakqučile da apelantkiwa živi u stanu koji je wihova svojina. Na strani tužiteqki se u toku postupka kao umješač ukqučio i stanar u drugom trosobnom stanu koji shodno apelantkiwinim navodima, sprovedenim vještačewima i evidenciji iz zemqišnih kwiga živi na prvom spratu. 31. Ustavni sud smatra da je Opštinski sud Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteqki pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis. Naime, nakon dokaznog postupka koji je sproveden Opštinski sud je detaqno i iscrpno analizirao svaki dokaz cijeneći ga i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima, dajući ujedno razložna i logična objašnjenja zbog čega je neke od dokaza prihvatio i smatrao značajnim za donošenje odluke, a zašto druge dokaze nije tako cijenio. Isto tako, Opštinski sud je detaqno razjasnio zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko neke od činjenica vjerovao nekim dokazima, a drugima nije. Za Opštinski sud nije sporno da tužiteqke u toku postupka nisu dokazale svojinu nad stanom na drugom spratu u kom živi apelantkiwa i da se stan na koji polažu pravo nalazi na prvom spratu iste zgrade. Ovaj zakqučak sud zasniva na zemqišno-kwižnoj evidenciji koja je javna isprava i dokaz o svojini, rješenju o nacionalizaciji cjelokupne zgrade i određivawa stana koji ostaje u svojini prednika tužiteqki, uviđaja na licu mjesta i nalazima vještaka građevinske struke. Svi ovi dokazi koje je sud vrlo uvjerqivo obrazložio potvrđuju okolnost da je prednik tužiteqki nakon izvršene nacionalizacije ostao vlasnik trosobnog stana na prvom spratu u kom živi umješač, dok apelantkiwa živi na drugom spratu. Nasuprot navedenih dokaza je evidencija "Sarajevostana" i mišljenje komisije koju je "Sarajevostan" formirao, te činjenica da su apelantkiwini prednici kao nosioci stanarskog prava kiriju plaćali "Sarajevostanu", a ovi dalje dijelom i prednicima tužiteqki. Smatrajući da su ovi dokazi slabije dokazne snage od onih na osnovu kojih je donesena odluka Opštinski sud je naveo da je "Sarajevostan" organizacija koja gazduje stanovima, da evidencija koju vodi o stanovima nije javna isprava i nema kvalitet dokaza o svojini, posebno u odnosu na zemqišne kwige, te da se i iz nalaza same komisije "Sarajevostana" vidi da su evidencije netačne i da su se mijewale tokom godina. U pogledu određivawa spratnosti nacionalizovane zgrade Opštinski sud je konstatovao da se termin visoko prizemlje na kom navodno u trosobnom stanu živi umješač, a u skladu s takvom podjelom zgrade apelantkiwa na prvom, umjesto na drugom spratu, prvi put pojavquje tek 1995. godine i da je u nalazu komisije "Sarajevostana" navedeno da je dat na osnovu morala i logike, te da kao takav nikako ne može da derogira stanje u zemqišnim kwigama. Samu činjenicu da je kirija od apelantkiwinog prednika plaćana "Sarajevostanu", a dijelom i prednicima tužiteqki Opštinski sud je smatrao nevažnom za ishod postupka, jer apelantkiwin prednik nije ni morao, ni trebao da zna kome ide dio kirije, niti se samim tim činom dokazuje svojina. 32. Protiv navedene presude Opštinskog suda žalbe su izjavili tužiteqke i umješač na strani tužiteqki. Rješavajući o žalbama Kantonalni sud je Presudom broj Gž 2036/04 od 31. oktobra 2005. godine uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantkiwa dužna da iseli iz trosobnog stana u ulici Obala Kulina bana broj 27 u Sarajevu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačenje prvostepene presude izvršio bez navođewa sprata na kom se nalazi stan koji apelantkiwa treba da napusti. Protiv ove presude Kantonalnog suda apelantkiwa je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu. 33. Povodom presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 8 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZPP) shodno kojoj su sudovi dužni da savjesno ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižqive ocjene izvedu zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Dakle, sudovi imaju slobodu ocjene dokaza koja je oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima qudskog mišljewa, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnih sudova da opišu u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođewa svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođewa zakqučka o dokazanosti određene činjenice. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje materijalne istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. 34. U smislu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Kantonalnog suda neobrazložene, paušalne i zasnovane na dokazima koji nisu dovedeni u međusobnu vezu, niti su brižqivo cijenjeni. Prije svega, presuda Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Opštinskog suda donesena je na osnovu činjeničnog stawa koje je shodno konstataciji Kantonalnog suda pravilno utvrdio Opštinski sud. Odluka koju je zatim donio Kantonalni sud donesena je na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stawa. Naime, Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteqki za apelantkiwino iseljenje iz spornog stana kao neosnovan, jer one nisu dokazale da su vlasnice tog stana utvrdivši da se stan u kom živi apelantkiwa nalazi na drugom spratu iste zgrade, a da je stan koji je nakon nacionalizacije ostavljen u svojini prednika tužiteqki na prvom spratu i da u njemu živi umješač na strani tužiteqki. Kantonalni sud nije uopšte dao nijedan razlog zašto ovako činjenično stanje smatra pravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zakqučio suprotno i na osnovu takvog zakqučka donio drugačiju presudu. S obzirom da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku u smislu člana 229 stav 4 ZPP-a shodno kom sud može da preinači prvostepenu presudu ukoliko je tom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešno primijenjeno materijalno pravo, očigledno je da na osnovu činjeničnog stawa koje je utvrdio Opštinski sud, Kantonalni sud nije mogao da usvoji tužbeni zahtjev tužiteqki. Naime, presudom Opštinskog suda utvrđeno je da tužiteqke nisu vlasnice stana u kom živi apelantkiwa, pa je stoga wihov zahtjev za apelantkiwino iseljenje iz tog stana neosnovan. Konstatacija Kantonalnog suda da spratnost stana ne može da bude odlučna činjenica u ovom predmetu shodno mišljenju Ustavnog suda jasno ukazuje da Kantonalni sud nije brižqivo cijenio međusobnu povezanost brojnih izvedenih pojedinačnih dokaza s ciljem da se utvrdi vlasništvo nad stanom u kom živi apelantkiwa i od čega je očigledno zavisila i osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteqki. Dalje, Kantonalni sud uopšte ne obrazlaže zbog čega nije vjerovao zemqišno-kwižnom izvatku koji je javna isprava i dokaz upisa prava svojine nad nekretninama u zemqišne kwige, a nije obrazložio detaqnije ni na osnovu čega je stekao utisak da je evidencija "Sarajevostana" validnija kao dokaz o vlasništvu nad spornim stanom, nego evidencija zemqišnih kwiga. Dodatno, izostanak ovakvog obrazložewa unosi pravnu konfuziju i nesigurnost posebno ako se uzme u obzir da je isti Kantonalni sud u drugom predmetu o kojem je rješavao istog mjeseca i iste godine pod brojem Gž 273/03 od 18. oktobra 2005. godine zakqučio da evidentiranje svojine kod "Sarajevostana" nije dokaz o svojini, što je bio i glavni razlog da u tom predmetu odbije žalbu tužioca smatrajući da takvim dokumentom ne može da dokaže svojinu. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud netačno interpretirao sadržaj konačnog rješewa o nacionalizaciji zgrade u kojoj je sporni stan, što samo po sebi ukazuje da jedan od dokaza svojine nad spornim stanom ne samo da nije tačno interpretiran, nego nije ni brižqivo cijenjen. Naime, Kantonalni sud je naveo da su vještačenje o spornom stanu i odluka prvostepenog suda zasnovani na rješenju o nacionalizaciji zgrade iz 1960. godine i da to nije pravovaljan akt, jer je protiv njega izjavljena žalba. Zatim je o žalbi doneseno konačno rješenje iz 1961. godine u kom u izreci pod tačkom c) u opisu zgrade koja se nacionalizuje stoji da u prizemqu imaju tri prostorije, dva trosobna stana na spratu, bez označewa na kom se spratu nalazi neki od ovih stanova i jedan jednosoban stan u potkrovqu. Međutim, u tom istom rješenju na koje ukazuje Kantonalni sud u tački II stav 2 jasno stoji da se izuzima od nacionalizacije i ostaje u svojini prednika tužiteqki Edhemu Musakadiću jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovqu zgrade u ulici Obala Kulina bana 27 (ranije: Obala vojvode Stepe). Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižqive i savjesne ocjene dokaza. 35. Zanemarujući na prethodno izneseni način odlučne činjenice na kojima je Opštinski sud zasnovao presudu, Kantonalni sud je očigledno proizvoqno utvrdio drugačije činjenično stanje čime je proizvoqno primijenio odredbu člana 229 stav 4 ZPP-a na koju se poziva u svojoj presudi i na osnovu koje drugostepeni sud može da preinači prvostepenu presudu samo ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno. 36. Vrhovni sud u presudi povodom apelantkiwine izjavljene revizije konstatuje da je predniku tužiteqki rješenjem o nacionalizaciji u nacionalizovanoj zgradi ostavljen u svojinu jedan trosoban stan na prvom spratu, da je u zemqišnim kwigama navedeno isto stanje, da su tužiteqke upisane kao suvlasnice trosobnog stana na prvom spratu nacionalizovane zgrade, te da u trosobnom stanu na prvom spratu u zgradi koja je nacionalizovana živi umješač, a na drugom spratu iste zgrade u trosobnom stanu apelantkiwa. Ovim činjenicama Vrhovni sud suprotstavlja evidenciju "Sarajevostana" shodno kojoj se stan u kom živi apelantkiwa vodi kao svojina prednika tužiteqki, a stan u kom živi umješač kao svojina Opštine Stari Grad, te okolnost da je apelantkiwin prednik plaćao kiriju "Sarajevostanu" od koje je odvajan dio za prednika tužiteqki kao vlasnika stana. Zatim, Vrhovni sud ocjenjujući činjenično stanje konstatuje da iz činjeničnih utvrđewa nižestepenih sudova jasno slijedi da je predniku tužiteqki ostavljen stan u svojini na drugom spratu, iako je taj stan u zemqišnim kwigama i u rješenju o nacionalizaciji označen kao stan na prvom spratu. Ustavni sud podsjeća da je Opštinski sud kao nižestepeni sud utvrdio da su tužiteqke vlasnice stana na prvom spratu koji koristi umješač, a ne stana koji koristi apelantkiwa. To je bio i razlog da se odbije wihov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud kao nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud utvrdio je suprotno od Opštinskog suda koji je takođe nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud, pa nikako ne može da se tvrdi da je utvrđenje činjeničnog stawa nižestepenih sudova jedinstveno. Na taj način Vrhovni sud se upustio u utvrđivanje činjeničnog stawa, takođe suprotno od onog koje je utvrdio Opštinski sud na osnovu kog je primijenio materijalni propis, iako iz odredbi ZPP-a jasno proizilazi da povodom revizije ne može da se utvrđuje činjenično stanje s obzirom da revizijom kao vanrednim pravnim lijekom ne može da se osporava pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. 37. Ustavni sud ukazuje da ovakvo ocjewivanje i obrazlaganje pravne snage i valjanosti dokaza redovnih sudova ne samo da nije u skladu sa odredbom člana 8 ZPP-a, već nije ni u skladu sa ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom procjene i obrazložewa vjerodostojnosti i dokazne snage istog dokumenta donio sasvim drugačiju odluku i zauzeo sasvim drugačije stanovište. 38. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama proizvoqno primijenili pravo zbog toga što nisu otklonjene protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i zbog toga što su izostala obrazložewa pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 40. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 41. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prevashodno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantkiwinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 42. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi Evropski sud za qudska prava, Niemietz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 43. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava definisao je domen člana 8 Evropske konvencije tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj SH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 44. Ocjenjujući da li sporni stan može da se smatra apelantkiwinim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelantkiwa u spornom stanu živi dugi niz godina kao u svom domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru da živi i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud zakqučuje da predmetni stan može da se smatra apelantkiwinim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 45. Ustavni sud smatra da osporene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda povodom predmetnog stana predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštovanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23). 46. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke pri ocjeni pravičnosti postupka da su osporene presude donesene na osnovu proizvoqne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantkiwino pravo na dom nije bilo "u skladu sa zakonom". Pošto uplitanje u apelantkiwino pravo na dom nije "u skladu sa zakonom", slijedi da nije neophodno da se ispituje da li je ono služilo "zakonitom ciqu" ili bilo "neophodno u demokratskom društvu" (SH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69). Shodno tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelantkiwino pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud je odlučio da radi prirode ustavnih prava koja su prekršena sam odluči o meritumu predmeta u skladu sa članom 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda i zakqučio da kao pravosnažna ostaje na snazi Presuda Opštinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine. VIII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je zbog neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostanka obrazložewa pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova, izostala obavezna brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica zbog čega je došlo do proizvoqne primjene prava u tim odlukama.. Takođe je zakqučeno da je došlo do miješawa javne vlasti u apelantkiwino pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelantkiwino ustavno pravo na dom. 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1784/06, rješavajući apelaciju Danice Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 9. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danice Petrović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da osigura izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Danica Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje navedene pravosnažne presude Kantonalnog suda. Apelantica je 8. decembra 2005. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju, koju je 30. januara 2006. godine ponovo dopunila obavijestivši Ustavni sud da je na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ova apelacija je u Ustavnom sudu bila registrirana pod brojem AP 2457/05. Nakon što je apelanticina revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine odbijena Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine, apelantica je 19. juna 2006. godine dopunila apelaciju i zahtijevala donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se obustavilo izvršenje Rješenja Općinskog suda Sarajevo broj I-6615/05 povodom Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije revizijski postupak koji je apelantica izjavila Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine nije bio okončan, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2457/05 od 9. februara 2006. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu, jer je bila preuranjena. 3. Nakon toga, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine kao neosnovanu. Apelantica je 16. juna 2006. godine ponovo podnijela istovjetnu apelaciju i zatražila donošenje predložene privremene mjere. Istovremeno, apelantica je dostavila i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) o izvršenju broj I-6615/05 od 26. januara 2006. godine kojim se protiv apelantice određuje predloženo izvršenje. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem: AP 1784/06 i pod tim brojem Ustavni sud je 27. juna 2006. godine donio odluku kojom je usvojen apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dopunom apelacije od 4. augusta 2006. godine apelantica je dostavila navedenu presudu Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji i zemljišno-knjižni izvadak s historijatom koji se odnosi na sporni stan. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Mubere, Behije i Selme Rizvić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i Irfana Pašića (u daljnjem tekstu: umješač), 29. juna 2006. godine zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 26. jula 2006. godine, Općinski sud 13. jula 2006. godine, tužiteljice 14. jula 2006. godine, a umješač 17. jula 2006. godine. 5. Odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužiteljica i umješača dostavljeni su apelantici 2. aprila 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Tužiteljice su podnijele tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi iseljenja i predaje u posjed stana za koji smatraju da je njihovo vlasništvo. Predniku tužiteljica, Edhemu Musakadiću, nacionalizirana je zgrada koja je bila njegovo vlasništvo. Istovremeno, nakon izvršene nacionalizacije u korist prednika tužiteljica od nacionalizacije je u njegovu korist izuzet jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Apelantica koristi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu, ul. Obala Kulina bana broj 27, a sporno je je li od nacionalizacije izuzet stan koji ona koristi ili stan koji koristi umješač na prvom spratu, jer se u evidencijama različito vode. Od utvrđivanja te okolnosti zavisi je li stan obuhvaćen nacionalizacijom ili je izuzet od nacionalizacije u korist prednika tužiteljica, odnosno je li apelanticin stan društveno ili privatno vlasništvo. U navedenom stanu o kojem nije sporno da ga koristi apelantica i da ga tužiteljice potražuju kao etažno vlasništvo njihovih prednika, nosilac stanarskog prava bio je apelanticin djed Mi lan Kovačina, a u stanu je nakon njegove smrti nastavila živjeti njegova supruga Koviljka Kovačina. Nakon smrti Koviljke Kovačina tokom 1992. godine apelantica, koja tvrdi da je od rođenja živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim djedom, obratila se prednicima tužiteljica kao ranijim vlasnicima navedenog stana i tražila saglasnost da se na nju prenese svojstvo nosioca stanarskog prava. Nakon što je njezin prijedlog odbijen apelantica se obratila Općini Stari Grad koja je Rješenjem broj 05/1-372-147/93 od 4. oktobra 1993. godine dodijelila predmetni stan apelantici. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je zaključila ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajevo. Naknadno, rješenje Općine Stari grad poništeno je Rješenjem Komisije za dodjelu stanova kojima raspolaže Općina Stari Grad broj 05/1-372-147/93, jer je doneseno na osnovu netačnih podataka, odnosno zato što je Općina Stari Grad, koja nije davalac stana na korištenje, dodijelila apelantici taj stan. 8. Presudom Općinskog suda broj P-969/92 od 25. augusta 2000. godine naloženo je apelantici da iseli iz stana, oslobodi ga od stvari i lica i preda u posjed tužiteljicama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se iz priloženih dokumenata jasno može zaključiti, bez obzira što se isti stan u dvije evidencije vodi na različitim spratovima, da se radi o stanu koji je bio vlasništvo prednika tužiteljica. Iz dokumentacije je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizirana, da je jedan trosoban stan u površini od 94 m² izuzet u korist prednika tužiteljica, da su kao vlasnici tog stana navedeni prednici 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 tužiteljica i da je kao nosilac stanarskog prava naveden apelanticin djed. 9. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-1691/01 od 26. februara 2002. godine uvažio apelanticinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak smatrajući da Općinski sud nije pouzdano utvrdio na kojem spratu se nalazi stan koji koristi apelantica. 10. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljica i obavezao ih da u cijelosti apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 2.150,00 KM. Odbijajući tužbeni zahtjev Općinski sud je u obrazloženju naveo da se u evidenciji stanova "Sarajevostana" nakon izvještaja stručne komisije od 27. marta 1995. godine prvi put u predmetnoj nacionaliziranoj zgradi spominju ter mini visoko prizemlje i stan u visokom prizemlju kao nacionalizirani stan koji koristi umješač i stan na prvom spratu kao etažno vlasništvo prednika tužiteljica koji koristi apelantica. Uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra Općinski sud je utvrdio da se stan koji koristi umješač nalazi na prvom spratu, a stan koji koristi apelantica na drugom spratu. S obzirom da se u zemljišnim knjigama, knjigama Sreskog i ranijeg Općinskog suda prednici tužiteljica vode kao vlasnici trosobnog stana na prvom spratu, Općinski sud je, smatrajući da su svi naknadni zvanični podaci koji su mijenjani u evidencijama o stanu, manje validni od zvaničnih sudskih evidencija u zemljišnim knjigama, zaključio da tužiteljice nisu vlasnice stana koji koristi apelantica nego trosobnog stana iste površine koji koristi umješač. 11. Tužiteljice i umješač na strani tužiteljica su izjavili žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o njihovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine žalbe uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine, tako da je apelanticu obavezao na iseljenje iz trosobnog stana u Sarajevu, ul. Vojvode Stepe broj 28, sada ul. Obala Kulina bana broj 27, te navedeni stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužiteljicama i nadoknadi im troškove parničnog postupka u iznosu od 4.593,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i da pitanje spratnosti stana nije od odlučujuće važnosti u odnosu na druge provedene dokaze, a posebno da se sama apelantica za prijenos stanarskog prava obratila tužiteljicama kao vlasnicama tog stana. 12. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Protiv navedenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda apelantica je Ustavnom sudu 16. juna 2006. godine podnijela apelaciju u kojoj djelimično ponavlja navode iz revizije, ali i insistira na tvrdnji da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno cijenio dokaze, jer je vjerovao podacima "Sarajevostana", a ne podacima iz zemljišnih knjiga. Uz apelaciju apelantica je priložila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-273/03 od 18. oktobra 2005. godine u kojoj je zauzet stav da podaci "Sarajevostana" nisu podaci o vlasništvu. Smatra i da ima pravo trajno i nesmetano koristiti stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Osporila je i aktivnu legitimaciju tužiteljica tvrdeći da umješač koristi stan koji je vlasništvo prednika tužiteljica. Ističe da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis, pa je tako povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su na sva pitanja koja pokreće apelacija dati odgovori u obrazloženju revizijske odluke. 15. Kantonalni sud, također, smatra da sve što je trebalo razjasniti već je učinjeno u razlozima obrazloženja presude. 16. Općinski sud navodi da se nije moguće izjasniti na navode apelacije, jer se cijeli predmet nalazi kod Vrhovnog suda radi rješavanja u postupku revizije. 17. Tužiteljice navode da apelantica nikada nije bila član zajedničkog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, da je iz izvještaja "Sarajevostana" jasno da je sporni stan vlasništvo prednika tužiteljica, da apelantica nije na zakonit način stekla stanarsko pravo, da nije dokazala kako je sporni stan bio njezin dom, da se u toku postupka služila nezakonitim sredstvima i da joj sudskim odlukama nisu povrijeđena bilo kakva prava. 18. Umješač u odgovoru na apelaciju prepričava tok dotadašnjeg postupka i naglašava da su sudske odluke koje osporava apelantica pravilne, zasnovane na zakonu i tačno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da apelantici nisu povrijeđena bilo kakva prava, jer ih u pogledu spornog stana nije ni imala. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 132. tačka 1. (1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao or gan vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Član 229. tačka 4. Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: (4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 240. stav 2. (4) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja." VII. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Protiv osporene odluke koju je primila 19. juna 2006. godine apelantica je 4. augusta 2006. godine blagovremeno podnijela apelaciju u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 26. Postupak se, u konkretnom slučaju, odnosi na iseljenje i vraćanje stana u posjed, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Apelantica smatra da je njezino pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što su Kantonalni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku o reviziji očigledno proizvoljno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je uslijed takve proizvoljne procjene dokaza uslijedilo proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava. 28. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT) protiv Federacije BiH", predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini onda se mora primijetiti da bitan el e ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava. Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da je nadležan u konkretnom slučaju razmotriti apelacione navode. 30. Predmet apelacije je trosoban stan koji koristi apelantica u nacionaliziranoj zgradi u ulici Obala Kulina bana broj 27, koji je zajedno s jednosobnim stanom u potkrovlju nakon izvršene nacionalizacije ostavljen u vlasništvo Edhemu Musakadiću, predniku tužiteljica. Tužiteljice smatraju da upravo u tom trosobnom stanu živi apelantica, pa su zahtijevale njezino iseljenje iz stana. U cijeloj zgradi osim poslovnih prostorija u prizemlju i potkrovnog stana, koje nisu predmet bilo kakvog spora, postoje još dva trosobna stana jednake kvadrature, a svaki od njih zauzima po jedan sprat. Prema evidenciji u zemljišnim knjigama predniku tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije zgrade u vlasništvo je ostavljen trosoban stan na prvom spratu. Apelantica stanuje u trosobnom stanu na drugom spratu, ali su tužiteljice na osnovu evidencije "Sarajevostana" i činjenice da su prethodnici u stanu u kojem živi apelantica plaćali kiriju "Sarajevostanu" iz čega je dio išao predniku tužiteljica, zaključile da apelantica živi u stanu koji je njihovo vlasništvo. Na strani tužiteljica se u toku postupka kao umješač uključio i stanar u drugom trosobnom stanu koji prema apelanticinim navodima, provedenim vještačenjima i evidenciji iz zemljišnih knjiga živi na prvom spratu. 31. Ustavni sud smatra da je Općinski sud Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljica pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je detaljno i iscrpno analizirao svaki dokaz cijeneći ga i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima, dajući ujedno razložna i logična objašnjenja zbog čega je neke od dokaza prihvatio i smatrao značajnim za donošenje odluke, a zašto druge dokaze nije tako cijenio. Isto tako, Općinski sud je detaljno razjasnio zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko neke od činjenica vjerovao nekim dokazima, a drugima nije. Za Općinski sud nije sporno da tužiteljice u toku postupka nisu dokazale vlasništvo nad stanom na drugom spratu u kojem živi apelantica i da se stan na koji polažu pravo nalazi na prvom spratu iste zgrade. Ovaj zaključak sud temelji na zemljišno-knjižnoj evidenciji koja je javna isprava i dokaz o vlasništvu, rješenju o nacionalizaciji cjelokupne zgrade i određivanja stana koji ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica, uviđaja na licu mjesta i nalazima vještaka građevinske struke. Svi ovi dokazi koje je sud vrlo uvjerljivo obrazložio potvrđuju okolnost da je prednik tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije ostao vlasnik trosobnog stana na prvom spratu u kojem živi umješač, dok apelantica živi na drugom spratu. Nasuprot navedenih dokaza je evidencija "Sarajevostana" i mišljenje komisije koju je "Sarajevostan" formirao, te činjenica da su apelanticini prednici kao nosioci stanarskog prava kiriju plaćali "Sarajevostanu", a ovi dalje dijelom i prednicima tužiteljica. Smatrajući da su ovi dokazi slabije dokazne snage od onih na osnovu kojih je donesena odluka Općinski sud je naveo da je "Sarajevostan" organizacija koja gazduje stanovima, da evidencija koju vodi o stanovima nije javna isprava i nema kvalitet dokaza o vlasništvu, posebno u odnosu na zemljišne knjige, te da se i iz nalaza same komisije "Sarajevostana" vidi da su evidencije netačne i da su se mijenjale tokom godina. U pogledu određivanja spratnosti nacionalizirane zgrade Općinski sud je konstatirao da se termin visoko prizemlje na kojem navodno u trosobnom stanu živi umješač, a u skladu s takvom podjelom zgrade apelantica na prvom, umjesto na drugom spratu, prvi put pojavljuje tek 1995. godine i da je u nalazu komisije "Sarajevostana" navedeno da je dat na osnovu morala i logike, te da kao takav nikako ne može derogirati stanje u zemljišnim knjigama. Samu činjenicu da je kirija od apelanticinog prednika plaćana "Sarajevostanu", a dijelom i prednicima tužiteljica Općinski sud je smatrao nevažnom za ishod postupka, jer apelanticin prednik nije ni morao, ni trebao znati kome ide dio kirije, niti se samim tim činom dokazuje vlasništvo. 32. Protiv navedene presude Općinskog suda žalbe su izjavili tužiteljice i umješač na strani tužiteljica. Rješavajući o žalbama Kantonalni sud je Presudom broj Gž 2036/04 od 31. oktobra 2005. godine uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantica dužna iseliti iz trosobnog stana u ulici Obala Kulina bana broj 27 u Sarajevu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačenje prvostepene presude izvršio bez navođenja sprata na kojem se nalazi stan koji apelantica treba napustiti. Protiv ove presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu. 33. Povodom presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj su sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Dakle, sudovi imaju slobodu ocjene dokaza koja je oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnih sudova opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje materijalne istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. 34. U smislu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Kantonalnog suda neobrazložene, paušalne i zasnovane na dokazima koji nisu dovedeni u međusobnu vezu, niti su brižljivo cijenjeni. Prije svega, presuda Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Općinskog suda donesena je na osnovu činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Kantonalnog suda pravilno utvrdio Općinski sud. Odluka koju je zatim donio Kantonalni sud donesena je na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica za apelanticino iseljenje iz spornog stana kao neosnovan, jer one nisu dokazale da su vlasnice tog stana utvrdivši da se stan u kojem živi apelantica nalazi na drugom spratu iste zgrade, a da je stan koji je nakon nacionalizacije ostavljen u vlasništvo prednika tužiteljica na prvom spratu i da u njemu živi umješač na strani tužiteljica. Kantonalni sud nije uopće dao nijedan razlog zašto ovako činjenično stanje smatra pravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio suprotno i na osnovu takvog zaključka donio drugačiju presudu. S obzirom da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku u smislu člana 229. stav 4. ZPP-a prema kojem sud može preinačiti prvostepenu presudu ukoliko je tom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešno primijenjeno materijalno pravo, očigledno je da na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud, Kantonalni sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica. Naime, presudom Općinskog suda utvrđeno je da tužiteljice nisu vlasnice stana u kojem živi apelantica, pa je stoga njihov zahtjev za apelanticino iseljenje iz tog stana neosnovan. Konstatacija Kantonalnog suda da spratnost stana ne može biti odlučna činjenica u ovom predmetu prema mišljenju Ustavnog suda jasno ukazuje da Kantonalni sud nije brižljivo cijenio međusobnu povezanost brojnih izvedenih pojedinačnih dokaza s ciljem utvrđivanja vlasništva nad stanom u kojem živi apelantica i od čega je očigledno zavisila i osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljica. Dalje, Kantonalni sud uopće ne obrazlaže zbog čega nije vjerovao zemljišno-knjižnom izvatku koji je javna isprava i dokaz upisa prava vlasništva nad nekretninama u zemljišne knjige, a nije obrazložio detaljnije ni na osnovu čega je stekao utisak da je evidencija "Sarajevostana" validnija kao dokaz o vlasništvu nad spornim stanom, nego evidencija zemljišnih knjiga. Dodatno, izostanak ovakvog obrazloženja unosi pravnu konfuziju i nesigurnost posebno ako se uzme u obzir da je isti Kantonalni sud u drugom predmetu o kojem je rješavao istog mjeseca i iste godine pod brojem Gž 273/03 od 18. oktobra 2005. godine zaključio da evidentiranje vlasništva kod "Sarajevostana" nije dokaz o vlasništvu, što je bio i glavni razlog da u tom predmetu odbije žalbu tužioca smatrajući da takvim dokumentom ne može dokazati vlasništvo. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud netačno interpretirao sadržaj konačnog rješenja o nacionalizaciji zgrade u kojoj je sporni stan, što samo po sebi ukazuje da jedan od dokaza vlasništva nad spornim stanom ne samo da nije tačno interpretiran, nego nije ni brižljivo cijenjen. Naime, Kantonalni sud je naveo da su vještačenje o spornom stanu i odluka prvostepenog suda zasnovani na rješenju o nacionalizaciji zgrade iz 1960. godine i da to nije pravovaljan akt, jer je protiv njega izjavljena žalba. Zatim je o žalbi doneseno konačno rješenje iz 1961. godine u kojem u izreci pod tačkom c) u opisu zgrade koja se nacionalizira stoji da u prizemlju imaju tri prostorije, dva trosobna stana na spratu, bez označenja na kojem se spratu nalazi neki od ovih stanova i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Međutim, u tom istom rješenju na koje ukazuje Kantonalni sud u tački II stav 2. jasno stoji da se izuzima od nacionalizacije i ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica Edhemu Musakadiću jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovlju zgrade u ulici Obala Kulina bana 27 (ranije: Obala vojvode Stepe). Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza. 35. Zanemarujući na prethodno izneseni način odlučne činjenice na kojima je Općinski sud zasnovao presudu, Kantonalni sud je očigledno proizvoljno utvrdio drugačije činjenično stanje čime je proizvoljno primijenio odredbu člana 229. stav 4. ZPP-a na koju se poziva u svojoj presudi i na osnovu koje drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu samo ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno. 36. Vrhovni sud u presudi povodom apelanticine izjavljene revizije konstatira da je predniku tužiteljica rješenjem o nacionalizaciji u nacionaliziranoj zgradi ostavljen u vlasništvo jedan trosoban stan na prvom spratu, da je u zemljišnim knjigama navedeno isto stanje, da su tužiteljice upisane kao suvlasnice trosobnog stana na prvom spratu nacionalizirane zgrade, te da u trosobnom stanu na prvom spratu u zgradi koja je nacionalizirana živi umješač, a na drugom spratu iste zgrade u trosobnom stanu apelantica. Ovim činjenicama Vrhovni sud suprotstavlja evidenciju "Sarajevostana" prema kojoj se stan u kojem živi apelantica vodi kao vlasništvo prednika tužiteljica, a stan u kojem živi umješač kao vlasništvo Općine Stari Grad, te okolnost da je apelanticin prednik plaćao kiriju "Sarajevostanu" od koje je odvajan dio za prednika tužiteljica kao vlasnika stana. Zatim, Vrhovni sud ocjenjujući činjenično stanje konstatira da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova jasno slijedi da je predniku tužiteljica ostavljen stan u vlasništvo na drugom spratu, iako je taj stan u zemljišnim knjigama i u rješenju o nacionalizaciji označen kao stan na prvom spratu. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud kao nižestepeni sud utvrdio da su tužiteljice vlasnice stana na prvom spratu koji koristi umješač, a ne stana koji koristi apelantica. To je bio i razlog za odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog. Kantonalni sud kao nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud je utvrdio suprotno od Općinskog suda koji je također nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud, pa se nikako ne može tvrditi da je utvrđenje činjeničnog stanja nižestepenih sudova jedinstveno. Na taj način Vrhovni sud se upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja, također suprotno od onog koje je utvrdio Općinski sud na osnovu kojeg je primijenio materijalni propis, iako iz odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se povodom revizije ne može utvrđivati činjenično stanje s obzirom da se revizijom kao vanrednim pravnim lijekom ne može osporavati pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. 37. Ustavni sud ukazuje da ovakvo ocjenjivanje i obrazlaganje pravne snage i valjanosti dokaza redovnih sudova ne samo da nije u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a, već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom procjene i obrazloženja vjerodostojnosti i dokazne snage istog dokumenta donio sasvim drugačiju odluku i zauzeo sasvim drugačije stanovište. 38. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pravo uslijed neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostankom obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 40. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 41. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelanticinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 42. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 43. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 44. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelantica u spornom stanu živi dugi niz godina kao u svom domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 45. Ustavni sud smatra da osporene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda povodom predmetnog stana predstavljaju "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23). 46. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke pri ocjeni pravičnosti postupka da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelanticino pravo na dom nije bilo "u skladu sa zakonom". Pošto uplitanje u apelanticino pravo na dom nije "u skladu sa zakonom", slijedi da nije neophodno ispitati je li ono služilo "zakonitom cilju" ili bilo "neophodno u demokratskom društvu" (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69). Prema tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud je odlučio da radi prirode ustavnih prava koja su prekršena sam odluči o meritumu predmeta u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i zaključio da kao pravosnažna ostaje na snazi Presuda Općinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je uslijed neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostanka obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova, izostala obavezna brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica uslijed čega je došlo do proizvoljne primjene prava u tim odlukama.. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na dom. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1784/06, rješavajući apelaciju Danice Petrović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 9. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danice Petrović. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine. Na temelju članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da osigura izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke. Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Danica Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, je podnijela 5. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje navedene pravomoćne presude Kantonalnog suda. Apelantica je 8. prosinca 2005. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju, koju je 30. siječnja 2006. godine ponovno dopunila obavijestivši Ustavni sud da je na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ova je apelacija u Ustavnom sudu bila registrirana pod brojem AP 2457/05. Nakon što je apelantičina revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine odbijena Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine, apelantica je 19. lipnja 2006. godine dopunila apelaciju i zahtijevala donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se obustavilo izvršenje Rješenja Općinskog suda Sarajevo broj I-6615/05 povodom Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije revizijski postupak koji je apelantica izjavila Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine nije bio okončan, Ustavni je sud Odlukom broj AP 2457/05 od 9. veljače 2006. godine apelaciju odbacio kao nedopuštenu, jer je bila preuranjena. 3. Nakon toga, Vrhovni je sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine kao neutemeljenu. Apelantica je 16. lipnja 2006. godine ponovno podnijela istovjetnu apelaciju i zatražila donošenje predložene privremene mjere. Istodobno, apelantica je dostavila i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) o izvršenju broj I-6615/05 od 26. siječnja 2006. godine kojim se protiv apelantice određuje predloženo izvršenje. Ova je apelacija u Ustavnom sudu registrirana pod brojem: AP 1784/06 i pod tim brojem Ustavni je sud 27. lipnja 2006. godine donio odluku kojom je usvojen apelantičin zahtjev za donošenjem privremene mjere. Dopunom apelacije od 4. kolovoza 2006. godine apelantica je dostavila navedenu presudu Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji i zemljišno-knjižni izvadak s poviješću koja se odnosi na prijeporni stan. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Mubere, Behije i Selme Rizvić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i Irfana Pašića (u daljnjem tekstu: umješač), 29. lipnja 2006. godine je zatražena dostava odgovora na apelaciju. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio Ustavnom sudu 14. srpnja 2006. godine, Kantonalni sud 26. srpnja 2006. godine, Općinski sud 13. srpnja 2006. godine, tužiteljice 14. srpnja 2006. godine, a umješač 17. srpnja 2006. godine. 5. Odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužiteljica i umješača su dostavljeni apelantici 2. travnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 7. Tužiteljice su podnijele tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi iseljenja i predaje u posjed stana za koji smatraju da je njihovo vlasništvo. Predniku tužiteljica, Edhemu Musakadiću, je nacionalizirana zgrada koja je bila njegovo vlasništvo. Istodobno, nakon izvršene nacionalizacije u korist prednika tužiteljica je od nacionalizacije u njegovu korist izuzet jedan trosoban stan na prvom katu i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Apelantica koristi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu, ul. Obala Kulina bana broj 27, a prijeporno je je li od nacionalizacije izuzet stan koji ona koristi ili stan koji koristi umješač na prvom katu, jer se u evidencijama različito vode. Od ustvrđivanja te okolnosti ovisi je li stan obuhvaćen nacionalizacijom ili je izuzet od nacionalizacije u korist prednika tužiteljica, odnosno je li apelantičin stan društveno ili privatno vlasništvo. U navedenome stanu o kojemu nije prijeporno da ga koristi apelantica i da ga tužiteljice potražuju kao etažno vlasništvo njihovih prednika, nositelj stanarskog prava bio je apelantičin djed Mi lan Kovačina, a u stanu je nakon njegove smrti nastavila živjeti njegova supruga Koviljka Kovačina. Nakon smrti Koviljke Kovačina tijekom 1992. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 apelantica, koja tvrdi da je od rođenja živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojim djedom, se obratila prednicima tužiteljica kao ranijim vlasnicima navedenog stana i tražila suglasnost da se na nju prenese svojstvo nositelja stanarskog prava. Nakon što je njezin prijedlog odbijen apelantica se obratila Općini Stari Grad koja je Rješenjem broj 05/1-372-147/93 od 4. listopada 1993. godine dodijelila predmetni stan apelantici. Na temelju navedenog rješenja apelantica je zaključila ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajevo. Naknadno, rješenje Općine Stari grad je poništeno Rješenjem Povjerenstva za dodjelu stanova kojima raspolaže Općina Stari Grad broj 05/1-372-147/93, jer je doneseno na temelju netočnih podataka, odnosno zato što je Općina Stari Grad, koja nije davatelj stana na korištenje, dodijelila apelantici taj stan. 8. Presudom Općinskog suda broj P-969/92 od 25. kolovoza 2000. godine je naloženo apelantici da iseli iz stana, oslobodi ga od stvari i osoba i preda u posjed tužiteljicama. U obrazloženju presude Općinski je sud naveo da se iz priloženih dokumenata razvidno može zaključiti, bez obzira što se isti stan u dvije evidencije vodi na različitim katovima, radi o stanu koji je bio vlasništvo prednika tužiteljica. Iz dokumentacije je ustvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizirana, da je jedan trosoban stan u povrđini od 94 m² izuzet u korist prednika tužiteljica, da su kao vlasnici tog stana navedeni prednici tužiteljica i da je kao nositelj stanarskog prava naveden apelantičin djed. 9. Protiv navedene je presude apelantica izjavila priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-1691/01 od 26. veljače 2002. godine uvažio apelantičin priziv, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak smatrajući da Općinski sud nije pouzdano ustvrdio na kojemu se katu nalazi stan koji koristi apelantica. 10. U ponovljenom postupku Općinski je sud Presudom broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljica i obvezao ih da apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 2.150,00 KM. Odbijajući tužbeni zahtjev Općinski je sud u obrazloženju naveo da se u evidenciji stanova "Sarajevostana" nakon izvješća stručnog povjerenstva od 27. ožujka 1995. godine prvi put u predmetnoj nacionaliziranoj zgradi spominju ter mini visoko prizemlje i stan u visokom prizemlju kao nacionalizirani stan koji koristi umješač, i stan na prvom katu kao etažno vlasništvo prednika tužiteljica koji koristi apelantica. Uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra Općinski je sud ustvrdio da se stan koji koristi umješač nalazi na prvom katu, a stan koji koristi apelantica na drugom katu. Obzirom da se u zemljišnim knjigama, knjigama Sreskog i ranijeg Općinskog suda prednici tužiteljica vode kao vlasnici trosobnog stana na prvom katu, Općinski je sud, smatrajući da su svi naknadni zvanični podaci koji su mijenjani u evidencijama o stanu, manje validni od zvaničnih sudskih evidencija u zemljišnim knjigama, zaključio da tužiteljice nisu vlasnice stana koji koristi apelantica nego trosobnog stana iste površine koji koristi umješač. 11. Tužiteljice i umješač na strani tužiteljica su izjavili priziv Kantonalnom sudu. Odlučujući o njihovom prizivu Kantonalni je sud Presudom broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine prizive uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine, tako da je apelanticu obvezao na iseljenje iz trosobnog stana u Sarajevu, ul. Vojvode Stepe broj 28, sada ul. Obala Kulina bana broj 27, te navedeni stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužiteljicama i nadoknadi im troškove parničnog postupka u iznosu od 4.593,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju odluke Kantonalni je sud naveo da je Općinski sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i da pitanje katnosti stana nije od odlučujuće važnosti u odnosu na druge provedene dokaze, a posebice da se sama apelantica za prijenos stanarskog prava obratila tužiteljicama kao vlasnicama tog stana. 12. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. listopada 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Protiv navedenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda apelantica je Ustavnom sudu 16. lipnja 2006. godine podnijela apelaciju u kojoj djelomično ponavlja navode iz revizije, ali i insistira na tvrdnji da je Kantonalni sud očito proizvoljno cijenio dokaze, jer je vjerovao podacima "Sarajevostana", a ne podacima iz zemljišnih knjiga. Uz apelaciju je apelantica priložila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-273/03 od 18. listopada 2005. godine u kojoj je zauzet stav da podaci "Sarajevostana" nisu podaci o vlasništvu. Smatra i da ima pravo trajno i nesmetano koristiti stan i poslije smrti nositelja stanarskog prava. Pobila je i aktivnu legitimaciju tužiteljica tvrdeći da umješač koristi stan koji je vlasništvo prednika tužiteljica. Ističe da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno i nepravilno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis, pa je tako povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. b) Odgovori na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su na sva pitanja koja pokreće apelacija dati odgovori u obrazloženju revizijske odluke. 15. Kantonalni sud, također, smatra da sve što je trebalo razjasniti već je učinjeno u razlozima obrazloženja presude. 16. Općinski sud navodi da se nije moguće izjasniti na navode apelacije, jer se cijeli predmet nalazi kod Vrhovnog suda radi rješavanja u postupku revizije. 17. Tužiteljice navode da apelantica nikada nije bila članom zajedničkog kućanstva nositelja stanarskog prava na prijepornom stanu, da je iz izvješća "Sarajevostana" razvidno da je prijeporni stan vlasništvo prednika tužiteljica, da apelantica nije na zakonit način stekla stanarsko pravo, da nije dokazala kako je prijeporni stan bio njezin dom, da se u tijeku postupka služila nezakonitim sredstvima i da joj sudskim odlukama nisu povrijeđena bilo kakva prava. 18. Umješač u odgovoru na apelaciju prepričava tijek dotadašnjeg postupka i naglašava da su sudske odluke koje pobija apelantica pravilne, utemeljene na zakonu i točno ustvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da apelantici nisu povrijeđena bilo kakva prava, jer ih glede prijepornog stana nije ni imala. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 132. točka 1. (1) Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje mjerodavnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna osoba u vršenju javne ovlasti koja joj je povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Članak 229. točka 4. Drugostupanjski će sud u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako ustvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: (4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Članak 240. stavak 2. (4) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno ustvrđenog činjeničnog stanja." VIII. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Protiv pobijane odluke koju je primila 19. lipnja 2006. godine apelantica je 4. kolovoza 2006. godine pravodobno podnijela apelaciju u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđena ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici ustvrđuje da: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom.(...)" 26. Postupak se, u konkretnom slučaju, odnosi na iseljenje i vraćanje stana u posjed, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Zadaća je Ustavnog suda preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Apelantica smatra da je njezino pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što su Kantonalni sud u postupku o prizivu i Vrhovni sud u postupku o reviziji očito proizvoljno cijenili dokaze na kojima su utemeljili svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koji su bili od značaja za donošenje drukčije odluke, te da je uslijed takve proizvoljne procjene dokaza uslijedilo proizvoljno ustvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava. 28. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove mjerodavnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u mjerodavnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT) protiv Federacije BiH", predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 29. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojega od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini onda se mora primijetiti da bitan el e ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica ustvrđenih u postupku pred redovitim sudovima, pa prema tomu i pravilna primjena materijalnog prava. Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da je mjerodavan u konkretnom slučaju razmotriti prizivne navode. 30. Predmet je apelacije trosoban stan koji koristi apelantica u nacionaliziranoj zgradi u ulici Obala Kulina bana broj 27, koji je zajedno s jednosobnim stanom u potkrovlju nakon izvršene nacionalizacije ostavljen u vlasništvo Edhemu Musakadiću, predniku tužiteljica. Tužiteljice smatraju da upravo u tom trosobnom stanu živi apelantica, pa su zahtijevale njezino iseljenje iz stana. U cijeloj zgradi osim poslovnih prostorija u prizemlju i potkrovnog stana, koje nisu predmetom bilo kakvog spora, postoje još dva trosobna stana jednake kvadrature, a svaki od njih zauzima po jedan kat. Prema evidenciji u zemljišnim knjigama predniku tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije zgrade u vlasništvo je ostavljen trosoban stan na prvom katu. Apelantica stanuje u trosobnom stanu na drugom katu, ali su tužiteljice na temelju evidencije "Sarajevostana" i činjenice da su prethodnici u stanu u kojemu živi apelantica plaćali najamninu "Sarajevostanu" iz čega je dio išao predniku tužiteljica, zaključile da apelantica živi u stanu koji je njihovo vlasništvo. Na strani tužiteljica se u tijeku postupka kao umješač uključio i stanar u drugom trosobnom stanu, koji prema apelantičinim navodima, provedenim vještačenjima i evidenciji iz zemljišnih knjiga živi na prvom katu. 31. Ustavni sud smatra da je Općinski sud Presudom broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljica s pravilno i potpuno ustvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka Općinski je sud detaljno i iscrpno analizirao svaki dokaz cijeneći ga i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima, dajući ujedno razložna i logična objašnjenja zbog čega je neke od dokaza prihvatio i smatrao značajnim za donošenjem odluke, a zašto druge dokaze nije tako cijenio. Isto tako, Općinski je sud detaljno razjasnio zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko neke od činjenica vjerovao nekim dokazima, a drugima nije. Za Općinski sud nije prijeporno da tužiteljice u tijeku postupka nisu dokazale vlasništvo nad stanom na drugom katu u kojemu živi apelantica i da se stan na koji polažu pravo nalazi na prvom katu iste zgrade. Ovaj zaključak sud temelji na zemljišno-knjižnoj evidenciji koja je javna isprava i dokaz o vlasništvu, rješenju o nacionalizaciji cjelokupne zgrade i određivanja stana koji ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica, uviđaja na licu mjesta i nalazima vještaka građevinske struke. Svi ovi dokazi koje je sud vrlo uvjerljivo obrazložio potvrđuju okolnost da je prednik tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije ostao vlasnikom trosobnog stana na prvom katu u kojemu živi umješač, dok apelantica živi na drugom katu. Oprečna je navedenim dokazima evidencija "Sarajevostana" i mišljenje povjerenstva koje je "Sarajevostan" formirao, te činjenica da su apelantičini prednici kao nositelji stanarskog prava najamninu plaćali "Sarajevostanu", a ovi dalje dijelom i prednicima tužiteljica. Smatrajući da su ovi dokazi slabije dokazne snage od onih na temelju kojih je donesena odluka Općinski je sud naveo da je "Sarajevostan" ustroj koji gazduje stanovima, da evidencija koju vodi o stanovima nije javna isprava i nema kvalitetu dokaza o vlasništvu, posebice u odnosu na zemljišne knjige, te da se i iz nalaza samog povjerenstva "Sarajevostana" vidi da su evidencije netočne i da su se mijenjale tijekom godina. Glede određivanja katnosti nacionalizirane zgrade Općinski je sud konstatirao da se termin visoko prizemlje na kojemu navodno u trosobnom stanu živi umješač, a sukladno takvoj podjeli zgrade apelantica na prvom, umjesto na drugom katu, prvi put pojavljuje tek 1995. godine i da je u nalazu povjerenstva "Sarajevostana" navedeno da je dat na temelju morala i logike, te da kao takav nikako ne može derogirati stanje u zemljišnim knjigama. Samu činjenicu da je najamnina od apelantičinog prednika plaćana "Sarajevostanu", a dijelom i prednicima tužiteljica Općinski je sud smatrao nevažnom za ishod postupka, jer apelantičin prednik nije ni morao, ni trebao znati kome ide dio najamnine, niti se samim tim činom dokazuje vlasništvo. 32. Protiv navedene su presude Općinskog suda prizive izjavili tužiteljice i umješač na strani tužiteljica. Rješavajući o prizivima Kantonalni je sud Presudom broj Gž 2036/04 od 31. listopada 2005. godine uvažio prizive i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je apelantica dužna iseliti iz trosobnog stana u ulici Obala Kulina bana broj 27 u Sarajevu. Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud preinaku prvostupanjske presude izvršio bez navođenja kata na kojemu se nalazi stan koji apelantica treba napustiti. Protiv ove je presude Kantonalnog suda apelantica izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. lipnja 2006. godine odbio kao neutemeljenu. 33. Povodom presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj su sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Dakle, sudovi imaju slobodu ocjene dokaza koja je oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu svezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta je sloboda ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obveza redovitih sudova opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. O pravilnoj i potpunoj procjeni činjenica i dokaza ovisi i ustvrđivanje materijalne istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. 34. U smislu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Kantonalnog suda neobrazložene, paušalne i utemeljene na dokazima koji nisu dovedeni u međusobnu svezu, niti su brižljivo cijenjeni. Prije svega, presuda Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Općinskog suda je donesena na temelju činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Kantonalnog suda pravilno ustvrdio Općinski sud. Odluka koju je potom donio Kantonalni sud je donesena na temelju drukčije ustvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Općinski je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljica za apelantičinim iseljenjem iz prijepornog stana kao neutemeljen, jer one nisu dokazale da su vlasnice tog stana ustvrdivši da se stan u kojemu živi apelantica nalazi na drugom katu iste zgrade, a da je stan koji je nakon nacionalizacije ostavljen u vlasništvo prednika tužiteljica na prvom katu i da u njemu živi umješač na strani tužiteljica. Kantonalni sud nije uopće dao nijedan razlog zašto ovako činjenično stanje smatra pravilno ustvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio oprečno i na temelju takvog zaključka donio drukčiju presudu. Obzirom da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku odluku u smislu članka 229. stavak 4. ZPP-a prema kojemu sud može preinačiti prvostupanjsku presudu ukoliko je tom presudom pravilno ustvrđeno činjenično stanje, a pogrešno primijenjeno materijalno pravo, očito je da na temelju činjeničnog stanja koje je ustvrdio Općinski sud, Kantonalni sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica. Naime, presudom je Općinskog suda ustvrđeno da tužiteljice nisu vlasnice stana u kojemu živi apelantica, pa je stoga njihov zahtjev za apelantičinim iseljenjem iz tog stana neutemeljen. Konstatacija Kantonalnog suda da katnost stana ne može biti odlučna činjenica u ovome predmetu prema mišljenju Ustavnog suda razvidno ukazuje da Kantonalni sud nije brižljivo cijenio međusobnu povezanost brojnih izvedenih pojedinačnih dokaza s ciljem ustvrđivanja vlasništva nad stanom u kojemu živi apelantica i od čega je očito ovisila i utemeljenost tužbenog zahtjeva tužiteljica. Nadalje, Kantonalni sud uopće ne obrazlaže zbog čega nije vjerovao zemljišno-knjižnom izvatku koji je javna isprava i dokaz upisa prava vlasništva nad nekretninama u zemljišne knjige, a nije obrazložio detaljnije ni na temelju čega je stekao utisak da je evidencija "Sarajevostana" validnija kao dokaz o vlasništvu nad prijepornim stanom, nego evidencija zemljišnih knjiga. Dodatno, izostanak ovakvog obrazloženja unosi pravnu konfuziju i nesigurnost posebice ako se uzme u obzir da je isti Kantonalni sud u drugome predmetu o kojemu je rješavao istog mjeseca i iste godine pod brojem Gž 273/03 od 18. listopada 2005. godine zaključio da evidentiranje vlasništva kod "Sarajevostana" nije dokaz o vlasništvu, što je bio i glavni razlog da u tom predmetu odbije priziv tužitelja smatrajući da takvim dokumentom ne može dokazati vlasništvo. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud netočno interpretirao sadržaj konačnog rješenja o nacionalizaciji zgrade u kojoj je prijeporni stan, što samo po sebi ukazuje da jedan od dokaza vlasništva nad prijepornim stanom ne samo da nije točno interpretiran, nego nije ni brižljivo cijenjen. Naime, Kantonalni je sud naveo da su vještačenje o prijepornom stanu i odluka prvostupanjskog suda utemeljeni na rješenju o nacionalizaciji zgrade iz 1960. godine i da to nije pravovaljan akt, jer je protiv njega izjavljen priziv. Potom je o prizivu doneseno konačno rješenje iz 1961. godine u kojemu u izreci pod točkom c) u opisu zgrade koja se nacionalizira stoji da u prizemlju imaju tri prostorije, dva trosobna stana na katu, bez oznake na kojemu se katu nalazi neki od ovih stanova i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Međutim, u tom istom rješenju na koje ukazuje Kantonalni sud u točki II stavak 2. razvidno stoji da se izuzima od nacionalizacije i ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica Edhemu Musakadiću jedan trosoban stan na prvom katu i jedan jednosoban stan u potkrovlju zgrade u ulici Obala Kulina bana 27 (ranije Obala vojvode Stepe). Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza. 35. Zanemarujući na prethodno izneseni način odlučne činjenice na kojima je Općinski sud utemeljio presudu, Kantonalni je sud očito proizvoljno ustvrdio drukčije činjenično stanje čime je proizvoljno primijenio odredbu članka 229. stavak 4. ZPP-a na koju se poziva u svojoj presudi i na temelju koje drugostupanjski sud može preinačiti prvostupanjsku presudu samo ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno ustvrđeno. 36. Vrhovni sud u presudi povodom apelantičine izjavljene revizije konstatira da je predniku tužiteljica rješenjem o nacionalizaciji u nacionaliziranoj zgradi ostavljen u vlasništvo jedan trosoban stan na prvom katu, da je u zemljišnim knjigama navedeno isto stanje, da su tužiteljice upisane kao suvlasnice trosobnog stana na prvom katu nacionalizirane zgrade, te da u trosobnom stanu na prvom katu u zgradi koja je nacionalizirana živi umješač, a na drugom katu iste zgrade u trosobnom stanu apelantica. Ovim činjenicama Vrhovni sud suprotstavlja evidenciju "Sarajevostana" prema kojoj se stan u kojemu živi apelantica vodi kao vlasništvo prednika tužiteljica, a stan u kojemu živi umješač kao vlasništvo Općine Stari Grad, te okolnost da je apelantičin prednik plaćao najamninu "Sarajevostanu" od koje je odvajan dio za prednika tužiteljica kao vlasnika stana. Potom, Vrhovni sud ocjenjujući činjenično stanje konstatira da iz činjeničnih ustvrđenja nižestupanjskih sudova razvidno slijedi da je predniku tužiteljica ostavljen stan u vlasništvo na drugom katu, iako je taj stan u zemljišnim knjigama i u rješenju o nacionalizaciji označen kao stan na prvom katu. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud kao nižestupanjski sud ustvrdio da su tužiteljice vlasnice stana na prvom katu koji koristi umješač, a ne stana koji koristi apelantica. To je bilo i razlogom za odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva kao neutemeljenog. Kantonalni je sud kao nižestupanjski sud u odnosu na Vrhovni sud ustvrdio oprečno od Općinskog suda koji je također nižestupanjski sud u odnosu na Vrhovni sud, pa se nikako ne može tvrditi da je ustvrđenje činjeničnog stanja nižestupanjskih sudova jedinstveno. Na taj način Vrhovni se sud upustio u ustvrđivanje činjeničnog stanja, također oprečno od onog koje je ustvrdio Općinski sud na temelju kojega je primijenio materijalni propis, iako iz odredaba ZPP-a razvidno proizlazi da se povodom revizije ne može ustvrđivati činjenično stanje obzirom da se revizijom kao izvanrednim pravnim lijekom ne može pobijati pogrešno ili nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje. 37. Ustavni sud ukazuje da ovakvo ocjenjivanje i obrazlaganje pravne snage i valjanosti dokaza redovitih sudova ne samo da nije sukladno odredbama članka 8. ZPP-a, već nije ni sukladno ustavnom načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njega inkorporiranom načelu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom procjene i obrazloženja vjerodostojnosti i dokazne snage istog dokumenta donio sasvim drukčiju odluku i zauzeo sasvim drukčije stajalište. 38. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud u pobijanim odlukama proizvoljno primijenili pravo uslijed neotklonjenih proturječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostankom obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na temelju kojih su donesene pobijane odluke sudova. 39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 40. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 41. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora ustvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantičinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se sukladno značenju termina Europske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 42. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da ono nije "nužno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Nužno u ovome kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojemu se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 43. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46.f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 44. Ocjenjujući može li se prijeporni stan smatrati apelantičinim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelantica u prijepornom stanu živi dugi niz godina kao u svome domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svome obiteljskom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantičinim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 45. Ustavni sud smatra da pobijane odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda povodom predmetnog stana predstavljaju "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 23). 46. U svezi s pitanjem je li to miješanje bilo "sukladno zakonu" u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već ustvrđeno u prethodnim točkama ove odluke pri ocjeni pravičnosti postupka da su pobijane presude donesene na temelju proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelantičino pravo na dom nije bilo "sukladno zakonu". Pošto uplitanje u apelantičino pravo na dom nije "sukladno zakonu", slijedi da nije nužno ispitati je li ono služilo "zakonitom cilju" ili bilo "nužno u demokratskom društvu" (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. svibnja 2002. godine, točka 69). Prema tomu, u konkretnom je slučaju prekršeno apelantičino pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni je sud odlučio da radi naravi ustavnih prava koja su prekršena sam odluči o meritumu predmeta sukladno članku 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda i zaključio da kao pravomoćna ostaje na snazi Presuda Općinskog suda broj P-484/02 od 9. srpnja 2004. godine. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je uslijed neotklonjenih proturječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostanka obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na temelju kojih su donesene pobijane odluke sudova, izostala obvezna brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica uslijed čega je došlo do proizvoljne primjene prava u tim odlukama. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelantičino pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije koje nije sukladno zakonu, čime je povrijeđeno apelantičino ustavno pravo na dom. 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2006/05, rješavajući apelaciju Jakova Purića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 19. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Jakova Purića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jakov Purić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt) kog zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnio je 26. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda kao i učesnika u postupku, tuženog Brčko Distrikta, zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. jula 2006. godine, a Osnovni sud i Brčko Distrikt 17. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 31. avgusta 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je na osnovu Ugovora broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio nekretnine od Srpske pravoslavne crkve (u daqnjem tekstu: SPC) označene kao k.č. 9/26 kućište površine 156 m² i k.č. 9/27 kućište površine 970 m² upisane u zemqišnokwižno tijelo 1, te zgrade izgrađene na navedenim parcelama upisane u zemqišnokwižno tijelo u zk. ul. 10.053 KO Brčko (u daqnjem tekstu: sporne nekretnine). Tuženi Brčko Distrikt je prije toga Rješenjem broj 4-47-471-1/94 od 7. juna 1995. godine vratio sporne nekretnine SPC-u koje su poslije II svjetskog rata bile predmet nacionalizacije. Apelant je odlučio da na spornim nekretninama izvrši wihovu rekonstrukciju sa ciljem da ih pretvori u poslovni objekat, pa je u tom smislu i izdejstvovao kod nadležnih organa potrebna odobrewa za gradnju. S obzirom da nije mogao da koristi imovinu koju je kupio apelant je tužio SPC i Brčko Distrikt radi naknade štete u iznosu od 910.827,00 KM zbog toga što mu je onemogućeno da koristi sporne nepokretnosti. 7. Apelant je u tužbi naveo da je od SPC kao prodavca Ugovorom broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio sporne nekretnine, ali ne može da ih koristit jer Brčko Distrikt to sprečava tako što vraća stanove nosiocima stanarskih prava u spornoj zgradi i time mu onemogućava pristup i izaziva štetu. Apelant je u dogovoru sa tuženim osposobio četiri stana u staroj zgradi Doma zdravlja u Brčko Distriktu, a s ciljem da smjesti lica koja su trebala da se isele iz predmetne zgrade, ali je tuženi Brčko Distrikt navodno odustao od prvobitnog dogovora. Smatrajući da zbog toga trpi štetu apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete koja je nastala zbog toga što ne može da koristi imovinu. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Brčko Distrikt obaveže da mu isplati naknadu štete na ime izmakle dobiti, kao i da ubuduće plaća mjesečnu zakupninu u određenom iznosu za korišćenje spornih nekretnina. Sudovi su utvrdili da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 apelant sporne nekretnine kupio od SPC (ranije vraćene još 1995. godine), te sporne nekretnine vraćene SPC-u s teretima za koje je apelant znao i kao takve i prihvatio, jer su u predmetnoj zgradi ranije bili stanari sa utvrđenim stanarskim pravima, ali je na ročištu od 9. juna 2003. godine apelant povukao tužbu protiv SPC. U pogledu odgovornosti Brčko Distrikta sudovi su konstatovali da ne može da se utvrdi nikakva pravna veza i odgovornost tuženog, Brčko Distrikta, za štetu i izmaklu dobit koja je nastala na spornim nekretninama zbog činjenice da on ne može da se oslobodi obaveze povraćaja stanarskih prava koja su stečena još prije rata. 9. Apelacioni sud je Presudom broj Rev-1/04 od 4. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. Apelacioni sud je u bitnom ponovio pravne razloge iz nižestepenih presuda utvrdivši da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC Brčko sa teretom, odnosno stečenim stanarskim pravima 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. Tuženi prema toj presudi nije bio u obavezi da isprazni, odnosno oslobodi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. U predmetni objekat su se vratili i vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije nego što su izbili ratni sukobi. Apelacioni sud je utvrdio da tuženi Brčko Distrikt ne može da se smatra odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog toga što nije u mogućnosti da koristi sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radwi i štete koja je nastala, u kom slučaju bi bio obavezan da naknadi nastalu štetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 11. Apelant navodi da Brčko Distrikt nezakonito raspolaže spornim nekretninama koje je on kupio od SPC dodjequjući stanove koji se nalaze u spornim nekretninama, odnosno zgradama, ranijim nosiocima stanarskih prava kao i izbjeglim i raseljenim licima. Iako je apelant vlasnik tih nekretnina zbog navedenih postupaka Brčko Distrikta ne može uopšte da ih koristi ni na koji način. Apelant navodi da je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemqišne kwige i pregledao objekat u kom tada navodno nije bilo zaštićenih stanara, niti izbjeglih ili raseljenih lica. Pravno, to vraćanje imovine nije niko osporio i proglasio ništavnim, pa shodno tome ono ne proizvodi pravne posljedice. Apelant dalje navodi da je on savjestan i zakonit vlasnik na predmetnim nekretninama, a da ih je tuženi kao nevlasnik koristio, nezakonito dodjeqivao drugim licima i ubirao zakupninu. Apelant takođe navodi i da je tuženi Brčko Distrikt u obavezi da kao nesavjestan držalac preda vlasniku sve plodove (zakupninu) od predmetne zgrade, kao i da naknadi štetu koju je pretrpio shodno čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima. Apelant na kraju zakqučuje da su povrijeđena prava koja mu kao vlasniku pripadaju, jer mu je uskraćeno pravo plodouživawa i korišćewa njegove nepokretnosti i da zbog povrede ustavnih prava koja su ranije navedena njegova apelaciju treba da bude usvojena. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navodi se da nema povrede prava na koja se poziva apelant u konkretnom slučaju, jer je Osnovni sud odluku donio u skladu sa važećim propisima i za svoju odluku dao valjano obrazloženje, a potvrdu ispravnosti navedene odluke cijenio je Apelacioni sud u postupcima o žalbi i u reviziji. 13. U odgovoru Apelacionog suda navodi se da ovaj sud ostaje kod stavova koji su izneseni u osporenoj presudi. O reviziji je odlučivao Apelacioni sud. Apelacioni sud ponovo ističe da su nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora vraćene SPC-u odlukom Vlade Republike Srpske koja po sadržaju odgovara ugovoru o poklonu i to od 7. juna 1995. godine. Dalje, i sam apelant je iskazom na ročištu od 9. septembra 2003. godine potvrdio da je sporne nekretnine kupio sa teretom, i to pravom stanovawa predratnih nosilaca stanarskog prava koji su stanove napustili u toku ratnih zbivawa da bi ih povratili u poratnom periodu u skladu sa važećim zakonima. I na kraju, revizija nije prihvaćena, jer je materijalno pravo pravilno primijenjeno dok se Apelacioni sud nije ni izjašwavao o činjeničnom stanju pošto ono ne može da bude predmet revizije. Predmet tužiočevog zahtjeva o kom se odlučivalo, navodi se dalje u odgovoru Apelacionog suda, zasnovan je na obligaciono-pravnom, a ne na stvarno-pravnom odnosu parničnih stranaka kako se navodi u apelaciji. Iz svih navedenih razloga, shodno ocjeni Apelacionog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, niti ostala ustavna prava na koja se poziva apelant. 14. U odgovoru na apelaciju Brčko Distrikta ističe se da su apelantovi navodi u pogledu povrede njegovih ustavnih prava neosnovani. Ovo stoga što je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant predmetne nekretnine kupio sa teretom, te slijedom toga tuženi Brčko Distrikt nije bio u obavezi da ih isprazni. Apelant je bio nesavjestan prilikom kupovine nekretnina znajući da su one pod teretom i da, shodno tome, nema pravnog osnova za iseljenje stanara i potraživanje naknade štete. Ovakav stav zauzeli su svi sudovi i to apelantov tužbeni zahtjev, kao i navode iz apelacije, čini neosnovanim, navodi se u odgovoru Brčko Distrikta. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Član 154 stav 1 (1)Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 155 Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje wihovog povećawa (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)." 16. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 11/01, 8/03 i 40/04) Član 43 Lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda. Član 166 Pravo stanovawa je lična služnost koja određeno lice (stanara) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njenim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu sa tom namjenom ne mijewajući njenu supstancu." 17. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovaj zakon primjewivaće se na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu ukqučujući poslovne prostorije u privatnoj svojini, kuće i stanove u privatnoj svojini, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30 aprila 1991. godine bez obzira da li je ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenim ili ne uz uslov da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. avgusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u dijelu koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i prava na zabranu diskriminacije, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade štete, odnosno izmakle dobiti kao i plaćanje zakupnine na osnovu korišćewa nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom predmetu primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Praksa Ustavnog suda počiva na principima da se on ne upušta u ocjenu utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke nižih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnog suda ne ukqučuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC s teretom - pravom stanovawa 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. U toj presudi izričito stoji da apelant nije savjestan kupac predmetnih nekretnina pošto je morao da zna da se zgrada sastoji od 11 stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo i nosioci stanarskog prava su i faktički posjednici. Kupac ove zgrade preuzeo je rizik stupawa u posjed, a tuženi, odnosno pravni prednik tuženog, se nije obavezao da će da riješi pitawa nosilaca stanarskog prava. Prilikom zakqučivawa kupoprodajnog ugovora sa SPC tužilac je mogao da se na licu mjesta lako uvjeri da u toj zgradi stanuju određena lica i od prodavca je mogao da dobije podatke o kakvim se licima radi, pa se zakqučenjem tog ugovora smatra da je zgradu kupio sa tim teretima (služnost stanovawa). Sve ovo je tužiocu nesumwivo moralo da bude poznato pošto je tužilac s Vladom Brčko Distrikta pokušao 30. juna 2000. godine da zakquči ugovor o zakupu poslovno-stambene zgrade "starog Doma zdravlja" ukupne površine 500 m² (gorwa etaža) na dvije godine uz zakupninu od 420 KM mjesečno za smještaj ovih porodica. 27. Dalje, tuženi Brčko Distrikt shodno toj presudi nije bio u obavezi da isprazni, odnosno oslobodi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. Naprotiv, u predmetni objekat su se vratili i još se vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijawa ratnih sukoba. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje proizilazi da tuženi Brčko Distrikt ne može da se smatra odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti da koristi sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radwi i štete koja je nastala u kom slučaju bi bio u obavezi da tu štetu naknadi. Dakle, Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) odnosi se na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu ukqučujući i poslovne prostorije u privatnoj svojini, kuće i stanove u privatnoj svojini, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenom ili ne, uz uslov da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine. Brčko Distrikt je shodno navedenom zakonu obavezan da vrati stanove predratnim nosiocima stanarskih prava, odnosno licima koja su blagovremeno podnijela zahtjev za povraćaj, odnosno zakqučili ugovor o zakupu zgrada s obzirom da je riječ o nacionalizovanoj zgradi. Konkretno, Vlada Brčko Distrikta nije nezakonito raspolagala predmetnom nekretninom - dakle ometala apelantova svojinska prava pošto je sa bivšim stanarima obnovila ugovore o zakupu - korišćenju stanova u spornoj zgradi, a izbjeglim i raseljenim licima pojedine prostorije dodjeqivala kao alternativni smještaj. Istina, apelant je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije sa kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemqišne kwige i pregledao objekat u kom tada nije bilo zaštićenih stanara. U zemqišnim kwigama na navedenoj zgradi bila je ukwižena SPC Brčko bez ikakvih stvarnih tereta, a na osnovu rješewa tužene o vraćanju imovine u kom nije konstatovano da postoje zaštićeni stanari. Međutim, ova činjenica nije od značaja s obzirom na neažurnost postojećih zemqišnih kwiga i čestu nesaglasnost stvarnog stawa i prava upisanih u zemqišne kwige. 28. Na kraju, činjenica da je apelant povukao tužbu protiv SPC nema nikakvog pravnog značaja, jer se SPC nije ni uplitala u njegova imovinska prava nego je tužbeni zahtjev bio upravljen prema Brčko Distriktu koji je kako se navodi u apelaciji i navodno neosnovano ometao korišćenje imovine koju je apelant kupio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise, odnosno Zakon o vraćanju napuštene imovine i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta. Takođe, Ustavni sud smatra da u navedenom predmetu način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa bili su adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama navedeni su potrebni razlozi za wihovo donošenje i data su detaqna obrazložewa. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i da brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske in stance pune jurisdikcije, te da je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 29. Uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, te navode iz apelacije koji su identični u pogledu navodne povrede svih nabrojanih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra apelantove navode koji se tiču prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije 31. Apelant navodi da je u sudskim postupcima koji su sprovedeni povrijeđeno njegovo pravo na z abranu diskriminacije ne dajući dalje bilo kakvo pojašnjenje, odnosno ne navodeći u odnosu na koje pravo i kako je učinjena diskriminacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je shodno praksi Evropskog suda pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da apelant može da se poziva na ovo pravo jedino u vezi sa "uživanjem prava i sloboda koji su garantovani Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršewa nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Evropske konvencije, ipak ovaj član neće moći da se primijeni ukoliko činjenice konkretnog predmeta ne ulaze "u obim" garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Wemačke, presudu od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 32. S obzirom na to da apelant navod o kršenju svog prava na nediskriminaciju daje paušalno ne dovodeći ga u konkretnu vezu sa kršenjem nekog od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te, dalje, uopšte ne navodeći u čemu se i kako manifestovala ova povreda, apelantove navode o navodnom kršenju njegovog prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim. 33. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama navedeni su svi potrebni razlozi za wihovo donošenje i data su detaqna obrazložewa. Apelant je imao mogućnost da iznese i da brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske in stance pune jurisdikcije, te je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2006/05, rješavajući apelaciju Jakova Purića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 19. aprila 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Jakova Purića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jakov Purić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) kojeg zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnio je 26. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine i Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda kao i učesnika u postupku, tuženog Brčko Distrikta, zatraženo je 4. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. jula 2006. godine, a Osnovni sud i Brčko Distrikt 17. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 31. augusta 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je na osnovu Ugovora broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio nekretnine od Srpske pravoslavne crkve (u daljnjem tekstu: SPC) označene kao k.č. 9/26 kućište površine 156 m² i k.č. 9/27 kućište površine 970 m² upisane u zemljišnoknjižno tijelo 1, te zgrade izgrađene na navedenim parcelama upisane u zemljišnoknjižno tijelo u zk. ul. 10.053 KO Brčko (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Tuženi Brčko Distrikt je prije toga Rješenjem broj 4-47-471-1/94 od 7. juna 1995. godine vratio sporne nekretnine SPC-u koje su poslije II svjetskog rata bile predmet nacionalizacije. Apelant je odlučio da na spornim nekretninama izvrši njihovu rekonstrukciju s ciljem da ig pretvori u poslovni objekat, pa je u tom smislu i izdejstvovao kod nadležnih organa potrebna odobrenja za gradnju. S obzirom da nije mogao koristiti imovinu koju je kupio apelant je tužio SPC i Brčko Distrikt radi naknade štete u iznosu od 910.827,00 KM radi toga što mu je onemogućeno korištenje spornih nepokretnosti. 7. Apelant je u tužbi naveo da je od SPC kao prodavca Ugovorom broj Ov. 2631/99 od 4. oktobra 1999. godine kupio sporne nekretnine, ali ih ne može koristiti jer Brčko Distrikt to sprečava tako što vraća stanove nosiocima stanarskih prava u spornoj zgradi i time mu onemogućuje pristup i izaziva štetu. Apelant je u dogovoru sa tuženim osposobio četiri stana u staroj zgradi Doma zdravlja u Brčko Distriktu, a s ciljem smještaja lica koje je trebalo iseliti iz predmetne zgrade, ali je tuženi Brčko Distrikt navodno odustao od prvobitnog dogovora. Smatrajući da zbog toga trpi štetu apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete nastale nekorištenjem imovine. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-596/02-I od 9. jula 2003. godine koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-240/03 od 2. oktobra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Brčko Distrikt obaveže da mu isplati naknadu štete na ime izmakle dobiti, kao i da ubuduće plaća mjesečnu zakupninu u određenom iznosu za korištenje spornih nekretnina. Sudovi su utvrdili da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC (ranije vraćene još 1995. godine), te sporne nekretnine vraćene SPC-u s teretima za koje je apelant znao i kao takve i prihvatio, jer su u predmetnoj zgradi ranije bili stanari s utvrđenim stanarskim pravima, ali je na ročištu od 9. juna 2003. godine apelant povukao tužbu protiv SPC. U pogledu odgovornosti Brčko Distrikta sudovi su konstatirali da se ne može utvrditi nikakva pravna veza i odgovornost tuženog, Brčko Distrikta, za štetu i izmaklu dobit koja je nastala na spornim nekretninama zbog činjenice da se on ne može osloboditi obaveze povrata stanarskih prava koja su stečena još prije rata. 9. Apelacioni sud je Presudom broj Rev-1/04 od 4. marta 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. Apelacioni sud je u bitnom ponovio pravne razloge iz nižestepenih presuda utvrdivši da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC Brčko s teretom, odnosno stečenim stanarskim pravima 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. Tuženi prema toj presudi nije bio u obavezi isprazniti, odnosno osloboditi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. U predmetni objekat su se vratili i vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. Apelacioni sud je utvrdio da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti korištenja sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radnji i nastale štete u kojem slučaju bi bio u obavezi naknaditi nastalu štetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 11. Apelant navodi da Brčko Distrikt nezakonito raspolaže spornim nekretninama koje je on kupio od SPC dodjeljujući stanove koji se nalaze u spornim nekretninama, odnosno zgradama, ranijim nosiocima stanarskih prava kao i izbjeglim i raseljenim licima. Iako je apelant vlasnik tih nekretnina zbog navedenih postupaka Brčko Distrikta ne može ih uopće koristiti ni na koji način. Apelant navodi da je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekat u kojem tada navodno nije bilo zaštićenih stanara, niti izbjeglih ili raseljenih lica. Pravno, to vraćanje imovine nije niko osporio i proglasio ništavim, pa prema tome ono ne proizvodi pravne posljedice. Apelant dalje navodi da je on savjestan i zakonit vlasnik na predmetnim nekretninama, a da ih je tuženi kao nevlasnik koristio, nezakonito dodjeljivao drugim licima i ubirao zakupninu. Apelant također navodi i da je tuženi Brčko Distrikt u obavezi kao nesavjestan držalac predati vlasniku sve plodove (zakupninu) od predmetne zgrade, kao i naknaditi pretrpljenu štetu prema čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant na kraju zaključuje da su povrijeđena prava koja mu kao vlasniku pripadaju, jer mu je uskraćeno pravo plodouživanja i korištenja njegove nepokretnosti i da zbog povrede ustavnih prava koja su ranije navedena njegovu apelaciju treba usvojiti. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navodi se da nema povrede prava na koja se poziva apelant u konkretnom slučaju, jer je Osnovni sud odluku donio u skladu sa važećim propisima i za svoju odluku dao valjano obrazloženje, a potvrdu ispravnosti navedene odluke cijenio je Apelacioni sud u postupcima o žalbi i u reviziji. 13. U odgovoru Apelacionog suda navodi se da ovaj sud ostaje kod stavova koji su izneseni u osporenoj presudi. O reviziji je odlučivao Apelacioni sud. Apelacioni sud ponovo ističe da su nekretnine koje su predmet kupoprodajnog ugovora vraćene SPC-u odlukom Vlade Republike Srpske koja po sadržaju odgovara ugovoru o poklonu i to od 7. juna 1995. godine. Nadalje, i sam apelant je iskazom na ročištu od 9. septembra 2003. godine potvrdio da je sporne nekretnine kupio s teretom i to pravom stanovanja predratnih nosilaca stanarskog prava koji su stanove napustili u toku ratnih zbivanja da bi ih povratili u poratnom periodu u skladu sa važećim zakonima. I na kraju, revizija nije prihvaćena, jer je materijalno pravo pravilno primijenjeno dok se Apelacioni sud nije ni izjašnjavao o činjeničnom stanju pošto ono ne može biti predmet revizije. Predmet tužiočevog zahtjeva o kojem se odlučivalo, navodi se dalje u odgovoru Apelacionog suda, je zasnovan na obligaciono-pravnom, a ne na stvarno-pravnom odnosu parničnih stranaka kako se navodi u apelaciji. Iz svih navedenih razloga, prema ocjeni Apelacionog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, niti ostala ustavna prava na koja se poziva apelant. 14. U odgovoru na apelaciju Brčko Distrikta se ističe da su apelantovi navodi u pogledu povrede njegovih ustavnih prava neosnovani. Ovo stoga što je nedvosmisleno utvrđeno da je apelant predmetne nekretnine kupio s teretom, te slijedom toga tuženi Brčko Distrikt nije bio u obavezi da ih isprazni. Apelant je bio nesavjestan prilikom kupovine nekretnina znajući da su one pod teretom i da prema tome nema pravnog osnova za iseljenje stanara i potraživanje naknade štete. Ovakav stav su zauzeli svi sudovi i to apelantov tužbeni zahtjev kao i navode iz apelacije čini neosnovanim, navodi se u odgovoru Brčko Distrikta. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Član 154. stav 1. (1)Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Član 155. Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)." 16. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 11/01, 8/03 i 40/04) Član 43. Lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno je stvar vratiti vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda. Član 166. Pravo stanovanja je lična služnost koja određeno lice (stanara) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njenim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom ne mijenjajući njezinu supstancu." 17. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovaj zakon će se primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30 aprila 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenim ili ne uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-18/05 od 21. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u dijelu koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i prava na zabranu diskriminacije, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o apelantovom zahtjevu za isplatu naknade štete, odnosno izmakle dobiti kao i plaćanje zakupnine na osnovu korištenja nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Praksa Ustavnog suda počiva na principima da se on ne upušta u ocjenu utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnog suda ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant sporne nekretnine kupio od SPC s teretom - pravom stanovanja 11 porodica što je utvrđeno i ranijom presudom Apelacionog suda broj Gž-162/02 od 31. maja 2002. godine. U toj presudi izričito stoji da apelant nije savjestan kupac predmetnih nekretnina pošto je morao znati da se zgrada sastoji od 11 stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo i nosioci stanarskog prava su i faktički posjednici. Kupac ove zgrade preuzeo je rizik stupanja u posjed, a tuženi, odnosno pravni prednik tuženog, se nije obavezao da će riješiti pitanja nosilaca stanarskog prava. Prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa SPC tužilac se na licu mjesta mogao lako uvjeriti da u toj zgradi stanuju određena lica i od prodavca je mogao dobiti podatke o kakvim se licima radi, te se zaključenjem tog ugovora smatra da je zgradu kupio s tim teretima (služnost stanovanja). Sve ovo je tužiocu nesumnjivo moralo biti poznato pošto je tužilac s Vladom Brčko Distrikta pokušao 30. juna 2000. godine zaključiti ugovor o zakupu poslovno-stambene zgrade "starog Doma zdravlja" ukupne površine 500 m² (gornja etaža) na dvije godine uz zakupninu od 420 KM mjesečno za smještaj ovih porodica. 27. Nadalje, tuženi Brčko Distrikt prema toj presudi nije bio u obavezi isprazniti, odnosno osloboditi od lica i stvari sporne nekretnine koje je apelant kupio. Naprotiv, u predmetni objekat su se vratili i još se vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje proizlazi da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti korištenja sporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između njegovih radnji i nastale štete u kojem slučaju bi bio u obavezi tu štetu naknaditi. Dakle, Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) odnosi se na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. aprila 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenom ili ne, uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. decembra 1998. godine. Brčko Distrikt je prema navedenom zakonu obavezan vratiti stanove predratnim nosiocima stanarskih prava, odnosno licima koja su blagovremeno podnijela zahtjev za povrat, odnosno zaključili ugovor o zakupu zgrada s obzirom da je riječ o nacionaliziranoj zgradi. Konkretno, Vlada Brčko Distrikta nije nezakonito raspolagala predmetnom nekretninom - dakle ometala apelantova vlasnička prava pošto je sa bivšim stanarima obnovila ugovore o zakupu - korištenju stanova u spornoj zgradi, a izbjeglim i raseljenim licima pojedine prostorije dodjeljivala kao alternativni smještaj. Istina, apelant je prije kupovine predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije s kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekat u kojem tada nije bilo zaštićenih stanara. U zemljišnim knjigama na navedenoj zgradi bila je uknjižena SPC Brčko bez ikakvih stvarnih tereta, a na osnovu rješenja tužene o vraćanju imovine u kojem nije konstatirano postojanje zaštićenih stanara. Međutim, ova činjenica nije od značaja s obzirom na neažurnost postojećih zemljišnih knjiga i čestu nesaglasnost stvarnog stanja i prava upisanih u zemljišne knjige. 28. Na kraju, činjenica da je apelant povukao tužbu protiv SPC nema nikakvog pravnog značaja, jer se SPC nije ni uplitala u njegova imovinska prava nego je tužbeni zahtjev bio upravljen prema Brčko Distriktu koji je kako se navodi u apelaciji i navodno neosnovano ometao korištenje imovine koju je apelant kupio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise, odnosno Zakon o vraćanju napuštene imovine i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta. Također, Ustavni sud smatra da se u navedenom predmetu način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske in - stance pune jurisdikcije, te da je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 29. Uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, te navode iz apelacije koji su identični u pogledu navodne povrede svih nabrojanih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode koji se tiču prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije 31. Apelant navodi da je u provedenim sudskim postupcima povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije ne dajući dalje bilo kakvo pojašnjenje, odnosno ne navodeći u odnosu na koje pravo i kako je učinjena diskriminacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da se apelant može pozvati na ovo pravo jedino u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog predmeta ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presudu od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 32. S obzirom na to da apelant navod o kršenju svog prava na nediskriminaciju daje paušalno ne dovodeći ga u konkretnu vezu s kršenjem nekog od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te, dalje, uopće ne navodeći u čemu se i kako manifestirala ova povreda, apelantove navode o navodnom kršenju njegovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim. 33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje presuda koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja. Apelant je imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na tri sudske in stance pune jurisdikcije, te je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2006/05, rješavajući apelaciju Jakova Purića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 19. travnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Jakova Purića podnesena protiv presuda Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-18/05 od 21. srpnja 2005. godine i Gž-240/03 od 2. listopada 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-596/02-I od 9. srpnja 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jakov Purić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) kojega zastupa Dragan Blagojević, odvjetnik iz Beograda, je podnio 26. rujna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) br. Rev-18/05 od 21. srpnja 2005. godine i Gž-240/03 od 2. listopada 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-596/02-I od 9. srpnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i Osnovnog suda kao i sudionika u postupku, tuženog Brčko Distrikta, je zatraženo 4. srpnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacijski je sud odgovor na apelaciju dostavio 27. srpnja 2006. godine, a Osnovni sud i Brčko Distrikt 17. srpnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 31. kolovoza 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je na temelju Ugovora broj Ov. 2631/99 od 4. listopada 1999. godine kupio nekretnine od Srpske pravoslavne crkve (u daljnjem tekstu: SPC) označene kao k.č. 9/26 kućište površine 156 m² i k.č. 9/27 kućište površine 970 m² upisane u zemljišnoknjižno tijelo 1, te zgrade izgrađene na navedenim parcelama upisane u zemljišnoknjižno tijelo u zk. ul. 10.053 KO Brčko (u daljnjem tekstu: prijeporne nekretnine). Tuženi Brčko Distrikt je prije toga Rješenjem broj 4-47-471-1/94 od 7. lipnja 1995. godine vratio prijeporne nekretnine SPC-u koje su poslije II svjetskog rata bile predmetom nacionalizacije. Apelant je odlučio na prijepornim nekretninama izvršiti njihovu rekonstrukciju s ciljem njihovoga pretvaranja u poslovni objekt, pa je u tom smislu i izdejstvovao kod mjerodavnih tijela potrebita odobrenja za gradnju. Obzirom da nije mogao koristiti imovinu koju je kupio apelant je tužio SPC i Brčko Distrikt radi naknade štete u iznosu od 910.827,00 KM zbog toga što mu je onemogućeno korištenje prijepornih nepokretnosti. 7. Apelant je u tužbi naveo da je od SPC kao prodavca Ugovorom broj Ov. 2631/99 od 4. listopada 1999. godine kupio prijeporne nekretnine, ali ih ne može koristiti jer Brčko Distrikt to sprječava tako što vraća stanove nositeljima stanarskih prava u prijepornoj zgradi i time mu onemogućuje pristup i izaziva štetu. Apelant je u dogovoru s tuženima osposobio četiri stana u staroj zgradi Doma zdravlja u Brčko Distriktu, a s ciljem smještaja osoba koje je trebalo iseliti iz predmetne zgrade, ali je tuženi Brčko Distrikt navodno odustao od prvobitnog dogovora. Smatrajući da radi toga trpi štetu apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade štete nastale nekorištenjem imovine. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-596/02-I od 9. srpnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Gž-240/03 od 2. listopada 2003. godine, je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Brčko Distrikt obveže isplatiti mu naknadu štete na ime izmakle dobiti kao i da ubuduće plaća mjesečnu zakupninu u određenom iznosu za korištenje prijepornih nekretnina. Sudovi su ustvrdili da je apelant prijeporne nekretnine kupio od SPC (ranije vraćene još 1995. godine), te prijeporne nekretnine vraćene SPC-u s teretima za koje je apelant znao i kao takve i prihvatio, jer su u predmetnoj zgradi ranije bili stanari s ustvrđenim stanarskim pravima, ali je na ročištu od 9. lipnja 2003. godine apelant povukao tužbu protiv SPC. Glede odgovornosti Brčko Distrikta sudovi su konstatirali da se ne može ustvrditi nikakva pravna sveza i odgovornost tuženog Brčko Distrikta za štetu i izmaklu dobit koja je nastala na prijepornim nekretninama zbog činjenice da se on ne može osloboditi obveze povrata stanarskih prava koja su stečena još prije rata. 9. Apelacijski je sud Presudom broj Rev-1/04 od 4. ožujka 2004. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostupanjske presude. Apelacijski je sud u bitnom ponovio pravne razloge iz nižestupanjskih presuda ustvrdivši da je apelant prijeporne nekretnine kupio od SPC Brčko s teretom, odnosno stečenim stanarskim pravima 11 obitelji, što je ustvrđeno i ranijom Presudom Apelacijskog suda broj Gž-162/02 od 31. svibnja 2002. godine. Tuženi prema toj presudi nije bio u obvezi isprazniti, odnosno osloboditi od osoba i stvari prijeporne nekretnine koje je apelant kupio. U predmetni objekt su se vratili i vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. Apelacijski je sud ustvrdio da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi zbog nemogućnosti korištenja prijeporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična sveza između njegovih radnji i nastale štete u kojem slučaju bi bio u obvezi naknaditi nastalu štetu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 11. Apelant navodi da Brčko Distrikt nezakonito raspolaže prijepornim nekretninama koje je on kupio od SPC dodjeljujući stanove koji se nalaze u prijepornim nekretninama, odnosno zgradama, ranijim nositeljima stanarskih prava kao i izbjeglim i raseljenim osobama. Iako je apelant vlasnik tih nekretnina zbog navedenih postupaka Brčko Distrikta ne može ih uopće koristiti ni na koji način. Apelant navodi da je prije kupnje predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekt u kojemu tada navodno nije bilo zaštićenih stanara, niti izbjeglih ili raseljenih osoba. Pravno, to vraćanje imovine nije nitko pobio i proglasio ništavim, pa prema tomu ono ne proizvodi pravne posljedice. Apelant dalje navodi da je on savjestan i zakonit vlasnik na predmetnim nekretninama, a da ih je tuženi kao nevlasnik koristio, nezakonito dodjeljivao drugim osobama i ubirao zakupninu. Apelant također navodi i da je tuženi Brčko Distrikt u obvezi kao nesavjestan držatelj predati vlasniku sve 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 plodove (zakupninu) od predmetne zgrade, kao i naknaditi pretrpljenu štetu prema čl. 154. i 155. Zakona o obligacijskim odnosima. Apelant u konačnici zaključuje da su povrijeđena prava koja mu kao vlasniku pripadaju, jer mu je uskraćeno pravo plodouživanja i korištenja njegove nepokretnosti i da radi povrede ustavnih prava koja su ranije navedena njegovu apelaciju treba usvojiti. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da nema povrede prava na koja se u konkretnom slučaju poziva apelant, jer je Osnovni sud odluku donio sukladno važećim propisima i za svoju odluku dao valjano obrazloženje, a potvrdu ispravnosti navedene odluke je cijenio Apelacijski sud u postupcima o prizivu i u reviziji. 13. U odgovoru Apelacijskog suda se navodi da ovaj sud ostaje kod stavova koji su izneseni u pobijanoj presudi. O reviziji je odlučivao Apelacijski sud. Apelacijski sud ponovno ističe da su nekretnine koje su predmetom kupoprodajnog ugovora vraćene SPC-u odlukom Vlade Republike Srpske koja po sadržini odgovara ugovoru o darivanju i to od 7. lipnja 1995. godine. Nadalje, i sam je apelant iskazom na ročištu od 9. rujna 2003. godine potvrdio da je prijeporne nekretnine kupio s teretom i to pravom stanovanja predratnih nositelja stanarskog prava koji su stanove napustili u tijeku ratnih zbivanja da bi ih povratili u poratnom razdoblju sukladno važećim zakonima. I konačno, revizija nije prihvaćena jer je materijalno pravo pravilno primijenjeno, dok se Apelacijski sud nije ni izjašnjavao o činjeničnom stanju budući ono ne može biti predmetom revizije. Predmet tužiteljevog zahtjeva o kojemu se odlučivalo, navodi se dalje u odgovoru Apelacijskog suda, je utemeljen na obligacijsko-pravnom, a ne na stvarno-pravnom odnosu parničnih stranaka kako se navodi u apelaciji. Iz svih navedenih razloga, prema ocjeni Apelacijskog suda, nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, niti ostala ustavna prava na koja se poziva apelant. 14. U odgovoru na apelaciju Brčko Distrikta se ističe da su apelantovi navodi glede povrede njegovih ustavnih prava neutemeljeni. Ovo stoga što je nedvosmisleno ustvrđeno da je apelant predmetne nekretnine kupio s teretom, te slijedom toga tuženi Brčko Distrikt nije bio u obvezi isprazniti ih. Apelant je bio nesavjestan prigodom kupnje nekretnina znajući da su one pod teretom i da prema tomu nema pravnog temelja za iseljenjem stanara i potraživanjem naknade štete. Ovakav su stav zauzeli svi sudovi i to apelantov tužbeni zahtjev kao i navode iz apelacije čini neutemeljenim, navodi se u odgovoru Brčko Distrikta. V. Relevantni propisi 15. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Članak 154. stavak 1. (1)Tko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Članak 155. Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)." 16. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 11/01, 8/03 i 40/04) Članak 43. Osoba čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) je dužna stvar vratiti vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovoga posjeda. Članak 166. Pravo stanovanja je osobna služnost koja određenu osobu (stanara) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njenim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) sukladno toj namjeni ne mijenjajući njezinu supstancu." 17. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovaj zakon će se primjenjivati na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30 travnja 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenim ili ne uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nositelj stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. prosinca 1998. godine." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj Rev-18/05 od 21. srpnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 18. kolovoza 2005. godine, a apelacija je podnesena 26. rujna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i prava na zabranu diskriminacije, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog radi kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 24. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o apelantovom zahtjevu za isplatom naknade štete, odnosno izmakle dobiti kao i plaćanjem zakupnine na temelju korištenja nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u ovome predmetu primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Praksa Ustavnog suda počiva na načelima da se on ne upušta u ocjenu ustvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovitog suda ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Redoviti su sudovi ustvrdili da je apelant prijeporne nekretnine kupio od SPC s teretom - pravom stanovanja 11 obitelji što je ustvrđeno i ranijom presudom Apelacijskog suda broj Gž-162/02 od 31. svibnja 2002. godine. U toj presudi izričito stoji da apelant nije savjestan kupac predmetnih nekretnina budući je morao znati da se zgrada sastoji od 11 stanova na kojima je stečeno stanarsko pravo i nositelji stanarskog prava su i faktički posjednici. Kupac ove zgrade je preuzeo rizik stupanja u njezin posjed, a tuženi, odnosno pravni prednik tuženog, se nije obvezao da će riješiti pitanja nositelja stanarskog prava. Prigodom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa SPC-om tužitelj se na licu mjesta mogao lako uvjeriti da u toj zgradi stanuju određene osobe i od prodavca je mogao dobiti podatke o kakvim se osobama radi i zaključenjem tog ugovora smatra se da je zgradu kupio s tim teretima (služnost stanovanja). I sve ovo je tužitelju nedvojbeno moralo biti poznato budući je tužitelj s Vladom Brčko Distrikta pokuđao 30. lipnja 2000. godine zaključiti ugovor o zakupu poslovno-stambene zgrade "starog Doma zdravlja" ukupne površine 500 m² (gornja etaža) na dvije godine uz zakupninu od 420 KM mjesečno za smještaj ovih obitelji. 27. Nadalje, tuženi Brčko Distrikt prema toj presudi nije bio u obvezi isprazniti, odnosno osloboditi od osoba i stvari prijeporne nekretnine koje je apelant kupio. Dapače, u predmetni su se objekt vratili i još se vraćaju stanari sa stečenim stanarskim pravima koje su stekli prije izbijanja ratnih sukoba. Obzirom na ovakvo ustvrđeno činjenično stanje proizlazi da se tuženi Brčko Distrikt ne može smatrati odgovornim za štetu koju apelant trpi radi nemogućnosti korištenja prijeporne nekretnine, jer ne postoji uzročno-posljedična sveza između njegovih radnji i nastale štete u kojemu slučaju bi bio u obvezi tu štetu naknaditi. Dakle, Zakon o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04 i 38/04) se odnosi na svu nepokretnu imovinu u Brčko Distriktu uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove sa stanarskim pravom koji su napušteni od 30. travnja 1991. godine bez obzira je li ta nepokretna imovina ili stan proglašena napuštenom ili ne, uz uvjet da je vlasnik izgubio posjed nad tom nepokretnom imovinom ili da je nositelj stanarskog prava izgubio posjed nad stanom prije 19. prosinca 1998. godine. Brčko Distrikt je prema navedenom zakonu obvezan vratiti stanove predratnim nositeljima stanarskih prava, odnosno osobama koje su pravodobno podnijele zahtjev za povratom, odnosno zaključili ugovor o zakupu zgrada obzirom da je riječ o nacionaliziranoj zgradi. Konkretno, Vlada Brčko Distrikta nije nezakonito raspolagala predmetnom nekretninom - dakle ometala apelantova vlasnička prava budući je sa bivšim stanarima obnovila ugovore o zakupu - korištenju stanova u prijepornoj zgradi, a izbjeglim i raseljenim osobama pojedine prostorije dodjeljivala kao alternativni smještaj. Istina, apelant je prije kupnje predmetne zgrade izvršio provjeru dokumentacije kojom je raspolagao prodavac, izvršio uvid u zemljišne knjige i pregledao objekt u kojemu tada nije bilo zaštićenih stanara. U zemljišnim je knjigama na navedenoj zgradi bila uknjižena SPC Brčko bez ikakvih stvarnih tereta, a na temelju rješenja tužene o vraćanju imovine u kojemu nije konstatirano postojanje zaštićenih stanara. Međutim, ova činjenica nije od značaja obzirom na neažurnost postojećih zemljišnih knjiga i čestu nesuglasnost stvarnog stanja i prava upisanih u zemljišne knjige. 28. Konačno, činjenica da je apelant povukao tužbu protiv SPC nema nikakvog pravnog značaja, jer se SPC nije ni uplitala u njegova imovinska prava nego je tužbeni zahtjev bio upravljen prema Brčko Distriktu koji je, kako se navodi u apelaciji, i navodno neutemeljeno ometao korištenje imovine koju je apelant kupio. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise, odnosno Zakon o vraćanju napuštene imovine i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta. Također, Ustavni sud smatra da se u navedenom predmetu način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak. Razlozi za donošenjem presuda koji su izneseni u pobijanim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim su pobijanim presudama navedeni potrebiti razlozi za njihovim donošenjem i data su detaljna obrazloženja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred mjerodavnim sudovima tijekom cijelog postupka i to na tri sudske in stance pune jurisdikcije, te da je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 29. Uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 30. Obzirom na zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, te navode iz apelacije koji su identični glede navodne povrede svih pobrojanih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati apelantove navode koji se tiču prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Zabrana diskriminacije 31. Apelant navodi da mu je u provedenim sudskim postupcima povrijeđeno njegovo pravo na zabranu diskriminacije ne dajući dalje bilo kakvo pojašnjenje, odnosno ne navodeći u odnosu na koje pravo i kako je učinjena diskriminacija. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Europskog suda pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da se apelant može pozvati na ovo pravo jedino u svezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom". Iako ustvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu članka 14. Europske konvencije, ipak se ovaj članak neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnoga predmeta ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Presudu Europskog suda, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke od 18. srpnja 1994. godine, serija A, broj 291-B, stavak 22). 32. Obzirom na to da apelant navod o kršenju njegovoga prava na nediskriminaciju daje paušalno ne dovodeći ga u konkretnu svezu s kršenjem nekog od drugih prava zaštićenih Europskom konvencijom, te, dalje, uopće ne navodeći u čemu se i kako manifestirala ova povreda, apelantove navode o navodnom kršenju njegovoga prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije Ustavni sud ocjenjuje neutemeljenim. 33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se način na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenjem presuda koji su izneseni u pobijanim presudama, a koji se odnose na činjenično stanje predmeta i primjena materijalnih propisa su bili adekvatni i pravilno obrazloženi. U svim su pobijanim presudama navedeni svi potrebiti razlozi za njihovim donošenjem i data su detaljna obrazloženja. Apelant je imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred mjerodavnim sudovima tijekom cijeloga postupka i to na tri sudske in stance pune jurisdikcije, te je taj pristup sudu bio suštinskog karaktera, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2281/05, rješavajući apelacije Tihomira Gligorića i Stamenke Kozomara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Tihomira Gligorića. Utvrđuje se povreda člana 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u odnosu na Tihomira Gligorića. Predmet se u dijelu koji se odnosi na Tihomira Gligorića vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Stamenke Kozomara podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Tihomir Gligorić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, i Stamenka Kozomara (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Banje Luke koju zastupaju Goran i Zoran Bubić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 9. novembra i 2. decembra 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je osporio Presudu Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrovana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2281/05, a apelantkiwa Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presudu Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrirana pod brojem AP 2465/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je u smislu člana 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda donio odluku da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2281/05. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 20. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2465/05. Kako se radi o istom pravnom i činjeničnom osnovu odgovori na apelaciju broj AP 2281/05 nisu traženi. 4. Od Tužilaštva BiH i Suda BiH 15. avgusta 2006. godine primljeni su odgovori na apelaciju. 5. Apelantkiwi su 18. avgusta 2006. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda u apelacijama i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Suda BiH broj K-112/04 od 7. februara 2005. godine apelant i apelantkiwa su oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za qudska prava iz člana 239 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Oslobađajuću presudu Sud BiH je u suštini zasnovano na zakqučku da Rješenje Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, čije im je neizvršenje stavljeno na teret optužnicom, ne predstavlja "izvršnu i konačnu odluku" kako je to predviđeno u članu 239 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, već se radilo o privremenoj mjeri, vremenski ograničenoj i uslovnoj, zbog čega u ovom slučaju nije ostvareno suštinsko obilježje samog bića krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je protiv ove presude Apelacionom vijeću Suda BiH uložilo žalbu. 8. Presudom Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine apelant i apelantkiwa su proglašeni krivim za krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239 u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i osuđeni su na uslovne kazne zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantkiwa na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci s tim da kazne neće da budu izvršene ukoliko apelanti ne izvrše novo krivično djelo u roku od dvije godine. Apelant je proglašen krivim za radnje koje je kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske preduzeo na sprečavanju izvršewa Rješewa Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, i to konkretno što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Milorad Elez pod brojem 01-377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kom je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda, ne vrše nikakve promjene bez znawa i prethodnog obavještewa Uprave na čijem je čelu bio, a zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda Š...Ć". Apelantkiwa je proglašena krivom i osuđena, jer je "prvo donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine kojim se ne dozvoljava upis obustavljanja izvršewa Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, a na osnovu Rješewa Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, a zatim nakon njegovog ukidawa donijela Odluku - Zakqučak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine kojim se prekida postupak ukwižbe Rješewa Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine u Katastru nekretnina, iako sam postupak ukwižbe ovog rješewa nije ni bio započet". 9. U obrazloženju presude Sud BiH je obrazložio svoj stav o tome da se navedeno rješenje Ustavnog suda smatra konačnom odlukom. Između ostalog je naglašeno da je za Sud BiH nesporno da je rješenje o privremenoj mjeri u smislu odredbi tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda relevantan akt Ustavnog suda kojim se meritorno odlučuje u konkretnom predmetu u određenoj fazi postupka što znači da je za tu fazu postupka u tom smislu konačan akt. Zakqučeno je da "ako se ne bi smatralo da privremena mjera ima dejstvo rješewa o izvršenju ona bi izgubila svaki smisao i svrhu donošewa s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete, a smisao člana 75 stav 1 Poslovnika je da do toga ne dođe." U vezi sa navodima odbrane da je na apelante retroaktivno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Sud BiH je zakqučio da je predmetno krivično djelo u vrijeme izvršewa bilo inkriminisano Krivičnim zakonom Republike Srpske koji je bio na snazi od 1. oktobra 2000. godine, i to članom 359 koji je određivao da će se kazniti svako službeno ili odgovorno lice koje odbije da izvrši odluku Ustavnog suda, dakle, nije bilo navedeno kog Ustavnog suda. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je stupanjem na snagu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine "taj dio inkriminacije navedenog Krivičnog zakona Republike Srpske prešao u član 239 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine dok u svakom slučaju predmetno djelo jeste bilo kao krivično predviđeno krivičnim propisima u vrijeme izvršewa djela". Apelantkiwa je protiv ove presude uložila žalbu pozivajući se na povredu člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 10. Sud BiH je Rješenjem broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantkiwinu žalbu. U obrazloženju rješewa je navedeno da Zakon o krivičnom postupku BiH nije predvidio mogućnost da se podnese žalba na presudu Apelacionog vijeća Suda BiH, jer je poštovana odredba člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju da je prvostepenu presudu preispitao viši sud. IV. Apelacija 11. Apelanti su naveli da je u wihovom slučaju na najdirektniji način prekršen princip zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, jer je događaj iz optužnice obuhvatio radnje još od novembra 2001. godine iako je Krivični zakon Bosne i Hercegovine na osnovu kog im je suđeno stupio na snagu 1. marta 2003. godine, odnosno taj zakon nije bio donesen u vrijeme kada je izvršeno djelo koje im se stavlja na teret. Smatraju, dakle, da je u wihovom slučaju primijenjena pravna norma koja nije postojala u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. Apelanti su naveli i to da je u wihovom slučaju došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kao i prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da protiv osuđujuće presude Suda BiH nisu imali pravni lijek. 12. Dalje, apelanti smatraju da je Sud BiH previše slobodno tumačio suštinsko obilježje krivičnog djela - neizvršenje odluka Ustavnog suda koje moraju da budu izvršne i konačne, jer se u ovom slučaju radilo o rješenju Ustavnog suda koje je privremenog karaktera, dakle nije se radilo o konačnoj odluci. Takođe, odluka Suda BiH koja se odnosi na utvrđivanje da su apelanti zajednički izvršili krivično djelo apelanti smatraju nezakonitim s obzirom da su se apelanti prvi put vidjeli u sudnici, da nije utvrđen jedinstven umišljaj ili djelovanje okrivljenih zajedno po prethodnom dogovoru ili na bilo kakav način koji činjenično implicira zakqučak o sačiniocima. Smatraju da wihova namjera da počine baš ovo krivično djelo takođe nije utvrđena u postupcima koji su sprovedeni. Na kraju, smatraju da je cjelokupan postupak bio nepravičan, te da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru Tužilaštvo BiH iznijelo je stav da su apelantkiwini navodi potpuno neosnovani ocjenjujući presudu Suda BiH pravilnom i zakonitom. Predložili su da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. 14. U odgovoru Sud BiH je obrazložio razloge zbog kojih je donio osporenu presudu ponovo na taj način potvrđujući razloge koji su dati u samoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) "Neizvršenje sudske odluke Član 359 st. 1 i 2 (1) Službeno ili odgovorno lice koje svjesno ne postupi shodno pravosnažnoj sudskoj odluci kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se i službeno ili odgovorno lice koje odbije da izvrši odluku Ustavnog suda koju je dužan da izvrši." 16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 37/03, 54/04 i 61/04) "Sačinioci Član 29 Ako više lica, učestvovanjem u činjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi činjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svako od wih kazniće se kaznom koja je propisana za to krivično djelo. Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za qudska prava Član 239 Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje odbije da izvrši konačnu ili izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Doma za qudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 17. Poslovnik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99) "Član 54 Sud donosi odluke i rješewa. Sud donosi odluke prema sporovima iz člana VI/3 Ustava kada odlučuje o sporu u meritumu, i u slučaju iz člana IV/3f) Ustava. Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitawima. Član 75 Sud može do donošewa konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno da obustavi izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera), ako bi zbog wihovog izvršavawa mogle da nastupe neotklowive štetne posljedice. Sud ukida privremenu mjeru kad ocijeni da su prestali razlozi zbog kojih je donesena." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je osporila Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena njena žalba protiv Presude Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. S obzirom da se radilo o nedjelotvornom pravnom lijeku konačna odluka u apelantkiwinom slučaju, kao i u odnosu na apelanta, je Presuda Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. Kako je osporena presuda donesena 13. oktobra 2005. godine, a apelacije su podnesene 9. novembra 2005. godine, odnosno 2. decembra 2005. godine, proizilazi da su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantkiwa i apelant su osporili osuđujuću presudu Suda BiH tvrdeći da je na wih retroaktivno primijenjen zakon, odnosno da je na wih primijenjena norma koja nije postojala u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. Takođe, naveli su i da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 23. Ustavni sud razmotriće navode apelantkinje i apelanta o povredi principa zabrane retroaktivne primjene odredbi krivičnog zakona u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije. 24. Član 7 stav 1 Evropske konvencije glasi: "1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela." 25. Prvi stav člana 7 Evropske konvencije sadrži dva posebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava (vidi Evropski sud, S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. novembra 1995. godine, A 335-B i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 335-C): (1) krivična presuda može da bude zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se dogodio inkriminisani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršewa te norme, ne može da se nametne teža kazna od one koja je bila primjenqiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Ciq člana 7 Evropske konvencije je da ponudi "suštinske garancije" protiv samovoqnog gonjenja, presuđivawa i kažwavawa. S tim u vezi, Evropski sud je ustanovio i treći princip shodno kom je domaće zakonodavstvo dužno da jasno formuliše normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, A 260-A). Wegove odredbe moraju da budu dovoqno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, A 325-B). Ovaj zahtjev služi da bi se izbjeglo osnivanje krivične presude na pravnoj normi koje dotično lice nije moglo, ili barem nije moralo da bude unaprijed svjesno. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju. Ovaj treći princip nije poseban, već je ugrađen u tumačenje principa "nullum crimen nulla poena sine lege". Shodno tome, ciq zaštite koja je data članom 7 Evropske konvencije jeste zaštita lica od krivičnog gonjenja za djela za koja ta lica u vrijeme počinjenja nisu znala, niti morala da znaju da mogu da budu krivično gonjene. Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelanta 26. Apelant je osuđen za izvršenje krivičnog djela - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine za radnje koje je preduzeo kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske. Konkretno da je spriječio da se izvrši rješenje Ustavnog suda tako što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01/377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kom je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda BiH, ne vrše nikakve promjene bez znawa i prethodnog obavještewa Uprave na čijem je čelu bio, zbog čega nije ni postupano shodno rješenju Ustavnog suda BiH." 27. U vezi s navodom o retroaktivnoj primjeni zakona u odnosu na apelanta, Ustavni sud je utvrdio da je Krivični zakon Bosne i Hercegovine stupio na snagu 1. marta 2003. godine. Nesporno je dakle da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen i stoga je neprihvatqivo obrazloženje Suda BiH u osporenoj presudi da je u to vrijeme postojalo krivično djelo čiji zakonski opis odgovara opisu krivičnog djela za koje je osuđen apelant. U vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao da bude svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo za koje je osuđen u smislu principa iz člana 7 Evropske konvencije koji su citirani ranije u ovoj odluci Ustavnog suda. 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u odnosu na apelanta došlo do povrede člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Ostali apelantovi navodi 29. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi sa povredom člana 7 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud neće ispitivati ostale apelantove navode. Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelantkinju 30. U narednim stavovima Ustavni sud razmotriće apelantkiwine navode o retroaktivnoj primjeni Krivičnog zakona, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 31. Apelantkiwa je osuđena za krivično djelo neizvršewa odluke Ustavnog suda BiH iz člana 239 Krivičnog zakona BiH, jer je donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine i Zakqučak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine, zbog čega nije postupano shodno rješenju Ustavnog suda od 2. novembra 2001. godine. 32. U vezi sa prethodnim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda shodno kom "nije zadatak suda da donosi odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, jer je to prevashodno stvar procjene domaćih sudova, nego da razmotri sa stanovišta člana 7 stav 1 Evropske konvencije da li su apelantove radnje, u vrijeme kada su preduzete, predstavljale krivično djelo definisano sa dovoqnom dostupnošću i predvidqivošću u domaćem zakonu (vidi Evropski sud, Streletz, Kessler and Krenz protiv Ger many ŠGCĆ, presuda u predmetu br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 51, ECHR 2001-II). 33. U smislu principa koji je izložen u prethodnom stavu, Ustavni sud ograničiće se iskqučivo na pitanje da li je u vrijeme kada je apelantkiwa preduzela inkriminisane radnje postojalo krivično djelo za koje je osuđena. Nesporno je da je u vrijeme kada je apelantkiwa preduzela radnje izvršewa krivičnog djela već stupio na snagu Krivični zakon BiH. U članu 239 ovog zakona, kako je citirano u tački 17 ove odluke Ustavnog suda, jasno je definisano ko su odgovorna lica i koje radnje se smatraju radwama izvršewa krivičnog djela neizvršewa odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za qudska prava. Apelantkiwa je, stoga, u vrijeme kada su preduzimane radnje izvršewa krivičnog djela svoje ponašanje mogla i morala da prilagodi ovim normama, i mogla je da bude svjesna da će je radnje koje preduzima izložiti krivičnom gonjenju. 34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u odnosu na apelantkinju nije došlo do povrede člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije 35. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 37. Apelantkiwini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se odnose na utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava. Apelantkiwa, naime, smatra da je Sud BiH pogrešno ocijenio karakter odluke Ustavnog suda zakqučivši da se radilo o konačnoj odluci. Shodno apelantkiwinom mišljenju radilo se o odluci privremenog karaktera i stoga nije postojalo suštinsko obilježje bića krivičnog djela za koje je osuđena. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi i u činjenici da su apelant i ona osuđeni za saučesništvo, a da prema njenom mišljenju nije bilo zajedničkog djelovawa u smislu prethodnog dogovora ili jedinstvenog umišljaja. Takođe smatra da u odnosu na nju nije dokazano da postoji umišljaj. 38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava - pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03; Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 39. Sud BiH je za svoj zakqučak o tome da je rješenje Ustavnog suda o privremenoj mjeri "konačni akt" dao temeqito obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim, te stoga ne stoje apelantkiwini navodi o tome da se radilo o proizvoqnom tumačenju zakona. Ustavni sud posebno smatra potrebnim da naglasi stav Suda BiH da ukoliko se odluka o privremenoj mjeri ne bi smatrala konačnom u određenoj fazi postupka, tada bi izgubila svaki smisao i svrhu donošewa s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete. U odnosu na apelantkiwine navode da nije dokazano da su apelanti djelovali kao saučesnici u izvršenju krivičnog djela, Ustavni sud smatra da i uz zakqučak da je Sud BiH radnje apelanta i apelantkinje pogrešno pravno kvalifikovao kao saučesništvo, apelantkiwa nije podnijela nikakve argumente o tome da je takva kvalifikacija imala uticaja na njeno pravo na pravično suđenje. Stoga su i ovi apelantkiwini navodi neosnovani. Ustavni sud, takođe, nije utvrdio nikakvu proizvoqnost u zakqučku Suda BiH o apelantkiwinom umišljaju, posebno imajući u vidu temeqitost dokaznog postupka koji je sproveden i zakqučke s tim u vezi. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelantkiwini navodi o povredi prava na žalbu u krivičnim stvarima i prava na djelotvoran pravni lijek 41. Apelantkiwa smatra da je na Presudu Suda BiH trebala da ima pravo na žalbu s obzirom da se radi o osuđujućoj presudi kojom je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda, te da nemogućnost da shodno propisima Bosne i Hercegovine izjavi žalbu, predstavlja direktno kršenje prava na žalbu iz člana 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, ukqučujući i osnove za njegovo korišćenje određuje se zakonom. 2. Ovo pravo može da podliježe izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu koje je u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na osuđujuću presudu." 42. Shodno članu 2 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao izuzetak od opšteg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju da imaju pravo žalbe, predviđena je mogućnost da se izrekne osuđujuća presuda bez prava na žalbu osuđenog, ukoliko je osuđujuću presudu donio u prvom stepenu najviši sud ili na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Kako se u konkretnom slučaju radi upravo o donošenju osuđujuće presude kojom je na osnovu izjavljene žalbe Tužilaštva BiH ukinuta ranija oslobađajuća presuda, te kako se radi o Sudu BiH koji je, s obzirom na stvarnu nadležnost u konkretnom slučaju, najviši sud u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwina nemogućnost da podnese žalbu protiv takve presude u ovom slučaju nije protivna principu Evropske konvencije, s obzirom na izuzetak predviđen članom 2 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da član 13 Evropske konvencije pruža uže garancije nego što su to garancije predviđene prethodnim članom, odnosno da uopšte ne propisuje pravo na žalbu, slijedi da nema kršewa ni člana 13 Evropske konvencije. 43. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelantkinju. VIII. Zakqučak 44. Apelacijama je pokrenuto pitanje da li je na apelantkinju i apelanta retroaktivno primijenjen Krivični zakon BiH u smislu člana 7 stav 1 Evropske konvencije, i to član 239 Krivičnog zakona BiH kojim je propisano krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH. Ustavni sud je zakqučio da u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao da bude svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo, te je u odnosu na njega došlo do povrede člana 7 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na apelantkinju, zakqučeno je da nije povrijeđen član 7 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da su inkriminisane radnje koje je preduzela izvršene u vrijeme kada je već bio na snazi Krivični zakon BiH. Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije bilo proizvoqnosti Suda BiH u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Takođe, nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o izuzetku iz člana 2 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju shodno kom je apelantkiwi, s obzirom na stvarnu nadležnost, u prvom stepenu sudio najviši sud - Sud BiH, prema žalbi na prvostepenu osuđujuću presudu. 45. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2281/05, rješavajući apelacije Tihomira Gligorića i Stamenke Kozomara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Tihomira Gligorića. Utvrđuje se povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u odnosu na Tihomira Gligorića. Predmet se u dijelu koji se odnosi na Tihomira Gligorića vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Stamenke Kozomara podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Tihomir Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, i Stamenka Kozomara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke koju zastupaju Goran i Zoran Bubić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 9. novembra i 2. decembra 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je osporio Presudu Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2281/05, a apelantica Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presudu Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrirana pod brojem AP 2465/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2281/05. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 20. jula 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju broj AP 2465/05. Kako se radi o istom pravnom i činjeničnom osnovu odgovori na apelaciju broj AP 2281/05 nisu traženi. 4. Od Tužilaštva BiH i Suda BiH 15. augusta 2006. godine primljeni su odgovori na apelaciju. 5. Apelantici su 18. augusta 2006. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda u apelacijama i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Suda BiH broj K-112/04 od 7. februara 2005. godine apelant i apelantica su oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi s članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Oslobađajuću presudu Sud BiH je u suštini zasnovano na zaključku da Rješenje Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, čije im je neizvršenje stavljeno na teret optužnicom, ne predstavlja "izvršnu i konačnu odluku" kako je to predviđeno u članu 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, već se radilo o privremenoj mjeri, vremenski ograničenoj i uvjetnoj zbog čega u ovom slučaju nije ostvareno suštinsko obilježje samog bića krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je protiv ove presude Apelacionom vijeću Suda BiH uložilo žalbu. 8. Presudom Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine apelant i apelantica su proglašeni krivim za krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239. u vezi s članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i osuđeni su na uvjetne kazne zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantica na kaznu zatvora 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 u trajanju od šest mjeseci s tim da kazne neće biti izvršene ukoliko apelanti ne izvrše novo krivično djelo u roku od dvije godine. Apelant je proglašen krivim za radnje koje je kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske preduzeo na sprečavanju izvršenja Rješenja Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, i to konkretno što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01-377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojem je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodnog obavještenja Uprave na čijem je čelu bio, a zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda Š...Ć". Apelantica je proglašena krivom i osuđena, jer je "prvo donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine kojim se ne dozvoljava upis obustavljanja izvršenja Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, a na osnovu Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, a zatim nakon njegovog ukidanja donijela Odluku - Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine kojim se prekida postupak uknjižbe Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine u Katastru nekretnina, iako sam postupak uknjižbe ovog rješenja nije ni bio započet". 9. U obrazloženju presude Sud BiH je obrazložio svoj stav o tome da se navedeno rješenje Ustavnog suda smatra konačnom odlukom. Između ostalog je naglašeno da je za Sud BiH nesporno da je rješenje o privremenoj mjeri u smislu odredaba tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda relevantan akt Ustavnog suda kojim se meritorno odlučuje u konkretnom predmetu u određenoj fazi postupka što znači da je za tu fazu postupka u tom smislu konačan akt. Zaključeno je da "ako se ne bi smatralo da privremena mjera ima dejstvo rješenja o izvršenju ona bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete, a smisao člana 75. stav 1. Poslovnika je da do toga ne dođe." U vezi s navodima odbrane da je na apelante retroaktivno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Sud BiH je zaključio da je predmetno krivično djelo u vrijeme izvršenja bilo inkriminirano Krivičnim zakonom Republike Srpske koji je bio na snazi od 1. oktobra 2000. godine, i to članom 359. koji je određivao da će se kazniti svako službeno ili odgovorno lice koje odbije izvršiti odluku Ustavnog suda, dakle, nije bilo navedeno kojeg Ustavnog suda. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je stupanjem na snagu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine "taj dio inkriminacije navedenog Krivičnog zakona Republike Srpske prešao u član 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine dok u svakom slučaju predmetno djelo jeste bilo kao krivično predviđeno krivičnim propisima u vrijeme izvršenja djela". Apelantica je protiv ove presude uložila žalbu pozivajući se na povredu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 10. Sud BiH je Rješenjem broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine odbacio kao nedozvoljenu apelanticinu žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da Zakon o krivičnom postupku BiH nije predvidio mogućnost podnošenja žalbe na presudu Apelacionog vijeća Suda BiH, jer je poštovana odredba člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju da je prvostepenu presudu preispitao viši sud. IV. Apelacija 11. Apelanti su naveli da je u njihovom slučaju na najdirektniji način prekršen princip zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, jer je događaj iz optužnice obuhvatio radnje još od novembra 2001. godine iako je Krivični zakon Bosne i Hercegovine na osnovu kojeg im je suđeno stupio na snagu 1. marta 2003. godine, odnosno taj zakon nije bio donesen u vrijeme izvršenja djela koje im se stavlja na teret. Smatraju, dakle, da je u njihovom slučaju primijenjena pravna norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelanti su naveli i to da je u njihovom slučaju došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da protiv osuđujuće presude Suda BiH nisu imali pravni lijek. 12. Dalje, apelanti smatraju da je Sud BiH previše slobodno tumačio suštinsko obilježje krivičnog djela - neizvršenje odluka Ustavnog suda koje moraju biti izvršne i konačne, jer se u ovom slučaju radilo o rješenju Ustavnog suda koje je privremenog karaktera, dakle nije se radilo o konačnoj odluci. Također, odluka Suda BiH koja se odnosi na utvrđivanje da su apelanti zajednički izvršili krivično djelo apelanti smatraju nezakonitim s obzirom da su se apelanti prvi put vidjeli u sudnici, da nije utvrđen jedinstven umišljaj ili djelovanje okrivljenih zajedno po prethodnom dogovoru ili na bilo kakav način koji činjenično implicira zaključak o saučiniocima. Smatraju da njihova namjera da počine baš ovo krivično djelo također nije utvrđena u provedenim postupcima. Na kraju, smatraju da je cjelokupan postupak bio nepravičan, te da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru Tužilaštvo BiH je iznijelo stav da su apelanticini navodi potpuno neosnovani ocjenjujući presudu Suda BiH pravilnom i zakonitom. Predložili su da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana. 14. U odgovoru Sud BiH je obrazložio razloge donošenja osporene presude ponovo na taj način potvrđujući razloge date u samoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) "Neizvršenje sudske odluke Član 359. st. 1. i 2. (1) Službeno ili odgovorno lice koje svjesno ne postupi prema pravosnažnoj sudskoj odluci kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službeno ili odgovorno lice koje odbije izvršiti odluku Ustavnog suda koju je dužan izvršiti." 16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 37/03, 54/04 i 61/04) "Saučinioci Član 29. Ako više lica, učestvovanjem u činjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi činjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava Član 239. Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje odbije izvršiti konačnu ili izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njezino izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 17. Poslovnik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99) "Član 54. Sud donosi odluke i rješenja. Sud donosi odluke prema sporovima iz člana VI/3. Ustava kada odlučuje o sporu u meritumu, i u slučaju iz člana IV/3.f) Ustava. Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima. Član 75. Sud može do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera), ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. Sud ukida privremenu mjeru kad ocijeni da su prestali razlozi zbog kojih je donesena." VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju, apelantica je osporila Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena njezina žalba protiv Presude Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. S obzirom da se radilo o nedjelotvornom pravnom lijeku konačna odluka u apelanticinom slučaju, kao i u odnosu na apelanta, je Presuda Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. Kako je osporena presuda donesena 13. oktobra 2005. godine, a apelacije su podnesene 9. novembra 2005. godine, odnosno 2. decembra 2005. godine, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantica i apelant su osporili osuđujuću presudu Suda BiH tvrdeći da je na njih retroaktivno primijenjen zakon, odnosno da je na njih primijenjena norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Također, naveli su i da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 23. Ustavni sud će razmotriti navode apelantice i apelanta o povredi principa zabrane retroaktivne primjene odredaba krivičnog zakona u vezi s članom 7. stav 1. Evropske konvencije. 24. Član 7. stav 1. Evropske konvencije glasi: "1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela." 25. Prvi stav člana 7. Evropske konvencije sadrži dva posebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava (vidi Evropski sud, S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. novembra 1995. godine, A 335-B i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 335-C): (1) krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se dogodio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj člana 7. Evropske konvencije je ponuditi "suštinske garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. S tim u vezi, Evropski sud je ustanovio i treći princip prema kojem je domaće zakonodavstvo dužno jasno formulirati normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, A 260-A). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, A 325-B). Ovaj zahtjev služi da bi se izbjeglo osnivanje krivične presude na pravnoj normi koje dotično lice nije moglo, ili barem nije moralo biti unaprijed svjesno. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju. Ovaj treći princip nije poseban, već je ugrađen u tumačenje principa "nullum crimen nulla poena sine lege". Prema tome, cilj zaštite date članom 7. Evropske konvencije jeste zaštita lica od krivičnog gonjenja za djela za koja ta lica u vrijeme počinjenja nisu znala, niti morala znati da mogu biti krivično gonjene. Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelanta 26. Apelant je osuđen za izvršenje krivičnog djela - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine za radnje koje je preduzeo kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske. Konkretno da je spriječio izvršenje rješenja Ustavnog suda tako što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01/377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojem je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda BiH, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodnog obavještenja Uprave na čijem je čelu bio, zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda BiH." 27. U vezi s navodom o retroaktivnoj primjeni zakona u odnosu na apelanta, Ustavni sud je utvrdio da je Krivični zakon Bosne i Hercegovine stupio na snagu 1. marta 2003. godine. Nesporno je dakle da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen i stoga je neprihvatljivo obrazloženje Suda BiH u osporenoj presudi da je u to vrijeme postojalo krivično djelo čiji zakonski opis odgovara opisu krivičnog djela za koje je osuđen apelant. U vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo za koje je osuđen u smislu principa iz člana 7. Evropske konvencije koji su citirani ranije u ovoj odluci Ustavnog suda. 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na apelanta došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Ostali apelantovi navodi 29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom člana 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće ispitivati ostale apelantove navode. Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelanticu 30. U narednim stavovima Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode o retroaktivnoj primjeni Krivičnog zakona, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 31. Apelantica je osuđena za krivično djelo neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH iz člana 239. Krivičnog zakona BiH, jer je donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine i Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine, zbog čega nije postupano prema rješenju Ustavnog suda od 2. novembra 2001. godine. 32. U vezi s prethodnim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem "nije zadatak suda donositi odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, jer je to prvenstveno stvar procjene domaćih sudova, nego razmotriti sa stanovišta člana 7. stav 1. Evropske konvencije jesu li apelantove radnje, u vrijeme kada su preduzete, predstavljale krivično djelo definirano s dovoljnom dostupnošću i predvidljivošću u domaćem zakonu (vidi Evropski sud, Streletz, Kessler and Krenz protiv Ger many ŠGCĆ, presuda u predmetu br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 51, ECHR 2001-II). 33. U smislu principa izloženog u prethodnom stavu, Ustavni sud će se isključivo ograničiti na pitanje je li u vrijeme kada je apelantica preduzela inkriminirane radnje postojalo krivično djelo za koje je osuđena. Nesporno je da je u vrijeme kada je apelantica preduzela radnje izvršenja krivičnog djela već stupio na snagu Krivični zakon BiH. U članu 239. ovog zakona, kako je citirano u tački 17. ove odluke Ustavnog suda, jasno je definirano ko su odgovorna lica i koje radnje se smatraju radnjama izvršenja krivičnog djela neizvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava. Apelantica je, stoga, u vrijeme preduzimanja radnji izvršenja krivičnog djela svoje ponašanje mogla i morala prilagoditi ovim normama, i mogla je biti svjesna da će je radnje koje preduzima izložiti krivičnom gonjenju. 34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanticu nije došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije 35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 37. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se odnose na utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava. Apelantica, naime, smatra da je Sud BiH pogrešno ocijenio karakter odluke Ustavnog suda zaključivši da se radilo o konačnoj odluci. Prema apelanticinom mišljenju radilo se o odluci privremenog karaktera i stoga nije postojalo suštinsko obilježje bića krivičnog djela za koje je osuđena. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u činjenici da su apelant i ona osuđeni za saučesništvo, a da prema njezinom mišljenju nije bilo zajedničkog djelovanja u smislu prethodnog dogovora ili jedinstvenog umišljaja. Također smatra da u odnosu na nju nije dokazano postojanje umišljaja. 38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava - pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03; Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 39. Sud BiH je za svoj zaključak o tome da je rješenje Ustavnog suda o privremenoj mjeri "konačni akt" dao temeljito obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te stoga ne stoje apelanticini navodi o tome da se radilo o proizvoljnom tumačenju zakona. Ustavni sud posebno smatra potrebnim naglasiti stav Suda BiH da ukoliko se odluka o privremenoj mjeri ne bi smatrala konačnom u određenoj fazi postupka, tada bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete. U odnosu na apelanticine navode da nije dokazano da su apelanti djelovali kao saučesnici u izvršenju krivičnog djela, Ustavni sud smatra da i uz zaključak da je Sud BiH radnje apelanta i apelantice pogrešno pravno kvalificirao kao saučesništvo, apelantica nije podnijela nikakve argumente o tome da je takva kvalifikacija imala utjecaja na njezino pravo na pravično suđenje. Stoga su i ovi apelanticini navodi neosnovani. Ustavni sud, također, nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u zaključku Suda BiH o apelanticinom umišljaju, posebno imajući u vidu temeljitost provedenog dokaznog postupka i zaključke s tim u vezi. 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanticini navodi o povredi prava na žalbu u krivičnim stvarima i prava na djelotvoran pravni lijek 41. Apelantica smatra da je na Presudu Suda BiH trebala imati pravo na žalbu s obzirom da se radi o osuđujućoj presudi kojom je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda, te da nemogućnost da prema propisima Bosne i Hercegovine izjavi žalbu, predstavlja direktno kršenje prava na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje određuje se zakonom. 2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu koje je u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na osuđujuću presudu." 42. Prema članu 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao izuzetak od općeg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju imati pravo žalbe, predviđena je mogućnost izricanja osuđujuće presude bez prava na žalbu osuđenog, ukoliko je osuđujuću presudu donio u prvom stepenu najviši sud ili na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Kako se u konkretnom slučaju radi upravo o donošenju osuđujuće presude kojom je na osnovu izjavljene žalbe Tužilaštva BiH ukinuta ranija oslobađajuća presuda, te kako se radi o Sudu BiH koji je, s obzirom na stvarnu nadležnost u konkretnom slučaju, najviši sud u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zaključuje da apelanticina nemogućnost podnošenja žalbe protiv takve presude u ovom slučaju nije protivna principu Evropske konvencije, s obzirom na izuzetak predviđen članom 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da član 13. Evropske konvencije pruža uže garancije nego li su to garancije predviđene prethodnim članom, odnosno da uopće ne propisuje pravo na žalbu, slijedi da nema kršenja ni člana 13. Evropske konvencije. 43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelanticu. VIII. Zaključak 44. Apelacijama je pokrenuto pitanje je li na apelanticu i apelanta retroaktivno primijenjen Krivični zakon BiH u smislu člana 7. stav 1. Evropske konvencije, i to član 239. Krivičnog zakona BiH kojim je propisano krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH. Ustavni sud je zaključio da u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo, te je u odnosu na njega došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelanticu, zaključeno je da nije povrijeđen član 7. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da su inkriminirane radnje koje je preduzela izvršene u vrijeme kada je već bio na snazi Krivični zakon BiH. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije bilo proizvoljnosti Suda BiH u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Također, nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o izuzetku iz člana 2. stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju prema kojem je apelantici, s obzirom na stvarnu nadležnost, u prvom stepenu sudio najviši sud - Sud BiH, prema žalbi na prvostepenu osuđujuću presudu. 45. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2281/05, rješavajući apelacije Tihomira Gligorića i Stamenke Kozomara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici, održanoj 6. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Tihomira Gligorića. Ustvrđuje se povreda članka 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine u odnosu na Tihomira Gligorića. Predmet se u dijelu koji se odnosi na Tihomira Gligorića vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Stamenke Kozomara podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 22. studenoga 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Tihomir Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke kojega zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, i Stamenka Kozomara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke koju zastupaju Goran i Zoran Bubić, odvjetnici iz Banjaluke, su podnijeli 9. studenoga i 2. prosinca 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je pobio Presudu Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine u apelaciji koja je registrirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2281/05, a apelantica Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. studenoga 2005. godine i Presudu Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine u apelaciji koja je registrirana pod brojem AP 2465/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove mjerodavnosti o istome pitanju, Ustavni je sud u smislu članka 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2281/05. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) i Suda BiH je zatražena 20. srpnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju broj AP 2465/05. Kako se radi o istom pravnom i činjeničnom temelju odgovori na apelaciju broj AP 2281/05 nisu traženi. 4. Od Tužiteljstva BiH i Suda BiH 15. kolovoza 2006. godine su primljeni odgovori na apelaciju. 5. Apelantici su 18. kolovoza 2006. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda u apelacijama i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Suda BiH broj K-112/04 od 7. veljače 2005. godine apelant i apelantica su oslobođeni optužbe da su počinili kazneno djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava iz članka 239. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine u svezi s člankom 29. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine. Oslobađajuću je presudu Sud BiH u biti utemeljio na zaključku da Rješenje Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. studenoga 2001. godine, čije im je neizvršenje stavljeno na teret optužnicom, ne predstavlja "izvršnu i konačnu odluku" kako je to predviđeno u članku 239. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, već se radilo o privremenoj mjeri, vremenski ograničenoj i uvjetnoj zbog čega u ovome slučaju nije ostvareno bitno obilježje samog bića kaznenog djela. Tužiteljstvo BiH je protiv ove presude Apelacionom vijeću Suda BiH uložilo priziv. 8. Presudom Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine apelant i apelantica su proglašeni krivim za kazneno djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz članka 239. u svezi s člankom 29. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, i osuđeni su na uvjetne kazne zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci s tim da kazne neće biti izvršene ukoliko apelanti ne izvrše novo kazneno djelo u roku od dvije godine. Apelant je proglašen krivim za radnje koje je kao ravnatelj Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske poduzeo na sprječavanju izvršenja Rješenja Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. studenoga 2001. godine, i to konkretno što je "poslao obavijest koju je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01-377/01 od 23. studenoga 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojoj je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodne obavijesti Uprave na čijem je čelu bio, a zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda Š...Ć". Apelantica je proglašena krivom i osuđena, jer je "prvo donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. travnja 2003. godine kojim se ne dopušta upis obustave izvršenja Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine, a na temelju Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. studenoga 2001. godine, a potom nakon njegovog ukidanja donijela Odluku - Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. lipnja 2003. godine kojim se prekida postupak uknjižbe Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. studenoga 2001. godine u Katastru nekretnina, iako sam postupak uknjižbe ovoga rješenja nije ni bio započet". 9. U obrazloženju presude Sud BiH je obrazložio svoj stav o tome da se navedeno rješenje Ustavnog suda smatra konačnom odlukom. Između ostalog je naglašeno da je za Sud BiH neprijeporno da je rješenje o privremenoj mjeri u smislu odredaba tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda relevantan akt Ustavnog suda kojim se meritorno odlučuje u konkretnom predmetu u određenoj fazi postupka što znači da je za tu fazu postupka u tom smislu konačan akt. Zaključeno je da "ako se ne bi smatralo da privremena mjera ima djelovanje rješenja o izvršenju ona bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete, a smisao članka 75. stavak 1. Poslovnika je da do toga ne dođe." U svezi s navodima obrane da je na apelante retroaktivno primijenjen Kazneni zakon Bosne i Hercegovine, Sud BiH je zaključio da je predmetno kazneno djelo u vrijeme izvršenja bilo inkriminirano Kaznenim zakonom Republike Srpske koji je bio na snazi od 1. listopada 2000. godine, i to člankom 359. koji je određivao da će se kazniti svaka službena ili odgovorna osoba koja odbije izvršiti odluku Ustavnog suda, dakle, nije bilo navedeno kojeg Ustavnog suda. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je stupanjem na snagu Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine "taj dio inkriminacije navedenog Kaznenog zakona Republike Srpske prešao u članak 239. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine dok u svakom slučaju predmetno djelo jeste bilo kao kazneno predviđeno kaznenim propisima u vrijeme izvršenja djela". Apelantica je protiv ove presude uložila priziv pozivajući se na povredu članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi s člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 10. Sud BiH je Rješenjem broj KžK-03/05 od 22. studenoga 2005. godine odbacio kao nedopušten apelantičin priziv. U obrazloženju rješenja je navedeno da Zakon o kaznenom postupku BiH nije predvidio mogućnost podnošenja priziva na presudu Apelacionog vijeća Suda BiH, jer je poštovana odredba članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju da je prvostupanjsku presudu preispitao viši sud. IV. Apelacija 11. Apelanti su naveli da je u njihovom slučaju na najizravniji način prekršeno načelo zabrane retroaktivne primjene kaznenog zakona, jer je događaj iz optužnice obuhvatio radnje još od studenoga 2001. godine iako je Kazneni zakon Bosne i Hercegovine na temelju kojega im je suđeno stupio na snagu 1. ožujka 2003. godine, odnosno taj zakon nije bio donesen u vrijeme izvršenja djela koje im se stavlja na teret. Smatraju, dakle, da je u njihovom slučaju primijenjena pravna norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Apelanti su naveli i to da je u njihovom slučaju došlo do povrede prava na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kao i prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, obzirom da protiv osuđujuće presude Suda BiH nisu imali pravni lijek. 12. Dalje, apelanti smatraju da je Sud BiH previše slobodno tumačio bitno obilježje kaznenog djela - neizvršenje odluka Ustavnog suda koje moraju biti izvršne i konačne, jer se u ovome slučaju radilo o rješenju Ustavnog suda koje je privremenog karaktera, dakle nije se radilo o konačnoj odluci. Također, odluka Suda BiH koja se odnosi na ustvrđivanje da su apelanti zajednički izvršili kazneno djelo apelanti smatraju nezakonitim obzirom da su se apelanti prvi put vidjeli u sudnici, da nije ustvrđen jedinstven umišljaj ili djelovanje okrivljenih zajedno po prethodnom dogovoru ili na bilo kakav način koji činjenično implicira zaključak o supočiniteljima. Smatraju da njihova namjera da počine baš ovo kazneno djelo također nije ustvrđena u provedenim postupcima. Konačno, smatraju da je cjelokupan postupak bio nepravičan, te da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom je odgovoru Tužiteljstvo BiH iznijelo stav da su apelantičini navodi potpuno neutemeljeni ocjenjujući presudu Suda BiH pravilnom i zakonitom. Predložili su da se apelacija odbaci kao očito neutemeljena. 14. U odgovoru je Sud BiH obrazložio razloge donošenja pobijane presude ponovno na taj način potvrđujući razloge date u samoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 15. Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) "Neizvršenje sudske odluke Članak 359. st. 1. i 2. (1) Službena ili odgovorna osoba koja svjesno ne postupi prema pravomoćnoj sudskoj odluci kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i službena ili odgovorna osoba koja odbije izvršiti odluku Ustavnog suda koju je dužna izvršiti." 16. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 37/03, 54/04 i 61/04) "Supočinitelji Članak 29. Ako više osoba, sudjelovanjem u činjenju kaznenog djela ili poduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi činjenju kaznenog djela, zajednički učine kazneno djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to kazneno djelo. Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava Članak 239. Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije izvršiti konačnu ili izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njezino izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 17. Poslovnik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99) "Članak 54. Sud donosi odluke i rješenja. Sud donosi odluke prema sporovima iz članka VI/3. Ustava kada odlučuje o sporu u meritumu, i u slučaju iz članka IV/3.(f) Ustava. Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima. Članak 75. Sud može do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelomično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera), ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. Sud ukida privremenu mjeru kada ocijeni da su prestali razlozi zbog kojih je donesena." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. U konkretnom slučaju, apelantica je pobila Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. studenoga 2005. godine kojim je odbačen kao nedopušten njezin priziv protiv Presude Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine. Obzirom da se radilo o neučinkovitom pravnom lijeku konačna odluka u apelantičinom slučaju, kao i u odnosu na apelanta, je Presuda Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. listopada 2005. godine. Kako je pobijana presuda donesena 13. listopada 2005. godine, a apelacije su podnesene 9. studenoga 2005. godine, odnosno 2. prosinca 2005. godine, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očito (prima fa cie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacije nisu dopustive. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantica i apelant su pobili osuđujuću presudu Suda BiH tvrdeći da je na njih retroaktivno primijenjen zakon, odnosno da je na njih primijenjena norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Također, naveli su i da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 23. Ustavni će sud razmotriti navode apelantice i apelanta o povredi načela zabrane retroaktivne primjene odredaba kaznenog zakona u svezi s člankom 7. stavak 1. Europske konvencije. 24. Članak 7. stavak 1. Europske konvencije glasi: "1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela." 25. Prvi stav članka 7. Europske konvencije sadrži dva posebna načela koja su bitni elementi vladavine prava (vidi Europski sud, S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. studenoga 1995. godine, A 335-B i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 335-C): (1) kaznena presuda može biti utemeljena samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se dogodio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj članka 7. Europske konvencije je ponuditi "bitne garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. S tim u svezi, Europski je sud ustanovio i treće načelo prema kojemu je domaće zakonodavstvo dužno razvidno formulirati normu kaznenog zakona (vidi Europski sud, Kokkinakis, presuda od 25. svibnja 1993. godine, A 260-A). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Europski sud, G. protiv Francuske, presuda od 27. rujna 1995. godine, A 325-B). Ovaj zahtjev služi da bi se izbjeglo temeljenje kaznene presude na pravnoj normi koje dotična osoba nije mogla, ili barem nije morala biti unaprijed svjesna. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe razvidno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju. Ovo treće načelo nije zasebno, već je ugrađeno u tumačenje načela "nullum crimen nulla poena sine lege". Prema tomu, cilj zaštite date člankom 7. Europske konvencije jeste zaštita osoba od kaznenog gonjenja za djela za koja te osobe u vrijeme počinjenja nisu znala, niti mo rale znati da mogu biti kazneno gonjene. Retroaktivna primjena Kaznenog zakona u odnosu na apelanta 26. Apelant je osuđen za izvršenje kaznenog djela - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz članka 239. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine za radnje koje je poduzeo kao ravnatelj Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske. Konkretno da je spriječio izvršenje rješenja Ustavnog suda tako što je "poslao obavijest koju je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01/377/01 od 23. studenoga 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojoj je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda BiH, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodne obavijesti Uprave na čijem je čelu bio, zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda BiH." 27. U svezi s navodom o retroaktivnoj primjeni zakona u odnosu na apelanta, Ustavni je sud ustvrdio da je Kazneni zakon Bosne i Hercegovine stupio na snagu 1. ožujka 2003. godine. Neprijeporno je dakle da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen i stoga je neprihvatljivo obrazloženje Suda BiH u pobijanoj presudi da je u to vrijeme postojalo kazneno djelo čiji zakonski opis odgovara opisu kaznenog djela za koje je osuđen apelant. U vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na temelju koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je poduzeo predstavljaju kazneno djelo za koje je osuđen u smislu načela iz članka 7. Europske konvencije koji su citirani ranije u ovoj odluci Ustavnog suda. 28. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na apelanta došlo do povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Ostali apelantovi navodi 29. Obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s povredom članka 7. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud neće ispitivati ostale apelantove navode. Retroaktivna primjena Kaznenog zakona u odnosu na apelanticu 30. U narednim stavovima Ustavni će sud razmotriti apelantičine navode o retroaktivnoj primjeni Kaznenog zakona, te o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 31. Apelantica je osuđena za kazneno djelo neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH iz članka 239. Kaznenog zakona BiH, jer je donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. travnja 2003. godine i Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. lipnja 2003. godine, zbog čega nije postupano prema rješenju Ustavnog suda od 2. studenoga 2001. godine. 32. U svezi s prethodnim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda prema kojemu "nije zadaća suda donositi odluku o apelantovoj kaznenoj odgovornosti, jer je to prvenstveno stvar procjene domaćih sudova, nego razmotriti sa stajališta članka 7. stavak 1. Europske konvencije jesu li apelantove radnje, u vrijeme kada su poduzete, predstavljale kazneno djelo definirano s dovoljnom dostupnošću i predvidljivošću u domaćem zakonu (vidi Europski sud, Streletz, Kessler and Krenz protiv Ger many ŠGCĆ, presuda u predmetu br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stavak 51, ECHR 2001-II). 33. U smislu načela izloženog u prethodnom stavu, Ustavni sud će se isključivo ograničiti na pitanje je li u vrijeme kada je apelantica poduzela inkriminirane radnje postojalo kazneno djelo za koje je osuđena. Neprijeporno je da je u vrijeme kada je apelantica poduzela radnje izvršenja kaznenog djela već stupio na snagu Kazneni zakon BiH. U članku 239. ovoga zakona, kako je citirano u točki 17. ove odluke Ustavnog suda, razvidno je definirano tko su odgovorne osobe i koje se radnje smatraju radnjama izvršenja kaznenog djela neizvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava. Apelantica je, stoga, u vrijeme poduzimanja radnji izvršenja kaznenog djela svoje ponašanje mogla i morala prilagoditi ovim normama, i mogla je biti svjesna da će je radnje koje poduzima izložiti kaznenom gonjenju. 34. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanticu nije došlo do povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije 35. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 37. Apelantičini se navodi o povredi prava na pravično suđenje u biti odnose na ustvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava. Apelantica, naime, smatra da je Sud BiH pogrešno ocijenio karakter odluke Ustavnog suda zaključivši da se radilo o konačnoj odluci. Prema apelantičinom mišljenju radilo se o odluci privremenog karaktera i stoga nije postojalo bitno obilježje bića kaznenog djela za koje je osuđena. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u činjenici da su apelant i ona osuđeni za suučesništvo, a da prema njezinom mišljenju nije bilo zajedničkog djelovanja u smislu prethodnog dogovora ili jedinstvenog umišljaja. Također smatra da u odnosu na nju nije dokazano postojanje umišljaja. 38. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije ustvrđene stavove da nije u njegovoj mjerodavnosti preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovitih sudova povrijedile ustavna prava - pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03; Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadaća upravo redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća je Ustavnog suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine). 39. Sud BiH je za svoj zaključak o tome da je rješenje Ustavnog suda o privremenoj mjeri "konačni akt" dao temeljito obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te stoga ne stoje apelantičini navodi o tomu da se radilo o proizvoljnom tumačenju zakona. Ustavni sud posebice smatra potrebnim naglasiti stav Suda BiH da ukoliko se odluka o privremenoj mjeri ne bi smatrala konačnom u određenoj fazi postupka, tada bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete. U odnosu na apelantičine navode da nije dokazano da su apelanti djelovali kao suučesnici u izvršenju kaznenog djela, Ustavni sud smatra da i uz zaključak da je Sud BiH radnje apelanta i apelantice pogrešno pravno kvalificirao kao suučesništvo, apelantica nije podnijela nikakve argumente o tomu da je takva kvalifikacija imala utjecaja na njezino pravo na pravično suđenje. Stoga su i ovi apelantičini navodi neutemeljeni. Ustavni sud, također, nije ustvrdio nikakvu proizvoljnost u zaključku Suda BiH o apelantičinom umišljaju, posebice imajući u vidu temeljitost provedenog dokaznog postupka i zaključke s tim u svezi. 40. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantičini navodi o povredi prava na priziv u kaznenim stvarima i prava na učinkovit pravni lijek 41. Apelantica smatra da je na Presudu Suda BiH trebala imati pravo na priziv obzirom da se radi o osuđujućoj presudi kojom je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda, te da nemogućnost da prema propisima Bosne i Hercegovine izjavi priziv, predstavlja izravno kršenje prava na priziv iz članka 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi: "1. Svako tko je odlukom suda osuđen za kazneno djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovoga prava, uključujući i temelje za njegovo korištenje određuje se zakonom. 2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je osobi u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bila osuđena na temelju priziva na osuđujuću presudu." 42. Prema članku 2. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, kao izuzetak od općeg pravila da u kaznenim stvarima osuđeni moraju imati pravo priziva, predviđena je mogućnost izricanja osuđujuće presude bez prava na priziv osuđenog, ukoliko je osuđujuću presudu donio u prvom stupnju najviši sud ili na temelju priziva na oslobađajuću presudu. Kako se u konkretnom slučaju radi upravo o donošenju osuđujuće presude kojom je na temelju izjavljenog priziva Tužiteljstva BiH ukinuta ranija oslobađajuća presuda, te kako se radi o Sudu BiH koji je, obzirom na stvarnu mjerodavnost u konkretnom slučaju, najviši sud u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zaključuje da apelantičina nemogućnost podnošenja priziva protiv takve presude u ovom slučaju nije protivna načelu Europske konvencije, obzirom na izuzetak predviđen člankom 2. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Obzirom da članak 13. Europske konvencije pruža uže garancije nego li su to garancije predviđene prethodnim člankom, odnosno da uopće ne propisuje pravo na priziv, slijedi da nema kršenja ni članka 13. Europske konvencije. 43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede članka 13. Europske konvencije i članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u odnosu na apelanticu. VIII. Zaključak 44. Apelacijama je pokrenuto pitanje je li na apelanticu i apelanta retroaktivno primijenjen Kazneni zakon BiH u smislu članka 7. stavak 1. Europske konvencije, i to članak 239. Kaznenog zakona BiH kojim je propisano kazneno djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH. Ustavni je sud zaključio da u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na temelju koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je poduzeo predstavljaju kazneno djelo, te je u odnosu na njega došlo do povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na apelanticu, zaključeno je da nije povrijeđen članak 7. stavak 1. Europske konvencije obzirom da su inkriminirane radnje koje je poduzela izvršene u vrijeme kada je već bio na snazi Kazneni zakon BiH. Ustavni je sud zaključio da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer nije bilo proizvoljnosti Suda BiH u ustvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Također, nije povrijeđeno ni pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Naime, u konkretnom se slučaju radilo o izuzetku iz članka 2. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju prema kojemu je apelantici, obzirom na stvarnu mjerodavnost, u prvom stupnju sudio najviši sud - Sud BiH, prema prizivu na prvostupanjsku osuđujuću presudu. 45. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2313/05, rješavajući apelaciju Mugdina Hercega, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mugdina Hercega. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presuda Opštinskog suda u Zavidovićima broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine. Predmet se u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Opštinskom sudu u Zavidovićima koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavijesti Ustavni sud o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ovi odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mugdin Herceg (u daqnjem tekstu: apelant) iz Maglaja podnio je 11. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog, Opštinskog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 16. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2005. godine, Tužilaštvo 8. decembra 2005. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Tužilaštva su 20. februara 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim što je kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, u statusu službenog lica, u namjeri da oštećenom Zahidu Kovaču nanese štetu, 31. maja 2001. godine bez razloga i valjanog pravnog osnova, prekoračujući granice službene dužnosti, zloupotrijebio institut udaljavawa od vršewa službe, a koji je predviđen Zakonom o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: Zakon o tužilaštvu) tako što je donio i potpisao Odluku o udaljavanju od vršewa službe kantonalnog tužioca Zahida Kovača broj 01-34-8622/01, 31. maja 2001. godine, bez prethodno uzetog izjašnjenja Zahida Kovača na okolnosti razloga za udaljavanje od vršewa službe, te je takvu odluku javno objavio uz pomoć sredstava javnog informisawa na konferenciji za štampu organizovanoj samo u tu svrhu, prekoračivši na taj način granice ovlašćewa i ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 stav 1 Krivičnog zakona FBiH. Prvostepeni sud mu je na osnovu navedenog člana i člana 62 Krivičnog zakona FBiH izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom oštećeni je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. 7. U obrazloženju prvostepene presude sud navodi da je u konkretnom predmetu sporno da li je apelant vršeći dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te da li je nastupila šteta. Sem toga, sporno pitanje je bilo i da li je odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, da li je postupao zakonito i omogućio oštećenom da se izjasni o razlozima za smjewivanje, odnosno udaljavanje od službe. Prvostepeni sud smatra da je apelantova obaveza bila da omogući oštećenom da se izjasni o razlozima za smjewivanje, tj. da oštećenog lično izvijesti, a ne da upućuje upit Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona, što je apelant učinio dopisom od 17. aprila 2001. godine. Sud se poziva na član 27 Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji kojim je propisano da je funkcioner koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju sudije ili tužioca od vršewa službe odmah nakon donošewa odluke o pokretanju pro ce dure dužan da obavijesti Kantonalnu, odnosno Federalnu komisiju za imenovanje tužilaca radi davawa mišljewa. Sud nije prihvatio apelantov Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine dostavljen Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona kao odluku o pokretanju pro ce dure o udaljavanju oštećenog od vršewa službe, već je to shodno mišljenju ovog suda, a kako je to i naznačeno u dopisu, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 inicijativa za udaljavanje i smjewivanje, a ne i konačna odluka. Mišljenje koje su u konkretnom predmetu dale Kantonalna i Federalna komisija za imenovanje tužilaca, prema kojima nema zakonskog osnova za smjenu oštećenog, prema mišljenju prvostepenog suda nije obavezujuće. Oštećenom nije bilo omogućeno da se izjasni o razlozima smjewivawa prije nego je dobio odluku o suspenziji, a i nakon odluke o suspenziji. Prvostepeni sud navodi da je udaljavanje od službe posljedica pokretawa postupka za smjewivanje što upućuje na zakqučak da je apelant morao prvo pred Skupštinom kantona da pokrene postupak za smjewivanje oštećenog, da omogući oštećenom da se izjasni o razlozima, pa tek da onda eventualno donese odluku o suspenziji. U tom pravcu je apelanta upozorio tadašwi federalni tužilac Marinko Jurčević Dopisom broj A-157/01 od 21. maja 2001. godine. 8. Iz iskaza svjedoka koji su saslušani prvostepeni sud zakqučuje da je bila intenzivna apelantova upornost da se oštećeni smijeni s dužnosti kantonalnog tužioca. Svjedok koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca, čijem je iskazu sud vjerovao, iskqučiv je u svojim tvrdwama da je 17. aprila 2001. godine obavio razgovor s tadašwim ministrom za pravosuđe i upravu Kantona, te da je kroz višečasovni razgovor stekao dojam da po svaku cijenu oštećeni mora da se smijeni sa funkcije kantonalnog tužioca, o čemu je sud izvršio uvid u službenu zabilješku navedenog svjedoka. Apelant je 31. maja 2001. godine donio odluku o udaljavanju oštećenog od službe, iako je znao da oštećenom mandat ističe 3. na 4. juni 2001. godine. Istog dana je dostavio predlog Skupštini kantona da se smijeni oštećenog sa funkcije. Obje odluke su donesene istog dana - petak, 31. maj 2001. godine. 9. Prvostepeni sud dalje nalazi da je apelant posredno izvršio pritisak na sekretaricu oštećenog da primi odluku o udaljavanju oštećenog od službe na samom kraju radnog dana. Istog dana apelant je zakazao konferenciju za štampu na kojoj je javnost obavijestio o suspenziji oštećenog s funkcije kantonalnog tužioca. Sud dalje nalazi da oštećeni nije bio imenovan na funkciju federalnog tužioca i zamjenika kantonalnog tužioca zbog udaljavawa iz službe, iako su nadležne komisije za imenovanje oštećenog predložile za imenovanje za zamjenika federalnog, odnosno kantonalnog tužioca. Shodno mišljenu Opštinskog suda apelant je oštećenom nanio moralnu štetu i to narušavanjem njegovog ugleda, kako profesionalnog tako i u sredini u kojoj živi. Nakon svih dokaza koji su sprovedeni koje je sud cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, kao i u vezi sa apelantovom odbranom, a na osnovu principa slobodne sudijske ocjene dokaza sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa i njegovu krivičnu odgovornost zasnovao kako na subjektivnim tako i na objektivnim dokazima. Sud je naročito vjerovao iskazu saslušanih svjedoka, te drugim objektivnim dokazima. 10. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu naveo u obrazloženju da je imajući u vidu apelantove žalbene razloge i činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te nakon analize i ocjene svih dokaza koji su izvedeni, zakqučio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredbi krivičnog postupka, da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je prvostepeni sud dao jasna i uvjerqiva obrazložewa svojih stavova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu Opštinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u krivičnom postupku protiv njega činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a prekršen je i princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivawa na optužbi. Apelant dalje navodi da sud nije dokazao da postoji niti jedan od elemenata bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje obrazlaže da prekoračenje granica službenog ovlašćewa ne postoji, jer je on postupao kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, koji je, u smislu člana 40 Zakona o tužilaštvu, nadležan da podnese predlog za smjewivanje kantonalnog tužioca Skupštini kantona, kao i da donese odluku o njegovom udaljavanju od službe, ako je pokrenut postupak za njegovo smjewivanje. Sa druge strane, apelant smatra da u slučaju da nije tako postupio tek tada bi učinio predmetno krivično djelo i to nevršenjem službene dužnosti, jer Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu kantonalnog tužioca, a tužilac uprkos tome nije ponudio svoju ostavku, što je bila njegova moralna obaveza. Sem toga, apelant navodi da nije dokazano da je djelo dovršeno, jer nije dokazano da je drugome nanesena šteta, niti je to navedeno u optužbi. Shodno njegovom mišljenju, sud bez sprovođewa dokaza i utvrđivawa činjenica zakqučuje da oštećeni nije izabran na funkcije za koje se kandidovao samo zato što je bio udaljen od vršewa dužnosti spornom odlukom čime je za njega nastala šteta. Pri tome, sud nije uzeo u obzir činjenicu da je oštećeni nakon udaljavawa od službe izabran za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, već neopravdano zakqučuje kako je oštećenom zbog apelantovog postupawa narušen ugled. Apelant takođe smatra da sud nije dokazao apelantov umišljaj, a što je elemenat bića predmetnog krivičnog djela. Ističe, takođe, da se kroz osporene presude pogrešno insistira da je apelant sproveo postupak smjewivawa s dužnosti oštećenog i na tome da je u tom postupku trebalo da se omogući oštećenom da se izjasniti o razlozima zbog kojih je smijenjen. Apelant smatra da on nije sprovodio postupak smjewivawa, jer je to u nadležnosti Skupštine kantona, već je samo donio odluku o udaljavanju od dužnosti, jer je pokrenuo, a ne sroveo, postupak smjewivawa u skladu sa svojim nadležnostima. Tek u postupku smjewivawa postoji obaveza da se omogući izjašnjenje. Apelant zakqučuje da je osnovna teza suda da oštećenom nije omogućeno da se izjasni prije donošewa odluke o udaljavanju od vršewa službe, što je pogrešno, jer ova obaveza nije postojala na apelantovoj strani. b) Odgovor na apelaciju 12. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da u konkretnom krivičnom predmetu nisu prekršena apelantova ustavna prava. Prvostepeni sud donio je odluku na osnovu dokaza i utvrdio da se u apelantovim radwama stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćewa. 13. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da su, shodno ocjeni ovog tužilaštva, svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani i predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Shodno mišljenju tužilaštva apelant ponavlja žalbene navode iz ranijeg krivičnog postupka koji je u cijelosti sproveden u skladu sa zakonom. Tužilaštvo takođe navodi da je odlučujući o žalbi drugostepeni sud vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i onima na koje drugostepeni sud pazi shodno službenoj dužnosti. U predmetnom postupku su ocijenjeni svi dokazi koji su valjano procijenjeni u okviru utvrđenog činjeničnog stawa, a koje je u potpunosti rasvijetljeno. Materijalno pravo je shodno mišljenju tužilaštva pravilno primijenjeno. V. Relevantni propisi 14. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Član 383 stav 1 Zloupotreba položaja ili ovlašćewa (1) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlašćewa, prekoračivši granice svog službenog ovlašćewa ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 15. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/00) "Član 22 st. 1 i 2 Prije pokretawa postupka za smjewivanje sudije, odnosno tužioca u skladu sa federalnim i kantonalnim ustavima i zakonima, dužnosnik - or gan nadležan za pokretanje postupka smjewivawa, Federalnoj komisiji ili nadležnoj kantonalnoj komisiji dostavlja zahtjev za davanje mišljewa da li je postupak za smjewivanje sudije, odnosno tužioca osnovan. Uz zahtjev iz prethodnog stava, Federalnoj komisiji ili nadležnoj kantonalnoj komisiji dostavlja se sva dokumentacija (ukqučujući izjave svjedoka, pismena i slično) na osnovu koje je iniciran postupak smjewivawa sudije, odnosno tužioca. Član 27 Or gan, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršewa funkcije, informiše o tome Federalnu komisiju ili nadležnu kantonalnu komisiju odmah nakon donošewa odluke o pokretanju takve pro ce dure. Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija mora da bude informisana kako bi mogla da obavi sopstvenu istragu o tom pitanju i, u skladu sa svojim zadacima shodno odredbama ovoga zakona, da svoje mišljenje dužnosniku zaduženom za donošenje odluke o tome da li je potrebno udaljavanje sa funkcije. Or gan, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršewa funkcije, dužan je da bez odgađawa informiše Federalnu komisiju ili nadležnu kantonalnu komisiju o pokretanju postupka za udaljavanje (suspenziju) sudije, odnosno tužioca s vršewa funkcije, te razlozima za njeno donošenje, a Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija može u roku od tri dana od dana prijema da dostavi svoje mišljenje o osnovanosti ove odluke." 16. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) "Član 3 (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 15 Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da s jednakom pažwom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 296 Š...Ć (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 312 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć j) ako je optužba prekoračena; k) ako je izreka presuda nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Član 313 Povreda krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju: a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo; b) da li postoje okolnosti koje iskqučuju krivičnu odgovornost; Š...Ć d)da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti Š...Ć." 17. Zakon o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/97) "Član 39 Tužilac, odnosno njegov zamjenik, biće smijenjen s dužnosti ako bude pravosnažno osuđen na kaznu zatvora preko šest mjeseci - danom pravosnažnosti presude, ako se utvrdi da je izvršio težu povredu službe, odnosno ugleda službe, ako se utvrdi da nije stručno sposoban za vršenje službe, ako duže vrijeme neuredno vrši službu, ili ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu ili ako se, na osnovu mišljewa odgovarajuće zdravstvene ustanove utvrdi da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje službe. Član 40 Odluku o smjewivanju tužioca, odnosno njegovog zamjenika s dužnosti iz razloga koji su navedeni u prethodnom članu donosi Skupština kantona na predlog predsjednika Kantona, uz mišljenje ministra pravde Kantona. Član 41 U postupku smjewivawa s dužnosti, tužiocu, odnosno njegovom zamjeniku, omogućiće se da se izjasni o razlozima za smjewivanje. Član 42 Tužilac i njegov zamjenik može da bude udaljen od vršewa službe ako je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela koji ga čini nedostojnim da vrši tužilačku službu ili dok se nalazi u pritvoru. Tužilac i njegov zamjenik može da bude udaljen od službe ako je pokrenut postupak za njegovo smjewivanje. Odluku o udaljavanju od vršewa službe u slučajevima iz prethodnog stava donosi predsjednik Kantona." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom". 24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć" 25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Apelant se žali da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije iz sljedećih razloga: činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivawa na optužbi. 27. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije generalno nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za qudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 28. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 29. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stawa i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.). 30. Ova stanovišta mogu da se primijene i u konkretnom slučaju, tim prije što apelacija ukazuje i da je izreka presude protivrječna sama sebi i obrazloženju, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti. Da bi moglo da se odgovori na pitanje da li je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje potrebno je da se sagleda predmetni krivični postupak u cjelini i između ostalog i u svjetlu primijenjenih krivično-pravnih propisa. 31. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Federaciji BiH (u daqnjem tekstu: ZKP FBiH) da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Takođe, zakon afirmiše princip presumpcije nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivawa. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radwa izvršewa, protivpravnost ili kažwivost). Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivawa je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumwi sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 32. U svjetlu navedenog Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta donio nakon što je sproveo postupak u konkretnom predmetu u kom je, kako je sam sud naveo za njega, bilo sporno da li je apelant obavljajući dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te da li je nastupila šteta. Sem toga, sporno pitanje za prvostepeni sud je bilo i da li je odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, da li je postupao zakonito i omogućio oštećenom da se izjasni o razlozima za smjewivanje, odnosno udaljavanje od službe. 33. Iz izreke prvostepene presude proizilazi da je apelant prekoračio granice službene dužnosti, odnosno zloupotrijebio institut udaljavawa od vršewa službe tako što je donio i potpisao odluku o udaljavanju od vršewa službe kantonalnog tužioca bez prethodno uzetog tužiočevog izjašnjenja na okolnosti razloga za udaljavanje od vršewa službe, te je takvu odluku javno objavio, ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu. Shodno opisu djela u prvostepenoj presudi prekoračenje službene dužnosti sastoji se u donošenju i potpisivanju odluke o udaljavanju bez prethodno uzetog izjašnjenja oštećenog iz čega proizilazi da je zakonski uslov za donošenje odluke o udaljavanju prethodno izjašnjenje tužioca (oštećenog). Međutim, to je suprotno upućujućim normama člana 42 st. 2 i 3 Zakona o tužilaštvu (predmetno krivično djelo je određeno kao djelo s blanketnom dispozicijom, te su obilježja djela sadržana u propisima na koje opis upućuje). Ustavni sud ističe da shodno tim zakonskim odredbama jedini uslov za donošenje odluke o udaljavanju jeste da je protiv tužioca pokrenut postupak za smjewivanje. Shodno članu 41 navedenog zakona, u postupku smjewivawa omogućiće se tužiocu da se izjasni o razlozima za smjewivanje. Donošenje odluke o smjewivanju, a time i sprovođenje tog postupka, u nadležnosti je Skupštine kantona, a taj postupak se, u smislu člana 40 Zakona o tužilaštvu, pokreće na predlog predsjednika kantona. Takav predlog apelant je dostavio Skupštini kantona 31. maja 2001. godine. Iz pravilnog tumačewa citiranih upućujućih normi Zakona o tužilaštvu, proizilazi da wima nije određeno da izjašnjenje mora da se omogući u postupku udaljavawa od vršewa službe, već u toku postupka smjewivawa, niti je propisano da izjašnjenje mora da omogući predsjednik kantona, a naročito ne prije donošewa odluke o udaljavanju. S obzirom da je donošenje odluke o smjewivanju tužioca u nadležnosti Skupštine kantona, logično slijedi da je Skupština dužna da u tom postupku omogući tužiocu da se izjasni o razlozima za smjewivanje. Shodno tome, apelant prije donošewa odluke o udaljavanju, iako je tražio od oštećenog da se izjasni o razlozima za smjewivanje, to nije bio dužan da učini, pa je donoseći odluku o udaljavanju zakonito koristio svoja ovlašćewa iz člana 42 stav 3 Zakona o tužilaštvu. Zbog toga je izreka osporene presude (opis djela) protivrječna s upućujućim normama, a time i sama sebi što predstavlja bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKP FBiH. 34. Pogrešno shvatajući odredbe iz čl. 41 i 42 st. 2 i 3 Zakona o tužilaštvu, prvostepeni sud pogrešno utvrđuje da apelant prije donošewa odluke o udaljavanju oštećenom nije omogućio da se izjasni o razlozima za smjewivanje, da je donošenje odluke o udaljavanju posljedica pokretawa postupka za smjewivanje, pa je apelant prvo morao da pokrene postupak smjewivawa kod Skupštine kantona, a nakon toga da donese odluku o suspenziji oštećenog. Mišljenje prvostepenog suda o odnosu donošewa odluke o udaljavanju i pokretawa postupka za smjewivanje suprotno je odredbama člana 42 st. 1 i 2 Zakona o tužilaštvu, jer je u obje situacije koje propisuju te odredbe (pokrenut krivični postupak i pokrenut postupak smjewivawa) donošenje odluke o udaljavanju fakultativno ("tužilac može da bude udaljen"), a ne obavezno kako to proizilazi iz mišljewa prvostepenog suda. Dosljedno tome, pogrešno je i mišljenje prvostepenog suda da apelant nije mogao istog dana prvo kod Skupštine kantona da pokrene postupak smjewivawa, a da nakon toga donese odluku o udaljavanju s obzirom da je shodno odredbi člana 42 stav 2 navedenog zakona, uslov za donošenje te odluke "ako je pokrenut postupak smjewivawa". Apelant je istog dana, 31. maja 2001. godine, Skupštini kantona dostavio predlog da se pokrene postupakka čime je taj postupak pokrenut i ispunjen zakonski uslov da se donese odluka o udaljavanju. Iz tih razloga mišljenje prvostepenog suda da je apelant prije donošewa odluke o udaljavanju morao da omogući oštećenom da se izjasni o razlozima za smjewivanje suprotno je odredbama čl. 41 i 42 st. 2 i 3 Zakona o tužilaštvu. 35. Ustavni sud dalje zapaža da iz odredbi Zakona o tužilaštvu ne proizilazi zakqučak do kog je došao prvostepeni sud navodeći da apelant nije imao pravni osnov da donese sporne odluke. S ovim u vezi, Ustavni sud ističe da shodno odredbi člana 39 Zakona o tužilaštvu "tužilac... će biti smijenjen s dužnosti... ako ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu...". Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu Kantonalnog tužilaštva za 2000. godinu 29. marta 2001. godine. Nakon ovoga, zakonska obaveza predsjednika Kantona, odnosno apelanta, upravo je bila da uputi predlog Skupštini kantona da pokrene postupak smjene kantonalnog tužioca, u kom će Skupština da donese konačnu odluku da li će da smijeni kantonalnog tužioca. U vezi sa konferencijom za štampu kojom je shodno mišljenju prvostepenog suda apelant prekoračio službeno ovlašćenje, a čiji je jedini sadržaj bio apelantovo obavještenje javnosti o odlukama koje je donio u okviru svojih zakonskih ovlašćewa, shodno mišljenju Ustavnog suda ova činjenica nije zakonit niti logičan razlog za zakqučak prvostepenog suda o prekoračenju granica službene dužnosti, čak naprotiv, javnost je obilježje vršewa javnih ovlašćewa. 36. U dokumentaciji spisa nalaze se apelantovi zahtjevi za davanje mišljewa o donošenju spornih odluka (Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine i Dopis broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine), koje je uputio Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, pri tome se pozivajući na odredbe čl. 39, 40 i 42 Zakona o tužilaštvu, a u vezi sa čl. 22 i 27 Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. U navedenim zahtjevima apelant je obrazložio razloge zbog kojih je odlučio da se koristi svojim zakonskim ovlašćewima prilažući odgovarajuću dokumentaciju. Ustavni sud zakqučuje da ova obaveza za apelanta ne proizilazi iz Zakona o tužilaštvu na koji se poziva optužba i prvostepeni sud u izreci presude, te da prvostepeni sud zakqučuje da mišljenje koje je apelant dobio od nadležnih komisija nije obavezujuće. Međutim, prvostepeni sud je zakqučio da je apelant imao obavezu da lično omogući oštećenom da se izjasni o razlozima smjewivawa, odnosno udaljavawa s funkcije, a što je, kako je Ustavni sud prethodno naveo, pogrešan zakqučak. 37. Ustavni sud dalje zapaža da, iako apelant nije bio dužan da prije donošewa odluke o udaljavanju omogući oštećenom da se izjasni, apelant je to izjašnjenje tražio uz pomoć Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca. Navedenim Dopisom broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine, upućenog predsjedniku Komisije Idrizu Katkiću, pored ostalog je tražio odgovor da li je oštećenom omogućeno da se izjasni o razlozima za smjewivanje. U vezi sa ovim, apelant je u svojoj žalbi na prvostepenu presudu posebno ukazao da je Idriz Katkić u svom iskazu izjavio da se oštećeni prije nego što je Komisije dala mišljenje o razlozima za smjewivanje o tome izjasnio u pismenom obliku, ali da taj dio iskaza prvostepeni sud nije ocijenio, te da je pored tih dokaza prvostepeni sud ocijenio da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjewivanje. Ustavni sud ističe da prvostepeni sud, pogrešno tumačeći zakon, zahtijeva od apelanta i ono što nije bila njegova zakonska obaveza, da od oštećenog traži da se lično izjasni, a ne da to čini uz pomoć Komisije. Ovo je suprotno odredbi člana 41 Zakona o tužilaštvu, jer wome nije propisan način i forma izjašnjenja tužioca. Apelant smatra da je u takvoj situaciji, pravno najkorektniji put tražewa izjašnjenja bio preko tadašnje Komisije za imenovanje tužilaca, što je bio jedan od razloga njenog formirawa. Pored toga u spisu se nalazi Dopis broj 01-34-51543/01 od 25. maja 2001. godine upućen "na ruke kantonalnog tužioca Zahida Kovača" kojim je apelant tražio da se oštećeni lično izjasni o razlozima za smjewivanje. U vezi s ovim dokazom apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno istakao da prvostepeni sud suprotno principima krivičnog postupka iz člana 3 stav 2 i člana 15 ZKP FBiH ("sumwa u korist optuženog" i "jednakost u postupanju") ocjenjuje tako da "odbrana ničim ne dokazuje da je oštećeni primio taj zahtjev" što prvostepeni sud upućuje na zakqučak o istinitosti tvrdwi oštećenog da mu nije omogućeno da se izjasni. Apelant ukazuje da prvostepeni sud zakqučak o istinitosti tvrdwi oštećenog izvodi iz negacije principa krivičnog postupka, te prešućivanjem iskaza svjedoka Idriza Katkića da se oštećeni u pismenom obliku izjasnio o razlozima za smjewivanje. 38. Zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 383 stav 1 Krivičnog zakona FBiH za koje je apelant proglašen krivim jeste da je drugom nanesena kakva šteta. Dakle radi se o konkretizovanoj imovinskoj ili neimovinskoj šteti kao uslovu inkriminacije. Opis djela u izreci prvostepene presude ne sadrži to zakonsko obilježje, već apelantovu namjeru da oštećenom nanese štetu. Shodno tome, djelo za koje se apelant krivično goni ne sadrži zakonsko obilježje krivičnog djela, odnosno u odnosu na to djelo primijenjen je zakon koji nije mogao da se primijeni, pa je prvostepeni sud proglašavajući apelanta krivim za krivično djelo iz člana 383 stav 1 Krivičnog zakona FBiH na apelantovu štetu povrijedio Krivični zakon iz člana 313 tač. a) i d) ZKP FBiH. Dalje, prvostepeni sud se u obrazloženju presude poziva na član 27 Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji čime je suprotno optužnici (i izreci presude) u kojoj su kao upućujuće norme određene one iz Zakona o tužilaštvu, prekoračio optužbu (sud je uvijek vezan za činjenični opis djela iz optužnice, ne i za pravnu kvalifikaciju djela), jer apelantu inkriminiše više od optužnice što predstavlja bitnu povredu iz člana 312 stav 1 tačka j). Prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude iznosi mišljenje da je apelant oštećenom nanio moralnu štetu u vidu narušavawa profesionalnog ugleda, diskvalifikaciju, trpljenje duševnih boli i "tome slično". Na ovaj način prvostepeni sud je odredio prirodu i sadržaj konkretne štete kao zakonskog obilježja predmetnog krivičnog djela. Nasuprot tome, u optužnici (i izreci presude) inkriminisana je samo namjera da se nanese šteta, a šteta nije konkretizovana, čime je prvostepeni sud i u ovom pitanju prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka j) ZKP FBiH. Dalje, iako prvostepeni sud kao jedno od spornih pitawa označava i apelantov umišljaj o tome u obrazloženju presude nisu dati razlozi što znači da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ova povreda je tim izraženija kada se ima u vidu da se kod predmetnog krivičnog djela traži direktni umišljaj - svijest o djelu i htijenje njegovih posljedica. Prvostepeni sud je iznio svoje mišljenje (a ne zakqučak koji se zasniva na utvrđenim činjenicama) o šteti, koje nije potkrijepljeno nijednim dokazom. Navođenje činjenice da apelant nije izabran na pozicije na koje je konkurisao, što je shodno mišljenju prvostepenog suda posljedica odluka o udaljavanju od službe, nije logičan i uvjerqiv razlog za zakqučak koji je izveo prvostepeni sud. Shodno tome, ni o toj odlučnoj činjenici kao zakonskom obilježju predmetnog krivičnog djela nisu dati razlozi (zapravo to nije bilo ni moguće, jer o toj činjenici tužilac i sud nisu izveli nijedan dokaz). Iz navedenog proizilazi da je u osporenoj prvostepenoj presudi učinjeno više bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tač. j) i k). 39. Pogrešan pristup prvostepenog suda utvrđivanju činjeničnog stawa pokazuje njegov odnos prema mišljenju Ministarstva pravosuđa i uprave Zeničko-dobojskog kantona (što je bio dokaz odbrane u prvostepenom postupku) koje je dato prema apelantovom zahtjevu, prema kom neusvajanje Skupštine kantona Izvještaja o radu Kantonalnog tužilaštva Zenica predstavlja neuredno vršenje službe tužioca i obavezan razlog za smjewivanje iz člana 39 Zakona o tužilaštvu. Umjesto da to mišljenje prihvati, jer sud u ovom postupku nije ovlašćen da se upušta u ocjenu akata organa uprave, prvostepeni sud to mišljenje resornog ministarstva predstavlja kao mišljenje tadašnjeg ministra i ocjenjuje da ga je dao bez bilo kakvih argumenata. 40. Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno naveo da je u toku sudskog postupka traženjem mišljewa od nadležne i relevantne institucije pokazao da je zakonska ovlašćewa predsjednika kantona u odnosu na oštećenog, kao tadašnjeg kantonalnog tužioca kog inače nije lično poznavao, koristio bez namjere koju mu imputiraju optužba i osporena presuda. Apelant je ne samo u predmetnom slučaju već i slučaju smjewivawa četiri ministra Vlade Zeničko-dobojskog kantona, na predlog tadašnjeg predsjednika Vlade, zakonito koristio svoja službena ovlašćewa što potvrđuje da u odnosu na oštećenog nije imao niti je mogao da ima bilo kakve vanpravne namjere. Zbog toga je pogrešno i neosnovano apelantovo povezivanje sa sadržajem službene zabilješke koju je sačinio Idriz Katkić, predsjednik Komisije za imenovanje tužilaca, o razgovoru s ministrom da je stekao dojam da oštećenog treba da se smijeni. Ovo potvrđuje i ministrov iskaz u direktnom tužiočevom ispitivanju da apelant od njega nije tražio da bilo šta preduzme u vezi sa smjewivanjem oštećenog, a što, kako apelant u žalbi navodi, prvostepeni sud opet nije cijenio kao dokaz odbrane. 41. Ustavni sud takođe zapaža da se Kantonalni sud nije detaqnije upuštao u ozbiqne navode žalbe o povredi Krivičnog zakona, o bitnim povredama odredbi krivičnog postupka i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te s tim u vezi, u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njeni protokoli direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a shodno članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju qudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". Na osnovu ovih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine Kantonalni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaqnije da ispita da li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zakqučak zadovoljavaju zahtjeve Zakona o krivičnom postupku, ali i člana 6 Evropske konvencije, umjesto što navodi da apelantovi žalbeni navodi ne stoje i da o wima neće raspravljati s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom. 42. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa proizilazi da je Rješenjem Opštinskog tužilaštva Zenica broj Kt-541/01 od 25. maja 2002. godine (što je bio dokaz odbrane u predmetnom postupku) kojim je odbačena krivična prijava Zahida Kovača podnesena protiv apelanta za isto krivično djelo. Iz obrazložewa proizilazi da je uređujući zamjenik tužioca prikupio detaqna obavještewa, te na osnovu toga ocijenio da je apelant postupao u skladu sa svojim ovlašćewima i nadležnostima iz člana 42 st. 2 i 3 Zakona o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona, da njegovim radwama nije ostvaren objektivni uslov inkriminacije ovog krivičnog djela, jer nisu nastupile štetne posljedice niti je povrijeđeno pravo drugog, a odluka o udaljavanju od službe oštećenog nije proizvela pravno dejstvo s obzirom da mu je 4. juna 2001. godine, u skladu sa zakonom, istekao mandat Kantonalnog tužioca. Nakon što je oštećeni (shodno odredbama tada važećeg ZKP-a) nastavio krivično gonjenje, te je prenesena nadležnost na Opštinski sud Zavidovići, tadašwi tužilac tadašnjeg Opštinskog tužilaštva Zavidovići, neposredno prije imenovawa tužilaca Kantonalnog tužilaštva Zenica, podigao je optužnicu protiv apelanta za isto krivično djelo. Dakle, u istom tužilaštvu - Kantonalno tužilaštvo Zenica, donesene su dvije suprotne tužilačke odluke o istom pitanju. Apelant ističe da ovo vjerovatno najbolje oslikava mo tive i razloge zbog kojih su donesene osporene presude. 43. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama postupili suprotno obavezama koje predstavljaju garanciju pravičnog suđewa. U tom smislu Ustavni sud ističe da sudovi nisu obavezni da daju detaqnije odgovore na svako pitanje, ali ako je pitanje od suštinske važnosti za ishod postupka sud u tom slučaju mora posebno da se pozabavi wime u svojoj presudi (vidi Evropski sud za qudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str 20). Sudska odluka mora da navede razloge na kojim je zasnovana i ovi razlozi moraju da djeluju uvjerqivo. U suprotnom postoji povreda člana 6 Evropske konvencije. Praksa se uglavnom svodi na to da sud u svojoj odluci mora dati obrazloženje, ali ne mora dati detaljan odgovor na svaki argumenat. Shodno zakonskom rješenju u BiH postoji povreda krivičnog postupka ako je izreka presude nerazumqiva, protivrječna, ako presuda nema razloga ili su oni nejasni, protivrječni. 44. Ustavni sud zakqučuje da su redovni sudovi u sudskom postupku koji je sproveden imali očigledno proizvoljan pristup kod utvrđivawa činjenica i ocjene dokaza koji su izvedeni, zatim, proizvoqno su primijenili materijalno i procesno krivično pravo, iz čega proizilazi da je osporenim presudama ozbiqno prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo 45. Ustavni sud naglašava da član 6 stav 2 Evropske konvencije propisuje da svako ko je optužen za krivično djelo biće smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zakqučio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne treba da počinju od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumwa treba da ide u prilog okrivljenog" (vidi već citirano: Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije). Ustavni sud u tom smislu podsjeća na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica koji su utvrđeni u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kom odredba člana 287 stav 2 glasi: 'Š...ĆSud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć', pa čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). Pored toga, tužilac i drugi organi imaju prema Zakonu o krivičnom postupku obavezu da utvrde sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju da budu sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumwa u wihovo postojanje. 46. Ustavni sud, polazeći od već iznesenog stava da se presumpcija nevinosti ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela kao što su radwa izvršewa, protivpravnost itd., smatra da je u osporenim presudama ovaj princip prekršen, budući da je našao da se u apelantovim radwama nisu stekli protivpravni elementi. Pored toga, redovni sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. Zatim, redovni sudovi nisu s jednakom pažwom cijenili dokaze odbrane i dokaze optužbe. Prvostepeni sud je u potpunosti vjerovao svjedoku koji ima dojam o odlučnoj činjenici, uprkos pravilu da i najmawa sumwa u istinitost nekog dokaza mora da ide optuženom u korist. Činjenice koje je prvostepeni sud cijenio kao dokaze nisu ocijenjene uz brižqivu i savjesnu ocjenu dokaza, kako to zahtijeva zakon. 47. Ustavni sud smatra da su osnovani navodi iz apelacije o kršenju principa pretpostavke nevinosti i s tim u vezi kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, kada je osuđujućom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kada je proizvoqno primijenjeno materijalno i procesno krivično pravo, kada presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih može da se zakquči da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerqivo obrazloženje za svoj zakqučak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoqnom. 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2313/05, rješavajući apelaciju Mugdina Hercega, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mugdina Hercega. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine. Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zavidovićima koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mugdin Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja podnio je 11. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog, Općinskog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 16. novembra 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2005. godine, Tužilaštvo 8. decembra 2005. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Tužilaštva su 20. februara 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-4/04 od 7. januara 2005. godine koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim što je kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, u statusu službenog lica, u namjeri da oštećenom Zahidu Kovaču nanese štetu, 31. maja 2001. godine bez razloga i valjanog pravnog osnova prekoračujući granice službene dužnosti zloupotrijebio institut udaljavanja od vršenja službe, a koji je predviđen Zakonom o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o tužilaštvu) tako što je donio i potpisao Odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužioca Zahida Kovača broj 01-34-8622/01, 31. maja 2001. godine, bez prethodno uzetog izjašnjenja Zahida Kovača na okolnosti razloga za udaljavanje od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio uz pomoć sredstava javnog informiranja na konferenciji za štampu organiziranoj samo u tu svrhu, prekoračivši na taj način granice ovlaštenja i ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Prvostepeni sud mu je na osnovu navedenog člana i člana 62. Krivičnog zakona FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom oštećeni je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. 7. U obrazloženju prvostepene presude sud navodi da je u konkretnom predmetu sporno je li apelant vršeći dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, sporno pitanje je bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, odnosno udaljavanje od službe. Prvostepeni sud smatra da je apelantova obaveza bila omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, tj. da oštećenog lično izvijesti, a ne da upućuje upit Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona, što je apelant učinio dopisom od 17. aprila 2001. godine. Sud se poziva na član 27. Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji kojim je propisano da je funkcioner koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju sudije ili tužioca od vršenja službe odmah nakon donošenja odluke o pokretanju pro ce dure dužan obavijestiti Kantonalnu, odnosno Federalnu komisiju za imenovanje tužilaca radi davanja mišljenja. Sud nije prihvatio apelantov Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine dostavljen Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca Kantona kao odluku o pokretanju pro ce dure o udaljavanju oštećenog od vršenja službe, već je to prema mišljenju ovog suda, a kako je to i naznačeno u dopisu, inicijativa za udaljavanje i smjenjivanje, a ne i konačna odluka. Mišljenje koje su u konkretnom predmetu dale Kantonalna i Federalna komisija za imenovanje tužilaca, prema kojima nema zakonskog osnova za smjenu oštećenog, prema mišljenju prvostepenog suda nije obavezujuće. Oštećenom nije bilo omogućeno izjašnjenje o razlozima smjenjivanja prije nego je dobio odluku o suspenziji, a i nakon odluke o suspenziji. Prvostepeni sud navodi da je udaljavanje od službe posljedica pokretanja postupka za smjenjivanje što upućuje na zaključak da je apelant morao prvo pred Skupštinom kantona pokrenuti postupak za smjenjivanje oštećenog, omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima, pa tek onda eventualno donijeti odluku o suspenziji. U tom pravcu je apelanta upozorio tadašnji federalni tužilac Marinko Jurčević Dopisom broj A-157/01 od 21. maja 2001. godine. 8. Iz iskaza saslušanih svjedoka prvostepeni sud zaključuje da je bila intenzivna apelantova upornost da se oštećeni smijeni s dužnosti kantonalnog tužioca. Svjedok koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca, čijem je iskazu sud vjerovao, isključiv je u svojim tvrdnjama da je 17. aprila 2001. godine obavio razgovor s tadašnjim ministrom za pravosuđe i upravu Kantona, te da je kroz višesatni razgovor stekao dojam da se po svaku cijenu oštećeni mora smijeniti s funkcije kantonalnog tužioca, o čemu je sud izvršio uvid u službenu zabilješku navedenog svjedoka. Apelant je 31. maja 2001. godine donio odluku o udaljavanju oštećenog od službe, iako je znao da oštećenom mandat ističe 3. na 4. juni 2001. godine. Istog dana je dostavio prijedlog Skupštini kantona za smjenjivanje oštećenog s funkcije. Obje odluke su donesene istog dana - petak, 31. maj 2001. godine. 9. Prvostepeni sud dalje nalazi da je apelant posredno izvršio pritisak na sekretaricu oštećenog da primi odluku o udaljavanju oštećenog od službe na samom kraju radnog dana. Istog dana apelant je zakazao konferenciju za štampu na kojoj je javnost obavijestio o suspenziji oštećenog s funkcije kantonalnog tužioca. Sud dalje nalazi da oštećeni nije bio imenovan na funkciju federalnog tužioca i zamjenika kantonalnog tužioca zbog udaljavanja iz službe, iako su nadležne komisije za imenovanje oštećenog predložile za imenovanje za zamjenika federalnog, odnosno kantonalnog tužioca. Prema mišljenu Općinskog suda apelant je oštećenom nanio moralnu štetu i to narušavanjem njegovog ugleda, kako profesionalnog tako i u sredini u kojoj živi. Nakon svih provedenih dokaza koje je sud cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, kao i u vezi s apelantovom odbranom, a na osnovu principa slobodne sudijske ocjene dokaza, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i njegovu krivičnu odgovornost zasnovao kako na subjektivnim tako i na objektivnim dokazima. Sud je naročito vjerovao iskazu saslušanih svjedoka, te drugim objektivnim dokazima. 10. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu naveo u obrazloženju da je imajući u vidu apelantove žalbene razloge i činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, zaključio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je prvostepeni sud dao jasna i uvjerljiva obrazloženja svojih stavova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u krivičnom postupku protiv njega činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a prekršen je i princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivanja na optužbi. Apelant dalje navodi da sud nije dokazao postojanje niti jednog od elemenata bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje obrazlaže da prekoračenje granica službenog ovlaštenja ne postoji, jer je on postupao kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, koji je, u smislu člana 40. Zakona o tužilaštvu, nadležan podnijeti prijedlog za smjenjivanje kantonalnog tužioca Skupštini kantona, kao i donijeti odluku o njegovom udaljavanju od službe, ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje. S druge strane, apelant smatra da u slučaju da nije tako postupio tek tada bi učinio predmetno krivično djelo i to nevršenjem službene dužnosti, jer Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu kantonalnog tužioca, a tužilac usprkos tome nije ponudio svoju ostavku, što je bila njegova moralna obaveza. Osim toga, apelant navodi da nije dokazano da je djelo dovršeno, jer nije dokazano da je drugome nanesena šteta, niti je to navedeno u optužbi. Prema njegovom mišljenju, sud bez provođenja dokaza i utvrđivanja činjenica zaključuje da oštećeni nije izabran na funkcije za koje se kandidirao samo zato što je bio udaljen od vršenja dužnosti spornom odlukom čime je za njega nastala šteta. Pri tome, sud nije uzeo u obzir činjenicu da je oštećeni nakon udaljavanja od službe izabran za člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, već neopravdano zaključuje kako je oštećenom zbog apelantovog postupanja narušen ugled. Apelant također smatra da sud nije dokazao apelantov umišljaj, a što je el - e ment bića predmetnog krivičnog djela. Ističe, također, da se kroz osporene presude pogrešno insistira da je apelant proveo postupak smjenjivanja s dužnosti oštećenog i na tome da je u tom postupku trebalo omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima smjenjivanja. Apelant smatra da on nije provodio postupak smjenjivanja, jer je to u nadležnosti Skupštine kantona, već je samo donio odluku o udaljavanju od dužnosti, jer je pokrenuo, a ne proveo, postupak smjenjivanja u skladu sa svojim nadležnostima. Tek u postupku smjenjivanja postoji obaveza da se omogući izjašnjenje. Apelant zaključuje da je osnovna teza suda da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje prije donošenja odluke o udaljavanju od vršenja službe, što je pogrešno, jer ova obaveza nije postojala na apelantovoj strani. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da u konkretnom krivičnom predmetu nisu prekršena apelantova ustavna prava. Prvostepeni sud je donio odluku na osnovu dokaza i utvrdio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. 13. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da su, prema ocjeni ovog tužilaštva, svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neosnovani i predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Prema mišljenju tužilaštva apelant ponavlja žalbene navode iz ranijeg krivičnog postupka koji je u cijelosti proveden u skladu sa zakonom. Tužilaštvo također navodi da je odlučujući o žalbi drugostepeni sud vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i onima na koje drugostepeni sud pazi prema službenoj dužnosti. U predmetnom postupku su ocijenjeni svi dokazi koji su valjano procijenjeni u okviru utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je u potpunosti rasvijetljeno. Materijalno pravo je prema mišljenju tužilaštva pravilno primijenjeno. V. Relevantni propisi 14. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Član 383. stav 1. Zloupotreba položaja ili ovlaštenja (1) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 15. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/00) "Član 22. st. 1. i 2. Prije pokretanja postupka za smjenjivanje sudije, odnosno tužioca u skladu s federalnim i kantonalnim ustavima i zakonima, dužnosnik - or gan nadležan za pokretanje postupka smjenjivanja, Federalnom povjerenstvu ili nadležnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja zahtjev za davanje mišljenja je li postupak za smjenjivanje sudije, odnosno tužioca osnovan. Uz zahtjev iz prethodnog stava, Federalnom povjerenstvu ili nadležnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja se sva dokumentacija (uključujući izjave svjedoka, pismena i slično) na osnovu koje je iniciran postupak smjenjivanja sudije, odnosno tužioca. Član 27. Or gan, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršenja funkcije, informira o tome Federalno povjerenstvo ili nadležno kantonalno povjerenstvo odmah nakon donošenja odluke o pokretanju takve pro ce dure. Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija mora biti informirana kako bi mogla obaviti vlastitu istragu o tom pitanju i, u skladu sa svojim zadacima prema odredbama ovoga zakona, dati svoje mišljenje dužnosniku zaduženom za donošenje odluke o tome je li potrebno udaljavanje s funkcije. Or gan, odnosno dužnosnik koji je nadležan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) sudije ili tužioca s vršenja funkcije, dužan je bez odgađanja informirati Federalnu komisiju ili nadležnu kantonalnu komisiju o pokretanju postupka za udaljavanje (suspenziju) sudije, odnosno tužioca s vršenja funkcije, te razlozima za njezino donošenje, a Federalna komisija ili nadležna kantonalna komisija može u roku od tri dana od dana prijema dostaviti svoje mišljenje o osnovanosti ove odluke." 16. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) "Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 15. Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 296. Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 312. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć j) ako je optužba prekoračena; k) ako je izreka presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Član 313. Povreda krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju: a) je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo; b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost; Š...Ć d) je li u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti; Š...Ć" 17. Zakon o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/97) "Član 39. Tužilac, odnosno njegov zamjenik, bit će smijenjen s dužnosti ako bude pravosnažno osuđen na kaznu zatvora preko šest mjeseci - danom pravosnažnosti presude, ako se utvrdi da je izvršio težu povredu službe, odnosno ugleda službe, ako se utvrdi da nije stručno sposoban za vršenje službe, ako duže vrijeme neuredno vrši službu, ili ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu ili ako se, na osnovu mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove utvrdi da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje službe. Član 40. Odluku o smjenjivanju tužioca, odnosno njegovog zamjenika s dužnosti iz razloga navedenih u prethodnom članu donosi Skupština kantona na prijedlog predsjednika Kantona, uz mišljenje ministra pravde Kantona. Član 41. U postupku smjenjivanja s dužnosti, tužiocu, odnosno njegovom zamjeniku, omogućit će se izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanje. Član 42. Tužilac i njegov zamjenik može biti udaljen od vršenja službe ako je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela koji ga čini nedostojnim da vrši tužilačku službu ili dok se nalazi u pritvoru. Tužilac i njegov zamjenik može biti udaljen od službe ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje. Odluku o udaljavanju od vršenja službe u slučajevima iz prethodnog stava donosi predsjednik Kantona." VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 16. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom". 24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć" 25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Apelant se žali da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije iz sljedećih razloga: činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pogrešno je primijenjen krivični zakon, izreka presude je protivrječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti i princip da je teret dokazivanja na optužbi. 27. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činje - nica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 28. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). 29. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.). 30. Ova stanovišta se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, tim prije što apelacija ukazuje i da je izreka presude protivrječna sama sebi i obrazloženju, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršen je princip presumpcije nevinosti. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje potrebno je sagledati predmetni krivični postupak u cjelini i između ostalog i u svjetlu primijenjenih krivično-pravnih propisa. 31. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, zakon afirmira princip presumpcije nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan braniti se mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 32. U svjetlu navedenog Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta donio nakon što je proveo postupak u konkretnom predmetu u kojem je, kako je sam sud naveo za njega, bilo sporno je li apelant obavljajući dužnost predsjednika Kantona postupao ñ umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužioca u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, sporno pitanje za prvostepeni sud je bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenu kantonalnog tužioca apelant zasnovao na valjanom pravnom osnovu, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, odnosno udaljavanje od službe. 33. Iz izreke prvostepene presude proizlazi da je apelant prekoračio granice službene dužnosti, odnosno zloupotrijebio institut udaljavanja od vršenja službe tako što je donio i potpisao odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužioca bez prethodno uzetog tužiočevog izjašnjenja na okolnosti razloga za udaljavanje od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio, ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužilaštvu. Prema opisu djela u prvostepenoj presudi prekoračenje službene dužnosti sastoji se u donošenju i potpisivanju odluke o udaljavanju bez prethodno uzetog izjašnjenja oštećenog iz čega proizlazi da je zakonski uvjet za donošenje odluke o udaljavanju prethodno izjašnjenje tužioca (oštećenog). Međutim, to je suprotno upućujućim normama člana 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu (predmetno krivično djelo je određeno kao djelo s blanketnom dispozicijom, te su obilježja djela sadržana u propisima na koje opis upućuje). Ustavni sud ističe da prema tim zakonskim odredbama jedini uvjet za donošenje odluke o udaljavanju jeste da je protiv tužioca pokrenut postupak za smjenjivanje. Prema članu 41. navedenog zakona, u postupku smjenjivanja omogućit će se tužiocu izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanje. Donošenje odluke o smjenjivanju, a time i provođenje tog postupka u nadležnosti je Skupštine kantona, a taj postupak se pokreće na prijedlog predsjednika kantona u smislu člana 40. Zakona o tužilaštvu. Takav prijedlog apelant je dostavio Skupštini kantona 31. maja 2001. godine. Iz pravilnog tumačenja citiranih upućujućih normi Zakona o tužilaštvu, proizlazi da njima nije određeno da se izjašnjenje mora omogućiti u postupku udaljavanja od vršenja službe, već u toku postupka smjenjivanja, niti je propisano da izjašnjenje mora omogućiti predsjednik kantona, a naročito ne prije donošenja odluke o udaljavanju. S obzirom da je donošenje odluke o smjenjivanju tužioca u nadležnosti Skupštine kantona, logično slijedi da je Skupština dužna u tom postupku omogućiti tužiocu izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. Prema tome, apelant prije donošenja odluke o udaljavanju iako je tražio izjašnjenje od oštećenog o razlozima za smjenjivanje to nije bio dužan učiniti, pa je donoseći odluku o udaljavanju zakonito koristio svoja ovlaštenja iz člana 42. stav 3. Zakona o tužilaštvu. Zbog toga je izreka osporene presude (opis djela) protivrječna s upućujućim normama, a time i sama sebi što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. 34. Pogrešno shvaćajući odredbe iz čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu, prvostepeni sud pogrešno utvrđuje da apelant prije donošenja odluke o udaljavanju oštećenom nije omogućio izjasniti se o razlozima za smjenjivanje, da je donošenje odluke o udaljavanju posljedica pokretanja postupka za smjenjivanje, pa je apelant prvo morao pokrenuti postupak smjenjivanja kod Skupštine kantona, a nakon toga donijeti odluku o suspenziji oštećenog. Mišljenje prvostepenog suda o odnosu donošenja odluke o udaljavanju i pokretanja postupka za smjenjivanje suprotno je odredbama člana 42. st. 1. i 2. Zakona o tužilaštvu, jer je u obje situacije koje propisuju te odredbe (pokrenut krivični postupak i pokrenut postupak smjenjivanja) donošenje odluke o udaljavanju fakultativno ("tužilac može biti udaljen"), a ne obavezno kako to proizlazi iz mišljenja prvostepenog suda. Dosljedno tome, pogrešno je i mišljenje prvostepenog suda da apelant nije mogao istog dana prvo kod Skupštine kantona pokrenuti postupak smjenjivanja, a nakon toga donijeti odluku o udaljavanju s obzirom da je prema odredbi člana 42. stav 2. navedenog zakona, uvjet za donošenje te odluke "ako je pokrenut postupak smjenjivanja". Apelant je istog dana, 31. maja 2001. godine, Skupštini kantona dostavio prijedlog za pokretanje postupka čime je taj postupak pokrenut i ispunjen zakonski uvjet za donošenje odluke o udaljavanju. Iz tih razloga mišljenje prvostepenog suda da je apelant prije donošenja odluke o udaljavanju morao omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje suprotno je odredbama čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu. 35. Ustavni sud dalje zapaža da iz odredaba Zakona o tužilaštvu ne proizlazi zaključak do kojeg je došao prvostepeni sud navodeći da apelant nije imao pravni osnov za donošenje spornih odluka. S ovim u vezi, Ustavni sud ističe da prema odredbi člana 39. Zakona o tužilaštvu "tužilac... će biti smijenjen s dužnosti... ako ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu...". Skupština kantona nije usvojila Izvještaj o radu Kantonalnog tužilaštva za 2000. godinu 29. marta 2001. godine. Nakon ovoga, zakonska obaveza predsjednika Kantona, odnosno apelanta, upravo je bila uputiti prijedlog Skupštini kantona za pokretanje postupka smjene kantonalnog tužioca, u kojem će Skupština donijeti konačnu odluku hoće li smijeniti kantonalnog tužioca. U vezi s konferencijom za štampu kojom je prema mišljenju prvostepenog suda apelant prekoračio službeno ovlaštenje, a čiji je jedini sadržaj bio apelantovo obavještenje javnosti o odlukama koje je donio u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, prema mišljenju Ustavnog suda ova činjenica nije zakonit niti logičan razlog za zaključak prvostepenog suda o prekoračenju granica službene dužnosti, čak naprotiv, javnost je obilježje vršenja javnih ovlaštenja. 36. U dokumentaciji spisa nalaze se apelantovi zahtjevi za davanje mišljenja o donošenju spornih odluka (Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. aprila 2001. godine i Dopis broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine), koje je uputio Kantonalnoj komisiji za imenovanje tužilaca, pri tome se pozivajući na odredbe čl. 39, 40. i 42. Zakona o tužilaštvu, a u vezi s čl. 22. i 27. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. U navedenim zahtjevima apelant je obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koristiti se svojim zakonskim ovlaštenjima prilažući odgovarajuću dokumentaciju. Ustavni sud zaključuje da ova obaveza za apelanta ne proizlazi iz Zakona o tužilaštvu na koji se poziva optužba i prvostepeni sud u izreci presude, te da prvostepeni sud zaključuje da mišljenje koje je apelant dobio od nadležnih komisija nije obavezujuće. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da je apelant imao obavezu lično omogućiti oštećenom izjašnjenje o razlozima smjenjivanja, odnosno udaljavanja s funkcije, a što je, kako je Ustavni sud prethodno naveo, pogrešan zaključak. 37. Ustavni sud dalje zapaža da, iako apelant nije bio dužan prije donošenja odluke o udaljavanju omogućiti oštećenom izjasniti se, apelant je to izjašnjenje tražio uz pomoć Kantonalne komisije za imenovanje tužilaca. Navedenim Dopisom broj 01-34-5154-2/01 od 17. aprila 2001. godine, upućenog predsjedniku Komisije Idrizu Katkiću, pored ostalog je tražio odgovor je li oštećenom omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. U vezi s ovim, apelant je u svojoj žalbi na prvostepenu presudu posebno ukazao da je Idriz Katkić u svom iskazu izjavio da se oštećeni prije davanja mišljenja Komisije o razlozima za smjenjivanje o tome izjasnio u pismenom obliku, ali da taj dio iskaza prvostepeni sud nije ocijenio, te da je pored tih dokaza prvostepeni sud ocijenio da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. Ustavni sud ističe da prvostepeni sud, pogrešno tumačeći zakon, zahtijeva od apelanta i ono što nije bila njegova zakonska obaveza, da od oštećenog traži lično izjašnjenje, a ne da to čini uz pomoć Komisije. Ovo je suprotno odredbi člana 41. Zakona o tužilaštvu, jer njome nije propisan način i forma izjašnjenja tužioca. Apelant smatra da je u takvoj situaciji, pravno najkorektniji put traženja izjašnjenja bio preko tadašnje Komisije za imenovanje tužilaca, što je bio jedan od razloga njezinog formiranja. Pored toga u spisu se nalazi Dopis broj 01-34-51543/01 od 25. maja 2001. godine upućen "na ruke kantonalnog tužioca Zahida Kovača" kojim je apelant tražio da se oštećeni lično izjasni o razlozima za smjenjivanje. U vezi s ovim dokazom apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno istakao da prvostepeni sud suprotno principima krivičnog postupka iz člana 3. stav 2. i člana 15. ZKP FBiH ("sumnja u korist optuženog" i "jednakost u postupanju") ocjenjuje tako da "odbrana ničim ne dokazuje da je oštećeni zaprimio taj zahtjev" što prvostepeni sud upućuje na zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog da mu nije omogućeno izjašnjenje. Apelant ukazuje da prvostepeni sud zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog izvodi iz negacije principa krivičnog postupka, te prešućivanjem iskaza svjedoka Idriza Katkića da se oštećeni u pismenom obliku izjasnio o razlozima za smjenjivanje. 38. Zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH za koje je apelant proglašen krivim jeste da je drugom nanesena kakva šteta. Dakle radi se o konkretiziranoj imovinskoj ili neimovinskoj šteti kao uvjetu inkriminacije. Opis djela u izreci prvostepene presude ne sadrži to zakonsko obilježje, već apelantovu namjeru da oštećenom nanese štetu. Prema tome, djelo za koje se apelant krivično goni ne sadrži zakonsko obilježje krivičnog djela, odnosno u odnosu na to djelo primijenjen je zakon koji se nije mogao primijeniti, pa je prvostepeni sud proglašavajući apelanta krivim za krivično djelo iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH na apelantovu štetu povrijedio Krivični zakon iz člana 313. tač. a) i d) ZKP FBiH. Dalje, prvostepeni sud se u obrazloženju presude poziva na član 27. Zakona o sudsko-tužilačkoj funkciji čime je suprotno optužnici (i izreci presude) u kojoj su kao upućujuće norme određene one iz Zakona o tužilaštvu, prekoračio optužbu (sud je uvijek vezan za činjenični opis djela iz optužnice, ne i za pravnu kvalifikaciju djela), jer apelantu inkriminira više od optužnice što predstavlja bitnu povredu iz člana 312. stav 1. tačka j). Prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude iznosi mišljenje da je apelant oštećenom nanio moralnu štetu u vidu narušavanja profesionalnog ugleda, diskvalifikaciju, trpljenje duševnih boli i "tome slično". Na ovaj način prvostepeni sud je odredio prirodu i sadržaj konkretne štete kao zakonskog obilježja predmetnog krivičnog djela. Nasuprot tome, u optužnici (i izreci presude) inkriminirana je samo namjera nanošenja štete, a šteta nije konkretizirana, čime je prvostepeni sud i u ovom pitanju prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Dalje, iako prvostepeni sud kao jedno od spornih pitanja označava i apelantov umišljaj o tome u obrazloženju presude nisu dati razlozi što znači da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ova povreda je tim izraženija kada se ima u vidu da se kod predmetnog krivičnog djela traži direktni umišljaj - svijest o djelu i htijenje njegovih posljedica. Prvostepeni sud je iznio svoje mišljenje (a ne zaključak koji se zasniva na utvrđenim činjenicama) o šteti, koje nije potkrijepljeno nijednim dokazom. Navođenje činjenice da apelant nije izabran na pozicije na koje je konkurirao, što je prema mišljenju prvostepenog suda posljedica odluka o udaljavanju od službe, nije logičan i uvjerljiv razlog za zaključak koji je izveo prvostepeni sud. Prema tome, ni o toj odlučnoj činjenici kao zakonskom obilježju predmetnog krivičnog djela nisu dati razlozi (zapravo to nije bilo ni moguće, jer o toj činjenici tužilac i sud nisu izveli nijedan dokaz). Iz navedenog proizlazi da je u osporenoj prvostepenoj presudi učinjeno više bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. j) i k). 39. Pogrešan pristup prvostepenog suda utvrđivanju činjeničnog stanja pokazuje njegov odnos prema mišljenju Ministarstva pravosuđa i uprave Zeničko-dobojskog kantona (što je bio dokaz odbrane u prvostepenom postupku) koje je dato prema apelantovom zahtjevu, prema kojem neusvajanje Skupštine kantona Izvještaja o radu Kantonalnog tužilaštva Zenica predstavlja neuredno vršenje službe tužioca i obavezan razlog za smjenjivanje iz člana 39. Zakona o tužilaštvu. Umjesto da to mišljenje prihvati, jer sud u ovom postupku nije ovlašten upuštati se u ocjenu akata organa uprave, prvostepeni sud to mišljenje resornog ministarstva predstavlja kao mišljenje tadašnjeg ministra i ocjenjuje da ga je dao bez bilo kakvih argumenata. 40. Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu posebno naveo da je u toku sudskog postupka traženjem mišljenja od nadležne i relevantne institucije pokazao da je zakonska ovlaštenja predsjednika kantona u odnosu na oštećenog, kao tadašnjeg kantonalnog tužioca kojeg inače nije lično poznavao, koristio bez namjere koju mu imputiraju optužba i osporena presuda. Apelant je ne samo u predmetnom slučaju već i slučaju smjenjivanja četiri ministra Vlade Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Vlade, zakonito koristio svoja službena ovlaštenja što potvrđuje da u odnosu na oštećenog nije imao niti je mogao imati bilo kakve izvanpravne namjere. Zbog toga je pogrešno i neosnovano apelantovo povezivanje sa sadržajem službene zabilješke koju je sačinio Idriz Katkić, predsjednik Komisije za imenovanje tužilaca, o razgovoru s ministrom da je stekao dojam da oštećenog treba smijeniti. Ovo potvrđuje i ministrov iskaz u direktnom tužiočevom ispitivanju da apelant od njega nije tražio da bilo šta poduzme u vezi sa smjenjivanjem oštećenog, a što, kako apelant u žalbi navodi, prvostepeni sud opet nije cijenio kao dokaz odbrane. 41. Ustavni sud također zapaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u ozbiljne navode žalbe o povredi Krivičnog zakona, o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te s tim u vezi, u pitanje ocjene dokaza prvostepenog suda što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo s aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njezini protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2". Na osnovu ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Kantonalni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o krivičnom postupku, ali i člana 6. Evropske konvencije, umjesto što navodi da apelantovi žalbeni navodi ne stoje i da o njima neće raspravljati s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom. 42. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog tužilaštva Zenica broj Kt-541/01 od 25. maja 2002. godine (što je bio dokaz odbrane u predmetnom postupku) kojim je odbačena krivična prijava Zahida Kovača podnesena protiv apelanta za isto krivično djelo. Iz obrazloženja proizlazi da je uređujući zamjenik tužioca prikupio detaljna obavještenja, te na osnovu toga ocijenio da je apelant postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima i nadležnostima iz člana 42. st. 2. i 3. Zakona o tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona, da njegovim radnjama nije ostvaren objektivni uvjet inkriminacije ovog krivičnog djela, jer nisu nastupile štetne posljedice niti je povrijeđeno pravo drugog, a odluka o udaljavanju od službe oštećenog nije proizvela pravno dejstvo s obzirom da mu je 4. juna 2001. godine, u skladu sa zakonom, istekao mandat Kantonalnog tužioca. Nakon što je oštećeni (prema odredbama tada važećeg ZKP-a) nastavio krivično gonjenje, te je prenesena nadležnost na Općinski sud Zavidovići, tadašnji tužilac tadašnjeg Općinskog tužilaštva Zavidovići, neposredno prije imenovanja tužilaca Kantonalnog tužilaštva Zenica, podigao je optužnicu protiv apelanta za isto krivično djelo. Dakle, u istom tužilaštvu - Kantonalno tužilaštvo Zenica, donesene su dvije suprotne tužilačke odluke o istom pitanju. Apelant ističe da ovo vjerovatno najbolje oslikava mo - tive i razloge donošenja osporenih presuda. 43. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama postupili suprotno obavezama koje predstavljaju garanciju pravičnog suđenja. U tom smislu Ustavni sud ističe da sudovi nisu obavezni davati detaljnije odgovore na svako pitanje, ali ako je pitanje od suštinske važnosti za ishod postupka sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njime u svojoj presudi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, str 20). Sudska odluka mora navesti razloge na kojim je zasnovana i ovi razlozi moraju djelovati uvjerljivo. U suprotnom postoji povreda člana 6. Evropske konvencije. Praksa se uglavnom svodi na to da sud u svojoj odluci mora dati obrazloženje, ali ne mora dati detaljan odgovor na svaki ar gu ment. Prema zakonskom rješenju u BiH postoji povreda krivičnog postupka ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna, ako presuda nema razloga ili su oni nejasni, protivrječni. 44. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u provedenom sudskom postupku imali očigledno proizvoljan pristup kod utvrđivanja činjenica i ocjene izvedenih dokaza, zatim, proizvoljno su primijenili materijalno i procesno krivično pravo, iz čega proizlazi da je osporenim presudama ozbiljno prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo 45. Ustavni sud naglašava da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da svako ko je optužen za krivično djelo bit će smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi već citirano: Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije). Ustavni sud u tom smislu podsjeća na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: 'Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć', pa čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. aprila 2005. godine). Pored toga, tužilac i drugi organi imaju prema Zakonu o krivičnom postupku obavezu utvrditi sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje. 46. Ustavni sud, polazeći od već iznesenog stava da se presumpcija nevinosti ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela kao što su radnja izvršenja, protivpravnost itd., smatra da je u osporenim presudama ovaj princip prekršen, budući da je našao da se u apelantovim radnjama nisu stekli protivpravni elementi. Pored toga, redovni sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. Zatim, redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom cijenili dokaze odbrane i dokaze optužbe. Prvostepeni sud je u potpunosti vjerovao svjedoku koji ima dojam o odlučnoj činjenici, usprkos pravilu da i najmanja sumnja u istinitost nekog dokaza mora ići optuženom u korist. Činjenice koje je prvostepeni sud cijenio kao dokaze nisu ocijenjene uz brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza, kako to zahtijeva zakon. 47. Ustavni sud smatra da su osnovani navodi iz apelacije o kršenju principa pretpostavke nevinosti i s tim u vezi kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, kada je osuđujućom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kada je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno krivično pravo, kada presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2313/05, rješavajući apelaciju Mugdina Hercega, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici, održanoj 6. srpnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mugdina Hercega. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Kž-118/05 od 29. srpnja 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj K-4/04 od 7. siječnja 2005. godine. Predmet se sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Zavidovićima koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mugdin Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja je podnio 11. studenoga 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-118/05 od 29. srpnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-4/04 od 7. siječnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog, Općinskog suda i sudionika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), je zatražena 16. studenoga 2005. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju 23. studenoga 2005. godine, Tužiteljstvo 8. prosinca 2005. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Tužiteljstva su 20. veljače 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-4/04 od 7. siječnja 2005. godine koja je potvrđena pobijanom Presudom Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. srpnja 2005. godine apelant je proglašen krivim što je kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, u statusu službene osobe, u namjeri da oštećenom Zahidu Kovaču nanese štetu, 31. svibnja 2001. godine bez razloga i valjanog pravnog temelja, prekoračujući granice službene dužnosti zlouporabio institut udaljavanja od vršenja službe, a koji je predviđen Zakonom o tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o tužiteljstvu) tako što je donio i potpisao Odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužitelja Zahida Kovača broj 01-34-8622/01, 31. svibnja 2001. godine, bez prethodno uzetog izjašnjenja Zahida Kovača na okolnosti razloga za udaljavanje od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio uz pomoć sredstava javnog informiranja na konferenciji za tisak organiziranoj samo u tu svrhu, prekoračivši na taj način granice ovlasti i ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužiteljstvu čime je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH. Prvostupanjski sud mu je na temelju navedenog članka i članka 62. Kaznenog zakona FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom je ustvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Istom je presudom oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. 7. U obrazloženju prvostupanjske presude sud navodi da je u konkretnom predmetu prijeporno je li apelant vršeći dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužitelja u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, prijeporno pitanje je bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenom kantonalnog tužitelja apelant utemeljio na valjanom pravnom temelju, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanjem, odnosno udaljavanjem od službe. Prvostupanjski sud smatra da je apelantova obveza bila omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanjem, tj. oštećenog osobno izvijestiti, a ne upućivati upit Kantonalnom povjerenstvu za imenovanje tužitelja Kantona, što je apelant učinio dopisom od 17. travnja 2001. godine. Sud se poziva na članak 27. Zakona o sudsko-tužiteljskoj funkciji kojim je propisano da je funkcionar koji je mjerodavan za donošenje odluke o udaljavanju suca ili tužitelja od vršenja službe odmah nakon donošenja odluke o pokretanju pro ce dure dužan obavijestiti Kantonalno, odnosno Federalno povjerenstvo za imenovanje tužitelja radi davanja mišljenja. Sud nije prihvatio apelantov Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. travnja 2001. godine dostavljen Kantonalnom povjerenstvu za imenovanje tužitelja Kantona kao odluku o pokretanju pro ce dure o udaljavanju oštećenog od vršenja službe, već je to prema mišljenju ovog suda, a kako je to i naznačeno u dopisu, inicijativa za udaljavanje i smjenjivanje, a ne i konačna odluka. Mišljenje koje su u konkretnom predmetu dali Kantonalno i Federalno povjerenstvo za imenovanje tužitelja, prema kojima nema zakonskog temelja za smjenu oštećenog, prema mišljenju prvostupanjskog suda nije obvezujuće. Oštećenom nije bilo omogućeno izjasniti se o razlozima smjenjivanja prije nego je dobio odluku o suspenziji, a i nakon odluke o suspenziji. Prvostupanjski sud navodi da je udaljavanje od službe posljedica pokretanja postupka za smjenjivanjem što upućuje na zaključak da je apelant morao prvo pred Skupštinom kantona pokrenuti postupak za smjenjivanjem oštećenog, omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima, pa tek onda eventualno donijeti odluku o suspenziji. U tome je pravcu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 apelanta upozorio tadašnji federalni tužitelj Marinko Jurčević Dopisom broj A-157/01 od 21. svibnja 2001. godine. 8. Iz iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud zaključuje da je bila intenzivna apelantova upornost da se oštećenog smijeni s dužnosti kantonalnog tužitelja. Svjedok koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Kantonalnog povjerenstva za imenovanje tužitelja, čijem je iskazu sud vjerovao, isključiv je u svojim tvrdnjama da je 17. travnja 2001. godine obavio razgovor s tadašnjim ministrom za pravosuđe i upravu Kantona, te da je kroz višesatni razgovor stekao dojam da se po svaku cijenu oštećeni mora smijeniti s funkcije kantonalnog tužitelja, o čemu je sud izvršio uvid u službenu zabilješku navedenog svjedoka. Apelant je 31. svibnja 2001. godine donio odluku o udaljavanju oštećenog od službe, iako je znao da oštećenom mandat ističe 3. na 4. lipanj 2001. godine. Istog je dana dostavio prijedlog Skupštini kantona za smjenjivanjem oštećenog s funkcije. Obje su odluke donesene istog dana - petak, 31. svibanj 2001. godine. 9. Prvostupanjski sud dalje nalazi da je apelant posredno izvršio pritisak na tajnicu oštećenog da primi odluku o udaljavanju oštećenog od službe na samom kraju radnog dana. Istog je dana apelant zakazao konferenciju za tisak na kojoj je javnost obavijestio o suspenziji oštećenog s funkcije kantonalnog tužitelja. Sud dalje nalazi da oštećeni nije bio imenovan na funkciju federalnog tužitelja i zamjenika kantonalnog tužitelja zbog udaljavanja iz službe, iako su mjerodavna povjerenstva za imenovanje oštećenog predložila za imenovanje za zamjenika federalnog, odnosno kantonalnog tužitelja. Prema mišljenu Općinskog suda apelant je oštećenom nanio moralnu štetu i to narušavanjem njegovoga ugleda, kako profesionalnog tako i u sredini u kojoj živi. Nakon svih provedenih dokaza koje je sud cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj svezi, kao i u svezi s apelantovom obranom, a na temelju načela slobodne sudačke ocjene dokaza, sud je ustvrdio da je apelant počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti i njegovu kaznenu odgovornost utemeljio kako na subjektivnim tako i na objektivnim dokazima. Sud je osobito vjerovao iskazu saslušanih svjedoka, te drugim objektivnim dokazima. 10. Kantonalni je sud, potvrđujući prvostupanjsku presudu, naveo u obrazloženju da je imajući u vidu apelantove prizivne razloge i činjenično stanje koje je ustvrdio prvostupanjski sud, te nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, zaključio da su apelantovi prizivni navodi neutemeljeni, da prvostupanjska presuda ne sadrži bitne povrede odredaba kaznenog postupka, da se temelji na pravilno i potpuno ustvrđenom činjeničnom stanju, te da je prvostupanjski sud dao razvidna i uvjerljiva obrazloženja svojih stavova. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu Općinski i Kantonalni sud povrijedili pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer je u kaznenom postupku protiv njega činjenično stanje nepotpuno i pogrešno ustvrđeno, pogrešno je primijenjen kazneni zakon, izreka presude je proturječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a prekršeno je i načelo presumpcije nevinosti i načelo da je teret dokazivanja na optužbi. Apelant dalje navodi da sud nije dokazao postojanje niti jednog od elemenata bića kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje obrazlaže da prekoračenje granica službene ovlasti ne postoji, jer je on postupao kao predsjednik Zeničko-dobojskog kantona, koji je, u smislu članka 40. Zakona o tužiteljstvu, mjerodavan podnijeti prijedlog za smjenjivanjem kantonalnog tužitelja Skupštini kantona, kao i donijeti odluku o njegovom udaljavanju od službe, ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje. S druge strane, apelant smatra da u slučaju da nije tako postupio tek tada bi učinio predmetno kazneno djelo i to nevršenjem službene dužnosti, jer Skupština kantona nije usvojila Izvješće o radu kantonalnog tužitelja, a tužitelj unatoč tomu nije ponudio svoju ostavku, što je bila njegova moralna obveza. Osim toga, apelant navodi da nije dokazano da je djelo dovršeno, jer nije dokazano da je drugome nanesena šteta, niti je to navedeno u optužbi. Prema njegovom mišljenju, sud bez provedbe dokaza i ustvrđivanja činjenica zaključuje da oštećeni nije izabran na funkcije za koje se kandidirao samo zato što je bio udaljen od vršenja dužnosti prijepornom odlukom čime je za njega nastala šteta. Pri tomu, sud nije uzeo u obzir činjenicu da je oštećeni nakon udaljavanja od službe izabran za člana Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, već neopravdano zaključuje kako je oštećenom zbog apelantovog postupanja narušen ugled. Apelant također smatra da sud nije dokazao apelantov umišljaj, a što je el e ment bića predmetnoga kaznenog djela. Ističe, također, da se kroz pobijane presude pogrešno inzistira da je apelant proveo postupak smjenjivanja s dužnosti oštećenog i na tomu da je u tom postupku trebalo omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima smjenjivanja. Apelant smatra da on nije provodio postupak smjenjivanja, jer je to u mjerodavnosti Skupštine kantona, već je samo donio odluku o udaljavanju od dužnosti, jer je pokrenuo, a ne proveo, postupak smjenjivanja sukladno svojim mjerodavnostima. Tek u postupku smjenjivanja postoji obveza omogućavanja izjašnjenja. Apelant zaključuje da je temeljna teza suda da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje prije donošenja odluke o udaljavanju od vršenja službe, što je pogrešno, jer ova obveza nije postojala na apelantovoj strani. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da u konkretnom kaznenom predmetu nisu prekršena apelantova ustavna prava. Prvostupanjski je sud donio odluku na temelju dokaza i ustvrdio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja bića kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti. 13. Tužiteljstvo u svojemu odgovoru na apelaciju navodi da su, prema ocjeni ovog tužiteljstva, svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava na pravično suđenje neutemeljeni i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. Prema mišljenju tužiteljstva apelant ponavlja prizivne navode iz ranijeg kaznenog postupka koji je u cijelosti proveden sukladno zakonu. Tužiteljstvo također navodi da je odlučujući o prizivu drugostupanjski sud vodio računa o svim prizivnim razlozima, kako onima koje je apelant istaknuo u prizivu, tako i onima na koje drugostupanjski sud pazi prema službenoj dužnosti. U predmetnome su postupku ocijenjeni svi dokazi koji su valjano procijenjeni u okviru ustvrđenog činjeničnog stanja, a koje je u potpunosti rasvijetljeno. Materijalno je pravo prema mišljenju tužiteljstva pravilno primijenjeno. V. Relevantni propisi 14. U Kaznenom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Članak 383. stavak 1. Zlouporaba položaja ili ovlasti (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svoga službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 15. Zakon o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/00) "Članak 22. st. 1. i 2. Prije pokretanja postupka za smjenjivanjem suca, odnosno tužitelja sukladno federalnim i kantonalnim ustavima i zakonima, dužnosnik - tijelo mjerodavno za pokretanje postupka smjenjivanja, Federalnom povjerenstvu ili mjerodavnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja zahtjev za davanjem mišljenja je li postupak za smjenjivanje suca, odnosno tužitelja utemeljen. Uz zahtjev iz prethodnog stava, Federalnom se povjerenstvu ili mjerodavnom kantonalnom povjerenstvu dostavlja sva dokumentacija (uključujući izjave svjedoka, pismena i slično) na temelju koje je iniciran postupak smjenjivanja suca, odnosno tužitelja. Članak 27. Tijelo, odnosno dužnosnik koji je mjerodavan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) suca ili tužitelja s vršenja funkcije, informira o tome Federalno povjerenstvo ili mjerodavno kantonalno povjerenstvo odmah nakon donošenja odluke o pokretanju takve pro ce dure. Federalno povjerenstvo ili nadležno kantonalno povjerenstvo mora biti informirano kako bi moglo obaviti vlastitu istragu o tom pitanju i, sukladno svojim zadaćama prema odredbama ovoga zakona, dati svoje mišljenje dužnosniku zaduženom za donošenje odluke o tome je li potrebno udaljavanje s funkcije. Tijelo, odnosno dužnosnik koji je mjerodavan za donošenje odluke o udaljavanju (suspenziji) suca ili tužitelja s vršenja funkcije, dužan je bez odgode informirati Federalno povjerenstvo ili mjerodavno kantonalno povjerenstvo o pokretanju postupka za udaljavanje (suspenziju) suca, odnosno tužitelja s vršenja funkcije, te razlozima za njezino donošenje, a Federalno povjerenstvo ili nadležno kantonalno povjerenstvo može u roku od tri dana od dana prijama dostaviti svoje mišljenje o utemeljenosti ove odluke." 16. Zakon o kaznenom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) "Članak 3. (1) Svako se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne ustvrdi njegova krivnja. (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 15. Sud, tužitelj i drugo tijelo koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitivati i ustvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 16. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 296. Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 312. (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: Š...Ć j) ako je optužba prekoračena; k) ako je izreka presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć Članak 313. Povreda kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon povrijeđen u pitanju: a) je li djelo za koje se optuženi goni kazneno djelo; b) postoje li okolnosti koje isključuju kaznenu odgovornost; Š...Ć d) je li glede kaznenog djela koje je predmetom optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti; Š...Ć" 17. Zakon o tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/97) "Članak 39. Tužitelj, odnosno njegov zamjenik, bit će smijenjen s dužnosti ako bude pravomoćno osuđen na kaznu zatvora preko šest mjeseci - danom pravomoćnosti presude, ako se ustvrdi da je izvršio težu povredu službe, odnosno ugleda službe, ako se ustvrdi da nije stručno sposoban za vršenje službe, ako dulje vrijeme neuredno vrši službu, ili ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu ili ako se, na temelju mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove ustvrdi da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje službe. Članak 40. Odluku o smjenjivanju tužitelja, odnosno njegovog zamjenika s dužnosti iz razloga navedenih u prethodnom članku donosi Skupština kantona na prijedlog predsjednika Kantona, uz mišljenje ministra pravde Kantona. Članak 41. U postupku smjenjivanja s dužnosti, tužitelju, odnosno njegovom zamjeniku, omogućit će se izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanje. Članak 42. Tužitelj i njegov zamjenik može biti udaljen od vršenja službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela koji ga čini nedostojnim da vrši tužilačku službu ili dok se nalazi u pritvoru. Tužitelj i njegov zamjenik može biti udaljen od službe ako je pokrenut postupak za njegovo smjenjivanje. Odluku o udaljavanju od vršenja službe u slučajevima iz prethodnog stavka donosi predsjednik Kantona." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-118/05 od 29. srpnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 16. rujna 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. studenoga 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom". 24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. 2. Svako tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. Š...Ć" 25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ustvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Apelant se žali da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. st. 1. i 2. Europske konvencije iz sljedećih razloga: činjenično je stanje nepotpuno i pogrešno ustvrđeno, pogrešno je primijenjen kazneni zakon, izreka presude je proturječna sama sebi i obrazloženju, optužba je prekoračena, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršeno je načelo presumpcije nevinosti i načelo da je teret dokazivanja na optužbi. 27. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove mjerodavnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u mjerodavnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 28. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica je toga da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojega od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). 29. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovitih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju mjerodavnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očito proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. travnja 2006. godine, itd.). 30. Ova se stajališta mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, tim prije što apelacija ukazuje i da je izreka presude proturječna sama sebi i obrazloženju, presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, prekršeno je načelo presumpcije nevinosti. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje potrebno je sagledati predmetni kazneni postupak u cjelini i između ostalog i u svjetlu primijenjenih kazneno-pravnih propisa. 31. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da je jedno od temeljnih načela Zakona o kaznenom postupku u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) da su sud i druga tijela gonjenja dužni istinito i potpuno ustvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, zakon afirmira načelo presumpcije nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivnju, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj svezi u pojmu kaznenog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Prema praksi Europskog suda za ljudska prava presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan braniti se mada ima pravo na obranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tomu, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, u dilemi sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). 32. U svjetlu navedenoga Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud osuđujuću presudu protiv apelanta donio nakon što je proveo postupak u konkretnom predmetu u kojemu je, kako je sam sud naveo za njega, bilo prijeporno je li apelant obnašajući dužnost predsjednika Kantona postupao s umišljajem, tj. donio odluku o udaljavanju od službe kantonalnog tužitelja u namjeri da oštećenom nanese štetu prekoračujući granice službene dužnosti, te je li nastupila šteta. Osim toga, prijeporno pitanje za prvostupanjski je sud bilo i je li odluku o udaljavanju i zahtjev za smjenom kantonalnog tužitelja apelant utemeljio na valjanom pravnom temelju, je li postupao zakonito i omogućio oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanjem, odnosno udaljavanjem od službe. 33. Iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da je apelant prekoračio granice službene dužnosti, odnosno zlouporabio institut udaljavanja od vršenja službe tako što je donio i potpisao odluku o udaljavanju od vršenja službe kantonalnog tužitelja bez prethodno uzetog tužiteljevog izjašnjenja na okolnosti razloga za udaljavanjem od vršenja službe, te je takvu odluku javno objavio, ne poštujući proceduru predviđenu Zakonom o tužiteljstvu. Prema opisu djela u prvostupanjskoj presudi prekoračenje službene dužnosti se sastoji u donošenju i potpisivanju odluke o udaljavanju bez prethodno uzetog izjašnjenja oštećenog iz čega proizlazi da je zakonski uvjet za donošenjem odluke o udaljavanju prethodno izjašnjenje tužitelja (oštećenog). Međutim, to je oprečno upućujućim normama članka 42. st. 2. i 3. Zakona o tužiteljstvu (predmetno je kazneno djelo određeno kao djelo s blanketnom dispozicijom, te su obilježja djela sadržana u propisima na koje opis upućuje). Ustavni sud ističe da prema tim zakonskim odredbama jedini uvjet za donošenjem odluke o udaljavanju jeste da je protiv tužitelja pokrenut postupak za smjenjivanjem. Prema članku 41. navedenog zakona, u postupku smjenjivanja omogućit će se tužitelju izjašnjavanje o razlozima za smjenjivanjem. Donošenje odluke o smjenjivanju, a time i provedba tog postupka u mjerodavnosti je Skupštine kantona, a taj se postupak pokreće na prijedlog predsjednika kantona u smislu članka 40. Zakona o tužiteljstvu. Takav je prijedlog apelant dostavio Skupštini kantona 31. svibnja 2001. godine. Iz pravilnog tumačenja citiranih upućujućih normi Zakona o tužiteljstvu, proizlazi da njima nije određeno da se izjašnjenje mora omogućiti u postupku udaljavanja od vršenja službe, već u tijeku postupka smjenjivanja, niti je propisano da izjašnjenje mora omogućiti predsjednik kantona, a osobito ne prije donošenja odluke o udaljavanju. Obzirom da je donošenje odluke o smjenjivanju tužitelja u mjerodavnosti Skupštine kantona, logično slijedi da je Skupština dužna u tom postupku omogućiti tužitelju izjašnjenje o razlozima za smjenjivanjem. Prema tomu, apelant prije donošenja odluke o udaljavanju iako je tražio izjašnjenje od oštećenog o razlozima za smjenjivanjem to nije bio dužan učiniti, pa je donoseći odluku o udaljavanju zakonito koristio svoje ovlasti iz članka 42. stavak 3. Zakona o tužiteljstvu. Zbog toga je izreka pobijane presude (opis djela) proturječna s upućujućim normama, a time i sama sebi što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKP FBiH. 34. Pogrešno shvaćajući odredbe iz čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužiteljstvu, prvostupanjski sud pogrešno ustvrđuje da apelant prije donošenja odluke o udaljavanju oštećenom nije omogućio izjasniti se o razlozima za smjenjivanjem, da je donošenje odluke o udaljavanju posljedica pokretanja postupka za smjenjivanjem, pa je apelant prvo morao pokrenuti postupak smjenjivanja kod Skupštine kantona, a nakon toga donijeti odluku o suspenziji oštećenog. Mišljenje prvostupanjskog suda o odnosu donošenja odluke o udaljavanju i pokretanja postupka za smjenjivanjem oprečno je odredbama članka 42. st. 1. i 2. Zakona o tužiteljstvu, jer je u obje situacije koje propisuju te odredbe (pokrenut kazneni postupak i pokrenut postupak smjenjivanja) donošenje odluke o udaljavanju fakultativno ("tužitelj može biti udaljen"), a ne obvezno kako to proizlazi iz mišljenja prvostupanjskog suda. Dosljedno tomu, pogrešno je i mišljenje prvostupanjskog suda da apelant nije mogao istog dana prvo kod Skupštine kantona pokrenuti postupak smjenjivanja, a nakon toga donijeti odluku o udaljavanju obzirom da je prema odredbi članka 42. stavak 2. navedenog zakona uvjet za donošenje te odluke "ako je pokrenut postupak smjenjivanja". Apelant je istog dana, 31. svibnja 2001. godine, Skupštini kantona dostavio prijedlog za pokretanjem postupka čime je taj postupak pokrenut i ispunjen zakonski uvjet za donošenje odluke o udaljavanju. Iz tih razloga mišljenje prvostupanjskog suda da je apelant prije donošenja odluke o udaljavanju morao omogućiti oštećenom izjasniti se o razlozima za smjenjivanje oprečno je odredbama čl. 41. i 42. st. 2. i 3. Zakona o tužiteljstvu. 35. Ustavni sud dalje opaža da iz odredaba Zakona o tužiteljstvu ne proizlazi zaključak do kojega je došao prvostupanjski sud navodeći da apelant nije imao pravni temelj za donošenje prijepornih odluka. S ovim u svezi, Ustavni sud ističe da prema odredbi članka 39. Zakona o tužiteljstvu "tužitelj... će biti smijenjen s dužnosti... ako ne postiže zadovoljavajuće rezultate u radu". Skupština kantona nije usvojila Izvješće o radu Kantonalnog tužiteljstva za 2000. godinu 29. ožujka 2001. godine. Nakon ovoga, zakonska obveza predsjednika Kantona, odnosno apelanta, upravo je bila uputiti prijedlog Skupštini kantona za pokretanjem postupka smjene kantonalnog tužitelja, u kojemu će Skupština donijeti konačnu odluku hoće li smijeniti kantonalnog tužitelja. U svezi s konferencijom za tisak kojom je prema mišljenju prvostupanjskog suda apelant prekoračio službene ovlasti, a čiji je jedini sadržaj bio apelantova obavijest javnosti o odlukama koje je donio u okviru svojih zakonskih ovlasti, prema mišljenju Ustavnog suda ova činjenica nije zakonit niti logičan razlog za zaključak prvostupanjskog suda o prekoračenju granica službene dužnosti, dapače, javnost je obilježje vršenja javnih ovlasti. 36. U dokumentaciji spisa nalaze se apelantovi zahtjevi za davanjem mišljenja o donošenju prijepornih odluka (Dopis broj 01-34-5154/01 od 10. travnja 2001. godine i Dopis broj 01-34-5154-2/01 od 17. travnja 2001. godine), koje je uputio Kantonalnom povjerenstvu za imenovanje tužitelja, pri tomu se pozivajući na odredbe čl. 39, 40. i 42. Zakona o tužiteljstvu, a u svezi s čl. 22. i 27. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH. U navedenim je zahtjevima apelant obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koristiti se svojim zakonskim ovlastima prilažući odgovarajuću dokumentaciju. Ustavni sud zaključuje da ova obveza za apelanta ne proizlazi iz Zakona o tužiteljstvu na koji se poziva optužba i prvostupanjski sud u izreci presude, te da prvostupanjski sud zaključuje da mišljenje koje je apelant dobio od mjerodavnih povjerenstava nije obvezujuće. Međutim, prvostupanjski je sud zaključio da je apelant imao obvezu osobno omogućiti oštećenom izjašnjenje o razlozima smjenjivanja, odnosno udaljavanja s funkcije, a što je, kako je Ustavni sud prethodno naveo, pogrešan zaključak. 37. Ustavni sud dalje opaža da, iako apelant nije bio dužan prije donošenja odluke o udaljavanju omogućiti oštećenom izjasniti se, apelant je to izjašnjenje tražio uz pomoć Kantonalnog povjerenstva za imenovanje tužitelja. Navedenim Dopisom broj 01-34-5154-2/01 od 17. travnja 2001. godine, upućenog predsjedniku Povjerenstva Idrizu Katkiću, pored ostalog je tražio odgovor je li oštećenom omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanje. U svezi s ovim, apelant je u svojem prizivu na prvostupanjsku presudu posebice ukazao da je Idriz Katkić u svojem iskazu izjavio da se oštećeni prije davanja mišljenja Povjerenstva o razlozima za smjenjivanjem o tomu izjasnio u pismenom obliku, ali da taj dio iskaza prvostupanjski sud nije ocijenio, te da je pored tih dokaza prvostupanjski sud ocijenio da oštećenom nije omogućeno izjašnjenje o razlozima za smjenjivanjem. Ustavni sud ističe da prvostupanjski sud, pogrešno tumačeći zakon, zahtijeva od apelanta i ono što nije bila njegova zakonska obveza, da od oštećenog traži osobno izjašnjenje, a ne da to čini uz pomoć Povjerenstva. Ovo je oprečno odredbi članka 41. Zakona o tužiteljstvu, jer njome nije propisan način i forma izjašnjenja tužitelja. Apelant smatra da je u takvoj situaciji, pravno najkorektniji put traženja izjašnjenja bio preko tadašnjeg Povjerenstva za imenovanje tužitelja, što je bio jedan od razloga njezinog formiranja. Pored toga u spisu se nalazi Dopis broj 01-34-51543/01 od 25. svibnja 2001. godine upućen "na ruke kantonalnog tužitelja Zahida Kovača" kojim je apelant tražio da se oštećeni osobno izjasni o razlozima za smjenjivanje. U svezi s ovim dokazom apelant je u prizivu na prvostupanjsku presudu posebice istaknuo da prvostupanjski sud oprečno načelima kaznenog postupka iz članka 3. stavak 2. i članka 15. ZKP FBiH ("dvojba u korist optuženog" i "jednakost u postupanju") ocjenjuje tako da "obrana ničim ne dokazuje da je oštećeni zaprimio taj zahtjev" što prvostupanjski sud upućuje na zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog da mu nije omogućeno izjašnjenje. Apelant ukazuje da prvostupanjski sud zaključak o istinitosti tvrdnji oštećenog izvodi iz negacije načela kaznenog postupka, te prešućivanjem iskaza svjedoka Idriza Katkića da se oštećeni u pismenom obliku izjasnio o razlozima za smjenjivanjem. 38. Zakonsko obilježje kaznenog djela iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH za koje je apelant proglašen krivim jeste da je drugom nanesena kakva šteta. Dakle radi se o konkretiziranoj imovinskoj ili neimovinskoj šteti kao uvjetu inkriminacije. Opis djela u izreci prvostupanjske presude ne sadrži to zakonsko obilježje, već apelantovu namjeru da oštećenom nanese štetu. Prema tomu, djelo za koje se apelant kazneno goni ne sadrži zakonsko obilježje kaznenog djela, odnosno u odnosu na to djelo primijenjen je zakon koji se nije mogao primijeniti, pa je prvostupanjski sud proglašavajući apelanta krivim za kazneno djelo iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH na apelantovu štetu povrijedio Kazneni zakon iz članka 313. toč. a) i d) ZKP FBiH. Dalje, prvostupanjski se sud u obrazloženju presude poziva na članak 27. Zakona o sudsko-tužiteljskoj funkciji čime je oprečno optužnici (i izreci presude) u kojoj su kao upućujuće norme određene one iz Zakona o tužiteljstvu, prekoračio optužbu (sud je uvijek vezan za činjenični opis djela iz optužnice, ne i za pravnu kvalifikaciju djela), jer apelantu inkriminira više od optužnice što predstavlja bitnu povredu iz članka 312. stavak 1. točka j). Prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude iznosi mišljenje da je apelant oštećenom nanio moralnu štetu u vidu narušavanja profesionalnog ugleda, diskvalifikaciju, trpljenje duševnih boli i "tomu slično". Na ovaj je način prvostupanjski sud odredio narav i sadržaj konkretne štete kao zakonskog obilježja predmetnoga kaznenog djela. Nasuprot tomu, u optužnici (i izreci presude) je inkriminirana samo namjera nanošenja štete, a šteta nije konkretizirana, čime je prvostupanjski sud i u ovom pitanju prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKP FBiH. Dalje, iako prvostupanjski sud kao jedno od prijepornih pitanja označuje i apelantov umišljaj o tomu u obrazloženju presude nisu dati razlozi što znači da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ova je povreda tim izraženija kada se ima u vidu da se kod predmetnoga kaznenog djela traži izravni umišljaj - svijest o djelu i htijenje njegovih posljedica. Prvostupanjski je sud iznio svoje mišljenje (a ne zaključak koji se temelji na ustvrđenim činjenicama) o šteti, koje nije potkrijepljeno nijednim dokazom. Navođenje činjenice da apelant nije izabran na pozicije na koje je konkurirao, što je prema mišljenju prvostupanjskog suda posljedica odluka o udaljavanju od službe, nije logičan i uvjerljiv razlog za zaključak koji je izveo prvostupanjski sud. Prema tomu, ni o toj odlučnoj činjenici kao zakonskom obilježju predmetnoga kaznenog djela nisu dati razlozi (zapravo to nije bilo ni moguće, jer o toj činjenici tužitelj i sud nisu izveli nijedan dokaz). Iz navedenog proizlazi da je u pobijanoj prvostupanjskoj presudi učinjeno više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. toč. j) i k). 39. Pogrešan pristup prvostupanjskog suda ustvrđivanju činjeničnog stanja pokazuje njegov odnos prema mišljenju Ministarstva pravosuđa i uprave Zeničko-dobojskog kantona (što je bio dokaz obrane u prvostupanjskom postupku) koje je dato prema apelantovom zahtjevu, prema kojemu neusvajanje Skupštine kantona Izvješća o radu Kantonalnog tužiteljstva Zenica predstavlja neuredno vršenje službe tužitelja i obvezan razlog za smjenjivanjem iz članka 39. Zakona o tužiteljstvu. Umjesto da to mišljenje prihvati, jer sud u ovome postupku nije ovlašten upuštati se u ocjenu akata tijela uprave, prvostupanjski sud to mišljenje resornog ministarstva predstavlja kao mišljenje tadašnjeg ministra i ocjenjuje da ga je dao bez bilo kakvih argumenata. 40. Apelant je u prizivu na prvostupanjsku presudu posebice naveo da je u tijeku sudskog postupka traženjem mišljenja od mjerodavne i relevantne institucije pokazao da je zakonske ovlasti predsjednika kantona u odnosu na oštećenog, kao tadašnjeg kantonalnog tužitelja kojeg inače nije osobno poznavao, koristio bez namjere koju mu se imputiraju optužba i pobijana presuda. Apelant je ne samo u predmetnom slučaju već i slučaju smjenjivanja četiri ministra Vlade Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Vlade, zakonito koristio svoje službene ovlasti što potvrđuje da u odnosu na oštećenog nije imao niti je mogao imati bilo kakve izvanpravne namjere. Zbog toga je pogrešno i neutemeljeno apelantovo povezivanje sa sadržajem službene zabilješke koju je sačinio Idriz Katkić, predsjednik Povjerenstva za imenovanje tužitelja, o razgovoru s ministrom da je stekao dojam da oštećenog treba smijeniti. Ovo potvrđuje i ministrov iskaz u izravnom tužiteljevom ispitivanju da apelant od njega nije tražio da bilo što poduzme u svezi sa smjenjivanjem oštećenog, a što, kako apelant u prizivu navodi, prvostupanjski sud opet nije cijenio kao dokaz obrane. 41. Ustavni sud također opaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u ozbiljne navode priziva o povredi Kaznenog zakona, o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka i o pogrešno i nepotpuno ustvrđenom činjeničnom stanju, te s tim u svezi, u pitanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo s aspekta kazneno-pravnih propisa, već i Europske konvencije. Naime, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Europska konvencija i njezini protokoli se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, tijela vlasti, te tijela kojima posredno rukovode entiteti ili koja djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode na koje je ukazano u stavku 2". Na temelju ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Kantonalni je sud, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljava li obrazloženje prvostupanjske presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona o kaznenom postupku, ali i članka 6. Europske konvencije, umjesto što navodi da apelantovi prizivni navodi ne stoje i da o njima neće raspravljati obzirom na ustvrđeno činjenično stanje pred prvostupanjskim sudom. 42. Pored toga, Ustavni sud opaža da iz dokumentacije spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog tužiteljstva Zenica broj Kt-541/01 od 25. svibnja 2002. godine (što je bio dokaz obrane u predmetnome postupku) kojim je odbačena kaznena prijava Zahida Kovača podnesena protiv apelanta za isto kazneno djelo. Iz obrazloženja proizlazi da je uređujući zamjenik tužitelja prikupio detaljne obavijesti, te na temelju toga ocijenio da je apelant postupao sukladno svojim ovlastima i mjerodavnostima iz članka 42. st. 2. i 3. Zakona o tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona, da njegovim radnjama nije ostvaren objektivni uvjet inkriminacije ovog kaznenog djela, jer nisu nastupile štetne posljedice niti je povrijeđeno pravo drugog, a odluka o udaljavanju od službe oštećenog nije proizvela pravno djelovanje obzirom da mu je 4. lipnja 2001. godine, sukladno zakonu, istekao mandat Kantonalnog tužitelja. Nakon što je oštećeni (prema odredbama tada važećeg ZKP-a) nastavio kazneno gonjenje, te je prenesena mjerodavnost na Općinski sud Zavidovići, tadašnji tužitelj tadašnjeg Općinskog tužiteljstva Zavidovići, neposredno prije imenovanja tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Zenica, podigao je optužnicu protiv apelanta za isto kazneno djelo. Dakle, u istom tužiteljstvu - Kantonalno tužiteljstvo Zenica, donesene su dvije oprečne tužiteljske odluke o istom pitanju. Apelant ističe da ovo vjerojatno najbolje oslikava mo tive i razloge donošenja pobijanih presuda. 43. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi u pobijanim presudama postupili oprečno obvezama koje predstavljaju garanciju pravičnog suđenja. U tom smislu Ustavni sud ističe da sudovi nisu obvezni davati detaljnije odgovore na svako pitanje, ali ako je pitanje od suštinske važnosti za ishod postupka sud se u tom slučaju mora posebice pozabaviti njime u svojoj presudi (vidi Europski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, serija A, broj 288, str 20). Sudska odluka mora navesti razloge na kojim je utemeljena i ovi razlozi moraju djelovati uvjerljivo. U oprečnom postoji povreda članka 6. Europske konvencije. Praksa se uglavnom svodi na to da sud u svojoj odluci mora dati obrazloženje, ali ne mora dati detaljan odgovor na svaki ar gu - ment. Prema zakonskom rješenju u BiH postoji povreda kaznenog postupka ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna, ako presuda nema razloga ili su oni nerazvidni, proturječni. 44. Ustavni sud zaključuje da su redoviti sudovi u provedenom sudskom postupku imali očito proizvoljan pristup kod ustvrđivanja činjenica i ocjene izvedenih dokaza, potom, proizvoljno su primijenili materijalno i procesno kazneno pravo, iz čega proizlazi da je pobijanim presudama ozbiljno prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo 45. Ustavni sud naglašava da članak 6. stavak 2. Europske konvencije propisuje da svako tko je optužen za kazneno djelo bit će smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže sukladno zakonu. Ovo temeljno pravno načelo je razrađeno i u odredbama Zakona o kaznenom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Europski je sud zaključio da načelo pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršila djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka dvojba treba ići u prilog okrivljenog" (vidi već citirano: Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španjolske). Ustavni sud u tom smislu podsjeća na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni je sud naglasio "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica ustvrđenih u postupku pred redovitim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske, u kojemu odredba članka 287. stavak 2. glasi: 'Š...ĆSud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajednoŠ...Ć', pa čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 21. travnja 2005. godine). Pored toga, tužitelj i druga tijela imaju prema Zakonu o kaznenom postupku obvezu ustvrditi sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene načela in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću ustvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju za ustvrđene čak i onda kada su samo vjerojatne, tj. kada postoji dvojba u njihovo postojanje. 46. Ustavni sud, polazeći od već iznesenog stava da se presumpcija nevinosti ne odnosi samo na krivnju već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj svezi u pojmu kaznenog djela kao što su radnja izvršenja, protupravnost itd., smatra da je u pobijanim presudama ovo načelo prekršeno, budući je našao da se u apelantovim radnjama nisu stekli protupravni elementi. Pored toga, redoviti sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama. Potom, redoviti sudovi nisu s jednakom pozornošću cijenili dokaze obrane i dokaze optužbe. Prvostupanjski je sud u potpunosti vjerovao svjedoku koji ima dojam o odlučnoj činjenici, unatoč pravilu da i najmanja dvojba u istinitost nekog dokaza mora ići optuženom u korist. Činjenice koje je prvostupanjski sud cijenio kao dokaze nisu ocijenjene uz brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza, kako to zahtijeva zakon. 47. Ustavni sud smatra da su utemeljeni navodi iz apelacije o kršenju načela pretpostavke nevinosti i s tim u svezi kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije, kada je osuđujućom presudom pogrešno i nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje, kada je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno kazneno pravo, kada presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivnji, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom. 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2379/05, rješavajući apelaciju Radoslava Tešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 30. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radoslava Tešića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine. Predmet se u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radoslav Tešić (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog pravobranilaštva i Kant onalnog pravobranilaštva Tuzla (u daqnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je 29. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je da dostavi odgovore na apelaciju i spis predmeta tog suda broj P-560/96. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2005. godine, Opštinski sud je svoj odgovor i spis broj P-560/96 dostavio 8. decembra 2005. godine. Federalno pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 13. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Kantonalno pravobranilaštvo nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je bio radnik Ministarstva unutrašwih poslova RBiH, Centar službi bezbjednosti Tuzla, a 14. aprila 1992. godine upućen je na bolovanje. Prvostepenoj ljekarskoj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 komisiji Doma zdravlja Tuzla koja mu je produžavala bolovanje javljao se u periodu od 4. maja 1992. godine do 7. januara 1994. godine. Iz činjeničnog stawa koje je utvrđeno prvostepenom presudom proizilazi da je apelant obavijestio svog šefa da je na bolovanju i redovno je dostavljao doznake, te je na "šiht-listi" vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Nakon toga njegov šef je odbijao da prima doznake, pa je poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja prestao da dostavlja doznake iako se redovno javljao ljekarskoj komisiji koja mu je produžavala bolovanje. 7. Rješenjem Ministarstva unutrašwih poslova RBiH broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos 26. juna 1992. godine zbog toga što se apelant nije javio na posao duže od pet radnih dana neprekidno. Ova odluka dostavljena je MUP-u, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, 20. februara 1995. godine, a što se vidi iz prijemnog pečata MUP-a, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, koji se nalazi na rješenju od 21. januara 1995. godine. 8. Apelant je na navedeno rješenje uložio prigovor koji je odbijen Rješenjem MUP-a Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. maja 1996. godine. 9. Federalno ministarstvo unutrašwih poslova donijelo je Zakqučak broj 06/2-120-4/179 od 1. novembra 1998. godine u kom je navedeno da je u dispozitivu rješewa o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine pogrešno utvrđen da tum prestanka radnog odnosa sa "26. juni 1992. godine" umjesto sa "15. april 1992. godine" čime se navedena greška ispravlja. Ovakav zakqučak je donesen jer su ga pravni prednici tuženih odjavili u Zavodu za penziono i invalidsko osiguranje sa datumom 15. april 1992. godine. 10. Apelant je tužbom koju je podnio 10. maja 1996. godine kao tuženog označio Okružni sekretarijat unutrašwih poslova SJS Tuzla. Na ročištu i podneskom od 6. februara 2002. godine apelant je kao tužene označio pravne slijednike ranije označenih tuženih i to FBiH MUP Sarajevo (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i MUP Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: drugotuženi). 11. Drugotuženi nije pristao na subjektivno preinačenje tužbe tako da je tužilac podnio novu tužbu protiv TK MUP Tuzla u predmetu broj P-248/02 nakon čega je Opštinski sud usvojio apelantov predlog kao tužioca i donio rješenje o spajanju parnica u predmetima tog suda br. P-560/96 i P-248/02, te je postupak vođen pod jedinstvenim brojem P-560/96. 12. Presudom Opštinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine poništena su kao nezakonita rješewa RBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine i Rješenje FBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine kojima je apelantu prestao radni odnos. Drugotuženi je obavezan da apelanta vrati na posao na poslove referenta za izdavanje ličnih dokumenata, a prvotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata isplati iznose pobliže određene u izreci navedene presude, te da apelantu solidarno naknadi troškove parničnog postupka, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. 13. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelant shodno ocjeni tog suda blagovremeno zatražio zaštitu prava pred nadležnim sudom, jer je rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine apelant primio 23. februara 1995. godine. Na ovo rješenje apelant je uložio prigovor u zakonom propisanom roku u smislu odredbe člana 80 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, tj. 6. marta 1995. godine, koji je odbijen rješenjem o prigovoru 15. februara 1996. godine, a koji je apelant primio 6. maja 1996. godine dok je tužbu podnio 10. maja 1996. godine. Prvostepeni sud je zakqučio da su, budući da je apelant bio zaposlen u MUP-u RBiH CSS Tuzla čiji su pravni slijednici prvotuženi u pogledu preuzimawa prava i obaveza, a drugotuženi u pogledu preuzimawa radnika, pasivno legitimisani u tom sporu. Utvrđeno je da je apelant obavijestio svog neposrednog rukovodioca da je na bolovanju, da je uredno dostavljao doznake za bolovanje sve do avgusta 1992. godine, kod poslodavca je vođen na "šiht-listama" na bolovanju do 26. juna 1992. godine. Stoga je Opštinski sud zakqučio da apelantu nije mogao da prestane radni odnos sa 15. aprilom 1992. godine kako je to navedeno u Zakqučku prvotuženog broj 06/120-4/179 od 1. novembra 1998. godine, i nije mogao da bude odjavljen kod Zavoda PIO sa datumom 15. april 1992. godine kada je na "šiht-listama" vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Opštinski sud je ocijenio da su odluke o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovora nezakonite, jer se apelant nalazio na bolovanju od 12. aprila 1992. godine do 7. januara 1994. godine i u tom periodu nije mogao da mu prestane radni odnos zbog nedolaska na posao. 14. Kako je utvrđeno da apelantu radni odnos nije prestao u skladu sa zakonom, sud je zakqučio da je obaveza drugotuženog MUP-a TK da, u skladu sa članom 40 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, apelanta vrati na posao. Utvrđeno je da je prvotuženi FBiH MUP, koji je donio nezakonite odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa, odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog neisplaćenih plata, te mu je dosuđen iznos naknade plata za pe riod od 1. jula 1996. godine do 28. aprila 2003. godine. Navedeni iznos dosuđen je na osnovu izvještaja TK Ministarstva finansija od 21. januara 2003. godine na koji apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik drugotuženog nisu imali primjedbi. 15. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine, preinačena je Presuda Opštinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine tako što je tužba odbačena kao neblagovremena u odnosu na stav I i II izreke kojim je utvrđeno da su rješewa tuženog nezakonita, naloženo da se isplati naknada plate i apelant vrati na poslove referenta na izdavanju ličnih dokumenata, a odbijena apelantova žalba u odnosu na stav III i IV izreke kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju drugostepene presude ističe se da nije pravilan pravni stav prvostepenog suda da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine samo uredio tužbu navodeći pravne slijednike ranije označenih tuženih, jer po ocjeni Kantonalnog suda apelant je tek tada kao prvotuženog označio FBiH MUP Sarajevo, i proširio tužbu na drugotuženog MUP Tuzlanskog kantona, označene na ročištu i u pismenom podnesku od 6. februara 2002. godine. Kantonalni sud je zakqučio da je tužba neblagovremena, jer pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa pred sudom shodno odredbama čl. 333, 334, 335 i 336 Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93), te shodno odredbama člana 79 st. 1, 80 i 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radnik može da traži u roku od 15 dana od dana saznawa za povredu i to u odnosu na donosioca konačnog akta o prigovoru, a u konkretnom slučaju to je rješenje MUP-a FBiH od 15. februara 1996. godine koje je apelant primio 6. maja 1996. godine. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao neblagovremenu. 16. Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude ističe da je Kantonalni sud pravilno zakqučio da je apelant kao tužilac podneskom od 6. februara 2002. godine izvršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu kad je kao tuženog označio FBiH MUP umjesto RBiH MUP, dakle drugo pravno lice, te kako je tužba podnesena 6. februara 2002. godine, nakon protoka zakonskog roka za podnošenje tužbe za zaštitu prava radnika pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je usvajajući žalbe tuženih preinačio prvostepenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant osporava stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da je tužba neblagovremena u odnosu na tužene koji su označeni na ročištu i u podnesku od 6. februara 2002. godine, jer je apelant izvršio subjektivnu preinaku tužbe i tužio druga lica nakon protoka prekluzivnog roka od 15 dana od prijema poslodavčevog drugostepenog rješewa. Apelant ističe da navedenim procesnim radwama nije preinačio tužbu nego je izvršio uređenje tužbe tako što je označio tuženike kao pravne slijednike tuženog označenog u tužbi, te je njegova tužba blagovremena kako je to pravilno zakqučio i obrazložio Opštinski sud u svojoj presudi. 18. Apelant smatra da je navedeni stav Kantonalnog i Vrhovnog suda neshvatqiv i neprihvatqiv ako se imaju u vidu konkretne okolnosti cijelog slučaja, odnosno mawkavosti drugostepenog rješewa. Apelant ističe da je neprihvatqivo da drugostepeni i revizioni sud nakon devet godina od podnošewa tužbe donose ovakve presude i da se "čisto birokratski postavljaju u ovom slučaju" ne uzimajući u obzir da je od početka rata do danas više puta bila reorganizacija tuženog poslodavca. Sem toga ističe se da je apelant u tužbi kao tuženika označio MUP, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove, SJS Tuzla, jer je on kao neuka stranka prepisao naziv organa sa prijemnog pečata koji se nalazi na poslodavčevom osporenom aktu. Međutim, apelant je na ročištu od 9. septembra 1996. godine označio kao tuženika RBiH s tim da je bliže označio or gan tuženika MUP, CSS Tuzla. Apelant posebno naglašava da je i drugostepeno rješenje od 15. februara 1996. godine, iako u zaglavqu stoji da ga je donio MUP FBiH, ovjereno pečatom MUP-a RBiH, a ne FBiH, "što jasno ukazuje na činjenicu da u vrijeme kada je doneseno drugostepeno rješenje nije još uvijek bio uspostavljen MUP FBiH mada je Zakon o unutrašwim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 1/96) stupio na snagu 1. februara 1996. godine, dakle prije donošewa drugostepenog rješewa. Ova činjenica prema apelantovoj ocjeni ukazuje na to da je drugostepeno rješenje donio MUP RBiH, dakle or gan koji u to vrijeme formalno nije postojao što ga čini apsolutno ništavim. Apelant ističe i činjenicu da je MUP FBiH 1. novembra 1998. godine donio zakqučak kojim de facto i de iure mijewa prvostepeno rješenje "ispravljajući grešku prilikom pisawa rješewa" tako što kao da tum prestanka radnog odnosa umjesto 26. juna 1992. godine navodi 15. april 1992. godine, dok se u drugostepenom rješenju ne vrši takva ispravka. Apelant naglašava da upravo ove činjenice govore o birokratskom odnosu sudova koji ne žele da razmotre i prihvate da u vrijeme kada su donesena osporena rješewa o prestanku radnog odnosa i pokretanju sudskog postupka čak ni sudovi ni drugi državni organi nisu bili u prilici da redovno dobijaju službena glasila, a od apelanta se traži da tačno zna o svim reorganizacijama državnih organa i propisima koji nisu nikako mogli ni biti dostupni običnim građanima. Kod takvog stawa stvari apelant smatra da je bilo sasvim dovoqno da se označi kao tuženik Republika Bosna i Hercegovina, odnosno Federacija Bosne i Hercegovine, što je on i učinio. 19. Apelant ističe da je nakon sprovedenog prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je "odstranjen" iz službe još 1992. godine iako se nalazio na bolovanju, a da su sporna rješewa donesena tek 1995. i 1996. godine i da je sudski postupak trajao punih 10 godina. Shodno apelantovoj ocjeni navedeno jasno ukazuje na to da mu je povrijeđeno pravo da u razumnom roku i u pravičnom suđenju dobije sudsku odluku i pravo na nediskriminaciju, jer smatra da je diskriminisan na nacionalnoj osnovi. b) Odgovor na apelaciju 20. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga iz obrazložewa osporene presude koja je kao zakonita i pravilna potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine. Odluka o žalbi tuženog donesena je u razumnom roku od četiri mjeseca. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Opštinski sud smatra da prilikom donošewa prvostepene presude nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te osporava navode apelacije u odnosu na postupanje tog suda. 22. Federalno pravobranilaštvo ističe da je apelant naveo da je osporenu presudu primio 21. septembra 2005. godine, a na prijemnom pečatu Ustavnog suda je vidqivo da je apelacija primljena 21. novembra 2005. godine, dakle 61 dan od prijema zadnje odluke, pa je u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda nedozvoljena. Dalje ističe da je apelantu omogućeno pravično suđenje, mogućnost da podnese tužbu, iznese sve činjenice tokom postupka, da ga zastupa stručno lice - advokat, mogućnost da ulaže pravne lijekove propisane zakonom što je apelant sve koristio u punom kapacitetu. Apelant paušalno navodi da su rješewa o prestanku radnog odnosa donesena diskriminatorski, a ne prema sili zakona. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 79 stav 1 U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, društvenim pravobraniocem samoupravljanja, sindikatom, inspekcijskim organima i drugim organima u skladu sa zakonom. Član 80 Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnese zahtjeve radi ostvarivawa svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Prigovor iz stava 1 ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručewa odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stava 1 ovog člana zadržava izvršenje odluke dok se ne donese konačna odluka u organizaciji, odnosno kod poslodavca, izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom. Član 83 st. 1 i 2 Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj or gan ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošewa zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može da traži ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, sem prava na novčano potraživanje." 24. Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) "Član 332 O pravima i dužnostima radnika organa uprave iz radnog odnosa, na osnovu zakona, drugih propisa i opštih akata organa uprave, odlučuje rješenjem funkcioner koji rukovodi organom uprave, sem kad je zakonom ili odlukom skupštine opštine propisano da odlučuje drugi or gan. Za donošenje i dostavljanje radniku rješewa iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. Član 333 Ako radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom funkcioneru podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema rješewa. Prigovor odlaže izvršenje rješewa, sem ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje. Član 334 Rješenje funkcionera koji rukovodi organom uprave doneseno po prigovoru je konačno. Funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan je da donese rješenje po prigovoru najkasnije u roku od 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako rješenje ne donese u tom roku smatra se da je prigovor odbijen. Član 335 Protiv rješewa funkcionera koji rukovodi organom uprave donesenog po prigovoru radnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa." 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) "Član 176 st. 1 i 3 Preinačenje tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smawio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Član 177 stav 1 Tužilac može sve do zakqučewa glavne rasprave svoju tužbu da preinači tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugo lice". VI. Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 19. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud ističe da, budući da se da tum predaje apelacije u poštu smatra datumom predaje Ustavnom sudu, navodi iz odgovora na apelaciju Federalnog pravobranilaštva o neblagovremenosti podnošewa apelacije su neosnovani. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Prije ispitivawa da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora da riješi pitanje primjenqivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju. 34. U predmetnom slučaju radi se o apelantovoj žalbi na navodne povrede qudskih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije učinjene u postupku pokrenutom za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog poslodavca koji je or gan javne vlasti, a gdje je apelant bio zaposlen na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata. Potrebno je, dakle, da se utvrdi da li apelant kao zaposlenik organa javne vlasti može da se smatra nosiocem javne funkcije, odnosno da li uživa u konkretnom slučaju u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa zaštitu člana 6 Evropske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za qudska prava s ciljem da definiše kriterijume za određivanje da li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja ukqučuju učestvovanje u izvršavanju ovlaštewa proizašlih iz javnog prava potpadaju pod djelokrug zaštite člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterijum zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip u skladu sa ciljem i svrhom Evropske konvencije kako bi bilo što manje izuzetaka iskqučenih iz djelokruga ovog člana. Shodno tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je da se procijeni da li funkcija koju obavlja javni službenik sadrži dio državnog suvereniteta, odnosno da li je taj službenik odgovoran za zaštitu opštih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlašćewa koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr). Nosioci ovakvih funkcija iskqučeni su iz djelokruga zaštite člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerqivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta posebni zahtjevi ne postavljaju. 36. Ustavni sud zakqučuje da apelant kao zaposlenik u organu javne vlasti na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata ne obavlja javnu funkciju koja sadrži značajna obilježja državnog suvereniteta, pa stoga apelant u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživa zaštitu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa ustaljenom praksom organa Evropske konvencije prekid radnog odnosa iz bilo kog razloga spada u građanska prava u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, Buchholz protiv SR Wemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvještaj Komisije, stav 54). U vezi sa tim, slijedi da je apelant imao pravo na pravičan postupak u smislu člana 6 Evropske konvencije. 38. U konkretnom slučaju navodi apelacije otvaraju pitanje eventualne proizvoqne primjene procesnog prava budući da su Kantonalni i Vrhovni sud preinačili presudu Opštinskog suda i odbacili apelantovu tužbu ocjenjujući procesni značaj apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine kao neblagovremeno podnošenje tužbe protiv drugog lica i time su mu onemogućili da dobije meritornu odluku suda o zahtjevu za ostvarenje njegovog prava iz radnog odnosa kao građanskog prava koji je iznio pred sud. 39. U predmetnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su apelantovu procesnu radnju na ročištu od 6. februara 2002. godine, odnosno sadržaj podneska od istog datuma koju je Opštinski sud smatrao uređenjem tužbe u smislu označewa pravnog slijednika tuženog, ocijenili kao preinačenje tužbe u subjektivnom smislu shodno članu 177 ZPP-a, pa su izveli zakqučak da je apelant kao tužilac označio drugo lice kao tuženog nakon protoka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješewa tuženog poslodavca, kako je to propisano članom 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i članom 335 Zakona o državnoj upravi. Navedeni sudovi su zakqučili da je iz tog razloga tužba neblagovremena, pa su prvostepenu presudu preinačili i tužbu odbacili. 40. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prije svega podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 41. Ustavni sud, primjećujući da se osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda apelantu negira pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, istovremeno podsjeća da to nije apsolutno pravo i da ono može da bude predmet ograničewa. Ta ograničewa ne mogu da budu tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za qudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998- V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom ciqu i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji treba da se ostvari (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). 42. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu sopstvene prakse i prakse Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni i Vrhovni sud, primjenjujući procesno pravo pri ocjeni procesnog značaja apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine, proizvoqno zanemarili čitav niz organizacionih promjena koje je tuženi poslodavac pretrpio u periodu od donošewa poslodavčevih osporenih akata do donošewa osporenih presuda. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka, prateći te promjene, bio prisiljen da uredi tužbu tako da pravilno označi pravnog slijednika donosioca osporenih akata, odnosno tuženog poslodavca. Opštinski sud je utvrdio da su pravni slijednici tuženog poslodavca prvotuženi MUP FBiH u pogledu preuzimawa prava i obaveza, a drugotuženi MUP Kantona Tuzla u pogledu preuzimawa radnika, te da su oni pasivno legitimisani u tom sporu. Zanemarujući ove okolnosti i smatrajući da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine, kad je kao tužene označio pravne slijednike tuženog poslodavca MUP FBiH i MUP Kantona Tuzla, podnio tužbu protiv drugog lica nakon protoka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješewa tuženog poslodavca, te da je stoga apelantova tužba neblagovremena, Kantonalni i Vrhovni sud su, shodno ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju proizvoqno primijenili procesno pravo čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 43. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 44. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije u pogledu kršewa prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 45. U konkretnom slučaju došlo je do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom da je utvrđeno da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na osnovu proizvoqne primjene procesnog prava odbacili apelantovu tužbu i time onemogućili apelantu da dođe do meritorne odluke o svom građanskom pravu o zahtjevu koji je iznio pred sud. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2379/05, rješavajući apelaciju Radoslava Tešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 30. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radoslava Tešića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radoslav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog pravobranilaštva i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je 29. novembra 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju i spis predmeta tog suda broj P-560/96. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2005. godine, Općinski sud je svoj odgovor i spis broj P-560/96 dostavio 8. decembra 2005. godine. Federalno pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 13. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Kantonalno pravobranilaštvo nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio radnik Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, Centar službi sigurnosti Tuzla, a 14. aprila 1992. godine je upućen na bolovanje. Prvostepenoj ljekarskoj komisiji Doma zdravlja Tuzla koja mu je produžavala bolovanje javljao se u periodu od 4. maja 1992. godine do 7. januara 1994. godine. Iz činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom proizlazi da je apelant obavijestio svoju šeficu da je na bolovanju i redovno je dostavljao doznake, te je na "šihtlisti" vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Nakon toga njegova šefica je odbijala primati doznake, pa je poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja prestao dostavljati doznake iako se redovno javljao ljekarskoj komisiji koja mu je produžavala bolovanje. 7. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos 26. juna 1992. godine zbog toga što se apelant nije javio na posao duže od pet radnih dana neprekidno. Ova odluka je dostavljena MUP-u, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, 20. februara 1995. godine, a što se vidi iz prijemnog pečata MUP-a, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, koji se nalazi na rješenju od 21. januara 1995. godine. 8. Apelant je na navedeno rješenje uložio prigovor koji je odbijen Rješenjem MUP-a Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. maja 1996. godine. 9. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova donijelo je Zaključak broj 06/2-120-4/179 od 1. novembra 1998. godine u kojem je navedeno da je u dispozitivu rješenja o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine pogrešno utvrđen da - tum prestanka radnog odnosa s "26. juni 1992. godine" umjesto s "15. april 1992. godine" čime se navedena greška ispravlja. Ovakav zaključak je donijet jer su ga pravni prednici tuženih odjavili u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje s datumom 15. april 1992. godine. 10. Apelant je tužbom koju je podnio 10. maja 1996. godine kao tuženog označio Okružni sekretarijat unutrašnjih poslova SJS Tuzla. Na ročištu i podneskom od 6. februara 2002. godine apelant je kao tužene označio pravne slijednike ranije označenih tuženih i to FBiH MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i MUP Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 11. Drugotuženi nije pristao na subjektivno preinačenje tužbe tako da je tužilac podnio novu tužbu protiv TK MUP Tuzla u predmetu broj P-248/02 nakon čega je Općinski sud usvojio apelantov prijedlog kao tužioca i donio rješenje o spajanju parnica u predmetima tog suda br. P-560/96 i P-248/02, te je postupak vođen pod jedinstvenim brojem P-560/96. 12. Presudom Općinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine poništena su kao nezakonita rješenja RBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine i Rješenje FBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine kojima je apelantu prestao radni odnos. Drugotuženi je obavezan apelanta vratiti na posao na poslove referenta za izdavanje ličnih dokumenata, a prvotuženi je obavezan apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplatiti iznose pobliže određene u izreci navedene presude, te apelantu solidarno naknaditi troškove parničnog postupka, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. 13. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelant prema ocjeni tog suda blagovremeno zatražio zaštitu prava pred nadležnim sudom, jer je rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine apelant primio 23. februara 1995. godine. Na ovo rješenje apelant je uložio prigovor u zakonom propisanom roku u smislu odredbe člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, tj. 6. marta 1995. godine, koji je odbijen rješenjem o prigovoru 15. februara 1996. godine, a koji je apelant primio 6. maja 1996. godine dok je tužbu podnio 10. maja 1996. godine. Prvostepeni sud je zaključio budući da je apelant bio zaposlen u MUP-u RBiH CSS Tuzla čiji su pravni slijednici prvotuženi u pogledu preuzimanja prava i obaveza, a drugotuženi u pogledu preuzimanja radnika, pasivno legitimirani u tom sporu. Utvrđeno je da je apelant obavijestio svog neposrednog rukovodioca da je na bolovanju, uredno je dostavljao doznake za bolovanje sve do augusta 1992. godine, kod poslodavca je vođen na "šiht-listama" na bolovanju do 26. juna 1992. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu nije mogao prestati radni odnos s 15. aprilom 1992. godine kako je to navedeno u Zaključku prvotuženog broj 06/120-4/179 od 1. novembra 1998. godine, i nije mogao biti odjavljen kod Zavoda PIO s datumom 15. april 1992. godine kada je na "šiht-listama" vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Općinski sud je ocijenio da su odluke o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovora nezakonite, jer se apelant nalazio na bolovanju od 12. aprila 1992. godine do 7. januara 1994. godine i u tom periodu mu nije mogao prestati radni odnos zbog nedolaska na posao. 14. Kako je utvrđeno da apelantu radni odnos nije prestao u skladu sa zakonom, sud je zaključio da je obaveza drugotuženog MUP-a TK u skladu s članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu apelanta vratiti na posao. Utvrđeno je da je prvotuženi FBiH MUP, koji je donio nezakonite odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa, odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog neisplaćenih plaća, te mu je dosuđen iznos naknade plaća za pe riod od 1. jula 1996. godine do 28. aprila 2003. godine. Navedeni iznos je dosuđen na osnovu izvještaja TK Ministarstva finansija od 21. januara 2003. godine na koji apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik drugotuženog nisu imali primjedaba. 15. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine, preinačena je Presuda Općinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine tako što je tužba odbačena kao neblagovremena u odnosu na stav I i II izreke kojim je utvrđeno da su rješenja tuženog nezakonita, naložena isplata naknade plaće i vraćanje na poslove referenta na izdavanju ličnih dokumenata, a odbijena apelantova žalba u odnosu na stav III i IV izreke kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju drugostepene presude ističe se da nije pravilan pravni stav prvostepenog suda da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine samo uredio tužbu navodeći pravne slijednike ranije označenih tuženih, jer po ocjeni Kantonalnog suda apelant je tek tada kao prvotuženog označio FBiH MUP Sarajevo, i proširio tužbu na drugotuženog MUP Tuzlanskog kantona, označene na ročištu i u pismenom podnesku od 6. februara 2002. godine. Kantonalni sud je zaključio da je tužba neblagovremena, jer pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa pred sudom prema odredbama čl. 333, 334, 335. i 336. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93), te prema odredbama člana 79. st. 1, 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radnik može tražiti u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu i to u odnosu na donosioca konačnog akta o prigovoru, a u konkretnom slučaju to je rješenje MUP-a FBiH od 15. februara 1996. godine koje je apelant primio 6. maja 1996. godine. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao neblagovremenu. 16. Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude ističe da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je apelant kao tužilac podneskom od 6. februara 2002. godine izvršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu kad je kao tuženog označio FBiH MUP umjesto RBiH MUP, dakle drugo pravno lice, te kako je tužba podnesena 6. februara 2002. godine, nakon proteka zakonskog roka za podnošenje tužbe za zaštitu prava radnika pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je usvajajući žalbe tuženih preinačio prvostepenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant osporava stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da je tužba neblagovremena u odnosu na tužene označene na ročištu i u podnesku od 6. februara 2002. godine, jer je apelant izvršio subjektivnu preinaku tužbe i tužio druga lica nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana od prijema poslodavčevog drugostepenog rješenja. Apelant ističe da navedenim procesnim radnjama nije preinačio tužbu nego je izvršio uređenje tužbe tako što je označio tuženike kao pravne sljednike tuženog označenog u tužbi, te je njegova tužba blagovremena kako je to pravilno zaključio i obrazložio Općinski sud u svojoj presudi. 18. Apelant smatra da je navedeni stav Kantonalnog i Vrhovnog suda neshvatljiv i neprihvatljiv imajući u vidu konkretne okolnosti cijelog slučaja, odnosno manjkavosti drugostepenog rješenja. Apelant ističe da je neprihvatljivo da drugostepeni i revizioni sud nakon devet godina od podnošenja tužbe donose ovakve presude i da se "čisto birokratski postavljaju u ovom slučaju" ne uzimajući u obzir da je od početka rata do danas više puta bila reorganizacija tuženog poslodavca. Osim toga ističe se da je apelant u tužbi kao tuženika označio MUP, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove, SJS Tuzla, jer je on kao neuka stranka prepisao naziv organa s prijemnog pečata koji se nalazi na poslodavčevom osporenom aktu. Međutim, apelant je na ročištu od 9. septembra 1996. godine označio kao tuženika RBiH s tim da je bliže označio or gan tuženika MUP, CSS Tuzla. Apelant posebno naglašava da je i drugostepeno rješenje od 15. februara 1996. godine, iako u zaglavlju stoji da ga je donio MUP FBiH, ovjereno pečatom MUP-a RBiH, a ne FBiH, "što jasno ukazuje na činjenicu da u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja nije još uvijek bio uspostavljen MUP FBiH mada je Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 1/96) stupio na snagu 1. februara 1996. godine, dakle prije donošenja drugostepenog rješenja. Ova činjenica prema apelantovoj ocjeni ukazuje na to da je drugostepeno rješenje donio MUP RBiH, dakle or gan koji u to vrijeme formalno nije postojao što ga čini apsolutno ništavim. Apelant ističe i činjenicu da je MUP FBiH 1. novembra 1998. godine donio zaključak kojim de facto i de iure mijenja prvostepeno rješenje "ispravljajući grešku prilikom pisanja rješenja" tako što kao da tum prestanka radnog odnosa umjesto 26. juna 1992. godine navodi 15. april 1992. godine, dok se u drugostepenom rješenju ne vrši takva ispravka. Apelant naglašava da upravo ove činjenice govore o birokratskom odnosu sudova koji ne žele razmotriti i prihvatiti da u vrijeme donošenja osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa i pokretanju sudskog postupka čak ni sudovi ni drugi državni organi nisu bili u prilici da redovno dobijaju službena glasila, a od apelanta se traži tačno znanje o svim reorganizacijama državnih organa i propisa koji nisu nikako mogli ni biti dostupni običnim građanima. Kod takvog stanja stvari apelant smatra da je bilo sasvim dovoljno označiti kao tuženika Republiku Bosnu i Hercegovinu, odnosno Federaciju Bosne i Hercegovine, što je on i učinio. 19. Apelant ističe da je nakon provedenog prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je "odstranjen" iz službe još 1992. godine iako se nalazio na bolovanju, a da su sporna rješenja donesena tek 1995. i 1996. godine i da je sudski postupak trajao punih 10 godina. Prema apelantovoj ocjeni navedeno jasno ukazuje na to da mu je povrijeđeno pravo da u razumnom roku i u pravičnom suđenju dobije sudsku odluku i pravo na nediskriminaciju, jer smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi. b) Odgovor na apelaciju 20. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga iz obrazloženja osporene presude koja je kao zakonita i pravilna potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine. Odluka o žalbi tuženog donesena je u razumnom roku od četiri mjeseca. Stoga, Kantonalni sud predlaže odbijanje apelacije kao neosnovane. 21. Općinski sud smatra da prilikom donošenja prvostepene presude nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te osporava navode apelacije u odnosu na postupanje tog suda. 22. Federalno pravobranilaštvo ističe da je apelant naveo da je osporenu presudu primio 21. septembra 2005. godine, a na prijemnom pečatu Ustavnog suda je vidljivo da je apelacija primljena 21. novembra 2005. godine, dakle 61 dan od prijema zadnje odluke, pa je u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda nedozvoljena. Dalje ističe da je apelantu omogućeno pravično suđenje, mogućnost podnošenja tužbe, iznošenja svih činjenica tokom postupka, zastupanje uz pomoć stručnih lica - advokata, mogućnost ulaganja pravnih lijekova propisanih zakonom što je apelant sve koristio u punom kapacitetu. Apelant paušalno navodi da su rješenja o prestanku radnog odnosa donijeta diskriminacijski, a ne prema sili zakona. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Član 79. stav 1. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, društvenim pravobraniocem samoupravljanja, sindikatom, inspekcijskim organima i drugim organima u skladu sa zakonom. Član 80. Radnik ima pravo nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnijeti zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno kod poslodavca, izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom. Član 83. st. 1. i 2. Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj or gan ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje." 24. Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) "Član 332. O pravima i dužnostima radnika organa uprave iz radnog odnosa, na osnovu zakona, drugih propisa i općih akata organa uprave, odlučuje rješenjem funkcioner koji rukovodi organom uprave, osim kad je zakonom ili odlukom skupštine općine propisano da odlučuje drugi or gan. Za donošenje i dostavljanje radniku rješenja iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Član 333. Ako radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo tom funkcioneru podnijeti prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, osim ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje. Član 334. Rješenje funkcionera koji rukovodi organom uprave doneseno po prigovoru je konačno. Funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako rješenje ne donese u tom roku smatra se da je prigovor odbijen. Član 335. Protiv rješenja funkcionera koji rukovodi organom uprave donesenog po prigovoru radnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa." 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) "Član 176. st. 1. i 3. Preinačenje tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Član 177. stav 1. Tužilac može sve do zaključenja glavne rasprave svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugo lice". VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 19. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud ističe budući da se da tum predaje apelacije u poštu smatra datumom predaje Ustavnom sudu, navodi iz odgovora na apelaciju Federalnog pravobranilaštva o nebla - govremenosti podnošenja apelacije su neosnovani. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. Prije ispitivanja je li došlo do povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. 34. U predmetnom slučaju radi se o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije učinjene u postupku pokrenutom za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog poslodavca koji je or gan javne vlasti, a gdje je apelant bio zaposlen na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata. Potrebno je, dakle, utvrditi može li se apelant kao zaposlenik organa javne vlasti smatrati nosiocem javne funkcije, odnosno uživa li u konkretnom slučaju u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa zaštitu člana 6. Evropske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju učestvovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlaštenja koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta posebni zahtjevi ne postavljaju. 36. Ustavni sud zaključuje da apelant kao zaposlenik u organu javne vlasti na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata ne obavlja javnu funkciju koja sadrži značajna obilježja državnog suvereniteta, pa stoga apelant u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom praksom organa Evropske konvencije prekid radnog odnosa iz bilo kojeg razloga spada u građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Buchholz protiv SR Njemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvještaj Komisije, stav 54). U vezi s tim, slijedi da je apelant imao pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije. 38. U konkretnom slučaju navodi apelacije otvaraju pitanje eventualne proizvoljne primjene procesnog prava budući da su Kantonalni i Vrhovni sud preinačili presudu Općinskog suda i odbacili apelantovu tužbu ocjenjujući procesni značaj apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine kao neblagovremeno podnošenje tužbe protiv drugog lica i time su mu onemogućili da dobije meritornu odluku suda o zahtjevu za ostvarenje njegovog prava iz radnog odnosa kao građanskog prava koji je iznio pred sud. 39. U predmetnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su apelantovu procesnu radnju na ročištu od 6. februara 2002. godine, odnosno sadržaj podneska od istog datuma koju je Općinski sud smatrao uređenjem tužbe u smislu označenja pravnog slijednika tuženog, ocijenili kao preinačenje tužbe u subjektivnom smislu prema članu 177. ZPP-a, pa su izveli zaključak da je apelant kao tužilac označio drugo lice kao tuženog nakon proteka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješenja tuženog poslodavca, kako je to propisano članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i članom 335. Zakona o državnoj upravi. Navedeni sudovi su zaključili da je iz tog razloga tužba neblagovremena, pa su prvostepenu presudu preinačili i tužbu odbacili. 40. U vezi s navedenim, Ustavni sud prije svega podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 41. Ustavni sud, primjećujući da se osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda apelantu negira pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, istovremeno podsjeća da to nije apsolutno pravo i da ono može biti predmet ograničenja. Ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). 42. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu vlastite prakse i prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da su Kantonalni i Vrhovni sud, primjenjujući procesno pravo pri ocjeni procesnog značaja apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine, proizvoljno zanemarili čitav niz organizacionih promjena koje je tuženi poslodavac pretrpio u periodu od donošenja poslodavčevih osporenih akata do donošenja osporenih presuda. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka, prateći te promjene, bio prisiljen uređivati tužbu tako da pravilno označi pravnog slijednika donosioca osporenih akata, odnosno tuženog poslodavca. Općinski sud je utvrdio da su pravni slijednici tuženog poslodavca prvotuženi MUP FBiH u pogledu preuzimanja prava i obaveza, a drugotuženi MUP Kantona Tuzla u pogledu preuzimanja radnika, te da su oni pasivno legitimirani u tom sporu. Zanemarujući ove okolnosti i cijeneći da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine, kad je kao tužene označio pravne slijednike tuženog poslodavca MUP FBiH i MUP Kantona Tuzla, podnio tužbu protiv drugog lica nakon proteka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješenja tuženog poslodavca, te da je stoga apelantova tužba neblagovremena, Kantonalni i Vrhovni sud su, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno pravo čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 43. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 44. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 45. U konkretnom slučaju došlo je do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je utvrđeno da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na osnovu proizvoljne primjene procesnog prava odbacili apelantovu tužbu i time onemogućili apelantu da dođe do meritorne odluke o svom građanskom pravu o zahtjevu koji je iznio pred sud. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2379/05, rješavajući apelaciju Radoslava Tešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 30. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Radoslava Tešića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/04 od 26. srpnja 2005. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1722/03 od 30. srpnja 2004. godine. Predmet se sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Radoslav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, je podnio 19. studenoga 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-825/04 od 26. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1722/03 od 30. srpnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Federalnog pravobraniteljstva i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo), je zatražena 29. studenoga 2005. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog je suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražena dostava odgovora na apelaciju i spis predmeta tog suda broj P-560/96. 3. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 14. prosinca 2005. godine, Općinski je sud svoj odgovor i spis broj P-560/96 dostavio 8. prosinca 2005. godine. Federalno je pravobraniteljstvo dostavilo odgovor na apelaciju 13. prosinca 2005. godine, dok Vrhovni sud i Kantonalno pravobraniteljstvo nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova RBiH, Centar službi sigurnosti Tuzla, a 14. travnja 1992. godine je upućen na bolovanje. Prvostupanjskom se liječničkom povjerenstvu Doma zdravlja Tuzla koje mu je produljivalo bolovanje javljao u razdoblju od 4. svibnja 1992. godine do 7. siječnja 1994. godine. Iz činjeničnog stanja ustvrđenog prvostupanjskom presudom proizlazi da je apelant obavijestio svoju šeficu da je na bolovanju i redovito je dostavljao doznake, te je na "šiht-listi" vođen na bolovanju sve do 26. lipnja 1992. godine. Nakon toga je njegova šefica odbijala primati doznake, pa je poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja prestao dostavljati doznake iako se redovito javljao liječničkom povjerenstvu koje mu je produljivalo bolovanje. 7. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova RBiH broj 07/4-120-4/179 od 21. siječnja 1995. godine je ustvrđeno da je apelantu prestao radni odnos 26. lipnja 1992. godine zbog toga što se apelant nije javio na posao dulje od pet radnih dana neprekidno. Ova je odluka dostavljena MUP-u, Okružno tajništvo za unutarnje poslove Tuzla, 20. veljače 1995. godine, a što se vidi iz prijamnog pečata MUP-a, Okružno tajništvo za unutarnje poslove Tuzla, koji se nalazi na rješenju od 21. siječnja 1995. godine. 8. Apelant je na navedeno rješenje uložio prigovor koji je odbijen Rješenjem MUP-a Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. veljače 1996. godine. Navedeno je rješenje apelant primio 6. svibnja 1996. godine. 9. Federalno je ministarstvo unutarnjih poslova donijelo Zaključak broj 06/2-120-4/179 od 1. studenoga 1998. godine u kojemu je navedeno da je u dispozitivu rješenja o prestanku radnog odnosa od 21. siječnja 1995. godine pogrešno ustvrđen nadnevak prestanka radnog odnosa s "26. lipanj 1992. godine" umjesto s "15. travanj 1992. godine" čime se navedena greška ispravlja. Ovakav je zaključak donijet jer su ga pravni prednici tuženih odjavili u Zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje s nadnevkom 15. travanj 1992. godine. 10. Apelant je tužbom koju je podnio 10. svibnja 1996. godine kao tuženog označio Okružno tajništvo unutarnjih poslova SJS Tuzla. Na ročištu i podneskom od 6. veljače 2002. godine apelant je kao tužene označio pravne slijednike ranije označenih tuženih i to FBiH MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i MUP Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 11. Drugotuženi nije pristao na subjektivnu preinaku tužbe tako da je tužitelj podnio novu tužbu protiv TK MUP Tuzla u predmetu broj P-248/02 nakon čega je Općinski sud usvojio apelantov prijedlog kao tužitelja i donio rješenje o spajanju parnica u predmetima tog suda br. P-560/96 i P-248/02, te je postupak vođen pod jedinstvenim brojem P-560/96. 12. Presudom su Općinskog suda broj P-560/96 od 28. travnja 2003. godine poništena kao nezakonita rješenja RBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-4/179 od 21. siječnja 1995. godine i FBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. veljače 1996. godine kojima je apelantu prestao radni odnos. Drugotuženi je obvezan apelanta vratiti na posao na poslove referenta za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 izdavanje osobnih dokumenata, a prvotuženi je obvezan apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplatiti iznose pobliže određene u izreci navedene presude, te apelantu solidarno naknaditi troškove parničnoga postupka, dok je višak apelantovog tužbenoga zahtjeva odbijen. 13. U obrazloženju se prvostupanjske presude ističe da je apelant prema ocjeni tog suda pravodobno zatražio zaštitu prava pred mjerodavnim sudom, jer je rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. siječnja 1995. godine apelant primio 23. veljače 1995. godine. Na ovo je rješenje apelant uložio prigovor u zakonom propisanom roku u smislu odredbe članka 80. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa, tj. 6. ožujka 1995. godine, koji je odbijen rješenjem o prigovoru 15. veljače 1996. godine, a koji je apelant primio 6. svibnja 1996. godine dok je tužbu podnio 10. svibnja 1996. godine. Prvostupanjski je sud zaključio, budući je apelant bio uposlen u MUP-u RBiH CSS Tuzla čiji su pravni slijednici prvotuženi glede preuzimanja prava i obveza, a drugotuženi glede preuzimanja djelatnika, pasivno legitimirani u tom sporu. Ustvrđeno je da je apelant obavijestio svog neposrednog rukovoditelja da je na bolovanju, uredno je dostavljao doznake za bolovanje sve do kolovoza 1992. godine, kod poslodavca je vođen na "šiht-listama" na bolovanju do 26. lipnja 1992. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu nije mogao prestati radni odnos s 15. travnjem 1992. godine kako je to navedeno u Zaključku prvotuženog broj 06/120-4/179 od 1. studenoga 1998. godine, i nije mogao biti odjavljen kod Zavoda MIO s nadnevkom 15. travanj 1992. godine kada je na "šiht-listama" vođen na bolovanju sve do 26. lipnja 1992. godine. Općinski je sud ocijenio da su odluke o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovora nezakonite, jer se apelant nalazio na bolovanju od 12. travnja 1992. godine do 7. siječnja 1994. godine i u tom razdoblju mu nije mogao prestati radni odnos zbog nedolaska na posao. 14. Kako je ustvrđeno da apelantu radni odnos nije prestao sukladno zakonu, sud je zaključio da je obveza drugotuženog MUP-a TK sukladno članku 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu apelanta vratiti na posao. Ustvrđeno je da je prvotuženi FBiH MUP, koji je donio nezakonite odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa, odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog neisplaćenih plaća, te mu je dosuđen iznos naknade plaća za razdoblje od 1. srpnja 1996. godine do 28. travnja 2003. godine. Navedeni je iznos dosuđen na temelju izvješća TK Ministarstva financija od 21. siječnja 2003. godine na koje apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik drugotuženog nisu imali primjedaba. 15. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1722/03 od 30. srpnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. srpnja 2005. godine, je preinačena Presuda Općinskog suda broj P-560/96 od 28. travnja 2003. godine tako što je tužba odbačena kao nepravodobna u odnosu na stavak I i II izreke kojim je ustvrđeno da su rješenja tuženog nezakonita, naložena isplata naknade plaće i vraćanje na poslove referenta na izdavanju osobnih dokumenata, a odbijen apelantov priziv u odnosu na stavak III i IV izreke kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju drugostupanjske se presude ističe da nije pravilan pravni stav prvostupanjskog suda da je apelant kao tužitelj na ročištu od 6. veljače 2002. godine samo uredio tužbu navodeći pravne slijednike ranije označenih tuženih, jer je po ocjeni Kantonalnog suda apelant tek tada kao prvotuženog označio FBiH MUP Sarajevo, i proširio tužbu na drugotuženog MUP Tuzlanskog kantona, označene na ročištu i u pismenom podnesku od 6. veljače 2002. godine. Kantonalni je sud zaključio da je tužba nepravodobna, jer pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa pred sudom prema odredbama čl. 333, 334, 335. i 336. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93), te prema odredbama članka 79. st. 1, 80. i 83. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa, djelatnik može tražiti u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu i to u odnosu na donositelja konačnog akta o prigovoru, a u konkretnom slučaju to je rješenje MUP-a FBiH od 15. veljače 1996. godine koje je apelant primio 6. svibnja 1996. godine. Stoga, Kantonalni je sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu kao nepravodobnu. 16. Vrhovni sud u obrazloženju revizijske presude ističe da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je apelant kao tužitelj podneskom od 6. veljače 2002. godine izvršio preinaku tužbe u subjektivnom smislu kada je kao tuženog označio FBiH MUP umjesto RBiH MUP, dakle drugu pravnu osobu, te kako je tužba podnesena 6. veljače 2002. godine nakon proteka zakonskog roka za podnošenjem tužbe za zaštitu prava djelatnika, pravilno je odlučio drugostupanjski sud kada je usvajajući prizive tuženih preinačio prvostupanjsku presudu i tužbu odbacio kao nepravodobnu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na nediskriminiranje iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant pobija stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da je tužba nepravodobna u odnosu na tužene označene na ročištu i u podnesku od 6. veljače 2002. godine, jer je apelant izvršio subjektivnu preinaku tužbe i tužio druge osobe nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana od prijama poslodavčevog drugostupanjskog rješenja. Apelant ističe da navedenim procesnim radnjama nije preinačio tužbu nego je izvršio uređenje tužbe tako što je označio tuženike kao pravne slijednike tuženog označenog u tužbi, te je njegova tužba pravodobna kako je to pravilno zaključio i obrazložio Općinski sud u svojoj presudi. 18. Apelant smatra da je navedeni stav Kantonalnog i Vrhovnog suda neshvatljiv i neprihvatljiv imajući u vidu konkretne okolnosti cijelog slučaja, odnosno manjkavosti drugostupanjskog rješenja. Apelant ističe da je neprihvatljivo da drugostupanjski i revizijski sud nakon devet godina od podnošenja tužbe donose ovakve presude i da se "čisto birokratski postavljaju u ovome slučaju" ne uzimajući u obzir da je od početka rata do danas više puta bila reorganizacija tuženog poslodavca. Osim toga se ističe da je apelant u tužbi kao tuženika označio MUP, Okružno tajništvo za unutarnje poslove, SJS Tuzla, jer je on kao neuka stranka prepisao naziv tijela s prijamnog pečata koji se nalazi na poslodavčevom pobijanom aktu. Međutim, apelant je na ročištu od 9. rujna 1996. godine označio kao tuženika RBiH s tim da je bliže označio tijelo tuženika MUP, CSS Tuzla. Apelant posebice naglašava da je i drugostupanjsko rješenje od 15. veljače 1996. godine, iako u zaglavlju stoji da ga je donio MUP FBiH, ovjereno pečatom MUP-a RBiH, a ne FBiH, "što razvidno ukazuje na činjenicu da u vrijeme donošenja drugostupanjskog rješenja nije još uvijek bio uspostavljen MUP FBiH mada je Zakon o unutarnjim poslovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 1/96) stupio na snagu 1. veljače 1996. godine, dakle prije donošenja drugostupanjskog rješenja. Ova činjenica prema apelantovoj ocjeni ukazuje na to da je drugostupanjsko rješenje donio MUP RBiH, dakle tijelo koje u to vrijeme formalno nije postojalo što ga čini apsolutno ništavim. Apelant ističe i činjenicu da je MUP FBiH 1. studenoga 1998. godine donio zaključak kojim de facto i de iure mijenja prvostupanjsko rješenje "ispravljajući grešku prigodom pisanja rješenja" tako što kao nadnevak prestanka radnog odnosa umjesto 26. lipnja 1992. godine navodi 15. travanj 1992. godine, dok se u drugostupanjskom rješenju ne vrši takva ispravka. Apelant naglašava da upravo ove činjenice govore o birokratskom odnosu sudova koji ne žele razmotriti i prihvatiti da u vrijeme donošenja pobijanih rješenja o prestanku radnog odnosa i pokretanju sudskog postupka čak ni sudovi ni druga državna tijela nisu bili u prigodi redovito dobivati službena glasila, a od apelanta se traži točno znanje o svim reorganizacijama državnih tijela i propisa koji nisu nikako mogli ni biti dostupni običnim građanima. Kod takvog stanja stvari apelant smatra da je bilo sasvim dovoljno označiti kao tuženika Republiku Bosnu i Hercegovinu, odnosno Federaciju Bosne i Hercegovine, što je on i učinio. 19. Apelant ističe da je nakon provedenog prvostupanjskog postupka neprijeporno ustvrđeno da je "odstranjen" iz službe još 1992. godine iako se nalazio na bolovanju, a da su prijeporna rješenja donesena tek 1995. i 1996. godine i da je sudski postupak trajao punih 10 godina. Prema apelantovoj ocjeni navedeno razvidno ukazuje na to da mu je povrijeđeno pravo da u razumnom roku i u pravičnom suđenju dobije sudsku odluku, te pravo na nediskriminiranje, jer smatra da je diskriminiran na nacionalnom temelju. b) Odgovor na apelaciju 20. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga iz obrazloženja pobijane presude koja je kao zakonita i pravilna potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Rev-825/04 od 26. srpnja 2005. godine. Odluka o prizivu tuženog je donesena u razumnom roku od četiri mjeseca. Stoga, Kantonalni sud predlaže odbijanje apelacije kao neutemeljene. 21. Općinski sud smatra da prigodom donošenja prvostupanjske presude nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te pobija navode apelacije u odnosu na postupanje tog suda. 22. Federalno pravobraniteljstvo ističe da je apelant naveo da je pobijanu presudu primio 21. rujna 2005. godine, a na prijamnom je pečatu Ustavnog suda vidljivo da je apelacija primljena 21. studenoga 2005. godine, dakle 61 dan od prijama zadnje odluke, pa je u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda nedopuštena. Dalje ističe da je apelantu omogućeno pravično suđenje, mogućnost podnošenja tužbe, iznošenja svih činjenica tijekom postupka, zastupanje uz pomoć stručnih osoba - odvjetnika, mogućnost ulaganja pravnih lijekova propisanih zakonom što je apelant sve koristio u punom kapacitetu. Apelant paušalno navodi da su rješenja o prestanku radnog odnosa donijeta diskriminirajući, a ne prema sili zakona. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 23. Zakon o temeljnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) "Članak 79. stavak 1. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred tijelima u ustroju, pred mjerodavnim sudom, društvenim pravobraniteljem samoupravljanja, sindikatom, inspekcijskim tijelima i drugim tijelima sukladno zakonu. Članak 80. Djelatnik ima pravo mjerodavnim tijelima u ustroju, odnosno poslodavcu, podnijeti zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ta tijela donose o njegovim pravima, obvezama i odgovornostima. Prigovor iz stavka 1. ovog članka djelatnik podnosi tijelu ustvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. Podnošenje prigovora iz stavka 1. ovog članka zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u ustroju, odnosno kod poslodavca, izuzev u slučajevima ustvrđenim zakonom. Članak 83. st. 1. i 2. Djelatnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom mjerodavnog tijela u ustroju ili ako to tijelo ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred mjerodavnim sudom. Zaštitu prava pred mjerodavnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred mjerodavnim tijelom u ustroju, osim prava na novčano potraživanje." 24. Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) "Članak 332. O pravima i dužnostima djelatnika tijela uprave iz radnog odnosa, na temelju zakona, drugih propisa i općih akata tijela uprave, odlučuje rješenjem funkcionar koji rukovodi tijelom uprave, osim kad je zakonom ili odlukom skupštine općine propisano da odlučuje drugo tijelo. Za donošenje i dostavljanje djelatniku rješenja iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Članak 333. Ako djelatnik smatra da je rješenjem funkcionara koji rukovodi tijelom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo tom funkcionaru podnijeti prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijama rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, osim ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje. Članak 334. Rješenje funkcionara koji rukovodi tijelom uprave doneseno po prigovoru je konačno. Funkcionar koji rukovodi tijelom uprave dužan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako rješenje ne donese u tom roku smatra se da je prigovor odbijen. Članak 335. Protiv rješenja funkcionara koji rukovodi tijelom uprave donesenog po prigovoru djelatnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovitog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih tijela." 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 42/98) "Članak 176. st. 1. i 3. Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravni temelj tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Članak 177. stavak 1. Tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugu osobu". VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 28. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. srpnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 21. rujna 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 19. studenoga 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud ističe budući se nadnevak predaje apelacije u poštu smatra nadnevkom predaje Ustavnom sudu, navodi iz odgovora na apelaciju Federalnog pravobraniteljstva o nepravodobnosti podnošenja apelacije su neutemeljeni. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na nediskriminiranje iz članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." 32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 33. Prije ispitivanja je li došlo do povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju. 34. U predmetnome se slučaju radi o apelantovom prizivu na navodne povrede ljudskih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije učinjene u postupku pokrenutom za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog poslodavca koji je tijelo javne vlasti, a gdje je apelant bio uposlen na radnom mjestu referenta na izdavanju osobnih dokumenata. Potrebno je, dakle, ustvrditi može li se apelant kao uposlenik tijela javne vlasti smatrati nositeljem javne funkcije, odnosno uživa li u konkretnom slučaju u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa zaštitu članka 6. Europske konvencije. 35. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Europski sud za ljudska prava s ciljem definiranja kriterija za određivanjem potpadaju li sporovi između tijela javne vlasti i uposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij utemeljen na naravi uposlenikovih dužnosti i obveza. Pri tomu je usvojeno restriktivno načelo sukladno cilju i svrsi Europske konvencije kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovoga članka. Prema tomu, u svakome pojedinom slučaju je potrebito procijeniti sadrži li funkcija koju obnaša javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlasti koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nositelji pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr). Nositelji ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta zasebni zahtjevi ne postavljaju. 36. Ustavni sud zaključuje da apelant kao uposlenik u tijelu javne vlasti na radnom mjestu referenta na izdavanju osobnih dokumenata ne obnaša javnu funkciju koja sadrži značajna obilježja državnog suvereniteta, pa stoga apelant u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživa zaštitu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da sukladno ustaljenoj praksi tijela Europske konvencije prekid radnog odnosa iz bilo kojega razloga spada u građanska prava u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Buchholz protiv SR Njemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvješća broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvješće Povjerenstva, stavak 54). U svezi s tim, slijedi da je apelant imao pravo na pravičan postupak u smislu članka 6. Europske konvencije. 38. U konkretnom slučaju navodi apelacije otvaraju pitanje eventualne proizvoljne primjene procesnog prava budući su Kantonalni i Vrhovni sud preinačili presudu Općinskog suda i odbacili apelantovu tužbu ocjenjujući procesni značaj apelantove radnje na ročištu od 6. veljače 2002. godine kao nepravodobno podnošenje tužbe protiv druge osobe i time su mu onemogućili da dobije meritornu odluku suda o zahtjevu za ostvarenjem njegovog prava iz radnog odnosa kao građanskog prava koji je iznio pred sud. 39. U predmetnome slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su apelantovu procesnu radnju na ročištu od 6. veljače 2002. godine, odnosno sadržaj podneska od istog nadnevka koju je Općinski sud smatrao uređenjem tužbe u smislu označenja pravnog slijednika tuženog, ocijenili kao preinaku tužbe u subjektivnom smislu prema članku 177. ZPP-a, pa su izveli zaključak da je apelant kao tužitelj označio drugu osobu kao tuženog nakon proteka roka od 15 dana od prijama drugostupanjskog rješenja tuženog poslodavca, kako je to propisano člankom 83. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa i člankom 335. Zakona o državnoj upravi. Navedeni su sudovi zaključili da je iz tog razloga tužba nepravodobna, pa su prvostupanjsku presudu preinačili i tužbu odbacili. 40. U svezi s navedenim, Ustavni sud prije svega podsjeća da je njegova mjerodavnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovome Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 41. Ustavni sud, primjećujući da se pobijanim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda apelantu negira pravo pristupa sudu zajamčeno u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, istodobno podsjeća da to nije apsolutno pravo i da ono može biti predmetom ograničenja. Ta ograničenja ne mogu biti tolikog opsega da "je sama bit prava umanjena" (vidi Europski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. srpnja 1998, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. studenoga 1995, serija A, tom 333). 42. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu osobne i prakse Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da su Kantonalni i Vrhovni sud, primjenjujući procesno pravo pri ocjeni procesnog značaja apelantove radnje na ročištu od 6. veljače 2002. godine, proizvoljno zanemarili čitav niz organizacijskih promjena koje je tuženi poslodavac pretrpio u razdoblju od donošenja poslodavčevih pobijanih akata do donošenja pobijanih presuda. Ustavni sud opaža da je apelant tijekom postupka, prateći te promjene, bio prisiljen uređivati tužbu tako da pravilno označi pravnog slijednika donositelja pobijanih akata, odnosno tuženog poslodavca. Općinski je sud ustvrdio da su pravni slijednici tuženog poslodavca prvotuženi MUP FBiH glede preuzimanja prava i obveza, a drugotuženi MUP Kantona Tuzla glede preuzimanja djelatnika, te da su oni pasivno legitimirani u tom sporu. Zanemarujući ove okolnosti i cijeneći da je apelant kao tužitelj na ročištu od 6. veljače 2002. godine, kada je kao tužene označio pravne slijednike tuženog poslodavca MUP FBiH i MUP Kantona Tuzla, podnio tužbu protiv druge osobe nakon proteka roka od 15 dana od prijama drugostupanjskog rješenja tuženog poslodavca, te da je stoga apelantova tužba nepravodobna, Kantonalni i Vrhovni sud su, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno pravo čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. 43. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao seg ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 44. U svjetlu zaključka glede kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije glede kršenja prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 45. U konkretnom je slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da je ustvrđeno da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na temelju proizvoljne primjene procesnog prava odbacili apelantovu tužbu i time onemogućili apelantu da dođe do meritorne odluke o svom građanskom pravu o zahtjevu koji je iznio pred sud. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2486/05, rješavajući apelaciju Savke i Slobodana Cvetkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 5 i člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Cvetković. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presuda Opštinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Opštinskom sudu u Sarajevu nalaže se da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2486/05 od 16. januara 2005. godine ostaje na snazi dok se ne donese odluka Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj U-1333/05. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Cvetkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine zato što ju je podnijelo neovlašćeno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Savka i Slobodan Cvetković (u daqnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine. Apelanti su 5. januara 2006. godine podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud dok se ne donese odluka o apelaciji naložio da se odloži izvršenje Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine. Apelanti su 26. februara 2007. godine dostavili dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 16. januara 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2486/05 kojom je usvojen zahtjev apelanata da se donese privremena mjera kojom je obustavljeno izvršenje Rješewa Uprave broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), te učesnika u postupku, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) kao pravnog slijednika prodavca stana i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), zatraženo je 7. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ustavnom sudu je Mustafa Mujezin dostavio podnesak sa dokumentacijom koju je već u prilogu apelacije dostavio i apelant ističući da mu je pravni slijednik prodavca stana dodijelio predmetni stan Rješenjem broj 27-18-17-34-9-1106-3/05 od 26. decembra 2005. godine, te da je zainteresovan za ishod predmetnog postupka pred Ustavnim sudom. 5. Kantonalni sud je 17. novembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Opštinski sud 21. novembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovori Kantonalnog i Opštinskog suda, te podnesak Mustafe Mujezina, 23. novembra 2006. godine dostavljeni su apelantima. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelant je 28. februara 1992. godine zakqučio ugovor o kupoprodaji - otkupu predmetnog stana sa SFRJ-SSNO (u daqnjem tekstu: prodavac). Kupoprodajna cijena je isplaćena u cijelosti, vojno pravobranilaštvo je potvrdilo pravnu valjanost ugovora i ugovor je ovjeren pečatom Gradske uprave društvenih prihoda grada Sarajeva. Apelanti su tokom rata napustili predmetni stan. 9. Apelanti navode da su nakon iseljewa privremenog korisnika iz predmetnog stana ušli u posjed navedenog stana, ali bez zvaničnog odobrewa Uprave i bez zapisnika o uvođenju u posjed. Postupak za priznavanje prava vlasništva 10. Pravni slijednik prodavca je odbio da izda apelantima nalog za ukwižbu vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelantkiwa podnijela tužbu Opštinskom sudu radi utvrđewa pravovaljanosti ugovora o otkupu stana i prava na ukwižbu vlasništva protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane kao pravnog slijednika prodavca stana. Tokom postupka apelantkiwa je istakla da je u vrijeme kada su dobili predmetni stan na korišćenje i sve do podnošewa tužbe živjela, a i danas živi, u zajedničkom domaćinstvu s mužem, odnosno drugoapelantom. Shodno njenim navodima on se u vrijeme kada je podnesena tužba i vođen ovaj postupak radi liječewa nalazio u Novom Sadu, te je kao njegova supruga stekla pravo suvlasništva na predmetnom stanu, pa je pravno legitimisana da dokazuje svoje vlasničko pravo, a kako je njen suprug trenutno bolestan, apelantkiwa je preuzela pokretanje tog postupka. 11. Presudom Opštinskog suda broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelantkiwin tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da apelantkiwa nije aktivno legitimisana, jer dejstvo ugovora je samo između ugovarača i samo oni su ovlašćeni da preduzimaju radnje radi ostvarivawa prava i izvršewa obaveza iz ugovora, a apelantkiwa nije tit u lar prava, tj. ovlašćenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kog je pokrenuta parnica, jer je navedeni kupoprodajni ugovor zakqučio s pravnim prednikom tuženog njen suprug, apelant. Postupak za povraćaj stana 12. Apelantkiwa je 18. maja 1998. godine podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-688/98 od 26. februara 2000. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-2679/00 od 25. decembra 2001. godine, odbijen je zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed. 13. Apelantkiwa je protiv drugostepenog rješewa pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-149/02 od 20. marta 2003. godine tužbu uvažio, te osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude se ističe da je apelantkiwa podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, a ne stanarskog prava, te je prvostepeni or gan počinio povredu postupka jer je rješavao o zahtjevu za povraćaj stanarskog prava, a takav zahtjev nije postavljen. Prvostepeni or gan je dobio uputstvo da u ponovnom postupku postupi shodno apelantkiwinom zahtjevu i donese odluku u pogledu njenog prava na povraćaj predmetnog stana u posjed, a primjenjujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje će se tumačiti u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) koja ima prioritet nad svim drugim zakonima. 14. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/6-372-688/98 od 4. marta 2005. godine koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 27/02-23-5532/05 od 22. aprila 2005. godine kojim je odbijen apelantkiwin zahtjev za povraćaj predmetnog stana kao neosnovan. Protiv navedenog rješewa apelanti su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom 8. juna 2005. godine koji se vodi pod brojem U-1333/05 i koji je još uvijek u toku. Postupak pred Komisijom za qudska prava pri Ustavnom sudu 15. Uporedo sa navedenim postupcima vođen je i postupak pred Komisijom za qudska prava pri Ustavnom sudu (u daqnjem tekstu: Komisija) koja je svojom Odlukom broj SH/02/8739 od 7. septembra 2005. godine utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu u upravnom postupku o zahtjevu apelanata za povraćaj stana u posjed, te je naložila hitan postupak i garantovanje procesualnih standarda iz člana 6 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema te odluke i obavezala Vladu FBiH da apelantima isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pristup sudu. Postupak o zahtjevu FMO FBiH za stavljanje na raspolaganje predmetnog stana 16. Uprava je, iako je upravni spor o zahtjevu za povraćaj u posjed predmetnog stana još uvijek u toku, na zahtjev pravnog slijednika prodavca stana FMO FBiH donijela osporeno Rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine kojim se apelantima utvrđuje prestanak prava korišćewa predmetnog stana i nalaže da u roku od 15 dana od prijema rješewa napuste stan slobodan od qudi i vlastitih stvari, te je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj i da troškove prinudnog izvršewa snosi izvršenik. U obrazloženju se ističe da je vojno-stambeni or gan Vojske Federacije 15. marta 2005. godine podnio zahtjev da se isele apelanti koji su nasilno ušli u posjed predmetnog stana, te da je utvrđeno da su apelanti u posjedu stana bez pravnog osnova. Postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 17. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daqnjem tekstu: Komisija) je svojom Odlukom broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine usvojila apelantov zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed priznajući da je apelant zakqučio kupoprodajni ugovor s prodavcem. Međutim, Komisija je usvojila zahtjev tuženog da se preispita navedena odluka i donijela Odluku broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine kojom je stavila van snage svoju prvu odluku, te odbacila apelantov zahtjev za povraćaj stana u posjed zbog nenadležnosti za odlučivanje. 18. Komisija je Odlukom broj R-301-3450-1/1-01-123/05 od 14. septembra 2006. godine usvojila apelantov zahtjev da se ponovo razmatra Odluka Komisije broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine, te je navedena odluka stavljena van snage. U obrazloženju se ističe da je Komisija ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već se radi o nosiocu prava iz kupoprodajnog Ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1919-4 od 28. februara 1992. godine, te da je odredbom člana 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/049) iskqučena mogućnost primjene člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 19. Služba za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoline Opštine Novo Sarajevo donijela je Zakqučak broj 05-23-464/07 od 12. februara 2007. godine o dozvoli izvršewa Odluke Komisije broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine kojim je predmetni stan stavljen na raspolaganje apelantu kao vlasniku/posjedniku odmah. V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti ističu da su redovni sudovi i organi uprave povrijedili wihova ustavna prava na dom, pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u tome što u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora nisu priznali apelantkiwin pravni interes i aktivnu legitimaciju za utvrđivanje pravovaljanosti predmetnog ugovora čime su je lišili prava na pristup sudu i povrijedili njeno pravo na dom i imovinu, a takođe smatraju da su povrijeđena wihova ustavna prava u postupku za povraćaj stana koji traje već osam i po godina, a koji je u ponovnom postupku u toku o upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud nije donio presudu godinu i po nakon podnošewa tužbe ni pored odluke Komisije koja je naložila organima Federacije BiH da preduzmu sve mjere s ciljem da se pravosnažno okonča ovaj postupak za koji je ustanovljeno da krši prava apelanata na efikasan pristup sudu. Apelanti ističu da se nalaze u posjedu predmetnog stana i da im prijeti deložacija uprkos tome što o wihovom zahtjevu za povraćaj nije odlučeno i što su oni prijeratni nosioci stanarskog prava, odnosno vlasnici predmetnog stana koji predstavlja wihov dom i wihovu imovinu. Takođe ističu da odbijanje Opštinskog i Kantonalnog suda da priznaju apelantkiwinu aktivnu legitimaciju i pravni interes na podnošenje tužbe za utvrđivanje i propust da meritorno riješe apelantkiwin tužbeni zahtjev i utvrde pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i pravo na ukwižbu prava vlasništva vrijeđa ustavna prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu. b) Odgovori na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanata neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije, jer nije bilo kršewa ustavnih prava apelanata koji su navedeni u apelaciji. 22. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud ističe da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu, jer je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, te je i Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Član 54 st. 1 i 2 "Tužilac može u tužbi da traži da sud samo utvrdi da postoji, odnosno ne postoji neko pravo ili pravni odnos, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može da se podigne kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi da postoji, odnosno ne postoji neko pravo ili pravni odnos, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantkiwa je primila 5. oktobra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na apelantkinju Savku Cvetković. 28. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Slobodana Cvetkovića Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice". 29. U konkretnom slučaju Slobodan Cvetković nije bio stranka u postupku pred redovnim sudovima u kom su donesene osporene presude, pa tako u smislu odredbe člana 15 stav 1 tačka b) Pravila Ustavnog suda ne može da bude ni učesnik u postupku pred Ustavnim sudom. 30. Iz navedenog proizilazi da apelant nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom. 31. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 5 Pravila Ustavnog suda shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko ju je podnijelo neovlašćeno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 32. Apelantkiwa smatra da su joj presudama Opštinskog i Kantonalnog suda povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da je predmet postupka pred Kantonalnim i Opštinskim sudom apelantkiwin zahtjev da se utvrdi pravovaljano st kupoprodajnog ugovora i pravo ukwižbe vlasništva nad predmetnim stanom u kwigu položenih ugovora. Dakle, apelantkiwin zahtjev usmjeren je na to da navedeni sudovi na meritoran način, razmatrajući činjenična i pravna pitawa ovog slučaja, odluče o njenom građanskom pravu, odnosno obavezi. Navedeni sudovi su, smatrajući da ne postoje uslovi propisani članom 54 ZPP-a, odlučili da meritorno ne razmotre i ne odluče o apelantkiwinom zahtjevu, pa su njenu tužbu odbili zbog nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da takav zahtjev, de facto i de iure, ne može da uživa sudsku zaštitu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda ističe se da je "apelantkiwin suprug kao ugovorna strana mogao neposredno da podnese tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i da traži ukwižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, jer tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako isti rezultat može da se postigne tužbom na osudu činidbom, što je u konkretnom slučaju, a pravni interes na tužbu za utvrđenje po pravilu ne postoji u onom slučaju kad ostvarivanje pravne zaštite može da se postigne kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom." 34. Iz svega navedenog postavlja se pitanje da li ima opravdawa u predmetnom slučaju, imajući u vidu ograničewa iz člana 54 ZPP-a, da navedeni sudovi odustanu od meritornog odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu odbijajući njenu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije. 35. Imajući u vidu da je apelantkiwa tokom postupka isticala da je sama preuzela pokretanje postupka budući da pravni slijednik prodavca predmetnog stana odbija da apelantima izda nalog za ukwižbu vlasništva nad predmetnim stanom, uprkos tome što je kupoprodajni ugovor realizovan u cijelosti, a da se njen suprug zbog bolesti i radi liječewa nalazi u Novom Sadu, pokazuje se proizvoqnim stav Kantonalnog suda da je apelantkiwin suprug mogao sam da podnese tužbu u predmetnom postupku. Dalje, iako je apelantkiwa podnijela tužbu koja je dijelom deklaratorna, a dijelom kondemnatorna, odnosno tužbu kojom traži da se utvrdi pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i obaveže tuženi prodavac da trpi ukwižbu prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu, Kantonalni sud shodno ocjeni Ustavnog suda proizvoqno utvrđuje da tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako isti rezultat može da se postigne tužbom na osudu činidbom. Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Kantonalnog suda nerazumqivo i nejasno. Nerazumqiv je stav Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije dozvoljena tužba za utvrđenje kad se ima u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi koja je po svojoj pravnoj prirodi dijelom deklaratorna, ali i dijelom kondemnatorna. Takođe je nejasno na osnovu čega Kantonalni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju riječ o nedozvoljenoj tužbi, te da je drugoapelant mogao da "podnese tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i traži ukwižbu prava vlasništva na predmetnom stanu" kada je u konkretnom slučaju podnesena tužba upravo s takvim tužbenim zahtjevima. 36. Ustavni sud se pri ocjeni da li su redovni sudovi odbijanjem da meritorno odluče o njenom tužbenom zahtjevu stavili pretjeran teret na apelantkinju u situaciji kad je pravni slijednik prodavca predmetnog stana uprkos činjenici da je kupoprodajni ugovor realizovan u cijelosti odbio da izda nalog za ukwižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, poziva na praksu Komisije u predmetu broj SH/01/8468 od 8. juna 2005. godine. U navedenom slučaju ukazano je da je član 54 Zakona o parničnom postupku efektivan domaći pravni lijek koji mora da se iscrpi u slučaju kada podnosilac prijave nema u posjedu kupoprodajni ugovor nego mora da se utvrdi da je vlasnik na osnovu koraka koje je preduzeo u otkupu stana tokom 1991. i 1992. godine (vidi odluke o prihvatqivosti i brisanju Doma za qudska prava, SH/98/1160, SH/98/1177 i SH/98/1264, Pajagić, Kuruzović i M.P. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 9. maja 2003. godine). Komisija je nastavila sa istim pristupom ovom pravnom lijeku (vidi Odluku o prihvatqivosti i brisanju Komisije za qudska prava, SH/99/1921, Blagojević protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 16. januara 2004. godine). U takvim predmetima Komisija je smatrala razumnim da očekuje da podnosioci prijave moraju da podnesu teret pokretawa sudskog spora kako bi se utvrdilo da li postoji ugovorni odnos ili bilo koje ugovorno pravo. 37. U ovom predmetu konkretno apelantkiwa posjeduje kupoprodajni ugovor koji je u svim aspektima pravovaljan ugovor. Potpisale su ga sve strane, ugovor ukqučuje otkupnu cijenu i uslove plaćawa, a ima i pečat nadležne poreske službe. Iako je u predmetu broj SH/01/8468 od 8. juna 2005. godine Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu smatrala da teret pokretawa postupka radi utvrđivawa valjanosti ugovora treba da padne na stranu koja želi da ga ospori, a ne na nosioca ugovora koji uopšte nema razlog da sumwa u njegovu pravovaljanost, Ustavni sud smatra da apelantkiwa iako nije potpisnik kupoprodajnog ugovora koji je s prodavcem formalno zakqučio i potpisao njen bračni drug ima pravni interes da se utvrdi da je predmetni ugovor pravovaljan osnov za ukwižbu prava vlasništva, odnosno da je tuženi dužan da trpi ukwižbu prava vlasništva na predmetnom stanu budući da je pravni slijednik prodavca odbio da izda apelantima nalog za ukwižbu prava vlasništva nad predmetnim stanom. Stoga, na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Opštinski i Kantonalni sud neopravdano odustali od meritornog razmatrawa apelantkiwinih tužbenih zahtjeva. 38. Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu zajemčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije nije, niti može da bude, apsolutno pravo i ono može da bude predmet ograničewa. Međutim, ta ograničewa ne mogu da budu tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za qudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom ciqu i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). 39. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi suviše restriktivno prišli tumačenju člana 54 ZPP-a i u njemu datim ograničewima. Redovni sudovi su u konkretnoj stvari donošenjem osporenih odluka eliminisali suštinu apelantkiwinog prava da traži sudsku zaštitu. Ustavni sud se poziva i na vlastitu praksu u sličnoj situaciji (vidi Odluku Ustavnog suda AP 219/03 od 23. jula 2004. godine) gdje je takođe utvrđeno da suviše restriktivno i formalističko tumačenje zakonskih ograničewa za sobom povlači povredu prava na pristup sudu. 40. Dalje, u situacijama gdje postoji bar i sumwa u kvalitet i obim ograničewa koja onemogućavaju pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bez obzira na wihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni u odnosu na svaki drugi domaći zakon, jer je inkorporisana u Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, u skladu sa vlastitim stavom u već spomenutoj odluci Ustavnog suda broj AP 219/03 od 23. jula 2004. godine, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi bili u obavezi da primjenom standarda sadržanih u članu 6 stav 1 Evropske konvencije razmotre apelantkiwin zahtjev u meritumu bez obzira što apelantkiwa nije potpisnik predmetnog ugovora, budući da kao bračni drug potpisnika predmetnog ugovora ima pravni interes za regulisanje vlasničko-pravnog statusa predmetnog stana koji nesporno ulazi u bračnu imovinu apelanata kao bračnih drugova, čak i da postoje "čvršća" ograničewa od onih postojećih iz člana 54 ZPP-a. 41. Shodno tome, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa nije imala efikasno pravo pristupa sudu čime su osporenim odlukama Kantonalnog i Opštinskog suda prekršeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 42. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. 43. Ustavni sud smatra da razlozi kojima se Ustavni sud vodio kod donošewa odluke o privremenoj mjeri i koji su navedeni u obrazloženju te odluke opravdavaju zakqučak da se privremena mjera zadrži na snazi dok se ne okonča postupak u predmetu Kantonalnog suda broj U-1333/05, odnosno dok se ne okonča postupak o zahtjevu za povraćaj u posjed predmetnog stana od 18. maja 1998. godine. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na efikasan pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora kad redovni sudovi iz proizvoqnih razloga odustanu od meritornog razmatrawa tužbenog zahtjeva iznesenog pred sud pune jurisdikcije. 45. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 5 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2486/05, rješavajući apelaciju Savke i Slobodana Cvetkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Cvetković. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Općinskom sudu u Sarajevu se nalaže da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2486/05 od 16. januara 2005. godine ostaje na snazi do donošenja odluke Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj U-1333/05. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Cvetkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savka i Slobodan Cvetković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine. Apelanti su 5. januara 2006. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji naložio odlaganje izvršenja Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine. Apelanti su 26. februara 2007. godine dostavili dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 16. januara 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2486/05 kojom je usvojen zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kojom je obustavljeno izvršenje Rješenja Uprave broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te učesnika u postupku, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) kao pravnog slijednika prodavca stana i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), zatraženo je 7. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ustavnom sudu je Mustafa Mujezin dostavio podnesak s dokumentacijom koju je već u prilogu apelacije dostavio i apelant ističući da mu je pravni slijednik prodavca stana dodijelio predmetni stan Rješenjem broj 27-18-17-34- 9-1106-3/05 od 26. decembra 2005. godine, te da je zainteresiran za ishod predmetnog postupka pred Ustavnim sudom. 5. Kantonalni sud je 17. novembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 21. novembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te podnesak Mustafe Mujezina, su 23. novembra 2006. godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 28. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji - otkupu predmetnog stana sa SFRJ-SSNO (u daljnjem tekstu: prodavac). Kupoprodajna cijena je isplaćena u cijelosti, vojno pravobranilaštvo je potvrdilo pravnu valjanost ugovora i ugovor je ovjeren pečatom Gradske uprave društvenih prihoda grada Sarajeva. Apelanti su tokom rata napustili predmetni stan. 9. Apelanti navode da su nakon iseljenja privremenog korisnika iz predmetnog stana ušli u posjed navedenog stana, ali bez zvaničnog odobrenja Uprave i bez zapisnika o uvođenju u posjed. Postupak za priznavanje prava vlasništva 10. Pravni slijednik prodavca je odbio izdati apelantima nalog za uknjižbu vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja pravovaljanosti ugovora o otkupu stana i prava na uknjižbu vlasništva protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane kao pravnog slijednika prodavca stana. Tokom postupka apelantica je istakla da je u vrijeme dobijanja predmetnog stana na korištenje i sve do 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 podnošenja tužbe živjela, a i danas živi, u zajedničkom domaćinstvu s mužem, odnosno drugoapelantom. Prema njezinim navodima on se u vrijeme podnošenja tužbe i vođenja ovog postupka radi liječenja nalazio u Novom Sadu, te je kao njegova supruga stekla pravo suvlasništva na predmetnom stanu, pa je pravno legitimirana dokazivati svoje vlasničko pravo, a kako je njezin suprug trenutno bolestan, apelantica je preuzela pokretanje tog postupka. 11. Presudom Općinskog suda broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da apelantica nije aktivno legitimirana, jer dejstvo ugovora je samo između ugovarača i samo oni su ovlašteni preduzimati radnje radi ostvarivanja prava i izvršenja obaveza iz ugovora, a apelantica nije tit u lar prava, tj. ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je pokrenuta parnica, jer je navedeni kupoprodajni ugovor zaključio s pravnim prednikom tuženog njezin suprug, apelant. Postupak za povrat stana 12. Apelantica je 18. maja 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-688/98 od 26. februara 2000. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-2679/00 od 25. decembra 2001. godine, odbijen je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. 13. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-149/02 od 20. marta 2003. godine tužbu uvažio, te osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude se ističe da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, a ne stanarskog prava, te je prvostepeni or gan počinio povredu postupka jer je rješavao o zahtjevu za povrat stanarskog prava, a takav zahtjev nije postavljen. Prvostepeni or gan je dobio uputu da u ponovnom postupku postupi prema apelanticinom zahtjevu i donese odluku u pogledu njezinog prava na povrat predmetnog stana u posjed, a primjenjujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje će se tumačiti u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja ima prioritet nad svim drugim zakonima. 14. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/6-372-688/98 od 4. marta 2005. godine koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 27/02-23-5532/05 od 22. aprila 2005. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelanti su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom 8. juna 2005. godine koji se vodi pod brojem U-1333/05 i koji je još uvijek u toku. Postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu 15. Uporedo s navedenim postupcima vođen je i postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je svojom Odlukom broj CH/02/8739 od 7. septembra 2005. godine utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu u upravnom postupku o zahtjevu apelanata za povrat stana u posjed, te je naložila hitan postupak i garantiranje procesualnih standarda iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema te odluke i obavezala Vladu FBiH da apelantima isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pristup sudu. Postupak o zahtjevu FMO FBiH za stavljanje na raspolaganje predmetnog stana 16. Uprava je, iako je upravni spor o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana još uvijek u toku, na zahtjev pravnog slijednika prodavca stana FMO FBiH donijela osporeno Rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine kojim se apelantima utvrđuje prestanak prava korištenja predmetnog stana i nalaže u roku od 15 dana od prijema rješenja da napuste stan slobodan od ljudi i vlastitih stvari, te je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj i da troškove prinudnog izvršenja snosi izvršenik. U obrazloženju se ističe da je vojno-stambeni or gan Vojske Federacije 15. marta 2005. godine podnio zahtjev za iseljenje apelanata koji su nasilno ušli u posjed predmetnog stana, te da je utvrđeno da su apelanti u posjedu stana bez pravnog osnova. Postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 17. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je svojom Odlukom broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine usvojila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed priznajući da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor s prodavcem. Međutim, Komisija je usvojila zahtjev tuženog za preispitivanje navedene odluke i donijela Odluku broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine kojom je stavila izvan snage svoju prvu odluku, te odbacila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed zbog nenadležnosti za odlučivanje. 18. Komisija je Odlukom broj R-301-3450-1/1-01-123/05 od 14. septembra 2006. godine usvojila apelantov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine, te je navedena odluka stavljena izvan snage. U obrazloženju se ističe da je Komisija ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već se radi o nosiocu prava iz kupoprodajnog Ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1919-4 od 28. februara 1992. godine, te da je odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/049) isključena mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 19. Služba za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo donijela je Zaključak broj 05-23-464/07 od 12. februara 2007. godine o dozvoli izvršenja Odluke Komisije broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine kojim je predmetni stan stavljen na raspolaganje apelantu kao vlasniku/posjedniku odmah. V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti ističu da su redovni sudovi i organi uprave povrijedili njihova ustavna prava na dom, pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u tome što u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora nisu priznali apelanticin pravni interes i aktivnu legitimaciju za utvrđenje pravovaljanosti predmetnog ugovora čime su je lišili prava na pristup sudu i povrijedili njezino pravo na dom i imovinu, a također smatraju da su povrijeđena njihova ustavna prava u postupku za povrat stana koji traje već osam i po godina, a koji je u ponovnom postupku u toku o upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud nije donio presudu godinu i po nakon podnošenja tužbe ni pored odluke Komisije koja je naložila organima Federacije BiH preduzimanje svih mjera s ciljem pravosnažnog okončanja ovog postupka za koji je ustanovljeno da krši prava apelanata na efikasan pristup sudu. Apelanti ističu da se nalaze u posjedu predmetnog stana i da im prijeti deložacija uprkos tome što o njihovom zahtjevu za povrat nije odlučeno i što su oni prijeratni nosioci stanarskog prava, odnosno vlasnici predmetnog stana koji predstavlja njihov dom i njihovu imovinu. Također ističu da odbijanje Općinskog i Kantonalnog suda da priznaju apelanticinu aktivnu legitimaciju i pravni interes na podnošenje tužbe za utvrđenje i propust da meritorno riješe apelanticin tužbeni zahtjev i utvrde pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i pravo na uknjižbu prava vlasništva vrijeđa ustavna prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu. b) Odgovori na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanata neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije, jer nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata navedenih u apelaciji. 22. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud ističe da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu, jer je postupak vođen u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, te je i Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Član 54. st. 1. i 2. "Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa." VI. Dopustivost 24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 5. oktobra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na apelanticu Savku Cvetković. 28. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Slobodana Cvetkovića Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;" 29. U konkretnom slučaju Slobodan Cvetković nije bio stranka u postupku pred redovnim sudovima u kojem su donesene osporene presude, pa tako u smislu odredbe člana 15. stav 1. tačka b) Pravila Ustavnog suda ne može biti ni učesnik u postupku pred Ustavnim sudom. 30. Iz navedenog proizlazi da apelant nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom. 31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da su joj presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je predmet postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom apelanticin zahtjev za utvrđenjem pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora i pravo uknjižbe vlasništva nad predmetnim stanom u knjigu položenih ugovora. Dakle, apelanticin zahtjev usmjeren je na to da navedeni sudovi na meritoran način, razmatrajući činjenična i pravna pitanja ovog slučaja, odluče o njezinom građanskom pravu, odnosno obavezi. Navedeni sudovi su, smatrajući da ne postoje uvjeti propisani članom 54. ZPP-a, odlučili da meritorno ne razmotre i ne odluče o apelanticinom zahtjevu, pa su njezinu tužbu odbili zbog nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da takav zahtjev, de facto i de iure, ne može uživati sudsku zaštitu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda ističe se da je "apelanticin suprug kao ugovorna strana mogao neposredno podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, jer tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom, što je u konkretnom slučaju, a pravni interes na tužbu za utvrđenje po pravilu ne postoji u onom slučaju kad se ostvarivanje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom." 34. Iz svega navedenog postavlja se pitanje ima li opravdanja u predmetnom slučaju, imajući u vidu ograničenja iz člana 54. ZPP-a, da navedeni sudovi odustanu od meritornog odlučivanja o apelanticinom zahtjevu odbijajući njezinu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije. 35. Imajući u vidu da je apelantica tokom postupka isticala da je sama preuzela pokretanje postupka budući da pravni slijednik prodavca predmetnog stana odbija apelantima izdati nalog za uknjižbu vlasništva nad predmetnim stanom, uprkos tome što je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti, a da se njezin suprug zbog bolesti i radi liječenja nalazi u Novom Sadu, pokazuje se proizvoljnim stav Kantonalnog suda da je apelanticin suprug mogao sam podnijeti tužbu u predmetnom postupku. Dalje, iako je apelantica podnijela tužbu koja je dijelom deklaratorna, a dijelom kondemnatorna, odnosno tužbu kojom traži da se utvrdi pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i obaveže tuženi prodavac da trpi uknjižbu prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu, Kantonalni sud prema ocjeni Ustavnog suda proizvoljno utvrđuje da tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom. Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Kantonalnog suda nerazumljivo i nejasno. Nerazumljiv je stav Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije dozvoljena tužba za utvrđenje kad se ima u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi koja je po svojoj pravnoj prirodi dijelom deklaratorna, ali i dijelom kondemnatorna. Također je nejasno na osnovu čega Kantonalni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju riječ o nedozvoljenoj tužbi, te da je drugoapelant mogao "podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu" kada je u konkretnom slučaju podnesena tužba upravo s takvim tužbenim zahtjevima. 36. Ustavni sud se pri ocjeni jesu li redovni sudovi odbijanjem da meritorno odluče o njezinom tužbenom zahtjevu stavili pretjeran teret na apelanticu u situaciji kad je pravni sljednik prodavca predmetnog stana uprkos činjenici da je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti odbio izdati nalog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, poziva na praksu Komisije u predmetu broj CH/01/8468 od 8. juna 2005. godine. U navedenom slučaju ukazano je da je član 54. Zakona o parničnom postupku efektivan domaći pravni lijek koji se mora iscrpiti u slučaju kada podnosilac prijave nema u posjedu kupoprodajni ugovor nego se mora utvrditi da je vlasnik na osnovu koraka koje je preduzeo u otkupu stana tokom 1991. i 1992. godine (vidi odluke o prihvatljivosti i brisanju Doma za ljudska prava, CH/98/1160, CH/98/1177 i CH/98/1264, Pajagić, Kuruzović i M.P. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 9. maja 2003. godine). Komisija je nastavila s istim pristupom ovom pravnom lijeku (vidi Odluku o prihvatljivosti i brisanju Komisije za ljudska prava, CH/99/1921, Blagojević protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 16. januara 2004. godine). U takvim predmetima Komisija je smatrala razumnim očekivati da podnosioci prijave moraju podnijeti teret pokretanja sudskog spora radi utvrđivanja postojanja ugovornog odnosa ili bilo kojeg ugovornog prava. 37. U ovom predmetu konkretno apelantica posjeduje kupoprodajni ugovor koji je u svim aspektima pravovaljan ugovor. Potpisale su ga sve strane, ugovor uključuje otkupnu cijenu i uvjete plaćanja, a ima i pečat nadležne poreske službe. Iako je u predmetu broj CH/01/8468 od 8. juna 2005. godine Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu smatrala da teret pokretanja postupka radi utvrđivanja valjanosti ugovora treba pasti na stranu koja ga želi osporiti, a ne na nosioca ugovora koji uopće nema razlog da sumnja u njegovu pravovaljanost, Ustavni sud smatra da apelantica iako nije potpisnik kupoprodajnog ugovora koji je s prodavcem formalno zaključio i potpisao njezin bračni drug ima pravni interes za utvrđivanje da je predmetni ugovor pravovaljana osnova za uknjižbu prava vlasništva, odnosno da je tuženi dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu budući da je pravni slijednik prodavca odbio izdati apelantima nalog za uknjižbu prava vlasništva nad predmetnim stanom. Stoga, na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud neopravdano odustali od meritornog razmatranja apelanticinih tužbenih zahtjeva. 38. Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije nije, niti može biti, apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). 39. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi suviše restriktivno prišli tumačenju člana 54. ZPP-a i u njemu datim ograničenjima. Redovni sudovi su u konkretnoj stvari donošenjem osporenih odluka eliminirali suštinu apelanticinog prava da traži sudsku zaštitu. Ustavni sud se poziva i na vlastitu praksu u sličnoj situaciji (vidi Odluku Ustavnog suda AP 219/03 od 23. jula 2004. godine) gdje je također utvrđeno da suviše restriktivno i formalističko tumačenje zakonskih ograničenja za sobom povlači povredu prava na pristup sudu. 40. Dalje, u situacijama gdje postoji bar i sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni u odnosu na svaki drugi domaći zakon, jer je inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, u skladu sa vlastitim stavom u već spomenutoj odluci Ustavnog suda broj AP 219/03 od 23. jula 2004. godine, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi bili u obavezi da primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije razmotre apelanticin zahtjev u meritumu bez obzira što apelantica nije potpisnik predmetnog ugovora, budući da kao bračni drug potpisnika predmetnog ugovora ima pravni interes za reguliranje vlasničko-pravnog statusa predmetnog stana koji nesporno ulazi u bračnu imovinu apelanata kao bračnih drugova, čak i da postoje "čvršća" ograničenja od onih postojećih iz člana 54. ZPP-a. 41. Prema tome, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije imala efikasno pravo pristupa sudu čime su osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 42. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. 43. Ustavni sud smatra da razlozi kojima se Ustavni sud vodio kod donošenja odluke o privremenoj mjeri i koji su navedeni u obrazloženju te odluke opravdavaju zaključak da se privremena mjera zadrži na snazi do okončanja postupka u predmetu Kantonalnog suda broj U-1333/05, odnosno do okončanja postupka o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana od 18. maja 1998. godine. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na efikasan pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora kad redovni sudovi iz proizvoljnih razloga odustanu od meritornog razmatranja tužbenog zahtjeva iznesenog pred sud pune jurisdikcije. 45. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2486/05, rješavajući apelaciju Savke i Slobodana Cvetkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Savke Cvetković. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. rujna 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. lipnja 2004. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Općinskom se sudu u Sarajevu nalaže da u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2486/05 od 16. siječnja 2005. godine ostaje na snazi do donošenja odluke Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj U-1333/05. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Cvetkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. rujna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. lipnja 2004. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savka i Slobodan Cvetković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Ismet Mehić, odvjetnik iz Sarajeva, su podnijeli 5. prosinca 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1880/04 od 21. rujna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. lipnja 2004. godine. Apelanti su 5. siječnja 2006. godine podnijeli zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji naložio odlaganje izvršenja Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-19/05 od 14. prosinca 2005. godine. Apelanti su 26. veljače 2007. godine dostavili dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud 16. siječnja 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2486/05 kojom je usvojen zahtjev apelanata za donošenjem privremene mjere kojom je obustavljeno izvršenje Rješenja Uprave broj 23-04/II-23-19/05 od 14. prosinca 2005. godine. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te sudionika u postupku, Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane) kao pravnog slijednika prodavca stana i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), je zatraženo 7. studenoga 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ustavnom je sudu Mustafa Mujezin dostavio podnesak s dokumentacijom koju je već u prilogu apelacije dostavio i apelant, ističući da mu je pravni slijednik prodavca stana dodijelio predmetni stan Rješenje m broj 27-18-17-34-9-1106-3/05 od 26. prosinca 2005. godine, te da je zainteresiran za ishod predmetnoga postupka pred Ustavnim sudom. 5. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 17. studenoga 2006. godine, a Općinski sud 21. studenoga 2006. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te podnesak Mustafe Mujezina, su 23. studenoga 2006. godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 28. veljače 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji - otkupu predmetnoga stana sa SFRJ-SSNO (u daljnjem tekstu: prodavac). Kupoprodajna je cijena isplaćena u cijelosti, vojno je pravobraniteljstvo potvrdilo pravnu valjanost ugovora i ugovor je ovjeren pečatom Gradske uprave društvenih prihoda grada Sarajeva. Apelanti su tijekom rata napustili predmetni stan. 9. Apelanti navode da su nakon iseljenja privremenog korisnika iz predmetnoga stana ušli u posjed navedenog stana, ali bez zvaničnog odobrenja Uprave i bez zapisnika o uvođenju u posjed. Postupak za priznavanjem prava vlasništva 10. Pravni je slijednik prodavca odbio izdati apelantima nalog za uknjižbom vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu radi ustvrđenja pravovaljanosti ugovora o otkupu stana i prava na uknjižbu vlasništva protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva obrane kao pravnog slijednika prodavca stana. Tijekom postupka je apelantica istaknula da je u vrijeme dobijanja predmetnoga stana na korištenje i sve do podnošenja tužbe živjela, a i danas živi, u zajedničkom kućanstvu s mužem, odnosno drugoapelantom. Prema njezinim navodima on se u vrijeme podnošenja tužbe i vođenja ovoga postupka radi liječenja nalazio u Novom Sadu, te je kao njegova supruga stekla pravo suvlasništva na predmetnome stanu, pa je pravno legitimirana dokazivati svoje vlasničko pravo, a kako je njezin suprug trenutačno bolestan apelantica je preuzela pokretanje tog postupka. 11. Presudom Općinskog suda broj P-272/03 od 25. lipnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. rujna 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostupanjske presude se ističe da apelantica nije aktivno legitimirana, jer je djelovanje ugovora samo između ugovarača i samo oni su ovlašteni poduzimati radnje radi ostvarivanja prava i izvršenja obveza iz ugovora, a apelantica nije tit u lar prava, tj. ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojega je pokrenuta parnica, jer je navedeni kupoprodajni ugovor zaključio s pravnim prednikom tuženog njezin suprug, apelant. Postupak za povratom stana 12. Apelantica je 18. svibnja 1998. godine podnijela zahtjev za povratom predmetnoga stana. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-688/98 od 26. veljače 2000. godine, koje je potvrđeno drugostupanjskim Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-2679/00 od 25. prosinca 2001. godine, je odbijen zahtjev za povratom predmetnoga stana u posjed. 13. Apelantica je protiv drugostupanjskog rješenja pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-149/02 od 20. ožujka 2003. godine tužbu uvažio, te pobijano i prvostupanjsko rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude se ističe da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanjem u posjed stana a ne stanarskog prava, te je prvostupanjsko tijelo počinilo povredu postupka jer je rješavalo o zahtjevu za povratom stanarskog prava, a takav zahtjev nije postavljen. Prvostupanjsko je tijelo dobilo uputu da u ponovnom postupku postupi prema apelantičinom zahtjevu i donese odluku glede njezinog prava na povrat predmetnoga stana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 u posjed, a primjenjujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje će se tumačiti u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) koja ima prioritet nad svim drugim zakonima. 14. U ponovnom je postupku Uprava donijela Rješenje broj 23/6-372-688/98 od 4. ožujka 2005. godine koje je potvrđeno drugostupanjskim Rješenjem broj 27/02-23-5532/05 od 22. travnja 2005. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za povratom predmetnoga stana kao neutemeljen. Protiv navedenog su rješenja apelanti pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom 8. lipnja 2005. godine koji se vodi pod brojem U-1333/05 i koji je još uvijek u tijeku. Postupak pred Povjerenstvom za ljudska prava pri Ustavnom sudu 15. Usporedo je s navedenim postupcima vođen i postupak pred Povjerenstvom za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) koje je svojom Odlukom broj CH/02/8739 od 7. rujna 2005. godine ustvrdilo povredu apelantovog prava na pristup sudu u upravnom postupku o zahtjevu apelanata za povratom stana u posjed, te je naložilo žuran postupak i garantiranje procesualnih standarda iz članka 6. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijama te odluke i obvezala Vladu FBiH da apelantima isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pristup sudu. Postupak o zahtjevu FMO FBiH za stavljanjem na raspolaganje predmetnoga stana 16. Uprava je, iako je upravni spor o zahtjevu za povratom u posjed predmetnoga stana još uvijek u tijeku, na zahtjev pravnog slijednika prodavca stana FMO FBiH donijela pobijano Rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. prosinca 2005. godine kojim se apelantima ustvrđuje prestanak prava korištenja predmetnoga stana i nalaže u roku od 15 dana od prijama rješenja da napuste stan slobodan od ljudi i osobnih stvari, te je ustvrđeno da apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj i da troškove prinudnog izvršenja snosi izvršenik. U obrazloženju se ističe da je vojno-stambeno tijelo Vojske Federacije 15. ožujka 2005. godine podnijelo zahtjev za iseljenjem apelanata koji su nasilno ušli u posjed predmetnoga stana, te da je ustvrđeno da su apelanti u posjedu stana bez pravnog temelja. Postupak pred Povjerenstvom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica 17. Povjerenstvo za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) je svojom Odlukom broj 301-3450-1/1 od 9. srpnja 2002. godine usvojilo apelantov zahtjev za povratom predmetnoga stana u posjed priznajući da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor s prodavcem. Međutim, Povjerenstvo je usvojilo zahtjev tuženog za preispitivanjem navedene odluke i donijelo Odluku broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. rujna 2003. godine kojom je stavilo izvan snage svoju prvu odluku, te odbacilo apelantov zahtjev za povratom stana u posjed radi nemjerodavnosti za odlučivanjem. 18. Povjerenstvo je Odlukom broj R-301-3450- 1/1-01-123/05 od 14. rujna 2006. godine usvojilo apelantov zahtjev za ponovnim razmatranjem Odluke Povjerenstva broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. rujna 2003. godine, te je navedena odluka stavljena izvan snage. U obrazloženju se ističe da je Povjerenstvo ocijenilo da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu, već se radi o nositelju prava iz kupoprodajnog Ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1919-4 od 28. veljače 1992. godine, te da je odredbom članka 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/049) isključena mogućnost primjene članka 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 19. Služba za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvitka i zaštite okolice Općine Novo Sarajevo je donijela Zaključak broj 05-23-464/07 od 12. veljače 2007. godine o dozvoli izvršenja Odluke Povjerenstva broj 301- 3450-1/1 od 9. srpnja 2002. godine kojom je predmetni stan stavljen na raspolaganje apelantu kao vlasniku/posjedniku odmah. V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelanti ističu da su redoviti sudovi i tijela uprave povrijedili njihova ustavna prava na dom, pravično suđenje i imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u tomu što u postupku za ustvrđenjem pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora nisu priznali apelantičin pravni interes i aktivnu legitimaciju za ustvrđenjem pravovaljanosti predmetnoga ugovora čime su je lišili prava na pristup sudu i povrijedili njezino pravo na dom i imovinu, a također smatraju da su povrijeđena njihova ustavna prava u postupku za povratom stana koji traje već osam i pol godina, a koji je u ponovnom postupku u tijeku o upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud nije donio presudu godinu i pol nakon podnošenja tužbe ni pored odluke Povjerenstva koje je naložilo tijelima Federacije BiH poduzimanje svih mjera s ciljem pravomoćnog okončanja ovoga postupka za koji je ustanovljeno da krši prava apelanata na učinkovit pristup sudu. Apelanti ističu da se nalaze u posjedu predmetnoga stana i da im prijeti deložacija unatoč tomu što o njihovom zahtjevu za povratom nije odlučeno i što su oni prijeratni nositelji stanarskog prava, odnosno vlasnici predmetnoga stana koji predstavlja njihov dom i njihovu imovinu. Također ističu da odbijanje Općinskog i Kantonalnog suda da priznaju apelantičinu aktivnu legitimaciju i pravni interes na podnošenje tužbe za ustvrđenjem i propustom da meritorno riješe apelantičin tužbeni zahtjev i ustvrde pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i pravo na uknjižbu prava vlasništva vrijeđa ustavna prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu. b) Odgovori na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanata neutemeljeni, te predlaže da se apelacija odbije, jer nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata navedenih u apelaciji. 22. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud ističe da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu, jer je postupak vođen sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, te je i Kantonalni sud potvrdio prvostupanjsku presudu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Članak 54. st. 1. i 2. "Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba može se podići kada je to zasebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da sud ustvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. rujna 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu je presudu apelantica primila 5. listopada 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 5. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na apelanticu Savku Cvetković. 28. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Slobodana Cvetkovića Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora radi presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba". 29. U konkretnom slučaju Slobodan Cvetković nije bio stranka u postupku pred redovitim sudovima u kojem su donesene pobijane presude, pa tako u smislu odredbe članka 15. stavak 1. točka (b) Pravila Ustavnog suda ne može biti ni sudionik u postupku pred Ustavnim sudom. 30. Iz navedenoga proizlazi da apelant nije osoba koja ima pravo u konkretnom slučaju pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. 31. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da su joj presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je predmet postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom apelantičin zahtjev za ustvrđenjem pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora i pravo uknjižbe vlasništva nad predmetnim stanom u knjigu položenih ugovora. Dakle, apelantičin je zahtjev usmjeren na to da navedeni sudovi na meritoran način, razmatrajući činjenična i pravna pitanja ovoga slučaja, odluče o njezinom građanskom pravu, odnosno obvezi. Navedeni su sudovi, smatrajući da ne postoje uvjeti propisani člankom 54. ZPP-a, odlučili meritorno ne razmatrati i ne odlučivati o apelantičinom zahtjevu, pa su njezinu tužbu odbili zbog nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da takav zahtjev, de facto i de iure, ne može uživati sudsku zaštitu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se ističe da je "apelantičin suprug kao ugovorna strana mogao neposredno podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnome stanu, jer tužba za ustvrđenjem nije dozvoljena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom, što je u konkretnom slučaju, a pravni interes na tužbu za ustvrđenjem po pravilu ne postoji u onom slučaju kada se ostvarivanje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom." 34. Iz svega navedenog postavlja se pitanje ima li opravdanja u predmetnom slučaju, imajući u vidu ograničenja iz članka 54. ZPP-a, da navedeni sudovi odustanu od meritornog odlučivanja o apelantičinom zahtjevu odbijajući njezinu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije. 35. Imajući u vidu da je apelantica tijekom postupka isticala da je sama preuzela pokretanje postupka budući pravni slijednik prodavca predmetnoga stana odbija apelantima izdati nalog za uknjižbom vlasništva nad predmetnim stanom, unatoč tomu što je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti, a da se njezin suprug zbog bolesti i radi liječenja nalazi u Novom Sadu pokazuje se proizvoljnim stav Kantonalnog suda da je apelantičin suprug mogao sam podnijeti tužbu u predmetnome postupku. Nadalje, iako je apelantica podnijela tužbu koja je dijelom deklaratorna, a dijelom kondemnatorna, odnosno tužbu kojom traži ustvrđivanje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora i obvezivanje tuženog prodavca da trpi uknjižbu prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu, Kantonalni sud prema ocjeni Ustavnog suda proizvoljno ustvrđuje da tužba za ustvrđenjem nije dopuštena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom. Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Kantonalnog suda nerazumljivo i nerazvidno. Nerazumljiv je stav Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije dopuštena tužba za ustvrđenjem kada se ima u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi koja je po svojoj pravnoj naravi dijelom deklaratorna, ali i dijelom kondemnatorna. Također je nerazvidno na temelju čega Kantonalni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju riječ o nedopuštenoj tužbi, te da je drugoapelant mogao "podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu" kada je u konkretnom slučaju podnesena tužba upravo s takvim tužbenim zahtjevima. 36. Ustavni se sud pri ocjeni jesu li redoviti sudovi odbijanjem da meritorno odluče o njezinom tužbenom zahtjevu stavili pretjeran teret na apelanticu u situaciji kada je pravni slijednik prodavca predmetnoga stana unatoč činjenici da je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti odbio izdati nalog za uknjižbom prava vlasništva na predmetnome stanu, poziva na praksu Povjerenstva u predmetu broj CH/01/8468 od 8. lipnja 2005. godine. U navedenom je slučaju ukazano da je članak 54. Zakona o parničnom postupku učinkovit domaći pravni lijek koji se mora iscrpiti u slučaju kada podnositelj prijave nema u posjedu kupoprodajni ugovor nego se mora ustvrditi da je vlasnik na temelju koraka koje je poduzeo u otkupu stana tijekom 1991. i 1992. godine (vidi odluke o prihvatljivosti i brisanju Doma za ljudska prava, CH/98/1160, CH/98/1177 i CH/98/1264, Pajagić, Kuruzović i M.P. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 9. svibnja 2003. godine). Povjerenstvo je nastavilo s istim pristupom ovome pravnom lijeku (vidi Odluku o prihvatljivosti i brisanju Povjerenstva za ljudska prava, CH/99/1921, Blagojević protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 16. siječnja 2004. godine). U takvim je predmetima Povjerenstvo smatralo razumnim očekivati da podnositelji prijave moraju podnijeti teret pokretanja sudskog spora radi ustvrđivanja postojanja ugovornog odnosa ili bilo kojega ugovornog prava. 37. U ovome predmetu konkretno apelantica posjeduje kupoprodajni ugovor koji je u svim aspektima pravovaljan ugovor. Potpisale su ga sve strane, ugovor uključuje otkupnu cijenu i uvjete plaćanja, a ima i pečat mjerodavne porezne službe. Iako je u predmetu broj CH/01/8468 od 8. lipnja 2005. godine Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu smatralo da teret pokretanja postupka radi ustvrđivanja valjanosti ugovora treba pasti na stranu koja ga želi pobiti, a ne na nositelja ugovora koji uopće nema razlog za dvojbom o njegovoj pravovaljanosti, Ustavni sud smatra da apelantica, iako nije potpisnik kupoprodajnog ugovora koji je s prodavcem formalno zaključio i potpisao njezin bračni drug, ima pravni interes za ustvrđenjem da je predmetni ugovor pravovaljan temelj za uknjižbu prava vlasništva, odnosno da je tuženi dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu budući je pravni slijednik prodavca odbio izdati apelantima nalog za uknjižbom prava vlasništva nad predmetnim stanom. Stoga, na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud neopravdano odustali od meritornog razmatranja apelantičinih tužbenih zahtjeva. 38. Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu zajamčeno u članku 6. stavak 1. Europske konvencije nije, niti može biti, apsolutno pravo i ono može biti predmetom ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog opsega da "je sama bit prava umanjena" (vidi Europski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. srpnja 1998, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. studenoga 1995, serija A, tom 333). 39. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi suviše restriktivno prišli tumačenju članka 54. ZPP-a i u njemu datim ograničenjima. Redoviti su sudovi u konkretnoj stvari donošenjem pobijanih odluka eliminirali bit apelantičinog prava da traži sudsku zaštitu. Ustavni se sud poziva i na osobnu praksu u sličnoj situaciji (vidi Odluku Ustavnog suda AP 219/03 od 23. srpnja 2004. godine) gdje je također ustvrđeno da suviše restriktivno i formalističko tumačenje zakonskih ograničenja za sobom povlači povredu prava na pristup sudu. 40. Nadalje, u situacijama gdje postoji bar i dvojba u kvalitetu i opseg ograničenja koja onemogućuju pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Europska konvencija ima prednost u primjeni u odnosu na svaki drugi domaći zakon, jer je inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, sukladno vlastitom stavu u već spomenutoj Odluci Ustavnog suda broj AP 219/03 od 23. srpnja 2004. godine, Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi bili u obvezi primjenom standarda sadržanih u članku 6. stavak 1. Europske konvencije razmotriti apelantičin zahtjev u meritumu bez obzira što apelantica nije potpisnik predmetnog ugovora, budući kao bračni drug potpisnika predmetnoga ugovora ima pravni interes za reguliranjem vlasničko-pravnog statusa predmetnoga stana koji neprijeporno ulazi u bračnu imovinu apelanata kao bračnih drugova, čak i da postoje "čvršća" ograničenja od onih postojećih iz članka 54. ZPP-a. 41. Prema tomu, obzirom na sve okolnosti predmetnoga slučaja u cjelini, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije imala učinkovito pravo pristupa sudu čime su pobijanim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda prekršeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 42. U svjetlu zaključka glede kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. 43. Ustavni sud smatra da razlozi kojima se Ustavni sud vodio kod donošenja odluke o privremenoj mjeri i koji su navedeni u obrazloženju te odluke opravdavaju zaključak da se privremena mjera zadrži na snazi do okončanja postupka u predmetu Kantonalnog suda broj U-1333/05, odnosno do okončanja postupka o zahtjevu za povratom u posjed predmetnoga stana od 18. svibnja 1998. godine. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na učinkovit pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku za ustvrđenjem pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora kad redoviti sudovi iz proizvoljnih razloga odustanu od meritornog razmatranja tužbenog zahtjeva iznesenog pred sud pune jurisdikcije. 45. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 5. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3360/06, rješavajući apelaciju Joze Tokića i dr, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije Joze Tokića, Stojana Barišića, Stipe (Ilije) Pavkovića, Stipe (Ivana) Pavkovića, Stojana Miličevića, Ante Miličevića, Zvonka Miličevića i Paška Miličevića podnesene protiv: - presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine; - rješewa Federalne upr ave za geodetske i imovinsko-pravne poslove br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine; - rješewa Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Opštine Posušje br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jozo Tokić, Stojan Barišić, Stipe (Ilije) Pavković, Stipe (Ivana) Pavković, Stojan Miličević, Ante Miličević, Zvonko Miličević i Paško Miličević (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Rakitna-Posušje, podnijeli su 21. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine; rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daqnjem tekstu: Federalna uprava) br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine, te rješewa Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Opštine Posušje (u daqnjem tekstu: Služba) br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine. Predmetni podnesak je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-138/06, ali je nakon dopune/precizirawa od 20. decembra 2006. godine presigniran i za svakog od apelanata formiran poseban apelacioni predmet. Apelanti su takođe tražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio da se gradi dalekovod na spornom zemqištu "dok se pravično ne riješi ovaj spor". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda donio odluku da spoji predmete br. AP 3360/06, AP 3361/06, AP 3362/06, AP 3363/06, AP 3364/06, AP 3365/06, AP 3366/06 i AP 3367/06 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3360/06. 3. Budući da se u svim apelacijama radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, te nalazeći da iz tog razloga nije neophodno da se traži odgovor na apelaciju u svakom pojedinačnom predmetu, Ustavni sud je na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe u predmetu broj AP 3364/06 zatražio 25. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. januara 2007. godine, Federalna uprava 16. januara, a Služba 18. januara 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju u predmetu AP 3364/06 dostavljeni su apelantima 22. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Rješewima Službe br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine usvojen je predlog JP "Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne" d.d. Mostar, Direkcije za prenos električne energije Mostar (u daqnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) za nepotpunu eksproprijaciju-utvrđivanje prava služnosti zbog izgradnje i trajnog održavawa dalekovoda DV 2X220KV Rama-Posušje shodno planu i uslovima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda na dijelovima zemqišta bliže označenim u izreci rješewa, svojina-posjed apelanata sa dijelom 1/1. Istim rješewima konstatovano je da je odlukom Vlade Zapadnohercegovačkog kantona (u daqnjem tekstu: Vlada) utvrđen opšti interes za izgradnju dalekovoda u skladu sa Planom izvlašćewa, te Uslovima za uređenje prostora na predmetnom zemqištu, da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed-služnost zemqišta na dan pravosnažnosti rješewa kada će se izvršiti ukwižba prava služnosti u zemqišnim kwigama i u Službi u korist korisnika nepotpune eksproprijacije, dok će stanje svojine ostati nepromijenjeno. Rješewima je takođe utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti sprovesti postupak određivawa naknade za ustanovljenu služnost na predmetnom zemqištu, te da će se troškovi koji se odnose na postupak eksproprijacije odrediti posebnim zakqučkom. 8. Rješewima Federalne uprave br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine, odbijene su žalbe apelanata izjavljene protiv rješewa Službe. U obrazloženju ovih rješewa je navedeno da je Vlada na predlog korisnika eksproprijacije shodno članu 13 Zakona o eksproprijaciji donijela Odluku broj 01-12/02-16-3 od 14. januara 2002. godine kojom je utvrdila da je od interesa da se izgradi predmetni dalekovod na nekretninama koje su bliže opisane u elaboratu o izvlašćenju koji je sastavni dio odluke. Sud je naveo da shodno članu 2 Zakona o eksproprijaciji predmet eksproprijacije mogu da budu samo nekretnine u svojini građana i građansko-pravnih lica, te da shodno članu 4 tog zakona eksproprijacijom može da se ustanovi služnost na zemqištu. Uprava je dalje konstatovala da je iz spisa predmeta i obrazložewa prvostepenih rješewa vidqivo da je korisnik eksproprijacije dostavio dokaze koji su propisani članom 25 navedenog zakona; da je Služba u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješewa održala rasprave na licu mjesta kojim su prisustvovali predstavnici korisnika eksproprijacije i apelanti kao vlasnici nekretnina; da je vještak geometar identifikovao zemqište; da je na osnovu elaborata plana parcelacije utvrđena površina zemqišta potrebna za nepotpunu eksproprijaciju; da je shodno mišljenju vještaka agronoma prvostepeni or gan obezbijedio dokaze koji su neophodni za procjenu vrijednosti nekretnina; da je nakon raspravljanja vlasničkih odnosa na predmetnim parcelama utvrdio da su one upisane kao posjed apelanata; utvrđeno je da su apelanti i stvarni vlasnici predmetnih parcela; da su apelanti istakli zahtjeve da se izmjesti dalekovodna trasa. Federalna uprava je zakqučila da zahtjevi da se izmjesti dalekovodna trasa nisu mogli da utiču na da se drugačije riješi ova upravna stvar, s obzirom da iz investiciono-tehničke dokumentacije proizilazi da su nadležni organi dozvolili da se izgradi taj objekat, da je izgradwa u skladu sa zakonskim propisima kojim je regulisano prostorno planiranje i uređenje prostora za to područje, te da je ona najpovoqnija na predloženom zemqištu i predloženoj površini. Dalje je istaknuto da ni žalbeni navodi vezani za kulturu eksproprisanog zemqišta kao i oni koji se odnose na nemogućnost da se dalje gradi objekat na predmetnom zemqištu nisu mogli da utiču na rješenje konkretne pravne stvari budući da je zaštita prava vlasnika u tom smislu obezbijeđena u posebnom postupku utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine. Federalna uprava je ocijenila kao neosnovane i žalbene navode shodno kojim bi izgradwa predmetnog dalekovoda štetno uticala na zdravlje građana, radnu i životnu okolinu budući da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (u daqnjem tekstu: Federalno ministarstvo) dalo Mišljenje broj 08-17-4257/05 od 16. januara 2006. godine da nema opasnosti od štetnog uticaja elektromagnetnog zračewa koje nastaje od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje qudi i okolinu. Uprava je dalje navela da Služba nije izrekom Rješewa broj 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine odlučila o prvoapelantovom zahtjevu za eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnina zbog nedostatka privrednog interesa, iako je u obrazloženju navela razloge zbog kojih nije prihvaćen taj zahtjev u smislu da shodno mišljenju vještaka poqoprivredne struke uspostavljanjem prava služnosti na predmetnom zemqištu nije dovedeno u pitanje korišćenje preostalog dijela zemqišta na dosadašwi način, te je navedeno da je o tom prvoapelantovom zahtjevu potrebno da se odlučuje donošenjem dopunskog rješewa. 9. Presudama Kantonalnog suda br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine, odbijene su kao neosnovane tužbe apelanata kojim su tražili da se ponište navedena rješewa Federalne uprave. U obrazložewima presuda sud je naveo da je korisnik eksproprijacije podnio Službi zahtjeve za nepotpunu eksproprijaciju, da je Odlukom Vlade utvrđen opšti interes za izgradnju dalekovoda na predmetnim nekretninama, da je korisnik eksproprijacije priložio potrebne dokaze, da su održane rasprave na licu mjesta na kojim su prisustvovali apelanti, da je vještak geometar na osnovu elaborata parcelacije izvršio identifikaciju predmetnog zemqišta, te da je utvrđena površina koja će biti eksproprisana, da su obezbijeđeni dokazi koji su potrebni za procjenu vrijednosti nekretnina, te da shodno mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog uticaja elektromagnetnog zračewa, da ono nije štetno za život i zdravlje qudi kao i samu okolinu. S obzirom na navedeno, sud je zakqučio da su tužbe neosnovane budući da je prvostepeni or - gan u vezi sa tvrdwom o štetnosti navedenog dalekovoda pribavio potrebno mišljenje Federalnog ministarstva, te u vezi sa navodima da nadležni or gan nije sproveo zakonski postupak, niti je utvrdio naknadu za eksproprisane nekretnine zaštita prava vlasnika u tom smislu obezbijeđena u posebnom postupku utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine. Sud je na kraju konstatovao da su u upravnom postupku utvrđene činjenice koje su neophodne da se donesu pravilna i zakonita rješewa, da su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, pa je sud na osnovu člana 36 stav 2 Zakona o upravnim sporovima odbio tužbe apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da predmetne nekretnine nesporno predstavljaju wihovu svojinu, da se pristupilo eksproprijaciji, a da prethodno nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, da je elaborat za provođenje eksproprijacije urađen oko 1960. godine, da su od tada na tom području sagrađeni mnogi objekti koji nisu ucrtani u tom planu, da dalekovodi prolaze direktno iznad kuća apelanata, da u okolini postoje kilometri pustog zemqišta na kom bi mogli da se izgrade dalekovodi, da su apelanti zabrinuti za bezbjednost i zdravlje sebe i svojih porodica, da iz mišljewa Federalnog ministarstva shodno kom nema štetnog uticaja od zračewa nije jasno da li ga je izradio vještak ili neki činovnik, te to mišljenje ne može da se smatra relevantnim, da za eksproprisane nekretnine nije utvrđena pravična naknada. Apelanti traže da Ustavni sud radi "samovlasnog izvlašćewa nekretnina, neutvrđivawa pravične naknade za eksproprisano zemqište, brojnih formalnih i materijalnih propusta koji su prethodili donošenju rješewa" donese odluku kojom će poništiti žalbena rješewa i postupak vratiti na ponovno rješavanje. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je odlukom Vlade utvrđeno da je izgradwa predmetnog dalekovoda od interesa za kanton, da je korisnik eksproprijacije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, da je održana usmena rasprava, da je izvršena identifikacija nekretnina i utvrđena površina zemqišta potrebna za eksproprijaciju, te da su tom prilikom i obezbijeđeni dokazi koji su neophodni za procjenu vrijednosti, da iz nalaza Federalnog ministarstva proizilazi da nema opasnosti od štetnog uticaja elektromagnetnog zračewa koje nastaje od dalekovoda visokog napona, te da ono nije štetno za život i zdravlje qudi kao i okolinu koji se nalazi ili će se nalaziti duže vrijeme u neposrednoj blizini dalekovoda. Sud je dalje naveo da će se naknada za zemqište koje je izuzeto utvrđivati nakon pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji u postupku koji je propisan Zakonom o eksproprijaciji. Na kraju, Kantonalni sud ističe da iz navedenog proizilazi da nema bojazni za bezbjednost i zdravlje apelanata i wihovih porodica, te s obzirom da u postupku pred sudom nije bilo kršewa prava apelanata predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava ističe da donošenjem osporenih odluka nisu povrijeđena prava vlasnika utvrđena u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije prestalo pravo svojine na predmetnom zemqištu, da oni i dalje mogu da koriste svoje nekretnine kao vlasnici, da je ustanovljenje služnosti na nekretninama utvrđeno u opštem interesu, a da je obim ograničewa svojine u skladu sa posebnim propisima kojima je regulisana oblast izgradnje i održavawa elektroenergetskih objekata, te da shodno nalazu i mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog uticaja elektromagnetnog zračewa. 13. U odgovoru na apelaciju Služba ističe da nisu istiniti navodi apelanata da je elaborat za izgradnju dalekovoda urađen na osnovu urbanističkog plana iz 1960. godine budući da je prije nego što je doneseno rješenje o eksproprijaciji shodno važećim propisima utvrđen opšti interes, te da je na zahtjev korisnika eksproprijacije izdata lokaciona i građevinska dozvola. Dalje je navedeno da je na zahtjev korisnika eksproprijacije radi izgradnje predmetnog dalekovoda podneseno 145 predloga za nepotpunu eksproprijaciju, da je u deset predmeta bila izjavljena žalba koja je odbijena, da su u pokrenutim upravnim sporovima tužbe apelanata odbijene, te je svih 145 predmeta pravosnažno okončano. Dalje je navedeno da je nakon pravosnažnosti rješewa, sem u onim predmetima u kojim je bila podnesena žalba, a zatim pokrenut upravni spor, pred Službom proveden postupak za utvrđivanje naknade za eksproprisano zemqište, da je u 69 predmeta (55,5%) postignuta nagodba-sporazum o naknadi za eksproprisano zemqište, a da su predmeti u kojim nije postignuta nagodba proslijeđeni nadležnom sudu radi utvrđivawa naknade. S obzirom da je postupak sproveden i osporena rješewa donesena na osnovu Zakona o eksproprijaciji, te imajući u vidu da je Služba shodno svojoj nadležnosti dužna da omogući kako ostvarivanje prava korisnika eksproprijacije (da stekne pravo služnosti na predmetnom zemqištu) tako i prava apelanata, to u postupku pred Službom nije bilo kršewa ustavnih prava apelanata, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87, 38/89 i 21/91, "Službeni list RBiH" br. 20/93, 11/94 i 15/94) Član 1 stav 3 alineja 2 "Nekretnina može da se ekspropriše naročito radi: - izgradnje centrale za proizvodnju električne energije i postrojewa za prenos i razvođenje takve energije." Član 4 "Eksproprijacijom može da se ustanovi službenost na zemqištu i zgradi, kao i zakup na zemqištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija)." Član 8 "Eksproprijacijom nekretnina korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nekretninu koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena." Član 13 "Ako je akt o izgradwi određenog objekta donijela Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Skupština opštine ili Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Izvršno vijeće) smatra se da je tim aktom utvrđen opšti interes za izgradnju tog objekta na zemqištu koje treba da se ekspropriše. Opšti interes može da se utvrdi i posebnim aktom organa iz prethodnog stava (zakonom, uredbom, odlukom i rješenjem)." Član 23 stav 1 "Predlog za eksproprijaciju može da podnese korisnik eksproprijacije tek pošto je prema odredbama ovog zakona utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje radova." Član 27 st. 1 i 2 "Rješenje po predlogu za eksproprijaciju donosi nadležni or gan uprave opštine na čijem se području nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže shodno odredbama Zakona o opštem upravnom postupku. Prije donošewa rješewa o eksproprijaciji or gan iz prethodnog stava saslušaće vlasnika nekretnine o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom. Š...Ć" Član 31 st. 1 i 5 "Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može da padne prije pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji. Ako na eksproprisanom zemqištu postoji zgrada, drugi objekt ili zasad, nadležni prvostepeni or gan ne može korisniku eksproprijacije da preda u posjed tu nepokretnost u smislu stava 3 ovog člana prije nego što obezbijedi dokaze o vrijednosti ovih nepokretnosti i zasada." Član 75 "Poslije pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji nadležni opštinski or gan uprave dužan je da bez odlagawa zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili u periodu od 21. septembra do 27. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 20. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (....) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog suda, a samim tim i rješewima Federalne uprave i Službe, povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavu je opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te stoga treba da ih se tumači u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 22. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa koji su sadržani u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zakqučuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su sud i organi uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su sud i organi uprave sproveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, odnosno donijeli rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina. Kao i organi uprave i Kantonalni sud je u osporenim odlukama u obrazloženju detaqno naveo razloge za takve odluke. Nezadovoqstvo apelanata osporenim odlukama u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava sem ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno- pravni propisi proizvoqno primijenjeni na štetu apelanata. 23. Dalje, s obzirom da iz osporenih odluka proizilazi da su apelanti stvarni vlasnici nekretnina koje su predmet eksproprijacije, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine predstavljaju imovinu apela na - ta, te da osporene odluke predstavljaju "miješanje" u imovinu apelanata. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatuje da je postupak eksproprijacije predmetnog zemqišta sproveden u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji budući da je korisnik eksproprijacije podnio predlog za eksproprijaciju shodno članu 23 ovog zakona pri čemu je dostavio sve zakonom propisane isprave (član 25 Zakona o eksproprijaciji); da je prethodno Vlada u smislu člana 13 navedenog zakona utvrdila da je od opšteg interesa da se utvrdi pravo služnosti u svrhu izgradnje dalekovoda na predmetnom zemqištu; da su u postupku eksproprijacije saslušani apelanti kao vlasnici nepokretnosti o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom kojom prilikom su tražili da se izmjesti dalekovodna trasa s tim što je prvoapelant u protivnom tražio eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnina; da su u tom postupku rasprav - ljeni vlasnički odnosi na predmetnim nekretninama; da je rješewa o eksproprijaciji donio nadležni or gan (član 27 Zakona o eksproprijaciji); da je rješewima u smislu člana 4 Zakona o eksproprijaciji ustanovljeno pravo služnosti na predmetnim nekretninama (nepotpuna eksproprijacija); da su u tim postupcima učestvovali vještak geometar i vještak poqoprivredne struke kojima je naloženo da dostave svoj nalaz i mišljenje radi određivawa pravilne i zakonite naknade za eksproprisano zemqište što je u skladu sa članom 31 stav 5 Zakona o eksproprijaciji, te da je rješewima utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti tih rješewa sprovesti postupak određivawa naknade za eksproprisane nekretnine, a što se zasniva na odredbi člana 75 Zakona o eksproprijaciji. 24. U vezi sa pitanjem da li miješanje u pravo apelanata na imovinu i legitiman ima ciq od javnog ili opšteg interesa Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji iz čega proizilazi da je u javnom interesu. Naime, budući da je Vlada donijela odluku da se utvrdi opšti interes za izgradnju dalekovoda Rama-Posušje na predmetnom zemqištu, a shodno planu i uslovima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda, to su svi relevantni faktori dužni da stvore pretpostavke da se on sprovede. Navedeno svakako predstavlja legitiman ciq od opšteg interesa u smislu da se obezbijede boqi uslovi života i rada stanovnika šireg područja, jer funkcionisanje elektroenergetskog sistema ima javni značaj. 25. Dalje, u konkretnom slučaju, neophodno je da se da odgovor i na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva opšteg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora da postoji "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca što nije moguće da se postigne ako apelant mora da snosi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za qudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). 26. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je u osporenim odlukama vođeno dovoqno računa o razumnom odnosu propo - rcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nepotpuna eksproprijacija zemqišta na apelante ne stavlja pretjeran teret budući da shodno mišljenju Federalnog ministarstva broj 08-17-4257/05 od 16. januara 2006. godine nema opasnosti od štetnog uticaja elektromagnetnog zračewa koje nastaje od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje qudi kao i same okoline, a shodno mišljenju vještaka poqoprivredne struke uspostavljanjem prava služnosti na predmetnom zemqištu nije dovedeno u pitanje korišćenje na dosadašwi način preostalog dijela zemqišta, te budući da će apelanti za eksproprisano zemqište dobiti naknadu koja će biti utvrđena u posebnom postupku. S obzirom na navedeno, primjena ove mjere je proporcionalna legitimnom ciqu koji se želi postići Zakonom o eksproprijaciji u smislu izgradnje objekata od opšteg interesa kojim se stvaraju boqi uslovi života i rada za veći krug lica. 27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 28. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u pravo apelanata na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman ciq od opšteg interesa, te da postoji pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata i opšteg interesa. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o slaganju sudije Davida Feldmana. 30. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra zahtjev apelanata da se donese privremena mjera. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. IZDVOJENO MIŠQEWE O SLAGAWU SUDIJE DAVIDA FELDMANA 1. Uz dužno poštovanje, slažem se s odlukom Ustavnog suda da u ovom predmetu nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu činjenicu da je ovo jedino pravo na koje su se apelanti pozvali u svojoj apelaciji, slažem se da apelaciju treba odbiti budući da član 32 Pravila Ustavnog suda glasi da "kod odlučivawa Ustavni sud ispituje da li postoje samo povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji". 2. Svoje izdvojeno mišljenje dajem iskqučivo s ciljem da razjasnim ograničeni osnov za svoje slaganje s odlukom Ustavnog suda. Ustavni sud nije odlučivao da li je možda došlo do povrede nekog drugog ustavnog prava apelanata. Moje mišljenje je da postoji mogućnost da lokacija dalekovoda visokog napona, odnosno činjenica da su dalekovodi smješteni blizu domova stanovnika može da pokrene pitanje prava tih stanovnika na dom i privatni život (član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 stav 1 Evropske konvencije). To bi pokrenulo pitanje da li je opravdano miješanje u to pravo na osnovu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 3. U zavisnosti od naučnih i medicinskih dokaza koji nisu prezentovani Ustavnom sudu moguće je da bi lokacija dalekovoda mogla da pokrene pitanje prava na život stanovništva koje živi i radi u obližnjem području i, možda, wihovog prava da ne budu podvrgnuti degradirajućem postupanju (član II/3a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2 i 3 Evropske konvencije). 4. Iako se slažem sa odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu, ja ne iskqučujem mogućnost da bi ustavno osporavanje na nekom drugom osnovu koje se odnosi na dalekovodnu trasu, moglo da ima uspješan ishod u ovom predmetu ili u nekim drugim budućim predmetima. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine David Feldman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3360/06, rješavajući apelaciju Joze Tokića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije Joze Tokića, Stojana Barišića, Stipe (Ilije) Pavkovića, Stipe (Ivana) Pavkovića, Stojana Miličevića, Ante Miličevića, Zvonka Miličevića i Paška Miličevića podnesene protiv: - presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine; - rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine; - rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jozo Tokić, Stojan Barišić, Stipe (Ilije) Pavković, Stipe (Ivana) Pavković, Stojan Miličević, Ante Miličević, Zvonko Miličević i Paško Miličević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rakitna-Posušje, podnijeli su 21. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine; rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine, te rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine. Predmetni podnesak je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-138/06, ali je nakon dopune/preciziranja od 20. decembra 2006. godine presigniran i za svakog od apelanata formiran poseban apelacioni predmet. Apelanti su također tražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio građenje dalekovoda na spornom zemljištu "do pravičnog rješenja ovog spora". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3360/06, AP 3361/06, AP 3362/06, AP 3363/06, AP 3364/06, AP 3365/06, AP 3366/06 i AP 3367/06 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3360/06. 3. Budući da se u svim apelacijama radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, te nalazeći da iz tog razloga nije neophodno tražiti odgovor na apelaciju u svakom pojedinačnom predmetu, Ustavni sud je na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe u predmetu broj AP 3364/06 zatražio 25. decembra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. januara 2007. godine, Federalna uprava 16. januara, a Služba 18. januara 2007. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju u predmetu AP 3364/06 dostavljeni su apelantima 22. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjima Službe br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. decembra 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. septembra 2006. godine usvojen je prijedlog JP "Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne" d.d. Mostar, Direkcije za prenos električne energije Mostar (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) za nepotpunu eksproprijaciju-utvrđivanje prava služnosti zbog izgradnje i trajnog održavanja dalekovoda DV 2X220KV Rama-Posušje prema planu i uvjetima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda na dijelovima zemljišta bliže označenim u izreci rješenja, vlasništvo-posjed apelanata s dijelom 1/1. Istim rješenjima je konstatirano da je odlukom Vlade Županije Zapadnohercegovačke (u daljnjem tekstu: Vlada) utvrđen opći interes za izgradnju dalekovoda u skladu s Planom izvlaštenja, te Uvjetima za uređenje prostora na predmetnom zemljištu, da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed-služnost zemljišta na dan pravosnažnosti rješenja kada će se izvršiti uknjižba prava služnosti u zemljišnim knjigama i u Službi u korist korisnika nepotpune eksproprijacije, dok će stanje vlasništva ostati nepromijenjeno. Rješenjima je također utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti provesti postupak određivanja naknade za ustanovljenu služnost na predmetnom zemljištu, te da će se troškovi koji se odnose na postupak eksproprijacije odrediti posebnim zaključkom. 8. Rješenjima Federalne uprave br. 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. juna 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. juna 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. juna 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. juna 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. juna 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. juna 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. juna 2006. godine, odbijene su žalbe apelanata izjavljene protiv rješenja Službe. U obrazloženju ovih rješenja je navedeno da je Vlada na prijedlog korisnika eksproprijacije prema članu 13. Zakona o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 eksproprijaciji donijela Odluku broj 01-12/02-16-3 od 14. januara 2002. godine kojom je utvrdila da je od interesa izgradnja predmetnog dalekovoda na nekretninama bliže opisanim u elaboratu o izvlaštenju koji je sastavni dio odluke. Sud je naveo da prema članu 2. Zakona o eksproprijaciji predmet eksproprijacije mogu biti samo nekretnine u vlasništvu građana i građansko-pravnih lica, te da se prema članu 4. tog zakona eksproprijacijom može ustanoviti služnost na zemljištu. Uprava je dalje konstatirala da je iz spisa predmeta i obrazloženja prvostepenih rješenja vidljivo da je korisnik eksproprijacije dostavio dokaze propisane članom 25. navedenog zakona; da je Služba u postupku koji je prethodio donošenju osporenih rješenja održala rasprave na licu mjesta kojim su prisustvovali predstavnici korisnika eksproprijacije i apelanti kao vlasnici nekretnina; da je vještak geometar identificirao zemljište; da je na osnovu elaborata plana parcelacije utvrđena površina zemljišta potrebna za nepotpunu eksproprijaciju; da je prema mišljenju vještaka agronoma prvostepeni or gan osigurao dokaze neophodne za procjenu vrijednosti nekretnina; da je nakon raspravljanja vlasničkih odnosa na predmetnim parcelama utvrdio da su one upisane kao posjed apelanata; utvrđeno je da su apelanti i stvarni vlasnici predmetnih parcela; da su apelanti istakli zahtjeve za izmiještanje dalekovodne trase. Federalna uprava je zaključila da zahtjevi za izmiještanje dalekovodne trase nisu mogli utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari, s obzirom da iz investiciono-tehničke dokumentacije proizlazi da su nadležni organi dozvolili izgradnju tog objekta, da je izgradnja u skladu sa zakonskim propisima kojim je regulirano prostorno planiranje i uređenje prostora za to područje, te da je ona najpovoljnija na predloženom zemljištu i predloženoj površini. Dalje je istaknuto da ni žalbeni navodi vezani za kulturu ekspropriranog zemljišta kao i oni koji se odnose na nemogućnost daljnje izgradnje objekata na predmetnom zemljištu nisu mogli utjecati na rješenje konkretne pravne stvari budući da je zaštita prava vlasnika u tom smislu osigurana u posebnom postupku utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Federalna uprava je ocijenila kao neosnovane i žalbene navode prema kojim bi izgradnja predmetnog dalekovoda štetno utjecala na zdravlje građana, radni i životni okoliš budući da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) dalo Mišljenje broj 08-17-4257/05 od 16. januara 2006. godine da nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje ljudi i okoliša. Uprava je dalje navela da Služba nije izrekom Rješenja broj 05-31-2-399/06 od 19. juna 2006. godine odlučila o prvoapelantovom zahtjevu za eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnina zbog nedostatka privrednog interesa, iako je u obrazloženju navela razloge za neprihvatanje tog zahtjeva u smislu da prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke uspostavljanjem prava služnosti na predmetnom zemljištu nije dovedeno u pitanje korištenje na dosadašnji način preostalog dijela zemljišta, te je navedeno da je o tom prvoapelantovom zahtjevu potrebno odlučiti donošenjem dopunskog rješenja. 9. Presudama Kantonalnog suda br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. oktobra 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. septembra 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. oktobra 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. septembra 2006. godine, odbijene su kao neosnovane tužbe apelanata kojim su tražili poništenje navedenih rješenja Federalne uprave. U obrazloženjima presuda sud je naveo da je korisnik eksproprijacije podnio Službi zahtjeve za nepotpunu eksproprijaciju, da je Odlukom Vlade utvrđen opći interes za izgradnju dalekovoda na predmetnim nekretninama, da je korisnik eksproprijacije priložio potrebne dokaze, da su održane rasprave na licu mjesta na kojim su prisustvovali apelanti, da je vještak geometar na osnovu elaborata parcelacije izvršio identifikaciju predmetnog zemljišta, te da je utvrđena površina koja će biti eksproprirana, da je izvršeno osiguranje dokaza potrebnih za procjenu vrijednosti nekretnina, te da prema mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja, da ono nije štetno za život i zdravlje ljudi kao i samu okolicu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su tužbe neosnovane budući da je prvostepeni or gan vezano za tvrdnje o štetnosti navedenog dalekovoda pribavio potrebno mišljenje Federalnog ministarstva, te vezano za navode da nadležni or gan nije proveo zakonski postupak, niti je utvrdio naknadu za eksproprirane nekretnine zaštita prava vlasnika u tom smislu osigurana u posebnom postupku utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Sud je na kraju konstatirao da su u upravnom postupku utvrđene činjenice neophodne za donošenje pravilnih i zakonitih rješenja, da su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, pa je sud na osnovu člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbe apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da predmetne nekretnine nesporno predstavljaju njihovo vlasništvo, da se pristupilo eksproprijaciji, a da prethodno nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, da je elaborat za provedbu eksproprijacije urađen oko 1960. godine, da su od tada na tom području sagrađeni mnogi objekti koji nisu ucrtani u tom planu, da dalekovodi prolaze direktno iznad kuća apelanata, da u okolini postoje kilometri pustog zemljišta na kojem bi se mogli izgraditi dalekovodi, da su apelanti zabrinuti za sigurnost i zdravlje sebe i svojih porodica, da iz mišljenja Federalnog ministarstva prema kojem nema štetnog utjecaja od zračenja nije jasno je li ga izradio vještak ili neki činovnik, te se to mišljenje ne može smatrati relevantnim, da za eksproprirane nekretnine nije utvrđena pravična naknada. Apelanti traže da Ustavni sud radi "samovlasnog izvlaštenja nekretnina, neutvrđivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište, brojnih formalnih i materijalnih propusta koji su prethodili donošenju rješenja" donese odluku kojom će poništiti žalbena rješenja i postupak vratiti na ponovno rješavanje. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je odlukom Vlade utvrđeno da je izgradnja predmetnog dalekovoda od interesa za kanton, da je korisnik eksproprijacije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, da je održana usmena rasprava, da je izvršena identifikacija nekretnina i utvrđena površina zemljišta potrebna za eksproprijaciju, te da je tom prilikom izvršeno i osiguranje dokaza neophodnih za procjenu vrijednosti, da iz nalaza Federalnog ministarstva proizlazi da nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona, te da ono nije štetno za život i zdravlje ljudi kao i okoliš koji se nalazi ili će se nalaziti duže vrijeme u neposrednoj blizini dalekovoda. Sud je dalje naveo da će se naknada za izuzeto zemljište utvrđivati nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji u postupku propisanom Zakonom o eksproprijaciji. Na kraju, Kantonalni sud ističe da iz navedenog proizlazi da nema bojazni za sigurnost i zdravlje apelanata i njihovih porodica, te s obzirom da u postupku pred sudom nije bilo kršenja prava apelanata predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava ističe da donošenjem osporenih odluka nisu povrijeđena prava vlasnika utvrđena u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije prestalo pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, da oni i dalje mogu koristiti svoje nekretnine kao vlasnici, da je ustanovljenje služnosti na nekretninama utvrđeno u općem interesu, a da je obim ograničenja vlasništva u skladu s posebnim propisima kojima je regulirana oblast izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata, te da prema nalazu i mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja. 13. U odgovoru na apelaciju Služba ističe da nisu istiniti navodi apelanata da je elaborat za izgradnju dalekovoda urađen na osnovu urbanističkog plana iz 1960. godine budući da je prije donošenja rješenja o eksproprijaciji prema važećim propisima utvrđen opći interes, te da je po zahtjevu korisnika eksproprijacije izdata lokacijska i građevinska dozvola. Dalje je navedeno da je po zahtjevu korisnika eksproprijacije radi izgradnje predmetnog dalekovoda podneseno 145 prijedloga za nepotpunu eksproprijaciju, da je u deset predmeta bila izjavljena žalba koja je odbijena, da su u pokrenutim upravnim sporovima tužbe apelanata odbijene, te je svih 145 predmeta pravosnažno okončano. Dalje je navedeno da je nakon pravosnažnosti rješenja, osim u onim predmetima u kojim je bila podnesena žalba, a zatim pokrenut upravni spor, pred Službom proveden postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirano zemljište, da je u 69 predmeta (55,5%) postignuta nagodba-sporazum o naknadi za eksproprirano zemljište, a da su predmeti u kojim nije postignuta nagodba proslijeđeni nadležnom sudu radi utvrđivanja naknade. S obzirom da je postupak proveden i osporena rješenja donesena na osnovu Zakona o eksproprijaciji, te imajući u vidu da je Služba prema svojoj nadležnosti dužna omogućiti kako ostvarivanje prava korisnika eksproprijacije (da stekne pravo služnosti na predmetnom zemljištu) tako i prava apelanata, to u postupku pred Službom nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87, 38/89 i 21/91, "Službeni list RBiH" br. 20/93, 11/94 i 15/94) Član 1. stav 3. alineja 2. "Nekretnina se može eksproprirati naročito radi: - izgradnje centrale za proizvodnju električne energije i postrojenja za prijenos i razvođenje takve energije;" Član 4. "Eksproprijacijom se može ustanoviti službenost na zemljištu i zgradi, kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija)." Član 8. "Eksproprijacijom nekretnina korisnik eksproprijacije stječe pravo da tu nekretninu koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena." Član 13. "Ako je akt o izgradnji određenog objekta donijela Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Skupština općine ili Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izvršno vijeće) smatra se da je tim aktom utvrđen opći interes za izgradnju tog objekta na zemljištu koje treba eksproprirati. Opći interes se može utvrditi i posebnim aktom organa iz prethodnog stava (zakonom, uredbom, odlukom i rješenjem)." Član 23. stav 1. "Prijedlog za eksproprijaciju može podnijeti korisnik eksproprijacije tek pošto je prema odredbama ovog zakona utvrđen opći interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje radova." Član 27. st. 1. i 2. "Rješenje po prijedlogu za eksproprijaciju donosi nadležni or gan uprave općine na čijem se području nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji or gan iz prethodnog stava saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama u vezi s eksproprijacijom. Š...Ć" Član 31. st. 1. i 5. "Korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Ako na ekspropriranom zemljištu postoji zgrada, drugi objekt ili zasad, nadležni prvostepeni or gan ne može korisniku eksproprijacije predati u posjed tu nepokretnost u smislu stava 3. ovog člana prije nego što osigura dokaze o vrijednosti ovih nepokretnosti i zasada." Član 75. "Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni općinski or gan uprave dužan je da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili u periodu od 21. septembra do 27. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. 20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: .... k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog suda, a samim tim i rješenjima Federalne uprave i Službe, povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavu je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 22. Ustavni sud konstatira da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su sud i organi uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su sud i organi uprave proveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan, odnosno donijeli rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina. Kao i organi uprave i Kantonalni sud je u osporenim odlukama u obrazloženju detaljno naveo razloge za takve odluke. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. 23. Dalje, s obzirom da iz osporenih odluka proizlazi da su apelanti stvarni vlasnici nekretnina koje su predmet eksproprijacije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine predstavljaju imovinu apelanata, te da osporene odluke predstavljaju "miješanje" u imovinu apelanata. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da je postupak eksproprijacije predmetnog zemljišta proveden u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji budući da je korisnik eksproprijacije podnio prijedlog za eksproprijaciju prema članu 23. ovog zakona pri čemu je dostavio sve zakonom propisane isprave (član 25. Zakona o eksproprijaciji); da je prethodno Vlada u smislu člana 13. navedenog zakona utvrdila da je od općeg interesa utvrđivanje prava služnosti u svrhu izgradnje dalekovoda na predmetnom zemljištu; da su u postupku eksproprijacije saslušani apelanti kao vlasnici nepokretnosti o činjenicama u vezi s eksproprijacijom kojom prilikom su tražili izmiještanje dalekovodne trase s tim što je prvoapelant u protivnom tražio eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnina; da su u tom postupku raspravljeni vlasnički odnosi na predmetnim nekretninama; da je rješenja o eksproprijaciji donio nadležni or gan (član 27. Zakona o eksproprijaciji); da je rješenjima u smislu člana 4. Zakona o eksproprijaciji ustanovljeno pravo služnosti na predmetnim nekretninama (nepotpuna eksproprijacija); da su u tim postupcima učestvovali vještak geometar i vještak poljoprivredne struke kojima je naloženo da dostave svoj nalaz i mišljenje radi određivanja pravilne i zakonite naknade za eksproprirano zemljište što je u skladu s članom 31. stav 5. Zakona o eksproprijaciji, te da je rješenjima utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti tih rješenja provesti postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, a što se zasniva na odredbi člana 75. Zakona o eksproprijaciji. 24. U vezi s pitanjem ima li miješanje u pravo apelanata na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji iz čega proizlazi da je u javnom interesu. Naime, budući da je Vlada donijela odluku o utvrđivanju općeg interesa za izgradnju dalekovoda Rama-Posušje na predmetnom zemljištu, a prema planu i uvjetima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda, to su svi relevantni faktori dužni stvoriti pretpostavke za njegovo provođenje. Navedeno svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu osiguranja boljih uvjeta života i rada stanovnika šireg područja, jer funkcioniranje elektroenergetskog sistema ima javni značaj. 25. Dalje, u konkretnom slučaju, neophodno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). 26. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u osporenim odlukama vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nepotpuna eksproprijacija zemljišta na apelante ne stavlja pretjeran teret budući da prema mišljenju Federalnog ministarstva broj 08-17-4257/05 od 16. januara 2006. godine nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje ljudi kao i samog okoliša, a prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke uspostavljanjem prava služnosti na predmetnom zemljištu nije dovedeno u pitanje korištenje na dosadašnji način preostalog dijela zemljišta, te budući da će apelanti za eksproprirano zemljište dobiti naknadu koja će biti utvrđena u posebnom postupku. S obzirom na navedeno, primjena ove mjere je proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići Zakonom o eksproprijaciji u smislu izgradnje objekata od općeg interesa kojim se stvaraju bolji uvjeti života i rada za veći krug lica. 27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 28. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je miješanje u pravo apelanata na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da postoji pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata i općeg interesa. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o slaganju sudije Davida Feldmana. 30. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE O SLAG ANJU SUDIJE DAVIDA FELDMANA 1. Uz dužno poštovanje, slažem se s odlukom Ustavnog suda da u ovom predmetu nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu činjenicu da je ovo jedino pravo na koje su se apelanti pozvali u svojoj apelaciji, slažem se da apelaciju treba odbiti budući da član 32. Pravila Ustavnog suda glasi da "kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji". 2. Svoje izdvojeno mišljenje dajem isključivo s ciljem razjašnjavanja ograničenog osnova za svoje slaganje s odlukom Ustavnog suda. Ustavni sud nije odlučivao je li možda došlo do povrede nekog drugog ustavnog prava apelanata. Moje mišljenje je da postoji mogućnost da lokacija dalekovoda visokog napona, odnosno činjenica da su dalekovodi smješteni blizu domova stanovnika može pokrenuti pitanje prava tih stanovnika na dom i privatni život (član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. stav 1. Evropske konvencije). To bi pokrenulo pitanje opravdanosti miješanja u to pravo na osnovu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 3. U ovisnosti o naučnim i medicinskim dokazima koji nisu prezentirani Ustavnom sudu moguće je da bi lokacija dalekovoda mogla pokrenuti pitanje prava na život stanovništva koje živi i radi u obližnjem području i, možda, njihovog prava da ne budu podvrgnuti degradirajućem postupanju (član II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije). 4. Iako se slažem s odlukom Ustavnog suda u ovom predmetu, ja ne isključujem mogućnost da bi ustavno osporavanje na nekom drugom osnovu koje se odnosi na dalekovodnu trasu, moglo imati uspješan ishod u ovom predmetu ili u nekim drugim budućim predmetima. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine David Feldman, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3360/06, rješavajući apelaciju Joze Tokića i dr, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Da vid Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici, održanoj 23. svibnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Joze Tokića, Stojana Barišića, Stipe (Ilije) Pavkovića, Stipe (Ivana) Pavkovića, Stojana Miličevića, Ante Miličevića, Zvonka Miličevića i Paška Miličevića podnesene protiv: - presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. listopada 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. listopada 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. rujna 2006. godine; - rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove br. 05-31-2-399/06 od 19. lipnja 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. lipnja 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. lipnja 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. lipnja 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. lipnja 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. lipnja 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. lipnja 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. lipnja 2006. godine; - rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. prosinca 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. rujna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jozo Tokić, Stojan Barišić, Stipe (Ilije) Pavković, Stipe (Ivana) Pavković, Stojan Miličević, Ante Miličević, Zvonko Miličević i Paško Miličević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rakitna-Posušje, su podnijeli 21. studenoga 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. listopada 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. listopada 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. rujna 2006. godine; rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) br. 05-31-2-399/06 od 19. lipnja 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. lipnja 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. lipnja 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. lipnja 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. lipnja 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. lipnja 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. lipnja 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. lipnja 2006. godine, te rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. prosinca 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. rujna 2006. godine. Predmetni je podnesak prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-138/06, ali je nakon dopune/preciziranja od 20. prosinca 2006. godine presigniran i za svakog od apelanata formiran zaseban prizivni predmet. Apelanti su također tražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio građenje dalekovoda na prijepornom zemljištu "do pravičnog rješenja ovoga spora". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove mjerodavnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni temelj, Ustavni je sud sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3360/06, AP 3361/06, AP 3362/06, AP 3363/06, AP 3364/06, AP 3365/06, AP 3366/06 i AP 3367/06 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3360/06. 3. Budući se u svim apelacijama radi o istom činjeničnom i pravnom temelju, te nalazeći da iz tog razloga nije nužno tražiti odgovor na apelaciju u svakom pojedinačnom predmetu, Ustavni je sud na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe u predmetu broj AP 3364/06 zatražio 25. prosinca 2006. godine dostavu odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 11. siječnja 2007. godine, Federalna uprava 16. siječnja, a Služba 18. siječnja 2007. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju u predmetu AP 3364/06 su dostavljeni apelantima 22. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjima Službe br. 05-31-541/05, 05-31-539/05, 05-31-544/05, 05-31-490/05 od 1. prosinca 2005. godine i 05-31-563/05, 05-31-503/05, 05-31-502/05, 05-31-504/05 od 1. rujna 2006. godine je usvojen prijedlog JP "Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne" d.d. Mostar, Direkcije za prijenos električne energije Mostar (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) za nepotpunu eksproprijaciju-ustvrđivanje prava služnosti zbog izgradnje i trajnog održavanja dalekovoda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 79/07 DV 2X220KV Rama-Posušje prema planu i uvjetima za uređenjem prostora za izgradnju navedenog dalekovoda na dijelovima zemljišta bliže označenim u izreci rješenja, vlasništvo-posjed apelanata s dijelom 1/1. Istim je rješenjima konstatirano da je odlukom Vlade Županije Zapadnohercegovačke (u daljnjem tekstu: Vlada) ustvrđen opći interes za izgradnjom dalekovoda sukladno Planu izvlaštenja, te Uvjetima za uređenjem prostora na predmetnome zemljištu, da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed-služnost zemljišta na dan pravomoćnosti rješenja kada će se izvršiti uknjižba prava služnosti u zemljišnim knjigama i u Službi u korist korisnika nepotpune eksproprijacije, dok će stanje vlasništva ostati nepromijenjeno. Rješenjima je također ustvrđeno da će se nakon pravomoćnosti provesti postupak određivanja naknade za ustanovljenu služnost na predmetnome zemljištu, te da će se troškovi koji se odnose na postupak eksproprijacije odrediti zasebnim zaključkom. 8. Rješenjima Federalne uprave br. 05-31-2-399/06 od 19. lipnja 2006. godine, 05-31-2-391/06 od 22. lipnja 2006. godine, 05-31-2-396/06 od 21. lipnja 2006. godine, 05-31-2-392/06 od 20. lipnja 2006. godine, 05-31-2-390/06 od 9. lipnja 2006. godine, 05-31-2-395/06 od 23. lipnja 2006. godine, 05-31-2-397/06 od 14. lipnja 2006. godine i 05-31-2-397/06 od 13. lipnja 2006. godine, su odbijeni prizivi apelanata izjavljeni protiv rješenja Službe. U obrazloženju ovih je rješenja navedeno da je Vlada na prijedlog korisnika eksproprijacije prema članku 13. Zakona o eksproprijaciji donijela Odluku broj 01-12/02-16-3 od 14. siječnja 2002. godine kojom je ustvrdila da je od interesa izgradnja predmetnoga dalekovoda na nekretninama bliže opisanim u elaboratu o izvlaštenju koji je sastavni dio odluke. Sud je naveo da prema članku 2. Zakona o eksproprijaciji predmetom eksproprijacije mogu biti samo nekretnine u vlasništvu građana i građansko-pravnih osoba, te da se prema članku 4. tog zakona eksproprijacijom može ustanoviti služnost na zemljištu. Uprava je dalje konstatirala da je iz spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjskih rješenja vidljivo da je korisnik eksproprijacije dostavio dokaze propisane člankom 25. navedenoga zakona, da je Služba u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja održala rasprave na licu mjesta kojima su nazočili predstavnici korisnika eksproprijacije i apelanti kao vlasnici nekretnina, da je vještak geometar identificirao zemljište; da je na temelju elaborata plana parcelacije ustvrđena površina zemljišta potrebna za nepotpunu eksproprijaciju; da je prema mišljenju vještaka agronoma prvostupanjsko tijelo osiguralo dokaze nužne za procjenu vrijednosti nekretnina; da je nakon rasprave vlasničkih odnosa na predmetnim parcelama ustvrdio da su iste upisane kao posjed apelanata; ustvrđeno je da su apelanti i stvarni vlasnici predmetnih parcela; da su apelanti istaknuli zahtjeve za izmiještanjem dalekovodne trase. Federalna je uprava zaključila da zahtjevi za izmiještanjem dalekovodne trase nisu mogli utjecati na drukčije rješenje ove upravne stvari, obzirom da iz invensticijsko-tehničke dokumentacije proizlazi da su mjerodavna tijela dopustila izgradnju tog objekta, da je izgradnja sukladna zakonskim propisima kojima je regulirano prostorno planiranje i uređenje prostora za to područje, te da je ona najpovoljnija na predloženom zemljištu i predloženoj površini. Dalje je istaknuto da ni prizivni navodi vezani za kulturu ekspropriranog zemljišta kao i oni koji se odnose na nemogućnost daljnje izgradnje objekata na predmetnome zemljištu nisu mogli utjecati na rješenje konkretne pravne stvari budući je zaštita prava vlasnika u tom smislu osigurana u zasebnom postupku ustvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Federalna je uprava ocijenila kao neutemeljene i prizivne navode prema kojima bi izgradnja predmetnoga dalekovoda štetno utjecala na zdravlje građana, radnu i životnu okolicu budući je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) dalo Mišljenje broj 08-17-4257/05 od 16. siječnja 2006. godine da nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje ljudi i okolice. Uprava je dalje navela da Služba nije izrekom Rješenja broj 05-31-2-399/06 od 19. lipnja 2006. godine odlučila o prvoapelantovom zahtjevu za eksproprijacijom i preostalog dijela nekretnina zbog nedostatka gospodarstvenog interesa, iako je u obrazloženju navela razloge za neprihvaćanjem tog zahtjeva u smislu da prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke uspostavljanjem prava služnosti na predmetnome zemljištu nije dovedeno u pitanje korištenje na dosadašnji način preostalog dijela zemljišta, te je navedeno da je o tom prvoapelantovom zahtjevu potrebno odlučiti donošenjem dopunskog rješenja. 9. Presudama Kantonalnog suda br. 008-0-U-06-000 058, 008-0-U-06-000 067 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 066, 008-0-U-06-000 068, 008-0-U-06-000 059 od 24. listopada 2006. godine, 008-0-U-06-000 062 od 19. rujna 2006. godine, 008-0-U-06-000 061 od 24. listopada 2006. godine i 008-0-U-06-000 060 od 19. rujna 2006. godine, su odbijene kao neutemeljene tužbe apelanata kojima su tražili poništenje navedenih rješenja Federalne uprave. U obrazloženjima presuda sud je naveo da je korisnik eksproprijacije podnio Službi zahtjeve za nepotpunom eksproprijacijom, da je Odlukom Vlade ustvrđen opći interes za izgradnjom dalekovoda na predmetnim nekretninama, da je korisnik eksproprijacije priložio potrebne dokaze, da su održane rasprave na licu mjesta na kojima su nazočili apelanti, da je vještak geometar na temelju elaborata parcelacije izvršio identificiranje predmetnoga zemljišta, te je ustvrđena površina koja će biti eksproprirana, da je izvršeno osiguranje dokaza potrebnih za procjenu vrijednosti nekretnina, te da prema mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja, da ono nije štetno za život i zdravlje ljudi kao i samu okolicu. Obzirom na navedeno, sud je zaključio da su tužbe neutemeljene budući je prvostupanjsko tijelo vezano za tvrdnje o štetnosti navedenoga dalekovoda pribavio potrebno mišljenje Federalnog ministarstva, te vezano za navode da mjerodavno tijelo nije provelo zakonski postupak, niti je ustvrdilo naknadu za eksproprirane nekretnine zaštita prava vlasnika u tom smislu osigurana u zasebnom postupku ustvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Sud je u konačnici konstatirao da su u upravnom postupku ustvrđene činjenice nužne za donošenjem pravilnih i zakonitih rješenja, da su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava, pa je sud na temelju članka 36. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbe apelanata. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da predmetne nekretnine neprijeporno predstavljaju njihovo vlasništvo, da se pristupilo eksproprijaciji, a da prethodno nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, da je elaborat za provedbom eksproprijacije urađen oko 1960. godine, da su od tada na tom području sagrađeni mnogi objekti koji nisu ucrtani u tom planu, da dalekovodi prolaze izravno iznad kuća apelanata, da u okolici postoje kilometri pustog zemljišta na kojem bi se mogli izgraditi dalekovodi, da su apelanti zabrinuti za sigurnost i zdravlje sebe i svojih obitelji, da iz mišljenja Federalnog ministarstva prema kojemu nema štetnog utjecaja od zračenja nije razvidno je li ga izradio vještak ili neki činovnik, te se to mišljenje ne može smatrati relevantnim, da za eksproprirane nekretnine nije ustvrđena pravična naknada. Apelanti traže da Ustavni sud radi "samovlasnog izvlaštenja nekretnina, neustvrđivanja pravične naknade za eksproprirano zemljište, brojnih formalnih i materijalnih propusta koji su prethodili donošenju rješenja" donese odluku kojom će poništiti prizivna rješenja i postupak vratiti na ponovno rješavanje. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je odlukom Vlade ustvrđeno da je izgradnja predmetnoga dalekovoda od interesa za županiju, da je korisnik eksproprijacije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, da je održana usmena rasprava, da je izvršena identifikacija nekretnina i ustvrđena površina zemljišta potrebna za eksproprijaciju, te da je tom prigodom izvršeno i osiguranje dokaza nužnih za procjenu vrijednosti, da iz nalaza Federalnog ministarstva proizlazi da nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona, te da ono nije štetno za život i zdravlje ljudi kao i okolicu koja se nalazi ili će se nalaziti dulje vrijeme u neposrednoj blizini dalekovoda. Sud je dalje naveo da će se naknada za izuzeto zemljište ustvrđivati nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji u postupku propisanom Zakonom o eksproprijaciji. Konačno, Kantonalni sud ističe da iz navedenog proizlazi da nema bojazni za sigurnost i zdravlje apelanata i njihovih obitelji, te obzirom da u postupku pred sudom nije bilo kršenja prava apelanata predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 12. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava ističe da donošenjem pobijanih odluka nisu povrijeđena prava vlasnika ustvrđena u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom na to da u konkretnom slučaju nije prestalo pravo vlasništva na predmetnome zemljištu, da oni i dalje mogu koristiti svoje nekretnine kao vlasnici, da je ustanovljenje služnosti na nekretninama ustvrđeno u općem interesu, a da je opseg ograničenja vlasništva sukladan zasebnim propisima kojima je regulirana oblast izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata, te da prema nalazu i mišljenju Federalnog ministarstva nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja. 13. U odgovoru na apelaciju Služba ističe da nisu istiniti navodi apelanata da je elaborat za izgradnjom dalekovoda urađen na temelju urbanističkog plana iz 1960. godine budući je prije donošenja rješenja o eksproprijaciji prema važećim propisima ustvrđen opći interes, te da je po zahtjevu korisnika eksproprijacije izdata lokacijska i građevinska dozvola. Dalje je navedeno da je po zahtjevu korisnika eksproprijacije radi izgradnje predmetnoga dalekovoda podneseno 145 prijedloga za nepotpunu eksproprijaciju, da je u deset predmeta bio izjavljen priziv koji je odbijen, da su u pokrenutim upravnim sporovima tužbe apelanata odbijene, te je svih 145 predmeta pravomoćno okončano. Dalje je navedeno da je nakon pravomoćnosti rješenja, osim u onim predmetima u kojima je bio podnesen priziv, a potom pokrenut upravni spor, pred Službom proveden postupak za ustvrđivanjem naknade za eksproprirano zemljište, da je u 69 predmeta (55,5%) postignuta nagodba-sporazum o naknadi za eksproprirano zemljište, a da su predmeti u kojima nije postignuta nagodba proslijeđeni mjerodavnom sudu radi ustvrđivanja naknade. Obzirom da je postupak proveden i pobijana rješenja donesena na temelju Zakona o eksproprijaciji, te imajući u vidu da je Služba prema svojoj mjerodavnosti dužna omogućiti kako ostvarivanje prava korisnika eksproprijacije (da stekne pravo služnosti na predmetnome zemljištu) tako i prava apelanata, to u postupku pred Službom nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 12/87, 38/89 i 21/91, "Službeni list RBiH" br. 20/93, 11/94 i 15/94) Članak 1. stavak 3. alineja 2. "Nekretnina se može eksproprirati osobito radi: - izgradnje centrale za proizvodnju električne energije i postrojenja za prijenos i razvođenje takve energije;" Članak 4. "Eksproprijacijom se može ustanoviti službenost na zemljištu i zgradi, kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija)." Članak 8. "Eksproprijacijom nekretnina korisnik eksproprijacije stječe pravo da tu nekretninu koristi u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena." Članak 13. "Ako je akt o izgradnji određenog objekta donijela Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Skupština općine ili Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izvršno vijeće) smatra se da je tim aktom ustvrđen opći interes za izgradnjom tog objekta na zemljištu koje treba eksproprirati. Opći interes se može ustvrditi i posebnim aktom tijela iz prethodnog stava (zakonom, uredbom, odlukom i rješenjem)." Članak 23. stavak 1. "Prijedlog za eksproprijacijom može podnijeti korisnik eksproprijacije tek pošto je prema odredbama ovoga zakona ustvrđen opći interes za izgradnjom objekta, odnosno izvođenjem radova." Članak 27. st. 1. i 2. "Rješenje po prijedlogu za eksproprijacijom donosi mjerodavno tijelo uprave općine na čijem se području nalazi nekretnina za koju se eksproprijacija predlaže prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji tijelo iz prethodnog stava saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama u svezi s eksproprijacijom. Š...Ć" Članak 31. st. 1. i 5. "Korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Ako na ekspropriranom zemljištu postoji zgrada, drugi objekt ili zasad, mjerodavno prvostupanjsko tijelo ne može korisniku eksproprijacije predati u posjed tu nepokretnost u smislu stavka 3. ovoga članka prije nego što osigura dokaze o vrijednosti ovih nepokretnosti i zasada." Članak 75. "Poslije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji mjerodavno općinsko tijelo uprave dužno je da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu. Š...Ć" VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 17. U konkretnom su slučaju predmet pobijanja apelacijom presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane su presude apelanti primili u razdoblju od 21. rujna do 27. listopada 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. studenoga 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. 20. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: .... k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 21. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama Kantonalnog suda, a samim tim i rješenjima Federalne uprave i Službe, povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavku je opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stavka obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stavka dva navedenoga članka priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 22. Ustavni sud konstatira da se apelanti nisu konkretno pozvali na neko od načela sadržano u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tomu što su sud i tijela uprave pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su sud i tijela uprave proveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neutemeljen, odnosno donijeli rješenje o nepotpunoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina. Kao i tijelo uprave i Kantonalni je sud u pobijanim odlukama u obrazloženju detaljno naveo razloge za takve odluke. Nezadovoljstvo apelanata pobijanim odlukama u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Naime, zadaća Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očito krše apelantova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 150/04 od 17. veljače 2005. godine). Ustavni sud u navodima apelanata i podastrtoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. 23. Dalje, obzirom da iz pobijanih odluka proizlazi da su apelanti stvarni vlasnici nekretnina koje su predmetom eksproprijacije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju predmetne nekretnine predstavljaju imovinu apelanata, te da pobijane odluke predstavljaju "miješanje" u imovinu apelanata. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud konstatira da je postupak eksproprijacije predmetnoga zemljišta proveden sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji budući je korisnik eksproprijacije podnio prijedlog za eksproprijacijom prema članku 23. ovoga zakona pri čemu je dostavio sve zakonom propisane isprave (članak 25. Zakona o eksproprijaciji); da je prethodno Vlada u smislu članka 13. navedenoga zakona ustvrdila da je od općeg interesa ustvrđivanje prava služnosti u svrhu izgradnje dalekovoda na predmetnome zemljištu; da su u postupku eksproprijacije saslušani apelanti kao vlasnici nepokretnosti o činjenicama u svezi s eksproprijacijom kojom prigodom su tražili izmiještanje dalekovodne trase s tim što je prvoapelant u protivnom tražio eksproprijaciju i preostalog dijela nekretnina; da su u tom postupku raspravljeni vlasnički odnosi na predmetnim nekretninama; da je rješenja o eksproprijaciji donijelo mjerodavno tijelo (članak 27. Zakona o eksproprijaciji); da je rješenjima u smislu članka 4. Zakona o eksproprijaciji ustanovljeno pravo služnosti na predmetnim nekretninama (nepotpuna eksproprijacija); da su u tim postupcima sudjelovali vještak geometar i vještak poljoprivredne struke kojima je naloženo da dostave svoj nalaz i mišljenje radi određivanja pravilne i zakonite naknade za eksproprirano zemljište što je sukladno članku 31. stavak 5. Zakona o eksproprijaciji, te da je rješenjima ustvrđeno da će se nakon pravomoćnosti tih rješenja provesti postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, a što se temelji na odredbi članka 75. Zakona o eksproprijaciji. 24. U svezi s pitanjem ima li miješanje u pravo apelanata na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa Ustavni sud opaža da je "miješanje" u imovinu apelanata izvršeno sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji iz čega proizlazi da je u javnom interesu. Naime, budući je Vlada donijela odluku o ustvrđivanju općeg interesa za izgradnjom dalekovoda Rama-Posušje na predmetnome zemljištu, a prema planu i uvjetima za uređenje prostora za izgradnju navedenog dalekovoda, to su svi relevantni faktori dužni stvoriti pretpostavke za njegovu provedbu. Navedeno dakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu osiguranja boljih uvjeta života i rada stanovnika šireg područja, jer funkcioniranje elektroenergetskog sustava ima javni značaj. 25. Dalje, u konkretnom slučaju, nužno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata sukladno načelu proporcionalnosti, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca što nije moguće postići ako apelant mora snositi "osobni i neumjeren teret" (vidi Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). 26. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u pobijanim odlukama vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nepotpuna eksproprijacija zemljišta na apelante ne stavlja pretjeran teret budući prema mišljenju Federalnog ministarstva broj 08-17-4257/05 od 16. siječnja 2006. godine nema opasnosti od štetnog utjecaja elektromagnetnog zračenja nastalog od dalekovoda visokog napona 220 KV za život i zdravlje ljudi kao i same okolice, a prema mišljenju vještaka poljoprivredne struke uspostavom prava služnosti na predmetnome zemljištu nije dovedeno u pitanje korištenje na dosadašnji način preostalog dijela zemljišta, te budući će apelanti za eksproprirano zemljište dobiti naknadu koja će biti ustvrđena u zasebnom postupku. Obzirom na navedeno, primjena je ove mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići Zakonom o eksproprijaciji u smislu izgradnje objekata od općeg interesa kojima se stvaraju bolji uvjeti života i rada za veći krug osoba. 27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovome slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 28. Nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući je miješanje u pravo apelanata na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da postoji pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata i općeg interesa. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izuzeto mišljenje o slaganju suca Davida Feldmana. 30. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebice razmatrati zahtjeve apelanata za donošenjem privremene mjere. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. IZUZETO MIŠLJENJE O SLAGANJU SUCA DAVIDA FELDMANA 1. Uz dužno poštovanje, slažem se s odlukom Ustavnog suda da u ovome predmetu nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Imajući u vidu činjenicu da je ovo jedino pravo na koje su se apelanti pozvali u svojoj apelaciji, slažem se da apelaciju treba odbiti budući članak 32. Pravila Ustavnog suda glasi da "kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji". 2. Svoje izuzeto mišljenje dajem isključivo s ciljem razjašnjavanja ograničenog temelja za svoje slaganje s odlukom Ustavnog suda. Ustavni sud nije odlučivao je li možda došlo do povrede nekog drugog ustavnog prava apelanata. Moje je mišljenje da postoji mogućnost da lokacija dalekovoda visokog napona, odnosno činjenica da su dalekovodi smješteni blizu domova stanovnika može pokrenuti pitanje prava tih stanovnika na dom i privatni život (članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. stavak 1. Europske konvencije). To bi pokrenulo pitanje opravdanosti miješanja u to pravo na temelju članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 3. U ovisnosti o znanstvenim i medicinskim dokazima koji nisu prezentirani Ustavnom sudu moguće je da bi lokacija dalekovoda mogla pokrenuti pitanje prava na život stanovništva koje živi i radi u obližnjem području i, možda, njihovoga prava da ne budu podvrgnuti degradirajućem postupanju (članak II/3.(a) i (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Europske konvencije). 4. Iako se slažem s odlukom Ustavnog suda u ovome predmetu, ja ne isključujem mogućnost da bi ustavno pobijanje na nekom drugom temelju koje se odnosi na dalekovodnu trasu moglo imati uspješan ishod u ovome predmetu ili u nekim drugim budućim predmetima. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine David Feldman, v. r. ISPRAVKE Po izvršenom sravwivanju sa izvornim tekstom, utvrđeno je da se u tekstu Odluke o odobravanju izdvajawa sredstava iz Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu unutarašwih poslova - Federalnom ministarstvu unutarwih poslova ("Službene novine Federa - cije BiH", broj 50/07), objavljene na bosanskom jeziku, potkrala niže navedena greška, pa se na osnovu člana 102. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/03, 3/06, 14/07 i 28/07), daje slijedeća ISPRAVKA 1.U Odluci o odobravanju izdvajawa sredstava iz Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Fede - ralnom ministarstvu unutrašwih poslova - Federalnom ministarstvu unutarwih poslova, objavljenoj na bosanskom jeziku, u tački I alineja 1. umjesto broja "611200" treba da stoji broj "613400". 2.Ova Ispravka objaviće se u "Službenim novinama Federa - cije BiH". Broj 04-02/13-874/07 10. oktobra 2007. godine Sarajevo Direktor Ureda Vlade Federacije BiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije Žeqko Silađi, s. r. Po izvršenom sravnjivanju sa izvornim tekstom, utvrđeno je da se u tekstu Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova - Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova ("Službene novine Federacije BiH", broj 50/07), objavljene na bosanskom jeziku, potkrala niže navedena greška, pa se na osnovu člana 102. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/03, 3/06, 14/07 i 28/07), daje slijedeća ISPRAVKA 1.U Odluci o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Fede ral - nom ministarstvu unutrašnjih poslova - Federalnom mi - nistarstvu unutarnjih poslova, objavljenoj na bosanskom jeziku, u tački I alineja 1. umjesto broja "611200" treba da stoji broj ,;613400". 2.Ova Ispravka objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-02/13-874/07 10. oktobra 2007. godine Sarajevo Direktor Ureda Vlade Federacije BiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije Željko Silađi, s. r. Po izvršenom sravnjivanju sa izvornim tekstom, utvrđeno je da se u tekstu Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova - Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova ("Službene novine Federacije BiH", broj 50/07), objavljene na bosanskom jeziku, potkrala niže navedena greška, pa se na temelju članka 102. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/03, 3/06, 14/07 i 28/07), daje slijedeća ISPRAVKA 1.U Odluci o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federal - nom ministarstvu unutarnjih poslova - Federalnom ministar - stvu unutrašnjih poslova, objavljenoj na bosanskom jeziku, u točki I alineja 1. umjesto broja "611200" treba da stoji broj "613400". 2.Ova Ispravka objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-02/13-874/07 10. listopada 2007. godine Sarajevo Direktor Ureda Vlade Federacije BiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Europske unije Željko Silađi, v. r. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 862Uredba o izmjeni i dopuni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće 7789 863Odluka o utvrđivanju koeficijenta za utvrđivanje visine mjesečnih novčanih primanja osoba sa invaliditetom za mjesece rujan, listopad, studeni i prosinac 2007. godine7789 864Odluka o davanju na korištenje pokretnih stvari Federalnoj upravi za inspekcijske poslove 7789 865Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu za sufinansiranje Projekta jačanja zdravstvenog sektora HSEP (kredit WB BR. 4047), za I. kvartal 2007. godine (bosanski jezik) 7790 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu za sufinanciranje Projekta jačanja zdravstvenog sektora HSEP (kredit WB BR. 4047), za I. kvartal 2007. godine (hrvatski jezik) 7790 866Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu za sufinansiranje Projekta "Razvoj male komercijalne poljoprivrede", za II. kvartal 2007. godine (bosanski jezik) 7790 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu za sufinanciranje Projekta "Razvoj male komercijalne poljoprivrede", za II. kvartal 2007. godine 7791 867Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Uredu predsjednice Federacije Bosne i Hercegovine - 11017791 868Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Podsticaj za poqoprivredu" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu (srpski jezik) 7791 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Podsticaj za poljoprivredu" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu (bosanski jezik) 7792 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Potpora za poljoprivredu" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu (hrvatski jezik) 7792 869Odluka o odobravanju prodaje/nabave po principu "staro za novo" putničkih vozila za potrebe Federalnog ministarstva financija-finansija 7793 870Odluka o odobravanju nabave putničkog automobila za potrebe Federalnog ministarstva okoliša i turizma7793 871Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (srpski jezik) 7794 Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (bosanski jezik) 7794 Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (hrvatski jezik) 7794 872Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (srpski jezik) 7794 Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (bosanski jezik) 7795 Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova Jadranskog mora" Mostar (hrvatski jezik) 7795 873Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (srpski jezik) 7795 Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (bosanski jezik) 7795 Rješenje o imenovanju Upravnog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (hrvatski jezik) 7795 874Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (srpski jezik) 7796 Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (bosanski jezik) 7796 Rješenje o imenovanju Nadzornog odbora "Agencije za vodno područje slivova rijeke Save" Sarajevo (hrvatski jezik) 7796 875Rješenje o postavljenju komandanta, načelnika i članova Federalnog štaba civilne zaštite (bosanski jezik) 7796 Rješenje o postavljenju komandanta, načelnika i članova Federalnog štaba civilne zaštite (hrvatski jezik) 7797 876Zaključak o preuzimanju državnih službenika i namještenika 7798 877Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje Javnog oglasa za popunjavanje radnog mjesta namještenika7798 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/ FINANCIJA 878Rješenje o formiranju Komisije za provođenje javnog tendera 7798 FEDERALNO MINISTARSTVO POQOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 879Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka javne prodaje/nabavke putničkih motornih vozila po principu "staro za novo" 7799 FEDERALNO MINISTARSTVO RASEQENIH OSOBA I IZBJEGLICA 880Rješenje o imenovanju stalnih članova Regionalne tenderske komisije za javne nabavke za implementaciju Projekta povratka korisnika iz kolektivnih centara i alternativnog smještaja čije se stambene jedinice rekonstruiraju na području Federacije Bosne i Hercegovine 7799 VRHOVNI SUD FEDERACIJ E BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke7800 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o dozvoli za obavljanje dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima 7800 Rješenje broj 04-19-527/07 7801 Rješenje broj 03-19-531/07 7801 Rješenje broj 03-19-513/07 7801 Odobrenje za upis gospodarskog društva za obavljanje poslova posredovanja u prometu vrijednosnim papirima u sudski registar 7801 FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Rješenje o imenovanju članova Komisije za javne nabavke 7801 SAMOSTALNI SINDIKAT RADNIKA KOMUNALNE PRIVREDE U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Aneks Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju Federacije BiH 7802 KANTON SARAJEVO MINISTARSTVO OBRAZOVAW A I NAUKE Rješenje o razrješenju člana Nadzornog odbora Javne ustanove Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu7802 Rješenje o imenovanju člana Nadzornog odbora Javne ustanove Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu7802 Rješenje o imenovanju člana Nadzornog odbora Javne ustanove Visoka zdravstvena škola u Sarajevu 7802 Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora Javne ustanove Muzička akademija u Sarajevu 7803 Rješenje o imenovanju predsjednika Upravnog odbora Javne ustanove Muzička akademija u Sarajevu 7803 Rješenje o razrješenju predsjednika Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu 7803 Rješenje o imenovanju predsjednika Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu 7803 Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu7804 Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu7804 Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu7804 Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Javne ustanove Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu7804 HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KA NTON GRAD MOSTAR Rješenje o razrješenju člana Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar 7804 Rješenje o konačnom imenovanju člana Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole Blagaj Mostar7805 KONKURENCIJSKI SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-06-26-010-14-II/07 (srpski jezik) 7805 Rješenje broj 01-06-26-010-14-II/07 (bosanski jezik)7807 Rješenje broj 01-06-26-010-14-II/07 (hrvatski jezik)7810 Zakqučak o odbacivanju prijave namjere kon cen tracije (srpski jezik) 7812 Zaključak o odbacivanju prijave namjere kon cen tracije (bosanski jezik) 7813 Zaključak o odbacivanju prijave namjere kon cen tracije (hrvatski jezik) 7814 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1039/06 (srpski jezik) 7815 Odluka broj AP 1039/06 (bosanski jezik) 7818 Odluka broj AP 1039/06 (hrvatski jezik) 7822 Odluka broj AP 1115/07 (srpski jezik) 7825 Odluka broj AP 1115/07 (bosanski jezik) 7829 Odluka broj AP 1115/07 (hrvatski jezik) 7833 Rješenje broj AP 1182/05 (srpski jezik) 7837 Rješenje broj AP 1182/05 (bosanski jezik) 7838 Rješenje broj AP 1182/05 (hrvatski jezik) 7839 Rješenje broj AP 1248/05 (srpski jezik) 7840 Rješenje broj AP 1248/05 (bosanski jezik) 7841 Rješenje broj AP 1248/05 (hrvatski jezik) 7842 Odluka broj AP 1263/06 (srpski jezik) 7843 Odluka broj AP 1263/06 (bosanski jezik) 7846 Odluka broj AP 1263/06 (hrvatski jezik) 7849 Odluka broj AP 1330/06 (srpski jezik) 7852 Odluka broj AP 1330/06 (bosanski jezik) 7855 Odluka broj AP 1330/06 (hrvatski jezik) 7859 Odluka broj AP 1474/05 (srpski jezik) 7862 Odluka broj AP 1474/05 (bosanski jezik) 7867 Odluka broj AP 1474/05 (hrvatski jezik) 7872 Odluka broj AP 1593/05 (srpski jezik) 7877 Odluka broj AP 1593/05 (bosanski jezik) 7885 Odluka broj AP 1593/05 (hrvatski jezik) 7893 Odluka broj AP 1784/06 (srpski jezik) 7900 Odluka broj AP 1784/06 (bosanski jezik) 7905 Odluka broj AP 1784/06 (hrvatski jezik) 7911 Odluka broj AP 2006/05 (srpski jezik) 7916 Odluka broj AP 2006/05 (bosanski jezik) 7919 Odluka broj AP 2006/05 (hrvatski jezik) 7922 Odluka broj AP 2281/05 (srpski jezik) 7926 Odluka broj AP 2281/05 (bosanski jezik) 7930 Odluka broj AP 2281/05 (hrvatski jezik) 7934 Odluka broj AP 2313/05 (srpski jezik) 7938 Odluka broj AP 2313/05 (bosanski jezik) 7944 Odluka broj AP 2313/05 (hrvatski jezik) 7951 Odluka broj AP 2379/05 (srpski jezik) 7957 Odluka broj AP 2379/05 (bosanski jezik) 7961 Odluka broj AP 2379/05 (hrvatski jezik) 7966 Odluka broj AP 2486/05 (srpski jezik) 7970 Odluka broj AP 2486/05 (bosanski jezik) 7974 Odluka broj AP 2486/05 (hrvatski jezik) 7977 Odluka broj AP 3360/06 (srpski jezik) 7981 Odluka broj AP 3360/06 (bosanski jezik) 7986 Odluka broj AP 3360/06 (hrvatski jezik) 7990 ISPRAVKE Ispravka broj 04-02-13-874/07 (srpski jezik) 7994 Ispravka broj 04-02-13-874/07 (bosanski jezik)7994 Ispravka broj 04-02-13-874/07 (hrvatski jezik)7994 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2007. godine na "Službene novine Federacije BiH", 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2007. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku