Aktio

FEDERALNO MINISTARST VO RADA I SOCIJALNE POLITIKE

O imenovanju komi sije za izradu

377 Na osnovu tačke I. stav 2. alineja 3. Odluke o načinu obrazovanja i visine naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05), federalni ministar rada i socijalne politike donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA IZRADU PRIJEDLOGA PRAVILNIKA O UNUTRAŠNJ OJ ORGANIZACIJI FEDERALNOG MINIS TARSTVA RADA I SOCIJALNE POLITIKE I. Imenuje se Komisija za izradu Prijedloga pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva rada i socijalne politike u sastavu: 1.ŠTEFICA MARKOVIĆ, dipl. pravnik, predsjednik 2.SUADA MATIŠIĆ-HADŽIOMEROVIĆ, dipl. pravnik, član 3.MUSTAFA MUJANOVIĆ, dipl. pravnik, član 4.AIDA MIKULIĆ, dipl. pravnik, član 5.VESELINKA MARJANOVIĆ, dipl. ecc., član 6.BELZADA BRAČKOVIĆ, dipl. pravnik, član II. Administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će JASMINA MEŠETOVIĆ. III. Zadatak Komisije je izrada Prijedloga pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Broj 36 – Strana 3592 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. IV. Rok za izradu Prijedloga pravilnika je 30 dana od dana objavljivanja Rješenja u "Službenim novinama Federacije BiH". V. Naknada za rad članova Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa kriterijima iz tačke V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe, a isplatit će se po izvršenju zadatka iz tačke III. ovog Rješenja. VI. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34/2-148/07-P 7. maja/svibnja 2007. godine Sarajevo Ministar dr. Perica Jelečević, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA GEOLOGI JU Na osnovu članu 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), u vezi člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), direktor Federalnog zavoda za geologiju donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA JAVNE NABAVKE I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke, vršenja usluga i ustupanja radova potrebnih za rekonstrukciju Upravne zgrade u Federalnom zavodu za geologiju za 2007. godinu u slijedećem sastavu: 1.HIKMETA HOŠIĆ, predsjednik Komisije 2.NEVEN MIOŠIĆ, član 3.SUADA MUJANOVIĆ, član 4.SABIT BEGIĆ, član 5.RAJKO SOČICA, član 6.MIRSAD HRUSTANBEGOVIĆ, expert 7.AIDA HOŠIĆ, sekretar. II. U provođenju postupka javnih nabavki Komisija je dužna postupati u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama, podzakonskim aktima i Procedurama postupka nabavke roba, vršenja usluga i ustupanja radova Federalnog zavoda za geologiju. III. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, pripremi i osigura tendersku dokumentaciju, organizuje i provede javno otvaranje blagovremeno prispjelih ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude, sačini zapisnik o otvaranju ponuda, ocijeni prispjele ponude, sačini izvještaj o radu, daje preporuku za dodjelu ugovora i pripremi nacrte ugovora u skladu sa Zakonom i provedbenim propisima. IV. Sekretar Komisije nema pravo glasa. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnika sa sastanka Komisije, izvještaja o radu Komisije i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. V. Rok za izvršenje zadataka iz III. ovog Rješenja je 90 dana od dana donošenja ovog Rješenja. VI. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana III. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenje za pregovore, –angažuje se stručno lice koje će učestvovati u radu Komisije, bez prava odlučivanja, kao pomoć u rješavanju određenih elemenata ponude. VII. Naknada članovima Komisije iz tačke I. ovog Rješenja i sekretaru Komisije, utvrdit će se posebnim rješenjem po provedenom postupku nabavke u skladu sa tačkom IV i V Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Sužbene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05). VIII. Članovi Komisije iz tačke I. ovog Rješenja, sekretar Komisije i stručno lice (ukoliko je angažavano), dužni su čuvati kao poslovnu tajnu sve podatke i saznanja koja steknu u radu Komisije o čemu su dužni potpisati izjavu o čuvanju poslovne tajne, kao i izjavu o nepristrasnosti i povjerenju u odnosu na ponuditelje, koje su sastavni dio ovog Rješenja. IX. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-3-488/07 10. maja/svibnja 2007. godine Sarajevo Direktor prof. dr. Hazim Hrvatović, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija broj 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka nabavke usluge servisiranja i održavanja uređaja za alternativno napajanje za Centar kontrole zračnog prometa Mostar, Sarajevo i Tuzla za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.PETAR OBRADOVIĆ, predsjednik Komisije, 2.ZARFA MURTIĆ, član 3.BOJANA RADIVOJEVIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ, sekretar Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3593 Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 29.06.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komi- sije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Naknada za rad u postupku javnog nadmetanja za nabavku roba i vršenju usluga, članovima Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visine naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). Član 8. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-845-1/07 15. maja/svibnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija broj 01-27-427/03 od 12. maja 2003.godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku, isporuke, montaže i puštanja u rad sustava protuprovale/protuprepada, sustava video nadzora, sustava rasvjete i sustava evidencije radnog vremena na Centru kontrole zračnog prometa Mostar za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije 2.TOMISLAV KOŽUL, član 3.MARIO MIKULIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ sekretar Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31.05.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-870-2/07 18. maja/svibnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), na osnovu –Sporazuma o qudskim pravima - Aneks 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini - između Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Sporazum), –člana 7 Sporazuma u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, zakqučenog između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u januaru 2007. godine (u daqnjem tekstu: Sporazum iz 2007. godine), na zasjedanju od 1. februara 2007. godine, usvaja PRAVILA PROCEDURE 1 ZA RJEŠAVAWE PREDMETA BIVŠEG DOMA ZA QUDSKA PRAVA BOS NE I HERCEGOVINE/ KOMISIJE ZA QUDSKA PRAV A PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE DIO I - Organizacija Ustavnog suda Poglavlje 1 - Ustavni sud Pravilo 1 Jurisdikcija, nezavisnost i nepristrasnost 1.Ustavni sud, shodno Sporazumu iz 2007. godine, ima jurisdikciju da odlučuje o predmetima koje je primio Dom za qudska prava Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Dom) do 31. decembra 2003. godine, a koje Dom/Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Komisija) nisu okončali do 31. decembra 2006. godine. 2.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, djeluje nezavisno i nepristrasno. Pravilo 2 Ustavni sud u Velikom vijeću i dva mala vijeća 1.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, zasjeda u Velikom vijeću i dva mala vijeća. 2.Svako malo vijeće čini troje sudija Ustavnog suda koje biraju zakonodavni organi entiteta shodno članu VI/1a) Ustava Bosne i Hercegovine. 3.Veliko vijeće čini pet sudija Ustavnog suda koje biraju zakonodavni organi entiteta shodno članu VI/1a) Ustava Broj 36 – Strana 3594 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Pravila su objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Bosne i Hercegovine. Sastoji se od sudija dva mala vijeća koji će se rotirati. Poglavlje 2 - Predsjedavanje vijećima Pravilo 3 Predsjednik Velikog i malih vijeća 1.Dužnost predsjednika Velikog vijeća obavljaće predsjednik Ustavnog suda. Predsjednik upravlja radom i predsjedava zasjedawima Velikog vijeća. U slučaju kada je on spriječen zamjenjuje ga jedan od potpredsjednika kog on odredi. 2.Dužnost predsjednika malih vijeća obavljaće potpredsjednici Ustavnog suda. Poglavlje 3 - Privremeno odjeljenje za rješavanje predmeta Doma/Komisije za qudska prava Pravilo 4 Funkcija, trajanje i organizacioni položaj 1.U obavljanju stručnih i drugih poslova Ustavnom sudu u okviru njegove jurisdikcije iz Pravila 1 pomaže Privremeno odjeljenje za završetak predmeta Doma/Komisije (u daqnjem tekstu: Privremeno odjeljenje). 2.Privremeno odjeljenje radiće na privremenoj osnovi, do okončawa rada na predmetima bivšeg Doma/Komisije. 3.Privremeno odjeljenje biće sastavni dio Sekretarijata Ustavnog suda. 4.Privremeno odjeljenje će, ukoliko određeno pitanje nije riješeno drugačije ovim pravilima, funkcionisati na osnovu opštih akata Ustavnog suda. Pravilo 5 Imenovanje šefa, zamjenika šefa Privremenog odjeljewa i izbor ostalog osoblja 1.Privremeno odjeljenje sastoji se od šefa, zamjenika šefa i drugog stručnog, administrativnog i tehničkog osoblja. 2.Šefa i zamjenika šefa Privremenog odjeljewa postavlja i razrješava Ustavni sud iz reda pravnih savjetnika Ustavnog suda. 3.Ostala radna mjesta popuwavaju se iz reda zaposlenih u Sekretarijatu Ustavnog suda, a raspoređuje ih predsjednik Ustavnog suda, odnosno po njegovom ovlašćenju generalni sekretar Ustavnog suda. 4.Lica koja nisu u radnom odnosu sa Ustavnim sudom biće angažovana po osnovu ugovora na privremenoj osnovi u smislu člana 10 Sporazuma iz 2007. godine. 5.O potrebi da se angažuje dodatno pomoćno osoblje i naknadi za wihov rad odlučuje Malo vijeće Ustavnog suda, na predlog generalnog sekretara Ustavnog suda. 6.Predsjednik Ustavnog suda može da odluči da, iz opravdanih razloga, uz prethodne konsultacije sa potpredsjednicima, prestane ugovor o angažmanu osoblja iz tačke 3 ovog pravila. 7.Osoblje koje zapošljava Ustavni sud ili koje radi po osnovu ugovora na privremenoj osnovi, ukoliko to već nisu uradili u Komisiji, potpisaće pismenu izjavu o povjerqivosti koju potpisuju i svjedoci ili će na narednom zasjedanju, prije nego što počnu da obavljaju bilo kakve dužnosti, dati sljedeću izjavu: "Svečano izjavqujem da ću svoje dužnosti obavljati vjerno, nezavisno, nepristrasno i uz puno poštovanje obaveze povjerqivosti". Pravilo 6 Registrovanje prijava U Privremenom odjeljenju vodi se registar prijava koji je ranije vodio Dom/Komisija. DIO II - Rad Ustavnog suda Poglavlje 1 - Opšta pravila Pravilo 7 Sjedište Privremenog odjeljewa i zasjedawa Ustavnog suda 1.Privremeno odjeljenje smješteno je u sjedištu Ustavnog suda u Sarajevu. 2.Ustavni sud može da odluči, ako to smatra opravdanim, da se zasjedawa drže na drugom mjestu, van sjedišta Ustavnog suda. 3.Ustavni sud može da odluči, u bilo kom stadijumu ispitivawa prijave, da je neophodno da istragu ili neku drugu djelatnost provede negdje drugo ili da to može da učini jedan ili više njegovih sudija. Pravilo 8 Zasjedawa Ustavnog suda 1.Ustavni sud određuje broj i datume zasjedawa. 2.Odlukom predsjednika Ustavni sud se sastaje i u drugom terminu, ako to nalažu okolnosti. 3.Sudije koji su zbog bolesti ili nekih drugih ozbiqnih razloga spriječeni da prisustvuju cijelom ili dijelu zasjedawa, ili da obave neku drugu dužnost, o tome obavještavaju šefa Privremenog odjeljewa što je moguće ranije, a on obavještava predsjednika Ustavnog suda. Pravilo 9 Povjerqivost rasprava 1.Sve rasprave sudija Ustavnog suda i drugih lica koja prisustvuju zasjedawima ili sastancima Ustavnog suda jesu i ostaće povjerqive. Na sastancima Ustavnog suda, sem ako Ustavni sud ne odluči drugačije, može da bude prisutno samo osoblje Privremenog odjeljewa Ustavnog suda, reg is - trar i generalni sekretar Ustavnog suda. 2.U bilo kojoj fazi ispitivawa prijave, sem ako Ustavni sud ne odluči drugačije, predsjednik Ustavnog suda, potpredsjednik Ustavnog suda i šef Privremeno g odjeljewa mogu da saopšte informacije štampi u mjeri koja je primjerena legitimnim interesima strana i shodno posebnim uputstvima Ustavnog suda. Pravilo 10 Glasanje i izdvajanje mišljewa 1.Nakon svake rasprave, a prije nego što se obavi zvanično glasanje o nekom pitanju na sjednici Ustavnog suda, predsjednik može da zatraži od sudija da o tome iznesu svoje mišljenje ili da se obavi preliminarno glasanje. 2.Glasanje se vrši javno, dizanjem ruku. Ustavni sud može da odluči da se odluke donose tajnim glasanjem. 3.Glasanje se vrši po redu po kome su predlozi podneseni, o čemu prethodno može da se sprovede preliminarno glasanje. Predlog koji prilikom preliminarnog glasawa dobije najviše glasova smatra se prvim predlogom pri konačnom glasanju. 4.U donošenju odluke Ustavnog suda može da učestvuje samo sudija koji je učestvovao u raspravi. 5.Sudija ne može da ostane uzdržan prilikom glasawa o zakqučcima odluke. 6.Svaki sudija koji je učestvovao u razmatranju predmeta ima pravo da izdvoji svoje mišljenje, u skladu ili suprotno odluci. 7.Sudija ima pravo da izdvojeno mišljenje, najkasnije u roku od 15 dana, dostavi u pisanoj formi sa obrazloženjem. 8.Izdvojeno mišljenje sudije prilaže se uz zapisnik sa sjednice i ulaže u predmet na koji se odnosi, a u donesenoj odluci se konstatuje da ima izdvojeno mišljenje. 9.Izdvojeno mišljenje prilaže se uz odluku kao aneks i čini njen sastavni dio. Pravilo 11 Zapisnici sa razmatrawa i rasprava 1.Zapisnik sjednice Ustavnog suda sadrži: (a)datum održavawa sjednice; Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3595 (b)imena prisutnih i odsutnih sudija; (c)imena drugih lica prisutnih na sjednici; (d)predmet razmatrawa i odluka Ustavnog suda; (e)rezultat glasawa, sa naznakom koji je sudija glasao protiv odluke, odnosno koji je izdvojio mišljenje; (f)druge zakqučke koji su doneseni povodom rasprave o predmetu. 2.U zapisnik se unosi kratak tok rasprave i važnija pitawa koja su bila bitna za odlučivanje u predmetu. 3.Kad je iskqučena javnost sa sjednice ili njenog dijela, to se konstatuje u zapisnik. 4.Zapisnik sa sjednice Ustavnog suda usvaja se na narednoj sjednici. 5.Verifikovani zapisnik sa sjednice Ustavnog suda (Malog i Velikog vijeća) potpisuju predsjednik Ustavnog suda, odnosno potpredsjednik koji je na sjednici predsjedavajući, i šef Privremenog odjeljewa. 6.Zapisnik je, u smislu člana 8 Sporazuma iz 2007. godine, sastavni dio arhive Ustavnog suda. Pravilo 12 Jemstvo nepristrasnosti sudija 1.Sudija ne učestvuje u ispitivanju prijave pred Ustavnim sudom ako: (a)ima neki lični interes u predmetu; (b)je u nekoj odluci o činjenicama na kojima je prijava osnovana učestvovao kao savjetnik bilo koje strane ili kao član nekog suda ili istražnog organa. 2.U slučajevima iz stava 1 ovog pravila ili pod nekim drugim okolnostima za koje se čini da bi mogle da utiču na nepristrasnost sudije prilikom ispitivawa prijave, ako sudije ili predsjednik Ustavnog suda smatraju da ne bi trebali da učestvuju, odlučuje Ustavni sud. Pravilo 13 Izuzeće sudija Kada, iz nekih posebnih razloga, sem onih iz pravila 12, sudije smatraju da ne bi trebali da učestvuju ili da nastave da učestvuju u ispitivanju predmeta, o tome obavještavaju predsjednika. Pravilo 14 Kvorum nakon izuzeća sudija Sudija, koji shodno odredbama pravila 12 ili 13 ne učestvuje u ispitivanju prijave, ne čini dio kvoruma za vrijeme takvog ispitivawa. Ako se predmet o kom je riječ rješava na Malom vijeću, biće proslijeđen Velikom vijeću. Poglavlje 2 - Veliko vijeće Pravilo 15 Nadležnost Velikog vijeća 1.Veliko vijeće donosi odluke o: (a)meritumu prijava; (b)prijavama koje mu je proslijedilo Malo vijeće prema pravilu 19 st. 2 i 3, ili odluke shodno stavu 2(a), (b), (c) i (d) i stavu 3 člana VIII Sporazuma u pogledu prijava koje je Malo vijeće razmatralo, ali nije o wima postiglo jednoglasnu odluku; (c)svim postupcima preispitivawa koji se odnose na odluke bivšeg Doma koje se nalaze u postupku pred Ustavnim sudom, kao i na odluke o zahtjevu za preispitivanje u takvim postupcima; (d)proceduralnim i drugim pitawima koja ne spadaju u domen gornjeg stava 1(a)-(c), ako Pravilima nije drugačije određeno; (e)o unutrašwim pitawima Privremenog odjeljewa. Pravilo 16 Kvorum Velikog vijeća Kvorum Velikog vijeća u plenarnom sastavu čine četiri sudije. Pravilo 17 Glasanje Velikog vijeća 1.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stav 1(a), (b) i (c), donose se većinom glasova svih sudija. 2.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stav 1(d) i (e), donose se većinom glasova prisutnih sudija. 3.Ako je isti broj glasova u zvaničnom glasanju, obavlja se glasanje prozivkom, a predsjednik ima odlučujući glas. Poglavlje 3 - Malo vijeće Pravilo 18 Nadležnost Malog vijeća 1.Malo vijeće donosi odluke o: (a)predlogu odluke o meritumu prijave; (b)ne/prihvatqivosti odluke prema stavu 2(a), (b), (c) i (d) člana VIII Sporazuma ili o obustavljanju razmatrawa, odbacivanju ili brisanju prijave shodno stavu 3 člana VIII Sporazuma; (c)o proceduralnim pitawima u postupku pred Malim vijećem, ako Pravilima nije drugačije određeno. Pravilo 19 Kvorum i zasjedawa Malog vijeća 1.Kvorum Malog vijeća čini troje sudija. 2.Malo vijeće sastaje se shodno tome kako to okolnosti zahtijevaju ili kako odluči nadležni potpredsjednik Ustavnog suda. Pravilo 20 Glasanje Malog vijeća 1.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stav 1(a), donose se većinom glasova svih sudija. 2.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stav 1(b) i (c), donose se jednoglasno. Pravilo 21 Prosljeđivanje prijava Malom i Velikom vijeću Ustavnog suda 1.Prijave se prosljeđuju na Malo vijeće u skladu sa opštim smjernicama koje je donijelo Veliko vijeće. 2.Kada predmet u postupku pred Malim vijećem postavlja ozbiqna pitawa u vezi sa tumačenjem Sporazuma, ili nekog od međunarodnih sporazuma na koji se on poziva, ili ako bi rješavanje pitawa pred Malim vijećem moglo da ima ishod koji je u suprotnosti sa ranijom jurisprudencijom bivšeg Doma ili Komisije, ili Ustavnog suda, Malo vijeće, prije nego što donese konačnu odluku, može da se odrekne nadležnosti u korist Velikog vijeća. 3.Predsjednik može da odluči da proslijedi na razmatranje Velikom vijeću svaku prijavu koja je pred Malim vijećem, za koju mu se učini: (a)da postavlja ozbiqna pitawa u vezi sa tumačenjem Sporazuma ili bilo kog drugog međunarodnog sporazuma na koji se on poziva, ili (b)da je iz bilo kog drugog opravdanog razloga takav postupak potreban. DIO III - Procedura Poglavlje 1 - Opšta pravila Pravilo 22 Zvanični jezici Zvanični jezici Ustavnog suda su srpski, bosanski i hrvatski. Pravilo 23 Zastupanje strana iz Sporazuma Strane iz Sporazuma pred Ustavnim sudom - Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku zastupaju wihovi zastupnici, kojima mogu da pomažu savjetnici. Broj 36 – Strana 3596 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 24 Aktivna legitimacija; zastupanje podnosilaca prijava 1.Lica, nevladine organizacije ili grupe lica koje tvrde da su žrtva povrede koju je počinila neka od strana ili koje nastupaju u ime navodnih žrtava koje su umrle ili nestale, a koji su podnijeli svoje prijave prije 31. decembra 2003. godine bivšem Domu, shodno članu VIII stav 1 Sporazuma mogu da nastave sa postupkom pred Ustavnim sudom. 2.Podnosioci prijava iz prethodnog stava mogu, shodno sopstvenom izboru, da ovlaste advokate ili druge zastupnike koji će ih zastupati u postupcima pred Ustavnim sudom. 3.Podnosilac prijave ili zastupnik lično se pojavquje pred Ustavnim sudom: (a)kako bi prezentovao prijavu na raspravi koju je zakazao Ustavni sud, ili (b)nekim drugim povodom, ako ga pozove Ustavni sud. 4.Ustavni sud može da oslobodi podnosioca prijave od prisustva pred Ustavnim sudom u slučajevima iz prethodnog stava, ako je spriječen da se pojavi iz opravdanog razloga. Pravilo 25 Amici cu riae 1.Ustavni sud može u bilo kojoj fazi postupka da dozvoli ili da pozove neki vladin ili nevladin or gan ili organizaciju, pojedinca ili grupu pojedinaca, a naročito ombudsmene za qudska prava koje imenuju Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine ili Republika Srpska, da učestvuju kao ami cus cu riae. 2.Takvo učešće može da se ograniči na činjenična ili pravna pitawa naznačena odlukom Ustavnog suda. 3.Odluka Ustavnog suda u predmetu sadržava proceduru koja će se slijediti. Pravilo 26 Postupanje Ustavnog suda u posebnim slučajevima 1.Ustavni sud može, proprio motu ili na zahtjev strane, da preduzme svaku radnju koju smatra primjerenom ili potrebnom za obavljanje svojih dužnosti shodno Sporazumu. 2.Ustavni sud može da odredi jednog ili više svojih sudija da preduzmu neku od radwi iz prethodnog stava u njegovo ime, posebno da saslušaju svjedoke ili vještake, pregledaju dokumente ili posjete neko mjesto. U tom slučaju, sudija ili sudije su dužni da pravovremeno obavijeste Ustavni sud o radwama koje su sproveli. 3.U hitnom slučaju, kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda ili, ako je on spriječen u obavljanju svojih dužnosti, potpredsjednik može da preduzme potrebne radnje u ime Ustavnog suda. Na prvoj narednoj sjednici Ustavnog suda biće predočena svaka radwa koja je preduzeta shodno ovom stavu. Pravilo 27 Spajanje prijava Malo vijeće, tj. Veliko vijeće, mogu, ako smatraju da je to opravdano, da odrede da se spoje dvije ili više prijava, u kojima će Ustavni sud voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Pravilo 28 Prioritet određenih prijava 1.Ustavni sud rješava prijave, u pravilu, po hronološkom redu. 2.Izuzetno, Ustavni sud može da odluči da određenoj prijavi da prednost. 3.Ustavni sud daje posebnu prednost navodima o naročito teškim ili sistematskim povredama, koje se zasnivaju na navodnoj diskriminaciji. Pravilo 29 Privremene mjere 1.Veliko vijeće može, na zahtjev podnosioca prijave, da odredi strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da je donese u interesu stranaka ili pravilnog vođewa postupka. 2.Kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda odlučuje, u interesu strana ili zbog propisnog vođewa postupka, o izdavanju naredbe za privremenu mjeru shodno članu X stav 1 Sporazuma. 3.Kada predsjednik naredi privremenu mjeru o tome obavještava Ustavni sud shodno stavu 3 pravila 26. 4.Odluka o privremenoj mjeri stu pa na snagu u trenutku donošewa takve odluke. 5.U slučaju kada naredba za privremenu mjeru više nije opravdana, Ustavni sud takvu naredbu povlači formalnom odlukom. Poglavlje 2 - Rasprave Pravilo 30 Javna priroda i organizacija rasprava 1.Rasprave pred Ustavnim sudom održavaju se javno. 2.Štampa i javnost mogu da budu iskqučeni sa cijele ili dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijeva interes maloljetnika ili zaštita privatnog života strana, ili iskqučivo shodno procjeni Ustavnog suda u posebnim okolnostima gdje bi publicitet naškodio interesima pravde. 3.Ako je podnosilac prijave nevladina organizacija ili grupa pojedinaca, Ustavni sud utvrđuje da li oni koji se pred wom pojavquju imaju pravo da ih zastupaju. 4.Ustavni sud može da ograniči broj zastupnika ili savjetnika strana koji mogu da prisustvuju kada smatra da je to u interesu propisnog vođewa rasprave. 5.Strane se na vrijeme obavještavaju o odluci Ustavnog suda da održi raspravu. Strane dostavljaju Ustavnom sudu imena i funkcije lica koja će se u wihovo ime pojaviti na raspravi. 6.Odredbe ovih pravila se primjenjuju mu ta tis mu tan dis na raspravama pred predstavnicima Ustavnog suda u skladu sa pravilom 26 stav 2. Pravilo 31 Propust strane da se pojavi Kada strana, koja je uredno obaviještena, propusti da se pojavi bez opravdanog razloga, Ustavni sud može da nastavi sa raspravom pod uslovom da je takav tok zadovoljavajući i u skladu sa odgovarajućim sudskim postupkom shodno stanju u spisu. Pravilo 32 Pozivanje pojedinih podnosilaca prijava, vještaka i svjedoka 1.Šef Privremenog odjeljewa poziva svakog pojedinog podnosioca prijave, učesnika u postupku, vještaka ili drugo lice koje Ustavni sud želi da sasluša kao svjedoka. Pozivi sadrže: (a)strane u prijavi; (b)činjenice ili pitawa u vezi sa kojima će dotično lice da bude saslušano; (c)pripreme koje su napravljene, u skladu sa pravilom 37 st. 1 ili 2, kako bi se dotičnim licima nadoknadili troškovi koje su pretrpjeli. 2.Poziv i materijali za javnu raspravu dostavljaju se najkasnije osam dana prije održavawa javne rasprave. 3.Predsjednik može da dozvoli svakom od tih lica, ako ne govori i ne razumije dovoqno neki od službenih jezika, da govori materwim jezikom, u prisustvu prevodioca. Pravilo 33 Svečana zakletva za svjedoke i vještake Nakon utvrđivawa identiteta svjedoka ili vještaka, predsjednik ili opunomoćeni sudija o kom je riječ u pravilu 26 stav 2 traži da oni daju sljedeću izjavu: (a)za svjedoke: "Svečano izjavqujem po časti i savjesti da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa drugo do istinu." Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3597 (b)za vještake: "Svečano izjavqujem po časti i savjesti da će moja izjava biti u skladu sa mojim iskrenim i profesionalnim uvjerenjem." Pravilo 34 Vođenje rasprava 1.Predsjednik, potpredsjednik ili opunomoćeni sudija vodi raspravu ili ispitivanje svakog lica kog se saslušava. On određuje redoslijed po kom će strane i wihovi predstavnici biti saslušani. 2.Svaki sudija može da postavlja pitawa stranama ili licima koja se saslušavaju sa dopuštenjem predsjednika, potpredsjednika ili opunomoćenog sudije. 3.Strane i wihovi predstavnici mogu, takođe, da postavljaju pitawa bilo kom licu kog se saslušava uz dopuštenje predsjednika, potpredsjednika ili opunomoćenog sudije. Pravilo 35 Zapisnici s rasprava Šef Privremenog odjeljewa, ili pravnik kog on odredi, odgovoran je za zapisnik koji treba da sadrži doslovan tok rasprave pred Ustavnim sudom. Kada se pravi tonski zapis, zapis će biti sastavni dio zapisnika. Pravilo 36 Troškovi 1.Troškove kojima je bilo izloženo lice kog je Ustavni sud saslušao u svojstvu svjedoka ili vještaka na zahtjev strane snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 2.Troškove kojima je bilo izloženo lice koje Ustavni sud saslušava proprio motu snosi Ustavni sud. 3.Kada Ustavni sud pribavlja pismeno mišljenje vještaka ili se to čini na njegov zahtjev sve nastale troškove snosi Ustavni sud. 4.Kada strana na zahtjev Ustavnog suda podnese pismene dokaze sve troškove snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 5.Kada pismene dokaze, ukqučujući i nalaz vještaka, dostavi strana, ali ne na zahtjev Ustavnog suda, sve troškove snosi ta strana sem ako Ustavni sud ne odluči drugačije. 6.Iznos svih troškova i izdataka koje plaća Ustavni sud shodno ovom pravilu odobrava predsjednik. Poglavlje 3 - Prijateqsko rješenje Pravilo 37 Prijateqska rješewa 1.U bilo kojoj fazi tokom postupka Ustavni sud može da pokuša da postigne prijateqsko rješenje spora na osnovu poštovawa prava i sloboda navedenih u Sporazumu. 2.Ako Ustavni sud uspije da ostvari takvo rješenje, u skladu sa odlukom Velikog vijeća objavquje izvještaj i dostavlja ga Visokom predstavniku, o kom je riječ u Aneksu 10 uz Opšti okvirni sporazum sve dok takva funkcija postoji, zatim generalnim sekretarima Organizacije za bezbjednost i saradnju u Evropi (OSCE) i Savjeta Evrope, kao i stranama iz spora. 3.Izvještaj Ustavnog suda ukqučuje kratak pregled o činjenicama i postignutom rješenju. 4.Međutim, izvještaj o rješenju u datom predmetu može da bude povjerqiv bilo u cijelosti ili djelimično kada je to potrebno zbog zaštite qudskih prava ili zbog sporazuma između Ustavnog suda i strana o kojima se radi. 5.Prijateqsko rješenje u predmetu, p ostignuto posredovanjem Ustavnog suda, ima zakonsku snagu jednaku konačnoj odluci Ustavnog suda. Poglavlje 4 - Podnošenje, forma i sadržaj prijava Pravilo 38 Podnošenje prijava 1.Svaka prijava shodno članu VIII stav 1 Sporazuma, o kojoj treba da odluči Ustavni sud u skladu sa članom 2 Sporazuma iz 2007. godine, morala je da bude podnesena Domu zakqučno sa 31. decembrom 2003. godine. 2.Datumom podnošewa prijave smatra se da tum prvog obavještewa kog je dostavio podnosilac prijave. Pravilo 39 Forma prijave 1.Prijavu iz pravila 38 stava 1 mora da podnese u pisanoj formi i potpiše podnosilac prijave ili njegov zastupnik. 2.Prijave koje podnose nevladine organizacije ili grupa lica potpisuje lice koje je nadležno da zastupa takvu organizaciju ili grupu. Ustavni sud određuje da li su lica koja su potpisala prijavu ovlašćena da to učine. 3.Kada podnosioci prijave imaju zastupnika u skladu sa stavom 2 pravila 24, punomoć advokata ili pismeno ovlašćenje pribavlja wihov zastupnik ili zastupnici. Pravilo 40 Sadržaj prijave 1.Prijava, iz pravila 38 stav 1, treba da sadrži: (a)identitet podnosioca prijave, što podrazumijeva ime, dob, zanimanje i adresu, te identitet svake navodne žrtve što podrazumijeva, gdje to odgovara, ime, dob, zanimanje i adresu dotičnog lica; (b)ime, zanimanje i adresu zastupnika, ako ga ima; (c)ime strane protiv koje je podnesena prijava; (d)izjavu o činjenicama; (e)izjavu o pravima koja su shodno Sporazumu navodno prekršena i sve relevantne argumente; (f)izjavu o privremenim mjerama ili drugim traženim pravnim lijekovima i svim relevantnim dokumentima. 2.Podnosioci prijave, sem toga: (a)dostavljaju informaciju o tome da li su zadovoljeni kriterijumi postavljeni u članu VIII st. 2 i 3 Sporazuma; (b)naznačavaju da li je predmet prijave već ranije bio podnesen bivšem Domu ili nekoj drugoj komisiji ustanovljenoj shodno aneksima uz Opšti okvirni sporazum ili u nekom drugom međunarodnom postupku presuđivawa, istrage ili rješavawa; (c)navode na kom službenom jeziku žele da prime odluke Doma (sada Ustavnog suda); (d)navode da li se protive ili ne da wihov identitet bude objelodanjen javnosti. 3.Prijave, sem onih koje podnese strana, treba da budu popunjene na obrascu prijave koji je pripremio arhivar Doma/Komisije, tj. šef Privremenog odjeljewa. 4.Prijave koje ne ispuwavaju uslove iz st. 1 do 3 Ustavni sud ne mora da prihvati. 5.Podnosioci prijava su obavezni da obavještavaju Ustavni sud o svakoj promjeni adrese ili nekim drugim okolnostima relevantnim za prijavu. U slučaju da to propuste, Ustavni sud može da briše prijavu. Poglavlje 5 - Postupak ne/prihvatawa prijave i preliminarna odluka o meritumu Pravilo 41 Informacije tuženoj strani u hitnim predmetima i saradwa s institucijama Bosne i Hercegovine 1.Šef Privremenog odjeljewa može da u slučaju hitnosti, ne prejudicirajući preduzimanje nekih drugih koraka u proceduri, obavijesti tuženu stranu iz prijave, svim dostupnim sredstvima, o podnošenju prijave i kratkom sadržaju predmeta te prijave. 2.Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta, pravna i fizička lica i drugi, dužni su da Ustavnom sudu, na njegov zahtjev, daju podatke i obavještewa potrebna za rad Ustavnog suda i, po njegovom nalogu, preduzimaju radnje koje su od interesa za vođenje postupka. 3.Ustavni sud može da, na obrazložen zahtjev relevantnih institucija u Bosni i Hercegovini, daje neophodne informacije u pogledu pojedinačnih predmeta iz rada Ustavnog suda. Broj 36 – Strana 3598 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 42 Pisani dio postupka 1.Učesnici u postupku imaju pravo da izvrše uvid u spise Ustavnog suda, a ovo pravo može da se prizna, po obrazloženom predlogu, i drugim zainteresovanim stranama. 2.Ustavni sud dostavlja prijavu tuženoj strani radi davawa odgovora, odnosno dostavljanja spisa. 3.Ustavni sud može da dostavi prijavu i protivnoj strani podnosioca prijave u postupku pred domaćim organima, radi davawa odgovora. 4.Nedostavljanje odgovora ne utiče na tok postupka pred Ustavnim sudom. 5.Kad je prijava upućena Ustavnom sudu nepotpuna ili ne sadrži podatke neophodne za vođenje postupka, Ustavni sud će zatražiti od podnosioca da u određenom roku, a najduže za mjesec dana, te nedostatke otkloni pri čemu podnosiocu prijave može da se dostavi obrazac prijave i uputstvo o popuwavanju obrasca, uz upozorenje da će se prijava brisati ukoliko se ne udovoqi ovom zahtjevu Ustavnog suda. 6.Ako podnosilac u roku iz stava 5 ovog pravila ne otkloni nedostatke, prijava će se brisati. 7.Ustavni sud određuje vremenski rok za sve informacije, zapažawa ili komentare zatražene od strana u postupku i drugih lica koja su obavezna da postupaju po zahtjevu Ustavnog suda. 8.U slučaju odbacivawa, odbijawa, prekidawa razmatrawa ili brisawa prijave shodno st. 2 i 3 člana VIII Sporazuma, Ustavni sud može da donese odluku a da prethodno prijava nije dostavljena drugoj stranci na izjašwavanje. Pravilo 43 Iscrpqivanje pravnih lijekova Ustavni sud može, u pravilu, da razmatra prijavu ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako je podnesena u roku od šest mjeseci od dana kada je podnosilac prijave primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Pravilo 44 Preliminarno razmatranje prijave 1.Prijava nije prihvatqiva ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnosilac prijave nije iscrpio pravne lijekove; (b)prijava je preuranjena; (c)protekao je rok za podnošenje prijave; (d)Ustavni sud je o istoj stvari već odlučivao na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine; (e)prijava je podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješewa, ili je pred drugom komisijom osnovanom shodno aneksu Opšteg okvirnog sporazuma; (f)prijava je ratione temporis nekompatibilna sa Sporazumom; (g)prijava je ratione materiae nekompatibilna sa Sporazumom; (h)prijava je ratione personae nekompatibilna sa Sporazumom; (i)prijava je ratione loci nekompatibilna sa Sporazumom; (j)prijava je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje prijave. 2.Ustavni sud će obustaviti razmatranje prijave, odbaciti ili brisati prijavu ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnosilac prijave je anoniman ili nedostupan; (b)podnosilac prijave je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira prijavu; (c)podnosilac je odustao od prijave; (d)stvar je već riješena; (e)nije opravdano da se nastavi sa razmatranjem prijave. Pravilo 45 Odluka Malog vijeća o prihvatqivosti, o obustavljanju razmatrawa, o odbijanju ili o brisanju prijave i preliminarna odluka o meritumu 1.Odluka Malog vijeća, kojom se prijava proglašava neprihvatqivom shodno stavu 2(a), (b), (c) i (d) člana VIII Sporazuma ili o obustavljanju razmatrawa, odbacivanju ili brisanju prijave shodno stavu 3 člana VIII Sporazuma, donosi se jednoglasno u pisanoj formi i šef Privremenog odjeljewa dostavlja je podnosiocu prijave i drugim strankama u postupku. 2.Predlog odluke Malog vijeća o meritumu prijave donosi se većinom glasova u pisanoj formi i dostavlja se Velikom vijeću na potvrdu. Pravilo 46 Odluka Velikog vijeća o prihvatqivosti, o obustavljanju razmatrawa, o odbijanju ili o brisanju prijave 1.U slučaju da Malo vijeće ne donese jednoglasnu odluku shodno pravilu 51 stav 1, prijava se upućuje Velikom vijeću da donese konačnu odluku. 2.Odluka Ustavnog suda u Velikom vijeću shodno stavu 2(a), (b), (c) i (d) i stavu 3 člana VIII Sporazuma donosi se u pisanoj formi i šef Privremenog odjeljewa dostavlja je podnosiocu prijave i ostalim strankama. 3.U odluci Velikog vijeća navodi se da je donesena jednoglasno ili većinom glasova sudija Vijeća. Obrazloženje je sastavni dio odluke. Poglavlje 6 - Postupak nakon prihvatawa prijave Pravilo 47 Razmatranje merituma 1.Nakon proglašavawa prijave prihvatqivom Ustavni sud odlučuje o postupku koji slijedi: (a)za ispitivanje prijave shodno članu XI stav 1 tačka (a) Sporazuma o tome da li ustanovljene činjenice ukazuju ili ne da je tužena strana prekršila svoje obaveze shodno Sporazumu; (b)s ciljem da obezbijedi prijateqsko rješenje predmeta shodno članu IX st. 1 i 2. 2.Ustavni sud može da pozove strane da dostave nove dokaze ili zapažawa. Ustavni sud odlučuje u svakom pojedinom predmetu da li bi ta zapažawa trebalo da budu dostavljena u pisanoj formi ili usmeno na raspravu. 3.Ustavni sud postavlja rok u kom strane dostavljaju dodatne dokaze i pismena zapažawa. Pravilo 48 Djelimična odluka Veliko vijeće može da donese djelimičnu odluku ako zahtjev sadrži više pitawa i ako to priroda slučaja omogućava. Pravilo 49 Odluke o prihvatqivosti i meritumu Kada smatra odgovarajućim, Veliko vijeće može da odluči o prihvatqivosti i meritumu prijave u isto vrijeme. Poglavlje 7 - Odluke o meritumu Pravilo 50 Propust strane da se pojavi ili prezentuje svoj predmet 1.Ustavni sud, u pravilu, ispituje samo ove povrede koje su iznesene u prijavi. 2.U izuzetnim slučajevima Ustavni sud može po službenoj dužnosti da utvrdi i druge povrede na koje nije izričito ukazano, a koje proizilaze iz prijave. Pravilo 51 Forma odluke o meritumu Odluka sadrži: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3599 a.imena predsjednika i ostalih sudija koji čine Ustavni sud u Velikom vijeću, kao i ime šefa Privremenog odjeljewa Ustavnog suda; b.datume kada je usvojena i uručena; c.opis strane ili strana; d.imena zastupnika strana; e.prikaz postupka koji je sproveden; f.kratak pregled podnesaka strana; g.činjenice predmeta; h.mišljenje Ustavnog suda; i.naređene pravne lijekove; j.zakqučke; k.broj sudija koji čine većinu. Pravilo 52 Sadržaj odluke o meritumu Mišljenje Ustavnog suda i zakqučci odluke posebno su usmjereni na sljedeće: (a)da li utvrđene činjenice ukazuju na to da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma i, ako je tako, (b)koje će korake da preduzme ta strana kako bi ispravila takav prekršaj, ukqučujući naredbe da se sa određenim djelovanjem prestane i od njega uzdrži, novčanu naknadu (ukqučujući kompenzaciju za materijalnu i nematerijalnu štetu) kao i naredbe za privremene mjere. Pravilo 53 Posebna odluka o pravnim lijekovima I pored pravila 51(i) Ustavni sud može, ako smatra da je to potrebno, da odgodi donošenje odluke o pravnim lijekovima u cjelini ili djelimično. Pravilo 54 Uručenje odluke 1.Odluku potpisuju predsjednik i šef Privremenog odjeljewa. 2.Relevantne dijelove odluke može javno da uruči predsjednik, ili neki drugi sudija Ustavnog suda kog je on ovlastio, na jednom od službenih jezika. Nije neophodno da ostale sudije budu prisutne. Strane se pravovremeno obavještavaju o datumu i vremenu uručewa odluke. 3.Šef Privremenog odjeljewa dostavlja odluke, odlučene u meritumu, relevantnim stranama koje su učestvovale u postupku. 4.Veliko vijeće Ustavnog suda može da odluči da odluke o meritumu dostavi i Visokom predstavniku, o kom je riječ u Aneksu 10 uz Opšti okvirni sporazum, sve dok takva funkcija postoji, generalnim sekretarima Savjeta Evrope i OSCE -a. 5.Orig i nal, propisno potpisan i zapečaćen, pohranjuje se u arhivi bivšeg Doma/Komisije. Poglavlje 8 - Objavqivanje odluka Pravilo 55 Objavqivanje odluka 1.Šef Privremenog odjeljewa odgovoran je za objavqivanje odluka Ustavnog suda. 2.Svaka odluka o meritumu, svaka odluka kojom se prijava proglašava prihvatqivom ili neprihvatqivom, odbacuje ili briše ili se obustavlja razmatranje prijave, odluka o zahtjevu za preispitivanje ili odluka o preispitivanju dostupna je javnosti. Naredbe koje se tiču privremenih mjera koje je donio Ustavni sud dostupne su javnosti sem ako Ustavni sud ili sudija u ime Ustavnog suda, shodno pravilu 26 st. 2 i 3, ne odluči drugačije. Ostale odluke biće dostupne javnosti ako Ustavni sud tako odluči. 3.Od strana u Sporazumu može da se zatraži da objave odluke Ustavnog suda u svojim službenim glasilima. Poglavlje 9 - Postupak izvršewa odluka Pravilo 56 Izvršenje odluka 1.Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezne i dužno je da ih poštuje svako fizičko i pravno lice. 2.Svi organi vlasti tuženih strana u postupku pred Ustavnim sudom dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom, zakonom i Sporazumom da sprovode odluke Ustavnog suda. 3.Ustavni sud, s ciljem da realizuje pravne lijekove, u svojoj odluci može, zakqučcima, da odredi način i rok izvršewa odluke koju je donio Ustavni sud. 4.U datim rokovima tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Ustavnog suda, dužna je da dostavi obavještenje o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši odluka Ustavnog suda, kako je to naznačeno u odluci. 5.U slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Ustavnog suda o mjerama koje su preduzete, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Poglavlje 10 - Postupak preispitivawa Pravilo 57 Odluke Ustavnog suda i Komisije ne podliježu preispitivanju Odluke Ustavnog suda i Komisije, bez obzira da li je ih donijelo Malo ili Veliko vijeće, konačne su i obavezujuće u smislu čl. 7 i 8 Sporazuma iz 2005. godine i čl. 5 i 6 Sporazuma iz 2007. godine i ne podliježu preispitivanju. Pravilo 58 Preispitivanje odluka bivšeg Doma U slučaju da Ustavni sud bude trebalo da odlučuje u postupku preispitivawa koji se odnosi na odluke bivšeg Doma, postupa se na sljedeći način: Veliko vijeće odlučuje da li će da prihvati zahtjev za preispitivanje i odlučuje o predmetu u kom je prihvaćen zahtjev za preispitivanje. U takvom odlučivanju Ustavni sud primjenjuje mu ta tis mu - tan dis odredbe pravila 63-66 Pravila pro ce dure bivšeg Doma. Izuzetno od prethodnog stava, ne primjenjuje se postupak iz pravila 64 Pravila pro ce dure bivšeg Doma za pribavljanje preporuke Vijeća o zahtjevu za preispitivanje. Pravilo 59 Ispravljanje grešaka u odlukama 1.Ustavni sud može, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, da izvrši ispravke grešaka u pisanju, grešaka u izračunavanju ili drugih očiglednih grešaka u odlukama. 2.Ustavni sud može, ukoliko utvrdi očiglednu grešku iz stava 1, a koja bitno utiče na konačnu i obavezujuću odluku, da donese novu odluku u predmetu, ispravljajući očiglednu grešku do koje je došlo. ZAVRŠNE ODREDBE Pravilo 60 Izmjena i suspendovanje ovih pravila 1.Svako pravilo može da bude izmijenjeno i dopunjeno po predlogu svakog sudije kada se takav predlog usvoji na sjednici Velikog vijeća Ustavnog suda apsolutnom većinom svih sudija. 2.Veliko vijeće može da suspenduje svako pravilo nakon predloga bez najave, ako je odluka donesena jednoglasno. Suspendovanje pravila u ovom slučaju ograničava se u svom djelovanju na posebnu svrhu za koju je traženo. Pravilo 61 Supsidijarna primjena opštih akata Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Na sva pitawa koja nisu riješena ovim pravilima primjewivaće se mu ta tis mu tan dis Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i druga opšta akta Ustavnog suda. Broj 36 – Strana 3600 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 62 Saopštenje o ovim pravilima 1.Pravila stupaju na snagu danom donošewa. 2.Pravila i wihove izmjene i dopune se, nakon što ih usvoji Veliko vijeće Ustavnog suda, saopštavaju stranama u Sporazumu. 3.Pravila se objavquju u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" i na njeb strani Ustavnog suda u roku od 15 dana od dana stupawa na snagu ovih pravila. K-I-03/07 1. februara 2007. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), na osnovu –Sporazuma o ljudskim pravima - Aneks 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini - između Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum), –člana 7. Sporazuma u skladu s članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, zaključenog između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u januaru 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2007. godine), na zasjedanju od 1. februara 2007. godine, usvaja PRAVILA PROCEDURE 1 ZA RJEŠAVANJE PREDMETA BIVŠEG DOMA ZA LJUDSKA PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE/ KOMISIJE ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVI NE DIO I - Organizacija Ustavnog suda Poglavlje 1. - Ustavni sud Pravilo 1. Jurisdikcija, neovisnost i nepristranost 1.Ustavni sud, prema Sporazumu iz 2007. godine, ima jurisdikciju da odlučuje o predmetima koje je primio Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom) do 31. decembra 2003. godine, a koje Dom/Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) nisu okončali do 31. decembra 2006. godine. 2.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, djeluje neovisno i nepristrano. Pravilo 2. Ustavni sud u Velikom vijeću i dva mala vijeća 1.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, zasjeda u Velikom vijeću i dva mala vijeća. 2.Svako malo vijeće čini troje sudija Ustavnog suda koje biraju zakonodavna tijela entiteta prema članu VI/1.a) Ustava Bosne i Hercegovine. 3.Veliko vijeće čini pet sudija Ustavnog suda koje biraju zakonodavna tijela entiteta prema članu VI/1.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Sastoji se od sudija dva mala vijeća koji će se rotirati. Poglavlje 2. - Predsjedavanje vijećima Pravilo 3. Predsjednik Velikog i malih vijeća 1.Dužnost predsjednika Velikog vijeća obavljat će predsjednik Ustavnog suda. Predsjednik upravlja radom i predsjedava zasjedanjima Velikog vijeća. U slučaju njegove spriječenosti zamjenjuje ga jedan od potpredsjednika kojeg on odredi. 2.Dužnost predsjednika malih vijeća obavljat će potpredsjednici Ustavnog suda. Poglavlje 3. - Privremeno odjeljenje za rješavanje predmeta Doma/Komisije za ljudska prava Pravilo 4. Funkcija, trajanje i organizacioni položaj 1.U obavljanju stručnih i drugih poslova Ustavnom sudu u okviru njegove jurisdikcije iz Pravila 1. pomaže Privremeno odjeljenje za dovršetak predmeta Doma/Komisije (u daljnjem tekstu: Privremeno odjeljenje). 2.Privremeno odjeljenje će raditi na privremenoj osnovi, do okončanja rada na predmetima bivšeg Doma/Komisije. 3.Privremeno odjeljenje će biti sastavni dio Sekretarijata Ustavnog suda. 4.Privremeno odjeljenje će, ukoliko određeno pitanje nije riješeno drukčije ovim Pravilima, funkcionirati na osnovu općih akata Ustavnog suda. Pravilo 5. Imenovanje šefa, zamjenika šefa Privremenog odjeljenja i izbor ostalog osoblja 1.Privremeno odjeljenje se sastoji od šefa, zamjenika šefa i drugog stručnog, administrativnog i tehničkog osoblja. 2.Šefa i zamjenika šefa Privremenog odjeljenja postavlja i razrješava Ustavni sud iz reda pravnih savjetnika Ustavnog suda. 3.Ostala radna mjesta popunjavaju se iz reda zaposlenih u Sekretarijatu Ustavnog suda, a raspoređuje ih predsjednik Ustavnog suda, odnosno po njegovom ovlaštenju generalni sekretar Ustavnog suda. 4.Osobe koje nisu u radnom odnosu sa Ustavnim sudom bit će angažirane po osnovu ugovora na privremenoj osnovi u smislu člana 10. Sporazuma iz 2007. godine. 5.O potrebi angažiranja dodatnog pomoćnog osoblja i naknadi za njihov rad odlučuje Malo vijeće Ustavnog suda, na prijedlog generalnog sekretara Ustavnog suda. 6.Predsjednik Ustavnog suda može odlučiti, iz opravdanih razloga, uz prethodne konsultacije sa potpredsjednicima, o prestanku ugovora o angažmanu osoblja iz tačke 3. ovog pravila. 7.Osoblje koje zapošljava Ustavni sud ili koje radi po osnovu ugovora na privremenoj osnovi će, ukoliko to već nisu uradili u Komisiji, potpisati pismenu izjavu o povjerljivosti koju potpisuju i svjedoci ili će na narednom zasjedanju, prije nego što počnu obavljati bilo kakve dužnosti, dati sljedeću izjavu: "Svečano izjavljujem da ću svoje dužnosti obavljati vjerno, neovisno, nepristrano i uz puno poštivanje obaveze povjerljivosti". Pravilo 6. Registriranje prijava U Privremenom odjeljenju se vodi registar prijava koji je ranije vodio Dom/Komisija. DIO II - Rad Ustavnog suda Poglavlje 1. - Opća pravila Pravilo 7. Sjedište Privremenog odjeljenja i zasjedanja Ustavnog suda 1.Privremeno odjeljenje je smješteno u sjedištu Ustavnog suda u Sarajevu. 2.Ustavni sud može, ako to smatra opravdanim, odlučiti da drži zasjedanja na drugom mjestu, van sjedišta Ustavnog suda. 3.Ustavni sud može odlučiti, u bilo kojem stadiju ispitivanja prijave, da je neophodno istragu ili neku drugu djelatnost provesti negdje drugo ili da to može učiniti jedan ili više njegovih sudija. Pravilo 8. Zasjedanja Ustavnog suda 1.Ustavni sud određuje broj i datume zasjedanja. 2.Odlukom predsjednika Ustavni sud se sastaje i u drugom terminu, ako to nalažu okolnosti. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3601 1 Pravila su objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. 3.Sudije koji su zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga spriječeni da prisustvuju cijelom ili dijelu zasjedanja, ili da obave neku drugu dužnost, o tome obavještavaju šefa Privremenog odjeljenja što je moguće ranije, a on obavještava predsjednika Ustavnog suda. Pravilo 9. Povjerljivost rasprava 1.Sve rasprave sudija Ustavnog suda i drugih osoba koje prisustvuju zasjedanjima ili sastancima Ustavnog suda jesu i ostat će povjerljive. Na sastancima Ustavnog suda, osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije, može biti prisutno samo osoblje Privremenog odjeljenja Ustavnog suda, reg is trar i generalni sekretar Ustavnog suda. 2.U bilo kojoj fazi ispitivanja prijave, osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije, predsjednik Ustavnog suda, potpredsjednik Ustavnog suda i šef Privremenog odjeljenja mogu saopćiti informacije štampi u mjeri koja je primjerena legitimnim interesima strana i prema posebnim uputama Ustavnog suda. Pravilo 10. Glasanje i izdvajanje mišljenja 1.Nakon svake rasprave, a prije nego što se obavi zvanično glasanje o nekom pitanju na sjednici Ustavnog suda, predsjednik može zatražiti od sudija da o tome iznesu svoje mišljenje ili da se obavi preliminarno glasanje. 2.Glasanje se vrši javno, dizanjem ruku. Ustavni sud može odlučiti da se odluke donose tajnim glasanjem. 3.Glasanje se vrši po redu po kojem su prijedlozi podneseni, o čemu se prethodno može provesti preliminarno glasanje. Prijedlog koji prilikom preliminarnog glasanja dobije najviše glasova smatra se prvim prijedlogom pri konačnom glasanju. 4.U donošenju odluke Ustavnog suda može učestvovati samo sudija koji je učestvovao u raspravi. 5.Sudija ne može ostati uzdržan prilikom glasanja o zaključcima odluke. 6.Svaki sudija koji je učestvovao u razmatranju predmeta ima pravo izdvojiti svoje mišljenje, u skladu ili suprotno odluci. 7.Sudija ima pravo da izdvojeno mišljenje, najkasnije u roku od 15 dana, dostavi u pisanoj formi s obrazloženjem. 8.Izdvojeno mišljenje sudije prilaže se uz zapisnik sa sjednice i ulaže u predmet na koji se odnosi, a u donesenoj odluci se konstatira da ima izdvojeno mišljenje. 9.Izdvojeno mišljenje se prilaže uz odluku kao aneks i čini njen sastavni dio. Pravilo 11. Zapisnici sa razmatranja i rasprava 1.Zapisnik sjednice Ustavnog suda sadrži: (a)datum održavanja sjednice; (b)imena prisutnih i odsutnih sudija; (c)imena drugih lica prisutnih na sjednici; (d)predmet razmatranja i odluka Ustavnog suda; (e)rezultat glasanja, sa naznakom koji je sudija glasao protiv odluke, odnosno koji je izdvojio mišljenje; (f)druge zaključke koji su doneseni povodom rasprave o predmetu. 2.U zapisnik se unosi kratak tok rasprave i važnija pitanja koja su bila bitna za odlučivanje u predmetu. 3.Kad je isključena javnost sa sjednice ili njenog dijela, to se konstatira u zapisnik. 4.Zapisnik sa sjednice Ustavnog suda usvaja se na narednoj sjednici. 5.Verificirani zapisnik sa sjednice Ustavnog suda (Malog i Velikog vijeća) potpisuju predsjednik Ustavnog suda, odnosno potpredsjednik koji je na sjednici predsjedavajući, i šef Privremenog odjeljenja. 6.Zapisnik je, u smislu člana 8. Sporazuma iz 2007. godine, sastavni dio arhive Ustavnog suda. Pravilo 12. Jamstvo nepristranosti sudija 1.Sudija ne učestvuje u ispitivanju prijave pred Ustavnim sudom ako: (a)ima neki lični interes u predmetu; (b)je u nekoj odluci o činjenicama na kojima je prijava osnovana učestvovao kao savjetnik bilo koje strane ili kao član nekog suda ili istražnog tijela. 2.U slučajevima iz stava 1. ovog pravila ili pod nekim drugim okolnostima za koje se čini da bi mogle utjecati na nepristranost sudije prilikom ispitivanja prijave, ako sudije ili predsjednik Ustavnog suda smatraju da ne bi trebali učestvovati, odlučuje Ustavni sud. Pravilo 13. Izuzeće sudija Kada, iz nekih posebnih razloga, osim onih iz pravila 12, sudije smatraju da ne bi trebali učestvovati ili nastaviti učešće u ispitivanju predmeta, o tome obavještavaju predsjednika. Pravilo 14. Kvorum nakon izuzeća sudija Sudija, koji prema odredbama pravila 12. ili 13. ne učestvuje u ispitivanju prijave, ne čini dio kvoruma za vrijeme takvog ispitivanja. Ako se predmet o kojem je riječ rješava na Malom vijeću, bit će proslijeđen Velikom vijeću. Poglavlje 2. - Veliko vijeće Pravilo 15. Nadležnost Velikog vijeća 1.Veliko vijeće donosi odluke o: (a)meritumu prijava; (b)prijavama koje mu je proslijedilo Malo vijeće prema pravilu 19. st. 2. i 3, ili odluke prema stavu 2.(a), (b), (c) i (d) i stavu 3. člana VIII Sporazuma u pogledu prijava koje je Malo vijeće razmatralo, ali nije o njima postiglo jednoglasnu odluku; (c)svim postupcima preispitivanja koji se odnose na odluke bivšeg Doma koje se nalaze u postupku pred Ustavnim sudom, kao i na odluke o zahtjevu za preispitivanje u takvim postupcima; (d)proceduralnim i drugim pitanjima koja ne spadaju u domen gornjeg stava 1.(a)-(c), ako Pravilima nije drukčije određeno; (e)o unutarnjim pitanjima Privremenog odjeljenja. Pravilo 16. Kvorum Velikog vijeća Kvorum Velikog vijeća u plenarnom sastavu čine četiri sudije. Pravilo 17. Glasanje Velikog vijeća 1.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stav 1.(a), (b) i (c), donose se većinom glasova svih sudija. 2.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stav 1.(d) i (e), donose se većinom glasova prisutnih sudija. 3.Ako je isti broj glasova u zvaničnom glasanju, obavlja se glasanje prozivkom, a predsjednik ima odlučujući glas. Poglavlje 3. - Malo vijeće Pravilo 18. Nadležnost Malog vijeća 1.Malo vijeće donosi odluke o: (a)prijedlogu odluke o meritumu prijave; (b)ne/prihvatljivosti odluke prema stavu 2.(a), (b), (c) i (d) člana VIII Sporazuma ili o obustavljanju razmatranja, odbacivanju ili brisanju prijave prema stavu 3. člana VIII Sporazuma; (c)o proceduralnim pitanjima u postupku pred Malim vijećem, ako Pravilima nije drukčije određeno. Pravilo 19. Kvorum i zasjedanja Malog vijeća 1.Kvorum Malog vijeća čini troje sudija. 2.Malo vijeće se sastaje prema tome kako to okolnosti zahtijevaju ili kako odluči nadležni potpredsjednik Ustavnog suda. Broj 36 – Strana 3602 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 20. Glasanje Malog vijeća 1.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stav 1.(a), donose se većinom glasova svih sudija. 2.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stav 1.(b) i (c), donose se jednoglasno. Pravilo 21. Prosljeđivanje prijava Malom i Velikom vijeću Ustavnog suda 1.Prijave se prosljeđuju na Malo vijeće u skladu s općim smjernicama koje je donijelo Veliko vijeće. 2.Kada predmet u postupku pred Malim vijećem postavlja ozbiljna pitanja u vezi s tumačenjem Sporazuma, ili nekog od međunarodnih sporazuma na koji se on poziva, ili ako bi rješavanje pitanja pred Malim vijećem moglo imati ishod koji je u suprotnosti s ranijom jurisprudencijom bivšeg Doma ili Komisije, ili Ustavnog suda, Malo vijeće se, prije donošenja konačne odluke, može odreći nadležnosti u korist Velikog vijeća. 3.Predsjednik može odlučiti da proslijedi na razmatranje Velikom vijeću svaku prijavu koja je pred Malim vijećem, za koju mu se učini: (a)da postavlja ozbiljna pitanja u vezi s tumačenjem Sporazuma ili bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma na koji se on poziva, ili (b)da je iz bilo kojeg drugog opravdanog razloga takav postupak potreban. DIO III - Procedura Poglavlje 1. - Opća pravila Pravilo 22. Zvanični jezici Zvanični jezici Ustavnog suda su bosanski, hrvatski i srpski. Pravilo 23. Zastupanje strana iz Sporazuma Strane iz Sporazuma pred Ustavnim sudom - Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku zastupaju njihovi zastupnici, kojima mogu pomagati savjetnici. Pravilo 24. Aktivna legitimacija; zastupanje podnosilaca prijava 1.Osobe, nevladine organizacije ili grupe osoba koje tvrde da su žrtva povrede koju je počinila neka od strana ili koje nastupaju u ime navodnih žrtava koje su umrle ili nestale, a koji su podnijeli svoje prijave prije 31. decembra 2003. godine bivšem Domu, prema članu VIII stav 1. Sporazuma mogu nastaviti sa postupkom pred Ustavnim sudom. 2.Podnosioci prijava iz prethodnog stava mogu, prema vlastitom izboru, ovlastiti advokate ili druge zastupnike koji će ih zastupati u postupcima pred Ustavnim sudom. 3.Podnosilac prijave ili zastupnik se osobno pojavljuje pred Ustavnim sudom: (a)kako bi prezentirao prijavu na raspravi koju je zakazao Ustavni sud, ili (b)nekim drugim povodom, ako ga pozove Ustavni sud. 4.Ustavni sud može osloboditi podnosioca prijave od prisustva pred Ustavnim sudom u slučajevima iz prethodnog stava, ako je spriječen da se pojavi iz opravdanog razloga. Pravilo 25. Amici cu riae 1.Ustavni sud može u bilo kojoj fazi postupka dozvoliti ili pozvati neko vladino ili nevladino tijelo ili organizaciju, pojedinca ili grupu pojedinaca, a naročito ombudsmene za ljudska prava koje imenuju Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine ili Republika Srpska, da učestvuju kao ami cus cu riae. 2.Takvo učešće se može ograničiti na činjenična ili pravna pitanja naznačena odlukom Ustavnog suda. 3.Odluka Ustavnog suda u predmetu sadržava proceduru koja će se slijediti. Pravilo 26. Postupanje Ustavnog suda u posebnim slučajevima 1.Ustavni sud može, proprio motu ili na zahtjev strane, poduzeti svaku radnju koju smatra primjerenom ili potrebnom za obavljanje svojih dužnosti prema Sporazumu. 2.Ustavni sud može odrediti jednog ili više svojih sudija da poduzmu neku od radnji iz prethodnog stava u njegovo ime, posebno da saslušaju svjedoke ili vještake, pregledaju dokumente ili posjete neko mjesto. U tom slučaju, sudija ili sudije su dužni da pravovremeno obavijeste Ustavni sud o provedenim radnjama. 3.U hitnom slučaju, kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda ili, ako je on spriječen u obavljanju svojih dužnosti, potpredsjednik može poduzeti potrebne radnje u ime Ustavnog suda. Na prvoj narednoj sjednici Ustavnog suda bit će predočena svaka radnja koja je poduzeta prema ovom stavu. Pravilo 27. Spajanje prijava Malo vijeće, tj. Veliko vijeće, mogu, ako smatraju opravdanim, odrediti spajanje dvije ili više prijava, u kojima će Ustavni sud voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Pravilo 28. Prioritet određenih prijava 1.Ustavni sud rješava prijave, u pravilu, po hronološkom redu. 2.Izuzetno, Ustavni sud može odlučiti da određenoj prijavi da prednost. 3.Ustavni sud daje posebnu prednost navodima o naročito teškim ili sistematskim povredama, koje se temelje na navodnoj diskriminaciji. Pravilo 29. Privremene mjere 1.Veliko vijeće može, na zahtjev podnosioca prijave, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. 2.Kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda odlučuje, u interesu strana ili zbog propisnog vođenja postupka, o izdavanju naredbe za privremenu mjeru prema članu X stav 1. Sporazuma. 3.Kada predsjednik naredi privremenu mjeru o tome obavještava Ustavni sud prema stavu 3. pravila 26. 4.Odluka o privremenoj mjeri stu pa na snagu u trenutku donošenja takve odluke. 5.U slučaju kada naredba za privremenu mjeru više nije opravdana, Ustavni sud takvu naredbu povlači formalnom odlukom. Poglavlje 2. - Rasprave Pravilo 30. Javna priroda i organizacija rasprava 1.Rasprave pred Ustavnim sudom se održavaju javno. 2.Štampa i javnost mogu biti isključeni sa cijele ili dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijeva interes maloljetnika ili zaštita privatnog života strana, ili isključivo prema procjeni Ustavnog suda u posebnim okolnostima gdje bi publicitet naškodio interesima pravde. 3.Ako je podnosilac prijave nevladina organizacija ili grupa pojedinaca, Ustavni sud utvrđuje imaju li oni koji se pred njom pojavljuju pravo da ih zastupaju. 4.Ustavni sud može ograničiti broj zastupnika ili savjetnika strana koji mogu prisustvovati kada smatra da je to u interesu propisnog vođenja rasprave. 5.Strane se na vrijeme obavještavaju o odluci Ustavnog suda da održi raspravu. Strane dostavljaju Ustavnom sudu imena i funkcije osoba koje će se u njihovo ime pojaviti na raspravi. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3603 6.Odredbe ovih Pravila se primjenjuju mu ta tis mu tan dis na raspravama pred predstavnicima Ustavnog suda u skladu sa pravilom 26. stav 2. Pravilo 31. Propust strane da se pojavi Kada strana, koja je uredno obaviještena, propusti da se pojavi bez opravdanog razloga, Ustavni sud može nastaviti sa raspravom pod uvjetom da je takav tok zadovoljavajući i u skladu s odgovarajućim sudskim postupkom prema stanju u spisu. Pravilo 32. Pozivanje pojedinih podnosilaca prijava, vještaka i svjedoka 1.Šef Privremenog odjeljenja poziva svakog pojedinog podnosioca prijave, sudionika u postupku, vještaka ili drugu osobu koju Ustavni sud želi saslušati kao svjedoka. Pozivi sadrže: (a)strane u prijavi; (b)činjenice ili pitanja u vezi s kojima će dotična osoba biti saslušana; (c)pripreme koje su napravljene, u skladu s pravilom 37. st. 1. ili 2, kako bi se dotičnim osobama nadoknadili troškovi koje su pretrpjeli. 2.Poziv i materijali za javnu raspravu dostavljaju se najkasnije osam dana prije održavanja javne rasprave. 3.Predsjednik može dozvoliti svakoj od tih osoba, ako ne govori i ne razumije dovoljno neki od službenih jezika, da govori maternjim jezikom, u prisustvu prevodioca. Pravilo 33. Svečana zakletva za svjedoke i vještake Nakon utvrđivanja identiteta svjedoka ili vještaka, predsjednik ili opunomoćeni sudija o kojem je riječ u pravilu 26. stav 2. traži da oni daju sljedeću izjavu: (a)za svjedoke: "Svečano izjavljujem po časti i savjesti da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa drugo do istinu." (b)za vještake: "Svečano izjavljujem po časti i savjesti da će moja izjava biti u skladu s mojim iskrenim i profesionalnim uvjerenjem." Pravilo 34. Vođenje rasprava 1.Predsjednik, potpredsjednik ili opunomoćeni sudija vodi raspravu ili ispitivanje svake osobe koju se saslušava. On određuje redoslijed po kojem će strane i njihovi predstavnici biti saslušani. 2.Svaki sudija može postavljati pitanja stranama ili osobama koje se saslušavaju s dopuštenjem predsjednika, potpredsjednika ili opunomoćenog sudije. 3.Strane i njihovi predstavnici mogu, također, postavljati pitanja bilo kojoj osobi koju se saslušava uz dopuštenje predsjednika, potpredsjednika ili opunomoćenog sudije. Pravilo 35. Zapisnici s rasprava Šef Privremenog odjeljenja, ili pravnik kojeg on odredi, je odgovoran za zapisnik koji treba da sadrži doslovan tok rasprave pred Ustavnim sudom. Kada se pravi tonski zapis, zapis će biti sastavni dio zapisnika. Pravilo 36. Troškovi 1.Troškove kojima je bila izložena osoba koju je Ustavni sud saslušao u svojstvu svjedoka ili vještaka na zahtjev strane snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 2.Troškove kojima je bila izložena osoba koju Ustavni sud saslušava proprio motu snosi Ustavni sud. 3.Kada Ustavni sud pribavlja pismeno mišljenje vještaka ili se to čini na njegov zahtjev sve nastale troškove snosi Ustavni sud. 4.Kada strana na zahtjev Ustavnog suda podnese pismene dokaze sve troškove snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 5.Kada pismene dokaze, uključujući i nalaz vještaka, dostavi strana, ali ne na zahtjev Ustavnog suda, sve troškove snosi ta strana osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije. 6.Iznos svih troškova i izdataka koje plaća Ustavni sud prema ovom pravilu odobrava predsjednik. Poglavlje 3. - Prijateljsko rješenje Pravilo 37. Prijateljska rješenja 1.U bilo kojoj fazi tokom postupka Ustavni sud može pokušati da postigne prijateljsko rješenje spora na osnovu poštivanja prava i sloboda navedenih u Sporazumu. 2.Ako Ustavni sud uspije u ostvarivanju takvog rješenja, u skladu sa odlukom Velikog vijeća objavljuje izvještaj i dostavlja ga Visokom predstavniku, o kojem je riječ u Aneksu 10 uz Opći okvirni sporazum sve dok takva funkcija postoji, zatim generalnim sekretarima Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) i Vijeća Evrope, kao i stranama iz spora. 3.Izvještaj Ustavnog suda uključuje kratak pregled o činjenicama i postignutom rješenju. 4.Međutim, izvještaj o rješenju u datom predmetu može biti povjerljiv bilo u cijelosti ili djelimično kada je to potrebno zbog zaštite ljudskih prava ili zbog sporazuma između Ustavnog suda i strana o kojima se radi. 5.Prijateljsko rješenje u predmetu, postignuto posredovanjem Ustavnog suda, ima zakonsku snagu jednaku konačnoj odluci Ustavnog suda. Poglavlje 4. - Podnošenje, forma i sadržaj prijava Pravilo 38. Podnošenje prijava 1.Svaka prijava prema članu VIII stav 1. Sporazuma, o kojoj treba odlučiti Ustavni sud u skladu s članom 2. Sporazuma iz 2007. godine, morala je biti podnesena Domu zaključno sa 31. decembrom 2003. godine. 2.Datumom podnošenja prijave se smatra da tum prve obavijesti koju je dostavio podnosilac prijave. Pravilo 39. Forma prijave 1.Prijavu iz pravila 38. stava 1. mora podnijeti u pisanoj formi i potpisati podnosilac prijave ili njegov zastupnik. 2.Prijave koje podnose nevladine organizacije ili grupa osoba potpisuje osoba koja je nadležna da zastupa takvu organizaciju ili grupu. Ustavni sud određuje jesu li osobe koje su potpisale prijavu ovlaštene da to učine. 3.Kada podnosioci prijave imaju zastupnika u skladu sa stavom 2. pravila 24, punomoć advokata ili pismeno ovlaštenje pribavlja njihov zastupnik ili zastupnici. Pravilo 40. Sadržaj prijave 1.Prijava, iz pravila 38. stav 1, treba da sadrži: (a)identitet podnosioca prijave, što podrazumijeva ime, dob, zanimanje i adresu, te identitet svake navodne žrtve što podrazumijeva, gdje to odgovara, ime, dob, zanimanje i adresu dotične osobe; (b)ime, zanimanje i adresu zastupnika, ako ga ima; (c)ime strane protiv koje je podnesena prijava; (d)izjavu o činjenicama; (e)izjavu o pravima koja su prema Sporazumu navodno prekršena i sve relevantne argumente; (f)izjavu o privremenim mjerama ili drugim traženim pravnim lijekovima i svim relevantnim dokumentima. 2.Podnosioci prijave, osim toga: (a)dostavljaju informaciju o tome jesu li zadovoljeni kriteriji postavljeni u članu VIII st. 2. i 3. Sporazuma; (b)naznačavaju je li predmet prijave već ranije bio podnesen bivšem Domu ili nekoj drugoj komisiji ustanovljenoj Broj 36 – Strana 3604 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. prema aneksima uz Opći okvirni sporazum ili u nekom drugom međunarodnom postupku presuđivanja, istrage ili rješavanja; (c)navode na kojem službenom jeziku žele da prime odluke Doma (sada Ustavnog suda); (d)navode protive li se ili ne da njihov identitet bude objelodanjen javnosti. 3.Prijave, osim onih koje podnese strana, trebaju biti popunjene na obrascu prijave koji je pripremio arhivar Doma/Komisije, tj. šef Privremenog odjeljenja. 4.Prijave koje ne ispunjavaju uvjete iz st. 1. do 3. Ustavni sud ne mora prihvatiti. 5.Podnosioci prijava su obavezni da obavještavaju Ustavni sud o svakoj promjeni adrese ili nekim drugim okolnostima relevantnim za prijavu. U slučaju da to propuste, Ustavni sud može brisati prijavu. Poglavlje 5. - Postupak ne/prihvatanja prijave i preliminarna odluka o meritumu Pravilo 41. Informacije tuženoj strani u hitnim predmetima i saradnja s institucijama Bosne i Hercegovine 1.Šef Privremenog odjeljenja može u slučaju hitnosti, ne prejudicirajući poduzimanje nekih drugih koraka u proceduri, obavijestiti tuženu stranu iz prijave, svim dostupnim sredstvima, o podnošenju prijave i kratkom sadržaju predmeta te prijave. 2.Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta, pravne i fizičke osobe i drugi, dužni su Ustavnom sudu, na njegov zahtjev, davati podatke i obavještenja potrebna za rad Ustavnog suda i, po njegovom nalogu, poduzimati radnje koje su od interesa za vođenje postupka. 3.Ustavni sud može, na obrazložen zahtjev relevantnih institucija u Bosni i Hercegovini, davati neophodne informacije u pogledu pojedinačnih predmeta iz rada Ustavnog suda. Pravilo 42. Pisani dio postupka 1.Sudionici u postupku imaju pravo izvršiti uvid u spise Ustavnog suda, a ovo pravo se može priznati, po obrazloženom prijedlogu, i drugim zainteresiranim stranama. 2.Ustavni sud dostavlja prijavu tuženoj strani radi davanja odgovora, odnosno dostavljanja spisa. 3.Ustavni sud može dostaviti prijavu i protivnoj strani podnosioca prijave u postupku pred domaćim organima, radi davanja odgovora. 4.Nedostavljanje odgovora ne utiče na tok postupka pred Ustavnim sudom. 5.Kad je prijava upućena Ustavnom sudu nepotpuna ili ne sadrži podatke neophodne za vođenje postupka, Ustavni sud će zatražiti od podnosioca da u određenom roku, a najduže za mjesec dana, te nedostatke otkloni pri čemu se podnosiocu prijave može dostaviti obrazac prijave i uputa o popunjavanju obrasca, uz upozorenje da će se prijava brisati ukoliko se ne udovolji ovom zahtjevu Ustavnog suda. 6.Ako podnosilac u roku iz stava 5. ovog pravila ne otkloni nedostatke, prijava će se brisati. 7.Ustavni sud određuje vremenski rok za sve informacije, zapažanja ili komentare zatražene od strana u postupku i drugih lica koja su obavezna da postupaju po zahtjevu Ustavnog suda. 8.U slučaju odbacivanja, odbijanja, prekidanja razmatranja ili brisanja prijave prema st. 2. i 3. člana VIII Sporazuma, Ustavni sud može donijeti odluku a da prethodno prijava nije dostavljena drugoj stranci na izjašnjavanje. Pravilo 43. Iscrpljivanje pravnih lijekova Ustavni sud može, u pravilu, razmatrati prijavu ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako je podnijeta u roku od šest mjeseci od dana kada je podnosilac prijave primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. Pravilo 44. Preliminarno razmatranje prijave 1.Prijava nije prihvatljiva ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnosilac prijave nije iscrpio pravne lijekove; (b)prijava je preuranjena; (c)protekao je rok za podnošenje prijave; (d)Ustavni sud je o istoj stvari već odlučivao na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine; (e)prijava je podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja, ili je pred drugom komisijom osnovanom prema aneksu Općeg okvirnog sporazuma; (f)prijava je ratione temporis nekompatibilna sa Sporazumom; (g)prijava je ratione materiae nekompatibilna sa Sporazumom; (h)prijava je ratione personae nekompatibilna sa Sporazumom; (i)prijava je ratione loci nekompatibilna sa Sporazumom; (j)prijava je očito (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje prijave. 2.Ustavni sud će obustaviti razmatranje prijave, odbaciti ili brisati prijavu ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnosilac prijave je anoniman ili nedostupan; (b)podnosilac prijave je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira prijavu; (c)podnosilac je odustao od prijave; (d)stvar je već riješena; (e)nije opravdano nastaviti s razmatranjem prijave. Pravilo 45. Odluka Malog vijeća o prihvatljivosti, o obustavljanju razmatranja, o odbijanju ili o brisanju prijave i preliminarna odluka o meritumu 1.Odluka Malog vijeća, kojom se prijava proglašava neprihvatljivom prema stavu 2.(a), (b), (c) i (d) člana VIII Sporazuma ili o obustavljanju razmatranja, odbacivanju ili brisanju prijave prema stavu 3. člana VIII Sporazuma, donosi se jednoglasno u pisanoj formi i šef Privremenog odjeljenja je dostavlja podnosiocu prijave i drugim strankama u postupku. 2.Prijedlog odluke Malog vijeća o meritumu prijave donosi se većinom glasova u pisanoj formi i dostavlja se Velikom vijeću na potvrdu. Pravilo 46. Odluka Velikog vijeća o prihvatljivosti, o obustavljanju razmatranja, o odbijanju ili o brisanju prijave 1.U slučaju da Malo vijeće ne donese jednoglasnu odluku prema pravilu 51. stav 1, prijava se upućuje Velikom vijeću da donese konačnu odluku. 2.Odluka Ustavnog suda u Velikom vijeću prema stavu 2.(a), (b), (c) i (d) i stavu 3. člana VIII Sporazuma donosi se u pisanoj formi i šef Privremenog odjeljenja je dostavlja podnosiocu prijave i ostalim strankama. 3.U odluci Velikog vijeća se navodi da je donesena jednoglasno ili većinom glasova sudija Vijeća. Obrazloženje je sastavni dio odluke. Poglavlje 6. - Postupak nakon prihvatanja prijave Pravilo 47. Razmatranje merituma 1.Nakon proglašavanja prijave prihvatljivom Ustavni sud odlučuje o postupku koji slijedi: (a)za ispitivanje prijave prema članu XI stav 1. tačka (a) Sporazuma o tome ukazuju li ustanovljene činjenice ili ne da je tužena strana prekršila svoje obaveze prema Sporazumu; (b)s ciljem da osigura prijateljsko rješenje predmeta prema članu IX st. 1. i 2. 2.Ustavni sud može pozvati strane da dostave nove dokaze ili zapažanja. Ustavni sud odlučuje u svakom pojedinom Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3605 predmetu bi li ta zapažanja trebala biti dostavljena u pisanoj formi ili usmeno na raspravu. 3.Ustavni sud postavlja rok u kojem strane dostavljaju dodatne dokaze i pismena zapažanja. Pravilo 48. Djelimična odluka Veliko vijeće može donijeti djelimičnu odluku ako zahtjev sadrži više pitanja i ako to priroda slučaja omogućava. Pravilo 49. Odluke o prihvatljivosti i meritumu Kada smatra odgovarajućim, Veliko vijeće može odlučiti o prihvatljivosti i meritumu prijave u isto vrijeme. Poglavlje 7. - Odluke o meritumu Pravilo 50. Propust strane da se pojavi ili prezentira svoj predmet 1.Ustavni sud, u pravilu, ispituje samo ove povrede koje su iznesene u prijavi. 2.U izuzetnim slučajevima Ustavni sud može po službenoj dužnosti utvrditi i druge povrede na koje nije izričito ukazano, a koje proizlaze iz prijave. Pravilo 51. Forma odluke o meritumu Odluka sadrži: a.imena predsjednika i ostalih sudija koji čine Ustavni sud u Velikom vijeću, kao i ime šefa Privremenog odjeljenja Ustavnog suda; b.datume kada je usvojena i uručena; c.opis strane ili strana; d.imena zastupnika strana; e.prikaz provedenog postupka; f.kratak pregled podnesaka strana; g.činjenice predmeta; h.mišljenje Ustavnog suda; i.naređene pravne lijekove; j.zaključke; k.broj sudija koji čine većinu. Pravilo 52. Sadržaj odluke o meritumu Mišljenje Ustavnog suda i zaključci odluke posebno su usmjereni na sljedeće: (a)ukazuju li utvrđene činjenice na to da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma i, ako je tako, (b)koje će korake poduzeti ta strana kako bi ispravila takav prekršaj, uključujući naredbe da se sa određenim djelovanjem prestane i od njega uzdrži, novčanu naknadu (uključujući kompenzaciju za materijalnu i nematerijalnu štetu) kao i naredbe za privremene mjere. Pravilo 53. Posebna odluka o pravnim lijekovima I pored pravila 51.(i) Ustavni sud može, ako smatra potrebnim, odgoditi donošenje odluke o pravnim lijekovima u cjelini ili djelimično. Pravilo 54. Uručenje odluke 1.Odluku potpisuju predsjednik i šef Privremenog odjeljenja. 2.Relevantne dijelove odluke može javno uručiti predsjednik, ili neki drugi sudija Ustavnog suda kojeg je on ovlastio, na jednom od službenih jezika. Nije neophodno da ostale sudije budu prisutne. Strane se pravovremeno obavještavaju o datumu i vremenu uručenja odluke. 3.Šef Privremenog odjeljenja dostavlja odluke, odlučene u meritumu, relevantnim stranama koje su učestvovale u postupku. 4.Veliko vijeće Ustavnog suda može odlučiti da odluke o meritumu dostavi i Visokom predstavniku, o kojem je riječ u Aneksu 10 uz Opći okvirni sporazum, sve dok takva funkcija postoji, generalnim sekretarima Vijeća Evrope i OSCE-a. 5.Orig i nal, propisno potpisan i zapečaćen, pohranjuje se u arhivi bivšeg Doma/Komisije. Poglavlje 8. - Objavljivanje odluka Pravilo 55. Objavljivanje odluka 1.Šef Privremenog odjeljenja je odgovoran za objavljivanje odluka Ustavnog suda. 2.Svaka odluka o meritumu, svaka odluka kojom se prijava proglašava prihvatljivom ili neprihvatljivom, odbacuje ili briše ili se obustavlja razmatranje prijave, odluka o zahtjevu za preispitivanje ili odluka o preispitivanju dostupna je javnosti. Naredbe koje se tiču privremenih mjera koje je donio Ustavni sud dostupne su javnosti osim ako Ustavni sud ili sudija u ime Ustavnog suda, prema pravilu 26. st. 2. i 3, ne odluči drukčije. Ostale odluke će biti dostupne javnosti ako Ustavni sud tako odluči. 3.Od strana u Sporazumu može se zatražiti da objave odluke Ustavnog suda u svojim službenim glasilima. Poglavlje 9. - Postupak izvršenja odluka Pravilo 56. Izvršenje odluka 1.Odluke Ustavnog suda konačne su i obavezne i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. 2.Svi organi vlasti tuženih strana u postupku pred Ustavnim sudom dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom, zakonom i Sporazumom provoditi odluke Ustavnog suda. 3.Ustavni sud, s ciljem realizacije pravnih lijekova, u svojoj odluci može, zaključcima, odrediti način i rok izvršenja odluke koju je donio Ustavni sud. 4.U datim rokovima tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Ustavnog suda, dužna je dostaviti obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda, kako je to naznačeno u odluci. 5.U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Poglavlje 10. - Postupak preispitivanja Pravilo 57. Odluke Ustavnog suda i Komisije ne podliježu preispitivanju Odluke Ustavnog suda i Komisije, bez obzira je li ih donijelo Malo ili Veliko vijeće, su konačne i obavezujuće u smislu čl. 7. i 8. Sporazuma iz 2005. godine i čl. 5. i 6. Sporazuma iz 2007. godine i ne podliježu preispitivanju. Pravilo 58. Preispitivanje odluka bivšeg Doma U slučaju da Ustavni sud bude trebao odlučivati u postupku preispitivanja koji se odnosi na odluke bivšeg Doma, postupa se na sljedeći način: Veliko vijeće odlučuje hoće li prihvatiti zahtjev za preispitivanje i odlučuje o predmetu u kojem je prihvaćen zahtjev za preispitivanje. U takvom odlučivanju Ustavni sud primjenjuje mu ta tis mu - tan dis odredbe pravila 63-66. Pravila pro ce dure bivšeg Doma. Izuzetno od prethodnog stava, ne primjenjuje se postupak iz pravila 64. Pravila pro ce dure bivšeg Doma za pribavljanje preporuke Vijeća o zahtjevu za preispitivanje. Pravilo 59. Ispravljanje grešaka u odlukama 1.Ustavni sud može, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, izvršiti ispravke grešaka u pisanju, grešaka u izračunavanju ili drugih očitih grešaka u odlukama. Broj 36 – Strana 3606 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 2.Ustavni sud može, ukoliko utvrdi očitu grešku iz stava 1, a koja bitno utiče na konačnu i obavezujuću odluku, donijeti novu odluku u predmetu, ispravljajući očitu grešku do koje je došlo. ZAVRŠNE ODREDBE Pravilo 60. Izmjena i suspendiranje ovih pravila 1.Svako pravilo može biti izmijenjeno i dopunjeno po prijedlogu svakog sudije kada se takav prijedlog usvoji na sjednici Velikog vijeća Ustavnog suda apsolutnom većinom svih sudija. 2.Veliko vijeće može suspendirati svako pravilo nakon prijedloga bez najave, ako je odluka donesena jednoglasno. Suspendiranje pravila u ovom slučaju se ograničava u svom djelovanju na posebnu svrhu za koju je traženo. Pravilo 61. Supsidijarna primjena općih akata Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Na sva pitanja koja nisu riješena ovim Pravilima primjenjivat će se mu ta tis mu tan dis Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i druga opća akta Ustavnog suda. Pravilo 62. Saopćenje o ovim Pravilima 1.Pravila stupaju na snagu danom donošenja. 2.Pravila i njihove izmjene i dopune se, nakon što ih usvoji Veliko vijeće Ustavnog suda, saopćavaju stranama u Sporazumu. 3.Pravila se objavljuju u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" i na njeb stranici Ustavnog suda u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovih Pravila. K-I-03/07 1. februara 2007. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), na temelju –Sporazuma o ljudskim pravima - Aneks 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini - između Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum), –članka 7. Sporazuma sukladno članku XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, zaključenog između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u siječnju 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2007. godine), na zasjedanju od 1. veljače 2007. godine, usvaja PRAVILA PROCEDURE 1 ZA RJEŠAVANJE PREDMETA BIVŠEG DOMA ZA LJUDSKA PRAVA BOSNE I HERCEGOVINE/ POVJERENSTVA ZA LJUDSKA PRAVA P RI USTAVNOM SUDU BOSNE I H ERCEGOVINE DIO I - Ustroj Ustavnog suda Poglavlje 1. - Ustavni sud Pravilo 1. Jurisdikcija, neovisnost i nepristranost 1.Ustavni sud, prema Sporazumu iz 2007. godine, ima jurisdikciju odlučivanja o predmetima koje je primio Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom) do 31. prosinca 2003. godine, a koje Dom/Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) nisu okončali do 31. prosinca 2006. godine. 2.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, djeluje neovisno i nepristrano. Pravilo 2. Ustavni sud u Velikom vijeću i dva mala vijeća 1.Ustavni sud, u izvršavanju svoje jurisdikcije, zasjeda u Velikom vijeću i dva mala vijeća. 2.Svako malo vijeće čini troje sudaca Ustavnog suda koje biraju zakonodavna tijela entiteta prema članku VI/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. 3.Veliko vijeće čini pet sudaca Ustavnog suda koje biraju zakonodavna tijela entiteta prema članku VI/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Sastoji se od sudaca dva mala vijeća koji će se rotirati. Poglavlje 2. - Predsjedavanje vijećima Pravilo 3. Predsjednik Velikog i malih vijeća 1.Dužnost predsjednika Velikog vijeća obavljat će predsjednik Ustavnog suda. Predsjednik upravlja radom i predsjedava zasjedanjima Velikog vijeća. U slučaju njegove spriječenosti zamjenjuje ga jedan od dopredsjednika kojeg on odredi. 2.Dužnost predsjednika malih vijeća obavljat će dopredsjednici Ustavnog suda. Poglavlje 3. - Privremeno odjeljenje za rješavanje predmeta Doma/Povjerenstva za ljudska prava Pravilo 4. Funkcija, trajanje i organizacioni položaj 1.U obavljanju stručnih i drugih poslova Ustavnom sudu u okviru njegove jurisdikcije iz Pravila 1. pomaže Privremeno odjeljenje za dovršetak predmeta Doma/Povjerenstva (u daljnjem tekstu: Privremeno odjeljenje). 2.Privremeno odjeljenje će raditi na privremenoj osnovi, do okončanja rada na predmetima bivšeg Doma/Povjerenstva. 3.Privremeno odjeljenje će biti sastavni dio Tajništva Ustavnog suda. 4.Privremeno odjeljenje će, ukoliko određeno pitanje nije riješeno drukčije ovim Pravilima, funkcionirati na temelju općih akata Ustavnog suda. Pravilo 5. Imenovanje šefa, zamjenika šefa Privremenog odjeljenja i izbor ostalog osoblja 1.Privremeno odjeljenje se sastoji od šefa, zamjenika šefa i drugog stručnog, administrativnog i tehničkog osoblja. 2.Šefa i zamjenika šefa Privremenog odjeljenja postavlja i razrješava Ustavni sud iz reda pravnih savjetnika Ustavnog suda. 3.Ostala se radna mjesta popunjavaju iz reda uposlenih u Tajništvu Ustavnog suda, a raspoređuje ih predsjednik Ustavnog suda, odnosno na njegovu ovlast generalni tajnik Ustavnog suda. 4.Osobe koje nisu u radnom odnosu s Ustavnim sudom bit će angažirane temeljem ugovora na privremenoj osnovi u smislu članka 10. Sporazuma iz 2007. godine. 5.O potrebi angažiranja dodatnog pomoćnog osoblja i naknadi za njihov rad odlučuje Malo vijeće Ustavnog suda, na prijedlog generalnog tajnika Ustavnog suda. 6.Predsjednik Ustavnog suda može odlučiti, iz opravdanih razloga, uz prethodno konzultiranje s dopredsjednicima, o prestanku ugovora o angažmanu osoblja iz točke 3. ovog pravila. 7.Osoblje koje upošljava Ustavni sud ili koje radi temeljem ugovora na privremenoj osnovi će, ukoliko to već nisu uradili u Povjerenstvu, potpisati pismenu izjavu o povjerljivosti koju potpisuju i svjedoci ili će na narednom zasjedanju, prije nego što počnu obavljati bilo kakve dužnosti, dati sljedeću izjavu: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3607 1 Pravila su objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. "Svečano izjavljujem da ću svoje dužnosti obavljati vjerno, neovisno, nepristrano i uz puno poštivanje obveze povjerljivosti". Pravilo 6. Registriranje prijava U Privremenom se odjeljenju vodi registar prijava koji je ranije vodio Dom/Povjerenstvo. DIO II - Rad Ustavnog suda Poglavlje 1. - Opća pravila Pravilo 7. Sjedište Privremenog odjeljenja i zasjedanja Ustavnog suda 1.Privremeno odjeljenje je smješteno u sjedištu Ustavnog suda u Sarajevu. 2.Ustavni sud može, ako to smatra opravdanim, odlučiti o držanju zasjedanja na drugom mjestu, izvan sjedišta Ustavnog suda. 3.Ustavni sud može odlučiti, u bilo kojem stadiju ispitivanja prijave, da je nužno istragu ili neku drugu djelatnost provesti negdje drugo ili da to može učiniti jedan ili više njegovih sudaca. Pravilo 8. Zasjedanja Ustavnog suda 1.Ustavni sud određuje broj i nadnevke zasjedanja. 2.Odlukom predsjednika Ustavni se sud sastaje i u drugom terminu, ako to nalažu okolnosti. 3.Suci koji su zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga spriječeni nazočiti cijelom ili dijelu zasjedanja, ili obaviti neku drugu dužnost, o tomu obavještavaju šefa Privremenog odjeljenja što je moguće ranije, a on obavještava predsjednika Ustavnog suda. Pravilo 9. Povjerljivost rasprava 1.Sve rasprave sudaca Ustavnog suda i drugih osoba koje su nazočne zasjedanjima ili sastancima Ustavnog suda jesu i ostat će povjerljive. Na sastancima Ustavnog suda, osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije, može biti nazočno samo osoblje Privremenog odjeljenja Ustavnog suda, reg is trar i generalni tajnik Ustavnog suda. 2.U bilo kojoj fazi ispitivanja prijave, osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije, predsjednik Ustavnog suda, dopredsjednik Ustavnog suda i šef Privremenog odjeljenja mogu priopćiti informacije tisku u mjeri koja je primjerena legitimnim interesima strana i prema posebnim uputama Ustavnog suda. Pravilo 10. Glasovanje i izuzimanje mišljenja 1.Nakon svake rasprave, a prije nego što se obavi zvanično glasovanje o nekom pitanju na sjednici Ustavnog suda, predsjednik može zatražiti od sudaca da o tomu iznesu svoje mišljenje ili da se obavi preliminarno glasovanje. 2.Glasovanje se vrši javno, dizanjem ruku. Ustavni sud može odlučiti da se odluke donose tajnim glasovanjem. 3.Glasovanje se vrši po redu po kojemu su prijedlozi podneseni, o čemu se prethodno može provesti preliminarno glasovanje. Prijedlog koji prigodom preliminarnog glasovanja dobije najviše glasova smatra se prvim prijedlogom pri konačnom glasovanju. 4.U donošenju odluke Ustavnog suda može sudjelovati samo sudac koji je sudjelovao u raspravi. 5.Sudac ne može ostati uzdržan prigodom glasovanja o zaključcima odluke. 6.Svaki sudac koji je sudjelovao u razmatranju predmeta ima pravo izuzeti svoje mišljenje, sukladno ili oprečno odluci. 7.Sudac ima pravo izuzeto mišljenje, najkasnije u roku od 15 dana, dostaviti u pisanoj formi s obrazloženjem. 8.Izuzeto mišljenje suca prilaže se uz zapisnik sa sjednice i ulaže u predmet na koji se odnosi, a u donesenoj se odluci konstatira da ima izuzeto mišljenje. 9.Izuzeto se mišljenje prilaže uz odluku kao aneks i čini njezin sastavni dio. Pravilo 11. Zapisnici sa razmatranja i rasprava 1.Zapisnik sjednice Ustavnog suda sadrži: (a)nadnevak održavanja sjednice; (b)imena nazočnih i izočnih sudaca; (c)imena drugih osoba nazočnih na sjednici; (d)predmet razmatranja i odluka Ustavnog suda; (e)rezultat glasovanja, s naznakom koji je sudac glasovao protiv odluke, odnosno koji je izuzeo mišljenje; (f)druge zaključke koji su doneseni povodom rasprave o predmetu. 2.U zapisnik se unosi kratak tijek rasprave i važnija pitanja koja su bila bitna za odlučivanje u predmetu. 3.Kad je isključena javnost sa sjednice ili njezinog dijela, to se konstatira u zapisnik. 4.Zapisnik sa sjednice Ustavnog suda se usvaja na narednoj sjednici. 5.Verificirani zapisnik sa sjednice Ustavnog suda (Malog i Velikog vijeća) potpisuju predsjednik Ustavnog suda, odnosno dopredsjednik koji je na sjednici predsjedatelj, i šef Privremenog odjeljenja. 6.Zapisnik je, u smislu članka 8. Sporazuma iz 2007. godine, sastavni dio arhive Ustavnog suda. Pravilo 12. Jamstvo nepristranosti sudaca 1.Sudac ne sudjeluje u ispitivanju prijave pred Ustavnim sudom ako: (a)ima neki osobni interes u predmetu; (b)je u nekoj odluci o činjenicama na kojima je prijava utemeljena sudjelovao kao savjetnik bilo koje strane ili kao član nekog suda ili istražnog tijela. 2.U slučajevima iz stavka 1. ovog pravila ili pod nekim drugim okolnostima za koje se čini da bi mogle utjecati na nepristranost suca prigodom ispitivanja prijave, ako suci ili predsjednik Ustavnog suda smatraju da ne bi trebali sudjelovati, odlučuje Ustavni sud. Pravilo 13. Izuzeće sudaca Kada, iz nekih posebnih razloga, osim onih iz pravila 12, suci smatraju da ne bi trebali sudjelovati ili nastaviti sudjelovanje u ispitivanju predmeta, o tomu obavještavaju predsjednika. Pravilo 14. Kvorum nakon izuzeća sudaca Sudac, koji prema odredbama pravila 12. ili 13. ne sudjeluje u ispitivanju prijave, ne čini dio kvoruma za vrijeme takvog ispitivanja. Ako se predmet o kojemu je riječ rješava na Malom vijeću, bit će proslijeđen Velikom vijeću. Poglavlje 2. - Veliko vijeće Pravilo 15. Nadležnost Velikog vijeća 1.Veliko vijeće donosi odluke o: (a)meritumu prijava; (b)prijavama koje mu je proslijedilo Malo vijeće prema pravilu 19. st. 2. i 3, ili odluke prema stavku 2.(a), (b), (c) i (d) i stavku 3. članka VIII Sporazuma glede prijava koje je Malo vijeće razmatralo, ali nije o njima postiglo jednoglasnu odluku; (c)svim postupcima preispitivanja koji se odnose na odluke bivšeg Doma koje se nalaze u postupku pred Ustavnim sudom, kao i na odluke o zahtjevu za preispitivanjem u takvim postupcima; (d)proceduralnim i drugim pitanjima koja ne spadaju u domenu gornjeg stavka 1.(a)-(c), ako Pravilima nije drukčije određeno; (e)o unutarnjim pitanjima Privremenog odjeljenja. Broj 36 – Strana 3608 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 16. Kvorum Velikog vijeća Kvorum Velikog vijeća u plenarnom sastavu čine četiri suca. Pravilo 17. Glasovanje Velikog vijeća 1.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stavak 1.(a), (b) i (c), donose se većinom glasova svih sudaca. 2.Odluke Velikog vijeća iz pravila 15, stav 1.(d) i (e), donose se većinom glasova nazočnih sudaca. 3.Ako je isti broj glasova u zvaničnom glasovanju, obavlja se glasovanje prozivkom, a predsjednik ima odlučujući glas. Poglavlje 3. - Malo vijeće Pravilo 18. Nadležnost Malog vijeća 1.Malo vijeće donosi odluke o: (a)prijedlogu odluke o meritumu prijave; (b)ne/prihvatljivosti odluke prema stavku 2.(a), (b), (c) i (d) članka VIII Sporazuma ili o obustavi razmatranja, .odbacivanju ili brisanju prijave prema stavku 3. članka VIII Sporazuma; (c)o proceduralnim pitanjima u postupku pred Malim vijećem, ako Pravilima nije drukčije određeno. Pravilo 19. Kvorum i zasjedanja Malog vijeća 1.Kvorum Malog vijeća čini troje sudaca. 2.Malo vijeće se sastaje prema tomu kako to okolnosti zahtijevaju ili kako odluči nadležni dopredsjednik Ustavnog suda. Pravilo 20. Glasovanje Malog vijeća 1.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stavak 1.(a), donose se većinom glasova svih sudaca. 2.Odluke Malog vijeća iz pravila 18, stavak 1.(b) i (c), donose se jednoglasno. Pravilo 21. Prosljeđivanje prijava Malom i Velikom vijeću Ustavnog suda 1.Prijave se prosljeđuju na Malo vijeće sukladno općim smjernicama koje je donijelo Veliko vijeće. 2.Kada predmet u postupku pred Malim vijećem postavlja ozbiljna pitanja u svezi s tumačenjem Sporazuma, ili nekog od međunarodnih sporazuma na koji se on poziva, ili ako bi rješavanje pitanja pred Malim vijećem moglo imati ishod koji je oprečan ranijoj jurisprudenciji bivšeg Doma ili Povjerenstva, ili Ustavnog suda, Malo se vijeće, prije donošenja konačne odluke, može odreći nadležnosti u korist Velikog vijeća. 3.Predsjednik može odlučiti da proslijedi na razmatranje Velikom vijeću svaku prijavu koja je pred Malim vijećem, za koju mu se učini: (a)da postavlja ozbiljna pitanja u svezi s tumačenjem Sporazuma ili bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma na koji se on poziva, ili (b)da je iz bilo kojeg drugog opravdanog razloga takav postupak potreban. DIO III - Procedura Poglavlje 1. - Opća pravila Pravilo 22. Zvanični jezici Zvanični jezici Ustavnog suda su hrvatski, bosanski i srpski. Pravilo 23. Zastupanje strana iz Sporazuma Strane iz Sporazuma pred Ustavnim sudom - Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku zastupaju njihovi zastupnici, kojima mogu pomagati savjetnici. Pravilo 24. Aktivna legitimacija; zastupanje podnositelja prijava 1.Osobe, nevladine organizacije ili skupine osoba koje tvrde da su žrtva povrede koju je počinila neka od strana ili koje nastupaju u ime navodnih žrtava koje su umrle ili nestale, a koji su podnijeli svoje prijave prije 31. prosinca 2003. godine bivšem Domu, prema članku VIII stavak 1. Sporazuma mogu nastaviti s postupkom pred Ustavnim sudom. 2.Podnositelji prijava iz prethodnog stavka mogu, prema vlastitom izboru, ovlastiti odvjetnike ili druge zastupnike koji će ih zastupati u postupcima pred Ustavnim sudom. 3.Podnositelj prijave ili zastupnik se osobno pojavljuje pred Ustavnim sudom: (a)kako bi prezentirao prijavu na raspravi koju je zakazao Ustavni sud, ili (b)nekim drugim povodom, ako ga pozove Ustavni sud. 4.Ustavni sud može osloboditi podnositelja prijave od nazočnosti pred Ustavnim sudom u slučajevima iz prethodnog stavka, ako je spriječen pojaviti se iz opravdanog razloga. Pravilo 25. Amici cu riae 1.Ustavni sud može u bilo kojoj fazi postupka dozvoliti ili pozvati neko vladino ili nevladino tijelo ili organizaciju, pojedinca ili skupinu pojedinaca, a osobito ombudsmane za ljudska prava koje imenuju Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine ili Republika Srpska, da sudjeluju kao ami cus cu riae. 2.Takvo se sudjelovanje može ograničiti na činjenična ili pravna pitanja naznačena odlukom Ustavnog suda. 3.Odluka Ustavnog suda u predmetu sadržava proceduru koja će se slijediti. Pravilo 26. Postupanje Ustavnog suda u posebnim slučajevima 1.Ustavni sud može, proprio motu ili na zahtjev strane, poduzeti svaku radnju koju smatra primjerenom ili potrebnom za obavljanje svojih dužnosti prema Sporazumu. 2.Ustavni sud može odrediti jednog ili više svojih sudaca da poduzmu neku od radnji iz prethodnog stavka u njegovo ime, posebice da saslušaju svjedoke ili vještake, pregledaju dokumente ili posjete neko mjesto. U tom slučaju, sudac ili suci su dužni pravodobno obavijestiti Ustavni sud o provedenim radnjama. 3.U žurnom slučaju, kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda ili, ako je on spriječen u obavljanju svojih dužnosti, dopredsjednik može poduzeti potrebne radnje u ime Ustavnog suda. Na prvoj narednoj sjednici Ustavnog suda bit će predočena svaka radnja koja je poduzeta prema ovom stavku. Pravilo 27. Spajanje prijava Malo vijeće, tj. Veliko vijeće, mogu, ako smatraju opravdanim, odrediti spajanje dvaju ili više prijava, u kojima će Ustavni sud voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Pravilo 28. Prioritet određenih prijava 1.Ustavni sud rješava prijave, u pravilu, po kronološkom redu. 2.Iznimno, Ustavni sud može odlučiti da određenoj prijavi da prednost. 3.Ustavni sud daje posebnu prednost navodima o osobito teškim ili sistematskim povredama, koje se temelje na navodnoj diskriminaciji. Pravilo 29. Privremene mjere 1.Veliko vijeće može, na zahtjev podnositelja prijave, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da ju treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3609 2.Kada Ustavni sud ne zasjeda, predsjednik Ustavnog suda odlučuje, u interesu strana ili zbog propisnog vođenja postupka, o izdavanju naredbe za privremenu mjeru prema članku X stavak 1. Sporazuma. 3.Kada predsjednik naredi privremenu mjeru o tomu obavještava Ustavni sud prema stavku 3. pravila 26. 4.Odluka o privremenoj mjeri stu pa na snagu u trenutku donošenja takve odluke. 5.U slučaju kada naredba za privremenu mjeru više nije opravdana, Ustavni sud takvu naredbu povlači formalnom odlukom. Poglavlje 2. - Rasprave Pravilo 30. Javna priroda i organizacija rasprava 1.Rasprave se pred Ustavnim sudom održavaju javno. 2.Tisak i javnost mogu biti isključeni s cijele ili dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijeva interes malodobnika ili zaštita privatnog života strana, ili isključivo prema procjeni Ustavnog suda u posebnim okolnostima gdje bi publicitet naškodio interesima pravde. 3.Ako je podnositelj prijave nevladina organizacija ili skupina pojedinaca, Ustavni sud utvrđuje imaju li oni koji se pred njom pojavljuju pravo zastupati ih. 4.Ustavni sud može ograničiti broj zastupnika ili savjetnika strana koji mogu biti nazočni kada smatra da je to u interesu propisnog vođenja rasprave. 5.Strane se na vrijeme obavještavaju o odluci Ustavnog suda da održi raspravu. Strane dostavljaju Ustavnom sudu imena i funkcije osoba koje će se u njihovo ime pojaviti na raspravi. 6.Odredbe ovih Pravila se primjenjuju mu ta tis mu tan dis na raspravama pred predstavnicima Ustavnog suda sukladno pravilu 26. stavak 2. Pravilo 31. Propust strane da se pojavi Kada strana, koja je uredno obaviještena, propusti pojaviti se bez opravdanog razloga, Ustavni sud može nastaviti s raspravom pod uvjetom da je takav tijek zadovoljavajući i sukladan odgovarajućem sudskom postupku prema stanju u spisu. Pravilo 32. Pozivanje pojedinih podnositelja prijava, vještaka i svjedoka 1.Šef Privremenog odjeljenja poziva svakog pojedinog podnositelja prijave, sudionika u postupku, vještaka ili drugu osobu koju Ustavni sud želi saslušati kao svjedoka. Pozivi sadrže: (a)strane u prijavi; (b)činjenice ili pitanja u svezi s kojima će dotična osoba biti saslušana; (c)pripreme koje su napravljene, sukladno pravilu 37. st. 1. ili 2, kako bi se dotičnim osobama nadoknadili troškovi koje su pretrpjeli. 2.Poziv i materijali za javnu raspravu se dostavljaju najkasnije osam dana prije održavanja javne rasprave. 3.Predsjednik može dozvoliti svakoj od tih osoba, ako ne govori i ne razumije dovoljno neki od službenih jezika, da govori materinjim jezikom, u nazočnosti prevoditelja. Pravilo 33. Svečana zakletva za svjedoke i vještake Nakon utvrđivanja identiteta svjedoka ili vještaka, predsjednik ili opunomoćeni sudac o kojemu je riječ u pravilu 26. stavak 2. traži da oni daju sljedeću izjavu: (a)za svjedoke: "Svečano izjavljujem po časti i savjesti da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa drugo do istinu." (b)za vještake: "Svečano izjavljujem po časti i savjesti da će moja izjava biti sukladna mom iskrenom i profesionalnom uvjerenju." Pravilo 34. Vođenje rasprava 1.Predsjednik, dopredsjednik ili opunomoćeni sudac vodi raspravu ili ispitivanje svake osobe koju se saslušava. On određuje redoslijed po kojemu će strane i njihovi predstavnici biti saslušani. 2.Svaki sudac može postavljati pitanja stranama ili osobama koje se saslušavaju s dopuštenjem predsjednika, dopredsjednika ili opunomoćenog suca. 3.Strane i njihovi predstavnici mogu, također, postavljati pitanja bilo kojoj osobi koju se saslušava uz dopuštenje predsjednika, dopredsjednika ili opunomoćenog suca. Pravilo 35. Zapisnici s rasprava Šef Privremenog odjeljenja, ili pravnik kojega on odredi, je odgovoran za zapisnik koji treba sadržavati doslovan tijek rasprave pred Ustavnim sudom. Kada se pravi tonski zapis, zapis će biti sastavni dio zapisnika. Pravilo 36. Troškovi 1.Troškove kojima je bila izložena osoba koju je Ustavni sud saslušao u svojstvu svjedoka ili vještaka na zahtjev strane snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 2.Troškove kojima je bila izložena osoba koju Ustavni sud saslušava proprio motu snosi Ustavni sud. 3.Kada Ustavni sud pribavlja pismeno mišljenje vještaka ili se to čini na njegov zahtjev sve nastale troškove snosi Ustavni sud. 4.Kada strana na zahtjev Ustavnog suda podnese pismene dokaze sve troškove snosi ili ta strana ili Ustavni sud, o čemu odlučuje Ustavni sud. 5.Kada pismene dokaze, uključujući i nalaz vještaka, dostavi strana, ali ne na zahtjev Ustavnog suda, sve troškove snosi ta strana osim ako Ustavni sud ne odluči drukčije. 6.Iznos svih troškova i izdataka koje plaća Ustavni sud prema ovom pravilu odobrava predsjednik. Poglavlje 3. - Prijateljsko rješenje Pravilo 37. Prijateljska rješenja 1.U bilo kojoj fazi tijekom postupka Ustavni sud može pokušati postići prijateljsko rješenje spora na temelju poštivanja prava i sloboda navedenih u Sporazumu. 2.Ako Ustavni sud uspije u ostvarivanju takvog rješenja, sukladno odluci Velikog vijeća objavljuje izvješće i dostavlja ga Visokom predstavniku, o kojemu je riječ u Aneksu 10 uz Opći okvirni sporazum sve dok takva funkcija postoji, potom generalnim tajnicima Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) i Vijeća Eu rope, kao i stranama iz spora. 3.Izvješće Ustavnog suda uključuje kratak pregled o činjenicama i postignutom rješenju. 4.Međutim, izvješće o rješenju u datom predmetu može biti povjerljivo bilo u cijelosti ili djelomično kada je to potrebno zbog zaštite ljudskih prava ili zbog sporazuma između Ustavnog suda i strana o kojima se radi. 5.Prijateljsko rješenje u predmetu, postignuto posredovanjem Ustavnog suda, ima zakonsku snagu jednaku konačnoj odluci Ustavnog suda. Poglavlje 4. - Podnošenje, forma i sadržaj prijava Pravilo 38. Podnošenje prijava 1.Svaka prijava prema članku VIII stavak 1. Sporazuma, o kojoj treba odlučiti Ustavni sud sukladno članku 2. Sporazuma iz 2007. godine, morala je biti podnesena Domu zaključno s 31. prosincem 2003. godine. 2.Nadnevkom podnošenja prijave se smatra nadnevak prve obavijesti koju je dostavio podnositelj prijave. Broj 36 – Strana 3610 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Pravilo 39. Forma prijave 1.Prijavu iz pravila 38. stavak 1. mora podnijeti u pisanoj formi i potpisati podnositelj prijave ili njegov zastupnik. 2.Prijave koje podnose nevladine organizacije ili skupina osoba potpisuje osoba koje je nadležna zastupati takvu organizaciju ili skupinu. Ustavni sud određuje jesu li osobe koje su potpisale prijavu ovlaštene to učiniti. 3.Kada podnositelji prijave imaju zastupnika sukladno stavku 2. pravila 24, punomoć odvjetnika ili pismenu ovlast pribavlja njihov zastupnik ili zastupnici. Pravilo 40. Sadržaj prijave 1.Prijava, iz pravila 38. stavak 1, treba sadržavati: (a)identitet podnositelja prijave, što podrazumijeva ime, dob, zanimanje i adresu, te identitet svake navodne žrtve što podrazumijeva, gdje to odgovara, ime, dob, zanimanje i adresu dotične osobe; (b)ime, zanimanje i adresu zastupnika, ako ga ima; (c)ime strane protiv koje je podnesena prijava; (d)izjavu o činjenicama; (e)izjavu o pravima koja su prema Sporazumu navodno prekršena i sve relevantne argumente; (f)izjavu o privremenim mjerama ili drugim traženim pravnim lijekovima i svim relevantnim dokumentima. 2.Podnositelji prijave, osim toga: (a)dostavljaju informaciju o tomu jesu li zadovoljeni kriteriji postavljeni u članku VIII st. 2. i 3. Sporazuma; (b)naznačuju je li predmet prijave već ranije bio podnesen bivšem Domu ili nekom drugom povjerenstvu ustanovljenom prema aneksima uz Opći okvirni sporazum ili u nekom drugom međunarodnom postupku presuđivanja, istrage ili rješavanja; (c)navode na kojem službenom jeziku žele primiti odluke Doma (sada Ustavnog suda); (d)navode protive li se ili ne da njihov identitet bude objelodanjen javnosti. 3.Prijave, osim onih koje podnese strana, trebaju biti popunjene na tiskanici prijave koju je pripremio arhivar Doma/Povjerenstva, tj. šef Privremenog odjeljenja. 4.Prijave koje ne ispunjavaju uvjete iz st. 1. do 3. Ustavni sud ne mora prihvatiti. 5.Podnositelji prijava su obvezni obavještavati Ustavni sud o svakoj promjeni adrese ili nekim drugim okolnostima relevantnim za prijavu. U slučaju da to propuste, Ustavni sud može brisati prijavu. Poglavlje 5. - Postupak ne/prihvaćanja prijave i preliminarna odluka o meritumu Pravilo 41. Informacije tuženoj strani u žurnim predmetima i suradnja s institucijama Bosne i Hercegovine 1.Šef Privremenog odjeljenja može u slučaju žurnosti, ne prejudicirajući poduzimanje nekih drugih koraka u proceduri, obavijestiti tuženu stranu iz prijave, svim dostupnim sredstvima, o podnošenju prijave i kratkoj sadržini predmeta te prijave. 2.Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta, pravne i fizičke osobe i drugi, dužni su Ustavnom sudu, na njegov zahtjev, davati podatke i obavještenja potrebna za rad Ustavnog suda i, po njegovom nalogu, poduzimati radnje koje su od interesa za vođenje postupka. 3.Ustavni sud može, na obrazložen zahtjev relevantnih institucija u Bosni i Hercegovini, davati nužne informacije glede pojedinačnih predmeta iz rada Ustavnog suda. Pravilo 42. Pisani dio postupka 1.Sudionici u postupku imaju pravo izvršiti uvid u spise Ustavnog suda, a ovo pravo se može priznati, po obrazloženom prijedlogu, i drugim zainteresiranim stranama. 2.Ustavni sud dostavlja prijavu tuženoj strani radi davanja odgovora, odnosno dostavljanja spisa. 3.Ustavni sud može dostaviti prijavu i protivnoj strani podnositelja prijave u postupku pred domaćim tijelima, radi davanja odgovora. 4.Nedostavljanje odgovora ne utječe na tijek postupka pred Ustavnim sudom. 5.Kad je prijava upućena Ustavnom sudu nepotpuna ili ne sadrži podatke nužne za vođenje postupka, Ustavni će sud zatražiti od podnositelja da u određenom roku, a najdulje za mjesec dana, te nedostatke otkloni pri čemu se podnositelju prijave može dostaviti tiskanica prijave i uputa o popunjavanju tiskanice, uz upozorenje da će se prijava brisati ukoliko se ne udovolji ovom zahtjevu Ustavnog suda. 6.Ako podnositelj u roku iz stavka 5. ovog pravila ne otkloni nedostatke, prijava će se brisati. 7.Ustavni sud određuje vremenski rok za sve informacije, opažanja ili komentare zatražene od strana u postupku i drugih osoba koje su obvezne postupati po zahtjevu Ustavnog suda. 8.U slučaju odbacivanja, odbijanja, prekidanja razmatranja ili brisanja prijave prema st. 2. i 3. članka VIII Sporazuma, Ustavni sud može donijeti odluku a da prethodno prijava nije dostavljena drugoj stranci na izjašnjavanje. Pravilo 43. Iscrpljivanje pravnih lijekova Ustavni sud može, u pravilu, razmatrati prijavu ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako je podnijeta u roku od šest mjeseci od dana kada je podnositelj prijave primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. Pravilo 44. Preliminarno razmatranje prijave 1.Prijava nije prihvatljiva ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnositelj prijave nije iscrpio pravne lijekove; (b)prijava je preuranjena; (c)protekao je rok za podnošenje prijave; (d)Ustavni je sud o istoj stvari već odlučivao na temelju Ustava Bosne i Hercegovine; (e)prijava je podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja, ili je pred drugim povjerenstvom osnovanom prema aneksu Općeg okvirnog sporazuma; (f)prijava je ratione temporis nekompatibilna sa Sporazumom; (g)prijava je ratione materiae nekompatibilna sa Sporazumom; (h)prijava je ratione personae nekompatibilna sa Sporazumom; (i)prijava je ratione loci nekompatibilna sa Sporazumom; (j)prijava je očevidno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje prijave. 2.Ustavni će sud obustaviti razmatranje prijave, odbaciti ili brisati prijavu ako postoji koji od sljedećih slučajeva: (a)podnositelj prijave je anoniman ili nedostupan; (b)podnositelj prijave je propustio u ostavljenom roku dopuniti/precizirati prijavu; (c)podnositelj je odustao od prijave; (d)stvar je već riješena; (e)nije opravdano nastaviti s razmatranjem prijave. Pravilo 45. Odluka Malog vijeća o prihvatljivosti, o obustavi razmatranja, o odbijanju ili o brisanju prijave i preliminarna odluka o meritumu 1.Odluka Malog vijeća, kojom se prijava proglašava neprihvatljivom prema stavku 2.(a), (b), (c) i (d) članka VIII Sporazuma ili o obustavi razmatranja, odbacivanju ili brisanju prijave prema stavku 3. članka VIII Sporazuma, donosi se jednoglasno u pisanoj formi i šef Privremenog Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3611 odjeljenja ju dostavlja podnositelju prijave i drugim strankama u postupku. 2.Prijedlog odluke Malog vijeća o meritumu prijave donosi se većinom glasova u pisanoj formi i dostavlja se Velikom vijeću na potvrdu. Pravilo 46. Odluka Velikog vijeća o prihvatljivosti, o obustavi razmatranja, o odbijanju ili o brisanju prijave 1.U slučaju da Malo vijeće ne donese jednoglasnu odluku prema pravilu 51. stavak 1, prijava se upućuje Velikom vijeću da donese konačnu odluku. 2.Odluka Ustavnog suda u Velikom vijeću prema stavku 2.(a), (b), (c) i (d) i stavku 3. članka VIII Sporazuma se donosi u pisanoj formi i šef Privremenog odjeljenja ju dostavlja podnositelju prijave i ostalim strankama. 3.U odluci Velikog vijeća se navodi da je donesena jednoglasno ili većinom glasova sudaca Vijeća. Obrazloženje je sastavni dio odluke. Poglavlje 6. - Postupak nakon prihvaćanja prijave Pravilo 47. Razmatranje merituma 1.Nakon proglašavanja prijave prihvatljivom Ustavni sud odlučuje o postupku koji slijedi: (a)za ispitivanje prijave prema članku XI stavak 1. točka (a) Sporazuma o tomu ukazuju li ustanovljene činjenice ili ne da je tužena strana prekršila svoje obveze prema Sporazumu; (b)s ciljem da osigura prijateljsko rješenje predmeta prema članku IX st. 1. i 2. 2.Ustavni sud može pozvati strane da dostave nove dokaze ili opažanja. Ustavni sud odlučuje u svakom pojedinom predmetu bi li ta opažanja trebala biti dostavljena u pisanoj formi ili usmeno na raspravu. 3.Ustavni sud postavlja rok u kojemu strane dostavljaju dodatne dokaze i pismena opažanja. Pravilo 48. Djelomična odluka Veliko vijeće može donijeti djelomičnu odluku ako zahtjev sadrži više pitanja i ako to priroda slučaja omogućuje. Pravilo 49. Odluke o prihvatljivosti i meritumu Kada smatra odgovarajućim, Veliko vijeće može odlučiti o prihvatljivosti i meritumu prijave u isto vrijeme. Poglavlje 7. - Odluke o meritumu Pravilo 50. Propust strane da se pojavi ili prezentira svoj predmet 1.Ustavni sud, u pravilu, ispituje samo ove povrede koje su iznesene u prijavi. 2.U iznimnim slučajevima Ustavni sud može po službenoj dužnosti utvrditi i druge povrede na koje nije izričito ukazano, a koje proizlaze iz prijave. Pravilo 51. Forma odluke o meritumu Odluka sadrži: a.imena predsjednika i ostalih sudaca koji čine Ustavni sud u Velikom vijeću, kao i ime šefa Privremenog odjeljenja Ustavnog suda; b.nadnevke kada je usvojena i uručena; c.opis strane ili strana; d.imena zastupnika strana; e.prikaz provedenog postupka; f.kratak pregled podnesaka strana; g.činjenice predmeta; h.mišljenje Ustavnog suda; i.naređene pravne lijekove; j.zaključke; k.broj sudaca koji čine većinu. Pravilo 52. Sadržaj odluke o meritumu Mišljenje Ustavnog suda i zaključci odluke posebice su usmjereni na sljedeće: (a)ukazuju li utvrđene činjenice na to da je tužena strana prekršila svoje obveze iz Sporazuma i, ako je tako, (b)koje će korake poduzeti ta strana kako bi ispravila takav prekršaj, uključujući naredbe da se sa određenim djelovanjem prestane i od njega uzdrži, novčanu naknadu (uključujući kompenzaciju za materijalnu i nematerijalnu štetu) kao i naredbe za privremene mjere. Pravilo 53. Posebna odluka o pravnim lijekovima I pored pravila 51.(i) Ustavni sud može, ako smatra potrebnim, odgoditi donošenje odluke o pravnim lijekovima u cjelini ili djelomično. Pravilo 54. Uručenje odluke 1.Odluku potpisuju predsjednik i šef Privremenog odjeljenja. 2.Relevantne dijelove odluke može javno uručiti predsjednik, ili neki drugi sudac Ustavnog suda kojega je on ovlastio, na jednom od službenih jezika. Nije nužno da ostali suci budu nazočni. Strane se pravodobno obavještavaju o nadnevku i vremenu uručenja odluke. 3.Šef Privremenog odjeljenja dostavlja odluke, odlučene u meritumu, relevantnim stranama koje su sudjelovale u postupku. 4.Veliko vijeće Ustavnog suda može odlučiti da odluke o meritumu dostavi i Visokom predstavniku, o kojemu je riječ u Aneksu 10 uz Opći okvirni sporazum, sve dok takva funkcija postoji, generalnim tajnicima Vijeća Eu rope i OSCE-a. 5.Orig i nal, propisno potpisan i zapečaćen, pohranjuje se u arhivi bivšeg Doma/Povjerenstva. Poglavlje 8. - Objavljivanje odluka Pravilo 55. Objavljivanje odluka 1.Šef Privremenog odjeljenja je odgovoran za objavljivanje odluka Ustavnog suda. 2.Svaka odluka o meritumu, svaka odluka kojom se prijava proglašava prihvatljivom ili neprihvatljivom, odbacuje ili briše ili se obustavlja razmatranje prijave, odluka o zahtjevu za preispitivanjem ili odluka o preispitivanju je dostupna javnosti. Naredbe koje se tiču privremenih mjera koje je donio Ustavni sud dostupne su javnosti osim ako Ustavni sud ili sudac u ime Ustavnog suda, prema pravilu 26. st. 2. i 3, ne odluči drukčije. Ostale će odluke biti dostupne javnosti ako Ustavni sud tako odluči. 3.Od strana u Sporazumu se može zatražiti objavljivanje odluke Ustavnog suda u svojim službenim glasilima. Poglavlje 9. - Postupak izvršenja odluka Pravilo 56. Izvršenje odluka 1.Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezne i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. 2.Sva tijela vlasti tuženih strana u postupku pred Ustavnim sudom su dužna, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom, zakonom i Sporazumom provoditi odluke Ustavnog suda. 3.Ustavni sud, s ciljem realiziranja pravnih lijekova, u svojoj odluci može, zaključcima, odrediti način i rok izvršenja odluke koju je donio Ustavni sud. 4.U datim rokovima tužena strana, koja je obvezna izvršiti odluku Ustavnog suda, dužna je dostaviti obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda, kako je to naznačeno u odluci. 5.U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog Broj 36 – Strana 3612 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. suda nije izvršena. Ovo se rješenje dostavlja nadležnom tužitelju i nadležnom agentu tužene strane. Poglavlje 10. - Postupak preispitivanja Pravilo 57. Odluke Ustavnog suda i Povjerenstva ne podliježu preispitivanju Odluke Ustavnog suda i Povjerenstva, bez obzira je li ih donijelo Malo ili Veliko vijeće, su konačne i obvezujuće u smislu čl. 7. i 8. Sporazuma iz 2005. godine i čl. 5. i 6. Sporazuma iz 2007. godine i ne podliježu preispitivanju. Pravilo 58. Preispitivanje odluka bivšeg Doma U slučaju da Ustavni sud bude trebao odlučivati u postupku preispitivanja koji se odnosi na odluke bivšeg Doma, postupa se na sljedeći način: Veliko vijeće odlučuje hoće li prihvatiti zahtjev za preispitivanjem i odlučuje o predmetu u kojemu je prihvaćen zahtjev za preispitivanjem. U takvom odlučivanju Ustavni sud primjenjuje mu ta tis mu - tan dis odredbe pravila 63-66. Pravila pro ce dure bivšeg Doma. Iznimno od prethodnog stavka, ne primjenjuje se postupak iz pravila 64. Pravila pro ce dure bivšeg Doma za pribavljanje preporuke Vijeća o zahtjevu za preispitivanjem. Pravilo 59. Ispravljanje grešaka u odlukama 1.Ustavni sud može, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, izvršiti ispravke grešaka u pisanju, grešaka u izračunavanju ili drugih očevidnih grešaka u odlukama. 2.Ustavni sud može, ukoliko utvrdi očevidnu grešku iz stavka 1, a koja bitno utiče na konačnu i obvezujuću odluku, donijeti novu odluku u predmetu, ispravljajući očevidnu grešku do koje je došlo. ZAVRŠNE ODREDBE Pravilo 60. Izmjena i suspendiranje ovih pravila 1.Svako pravilo može biti izmijenjeno i dopunjeno po prijedlogu svakog suca kada se takav prijedlog usvoji na sjednici Velikog vijeća Ustavnog suda apsolutnom većinom svih sudaca. 2.Veliko vijeće može suspendirati svako pravilo nakon prijedloga bez najave, ako je odluka donesena jednoglasno. Suspendiranje pravila se u ovom slučaju ograničava u svom djelovanju na posebnu svrhu za koju je traženo. Pravilo 61. Supsidijarna primjena općih akata Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Na sva pitanja koja nisu riješena ovim Pravilima primjenjivat će se mu ta tis mu tan dis Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i druga opća akta Ustavnog suda. Pravilo 62. Priopćenje o ovim Pravilima 1.Pravila stupaju na snagu danom donošenja. 2.Pravila i njihove izmjene i dopune se, nakon što ih usvoji Veliko vijeće Ustavnog suda, priopćavaju stranama u Sporazumu. 3.Pravila se objavljuju u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" i na njeb stranici Ustavnog suda u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovih Pravila. K-I-03/07 1. veljače 2007. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 223/06, rješavajući apelaciju R.J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija R.J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeqini broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. R.J. (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa advokat Fahrija Karkin, podnio je 3. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude dok se ne donese odluka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Bijeqina (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) dopisom od 3. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. marta, a Okružno tužilaštvo 31. marta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. januara 2007. godine dostavljeni apelantu. 5. Ustavni sud je 23. februara 2006. godine donio Odluku broj AP 223/06 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine apelant je proglašen krivim, da je u vrijeme, na način i u mjestu navedenom u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske - poseban dio (u daqnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru počevši od 29. marta 2001. godine pa dalje, te je apelant obavezan da sudu na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 4.585,00 KM i sudski paušal u iznosu od 60,00 KM. Navedeno krivično djelo izvršeno je u Holandiji. 8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u dokaznom postupku vještačenje sproveli vještak specijalista sudske med i cine Ž.K. i vještak balističke struke M.M. koji su dali zajednički nalaz, da su uz saglasnost stranaka pročitani nalazi vještaka iste struke Z.S. i M.V., te pročitani materijalni dokazi u spisu (oko dvadeset materijalnih dokaza u pretežnom dijelu zapisnika koji su sačinili policijski organi Holandije), vještačenje sproveo vještak neuropsihijatar koji je dao nalaz zajedno sa vještakom psihologom. Sud je konstatovao da su bez saglasnosti apelanta i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3613 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. njegovih branilaca, a na osnovu člana 333 stav 1 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZKPRS), pročitani iskazi osam svjedoka koje su dali pred policijskim organima Holandije. Prigovore branilaca u vezi sa sprovođenjem ovog dokaza sud je ocijenio neosnovanim budući da su navedeni svjedoci nastanjeni i žive u Holandiji, a svjedok A.K. živi u Švajcarskoj, da jedan dio svjedoka prilikom saslušawa nije naveo svoje adrese, da je sud u toku postupka sve ove svjedoke pozivao na pretres ali se niko nije odazvao pozivu suda, te da je jedan dio svjedoka promijenio adrese a nove adrese su sudu nepoznate. Sud je dokaze koji su sprovedeni cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i u vezi sa apelantovom odbranom shodno kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da to nema uporište niti u jednom dokazu koji je sproveden, te zakqučio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. 9. Okružni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, Presudom broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine odbio kao neosnovanu žalbu osnovnog javnog tužioca iz Zvornika, a djelimično uvažio žalbu apelantovih branilaca, te preinačio Presudu Osnovnog suda broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od osam godina, pri čemu mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 29. marta 2001. godine do 5. januara 2004. godine. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda ostala je neizmijenjena. 10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud navodi da se žalbeni prigovori apelantovih branilaca (apelanta su zastupala četiri advokata koji su protiv prvostepene presude izjavili četiri zasebne žalbe), vezani za nemogućnost da koriste zapisnike o izjavama svjedoka-očevidaca događaja, svode na primjedbe da ti zapisnici koji su dati pred holandskom policijom ne mogu da budu dokaz na kom može da se zasniva presuda te da nisu stvoreni uslovi propisani članom 333 stav 1 ZKPRS. Sud je naveo da u krivičnom postupku koji se vodi pred našim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inostranstvu mogu da se koriste dokazi prikupljeni u stranoj državi, pa i iskazi svjedoka dati pred ovlašćenim policijskim organom, ako su ti dokazi prikupljeni i svjedoci saslušani u skladu sa propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete. Sud je dalje konstatovao da su policijski organi Holandije sve očevice predmetnog događaja saslušali kao svjedoke na okolnost kako se događaj odigrao, te su sačinili obimnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcioni nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju, da su sačinili detaqne izvještaje o sopstvenim zapažawima i slično, te da ti dokazi saglasno članu 344 Zakona o krivičnom postupku Holandije mogu da predstavljaju zakonite dokaze u krivičnom postupku. Okolnost da apelant nije prisustvovao saslušanju svjedoka može da se pripiše iskqučivo ponašanju apelanta budući da je u vrijeme saslušawa svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu zbog toga što se apelant nalazio u bjekstvu te objektivno nije postojala mogućnost da on procesno učestvuje u saslušanju svjedoka. Sem navedenog, svjedoka B.T. je saslušao i istražni sudija Okružnog suda u Amsterdamu te se radi o dokazu koji je obezbijedio sud. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud uložio potrebne napore sa ciljem da obezbijedi prisustvo tih lica na glavnom pretresu, ali da sem pozivawa tih lica koja nisu mogla da se pronađu nisu stajala na raspolaganju i neka druga sredstva, te su po zakqučku suda ispunjeni zakonski uslovi da izjave tih svjedoka mogu da se pročitaju na glavnom pretresu. 11. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stawa Okružni sud je konstatovao da je apelantova odbrana, shodno kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, bila predmet temeqite ocjene prvostepenog suda, te da odluka prvostepenog suda proizilazi iz čitavog niza dokaza koji su sprovedeni, i to iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili na licu mjesta čije izjave su pročitane na glavnom pretresu, niza objektivnih dokaza u spisu (skica lica mjesta, obdukcioni nalaz, fotoelaborat, zapisnici o prepoznavanju i sl.), te nalaza i mišljewa vještaka. Sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, u situaciji kad su shodno nalazu vještaka moguće dvije varijante događaja, pravilno postupio kad je analizu nalaza i mišljewa vještaka izvršio tako što ga je doveo u vezu sa ostalim dokazima koji su sprovedeni pa se tek nakon toga opredijelio za varijantu koja je kompatibilna sa ostalim dokazima koji su sprovedeni. Sud je konstatovao da niti jedan objektivni dokaz nije doveden u sumnju, te da na wihovu vjerodostojnost odbrana nije imala primjedbi. Budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i u obrazloženju presude dao jasne i uvjerqive razloge, koje je prihvatio i drugostepeni sud, sud je zakqučio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sud je, međutim, zakqučio da prilikom odmjeravawa kazne olakšavajuće okolnosti nisu u dovoqnoj mjeri došle do izražaja, odnosno da im prvostepeni sud nije dao značaj koji realno zaslužuju, te je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu kazne pa je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od osam godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što se osporena odluka zasniva iskqučivo ili uglavnom na iskazima svjedoka koji su dati pred policijom u Holandiji, koji su shodno apelantovom mišljenju prikupljeni suprotno principima domaćeg prava. Apelant ističe da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede principa neposrednog izvođewa dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se zasniva osporena odluka, te da je sud tokom postupka u odnosu na apelanta prekršio princip nepristrasnosti. Shodno apelantovom mišljenju takvim postupcima sudova povrijeđen je i princip kontradiktornosti. Na kraju, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporenu Presudu Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, da taj sud u svemu ostaje kod razloga koji su navedeni u osporenoj presudi, da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je taj sud cijenio u osporenoj presudi u kojoj je dao razloge zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da su razlozi vezani za prihvatqivost dokaza dati u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, te da u spisu postoje dokazi da se bezuspješno pokušavalo pozvati svjedoke iz inostranstva budući da su se dostave vraćale kao neuredne. 15. Okružno tužilaštvo smatra da navodi apelacije ne stoje te da je ne treba prihvatiti. V. Relevantni propisi 16. U Krivičnom zakonu Republike Srpske-posebni dio ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantna odredba glasi: "Ubistvo Član 36 (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. Š...Ć" U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Član 333 (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu ili druga pismena o nalazu i Broj 36 – Strana 3614 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. mišljenju vještaka, po odluci vijeća mogu da se pročitaju samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu, ili je wihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Član 347 (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 357 stav 7 Š...Ć Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine predloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje pročitan bez saglasnosti stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, i primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe". 22. Ustavni sud prevashodno konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 KZRS-posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6 Evropske konvencije budući da apelant smatra da je sud zasnovao odluku na iskazima svjedoka koji su dati pred policijom u Holandiji, odnosno da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede principa neposrednog izvođewa dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka. 23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za qudska prava da "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za qudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166 i Ustavni sud, Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stawa koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. 24. Član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo da sasluša svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za qudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Na primjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Sem toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće da se na glavnom pretresu sasluša svjedok koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za qudska prava da presuda, u situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, ne može iskqučivo ili uglavnom da se zasniva na svjedočenju tog svjedoka te da korišćenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dalo lice koje kasnije, u skladu sa nacionalnim pravom, odbije da te dokaze ponudi u sudnici, može da dovede do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može da bude pozvan u sudnicu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 48/04, st. 24-26. i Odluku broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, stav 31). 26. U konkretnom slučaju, iz osporavane presude nesumwivo proizilazi da su iskazi svjedoka koji su dati pred policijskim organima Holandije bez saglasnosti apelantove odbrane pročitani na glavnom pretresu. Za takve postupke redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoqno primijenjen, budući da član 333 stav 1 tačka 1 ZKPRS daje mogućnost sudu da u određenim slučajevima može da pročita zapisnike o iskazima svjedoka, između ostalog, ako ta lica ne mogu da se pronađu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3615 da je u vrijeme kada su saslušavani svjedoci istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu budući da se nalazio u bjekstvu, te da je apelant na glavnom pretresu, shodno odredbi člana 335 ZKPRS, poslije čitawa zapisnika o saslušanju svjedoka imao mogućnost da na wih stavlja primjedbe. 27. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je iz obrazložewa osporene presude, budući da ona prihvata razloge koji su dati u obrazloženju prvostepene presude, vidqivo da se odluke suda ne zasnivaju iskqučivo na iskazima svjedoka, pri čemu je sud kao vjerodostojne prihvatio iskaze četiri svjedoka, već i na drugim dokazima koji su sproveden i koji su navedeni na str. 2 i 3 obrazložewa prvostepene presude, iz kojih su sudovi zakqučili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud izveo dokaze uvidom u obimnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcioni nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju s detaqnim izvještajima holandske policije o sopstvenim zapažawima i slično, a koje apelant nije osporio, te je prvostepeni sud sproveo vještačenje vještaka raznih struka. Iskaze svjedoka sud je cijeno kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sa navedenim dokazima, kao i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da ona nema uporište niti u jednom dokazu koji je proveden, te zakqučio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. Razloge za svoje odluke sudovi su detaqno obrazložili u osporenim odlukama. Ustavni sud takođe zapaža da su apelantovi navodi već bili predmet apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te je Okružni sud u vezi s tim dao detaqna obrazložewa koja ni na koji način ne izgledaju proizvoqna. 28. Dakle, osporena presuda se ne zasniva iskqučivo na iskazima svjedoka koji su dati pred policijskim organima Holandije, već na ostalim materijalnim dokazima, te je s obzirom na navedeno ispunjen uslov člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može direktno da postavlja pitawa svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivica ne može da se zasniva iskqučivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu. 29. U vezi s apelantovim prigovorima shodno kojim je povrijeđen princip neposrednog izvođewa dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenoj presudi obrazložio da u krivičnom postupku koji se vodi pred domaćim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inostranstvu mogu da se koriste dokazi prikupljeni u stranoj državi ukoliko su prikupljeni u skladu sa propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete, te da s obzirom da je krivično djelo izvršeno u Holandiji dokazi koje su prikupili ovlašćeni organi te zemlje mogu, saglasno članu 344 Zakona o krivičnom postupku Holandije, da predstavljaju zakonite dokaze u krivičnom postupku. 30. U pogledu ovih apelacionih navoda Ustavni sud naglašava da je zadatak redovnog suda da odredi prihvatqivost dokaza, pri čemu mora da se primjenjuje Zakon o krivičnom postupku na način koji je saglasan sa Evropskom konvencijom. Prihvatanje dokaza koji su dobijeni nezakonito ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, zavisno od činjenica konkretnog slučaja, može da dovede do nepravičnosti. U apelantovom slučaju pred redovnim sudovima data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, te je sem čitawa izjava svjedoka, čemu se apelantova odbrana protivila, sproveo i čitav niz drugih dokaza čiju valjanost apelant nije osporio. Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se osporava apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala četiri advokata), mogao je da ulaže žalbe, što je i činio, a sud je dokaze koje je sproveo cijenio i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravično suđenje budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristrasnosti. 31. Dalje, uvidom u obrazloženje osporene presude vidqivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u kom slučaju ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. Navedena činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice koje oni smatraju bitnim za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Ovo posebno imajući u vidu da je Okružni sud u osporenoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore te zakqučio da je prvostepeni sud, polazeći od apelantove odbrane, pročitanih iskaza svjedoka, nalaza i mišljewa vještaka i ostalih dokaza koji su sprovedeni, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumwivo izvršio krivično djelo za koje se tereti. Okružni sud je zakqučio da je prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od dokaza koji su sprovedeni i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da osporene presude suštinski ispuwavaju osnovne proceduralne zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u situaciji kad su na glavnom pretresu, u skladu sa važećim odredbama ZKPRS, pročitani iskazi svjedoka koji ne mogu da se pronađu, a osporena presude se ne zasniva iskqučivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima te kad je osporena presuda donesena u skladu sa ovlašćenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana ili ne. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 223/06, rješavajući apelaciju R.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija R.J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine. Broj 36 – Strana 3616 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. R.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Fahrija Karkin, podnio je 3. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) dopisom od 3. marta 2006. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. marta, a Okružno tužilaštvo 31. marta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. januara 2007. godine dostavljeni apelantu. 5. Ustavni sud je 23. februara 2006. godine donio Odluku broj AP 223/06 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine apelant je proglašen krivim, da je u vrijeme, na način i u mjestu navedenom u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske-poseban dio (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 29. marta 2001. godine pa dalje, te je apelant obavezan da sudu na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 4.585,00 KM i sudski paušal u iznosu od 60,00 KM. Navedeno krivično djelo je izvršeno u Holandiji. 8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u dokaznom postupku proveli vještačenje vještak specijalista sudske med i cine Ž.K. i vještak balističke struke M.M. koji su dali zajednički nalaz, da su uz saglasnost stranaka pročitani nalazi vještaka iste struke Z.S. i M.V., te pročitani materijalni dokazi u spisu (oko dvadeset materijalnih dokaza u pretežnom dijelu zapisnika koji su sačinili policijski organi Holandije), proveo vještačenje vještak neuropsihijatar koji je dao nalaz zajedno sa vještakom psihologom. Sud je konstatirao da su bez saglasnosti apelanta i njegovih branilaca, a na osnovu člana 333. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pročitani iskazi osam svjedoka dati pred policijskim organima Holandije. Prigovore branilaca vezane za provođenje ovog dokaza sud je ocijenio neosnovanim budući da su navedeni svjedoci nastanjeni i žive u Holandiji, a svjedok A.K. živi u Švicarskoj, da jedan dio svjedoka prilikom saslušanja nije naveo svoje adrese, da je sud u toku postupka sve ove svjedoke pozivao na pretres ali se niko nije odazvao pozivu suda, te da je jedan dio svjedoka promijenio adrese a nove adrese su sudu nepoznate. Sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da to nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. 9. Okružni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, Presudom broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine odbio kao neosnovanu žalbu osnovnog javnog tužioca iz Zvornika, a djelimično uvažio žalbu apelantovih branilaca, te preinačio Presudu Osnovnog suda broj K-198/02 od 4. jula 2003. godine u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od osam godina, pri čemu mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. marta 2001. godine do 5. januara 2004. godine. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda je ostala neizmijenjena. 10. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud navodi da se žalbeni prigovori apelantovih branilaca (apelanta su zastupala četiri advokata koji su protiv prvostepene presude izjavili četiri zasebne žalbe), vezani za nemogućnost korištenja zapisnika o izjavama svjedoka-očevidaca događaja, svode na primjedbe da ti zapisnici dati pred holandskom policijom ne mogu biti dokaz na kojem se može temeljiti presuda te da nisu stvoreni uvjeti propisani članom 333. stav 1. ZKPRS. Sud je naveo da se u krivičnom postupku koji se vodi pred našim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi, pa i iskazi svjedoka dati pred ovlaštenim policijskim organom, ako su ti dokazi prikupljeni i svjedoci saslušani u skladu s propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete. Sud je dalje konstatirao da su policijski organi Holandije sve očevice predmetnog događaja saslušali kao svjedoke na okolnost kako se događaj odigrao, te su sačinili opsežnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju, da su sačinili detaljne izvještaje o vlastitim zapažanjima i slično, te da ti dokazi saglasno članu 344. Zakona o krivičnom postupku Holandije mogu predstavljati zakonite dokaze u krivičnom postupku. Okolnost da apelant nije prisustvovao saslušanju svjedoka može se pripisati isključivo ponašanju apelanta budući da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu zbog toga što se apelant nalazio u bjekstvu te objektivno nije postojala mogućnost za njegovo procesno učešće u saslušanju svjedoka. Osim navedenog, svjedoka B.T. je saslušao i istražni sudija Okružnog suda u Amsterdamu te se radi o dokazu koji je obezbijedio sud. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud uložio potrebne napore s ciljem obezbjeđenja prisustva tih lica na glavnom pretresu, ali da osim pozivanja tih lica koja se nisu mogla pronaći nisu stajala na raspolaganju i neka druga sredstva, te su po zaključku suda ispunjeni zakonski uvjeti da se izjave tih svjedoka mogu pročitati na glavnom pretresu. 11. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja Okružni sud je konstatirao da je apelantova odbrana, prema kojoj je apelant postupao u nužnoj odbrani, bila predmet temeljite ocjene prvostepenog suda, te da odluka prvostepenog suda proizlazi iz čitavog niza provedenih dokaza i to iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili na licu mjesta čije izjave su pročitane na glavnom pretresu, niza objektivnih dokaza u spisu (skica lica mjesta, obdukcijski nalaz, fotoelaborat, zapisnici o prepoznavanju i sl.), te nalaza i mišljenja vještaka. Sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud, u situaciji kad su prema nalazu vještaka moguće dvije varijante događaja, pravilno postupio kad je analizu nalaza i mišljenja vještaka izvršio tako što ga je doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima pa se tek nakon toga opredijelio za varijantu koja je kompatibilna s ostalim provedenim dokazima. Sud je konstatirao da niti jedan objektivni dokaz nije doveden u sumnju, te da na njihovu vjerodostojnost odbrana nije imala primjedbi. Budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i u obrazloženju presude dao jasne i uvjerljive razloge, koje je prihvatio i drugostepeni sud, sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sud je, međutim, zaključio da prilikom odmjeravanja kazne olakšavajuće okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, odnosno da im prvostepeni sud nije dao značaj koji realno zaslužuju, te je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu kazne pa je apelant za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od osam godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što se osporena odluka Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3617 temelji isključivo ili uglavnom na iskazima svjedoka datim pred policijom u Holandiji, koji su prema apelantovom mišljenju prikupljeni suprotno principima domaćeg prava. Apelant ističe da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se zasniva osporena odluka, te da je sud tokom postupka u odnosu na apelanta prekršio princip nepristranosti. Prema apelantovom mišljenju takvim postupanjem sudova povrijeđen je i princip kontradiktornosti. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporenu Presudu Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, da taj sud u svemu ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je taj sud cijenio u osporenoj presudi u kojoj je dao razloge zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da su razlozi vezani za prihvatljivost dokaza dati u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, te da u spisu postoje dokazi da se bezuspješno pokušavalo pozvati svjedoke iz inozemstva budući da su se dostave vraćale kao neuredne. 15. Okružno tužilaštvo smatra da navodi apelacije ne stoje te da je ne treba prihvatiti. V. Relevantni propisi 16. U Krivičnom zakonu Republike Srpske-posebni dio ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantna odredba glasi: "Ubistvo Član 36. (1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. Š...Ć" U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Član 333. (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Član 347. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 357. stav 7. Š...Ć Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih iskaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještaka čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje pročitani bez saglasnosti stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, i primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe". 22. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenom presudom kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS-posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati je li osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije budući da apelant smatra da je sud zasnovao odluku na iskazima svjedoka datim pred policijom u Holandiji, odnosno da mu u toku postupka nije omogućeno da na adekvatan i propisan način ispita svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka. 23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava da "u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166 i Ustavni sud, Odluku broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na Broj 36 – Strana 3618 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 24. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). 25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Evropskog suda za ljudska prava da se presuda, u situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka te da korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, u skladu s nacionalnim pravom, odbije da te dokaze ponudi u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 48/04, st. 24-26. i Odluku broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, stav 31). 26. U konkretnom slučaju, iz pobijane presude nesumnjivo proizlazi da su iskazi svjedoka koji su dati pred policijskim organima Holandije bez saglasnosti apelantove odbrane pročitani na glavnom pretresu. Za takvo postupanje redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, budući da član 333. stav 1. tačka 1. ZKPRS daje mogućnost sudu da u određenim slučajevima može pročitati zapisnike o iskazima svjedoka, između ostalog, ako se ta lica ne mogu pronaći. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovom odsustvu budući da se nalazio u bjekstvu, te da je apelant na glavnom pretresu, prema odredbi člana 335. ZKPRS, poslije čitanja zapisnika o saslušanju svjedoka imao mogućnost na njih stavljati primjedbe. 27. Dalje, Ustavni sud konstatira da je iz obrazloženja osporene presude, budući da ona prihvata razloge date u obrazloženju prvostepene presude, vidljivo da se odluke suda ne temelje isključivo na iskazima svjedoka, pri čemu je sud kao vjerodostojne prihvatio iskaze četiri svjedoka, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni na str. 2. i 3. obrazloženja prvostepene presude, iz kojih su sudovi zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud izveo dokaze uvidom u opsežnu dokumentaciju u pogledu činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju s detaljnim izvještajima holandske policije o vlastitim zapažanjima i slično, a koje apelant nije osporio, te je prvostepeni sud proveo vještačenje vještaka raznih struka. Iskaze svjedoka sud je cijeno kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sa navedenim dokazima, kao i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, navodeći da ona nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. Razloge za svoje odluke sudovi su detaljno obrazložili u osporenim odlukama. Ustavni sud također zapaža da su apelantovi navodi već bili predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te je Okružni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 28. Dakle, osporena presuda se ne zasniva isključivo na iskazima svjedoka datim pred policijskim organima Holandije, već na ostalim materijalnim dokazima, te je s obzirom na navedeno ispunjen uvjet člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može direktno postavljati pitanja svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivica ne može se zasnivati isključivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu. 29. U vezi s apelantovim prigovorima prema kojim je povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojim se zasniva osporena odluka, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenoj presudi obrazložio da se u krivičnom postupku koji se vodi pred domaćim sudom zbog krivičnog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi ukoliko su prikupljeni u skladu s propisima zemlje u kojoj su te radnje preduzete, te da s obzirom da je krivično djelo izvršeno u Holandiji dokazi koje su prikupili ovlašteni organi te zemlje mogu, saglasno članu 344. Zakona o krivičnom postupku Holandije, predstavljati zakonite dokaze u krivičnom postupku. 30. U pogledu ovih apelacionih navoda Ustavni sud naglašava da je zadatak redovnog suda da odredi prihvatljivost dokaza, pri čemu mora primjenjivati Zakon o krivičnom postupku na način koji je saglasan sa Evropskom konvencijom. Prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do nepravičnosti. U apelantovom slučaju pred redovnim sudovima je data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, te je osim čitanja izjava svjedoka, čemu se apelantova odbrana protivila, proveo i čitav niz drugih dokaza čiju valjanost apelant nije osporio. Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se pobija apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala četiri advokata), mogao je ulagati žalbe, što je i činio, a sud je provedene dokaze cijenio i u vezi s apelantovom odbranom prema kojoj je postupao u nužnoj odbrani, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravično suđenje budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristranosti. 31. Dalje, uvidom u obrazloženje osporene presude vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice koje oni smatraju bitnim za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Ovo osobito imajući u vidu da je Okružni sud u osporenoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore te zaključio da je prvostepeni sud, polazeći od apelantove odbrane, pročitanih iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo izvršio krivično djelo za koje se tereti. Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju osnovne proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu s relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3619 VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kad su na glavnom pretresu, u skladu s važećim odredbama ZKPRS, pročitani iskazi svjedoka koji se ne mogu pronaći, a osporena presude se ne zasniva isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima te kad je osporena presuda donesena u skladu s ovlaštenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 223/06, rješavajući apelaciju R.J., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija R.J. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-330/03 od 7. studenoga 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. R.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa odvjetnik Fahrija Karkin, je podnio 3. veljače 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-330/03 od 7. studenoga 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužiteljstva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) dopisom od 3. ožujka 2006. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 15. ožujka, a Okružno tužiteljstvo 31. ožujka 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 12. siječnja 2007. godine dostavljeni apelantu. 5. Ustavni je sud 23. veljače 2006. godine donio Odluku broj AP 223/06 kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj K-198/02 od 4. srpnja 2003. godine apelant je proglašen krivim, da je u vrijeme, na način i u mjestu navedenom u izreci presude, počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske - poseban dio (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 29. ožujka 2001. godine pa dalje, te je apelant obvezan sudu na ime troškova kaznenog postupka platiti iznos od 4.585,00 KM i sudski paušal u iznosu od 60,00 KM. Navedeno je kazneno djelo izvršeno u Nizozemskoj. 8. U obrazloženju presude Osnovni je sud naveo da su u dokaznom postupku proveli vještačenje vještak specijalista sudske med i cine Ž.K. i vještak balističke struke M.M. koji su dali zajednički nalaz, da su uz suglasnost stranaka pročitani nalazi vještaka iste struke Z.S. i M.V., te pročitani materijalni dokazi u spisu (oko dvadeset materijalnih dokaza u pretežnom dijelu zapisnika koji su sačinila policijska tijela Nizozemske), proveo vještačenje vještak neuropsihijatar koji je dao nalaz zajedno s vještakom psihologom. Sud je konstatirao da su bez suglasnosti apelanta i njegovih branitelja, a na temelju članka 333. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), pročitani iskazi osam svjedoka dati pred policijskim tijelima Nizozemske. Prigovore branitelja vezane za provedbu ovog dokaza sud je ocijenio neutemeljenim budući su navedeni svjedoci nastanjeni i žive u Nizozemskoj, a svjedok A.K. živi u Švicarskoj, da jedan dio svjedoka prigodom saslušanja nije naveo svoje adrese, da je sud tijekom postupka sve ove svjedoke pozivao na pretres ali se nitko nije odazvao pozivu suda, te da je jedan dio svjedoka promijenio adrese a nove adrese su sudu nepoznate. Sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i u svezi s apelantovom obranom prema kojoj je postupao u nužnoj obrani, navodeći da to nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. 9. Okružni je sud, odlučujući u prizivnom postupku, Presudom broj Kž-330/03 od 7. studenoga 2005. godine odbio kao neutemeljen priziv osnovnog javnog tužitelja iz Zvornika, a djelomično uvažio priziv apelantovih branitelja, te preinačio Presudu Osnovnog suda broj K-198/02 od 4. srpnja 2003. godine u odluci o kazni, tako da je apelant za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od osam godina, pri čemu mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. ožujka 2001. godine do 5. siječnja 2004. godine. U ostalom dijelu presuda Osnovnog suda je ostala neizmijenjena. 10. U obrazloženju drugostupanjske presude Okružni sud navodi da se prizivni prigovori apelantovih branitelja (apelanta su zastupala četiri odvjetnika koji su protiv prvostupanjske presude izjavili četiri zasebna priziva), vezani za nemogućnost korištenja zapisnika o izjavama svjedoka-očevidaca događaja, svode na primjedbe da ti zapisnici dati pred nizozemskom policijom ne mogu biti dokaz na kojemu se može temeljiti presuda te da nisu stvoreni uvjeti propisani člankom 333. stavak 1. ZKPRS. Sud je naveo da se u kaznenom postupku koji se vodi pred našim sudom zbog kaznenog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi, pa i iskazi svjedoka dati pred ovlaštenim policijskim tijelom, ako su ti dokazi prikupljeni i svjedoci saslušani sukladno propisima zemlje u kojoj su te radnje poduzete. Sud je dalje konstatirao da su policijska tijela Nizozemske sve očevice predmetnog događaja saslušali kao svjedoke na okolnost kako se događaj odigrao, te su sačinili opsežnu dokumentaciju glede činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju, da su sačinili detaljna izvješća o vlastitim opažanjima i slično, te da ti dokazi suglasno članku 344. Zakona o kaznenom postupku Nizozemske mogu predstavljati zakonite dokaze u kaznenom postupku. Okolnost da apelant nije bio nazočan saslušanju svjedoka se Broj 36 – Strana 3620 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. može pripisati isključivo ponašanju apelanta budući da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovoj izočnosti zbog toga što se apelant nalazio u bijegu te objektivno nije postojala mogućnost za njegovo procesno sudjelovanje u saslušanju svjedoka. Osim navedenog, svjedoka B.T. je saslušao i istražni sudac Okružnog suda u Amsterdamu te se radi o dokazu koji je osigurao sud. Sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud uložio potrebne napore s ciljem osiguranja nazočnosti tih osoba na glavnom pretresu, ali da osim pozivanja tih osoba koje se nisu mogle pronaći nisu stajala na raspolaganju i neka druga sredstva, te su po zaključku suda ispunjeni zakonski uvjeti da se izjave tih svjedoka mogu pročitati na glavnom pretresu. 11. U svezi s prizivnim prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja Okružni je sud konstatirao da je apelantova obrana, prema kojoj je apelant postupao u nužnoj obrani, bila predmetom temeljite ocjene prvostupanjskog suda, te da odluka prvostupanjskog suda proizlazi iz čitavog niza provedenih dokaza i to iskaza saslušanih svjedoka koji su se nalazili na licu mjesta čije izjave su pročitane na glavnom pretresu, niza objektivnih dokaza u spisu (skica lica mjesta, obdukcijski nalaz, fotoelaborat, zapisnici o prepoznavanju i sl.), te nalaza i mišljenja vještaka. Sud je, dalje, naveo da je prvostupanjski sud, u situaciji kad su prema nalazu vještaka moguće dvije varijante događaja, pravilno postupio kad je analizu nalaza i mišljenja vještaka izvršio tako što ga je doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima pa se tek nakon toga opredijelio za varijantu koja je kompatibilna s ostalim provedenim dokazima. Sud je konstatirao da niti jedan objektivni dokaz nije doveden u dvojbu, te da na njihovu vjerodostojnost obrana nije imala primjedbi. Budući je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio sve činjenice i u obrazloženju presude dao razvidne i uvjerljive razloge, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sud je, međutim, zaključio da prigodom odmjeravanja kazne olakotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, odnosno da im prvostupanjski sud nije dao značaj koji realno zaslužuju, te je preinačio presudu prvostupanjskog suda glede kazne pa je apelant za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora od osam godina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tomu što se pobijana odluka temelji isključivo ili poglavito na iskazima svjedoka datim pred policijom u Nizozemskoj, koji su prema apelantovom mišljenju prikupljeni oprečno načelima domaćeg prava. Apelant ističe da mu tijekom postupka nije omogućeno na adekvatan i propisan način ispitati svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se temelji pobijana odluka, te da je sud tijekom postupka u odnosu na apelanta prekršio načelo nepristranosti. Prema apelantovom mišljenju takvim je postupanjem sudova povrijeđeno i načelo kontradiktornosti. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine pobijanu Presudu Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. studenoga 2005. godine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neutemeljena, da taj sud u svemu ostaje kod razloga navedenih u pobijanoj presudi, da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, da apelant u apelaciji ponavlja prizivne navode koje je taj sud cijenio u pobijanoj presudi u kojoj je dao razloge zbog čega su apelantovi navodi neutemeljeni. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da su razlozi vezani za prihvatljivost dokaza dati u presudama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, te da u spisu postoje dokazi da se bezuspješno pokušavalo pozvati svjedoke iz inozemstva budući su se dostave vraćale kao neuredne. 15. Okružno tužiteljstvo smatra da navodi apelacije ne stoje te da je ne treba prihvatiti. V. Relevantni propisi 16. U Kaznenom zakonu Republike Srpske-posebni dio ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantna odredba glasi: "Ubojstvo Članak 36. (1) Tko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. Š...Ć" U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase: "Članak 333. (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, suoptuženih ili već osuđenih učesnika u kaznenom djelu ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: 1. ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; Š...Ć Članak 347. (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 357. stavak 7. Š...Ć Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tomu osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih iskaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještaka čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje pročitani bez suglasnosti stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoje li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog, i primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć" VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Kž-330/03 od 7. studenoga 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 10. prosinca 2005. godine a apelacija je podnesena 3. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3621 II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". 22. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom postupku protiv apelanta koji je okončan pobijanom presudom kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZRS-posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelanata, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanom presudom povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 6. Europske konvencije budući apelant smatra da je sud utemeljio odluku na iskazima svjedoka datim pred policijom u Nizozemskoj, odnosno da mu tijekom postupka nije omogućeno na adekvatan i propisan način ispitati svjedoke optužbe čime je došlo do povrede načela neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se temelji pobijana odluka. 23. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Europskog suda za ljudska prava da "u načelu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Europski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenoga 1989. godine, serija A-166 i Ustavni sud, Odluku broj AP 525/04 od 18. siječnja 2005. godine). Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u načelu, nije mjerodavan vršiti procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redoviti sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 24. Članak 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno o drugom (vidi Europski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiteljem, te da mu se omogući ispitati i osporiti svjedočenje svjedoka optužbe, kao i pozivanje i ispitivanje svojih svjedoka pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Primjerice, postoje slučajevi kada zakon ne dopušta da optuženi izravno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez nazočnosti optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. studenoga 2004. godine, st. 25-27). 25. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da slijedi praksu Europskog suda za ljudska prava da se presuda, u situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, ne može isključivo ili poglavito temeljiti na svjedočenju tog svjedoka te da korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, sukladno nacionalnom pravu, odbije te dokaze ponuditi u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. studenoga 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 48/04, st. 24-26. i Odluku broj AP 91/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 31). 26. U konkretnom slučaju, iz pobijane presude nedvojbeno proizlazi da su iskazi svjedoka koji su dati pred policijskim tijelima Nizozemske bez suglasnosti apelantove obrane pročitani na glavnom pretresu. Za takvo postupanje redoviti su sudovi dali logično obrazloženje glede toga zašto se čitaju iskazi ovih svjedoka, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, budući članak 333. stavak 1. točka 1. ZKPRS daje mogućnost sudu da u određenim slučajevima može pročitati zapisnike o iskazima svjedoka, između ostalog, ako se te osobe ne mogu pronaći. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme saslušanja svjedoka istraga protiv apelanta vođena u njegovoj izočnosti budući se nalazio u bijegu, te da je apelant na glavnom pretresu, prema odredbi članka 335. ZKPRS, poslije čitanja zapisnika o saslušanju svjedoka imao mogućnost na njih stavljati primjedbe. 27. Dalje, Ustavni sud konstatira da je iz obrazloženja pobijane presude, budući ona prihvaća razloge date u obrazloženju prvostupanjske presude, vidljivo da se odluke suda ne temelje isključivo na iskazima svjedoka, pri čemu je sud kao vjerodostojne prihvatio iskaze četiri svjedoka, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni na str. 2. i 3. obrazloženja prvostupanjske presude, iz kojih su sudovi zaključili da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U svezi s tim, Ustavni sud opaža da je sud izveo dokaze uvidom u opsežnu dokumentaciju glede činjenica koje su zatečene na licu mjesta, obdukcijski nalaz, skicu lica mjesta, fotoelaborat, zapisnike o prepoznavanju s detaljnim izvješćima nizozemske policije o vlastitim opažanjima i slično, a koje apelant nije pobijao, te je prvostupanjski sud proveo vještačenje vještaka raznih struka. Iskaze svjedoka sud je cijeno kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti s navedenim dokazima, kao i u svezi s apelantovom obranom prema kojoj je postupao u nužnoj obrani, navodeći da ona nema uporište niti u jednom provedenom dokazu, te zaključio da je činjenično stanje navedeno u izreci presude u cijelosti potvrđeno. Razloge za svoje odluke sudovi su detaljno obrazložili u pobijanim odlukama. Ustavni sud također opaža da su apelantovi navodi već bili predmetom apelantovog priziva protiv prvostupanjske presude, te je Okružni sud u svezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 28. Dakle, pobijana se presuda ne temelji isključivo na iskazima svjedoka datim pred policijskim tijelima Nizozemske, već na ostalim materijalnim dokazima, te je obzirom na navedeno ispunjen uvjet članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može izravno postavljati pitanja svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivnja ne može se temeljiti isključivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu. 29. U svezi s apelantovim prigovorima prema kojima je povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza, odnosno zakonitosti dokaza na kojima se temelji pobijana odluka, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u pobijanoj presudi obrazložio da se u kaznenom postupku koji se vodi pred domaćim sudom zbog kaznenog djela izvršenog u inozemstvu mogu koristiti dokazi prikupljeni u stranoj državi ukoliko su prikupljeni sukladno propisima zemlje u kojoj su te radnje poduzete, te da obzirom da je kazneno djelo izvršeno u Nizozemskoj dokazi koje su prikupila ovlaštena tijela te zemlje mogu, suglasno članku 344. Zakona o kaznenom postupku Nizozemske, predstavljati zakonite dokaze u kaznenom postupku. 30. Glede ovih prizivnih navoda Ustavni sud naglašava da je zadaća redovitog suda odrediti prihvatljivost dokaza, pri čemu mora primjenjivati Zakon o kaznenom postupku na način koji je suglasan Europskoj konvenciji. Prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, može dovesti do nepravičnosti. U apelantovom slučaju pred redovitim je sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani da iznesu dokaznu građu, te je osim čitanja izjava svjedoka, čemu se apelantova obrana protivila, proveo i čitav niz drugih dokaza čiju valjanost apelant nije pobijao. Apelant je Broj 36 – Strana 3622 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. imao uvid u sve dokaze na kojima je temeljena presuda koja se pobija apelacijom, tretiran je tijekom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je aktivno sudjelovanje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Potom, apelant je tijekom postupka imao branitelja (apelanta su zastupala četiri odvjetnika), mogao je ulagati prizive, što je i činio, a sud je provedene dokaze cijenio i u svezi s apelantovom obranom prema kojoj je postupao u nužnoj obrani, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravično suđenje budući je načelo kontradiktornosti postojalo u svim fazama kaznenog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drukčije tretiran u odnosu na Tužiteljstvo, odnosno da je sud narušio načelo nepristranosti. 31. Dalje, uvidom u obrazloženje pobijane presude vidljivo je da su redoviti sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Navedena se činjenica mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlastima redovitih sudova da ustvrde činjenice koje oni smatraju bitnim za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Ovo osobito imajući u vidu da je Okružni sud u pobijanoj presudi razmotrio sve apelantove prizivne prigovore te zaključio da je prvostupanjski sud, polazeći od apelantove obrane, pročitanih iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno ustvrdio da je apelant nedvojbeno izvršio kazneno djelo za koje se tereti. Okružni je sud zaključio da je prvostupanjska presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o kaznenom postupku. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude suštinski ispunjavaju osnovne proceduralne zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da su donesene sukladno relevantnim odredbama Zakona o kaznenom postupku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u situaciji kad su na glavnom pretresu, sukladno važećim odredbama ZKPRS, pročitani iskazi svjedoka koji se ne mogu pronaći, a pobijana se presuda ne temelji isključivo na tim iskazima, već i na drugim materijalnim dokazima te kad je pobijana presuda donesena sukladno ovlaštenju suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i da na temelju takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 247/06, rješavajući apelaciju Nedima Sukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nedima Sukovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Kowicu broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nedim Suković (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Kowicu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), stranke u postupku, zatraženo je 12. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2007. godine, Opštinski sud 25. januara 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 31. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. februara 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud je Presudom broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo napada na službeno lice prilikom obavljanja poslova bezbjednosti iz člana 359 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je osuđen što je, prilikom službene radnje u kojoj je policajac od njega uzimao podatke zbog prebrze vožnje automobilom, jer nije postupio po datom znaku drugog policajca u Čelebićima koji ga je zaustavljao tablicom "stop", otvorenom šakom udario policajca Almira Demirovića (u daqnjem tekstu: oštećeni) u predjelu lijeve jagodične kosti, a zatim, nakon što ga je drugi policajac povukao za ramena a oštećeni odgurnuo rukama od sebe, udario oštećenog i u predio desne strane lica. Oštećeni je zadobio lakše tjelesne povrede u vidu otoka sa lijeve i sa desne strane lica. U dokaznom postupku pred Opštinskim sudom izveden je dokaz saslušanjem oštećenog kao svjedoka, zatim saslušanjem svjedoka optužbe Zorana Šimunovića, Senada Ćatića, Mirsada Karkelje, Hidajeta Ramića, svjedoka odbrane Nedima Hoxića (u daqnjem tekstu: svjedok odbrane) i vještaka dr Nasera Macića. Takođe je izvršen uvid u krivičnu evidenciju od 17. novembra 2003. godine i nalaz vještaka dr Nasera Macića od 4. novembra 2003. godine. Od navedenih saslušanih svjedoka optužbe četiri su bili policajci, dok je Mirsad Karkelja radnik na benzinskoj pumpi na kojoj se odigrao kritični događaj. Iskazi svih saslušanih svjedoka, sem iskaza svjedoka odbrane, koji je apelantov prijateq i koji je bio suvozač u apelantovom automobilu kritičnog dana, gotovo su identični u pogledu okolnosti pod kojima se desio kritični događaj. Naime, shodno navedenim iskazima, nakon što su oštećeni i njegov kolega zaustavili apelantov automobil zbog prebrze vožnje i nezaustavljanja na znak "stop", apelant je izašao iz automobila, verbalno vrijeđao oštećenog i njegovog kolegu, te udario oštećenog u dva navrata, dok je svjedok odbrane izjavio Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3623 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. da nije vidio da je apelant udario oštećenog, nego je oštećeni udarao apelanta dok ga je drugi policajac držao, a svjedoku odbrane je udario šamar. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je oštećeni zadobio lakšu tjelesnu povredu sa lijeve i desne strane lica, a apelant povredu gornje usne. Opštinski sud je vjerovao iskazima saslušanih svjedoka optužbe, a iskaz svjedoka odbrane nije prihvatio, zakqučivši da je svjedok bio suvozač i apelantov dobar prijateq, te da je svojim iskazom želio da pomogne apelantu kako bi ga oslobodio optužbe, a da je iskaz protivrječan iskazima drugih svjedoka i dokazima objektivne prirode. 7. Apelant je protiv presude Opštinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru u kojoj je, između ostalog, naveo da je Opštinski sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, jer je zbog složenosti postupka i u interesu pravičnosti trebao da apelantu postavi branioca, budući da je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku koji još nije dovoqno jasan, a kao svjedoci optužbe saslušani su radnici policije. Apelant je osporio i utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog zakona i odluku o visini kazne. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Opštinskog suda. Kantonalni sud je zakqučio da je neosnovan apelantov navod o povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, jer sud odlučuje o postavljanju branioca u slučaju da ocijeni da je optuženik nesposoban da razumije predmet, da ne može sam da se brani i da bi to bilo u interesu pravičnosti, a pri takvoj odluci suda nije od važnosti činjenica da su većina svjedoka policajci jer su svoj iskaz dali pred sudom, a stranke su imale priliku da ih direktno i unakrsno ispitaju. Kantonalni sud je zakqučio da nije relevantna ni činjenica da se radi o novom Zakonu o krivičnom postupku s obzirom da je u vrijeme održavawa glavnog pretresa taj zakon bio u primjeni već godinu i po dana. Zakqučeno je da o postavljanju branioca sud odlučuje na osnovu diskrecione ocjene i da je u konkretnom slučaju Opštinski sud koristio svoju diskreciju, te da je ta ocjena bila pravilna, a takođe apelant je na glavnom pretresu od 25. februara 2005. godine izjavio da nije angažovao branioca jer smatra da mu branilac nije potreban. Kantonalni sud je odbio i ostale žalbene navode. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da je osporavanim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na odbranu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka c. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao na povredu člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, kojim su propisani slučajevi kada osumwičeni odnosno optuženi mora da ima branioca, na šta je ukazivao i u žalbi protiv presude Opštinskog suda. Shodno apelantovom mišljenju, u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen bilo je jasno na samom početku suđewa da on sam neće moći da se brani jer je protiv sebe imao tužioca i radnike policije, koji su svi bili upoznati sa načinom na koji se vodi krivični postupak po novom zakonodavstvu, i u vrijeme kada je dao izjavu da mu branilac nije potreban nije mogao da zna za sve implikacije koje takva izjava može da ima. Apelant je, takođe, naveo da je Opštinski sud morao da uzme u obzir činjenicu da je apelantu na teret stavljeno da je izvršio krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, kao i da se radilo o kompleksnom predmetu. Dalje, apelant je naveo da smatra da je trebao da mu bude postavljen branilac i zbog toga što je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku i zbog činjenice da su u postupku "favorizovani" policajci, a u potpunosti su zanemareni apelantovi dokazi. Posebno je zanemarena, shodno apelantovom mišljenju, činjenica da je povrede koje je on zadobio Opštinski sud okvalifikovao kao "odgurivanje", a povrede oštećenog kao lake tjelesne povrede, što dodatno ukazuje na pristrasnost suda, odnosno dodatni je argumenat u prilog njegovoj tezi da je trebao da mu bude postavljen branilac. b) Odgovor na apelaciju 10. Kantonalni sud je naveo da je očigledno iz apelacije da apelant teži da dokaže da je bilo potrebno da mu se postavi branilac uprkos tome što je prvostepeni sud ocijenio da to nije potrebno i za to je u svojoj presudi dao jasne i detaqno obrazložene razloge. Dalje je navedeno da, po svemu sudeći, apelacija ne bi ni bila podnesena da je sud imao ocjenu činjenica kao i branilac koji na to jednostrano gleda iz svog ugla, pa ocjenjuje sasvim paušalno kako je policija bila edukovana u pogledu primjene "novog" Zakona o krivičnom postupku, a nasuprot tome, da optuženi nije bio edukovan. Kantonalni sud je zakqučio da ne stoje apelantovi argumenti jer je prvostepeni sud vodio postupak u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku ne favorizujući ni jednu stranu, a što je stanje dokaza bilo takvo da je na strani optužbe bilo više policajaca ništa ne mijewa na stvari jer su wihovi iskazi kritički cijenjeni i ocijenjeni kao i iskazi ostalih svjedoka u postupku, te da činjenica da je bilo više policajaca ne daje predmetu karakter složenosti, a i samo krivično djelo ne sadrži elemente pravne složenosti i posebnog znawa u iskazivanju sudionika postupka. Ponovljeno je da je sud ocijenio da je optuženi sposoban da se sam brani, da razumije predmet i da u interesu pravde nije bilo potrebno da mu se postavi branilac i pored toga što je apelant jasno izjavio da mu branilac nije potreban. Kantonalni sud je zakqučio da je apelacija neosnovana. 11. Opštinski sud je, u vezi sa navodima iz apelacije o povredi člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, naveo da je po svojoj diskrecionoj ocjeni odlučio da nema potrebe da se apelantu dodijeli branilac, a da je apelant sam izjavio da nije angažovao branioca jer smatra da mu nije potreban te da je imao dovoqno vremena da prouči predmet i pripremi odbranu koju je kasnije sam iznio. Na ročištu o izjašnjenju krivice od 8. juna 2004. godine apelant se izjasnio da nije kriv i odrekao se prava na branioca. Opštinski sud je zakqučio da je apelacija neosnovana i predložio je njeno odbijanje. 12. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da u krivičnom postupku protiv apelanta nije došlo do povrede člana 6 stav 3 tačka c. Evropske konvencije, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant tokom cijelog postupka bio poučen o pravu da uzme branioca. Navedeno je da u predmetnom slučaju nije povrijeđen član 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku jer je to diskreciona ocjena suda, kako sa gledišta složenosti činjenične osnovice spomenutog krivičnog djela, tako i s aspekta pravičnosti. V. Relevantni propisi 13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 359 st. 1 i 2 1. Ko napadne ili ozbiqno prijeti da će napasti službeno lice ili lice koje mu pomaže u obavljanju poslova javne bezbjednosti ili bezbjednosti Federacije ili dužnosti čuvawa javnog reda, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. 2. Ako je krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana službeno lice ili lice koje mu pomaže lako tjelesno ozlijeđeno ili je krivično djelo iz stava 1 ovog člana počinjeno uz prijetnju upotrebom oružja, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 14. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 59 st. 5 i 6 Branilac će biti postavljen osumwičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta ili mentalnog stawa osumwičenog odnosno optuženog to u interesu pravde. U slučaju postavljanja branioca osumwičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumwičeni odnosno optuženi sam Broj 36 – Strana 3624 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporavanu presudu apelant je primio 8. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na odbranu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka c. Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 i stav 3c. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; 20. U krivičnom postupku protiv apelanta utvrđivana je krivična optužba protiv njega, stoga je član 6 Evropske konvencije nesporno primjenqiv. Ustavni sud će u narednim stavovima razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na odbranu. 21. Apelant je, u suštini, naveo da nije imao pravično suđenje, jer nije bio u mogućnosti da se efektivno sam zastupa u krivičnom postupku, a sud mu nije postavio branioca u skladu sa članom 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku. Apelant je naglasio da je mogućnost njegove efektivne odbrane posebno bila dovedena u pitanje činjenicom da se radilo o složenom postupku za djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju do pet godina i da je postupak vođen shodno odredbama novog Zakona o krivičnom postupku koji je u primjeni tek godinu i po dana. 22. Redovni sudovi i Tužilaštvo su osporili apelantove navode i saglasni su u zakqučku da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, posebno imajući u vidu činjenicu da se eksplicitno odrekao prava na branioca, da je izjavio da se upoznao sa predmetom i da je imao dovoqno vremena da pripremi odbranu. Takođe, shodno wihovom mišljenju, prvostepeni sud je koristio svoju diskreciju u ocjeni da apelantu nije potreban branilac. 23. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava "pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđewa (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6 stav 3 Evropske konvencije pretpostavlja dva uslova za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje "dovoqno sredstava da se plati pravna pomoć", što ovdje nije slučaj. S druge strane, neophodno je da se razmotri da li je "u interesu pravde" da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći" (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švajcarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Takođe, "kriterijumi za određivanje da li interesi pravde zahtijevaju da se nekom licu obezbijedi besplatna pravna pomoć ukqučuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi sa komplikovanim pravnim pitawima" (vidi, inter alia, Evropski sud za qudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). 24. Dalje, shodno praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6 stav 3 tačka c. Evropske konvencije, to u principu može da se nadoknadi žalbom pod uslovom da žžalbeni sudž može da preispita nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mu ta tis mu tan dis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18). 25. Ustavni sud je utvrdio da se na glavnoj raspravi od 25. februara 2005. godine apelant izjasnio da nije angažovao branioca, da ne smatra da mu je potreban i da je imao dovoqno vremena da pripremi odbranu. U skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava, bez obzira na izjašnjenje optuženog da želi da se brani sam, domaći sudovi mogu da postave branioca, a u domaćem zakonodavstvu nužno moraju da postoje odredbe kojima je to regulisano. U Bosni i Hercegovini to je, inter alia, propisano članom 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, u kom je propisana mogućnost da sud optuženom postavi branioca ukoliko utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili mentalnog stawa osumwičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U svakom konkretnom slučaju, redovni sudovi će, dakle, shodno činjenicama utvrđenim u postupku, odlučiti da li je u interesu pravde da postavi optuženom branioca. U konkretnom slučaju Opštinski sud, primjenjujući diskreciju iz člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, nije apelantu postavio branioca, čemu se apelant u postupku pred tim sudom nije usprotivio, niti je zahtijevao branioca. Apelant je angažovao advokata u žalbenom postupku i u žalbi protiv presude Opštinskog suda jedan od žalbenih razloga bila je i povreda člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku, koju je apelant obrazložio navodima koje je kasnije ponovio u apelaciji a koji se tiču razloga zbog kojih apelant smatra da je u postupku pred Opštinskim sudom trebao da mu bude postavljen branilac. 26. Kantonalni sud je presudu Opštinskog suda ispitao, kako u pogledu činjeničnog stawa tako i u pogledu pravnih pitawa, jer je apelant u žalbi naveo sve žalbene razloge iz Zakona o krivičnom postupku. U vezi sa apelantovim navodom o povredi člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku Kantonalni sud je zakqučio da je Opštinski sud pravilno postupio kada apelantu nije dodijelio branioca, odnosno da je opravdana bila odluka Opštinskog suda jer se, i po mišljenju Kantonalnog suda, nije radilo o posebno složenom krivičnom djelu, niti je bila složena činjenična osnova samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Shodno mišljenju Kantonalnog suda, nije od važnosti za odluku Opštinskog suda o postavljanju branioca u smislu člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku bila ni činjenica da su većina svjedoka policajci s obzirom da je apelanat imao mogućnost da ih ispita na način propisan Zakonom o krivičnom postupku koji je u to vrijeme bio u primjeni već oko godinu i po dana. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3625 27. Za donošenje pravilnog zakqučka u vezi s apelantovim navodima Ustavni sud smatra da je potrebno da naglasi da je zakonima o krivičnom postupku, koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju Zakonom o krivičnom postupku u Federaciji BiH, propisana mogućnost da sud osumwičenom ili optuženom postavi branioca, pod određenim uslovima, kada je to u interesu pravičnosti. Time je zadovoljena pozitivna obaveza države da, i kada optuženi za krivično djelo želi da se brani sam, radi efektivnog ostvarewa njegovog prava na odbranu, može da postavi branioca kako princip pravičnosti suđewa, a posebno ravnopravnosti stranaka kao jedan njegov aspekat, ne bi bili dovedeni u pitanje. Međutim, za razliku od slučajeva predviđenih st. 1, 2 i 3 člana 59 Zakona o krivičnom postupku FBiH, u kojima osumwičeni odnosno optuženi po samom zakonu mora da ima branioca, u primjeni stava 5 člana 59 Zakona o krivičnom postupku FBiH redovni sudovi imaju diskreciono pravo da u svakom konkretnom slučaju odluče o tome da li će da postave branioca, i u vršenju tog diskrecionog prava dužni su da se rukovode kriterijumima propisanim navedenom odredbom, odnosno dužni su da utvrde da li je zbog složenosti predmeta ili duševnog stawa osumwičenog odnosno optuženog, u interesu pravičnosti potrebno da se osumwičenom odnosno optuženom postavi branilac, što koresponduje sa zahtjevima člana 6 stav 3 tačka c. Evropske konvencije. 28. U skladu sa stavom Ustavnog suda, shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03), u pravilu, Ustavni sud se neće upustiti u način na koji su redovni sudovi primijenili svoje diskreciono pravo u primjeni člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku. To će da bude slučaj samo ukoliko se radi o proizvoqnoj procjeni i očiglednom zanemarivanju postojawa "interesa pravde". Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prevashodno zbog toga što su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazložewa zašto su utvrdili da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uslov složenosti predmeta niti duševnog stawa apelanta kao osumwičenog odnosno optuženog u interesu pravičnosti da bi apelantu bio postavljen branilac. Zatim, što je apelant u žalbenom postupku imao branioca koji je ga je efektivno zastupao, a Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu, kako u pogledu navoda u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u pogledu navoda o bitnim povredama odredbi krivičnog postupka i povredama krivičnog zakona, odnosno odluke o kazni. Stoga ne može da se zakquči da su osnovani apelantovi navodi da je odlukom redovnih sudova da se apelantu ne postavi branilac u smislu člana 59 stav 5 Zakona o krivičnom postupku FBiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. U vezi sa navodima u apelaciji o navodnoj pristrasnosti Opštinskog suda, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za qudska prava shodno kom "dok nepristrasnost obično označava da ne postoje predrasude ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može, shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije, da se testira na razne načine. U tom smislu može da se napravi razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje da li je sudija ponudio garancije dovoqne da se iskquči svaka legitimna sumwa u tom pogledu" (vidi Evropski sud za qudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. oktobra 1982. godine, A broj 53, stav 30). Apelant je naveo da se pristrasnost sudije Opštinskog suda ogledala u k valifikovanju apelantovih radwi, odnosno radwi oštećenog. Shodno apelantovom mišljenju, ocjena sudije da apelantov napad na oštećenog tretira kao udarac, a povredu koju je oštećeni nanio apelantu samo kao "odgurivanje", ukazuje na pristrasnost sudije zbog koje je takođe povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku. Ustavni sud ne smatra ubjedqivim ove apelantove navode, s obzirom da navedena činjenica sama po sebi ne ukazuje na pristrasnost sudije Opštinskog suda, a apelant nije naveo neke druge činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da postoje subjektivna ili objektivna pristrasnost. Stoga su i ovi apelantovi navodi za Ustavni sud neprihvatqivi. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3c. Evropske konvencije VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3c. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoqno primijenili pozitivno-pravne propise budući da apelantov slučaj ne spada u slučajeve u kojima osumwičeni odnosno optuženi po zakonu mora da ima branioca, a redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazložewa svoje diskrecione odluke da nisu ispunjeni uslovi složenosti predmeta ili duševnog stawa apelanta u interesu pravičnosti da bi mu sud postavio branioca, uz to u situaciji kada je apelant odlučio da ne uzme branioca i da se sam brani, dok je apelant u žalbenom postupku imao branioca, a drugostepeni sud je bio ovlašćen i ispitao je prvostepenu presudu kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 247/06, rješavajući apelaciju Nedima Sukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nedima Sukovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nedim Suković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Broj 36 – Strana 3626 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), stranke u postupku, zatraženo je 12. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2007. godine, Općinski sud 25. januara 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 31. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. februara 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo napada na službenu osobu prilikom vršenja poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je osuđen što je, prilikom službene radnje u kojoj je policajac od njega uzimao podatke zbog prebrze vožnje automobilom, jer nije postupio po datom znaku drugog policajca u Čelebićima koji ga je zaustavljao tablicom "stop", otvorenom šakom udario policajca Almira Demirovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) u predjelu lijeve jagodične kosti, a zatim, nakon što ga je drugi policajac povukao za ramena a oštećeni odgurnuo rukama od sebe, udario oštećenog i u predio desne strane lica. Oštećeni je zadobio lakše tjelesne povrede u vidu otoka sa lijeve i sa desne strane lica. U dokaznom postupku pred Općinskim sudom izveden je dokaz saslušanjem oštećenog kao svjedoka, zatim saslušanjem svjedoka optužbe Zorana Šimunovića, Senada Ćatića, Mirsada Karkelje, Hidajeta Ramića, svjedoka odbrane Nedima Hodžića (u daljnjem tekstu: svjedok odbrane) i vještaka dr. Nasera Macića. Također je izvršen uvid u krivičnu evidenciju od 17. novembra 2003. godine i nalaz vještaka dr. Nasera Macića od 4. novembra 2003. godine. Od navedenih saslušanih svjedoka optužbe četiri su bili policajci, dok je Mirsad Karkelja radnik na benzinskoj pumpi na kojoj se odigrao kritični događaj. Iskazi svih saslušanih svjedoka, osim iskaza svjedoka odbrane, koji je apelantov prijatelj i koji je bio suvozač u apelantovom automobilu kritičnog dana, su gotovo identični u pogledu okolnosti pod kojima se desio kritični događaj. Naime, prema navedenim iskazima, nakon što su oštećeni i njegov kolega zaustavili apelantov automobil zbog prebrze vožnje i nezaustavljanja na znak "stop", apelant je izašao iz automobila, verbalno vrijeđao oštećenog i njegovog kolegu, te udario oštećenog u dva navrata, dok je svjedok odbrane izjavio da nije vidio da je apelant udario oštećenog, nego je oštećeni udarao apelanta dok ga je drugi policajac držao, a svjedoku odbrane je udario šamar. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je oštećeni zadobio lakšu tjelesnu povredu s lijeve i desne strane lica, a apelant povredu gornje usne. Općinski sud je vjerovao iskazima saslušanih svjedoka optužbe, a iskaz svjedoka odbrane nije prihvatio, zaključivši da je svjedok bio suvozač i apelantov dobar prijatelj, te da je svojim iskazom želio pomoći apelantu kako bi ga oslobodio optužbe, a da je iskaz proturječan iskazima drugih svjedoka i dokazima objektivne prirode. 7. Apelant je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru u kojoj je, između ostalog, naveo da je Općinski sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, jer je zbog složenosti postupka i u interesu pravičnosti trebao apelantu postaviti branitelja, budući da je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku koji još nije dovoljno jasan, a kao svjedoci optužbe saslušani su radnici policije. Apelant je osporio i utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog zakona i odluku o visini kazne. 8. Kantonalni sud je Presudom broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod o povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, jer sud odlučuje o postavljanju branitelja u slučaju da ocijeni da je optuženik nesposoban da razumije predmet, da se ne može sam braniti i da bi to bilo u interesu pravičnosti, a pri takvoj odluci suda nije od važnosti činjenica da su većina svjedoka policajci jer su svoj iskaz dali pred sudom, a stranke su imale priliku direktno i unakrsno ih ispitati. Kantonalni sud je zaključio da nije relevantna ni činjenica da se radi o novom Zakonu o krivičnom postupku s obzirom da je u vrijeme održavanja glavnog pretresa taj zakon bio u primjeni već godinu i po dana. Zaključeno je da o postavljanju branitelja sud odlučuje na temelju diskrecione ocjene i da je u konkretnom slučaju Općinski sud koristio svoju diskreciju, te da je ta ocjena bila pravilna, a također apelant je na glavnom pretresu od 25. februara 2005. godine izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu branitelj nije potreban. Kantonalni sud je odbio i ostale žalbene navode. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao na povredu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, kojim su propisani slučajevi kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja, na što je ukazivao i u žalbi protiv presude Općinskog suda. Prema apelantovom mišljenju, u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen bilo je jasno na samom početku suđenja da se on sam neće moći braniti jer je protiv sebe imao tužitelja i radnike policije, koji su svi bili upoznati s načinom vođenja krivičnog postupka po novom zakonodavstvu, i u vrijeme kada je dao izjavu da mu branitelj nije potreban nije mogao znati za sve implikacije koje takva izjava može imati. Apelant je, također, naveo da je Općinski sud morao uzeti u obzir činjenicu da je apelantu na teret stavljeno izvršenje krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, kao i da se radilo o kompleksnom predmetu. Dalje, apelant je naveo da smatra da mu je trebao biti postavljen branitelj i zbog toga što je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku i zbog činjenice da su u postupku "favorizirani" policajci, a u potpunosti su zanemareni apelantovi dokazi. Posebno je zanemarena, prema apelantovom mišljenju, činjenica da je povrede koje je on zadobio Općinski sud okvalifikovao kao "odgurivanje", a povrede oštećenog kao lake tjelesne povrede, što dodatno ukazuje na pristranost suda, odnosno dodatni je ar gu ment u prilog njegovoj tezi da mu je trebao biti postavljen branitelj. b) Odgovor na apelaciju 10. Kantonalni sud je naveo da je očigledno iz apelacije da apelant teži dokazati da mu je bilo potrebno postaviti branitelja unatoč tome što je prvostepeni sud ocijenio da to nije potrebno i za to je u svojoj presudi dao jasne i detaljno obrazložene razloge. Dalje je navedeno da, po svemu sudeći, apelacija ne bi ni bila podnesena da je sud imao ocjenu činjenica kao i branitelj koji na to jednostrano gleda iz svog ugla, pa ocjenjuje sasvim paušalno kako je policija bila educirana u pogledu primjene "novog" Zakona o krivičnom postupku, a nasuprot tome, da optuženi nije bio educiran. Kantonalni sud je zaključio da ne stoje apelantovi argumenti jer je prvostepeni sud vodio postupak u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku ne favorizirajući ni jednu stranu, a što je stanje dokaza bilo takvo da je na strani optužbe bilo više policajaca ništa ne mijenja na stvari jer su njihovi iskazi kritički cijenjeni i ocijenjeni kao i iskazi ostalih svjedoka u postupku, te da činjenica da je bilo više policajaca ne daje predmetu karakter složenosti, a i samo krivično djelo ne sadrži elemente pravne složenosti i posebnog znanja u iskazivanju sudionika postupka. Ponovljeno je da je sud ocijenio da je optuženi sposoban sam se braniti, da razumije predmet i da mu u interesu pravde nije bilo potrebno postaviti branitelja i pored toga što je apelant jasno izjavio da mu branitelj nije potreban. Kantonalni sud je zaključio da je apelacija neosnovana. 11. Općinski sud je, u vezi sa navodima iz apelacije o povredi člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, naveo da je po svojoj diskrecionoj ocjeni odlučio da apelantu ne treba dodijeliti branitelja, a da je apelant sam izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu nije potreban te da je imao dovoljno vremena da prouči predmet i pripremi odbranu koju je kasnije sam iznio. Na ročištu o izjašnjenju krivice od 8. juna 2004. godine apelant se izjasnio da nije kriv i odrekao se prava na branitelja. Općinski sud Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3627 je zaključio da je apelacija neosnovana i predložio je njeno odbijanje. 12. Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da u krivičnom postupku protiv apelanta nije došlo do povrede člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant tokom cijelog postupka bio poučen o pravu da uzme branitelja. Navedeno je da u predmetnom slučaju nije povrijeđen član 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku jer je to diskreciona ocjena suda, kako sa gledišta složenosti činjenične osnovice spomenutog krivičnog djela, tako i s aspekta pravičnosti. V. Relevantni propisi 13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 359. st. 1. i 2. 1. Tko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u obavljanju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. 2. Ako je krivičnim djelom iz st. 1. ovog člana službena osoba ili osoba koja joj pomaže lako tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz st. 1. ovog člana počinjeno uz prijetnju upotrebom oružja, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 14. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 59. st. 5. i 6. Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog to u interesu pravde. U slučaju postavljanja branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud." VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 8. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka c. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava: Š...Ć c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde." 20. U krivičnom postupku protiv apelanta je utvrđivana krivična optužba protiv njega, stoga je član 6. Evropske konvencije nesporno primjenjiv. Ustavni sud će u narednim stavovima razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje u vezi s pravom na odbranu. 21. Apelant je, u suštini, naveo da nije imao pravično suđenje, jer nije bio u mogućnosti da se efektivno sam zastupa u krivičnom postupku, a sud mu nije postavio branitelja u skladu s članom 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku. Apelant je naglasio da je mogućnost njegove efektivne odbrane posebno bila dovedena u pitanje činjenicom da se radilo o složenom postupku za djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju do pet godina i da je postupak vođen prema odredbama novog Zakona o krivičnom postupku koji je u primjeni tek godinu i po dana. 22. Redovni sudovi i Tužilaštvo su osporili apelantove navode i saglasni su u zaključku da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, posebno imajući u vidu činjenicu da se eksplicitno odrekao prava na branitelja, da je izjavio da se upoznao sa predmetom i da je imao dovoljno vremena za pripremu odbrane. Također, prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud je koristio svoju diskreciju u ocjeni da apelantu nije potreban branitelj. 23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje "dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći", što ovdje nije slučaj. S druge strane, neophodno je razmotriti je li "u interesu pravde" da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći" (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, "kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima" (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). 24. Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da žžalbeni sudž može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mu ta tis mu tan dis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18). 25. Ustavni sud je utvrdio da se na glavnoj raspravi od 25. februara 2005. godine apelant izjasnio da nije angažirao branitelja, da ne smatra da mu je potreban i da je imao dovoljno vremena za pripremu odbrane. U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, bez obzira na izjašnjenje optuženog da želi da se brani sam, domaći sudovi mogu postaviti branitelja, a u domaćem zakonodavstvu nužno moraju postojati odredbe kojima je to regulisano. U Bosni i Hercegovini to je, inter alia, propisano članom 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, u kojem je propisana mogućnost da sud optuženom postavi branitelja ukoliko utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili Broj 36 – Strana 3628 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U svakom konkretnom slučaju, redovni sudovi će, dakle, prema činjenicama utvrđenim u postupku, odlučiti je li u interesu pravde postaviti optuženom branitelja. U konkretnom slučaju Općinski sud, primjenjujući diskreciju iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, nije apelantu postavio branitelja, čemu se apelant u postupku pred tim sudom nije usprotivio, niti je zahtijevao branitelja. Apelant je angažirao advokata u žalbenom postupku i u žalbi protiv presude Općinskog suda jedan od žalbenih razloga je bila i povreda člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, koju je apelant obrazložio navodima koje je kasnije ponovio u apelaciji a koji se tiču razloga zbog kojih apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom trebao biti postavljen branitelj. 26. Kantonalni sud je presudu Općinskog suda ispitao, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih pitanja, jer je apelant u žalbi naveo sve žalbene razloge iz Zakona o krivičnom postupku. U vezi s apelantovim navodom o povredi člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada apelantu nije dodijelio branitelja, odnosno da je opravdana bila odluka Općinskog suda jer se, i po mišljenju Kantonalnog suda, nije radilo o posebno složenom krivičnom djelu, niti je bila složena činjenična osnovica samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od važnosti za odluku Općinskog suda o postavljanju branitelja u smislu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku bila ni činjenica da su većina svjedoka policajci s obzirom da je apelanat imao mogućnost da ih ispita na način propisan Zakonom o krivičnom postupku koji je u to vrijeme bio u primjeni već oko godinu i po dana. 27. Za donošenje pravilnog zaključka u vezi s apelantovim navodima Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da je zakonima o krivičnom postupku, koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju Zakonom o krivičnom postupku u Federaciji BiH, propisana mogućnost da sud osumnjičenom ili optuženom postavi branitelja, pod određenim uvjetima, kada je to u interesu pravičnosti. Time je zadovoljena pozitivna obaveza države da, i kada optuženi za krivično djelo želi da se brani sam, radi efektivnog ostvarenja njegovog prava na odbranu, može postaviti branitelja kako princip pravičnosti suđenja, a posebno ravnopravnosti stranaka kao jedan njegov aspekt, ne bi bili dovedeni u pitanje. Međutim, za razliku od slučajeva predviđenih st. 1, 2. i 3. člana 59. Zakona o krivičnom postupku FBiH, u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po samom zakonu mora imati branitelja, u primjeni stava 5. člana 59. Zakona o krivičnom postupku FBiH redovni sudovi imaju diskreciono pravo da u svakom konkretnom slučaju odluče o tome hoće li postaviti branitelja, i u vršenju tog diskrecionog prava dužni su rukovoditi se kriterijima propisanim navedenom odredbom, odnosno dužni su utvrditi je li zbog složenosti predmeta ili duševnog stanja osumnjičenika odnosno optuženika, u interesu pravičnosti potrebno osumnjičeniku odnosno optuženiku postaviti branitelja, što korespondira sa zahtjevima člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije. 28. U skladu sa stavom Ustavnog suda, prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03), u pravilu, Ustavni sud se neće upustiti u način na koji su redovni sudovi primijenili svoje diskreciono pravo u primjeni člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku. To će biti slučaj samo ukoliko se radi o proizvoljnoj procjeni i očiglednom zanemarivanju postojanja "interesa pravde". Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prvenstveno zbog toga što su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja zašto su utvrdili da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uvjet složenosti predmeta niti duševnog stanja apelanta kao osumnjičenika odnosno optuženika u interesu pravičnosti da bi apelantu bio postavljen branitelj. Zatim, što je apelant u žalbenom postupku imao branitelja koji je ga je efektivno zastupao, a Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu, kako u pogledu navoda u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u pogledu navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i povredama krivičnog zakona, odnosno odluke o kazni. Stoga se ne može zaključiti da su osnovani apelantovi navodi da je odlukom redovnih sudova da se apelantu ne postavi branitelj u smislu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku FBiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. U vezi s navodima u apelaciji o navodnoj pristranosti Općinskog suda, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem "dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, testirati na razne načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. oktobra 1982. godine, A broj 53, stav 30). Apelant je naveo da se pristranost sudije Općinskog suda ogledala u kvalifikovanju apelantovih radnji, odnosno radnji oštećenog. Prema apelantovom mišljenju, ocjena sudije da apelantov napad na oštećenog tretira kao udarac, a povredu koju je oštećeni nanio apelantu samo kao "odgurivanje", ukazuje na pristranost sudije zbog koje je također povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku. Ustavni sud ne smatra ubjedljivim ove apelantove navode, s obzirom da navedena činjenica sama po sebi ne ukazuje na pristranost sudije Općinskog suda, a apelant nije naveo neke druge činjenice niti dokaze koji bi ukazivali na postojanje subjektivne ili objektivne pristranosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi za Ustavni sud neprihvatljivi. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.c. Evropske konvencije VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.c. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise budući da apelantov slučaj ne spada u slučajeve u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po zakonu mora imati branitelja, a redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svoje diskrecione odluke da nisu ispunjeni uvjeti složenosti predmeta ili duševnog stanja apelanta u interesu pravičnosti da bi mu sud postavio branitelja, uz to u situaciji kada je apelant odlučio da ne uzme branitelja i da se sam brani, dok je apelant u žalbenom postupku imao branitelja, a drugostepeni sud je bio ovlašten i ispitao je prvostepenu presudu kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 247/06, rješavajući apelaciju Nedima Sukovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine donio Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3629 ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nedima Sukovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-116/05 od 23. studenoga 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj K.59/04 od 28. veljače 2005. godine, kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nedim Suković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Senka Nožica, odvjetnica iz Sarajeva, je podnio 4. veljače 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-116/05 od 23. studenoga 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.59/04 od 28. veljače 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), stranke u postupku, je zatraženo 12. siječnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 23. siječnja 2007. godine, Općinski sud 25. siječnja 2007. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 31. siječnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. veljače 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski je sud Presudom broj K.59/04 od 28. veljače 2005. godine apelanta proglasio krivim za kazneno djelo napada na službenu osobu prigodom vršenja poslova sigurnosti iz članka 359. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je osuđen što je, prigodom službene radnje u kojoj je policajac od njega uzimao podatke zbog prebrze vožnje automobilom, jer nije postupio po datom znaku drugog policajca u Čelebićima koji ga je zaustavljao tablicom "stop", otvorenom šakom udario policajca Almira Demirovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) u predjelu lijeve jagodične kosti, a potom, nakon što ga je drugi policajac povukao za ramena a oštećeni odgurnuo rukama od sebe, udario oštećenog i u predio desne strane lica. Oštećeni je zadobio lakše tjelesne povrede u vidu otoka sa lijeve i sa desne strane lica. U dokaznom postupku pred Općinskim je sudom izveden dokaz saslušanjem oštećenog kao svjedoka, potom saslušanjem svjedoka optužbe Zorana Šimunovića, Senada Ćatića, Mirsada Karkelje, Hidajeta Ramića, svjedoka obrane Nedima Hodžića (u daljnjem tekstu: svjedok obrane) i vještaka dr. Nasera Macića. Također je izvršen uvid u kaznenu evidenciju od 17. studenoga 2003. godine i nalaz vještaka dr. Nasera Macića od 4. studenoga 2003. godine. Od navedenih saslušanih svjedoka optužbe četiri su bili policajci, dok je Mirsad Karkelja djelatnik na benzinskoj crpki na kojoj se odigrao kritični događaj. Iskazi svih saslušanih svjedoka, osim iskaza svjedoka obrane, koji je apelantov prijatelj i koji je bio suvozač u apelantovom automobilu kritičnog dana, su gotovo identični glede okolnosti pod kojima se desio kritični događaj. Naime, prema navedenim iskazima, nakon što su oštećeni i njegov kolega zaustavili apelantov automobil zbog prebrze vožnje i nezaustavljanja na znak "stop", apelant je izašao iz automobila, verbalno vrijeđao oštećenog i njegovog kolegu, te udario oštećenog u dva navrata, dok je svjedok obrane izjavio da nije vidio da je apelant udario oštećenog, nego je oštećeni udarao apelanta dok ga je drugi policajac držao, a svjedoku obrane je udario šamar. Iz nalaza vještaka je utvrđeno da je oštećeni zadobio lakšu tjelesnu povredu s lijeve i desne strane lica, a apelant povredu gornje usne. Općinski je sud vjerovao iskazima saslušanih svjedoka optužbe, a iskaz svjedoka obrane nije prihvatio, zaključivši da je svjedok bio suvozač i apelantov dobar prijatelj, te da je svojim iskazom želio pomoći apelantu kako bi ga oslobodio optužbe, a da je iskaz proturječan iskazima drugih svjedoka i dokazima objektivne naravi. 7. Apelant je protiv presude Općinskog suda izjavio priziv Kantonalnom sudu u Mostaru u kojem je, između ostalog, naveo da je Općinski sud počinio bitnu povredu kaznenog postupka iz članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, jer je zbog složenosti postupka i u interesu pravičnosti trebao apelantu postaviti branitelja, budući je postupak vođen po novom Zakonu o kaznenom postupku koji još nije dovoljno razvidan, a kao svjedoci optužbe su saslušani djelatnici policije. Apelant je pobijao i utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog zakona i odluku o visini kazne. 8. Kantonalni je sud Presudom broj Kž-116/05 od 23. studenoga 2005. godine odbio apelantov priziv kao neutemeljen i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni je sud zaključio da je neutemeljen apelantov navod o povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, jer sud odlučuje o postavljanju branitelja u slučaju da ocijeni da je optuženik nesposoban da razumije predmet, da se ne može sam braniti i da bi to bilo u interesu pravičnosti, a pri takvoj odluci suda nije od važnosti činjenica da su većina svjedoka policajci jer su svoj iskaz dali pred sudom, a stranke su imale prigodu izravno i unakrsno ih ispitati. Kantonalni je sud zaključio da nije relevantna ni činjenica da se radi o novom Zakonu o kaznenom postupku obzirom da je u vrijeme održavanja glavnog pretresa taj zakon bio u primjeni već godinu i pol dana. Zaključeno je da o postavljanju branitelja sud odlučuje na temelju diskrecione ocjene i da je u konkretnom slučaju Općinski sud koristio svoju diskreciju, te da je ta ocjena bila pravilna, a također apelant je na glavnom pretresu od 25. veljače 2005. godine izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu branitelj nije potreban. Kantonalni je sud odbio i ostale prizivne navode. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u svezi s pravom na obranu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. u svezi sa stavkom 3. točka c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je ukazao na povredu članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, kojim su propisani slučajevi kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja, na što je ukazivao i u prizivu protiv presude Općinskog suda. Prema apelantovom mišljenju, u kaznenom postupku koji je protiv njega vođen bilo je razvidno na samom početku suđenja da se on sam neće moći braniti jer je protiv sebe imao tužitelja i djelatnike policije, koji su svi bili upoznati s načinom vođenja kaznenog postupka po novom zakonodavstvu, i u vrijeme kada je dao izjavu da mu branitelj nije potreban nije mogao znati za sve implikacije koje takva izjava može imati. Apelant je, također, naveo da je Općinski sud morao uzeti u obzir činjenicu da je apelantu na teret stavljeno izvršenje kaznenog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, kao i da se radilo o kompleksnom predmetu. Dalje, apelant je naveo da smatra da mu je trebao biti postavljen branitelj i zbog toga što je postupak vođen po novom Zakonu o kaznenom postupku i zbog činjenice da su u postupku "favorizirani" policajci, a u potpunosti su zanemareni apelantovi dokazi. Posebice je zanemarena, prema apelantovom mišljenju, činjenica da je povrede koje je on zadobio Općinski sud okvalificirao kao "odguravanje", a povrede oštećenog kao lake tjelesne povrede, što dodatno ukazuje na pristranost suda, odnosno dodatni je ar gu ment u prilog njegovoj tezi da mu je trebao biti postavljen branitelj. b) Odgovor na apelaciju 10. Kantonalni je sud naveo da je očevidno iz apelacije da apelant teži dokazati da mu je bilo potrebno postaviti branitelja Broj 36 – Strana 3630 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. unatoč tomu što je prvostupanjski sud ocijenio da to nije potrebno i za to je u svojoj presudi dao razvidne i detaljno obrazložene razloge. Dalje je navedeno da, po svemu sudeći, apelacija ne bi ni bila podnesena da je sud imao ocjenu činjenica kao i branitelj koji na to jednostrano gleda iz svog kuta, pa ocjenjuje sasvim paušalno kako je policija bila educirana glede primjene "novog" Zakona o kaznenom postupku, a nasuprot tomu, optuženi nije bio educiran. Kantonalni je sud zaključio da ne stoje apelantovi argumenti jer je prvostupanjski sud vodio postupak sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku ne favorizirajući ni jednu stranu, a što je stanje dokaza bilo takvo da je na strani optužbe bilo više policajaca ništa ne mijenja na stvari jer su njihovi iskazi kritički cijenjeni i ocijenjeni kao i iskazi ostalih svjedoka u postupku, te činjenica da je bilo više policajaca ne daje predmetu karakter složenosti, a i samo kazneno djelo ne sadrži elemente pravne složenosti i posebnog znanja u iskazivanju sudionika postupka. Ponovljeno je da je sud ocijenio da je optuženi sposoban sam se braniti, da razumije predmet i da mu u interesu pravde nije bilo potrebno postaviti branitelja i pored toga što je apelant jasno izjavio da mu branitelj nije potreban. Kantonalni je sud zaključio da je apelacija neutemeljena. 11. Općinski je sud, u svezi s navodima iz apelacije o povredi članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, naveo da je po svojoj diskrecionoj ocjeni odlučio da apelantu ne treba dodijeliti branitelja, a da je apelant sam izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu nije potreban te da je imao dovoljno vremena za proučiti predmet i pripremiti obranu koju je kasnije sam iznio. Na ročištu o izjašnjenju krivnje od 8. lipnja 2004. godine apelant se izjasnio da nije kriv i odrekao se prava na branitelja. Općinski je sud zaključio da je apelacija neutemeljena i predložio je njezino odbijanje. 12. Kantonalno je tužiteljstvo navelo da smatra da u kaznenom postupku protiv apelanta nije došlo do povrede članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije, posebice imajući u vidu činjenicu da je apelant tijekom cijelog postupka bio poučen o pravu da uzme branitelja. Navedeno je da u predmetnom slučaju nije povrijeđen članak 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku jer je to diskreciona ocjena suda, kako s motrišta složenosti činjenične osnovice spomenutog kaznenog djela, tako i s aspekta pravičnosti. V. Relevantni propisi 13. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 359. st. 1. i 2. 1. Tko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u obavljanju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. 2. Ako je kaznenim djelom iz st. 1. ovog članka službena osoba ili osoba koja joj pomaže lako tjelesno ozlijeđena ili je kazneno djelo iz st. 1. ovog članka počinjeno uz prijetnju upotrebom oružja, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina." 14. Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 59. st. 5. i 6. Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog to u interesu pravde. U slučaju postavljanja branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa podastrte liste. Ukoliko osumnjičeni odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa podastrte liste, branitelja će postaviti sud." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-116/05 od 23. studenoga 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 8. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje glede prava na obranu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. u svezi sa stavkom 3. točka c. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. i stavak 3.c. Europske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde". 20. U kaznenom postupku protiv apelanta je utvrđivana kaznena optužba protiv njega, stoga je članak 6. Europske konvencije neprijeporno primjenjiv. Ustavni će sud u narednim stavcima razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje u svezi s pravom na obranu. 21. Apelant je, u suštini, naveo da nije imao pravično suđenje, jer nije bio u mogućnosti efektivno se sam zastupati u kaznenom postupku, a sud mu nije postavio branitelja sukladno članku 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku. Apelant je naglasio da je mogućnost njegove efektivne obrane posebice bila dovedena u pitanje činjenicom da se radilo o složenom postupku za djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju do pet godina i da je postupak vođen prema odredbama novog Zakona o kaznenom postupku koji je u primjeni tek godinu i pol dana. 22. Redoviti sudovi i Tužiteljstvo su pobijali apelantove navode i suglasni su u zaključku da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, posebice imajući u vidu činjenicu da se eksplicitno odrekao prava na branitelja, da je izjavio da se upoznao s predmetom i da je imao dovoljno vremena za pripremu obrane. Također, prema njihovom mišljenju, prvostupanjski je sud koristio svoju diskreciju u ocjeni da apelantu nije potreban branitelj. 23. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava "pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Europski sud, Artico, presuda od 13. svibnja 1980. godine, serija A, broj 37, stranica 15, stavak 32). Točka c. članka 6. stavak 3. Europske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje "dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći", što ovdje nije slučaj. S druge strane, nužno je razmotriti je li "u interesu pravde" da apelantu bude dodijeljena Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3631 takva vrsta pomoći" (vidi Europski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. svibnja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stavak 27). Također, "kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju narav optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima" (vidi, inter alia, Europski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. rujna 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1998. godine, Izvješća 1998-IV). 24. Dalje, prema praksi Europskog suda, ukoliko pravo na obranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestupanjskom postupku propustom da se ispune zahtjevi članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije, to se u načelu može nadoknaditi prizivom pod uvjetom da žprizivni sudž može preispitati nižestupanjsku odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mu ta tis mu tan dis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18). 25. Ustavni je sud ustvrdio da se na glavnoj raspravi od 25. veljače 2005. godine apelant izjasnio da nije angažirao branitelja, da ne smatra da mu je potreban i da je imao dovoljno vremena za pripremu obrane. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, bez obzira na izjašnjenje optuženog da se želi braniti sam, domaći sudovi mogu postaviti branitelja, a u domaćem zakonodavstvu nužno moraju postojati odredbe kojima je to regulirano. U Bosni i Hercegovini to je, inter alia, propisano člankom 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, u kojemu je propisana mogućnost da sud optuženom postavi branitelja ukoliko utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U svakom konkretnom slučaju, redoviti će sudovi, dakle, prema činjenicama utvrđenim u postupku, odlučiti je li u interesu pravde postaviti optuženom branitelja. U konkretnom slučaju Općinski sud, primjenjujući diskreciju iz članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, nije apelantu postavio branitelja, čemu se apelant u postupku pred tim sudom nije usprotivio, niti je zahtijevao branitelja. Apelant je angažirao odvjetnika u prizivnom postupku i u prizivu protiv presude Općinskog suda jedan od prizivnih razloga je bila i povreda članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku, koju je apelant obrazložio navodima koje je kasnije ponovio u apelaciji a koji se tiču razloga zbog kojih apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom trebao biti postavljen branitelj. 26. Kantonalni je sud presudu Općinskog suda ispitao, kako glede činjeničnog stanja tako i glede pravnih pitanja, jer je apelant u prizivu naveo sve prizivne razloge iz Zakona o kaznenom postupku. U svezi s apelantovim navodom o povredi članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku Kantonalni je sud zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada apelantu nije dodijelio branitelja, odnosno da je opravdana bila odluka Općinskog suda jer se, i po mišljenju Kantonalnog suda, nije radilo o posebice složenom kaznenom djelu, niti je bila složena činjenična osnovica samog kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od važnosti za odluku Općinskog suda o postavljanju branitelja u smislu članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku bila ni činjenica da su većina svjedoka policajci obzirom da je apelanat imao mogućnost ispitati ih na način propisan Zakonom o kaznenom postupku koji je u to vrijeme bio u primjeni već oko godinu i po dana. 27. Za donošenje pravilnog zaključka u svezi s apelantovim navodima Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da je zakonima o kaznenom postupku, koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju Zakonom o kaznenom postupku u Federaciji BiH, propisana mogućnost da sud osumnjičenom ili optuženom postavi branitelja, pod određenim uvjetima, kada je to u interesu pravičnosti. Time je zadovoljena pozitivna obveza države da, i kada optuženi za kazneno djelo želi braniti se sam, radi efektivnog ostvarenja njegovog prava na obranu, može postaviti branitelja kako načelo pravičnosti suđenja, a posebice jednakopravnosti stranaka kao jedan njegov aspekt, ne bi bili dovedeni u pitanje. Međutim, za razliku od slučajeva predviđenih st. 1, 2. i 3. članka 59. Zakona o kaznenom postupku FBiH, u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po samom zakonu mora imati branitelja, u primjeni stavka 5. članka 59. Zakona o kaznenom postupku FBiH redoviti sudovi imaju diskreciono pravo da u svakom konkretnom slučaju odluče o tomu hoće li postaviti branitelja, i u vršenju tog diskrecionog prava dužni su rukovoditi se kriterijima propisanim navedenom odredbom, odnosno dužni su utvrditi je li zbog složenosti predmeta ili duševnog stanja osumnjičenika odnosno optuženika, u interesu pravičnosti potrebno osumnjičeniku odnosno optuženiku postaviti branitelja, što korespondira sa zahtjevima članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije. 28. Sukladno stavku Ustavnog suda, prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03), u pravilu, Ustavni se sud neće upustiti u način na koji su redoviti sudovi primijenili svoje diskreciono pravo u primjeni članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku. To će biti slučaj samo ukoliko se radi o proizvoljnoj procjeni i očevidnom zanemarivanju postojanja "interesa pravde". Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prvenstveno zbog toga što su redoviti sudovi dali razvidna i precizna obrazloženja zašto su utvrdili da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uvjet složenosti predmeta niti duševnog stanja apelanta kao osumnjičenika odnosno optuženika u interesu pravičnosti da bi apelantu bio postavljen branitelj. Potom, što je apelant u prizivnom postupku imao branitelja koji je ga je efektivno zastupao, a Kantonalni je sud ispitao prvostupanjsku presudu, kako glede navoda u svezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako i glede navoda o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka i povredama kaznenog zakona, odnosno odluke o kazni. Stoga se ne može zaključiti da su utemeljeni apelantovi navodi da je odlukom redovitih sudova da se apelantu ne postavi branitelj u smislu članka 59. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku FBiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. U svezi s navodima u apelaciji o navodnoj pristranosti Općinskog suda, Ustavni sud ukazuje na stav Europskog suda za ljudska prava prema kojemu "dok nepristranost obično označuje nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, testirati na razne načine. U tom se smislu može napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje osobno uvjerenje određenog suca u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudac ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna dvojba u tom pogledu" (vidi Europski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. listopada 1982. godine, A broj 53, stavak 30). Apelant je naveo da se pristranost suca Općinskog suda ogledala u kvalificiranju apelantovih radnji, odnosno radnji oštećenog. Prema apelantovom mišljenju, ocjena suca da apelantov napad na oštećenog tretira kao udarac, a povredu koju je oštećeni nanio apelantu samo kao "odgurivanje", ukazuje na pristranost suca zbog koje je također povrijeđeno načelo jednakopravnosti strana u postupku. Ustavni sud ne smatra ubjedljivim ove apelantove navode, obzirom da navedena činjenica sama po sebi ne ukazuje na pristranost suca Općinskog suda, a apelant nije naveo neke druge činjenice niti dokaze koji bi ukazivali na postojanje subjektivne ili objektivne pristranosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi za Ustavni sud neprihvatljivi. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. u svezi sa stavkom 3.c. Europske konvencije VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. u svezi sa stavkom 3.c. Europske konvencije, obzirom da redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise budući apelantov slučaj ne spada u slučajeve u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po zakonu mora imati branitelja, a redoviti su sudovi dali razvidna i precizna obrazloženja svoje diskrecione odluke da nisu ispunjeni uvjeti složenosti predmeta ili duševnog stanja apelanta u interesu pravičnosti da bi mu sud postavio branitelja, uz to u situaciji kada je apelant odlučio ne uzeti branitelja i sam se braniti, dok je apelant u prizivnom postupku Broj 36 – Strana 3632 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. imao branitelja, a drugostupanjski je sud bio ovlašten i ispitao je prvostupanjsku presudu kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 299/06, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabire Brkić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sabira Brkić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) podnijela je 10. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine. Apelantkiwa je 24. aprila i 17. maja 2006. godine podnijela zahtjeve Ustavnom sudu da po hitnom postupku riješi njen predmet. Apelantkiwa je 12. juna 2006. godine podnijela zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protivizvršewa po Rješenju Opštinskog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-750-04 od 5. juna 2006. godine, kojim je usvojen predlog za protivizvršenje izvršenika Opštine Livno u skladu sa osporenom presudom Vrhovnog suda dok se ne donese konačna odluka o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Opštine Livno zatraženo je 13. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 27. oktobra 2006. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, dok je Opština Livno to učinila 24. oktobra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Opštine Livno dostavljeni su apelantkiwi 30. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Ustavni sud je Odlukom broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine usvojio prethodnu apelantkiwinu apelaciju i utvrdio da su prekršeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i član 5e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te čl. 6 i 7a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud je ukinuo Rješenje Opštinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. decembra 2000. godine, rješewa Kantonalnog suda u Livnu br. Gž-72/00 od 28. juna 2000. godine i Gž-194/01 od 8. februara 2001. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine. Ukinute odluke su donesene u postupku po apelantkiwinoj tužbi protiv njenog tadašnjeg poslodavca Fonda za stanovanje Livno (u međuvremenu je Fond ukinut i pravni slijednik je postala Opština Livno) radi vraćawa na posao i ostvarivawa prava iz radnog odnosa. Ustavni sud je poslodavcu naložio da apelantkiwi odmah ponudi mogućnost da se vrati na radno mjesto pod uslovima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uslovima koje imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Takođe je odlukom naloženo nadležnom sudu da o apelantkiwinom zahtjevu da joj se naknade izgubljene plate i doprinosi za zdravstveno osiguranje riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u toj odluci. U suštini, Ustavni sud je utvrdio da je apelantkinju na diskriminišući način poslodavac doveo u situaciju da se na nju primijeni član 143 Zakona o radu, ali u isto vrijeme je zakqučeno da nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi pravilno odredili da je navedeni član primjenqiv na apelantkiwin slučaj. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud je utvrdio u odnosu na postupak po članu 143 Zakona o radu, koji, shodno mišljenju Ustavnog suda, nije bio efikasan i transparentan, odnosno za koji je zakqučeno da može da traje jako dugo bez naznaka da će o apelantkiwinom zahtjevu za vraćanje na posao da se odlučuje u razumnom roku. 7. U postupku izvršewa Odluke Ustavnog suda broj U-38/02, Presudom Opštinskog suda broj P-75/04 od 29. juna 2004. godine tužena Opština Livno - Opštinsko vijeće Livno (u daqnjem tekstu: tužena), obavezana je da apelantkiwi na ime naknade izgubljenih plata iz radnog odnosa isplati određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, na ime naknade plata za pe riod od 22. aprila 1995. godine do 31. marta 2004. godine, dok je apelantkiwin tužbeni zahtjev da joj se isplate plate za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine odbijen zbog zastare potraživawa. Apelantkiwa i tužena su, Kantonalnom sudu u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), izjavili žalbe protiv prvostepene presude. 8. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-426/04 od 11. oktobra 2004. godine kojom je odbio žalbu tužene u cijelosti, dok je apelantkiwinu žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je odbijen dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, i to tako da je tužena obavezana da apelantkiwi isplati određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine. U obrazloženju drugostepene presude navedeno je da je apelantkiwina žalba osnovana u cijelosti, jer je prvostepeni sud nepravilno odbio dio tužiteqkinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plata za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3633 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. zastare potraživawa i dio koji se odnosi na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog toga što su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konačne i obavezujuće, pa nije bilo razloga da se odbije višak tužiteqkinog tužbenog zahtjeva u pogledu uplate doprinosa i isplate plata za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog zastare potraživawa. 9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine uvažio reviziju tužene i obje nižestepene presude djelimično preinačio tako da je odbijen apelantkiwin tužbeni zahtjev da joj se isplati naknada plata za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplati doprinos za zdravstveno osiguranje za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok je tužena obavezana da apelantkiwi isplati naknadu plate za pe riod od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 10.511,55 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 5. aprila 2004. godine pa do isplate, te da joj uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počev od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. U ostalom dijelu revizija je odbijena i nižestepene presude su potvrđene. U obrazloženju presude navedeno je da su pravilni prigovori iz revizije da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantkiwi priznato pravo na punu platu i doprinose za zdravstveno osiguranje za sve vrijeme kada nije radila, nego da je odluku o tome Ustavni sud prepustio redovnim sudovima. Vrhovni sud je zakqučio da je, stoga, na redovnim sudovima bilo da o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu riješe shodno odredbama pozitivno-pravnih propisa. Dalje je u presudi navedeno da, shodno članu 106 Zakona o radu, apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana kada je nastalo potraživanje, i da je isto pravilo važilo i u vrijeme važewa Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i to primjenom opštih principa, tj. odredbi Zakona o obligacionim odnosima koji je u članu 372 stav 1 predvidio da povremena potraživawa (kao što su plate) zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. S tim u vezi je navedeno da, s obzirom da je apelantkiwa zahtjev za naknadu izgubljenih plata prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine, njeno potraživanje je osnovano samo tri godine unazad, tj. počev od 5. aprila 2001. godine. Vrhovni sud je, takođe, zakqučio da je nastupila zastara naplate potraživawa doprinosa za zdravstveno osiguranje, i to za pe riod od prije 1. januara 1999. godine, jer naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, shodno članu 88 stav 2 Zakona o zdravstvenom osiguranju, zastarjeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćawa. Vrhovni sud je podsjetio na činjenicu da drugostepenom presudom tužena nije obavezana i na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje iako je apelantkiwa u preciziranom tužbenom zahtjevu i to tražila, ali da apelantkiwa nije izjavqivala reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana i na ovaj doprinos, pa taj sud o obavezi uplata doprinosa za PIO nije ni mogao da odlučuje. 10. U vezi sa visinom naknade izgubljenih plata, u obrazloženju presude Vrhovnog suda zauzet je stav da apelantkiwi ne pripada naknada pune plate za pe riod od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, jer za to vrijeme ona nije radila nego joj je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu priznat sta tus zaposlenika na čekanju posla. Vrhovni sud je u odlučivanju o visini naknade uputio na odredbu Odluke o načinu sprovođewa i izvršewa radne obaveze na području opštine Livno od 27. jula 1993. godine, shodno kojoj radniku za vrijeme čekawa posla pripada procenat od 35% od plate kao da je ra dio. Primjenjujući navedenu odluku Vrhovni sud je utvrdio iznos koji je tužena apelantkiwi dužna da isplati na ime utvrđenog duga. 11. Apelantkiwa je u apelaciji Ustavnom sudu navela da je u februaru 2005. godine vraćena na posao kod tužene, ali da je 31. marta 2006. godine dobrovoqno napustila službu jer nikada nije dobila nikakav radni zadatak otkako je vraćena na posao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelantkiwa smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda "ponovo svrstana u kategoriju radnika na čekanju posla", iako je pravosnažnom Presudom Opštinskog suda broj P-371/98 od 26. marta 1999. godine, dakle prije nego što je donesen Zakon o radu, pravosnažno utvrđeno da joj nije prestao radni odnos. Po apelantkiwinom mišljenju, osporenom presudom Vrhovni sud je skoro u potpunosti poništio odluke Ustavnog suda i Kantonalnog suda "na način da je ponovo oživio Odluku HVO-a broj 01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, koja je za Bošwake Livna imala pogubne posljedice". Dalje, apelantkiwa smatra da, budući da u odluci Ustavnog suda, u dijelu kojim se nalaže da se uplate zdravstveni doprinosi, nisu spomenuti doprinosi za penziono osiguranje, tužena odbija da apelantkiwi uplati te doprinose zbog čega joj je onemogućen odlazak u prijevremenu starosnu penziju, te da je zbog toga ponovo izložena diskriminaciji jer njene hrvatske kolege sve vrijeme imaju uplaćene doprinose. Apelantkiwa je zatražila da se donese privremena mjera kojom bi se obustavio postupak izvršewa Rješewa o protivizvršenju broj I-750/04 od 5. juna 2006. godine zbog mogućnosti da za nju nastane nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Samo je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantkiwina ustavna prava. 14. Tužena je u svom odgovoru navela da osporenom presudom nije učinjena niti jedna povreda zajemčenih apelantkiwinih qudskih prava, nego je wome utvrđen obim prava kako to određuju važeći propisi radnog i obligacionog prava. Shodno mišljenu tužene, osporena presuda ne zadire u apelantkiwino pravo na zaposlenje, jer je ona vraćena na posao po Odluci Ustavnog suda broj U 38/02, dakle prije nego što je donesena osporena presuda. Međutim, dalje je navedeno, apelantkiwa je svojevoqno zatražila sporazumni prekid radnog odnosa nakon što joj je isplaćen novac dosuđen presudama Opštinskog i Kantonalnog suda. Navodi o uplati doprinosa za penziono osiguranje ne mogu se ni uzeti u razmatranje s obzirom da apelantkiwa presudu Kantonalnog suda nije osporavala, pa je taj dio izreke presude postao pravosnažan i konačan, a wime je tuženoj naloženo da uplati doprinose samo za zdravstveno osiguranje. Apelantkiwine navode da joj je povrijeđeno prava na pravično suđenje, shodno mišljenju tužene, treba da se odbije kao neosnovano jer se konkretno ne navodi u čemu se sastoji povreda tog prava. Na kraju je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopustiva ili odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 106 Apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143 (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. (...) Broj 36 – Strana 3634 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. (7) Način, uslovi i rokovi isplate otpremnine iz st. 4 i 5 ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4 ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, sem lica iz st. 1 i 2 ovog člana, ako je to lice nezaposleno." 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360 (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze. Član 361 (1) Zastarjelost počinje da teče prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362 Zastarjelost nastupa kad istekne posljedwi dan zakonom određenog vremena. Član 372 (1) Potraživawa povremenih davawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavawa, zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa." Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 30/97 i 7/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 88 (2) Naplata doprinosa zastarjeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u koju je dospjela obaveza plaćawa." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 24. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantkiwa osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije, garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje. Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se u postupku po apelantkiwinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plata iz radnog odnosa kao i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, što nesumwivo predstavlja njena građanska prava. Ustavni sud će, stoga, da razmotri apelantkiwine navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Apelantkiwa je pokrenula nekoliko pitawa na koja Ustavni sud treba da odgovori, a neposredno se tiču izvršewa Odluke Ustavnog suda broj U 38/02, kao i načina na koji je tumačio i primijenio pozitivno-pravne propise Vrhovni sud prilikom odlučivawa o apelantkiwinom radno-pravnom statusu i visini naknade plate koja joj pripada zbog prestanka radnog odnosa. 24. U vezi sa apelantkiwinim navodom da je presudom Vrhovnog suda "poništena" Odluka Ustavnog suda broj U 38/02, s obzirom da joj je određen sta tus zaposlenika na čekanju, a takav sta tus nije mogao da joj bude određen jer je pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Livnu od 26. marta 1999. godine utvrđeno da je ona u radnom odnosu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 utvrđena povreda apelantkiwinog prava na zabranu diskriminacije zbog načina na koji je apelantkiwa bila dovedena u situaciju da na nju bude primijenjen član 143 Zakona o radu. Ustavni sud je tada zakqučio da je primjena člana 143 Zakona o radu bila diskriminatorska u odnosu na apelantkinju jer je tužena nije vratila na radno mjesto, a Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu nije imala ovlašćenje da naloži poslodavcu da apelantkinju vrati na njeno radno mjesto. U tadašwoj odluci Ustavnog suda navedeno je da "nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi tačno odredili da je spomenuti član (143 Zakona o radu) primjenqiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i osnovnih sloboda kada su sudovi primjewivali član 143 Zakona o radu" (stav 66 odluke). Dakle, nije se Ustavni sud upustio u pitanje da li je član 143 Zakona o radu primjenqiv na apelantkiwin slučaj, ali je naložio tuženoj da apelantkinju vrati na posao jer postupak pred Komisijom za implementaciju člana 143 Zakona o radu u njenom slučaju nije bio efikasan i bilo je neizvjesno da li će i kada apelantkiwa uopšte da bude vraćena na posao. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo proizvoqnosti u zakqučku Vrhovnog suda, iznesenom u Presudi broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, da apelantkiwa potpada pod član 143 Zakona o radu i da svoja prava iz radnog odnosa za relevantni vremenski pe riod treba da ostvari u skladu sa tim članom. Stoga apelantkiwini navodi, izneseni u ovoj apelaciji, o tome da je Vrhovni sud "poništio" odluku Ustavnog suda, u ovom dijelu, moraju da se odbiju kao neosnovani. 25. U odnosu na apelantkiwin navod da tužena odbija da uplati doprinose za penziono osiguranje, te da je ona zbog toga diskriminisana u odnosu na druge kolege kojima su ti doprinosi uredno uplaćivani, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelantkiwa aktivno legitimisana da traži uplatu i tih doprinosa, na što je i Vrhovni sud u osporenoj presudi podsjetio, upućujući na stav Ustavnog suda o tom pitanju iznesen u Odluci AP 311/04 (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i "Službenim novinama Federacije BiH" broj 70/05). S obzirom da je Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3635 apelantkiwa, shodno navodima iz osporene presude, u preciziranom tužbenom zahtjevu tražila da joj se uplate doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje, redovni sudovi su bili dužni da i o tom dijelu zahtjeva donesu odluku, bez obzira što Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 38/02 nije to eksplicitno naložio. Međutim, prvostepeni i drugostepeni sudovi propustili su da taj dio tužbenog zahtjeva riješe, a apelantkiwa nije protiv drugostepene presude izjavila reviziju. Vrhovni sud je obrazložio da, s obzirom da apelantkiwa nije izjavila reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana da uplati ove doprinose, taj sud nije o tome mogao ni da odlučuje. Imajući u vidu činjenicu da se u osporenoj odluci nije odlučivalo o ovom dijelu apelantkiwinog zahtjeva, ni Ustavni sud ne može da uđe u razmatranje ovih apelantkiwinih navoda. 26. Ustavni sud konstatuje da je apelantkiwa vraćena na posao i da joj je ponovo uspostavljen radno-pravni sta tus, koji je u međuvremenu apelantkiwa samoinicijativno prekinula. Stoga je nesporno da je Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 u tom dijelu izvršena, kao što je nesporno i da su nadležni sudovi odlučili o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu plata i doprinosa za zdravstveno osiguranje, što je bio jedan od naloga Ustavnog suda u navedenoj odluci. Vrhovni sud je zakqučio da je bio osnovan revizioni prigovor da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantkiwi već priznato pravo na punu platu i doprinose za sve vrijeme od kada nije radila, nego da je odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu Ustavni sud prepustio redovnim sudovima, te da o tome treba da se odluči shodno odredbama pozitivno-pravnih propisa. Ne osporavajući ovakvo rezonovanje Vrhovnog suda, Ustavni sud će utvrditi da li je u vršenju tog diskrecionog prava Vrhovni sud, u odlučivanju o visini naknade plate i doprinosa za zdravstveno osiguranje, arbitrarno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav, shodno kom je zadatak Ustavnog suda da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene činjenice odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima, u slučaju kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Već je ranije u ovoj odluci Ustavni sud zauzeo stav da ne smatra arbitrarnim zakqučak Vrhovnog suda u osporenoj presudi u dijelu u kom je odlučeno da se na apelantkinju primijeni član 143 Zakona o radu. Wen sta tus zaposlenika na čekanju je utvrđen Odlukom Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu broj 10-2-34-228/00 od 11. juna 2003. godine. Shodno članu 143 stav 2 Zakona o radu, koji se primjenjuje na apelantkiwin slučaj, "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa ... smatraće se zaposlenikom na čekanju posla". Dakle, zaposlenici koji su bili u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine ne ostvaruju prava iz člana 143 Zakona o ex lege, nego ta prava, ukqučujući i pravo na naknadu plate za vrijeme "čekawa" posla, ostvaruju pod uslovom da se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu Zakona o radu pismeno ili neposredno obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i pod uslovom da u ovom vremenskom periodu nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. U slučaju da zaposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno st. 1 i 2 člana 143 Zakona o radu, može u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, shodno članu 143a. Zakona o radu, da podnese žalbu kantonalnoj Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. Shodno tome, tek nakon što se pravosnažnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu, po zahtjevu zaposlenika za uspostavljanje radno-pravnog statusa odluči o tom njegovom pravu, nastaje obaveza za poslodavca odnosno pravo zaposlenika po članu 143 Zakona o radu. Sve do pravosnažnosti rješewa kojim se utvrđuje sta tus zaposlenika na čekanju ne nastaju obaveze za poslodavca po osnovu člana 143 Zakona o radu, niti nastaju prava za lice koje takav sta tus za sebe traži. 28. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za naknadu izgubljenih plata, usvojio je prigovor zastare tužene i zakqučio da je u apelantkiwinom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživawa u smislu člana 106 Zakona o radu (a i u smislu ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, primjenom člana 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima), shodno kojima zastarjelost potraživawa nastupa u roku od tri godine od dospjelosti potraživawa. Zakqučeno je da je apelantkiwin zahtjev da joj se naknade izgubljene plate zastario, tako da je njeno potraživanje po osnovu naknade izgubljenih plata osnovano samo od 5. aprila 2001. godine, tj. tri godine unazad od dana kada je podnesen precizirani tužbeni zahtjev u kom je ona istakla zahtjev da joj se naknade plate i doprinosi. 29. U smislu elaboracije iznesene u stavu 27 ove odluke, u vezi sa primjenom člana 143 Zakona o radu, nesporno se izvodi zakqučak da je obaveza poslodavca da nadoknadi apelantkiwi izgubljene plate po osnovu njenog statusa "zaposlenika na čekanju posla", odnosno potraživanje apelantkinje kao povjerioca dospjelo tek pravosnažnošću rješewa kantonalne Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu, što je nastupilo nakon 11. juna 2003. godine. Prije nego što je donesena odluka kantonalne Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu od 11. juna 2003. godine apelantkiwa nije imala ni samo pravo koje je predmet tužbenog zahtjeva, niti je znala da će joj biti utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla, odnosno obaveza tužene ne samo da nije bila dospjela prije pravosnažnosti navedenog rješewa nego, shodno ranijem zakonodavstvu, nije ni postojala, pa, shodno tome, niti je apelantkiwa mogla ranije da traži da joj se naknade plate u smislu statusa "zaposlenika na čekanju posla", niti je tužena bila dužna da tu naknadu isplati, i na kraju, niti je mogao da počne da teče rok zastarjelosti, a pogotovo nije mogao da istekne, pa time ni da nastupi zastarjelost. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo mjesta da se računa zastarni rok na način na koji je to učinio Vrhovni sud. 30. S obzirom da u konkretnom slučaju treba da se primijeni rok zastarjelosti od tri godine kada je u pitanju naknada plate, odnosno pet godina kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje, što nije sporno, apelantkiwa je, nakon što poslodavac nije ispunio obavezu da isplati izgubljene plate u propisanom roku utvrđenom rješenjem kantonalne Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu, imala pravo da u roku od tri godine od dana pravosnažnosti rješewa navedene komisije, od 11. juna 2003. godine, zahtijeva sudskim putem da joj se isplate naknade za neisplaćene plate, što je ona i učinila 5. aprila 2004. godine. Analogno prethodnom tumačenju u vezi sa apelantkiwinim zahtjevom za naknadu plata, treba da se primijeni i u odnosu na primjenu instituta zastare u vezi sa naknadom doprinosa za zdravstveno osiguranje. 31. Imajući u vidu činjenicu da, shodno relevantnim propisima, zastarjelost počinje da teče prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva da se ispune obaveze i da zastarjelost nastupa kad istekne posljedwi dan zakonom određenog vremena u kom je povjerilac mogao da zahtijeva da se ispune obaveze, neupitno je, shodno mišljenju Ustavnog suda, da zastarjelost ne može da počne da teče prije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva da se ispune obaveze, a pogotovo ne može da počne da teče prije nego što nastane samo pravo. Stoga, u konkretnom slučaju, zastarjelost nije mogla ni da nastupi dok ne protekne posljedwi dan od dana kada je apelantkiwa mogla da zahtijeva da se ispune obaveze nastale primjenom člana 143 Zakona o radu. U protivnom, ciq zakonodavca izražen kroz član 143 i ostale članove u prelaznim odredbama Zakona o radu koje služe za sprovođenje člana 143 Zakona o radu, tj. da se zaposlenicima na čekanju posla i zaposlenicima koji se smatraju zaposlenicima na Broj 36 – Strana 3636 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. čekanju posla u skladu sa stavom 2 člana 143 Zakona o radu, počev od 31. decembra 1991. godine pa dok nije donesen Zakon o radu, ponovo uspostavi radno-pravni sta tus sa pravima između kojih su i pravo na naknadu plate za vrijeme čekawa posla, te pravo na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, bio bi ostvaren samo za posljednje tri godine od dana kada je podnesena tužbe, odnosno, u najvećem dijelu vremena od 31. decembra 1991. godine ne bi bio ostvaren. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio institut zastarjelosti, te da rok zastarjelosti za prava po članu 143 Zakona o radu treba da se računa od dana pravosnažnosti rješewa kojim je nekome utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla, tj. samo pravo. 32. Ustavni sud zakqučuje da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 33. U svjetlu zakqučka da postoji kršenje apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo da teče, štaviše, prije nego što je i samo apelantkiwino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu počinje da teče prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je apelantkiwi utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju, sudije Valerije Galić i sudije Mate Tadića. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantkiwin predlog da se donese privremena mjera. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. IZDVOJENO MIŠQEWE SUDIJE VALERIJE GALIĆ, SUPROTNO ODLUCI UST AVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. JANUARA 2007. GODINE Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) izdvajam svoje mišljenje, suprotno mišljenju većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u navedenoj odluci iz sljedećih razloga: 1. U navedenoj odluci većina uvaženih kolega sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zakqučila je da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine proizvoqno protumačio pozitivno-pravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti iz radnih odnosa primijenio tako da je zastarjelost nastupila prije nego što je rok za zastarjelost i počeo da teče, odnosno prije nego što je i nastalo samo apelantkiwino pravo. Većina sudija je zakqučila da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) počinje da teče prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je apelantkiwi utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla. Takvim tumačenjem je, shodno mišljenju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 2. Moje mišljenje je da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio materijalno pravo, u skladu sa praksom redovnih sudova u tumačenju instituta zastarjelosti, koju je u većini slučajeva prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine polazi od činjenice da prava iz radnog odnosa i shodno ranijem i shodno važećem zakonu nisu ograničena rokom za podnošenje tužbe, ali podliježu apsolutnoj zastari potraživawa, kao i sva druga obavezno pravna potraživawa. Shodno članu 106 Zakona o radu, apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa, ako zakonom nije drugačije određeno. Primjenom opštih principa odredbi Zakona o obaveznim odnosima (član 372 stav 1) predviđeno je da povremena potraživawa, u koja spadaju i plate, zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. 3. Apelantkiwa je zahtjev za naknadu izgubljenih plata prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine tražeći naknadu plata počev od 21. septembra 1993. godine pa dalje. Vrhovni sud je, shodno mom mišljenju, pravilno zakqučio da je apelantkiwino potraživanje osnovano samo za pe riod od tri godine unazad počev od 5. aprila 2001. godine dalje, dok je za raniji pe riod zastarjelo. Takođe, naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, shodno odredbi člana 88 stav 2 Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 30/97 i 7/02), zastarjeva za pet godina, ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćawa. Dakle, i ova obaveza je od prije 1. januara 1999. godine zastarjela. Iz navedenih razloga smatram da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proizvoqno primijenio pravo i nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je apelaciju, po mom mišljenju, trebalo odbiti kao neosnovanu. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r. IZDVOJENO MIŠQEWE SUDIJE VALERIJE GALIĆ, SUPROTNO ODLUCI UST AVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. JANUARA 2007. GODINE Na osnovu člana 41 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) pridružujem se Izdvojenom mišljenju sudije Valerije Galić, suprotno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 299/06, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Da vid Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3637 na sjednici održanoj 27. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabire Brkić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) je podnijela 10. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine. Apelantica je 24. aprila i 17. maja 2006. godine podnijela zahtjeve Ustavnom sudu da po hitnom postupku riješi njen predmet. Apelantica je 12. juna 2006. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protuizvršenja po Rješenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-750-04 od 5. juna 2006. godine, kojim je usvojen prijedlog za protuizvršenje izvršenika Općine Livno u skladu s osporenom presudom Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Livno je zatraženo 13. oktobra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 27. oktobra 2006. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, dok je Općina Livno to učinila 24. oktobra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Općine Livno dostavljeni su apelantici 30. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Ustavni sud je Odlukom broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine usvojio prethodnu apelanticinu apelaciju i utvrdio kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad i člana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te čl. 6. i 7.a) i i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud je ukinuo Rješenje Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. decembra 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu br. Gž-72/00 od 28. juna 2000. godine i Gž-194/01 od 8. februara 2001. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-106/01 od 18. maja 2001. godine. Ukinute odluke su donesene u postupku po apelanticinoj tužbi protiv njenog tadašnjeg poslodavca Fonda za stanovanje Livno (u međuvremenu je Fond ukinut i pravni slijednik je postala Općina Livno) radi vraćanja na posao i ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Ustavni sud je poslodavcu naložio da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na radno mjesto pod uvjetima i u skladu s njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Također je odlukom naloženo nadležnom sudu da o apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje riješi po hitnom postupku i u skladu s pravnim shvatanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u toj odluci. U suštini, Ustavni sud je utvrdio da je apelanticu na diskriminirajući način poslodavac doveo u situaciju da se na nju primijeni član 143. Zakona o radu, ali u isto vrijeme je zaključeno da nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi pravilno odredili da je navedeni član primjenjiv na apelanticin slučaj. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je utvrdio u odnosu na postupak po članu 143. Zakona o radu, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bio efikasan i transparentan, odnosno za koji je zaključeno da može trajati jako dugo bez naznaka da će se o apelanticinom zahtjevu za vraćanje na posao odlučiti u razumnom roku. 7. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U-38/02, Presudom Općinskog suda broj P-75/04 od 29. juna 2004. godine tužena Općina Livno - Općinsko vijeće Livno (u daljnjem tekstu: tužena), je obavezana da apelantici na ime naknade izgubljenih plaća iz radnog odnosa isplati određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, na ime naknade plaća za pe - riod od 22. aprila 1995. godine do 31. marta 2004. godine, dok je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu plaća za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine odbijen zbog zastare potraživanja. Apelantica i tužena su, Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), izjavili žalbe protiv prvostepene presude. 8. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-426/04 od 11. oktobra 2004. godine kojom je odbio žalbu tužene u cijelosti, dok je apelanticinu žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, i to tako da je tužena obavezana apelantici isplatiti određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelanticina žalba osnovana u cijelosti, jer je prvostepeni sud nepravilno odbio dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog zastare potraživanja i dio koji se odnosi na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog toga što su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konačne i obavezujuće, pa nije bilo razloga za odbijanje tužiteljicinog viška tužbenog zahtjeva u pogledu uplate doprinosa i isplate plaća za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 22. aprila 1995. godine zbog zastare potraživanja. 9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine uvažio reviziju tužene i obje nižestepene presude djelimično preinačio tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za pe riod od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok je tužena obavezana da apelantici isplati naknadu plaće za pe riod od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 10.511,55 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 5. aprila 2004. godine pa do isplate, te joj uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. U ostalom dijelu revizija je odbijena i nižestepene presude su potvrđene. U obrazloženju presude je navedeno da su pravilni prigovori iz revizije da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici priznato pravo na punu plaću i doprinose za zdravstveno osiguranje za sve vrijeme kada nije radila, nego da je odluku o tome Ustavni sud prepustio redovnim sudovima. Vrhovni sud je zaključio da je, stoga, na redovnim sudovima bilo da o apelanticinom tužbenom zahtjevu riješe prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Dalje je u presudi navedeno da, prema članu 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, i da je isto pravilo važilo i u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i to Broj 36 – Strana 3638 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. primjenom općih načela, tj. odredaba Zakona o obligacionim odnosima koji je u članu 372. stav 1. predvidio da povremena potraživanja (kao što su plaće) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi je navedeno da, s obzirom da je apelantica zahtjev za naknadu izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine, njeno potraživanje je osnovano samo tri godine unazad, tj. počevši od 5. aprila 2001. godine. Vrhovni sud je, također, zaključio da je nastupila zastara naplate potraživanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, i to za pe riod od prije 1. januara 1999. godine, jer naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema članu 88. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, zastarijeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćanja. Vrhovni sud je podsjetio na činjenicu da drugostepenom presudom tužena nije obavezana i na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iako je apelantica u preciziranom tužbenom zahtjevu i to tražila, ali da apelantica nije izjavljivala reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana i na ovaj doprinos, pa taj sud o obavezi uplata doprinosa za PIO nije mogao ni odlučivati. 10. U vezi sa visinom naknade izgubljenih plaća, u obrazloženju presude Vrhovnog suda je zauzet stav da apelantici ne pripada naknada pune plaće za pe riod od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, jer za to vrijeme ona nije radila nego joj je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu priznat sta tus zaposlenika na čekanju posla. Vrhovni sud je u odlučivanju o visini naknade uputio na odredbu Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine, prema kojoj radniku za vrijeme čekanja posla pripada procent od 35% od plaće kao da je ra dio. Primjenjujući navedenu odluku Vrhovni sud je utvrdio iznos koji je tužena apelantici dužna isplatiti na ime utvrđenog duga. 11. Apelantica je u apelaciji Ustavnom sudu navela da je u februaru 2005. godine vraćena na posao kod tužene, ali da je 31. marta 2006. godine dobrovoljno napustila službu jer nikada nije dobila nikakav radni zadatak otkako je vraćena na posao. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda "ponovo svrstana u kategoriju radnika na čekanju posla", iako je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-371/98 od 26. marta 1999. godine, dakle prije donošenja Zakona o radu, pravosnažno utvrđeno da joj nije prestao radni odnos. Po apelanticinom mišljenju, osporenom presudom je Vrhovni sud skoro u potpunosti poništio odluke Ustavnog suda i Kantonalnog suda "na način da je ponovo oživio Odluku HVO-a broj 01-023-463/93 od 27. jula 1993. godine, koja je za Bošnjake Livna imala pogubne posljedice". Dalje, apelantica smatra da, budući da u odluci Ustavnog suda, u dijelu kojim se nalaže uplata zdravstvenih doprinosa, nisu spomenuti doprinosi za penzijsko osiguranje, tužena apelantici odbija uplatiti te doprinose zbog čega joj je onemogućen odlazak u prijevremenu starosnu penziju, te da je zbog toga ponovo izložena diskriminaciji jer njene hrvatske kolege sve vrijeme imaju uplaćene doprinose. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja Rješenja o protuizvršenju broj I-750/04 od 5. juna 2006. godine zbog mogućnosti da za nju nastane nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 13. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Samo je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina ustavna prava. 14. Tužena je u svome odgovoru navela da osporenom presudom nije učinjena niti jedna povreda zajamčenih apelanticinih ljudskih prava, nego je njome utvrđen obim prava kako to određuju važeći propisi radnog i obligacionog prava. Prema mišljenu tužene, osporena presuda ne zadire u apelanticino pravo na zaposlenje, jer je ona vraćena na posao po Odluci Ustavnog suda broj U 38/02, dakle prije donošenja osporene presude. Međutim, dalje je navedeno, apelantica je svojevoljno zatražila sporazumni prekid radnog odnosa nakon što joj je isplaćen novac dosuđen presudama Općinskog i Kantonalnog suda. Navodi o uplati doprinosa za penzijsko osiguranje se ne mogu ni uzeti u razmatranje s obzirom da apelantica presudu Kantonalnog suda nije osporavala, pa je taj dio izreke presude postao pravomoćan i konačan, a njime je tuženoj naložena uplata doprinosa samo za zdravstveno osiguranje. Apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje, prema mišljenju tužene, treba odbiti kao neosnovane jer se konkretno ne navodi u čemu se sastoji povreda tog prava. Na kraju je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopustiva ili odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (...) (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno." 16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3639 zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja." Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 30/97 i 7/02) u relevantnom dijelu glasi: "Član 88. (2) Naplata doprinosa zastarijeva za pet godina ne računajući do kraja godinu u koju je dospjela obaveza plaćanja." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 24. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije, garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa kao i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, što nesumnjivo predstavlja njena građanska prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Apelantica je pokrenula nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba dati odgovor, a neposredno se tiču izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 38/02, kao i načina na koji je tumačio i primijenio pozitivno-pravne propise Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom radno-pravnom statusu i visini naknade plaće koja joj pripada zbog prestanka radnog odnosa. 24. U vezi sa apelanticinim navodom da je presudom Vrhovnog suda "poništena" Odluka Ustavnog suda broj U 38/02, s obzirom da joj je određen sta tus zaposlenice na čekanju, a takav sta tus joj nije mogao biti određen jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Livnu od 26. marta 1999. godine utvrđeno da je ona u radnom odnosu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 utvrđena povreda apelanticinog prava na zabranu diskriminacije zbog načina na koji je apelantica bila dovedena u situaciju da na nju bude primijenjen član 143. Zakona o radu. Ustavni sud je tada zaključio da je primjena člana 143. Zakona o radu bila diskriminirajuća u odnosu na apelanticu jer je tužena nije vratila na radno mjesto, a Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nije imala ovlaštenje da naloži poslodavcu da apelanticu vrati na njeno radno mjesto. U tadašnjoj odluci Ustavnog suda je navedeno da "nije na Ustavnom sudu da odluči da li su sudovi tačno odredili da je spomenuti član (143. Zakona o radu) primjenjiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kojeg od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i osnovnih sloboda kada su sudovi primjenjivali član 143. Zakona o radu" (stav 66. odluke). Dakle, nije se Ustavni sud upustio u pitanje da li je član 143. Zakona o radu primjenjiv na apelanticin slučaj, ali je naložio tuženoj da apelanticu vrati na posao jer postupak pred Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu u njenom slučaju nije bio efikasan i bilo je neizvjesno da li će i kada apelantica uopće biti vraćena na posao. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda, iznesenom u Presudi broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, da apelantica potpada pod član 143. Zakona o radu i da svoja prava iz radnog odnosa za relevantni vremenski pe riod treba ostvariti u skladu s tim članom. Stoga se apelanticini navodi, izneseni u ovoj apelaciji, o tome da je Vrhovni sud "poništio" odluku Ustavnog suda, u ovom dijelu, moraju odbiti kao neosnovani. 25. U odnosu na apelanticin navod da tužena odbija uplatiti doprinose za penzijsko osiguranje, te da je ona zbog toga diskriminirana u odnosu na druge kolege kojima su ti doprinosi uredno uplaćivani, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelantica aktivno legitimisana da traži uplatu i tih doprinosa, na što je i Vrhovni sud u osporenoj presudi podsjetio, upućujući na stav Ustavnog suda o tom pitanju iznesen u Odluci AP 311/04 (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i "Službenim novinama Federacije BiH" broj 70/05). S obzirom da je apelantica, prema navodima iz osporene presude, u preciziranom tužbenom zahtjevu tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, redovni sudovi su bili dužni i o tom dijelu zahtjeva donijeti odluku, bez obzira što Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 38/02 nije to eksplicitno naložio. Međutim, prvostepeni i drugostepeni sudovi su propustili da taj dio tužbenog zahtjeva riješe, a apelantica nije protiv drugostepene presude izjavila reviziju. Vrhovni sud je obrazložio da, s obzirom da apelantica nije izjavila reviziju na drugostepenu presudu kojom tužena nije obavezana na uplatu ovih doprinosa, taj sud nije o tome mogao ni odlučivati. Imajući u vidu činjenicu da se u osporenoj odluci nije odlučivalo o ovom dijelu apelanticinog zahtjeva, ni Ustavni sud ne može ući u razmatranje ovih apelanticinih navoda. 26. Ustavni sud konstatuje da je apelantica vraćena na posao i da joj je ponovo uspostavljen radno-pravni sta tus, koji je u međuvremenu apelantica samoinicijativno prekinula. Stoga je nesporno da je Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 u tom dijelu izvršena, kao što je nesporno i da su nadležni sudovi odlučili o apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje, što je bio jedan od naloga Ustavnog suda u navedenoj odluci. Vrhovni sud je zaključio da je bio osnovan revizioni prigovor da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici već priznato pravo na punu plaću i doprinose za sve vrijeme od kada nije radila, nego da je odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu Ustavni sud prepustio redovnim sudovima, te da o tome treba odlučiti prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Ne osporavajući ovakvo rezonovanje Vrhovnog suda, Ustavni sud će utvrditi da li je u vršenju tog diskrecionog prava Vrhovni sud, u odlučivanju o visini naknade plaće i doprinosa za zdravstveno osiguranje, arbitrarno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav, prema kojem je zadatak Ustavnog suda da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene Broj 36 – Strana 3640 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. činjenice odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima, u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Već je ranije u ovoj odluci Ustavni sud zauzeo stav da ne smatra arbitrarnim zaključak Vrhovnog suda u osporenoj presudi u dijelu u kojem je odlučeno da se na apelanticu primijeni član 143. Zakona o radu. Njen sta tus zaposlenika na čekanju je utvrđen Odlukom Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 10-2-34-228/00 od 11. juna 2003. godine. Prema članu 143. stav 2. Zakona o radu, koji se primjenjuje na apelanticin slučaj, "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspos tavljanja radno-pravnog statusa ... smatrat će se zaposlenikom na čekanju posla". Dakle, zaposlenici koji su bili u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine ne ostvaruju prava iz člana 143. Zakona o radu ex lege, nego ta prava, uključujući i pravo na naknadu plaće za vrijeme "čekanja" posla, ostvaruju pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno ili neposredno obrate poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i pod uvjetom da u ovom vremenskom razdoblju nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. U slučaju da zaposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno st. 1. i 2. člana 143. Zakona o radu, može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prema članu 143.a. Zakona o radu, podnijeti žalbu kantonalnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Prema tome, tek nakon što se pravosnažnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, po zahtjevu zaposlenika za uspostavu radno-pravnog statusa odluči o tom njegovom pravu, nastaje obaveza za poslodavca odnosno pravo zaposlenika po članu 143. Zakona o radu. Sve do pravosnažnosti rješenja kojim se utvrđuje sta tus zaposlenika na čekanju ne nastaju obaveze za poslodavca po osnovu člana 143. Zakona o radu, niti nastaju prava za osobu koja takav sta tus za sebe traži. 28. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća, usvojio je prigovor zastare tužene i zaključio da je u apelanticinom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu (a i u smislu ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, primjenom člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), prema kojima zastarjelost potraživanja nastupa u roku od tri godine od dospjelosti potraživanja. Zaključeno je da je apelanticin zahtjev za naknadu izgubljenih plaća zastario, tako da je njeno potraživanje po osnovu naknade izgubljenih plaća osnovano samo od 5. aprila 2001. godine, tj. tri godine unazad od dana ponošenja preciziranog tužbenog zahtjeva u kojem je ona istakla zahtjev za naknadu plaća i doprinosa. 29. U smislu elaboracije iznesene u stavu 27. ove odluke, u vezi sa primjenom člana 143. Zakona o radu, nesporno se izvodi zaključak da je obaveza poslodavca da nadoknadi apelantici izgubljene plaće po osnovu njenog statusa "zaposlenika na čekanju posla", odnosno potraživanje apelantice kao povjerioca dospjelo tek pravosnažnošću rješenja kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, što je nastupilo nakon 11. juna 2003. godine. Prije donošenja odluke kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 11. juna 2003. godine apelantica nije imala ni samo pravo koje je predmet tužbenog zahtjeva, niti je znala da će joj biti utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla, odnosno obaveza tužene ne samo da nije bila dospjela prije pravosnažnosti navedenog rješenja nego, prema ranijem zakonodavstvu, nije ni postojala, pa, prema tome, niti je apelantica mogla ranije tražiti naknadu plaća u smislu statusa "zaposlenika na čekanju posla", niti je tužena bila dužna tu naknadu isplatiti, i konačno, niti je mogao početi teći rok zastarjelosti, a pogotovo nije mogao isteći, pa time ni nastupiti zastarjelost. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo mjesta računanju zastarnog roka na način na koji je to učinio Vrhovni sud. 30. S obzirom da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastarjelosti od tri godine kada je u pitanju naknada plaće, odnosno pet godina kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje, što nije sporno, apelantica je, nakon što poslodavac nije ispunio obavezu isplate izgubljenih plaća u propisanom roku utvrđenom rješenjem kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, imala pravo da u roku od tri godine od dana pravosnažnosti rješenja navedene komisije, od 11. juna 2003. godine, zahtijeva sudskim putem isplatu naknade neisplaćenih plaća, što je ona i učinila 5. aprila 2004. godine. Analogno se prethodno tumačenje u vezi sa apelanticinim zahtjevom za naknadu plaća, treba primijeniti i u odnosu na primjenu instituta zastare u vezi sa naknadom doprinosa za zdravstveno osiguranje. 31. Imajući u vidu činjenicu da, prema relevantnim propisima, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze i da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, neupitno je, prema mišljenju Ustavnog suda, da zastarjelost ne može početi teći prije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, a pogotovo ne može početi teći prije nastanka samog prava. Stoga, u konkretnom slučaju, zastarjelost nije mogla ni nastupiti dok ne protekne posljednji dan od dana kada je apelantica mogla zahtijevati ispunjenje obaveza nastalih primjenom člana 143. Zakona o radu. U protivnom, cilj zakonodavca izražen kroz član 143. i ostale članove u prijelaznim odredbama Zakona o radu koje služe za provedbu člana 143. Zakona o radu, tj. da se zaposlenicima na čekanju posla i zaposlenicima koji se smatraju zaposlenicima na čekanju posla u skladu sa stavom 2. člana 143. Zakona o radu, počevši od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu, ponovo uspostavi radno-pravni sta tus sa pravima među kojima su i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, te pravo na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, bio bi ostvaren samo za posljednje tri godine od dana podnošenja tužbe, odnosno, u najvećem dijelu vremena od 31. decembra 1991. godine ne bi bio ostvaren. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio institut zastarjelosti, te da se rok zastarjelosti za prava po članu 143. Zakona o radu ima računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim je nekome utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla, tj. samo pravo. 32. Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 33. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen sta tus zaposlenika na čekanju posla. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju, sutkinje Valerije Galić i sudije Mate Tadića. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3641 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE VALERIJE GALIĆ, SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. JANUARA 2007. GODINE Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) izdvajam svoje mišljenje, suprotno mišljenju većine sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u navedenoj odluci iz sljedećih razloga: 1. U navedenoj odluci većina uvaženih kolega sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je zaključila da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti iz radnih odnosa primijenio tako da je zastarjelost nastupila prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, odnosno prije nego je i nastalo samo apelanticino pravo. Većina sudija je zaključila da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen sta tus zaposlenice na čekanju posla. Takvim je tumačenjem, prema mišljenju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 2. Moje je mišljenje da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio materijalno pravo, u skladu s praksom redovnih sudova u tumačenju instituta zastarjelosti, koju je u većini slučajeva prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine polazi od činjenice da prava iz radnog odnosa i prema ranijem i prema važećem zakonu nisu ograničena rokom za podnošenje tužbe, ali podliježu apsolutnoj zastari potraživanja, kao i sva druga obavezno pravna potraživanja. Prema članu 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Primjenom općih načela odredaba Zakona o obaveznim odnosima (član 372. stav 1) predviđeno je da povremena potraživanja, u koja spadaju i plaće, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. 3. Apelantica je zahtjev za naknadu izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. aprila 2004. godine tražeći naknadu plaća počevši od 21. septembra 1993. godine pa dalje. Vrhovni sud je, prema mom mišljenju, pravilno zaključio da je apelanticino potraživanje osnovano samo za pe riod od tri godine unazad počevši od 5. aprila 2001. godine dalje, dok je za raniji pe riod zastarjelo. Također, naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema odredbi člana 88. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 30/97 i 7/02), zastarijeva za pet godina, ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obaveza plaćanja. Dakle, i ova obaveza je od prije 1. januara 1999. godine zastarjela. Iz navedenih razloga smatram da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proizvoljno primijenio pravo i nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelaciju, po mom mišljenju, trebalo odbiti kao neosnovanu. Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE MATE TADIĆA, SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. JANUARA 2007. GODINE Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) pridružujem se Izdvojenom mišljenju sutkinje Valerije Galić, suprotno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine. Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 299/06, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Da vid Feldman, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Con stance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabire Brkić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-908/04 od 24. siječnja 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) je podnijela 10. veljače 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-908/04 od 24. siječnja 2006. godine. Apelantica je 24. travnja i 17. svibnja 2006. godine podnijela zahtjeve Ustavnom sudu da po žurnom postupku riješi njezin predmet. Apelantica je 12. lipnja 2006. godine podnijela zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protuizvršenja po Rješenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-750-04 od 5. lipnja 2006. Broj 36 – Strana 3642 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. godine, kojim je usvojen prijedlog za protuizvršenje izvršenika Općine Livno sukladno pobijanoj presudi Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Livno je zatraženo 13. listopada 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni je sud 27. listopada 2006. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, dok je Općina Livno to učinila 24. listopada 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Općine Livno su dostavljeni apelantici 30. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Ustavni je sud Odlukom broj U 38/02 od 19. prosinca 2003. godine usvojio prethodnu apelantičinu apelaciju i utvrdio kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad i članka 5.(e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni je sud ukinuo Rješenje Općinskog suda u Livnu broj P-622/00 od 21. prosinca 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Livnu br. Gž-72/00 od 28. lipnja 2000. godine i Gž-194/01 od 8. veljače 2001. godine, te Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-106/01 od 18. svibnja 2001. godine. Ukinute su odluke donesene u postupku po apelantičinoj tužbi protiv njezinog tadašnjeg poslodavca Fonda za stanovanje Livno (u međuvremenu je Fond ukinut i pravni slijednik je postala Općina Livno) radi vraćanja na posao i ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Ustavni je sud poslodavcu naložio da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka na radno mjesto pod uvjetima i sukladno njezinom ranijem uposlenju i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali uposlenici na sličnim zadacima. Također je odlukom naloženo mjerodavnom sudu da o apelantičinom zahtjevu za naknadom izgubljenih plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje riješi po žurnom postupku i sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u toj odluci. U suštini, Ustavni je sud ustvrdio da je apelanticu na diskriminirajući način poslodavac doveo u situaciju da se na nju primijeni članak 143. Zakona o radu, ali u isto vrijeme je zaključeno da nije na Ustavnom sudu odlučivati jesu li sudovi pravilno odredili da je navedeni članak primjenjiv na apelantičin slučaj. Povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Ustavni je sud ustvrdio u odnosu na postupak po članku 143. Zakona o radu, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bio učinkovit i transparentan, odnosno za koji je zaključeno da može trajati jako dugo bez naznaka da će se o apelantičinom zahtjevu za vraćanje na posao odlučiti u razumnom roku. 7. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 38/02, Presudom Općinskog suda broj P-75/04 od 29. lipnja 2004. godine tužena Općina Livno - Općinsko vijeće Livno (u daljnjem tekstu: tužena), je obvezana apelantici na ime naknade izgubljenih plaća iz radnog odnosa isplatiti određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, na ime naknade plaća za razdoblje od 22. travnja 1995. godine do 31. ožujka 2004. godine, dok je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 22. travnja 1995. godine odbijen zbog zastare potraživanja. Apelantica i tužena su, Kantonalnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), izjavili prizive protiv prvostupanjske presude. 8. Kantonalni je sud donio Presudu broj GŽ-426/04 od 11. listopada 2004. godine kojom je odbio priziv tužene u cijelosti, dok je apelantičin priziv usvojio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, i to tako da je tužena obvezana apelantici isplatiti određene iznose, kako je precizirano u dispozitivu presude, za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 22. travnja 1995. godine. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je apelantičin priziv u cijelosti utemeljen, jer je prvostupanjski sud nepravilno odbio dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 22. travnja 1995. godine zbog zastare potraživanja i dio koji se odnosi na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, zbog toga što su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konačne i obvezujuće, pa nije bilo razloga za odbijanje viška tužiteljičinog tužbenog zahtjeva glede uplate doprinosa i isplate plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 22. travnja 1995. godine zbog zastare potraživanja. 9. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-908/04 od 24. siječnja 2006. godine uvažio reviziju tužene i obje nižestupanjske presude djelomično preinačio tako da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatom naknada plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 4. travnja 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. prosinca 1998. godine, dok je tužena obvezana apelantici isplatiti naknadu plaće za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine u ukupnom iznosu od 10.511,55 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 5. travnja 2004. godine pa do isplate, te joj uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. siječnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2003. godine. U ostalom je dijelu revizija odbijena i nižestupanjske su presude potvrđene. U obrazloženju presude je navedeno da su pravilni prigovori iz revizije da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici priznato pravo na punu plaću i doprinose za zdravstveno osiguranje za sve vrijeme kada nije radila, nego da je odluku o tomu Ustavni sud prepustio redovitim sudovima. Vrhovni je sud zaključio da je, stoga, na redovitim sudovima bilo da o apelantičinom tužbenom zahtjevu riješe prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Dalje je u presudi navedeno da, prema članku 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, i da je isto pravilo važilo i u vrijeme važenja Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa i to primjenom općih načela, tj. odredaba Zakona o obligacijskim odnosima koji je u članku 372. stavak 1. predvidio da povremena potraživanja (kao što su plaće) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S tim u vezi je navedeno da, obzirom da je apelantica zahtjev za naknadom izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. travnja 2004. godine, njezino je potraživanje utemeljeno samo tri godine unazad, tj. počevši od 5. travnja 2001. godine. Vrhovni je sud, također, zaključio da je nastupila zastara naplate potraživanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, i to za razdoblje od prije 1. siječnja 1999. godine, jer naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema članku 88. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, zastarijeva za pet godina ne računajući do konca godinu u kojoj je dospjela obveza plaćanja. Vrhovni je sud podsjetio na činjenicu da drugostupanjskom presudom tužena nije obvezana i na uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje iako je apelantica u preciziranom tužbenom zahtjevu i to tražila, ali da apelantica nije izjavljivala reviziju na drugostupanjsku presudu kojom tužena nije obvezana i na ovaj doprinos, pa taj sud o obvezi uplata doprinosa za PIO nije mogao ni odlučivati. 10. U svezi s visinom naknade izgubljenih plaća, u obrazloženju presude Vrhovnog suda je zauzet stav da apelantici ne pripada naknada pune plaće za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, jer za to vrijeme ona nije radila nego joj je rješenjem Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu priznat sta tus uposlenice na čekanju posla. Vrhovni je sud u odlučivanju o visini naknade uputio na odredbu Odluke o načinu provedbe i izvršenja radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine, prema kojoj djelatniku za vrijeme čekanja posla pripada procent od 35% od plaće kao da je ra dio. Primjenjujući navedenu odluku Vrhovni je sud utvrdio iznos koji je tužena apelantici dužna isplatiti na ime utvrđenog duga. 11. Apelantica je u apelaciji Ustavnom sudu navela da je u veljači 2005. godine vraćena na posao kod tužene, ali da je 31. ožujka 2006. godine dobrovoljno napustila službu jer nikada nije dobila nikakvu radnu zadaću otkako je vraćena na posao. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3643 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije u svezi s pravom na uposlenje. Apelantica smatra da je pobijanom presudom Vrhovnog suda "ponovno svrstana u kategoriju djelatnika na čekanju posla", iako je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-371/98 od 26. ožujka 1999. godine, dakle prije donošenja Zakona o radu, pravomoćno utvrđeno da joj nije prestao radni odnos. Prema apelantičinom mišljenju, pobijanom je presudom Vrhovni sud skoro u potpunosti poništio odluke Ustavnog suda i Kantonalnog suda "na način da je ponovo oživio Odluku HVO-a broj 01-023-463/93 od 27. srpnja 1993. godine, koja je za Bošnjake Livna imala pogubne posljedice". Dalje, apelantica smatra da, budući u odluci Ustavnog suda, u dijelu kojim se nalaže uplata zdravstvenih doprinosa, nisu spomenuti doprinosi za mirovinsko osiguranje, tužena apelantici odbija uplatiti te doprinose zbog čega joj je onemogućen odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, te da je zbog toga ponovno izložena diskriminaciji jer njezine hrvatske kolege sve vrijeme imaju uplaćene doprinose. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja Rješenja o protuizvršenju broj I-750/04 od 5. lipnja 2006. godine zbog mogućnosti da za nju nastane nenadoknadiva šteta. b) Odgovor na apelaciju 13. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni se sud nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Samo je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantičina ustavna prava. 14. Tužena je u svome odgovoru navela da pobijanom presudom nije učinjena niti jedna povreda zajamčenih apelantičinih ljudskih prava, nego je njome utvrđen opseg prava kako to određuju važeći propisi radnog i obligacijskog prava. Prema mišljenu tužene, pobijana presuda ne zadire u apelantičino pravo na uposlenje, jer je ona vraćena na posao po Odluci Ustavnog suda broj U 38/02, dakle prije donošenja pobijane presude. Međutim, dalje je navedeno, apelantica je svojevoljno zatražila sporazumni prekid radnog odnosa nakon što joj je isplaćen novac dosuđen presudama Općinskog i Kantonalnog suda. Navodi o uplati doprinosa za mirovinsko osiguranje se ne mogu ni uzeti u razmatranje obzirom da apelantica presudu Kantonalnog suda nije pobijala, pa je taj dio izreke presude postao pravomoćan i konačan, a njime je tuženoj naložena uplata doprinosa samo za zdravstveno osiguranje. Apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje, prema mišljenju tužene, treba odbiti kao neutemeljene jer se konkretno ne navodi u čemu se sastoji povreda tog prava. U konačnici je predloženo da se apelacija odbaci kao nedopustiva ili odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (...) (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog članka utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca. (8) Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovog članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koje ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovog članka, ako je ta osoba neuposlena." 16. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 360. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojemu je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Članak 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja." Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 30/97 i 7/02) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 88. (2) Naplata doprinosa zastarijeva za pet godina ne računajući do konca godinu u koju je dospjela obveza plaćanja." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-908/04 od 24. siječnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena 24. siječnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije, garantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Broj 36 – Strana 3644 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije u svezi s pravom na uposlenje. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelantičinoj tužbi odlučivalo o njezinom radno-pravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa kao i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, što nedvojbeno predstavlja njezina građanska prava. Ustavni će sud, stoga, razmotriti apelantičine navode da postupak pred redovitim sudovima nije bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Apelantica je pokrenula nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba dati odgovor, a neposredno se tiču izvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 38/02, kao i načina na koji je tumačio i primijenio pozitivno-pravne propise Vrhovni sud prigodom odlučivanja o apelantičinom radno-pravnom statusu i visini naknade plaće koja joj pripada zbog prestanka radnog odnosa. 24. U svezi s apelantičinim navodom da je presudom Vrhovnog suda "poništena" Odluka Ustavnog suda broj U 38/02, obzirom da joj je određen sta tus uposlenice na čekanju, a takav sta tus joj nije mogao biti određen jer je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Livnu od 26. ožujka 1999. godine utvrđeno da je ona u radnom odnosu, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 utvrđena povreda apelantičinog prava na zabranu diskriminacije zbog načina na koji je apelantica bila dovedena u situaciju da na nju bude primijenjen članak 143. Zakona o radu. Ustavni je sud tada zaključio da je primjena članka 143. Zakona o radu bila diskriminirajuća u odnosu na apelanticu jer je tužena nije vratila na radno mjesto, a Povjerenstvo za implementaciju članka 143. Zakona o radu nije imalo ovlast naložiti poslodavcu da apelanticu vrati na njezino radno mjesto. U tadašnjoj je odluci Ustavnog suda navedeno da "nije na Ustavnom sudu odlučiti jesu li sudovi točno odredili da je spomenuti članak (143. Zakona o radu) primjenjiv na predmet, ali razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu je li došlo do povrede bilo kojeg od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i temeljnih sloboda kada su sudovi primjenjivali članak 143. Zakona o radu" (stavak 66. Odluke). Dakle, nije se Ustavni sud upustio u pitanje je li članak 143. Zakona o radu primjenjiv na apelantičin slučaj, ali je naložio tuženoj da apelanticu vrati na posao jer postupak pred Povjerenstvom za implementaciju članka 143. Zakona o radu u njezinom slučaju nije bio učinkovit i bilo je neizvjesno hoće li i kada apelantica uopće biti vraćena na posao. Ustavni sud, stoga, smatra da nije bilo proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda, iznesenom u Presudi broj Rev-908/04 od 24. siječnja 2006. godine, da apelantica potpada pod članak 143. Zakona o radu i da svoja prava iz radnog odnosa za relevantno vremensko razdoblje treba ostvariti sukladno tom članku. Stoga se apelantičini navodi, izneseni u ovoj apelaciji, o tomu da je Vrhovni sud "poništio" odluku Ustavnog suda, u ovom dijelu, moraju odbiti kao neutemeljeni. 25. U odnosu na apelantičin navod da tužena odbija uplatiti doprinose za mirovinsko osiguranje, te da je ona zbog toga diskriminirana u odnosu na druge kolege kojima su ti doprinosi uredno uplaćivani, Ustavni sud smatra da je neprijeporno da je apelantica aktivno legitimirana tražiti uplatu i tih doprinosa, na što je i Vrhovni sud u pobijanoj presudi podsjetio, upućujući na stav Ustavnog suda o tomu pitanju iznesen u Odluci AP 311/04 (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i "Službenim novinama Federacije BiH" broj 70/05). Obzirom da je apelantica, prema navodima iz pobijane presude, u preciziranom tužbenom zahtjevu tražila uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, redoviti su sudovi bili dužni i o tom dijelu zahtjeva donijeti odluku, bez obzira što Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 38/02 nije to eksplicitno naložio. Međutim, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su propustili riješiti taj dio tužbenog zahtjeva, a apelantica nije protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju. Vrhovni je sud obrazložio da, obzirom da apelantica nije izjavila reviziju na drugostupanjsku presudu kojom tužena nije obvezana na uplatu ovih doprinosa, taj sud nije o tomu mogao ni odlučivati. Imajući u vidu činjenicu da se u pobijanoj odluci nije odlučivalo o ovom dijelu apelantičinog zahtjeva, ni Ustavni sud ne može ući u razmatranje ovih apelantičinih navoda. 26. Ustavni sud konstatira da je apelantica vraćena na posao i da joj je ponovno uspostavljen radno-pravni sta tus, koji je u međuvremenu apelantica samoinicijativno prekinula. Stoga je neprijeporno da je Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 u tom dijelu izvršena, kao što je neprijeporno i da su mjerodavni sudovi odlučili o apelantičinom zahtjevu za naknadom plaća i doprinosa za zdravstveno osiguranje, što je bio jedan od naloga Ustavnog suda u navedenoj odluci. Vrhovni je sud zaključio da je bio utemeljen revizijski prigovor da Odlukom Ustavnog suda broj U 38/02 nije apelantici već priznato pravo na punu plaću i doprinose za sve vrijeme od kada nije radila, nego da je odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu Ustavni sud prepustio redovitim sudovima, te da o tomu treba odlučiti prema odredbama pozitivno-pravnih propisa. Ne pobijajući ovakvo rezoniranje Vrhovnog suda, Ustavni će sud utvrditi je li u vršenju tog diskrecijskog prava Vrhovni sud, u odlučivanju o visini naknade plaće i doprinosa za zdravstveno osiguranje, arbitrarno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav, prema kojemu je zadaća Ustavnog suda u okviru svoje prizivne nadležnosti preispitati način na koji su utvrđene činjenice odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovitim sudovima, u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 27. Već je ranije u ovoj odluci Ustavni sud zauzeo stav da ne smatra arbitrarnim zaključak Vrhovnog suda u pobijanoj presudi u dijelu u kojem je odlučeno da se na apelanticu primijeni članak 143. Zakona o radu. Njezin sta tus uposlenika na čekanju je utvrđen Odlukom kantonalnog Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu broj 10-2-34-228/00 od 11. lipnja 2003. godine. Prema članku 143. stavak 2. Zakona o radu, koji se primjenjuje na apelantičin slučaj, "uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa ... smatrat će se uposlenikom na čekanju posla". Dakle, uposlenici koji su bili u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine ne ostvaruju prava iz članka 143. Zakona o radu ex lege, nego ta prava, uključujući i pravo na naknadu plaće za vrijeme "čekanja" posla, ostvaruju pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno ili neposredno obrate poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa i pod uvjetom da u ovom vremenskom razdoblju nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca. U slučaju da uposlenik smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno st. 1. i 2. članka 143. Zakona o radu, može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prema članku 143.a. Zakona o radu, podnijeti priziv kantonalnom Povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu. Prema tomu, tek nakon što se pravomoćnom odlukom poslodavca, odnosno mjerodavnog Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu, po zahtjevu uposlenika za uspostavom radno-pravnog statusa odluči Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3645 o tom njegovom pravu, nastaje obveza za poslodavca odnosno pravo uposlenika po članku 143. Zakona o radu. Sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje sta tus uposlenika na čekanju ne nastaju obveze za poslodavca temeljem članka 143. Zakona o radu, niti nastaju prava za osobu koja takav sta tus za sebe traži. 28. Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za naknadom izgubljenih plaća, je usvojio prigovor zastare tužene i zaključio da je u apelantičinom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja u smislu članka 106. Zakona o radu (a i u smislu ranijeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, primjenom članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima), prema kojima zastarjelost potraživanja nastupa u roku od tri godine od dospjelosti potraživanja. Zaključeno je da je apelantičin zahtjev za naknadom izgubljenih plaća zastario, tako da je njezino potraživanje temeljem naknade izgubljenih plaća utemeljeno samo od 5. travnja 2001. godine, tj. tri godine unazad od dana podnošenja preciziranog tužbenog zahtjeva u kojemu je ona istaknula zahtjev za naknadom plaća i doprinosa. 29. U smislu elaboracije iznesene u stavku 27. ove odluke, u svezi s primjenom članka 143. Zakona o radu, neprijeporno se izvodi zaključak da je obveza poslodavca nadoknaditi apelantici izgubljene plaće temeljem njezinog statusa "uposlenika na čekanju posla", odnosno potraživanje apelantice kao povjeritelja dospjelo tek pravomoćnošću rješenja kantonalnog Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu, što je nastupilo nakon 11. lipnja 2003. godine. Prije donošenja odluke kantonalnog Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu od 11. lipnja 2003. godine apelantica nije imala ni samo pravo koje je predmet tužbenog zahtjeva, niti je znala da će joj biti utvrđen sta tus uposlenika na čekanju posla, odnosno obveza tužene ne samo da nije bila dospjela prije pravomoćnosti navedenog rješenja nego, prema ranijem zakonodavstvu, nije ni postojala, pa, prema tomu, niti je apelantica mogla ranije tražiti naknadu plaća u smislu statusa "uposlenika na čekanju posla", niti je tužena bila dužna tu naknadu isplatiti, i konačno, niti je mogao početi teći rok zastarjelosti, a pogotovu nije mogao isteći, pa time ni nastupiti zastarjelost. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo mjesta računanju zastarnog roka na način na koji je to učinio Vrhovni sud. 30. Obzirom da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastarjelosti od tri godine kada je u pitanju naknada plaće, odnosno pet godina kada je riječ o doprinosima za zdravstveno osiguranje, što nije prijeporno, apelantica je, nakon što poslodavac nije ispunio obvezu isplate izgubljenih plaća u propisanom roku utvrđenom rješenjem kantonalnog Povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu, imala pravo u roku od tri godine od dana pravomoćnosti rješenja navedenog Povjerenstva od 11. lipnja 2003. godine, zahtijevati sudskim putem isplatu naknade neisplaćenih plaća, što je ona i učinila 5. travnja 2004. godine. Analogno se prethodno tumačenje u svezi s apelantičinim zahtjevom za naknadom plaća, treba primijeniti i u odnosu na primjenu instituta zastare u svezi s naknadom doprinosa za zdravstveno osiguranje. 31. Imajući u vidu činjenicu da, prema relevantnim propisima, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u kojemu je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, neupitno je, prema mišljenju Ustavnog suda, da zastarjelost ne može početi teći prije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a pogotovu ne može početi teći prije nastanka samog prava. Stoga, u konkretnom slučaju, zastarjelost nije mogla ni nastupiti dok ne protekne posljednji dan od dana kada je apelantica mogla zahtijevati ispunjenje obveza nastalih primjenom članka 143. Zakona o radu. U protivnom, cilj zakonodavca izražen kroz članak 143. i ostale članke u prijelaznim odredbama Zakona o radu koje služe za provedbu članka 143. Zakona o radu, tj. da se uposlenicima na čekanju posla i uposlenicima koji se smatraju uposlenicima na čekanju posla sukladno stavku 2. članka 143. Zakona o radu, počevši od 31. prosinca 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu, ponovno uspostavi radno-pravni sta tus s pravima među kojima su i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, te pravo na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, bio bi ostvaren samo za posljednje tri godine od dana podnošenja tužbe, odnosno, u najvećem dijelu vremena od 31. prosinca 1991. godine ne bi bio ostvaren. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio institut zastarjelosti, te da se rok zastarjelosti za prava po članku 143. Zakona o radu ima računati od dana pravomoćnosti rješenja kojim je nekome utvrđen sta tus uposlenika na čekanju posla, tj. samo pravo. 32. Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 33. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen sta tus uposlenice na čekanju posla. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izuzeto mišljenje o neslaganju, sutkinje Valerije Galić i suca Mate Tadića. 36. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebice razmatrati apelantičin prijedlog za donošenjem privremene mjere. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. IZUZETO MIŠLJENJE SUTKINJE VALERIJE GALIĆ, OPREČNO ODLUCI US TAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. SIJEČNJA 2007. GODINE Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) izuzimam svoje mišljenje, oprečno mišljenju većine sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u navedenoj odluci iz sljedećih razloga: 1. U navedenoj odluci većina uvaženih kolega sudaca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je zaključila da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti iz radnih odnosa primijenio tako da je zastarjelost nastupila prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, odnosno prije nego je i nastalo samo apelantičino pravo. Većina sudaca je zaključila da zastarjelost za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen sta tus uposlenice na čekanju posla. Takvim je tumačenjem, prema mišljenju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 2. Moje je mišljenje da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio materijalno pravo, sukladno praksi redovitih sudova u tumačenju instituta zastarjelosti, koju je u većini slučajeva prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Naime, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine polazi od činjenice da prava iz radnog odnosa i prema ranijem i prema važećem zakonu nisu Broj 36 – Strana 3646 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ograničena rokom za podnošenje tužbe, ali podliježu apsolutnoj zastari potraživanja, kao i sva druga obvezno pravna potraživanja. Prema članku 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Primjenom općih načela odredaba Zakona o obveznim odnosima (članak 372. stavak 1) predviđeno je da povremena potraživanja, u koja spadaju i plaće, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. 3. Apelantica je zahtjev za naknadom izgubljenih plaća prvi put postavila u preciziranom tužbenom zahtjevu od 5. travnja 2004. godine tražeći naknadu plaća počevši od 21. rujna 1993. godine pa dalje. Vrhovni je sud, prema mom mišljenju, pravilno zaključio da je apelantičino potraživanje osnovano samo za razdoblje od tri godine unazad počevši od 5. travnja 2001. godine dalje, dok je za ranije razdoblje zastarjelo. Također, naplata doprinosa za zdravstveno osiguranje, prema odredbi članka 88. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 30/97 i 7/02), zastarijeva za pet godina, ne računajući do kraja godinu u kojoj je dospjela obveza plaćanja. Dakle, i ova obveza je od prije 1. siječnja 1999. godine zastarjela. Iz navedenih razloga smatram da, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proizvoljno primijenio pravo i nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelaciju, po mom mišljenju, trebalo odbiti kao neutemeljenu. Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić, v. r. IZUZETO MIŠLJENJE SUCA MATE TADIĆA, OPREČNO ODLUCI US TAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ AP 299/06 OD 27. SIJEČNJA 2007. GODINE Na temelju članka 41. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05) pridružujem se Izuzetom mišljenju sutkinje Valerije Galić, oprečno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 299/06 od 27. siječnja 2007. godine. Sudac Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 888/06, rješavajući apelaciju Mesuda Mustedanagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mesuda Mustedanagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mesud Mustedanagić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Vrhovni sud su 30. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalno tužilaštvo i Federalno tužilaštvo su 6. i 24. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.535 KM i paušala u iznosu od 500 KM. Apelantu je, takođe, izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršewa poziva, aktivnosti ili funkcije koja omogućava pristup, raspolaganje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom ili novčanim sredstvima u trajanju od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim što se vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajawa ove bezbjednosne mjere. 7. Iz obrazložewa presude proizilazi da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i vještačenjem vještaka finansijske struke, koji je dao pismeni nalaz, a saslušan je i na pretresu, kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, te je sud cijeneći sve dokaze koji su sprovedeni svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti u vezi sa navodima optužbe i odbrane, utvrdio činjenično stanje. U obrazloženju presude se navodi da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom iskorištavanju službenog položaja raspolaganjem sredstvima buxeta opštine, što je formalno u granicama njegovih ovlašćewa, ali je u materijalnom smislu protivpravno i suprotno interesima i zadacima službe budući da je apelant ove interese podredio pribavljanju drugom (Društvu jednog lica "Zelen" i raznim sportskim organizacijama) protivpravne imovinske koristi na štetu buxeta Opštine Cazin. Sud je naveo da je apelantovim postupcima pribavljena imovinska korist Društvu jednog lica "Zelen" i različitim sportskim organizacijama, koja prelazi iznos od 50.000 KM. Sud je našao da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem jer je apelant, kao obrazovana osoba, bio i morao da bude svjestan odgovornosti koju preuzima kada je izabran za opštinskog načelnika pa je, shodno ocjeni suda, morao da bude svjestan svog ponašawa i njegovih posljedica. 8. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelantova braniteqka Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva i njegov branilac, Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, koje je Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3647 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Vrhovni sud Presudom broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine djelimično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako da se radnje opisane pod tač. I, II i IV izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 358 stav 3 u vezi sa stavom 1 ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Prvostepena presuda je preinačena u pogledu tačke III izreke navedene presude, te je apelant oslobođen od optužbe da je radwama iz tačke III izreke prvostepene presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 358 stav 3 u vezi sa stavom 1 ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. 9. U obrazloženju presude navodi se da je Vrhovni sud, ispitujući prigovor apelantove braniteqke da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu jer nije sproveo dokaz odbrane saslušanjem svjedoka S. L. na odlučne okolnosti da je trošenje sredstava iz buxeta bilo sa ciljem da se ostvare programski zadaci da se pospješi razvoj poqoprivrede i zapošljavawa qudi, a ne rezultat zloupotrebe kako je to prvostepeni sud utvrdio, našao da je prvostepeni sud o tome dao obrazloženje na glavnom pretresu i na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidqivo iz zapisnika, nije usprotivila. Drugostepeni sud je naveo da ni žalbama apelanta i njegovog branioca nisu dovedeni u pitanje razlozi zbog kojih je sprovođenje tog dokaza odbijeno. Drugostepeni sud naveo je da su u obrazloženju prvostepene presude dati objektivni razlozi koje prihvata i drugostepeni sud da radnje koje je apelant preduzeo da bi pokrenuo proizvodnju u privatnom preduzeću DJL "Zelen", svojina Rasima Durića, nisu imale osnov u konkretnim programskim ciljevima i planovima Opštine Cazin, te da je apelant praktično samoinicijativno odabrao navedeno preduzeće bez prethodne objektivne analize opravdanosti buxetskih izdataka vezanih za početak funkcionisawa tog preduzeća. Te radnje, opisane u tač. I i II prvostepene presude, je i po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud ispravno okvalifikovao kao zloupotrebu službenog položaja. Stoga, drugostepeni sud smatra da nesprovođenje dokaza saslušanjem navedenog svjedoka nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radwi koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim. 10. Drugostepeni sud dalje navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poqoprivrede koje je doznačio kanton u buxet opštine to ne podrazumijeva, a kako je našao i prvostepeni sud, da je načelnik opštine ovlašćen da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulagawa donosi odluke o utrošku takvih sredstava u interesu jednog privatnog preduzeća koje je on odabrao i ocijenio da bi trebalo da ga opština pomogne u osnivanju i poslovanju. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je apelant po svom izboru odlučio da se buxetska sredstva opštine ulože u DJL "Zelen", firmu koja nije imala iskustvo u poslovanju, a čiji je i sam osnivač i vlasnik firme tvrdio da on za to nema iskustva, te da je radwama koje su preduzete i opisane u tač. I i II optužnice ostvario obilježje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 358 stav 3 ranijeg Krivičnog zakona. Takođe, shodno mišljenju drugostepenog suda ispravan je i zakqučak prvostepenog suda da je jednostranim odlukama, u vidu zakqučaka za odobravanje isplata iz buxeta za račun različitih sportskih organizacija i klubova mimo za to u buxetu predviđenih sredstava apelant, upravo iskorištavanjem svog službenog položaja, trošio buxetska sredstva. Drugostepeni sud je zakqučio da su, stoga, razlozi koje je prvostepeni sud iznio u pogledu apelantovog umišljaja u potpunosti prihvatqivi i suprotnim žalbenim tvrdwama nisu dovedeni u pitanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe povredu njegovog prava na odbranu, navodeći da je u toku postupka saslušan veći broj svjedoka optužbe i da je u toku tog saslušawa odbrana u više navrata postavljala pitawa koja se odnose na apelantovo ponašanje u vršenju njegove funkcije, te da se tim pitawima redovno suprotstavljao zastupnik optužbe i da sud povodom navedenog protivljewa nije dozvoljavao svjedocima da daju odgovore na pitawa. Dalje navodi da je apelant u toku postupka predlagao da se sprovedu dokazi i to saslušanjem većeg broja svjedoka da bi konačno ostao kod predloga da se sasluša svjedok S.L., i to na okolnost izvršewa radnje opisane u tački II prvostepene presude za koju je proglašen krivim. Apelant naglašava da se radilo o jedinom predlogu za saslušanje svjedoka koje je predložila odbrana. Apelant smatra da je time došlo do povrede apelantovog prava na fer postupak i na "jednakost oružja" u odnosu na optužbu prilikom sprovođewa dokaza pred prvostepenim sudom, te da je predsjednik vijeća odbio da sprovede dokaz saslušanjem svjedoka S.L. protivno odredbi člana 278 stav 2 Zakona o krivičnom postupku, te da ne stoji zakqučak Vrhovnog suda u presudi da se odbrana nije usprotivila takvom rješenju suda. Ističe da odbrana nije imala ni jedno dozvoljeno pravno sredstvo sem isticawa prigovora u pogledu navedenog u žalbi. Smatra da se u radwama za koje je apelant proglašen krivim ne stiču bitni elementi krivičnog djela iz člana 358 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. b) Odgovori na apelaciju 12. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda i pravnih stajališta iznesenih u osporenoj odluci za koju smatra da je dovoqno obrazložena, te da iz nje jasno proizilazi da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Stoga Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih zaštićenih prava neosnovane. 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je njegovom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa saslušanjem svjedoka odbrane navode da je taj razlog apelant isticao i u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je drugostepeni sud našao da ishod postupka nije bio uslovljen izjavom predloženog svjedoka odbrane. 14. U svom odgovoru Federalno tužilaštvo navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Pozivaju se na odredbu člana 278 stav 2 Zakona o krivičnom postupku. Stoga smatraju da je u pogledu predloga odbrane da se na glavnom pretresu sprovede dokaz saslušanjem svjedoka S.L. Vrhovni sud pravilno cijenio i konstatovao da je prvostepeni sud na glavnom pretresu obrazložio odluku da se navedeni svjedok ne sasluša kao dokaz i o tome u raspravnom zapisniku naveo razloge čemu se odbrana nije usprotivila. 15. U svom odgovoru na ap elaciju Kantonalno pravobranilaštvo navodi da se iz stawa spisa vidi da je prvostepeni sud na osnovu predloga odbrane dva puta pozivao svjedoka S.L. i da pozivanje nije uspjelo zbog neuredne adrese stanovawa svjedoka koju je sudu dala odbrana. Na raspravi od 12. jula 2004. godine predsjednik vijeća pozvao je odbranu da se izjasni da li ostaje i dalje kod predloga da se sasluša spomenuti svjedok i da se odbrana o tome nije kategorički izjasnila, te je tokom rasprave procesnim rješenjem zbog pasivnosti odbrane i neuredne adrese koju je dala odbrana za navedenog svjedoka odbijen predlog da se sasluša taj svjedok. Smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno zakqučio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za odbijanje tog predloga, a čemu se odbrana tada nije usprotivila. Odbrana je bila dužna da naznači tačnu adresu predloženog svjedoka kako bi sud mogao uredno da ga pozove, te navode da je u takvim slučajevima ustanovljena i praksa Evropskog suda shodno kojoj Broj 36 – Strana 3648 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. je dozvoljeno da se odbije svjedok odbrane ako je sud preduzimao razumne, ali neuspješne korake da pozove takvog svjedoka. Takođe smatraju da ne stoje navodi apelacije da u apelantovim radwama naznačenim u osuđujućoj presudi ne stoje elementi krivičnog djela iz člana 358 stav 3 Krivičnog zakona FBiH. Oba redovna suda su pravilno utvrdila da je apelant korišćenjem svog službenog položaja nezakonito trošio buxetska sredstva u namjeri da drugima pribavi imovinsku korist. V. Relevantni propisi 16. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Član 358 (1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlašćewa, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćewa ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelom iz stava 1 ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. (3) Ako je djelom iz stava 1 ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine." 17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 278 (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća zabraniće pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zakquči da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, a njegovi branioci 19. januara 2006. godine. Apelacija je podnesena 20. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe." 25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 26. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se u njegovim radwama ne stiču bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Navodi da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede njegovog prava na odbranu jer sud nije dozvolio da se sprovedu dokazi saslušanjem jedinog svjedoka kog je predložila odbrana, kao i da je odbrani bilo uskraćeno da ispituje svjedoka, te da je time došlo i do povrede principa "jednakosti oružja". 27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 28. Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklawaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 29. Takođe, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 30. Razmatrajući apelantove žalbene navode u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom krivičnom postupku nakon dokaznog postupka koji je sproveden utvrđeno da su se u apelantovim radwama stekla bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 358 stav 3 u vezi sa stavom 1 ranijeg Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3649 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je apelant navedeno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem. 31. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošewa presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. 32. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neizvođewa dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kog je predložila odbrana i u pogledu ispitivawa svjedoka odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju shodno kojoj član 6 stav 3d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Takođe, shodno članu 6 stav 3d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 6/02, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za qudska prava, Vidal protiv Belgije, presudu od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za qudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatqivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da prvostepeni sud u svojoj odluci ne obrazlaže razloge zbog kojih nisu sprovedeni dokazi saslušanjem predloženog svjedoka odbrane u smislu člana 278 stav 2 Zakona o krivičnom postupku, ali Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da je prvostepeni sud razloge zbog kojih nisu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka odbrane, na okolnosti da je trošenje sredstava iz buxeta bilo s ciljem da se ostvare programski zadaci i pospješi razvoj poqoprivrede i zapošljavawa qudi, a ne rezultat apelantove zloupotrebe, obrazložio na glavnom pretresu i o tome na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidqivo iz zapisnika, nije usprotivila. Vrhovni sud navodi da razlozi prvostepenog suda zbog kojih je odbijeno da se sasluša predloženi svjedok odbrane nisu bili dovedeni u pitanje ni žalbama apelanta i njegovog branioca. Dalje, Vrhovni sud je dao i sam svoje razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebno da se sprovode dokazi saslušanjem svjedoka odbrane na predložene okolnosti, nalazeći da to što nije sproveden navedeni dokaz nije dovedeno u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radwi koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim. Vrhovni sud navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poqoprivrede koje je doznačio kanton u buxet opštine to ne podrazumijeva da je ovlašćen apelant, kao načelnik opštine, da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulagawa donosi odluke o utrošku buxetskih sredstava u interesu jednog privatnog preduzeća, bez iskustva u poslovanju, koje je apelant odabrao i ocijenio da bi opština trebala da mu pomogne u osnivanju i poslovanju. 34. U odnosu na ispitivanje svjedoka od strane odbrane Ustavni sud ponavlja da je u diskreciji suda pred kojim se vodi postupak da zabrani pitanje i odgovor na pitanje ako smatra da je to pitanje nedozvoljeno ili nevažno za predmet u smislu člana 278 stav 1 Zakona o krivičnom postupku. 35. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoqna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip "jednakosti oružja" koji je važan el e ment pravičnog suđewa i koji podrazumijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet ukqučujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda. Ne može da se zakquči da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka kog je predložila odbrana u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti da se iznesu dokazi. 36. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. Takođe ne može da se zakquči da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoqna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa "jednakosti oružja". 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 888/06, rješavajući apelaciju Mesuda Mustedanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelac ija Mesuda Mustedanagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 36 – Strana 3650 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mesud Mustedanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Vrhovni sud su 30. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalno tužilaštvo i Federalno tužilaštvo su 6. i 24. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni sud je Presudom broj K-67/03 od 16. jula 2004. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.535 KM i paušala u iznosu od 500 KM. Apelantu je, također, izrečena mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije koja omogućuje pristup, raspolaganje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom ili novčanim sredstvima u trajanju od dvije godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. 7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i vještačenjem vještaka finansijske struke, koji je dao pismeni nalaz, a saslušan je i na pretresu, kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, te je sud cijeneći sve provedene dokaze svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti u vezi sa navodima optužbe i odbrane, utvrdio činjenično stanje. U obrazloženju presude se navodi da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom iskorištavanju službenog položaja raspolaganjem sredstvima budžeta općine, što je formalno u granicama njegovih ovlasti, ali je u materijalnom smislu protupravno i suprotno interesima i zadacima službe budući da je apelant ove interese podredio pribavljanju drugom (Društvu jednog lica "Zelen" i raznim sportskim organizacijama) protupravne imovinske koristi na štetu budžeta Općine Cazin. Sud je naveo da je apelantovim postupcima pribavljena imovinska korist Društvu jednog lica "Zelen" i različitim sportskim organizacijama, koja prelazi iznos od 50.000 KM. Sud je našao da je apelant krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je apelant, kao obrazovana osoba, bio i morao biti svjestan odgovornosti koju preuzima kada je izabran za općinskog načelnika pa je, prema ocjeni suda, morao biti svjestan svog ponašanja i njegovih posljedica. 8. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelantova braniteljica Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva i njegov branitelj, Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, koje je Vrhovni sud Presudom broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine djelimično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako da se radnje opisane pod tač. I, II i IV izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Prvostepena presuda je preinačena u pogledu tačke III izreke navedene presude, te je apelant oslobođen od optužbe da je radnjama iz tačke III izreke prvostepene presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. 9. U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud, ispitujući prigovor apelantove braniteljice da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu jer nije proveo dokaz odbrane saslušanjem svjedoka S. L. na odlučne okolnosti da je trošenje sredstava iz budžeta bilo sa ciljem ostvarenja programskih zadataka pospješivanja razvoja poljoprivrede i zapošljavanja ljudi, a ne rezultat zloupotrebe kako je to prvostepeni sud utvrdio, našao da je prvostepeni sud o tome dao obrazloženje na glavnom pretresu i na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Drugostepeni sud je naveo da ni žalbama apelanta i njegovog branitelja nisu dovedeni u pitanje razlozi zbog kojih je provođenje tog dokaza odbijeno. Drugostepeni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude dati objektivni razlozi koje prihvata i drugostepeni sud da radnje koje je apelant poduzeo za pokretanje proizvodnje u privatnom poduzeću DJL "Zelen", vlasništvo Rasima Durića, nisu imale osnovu u konkretnim programskim ciljevima i planovima Općine Cazin, te da je apelant praktično samoinicijativno odabrao navedeno poduzeće bez prethodne objektivne analize opravdanosti budžetskih izdataka vezanih za početak funkcionisanja tog poduzeća. Te radnje, opisane u tač. I i II prvostepene presude, je i po mišljenju drugostepenog suda prvostepeni sud ispravno okvalifikovao kao zloupotrebu službenog položaja. Stoga, drugostepeni sud smatra da neprovođenje dokaza saslušanjem navedenog svjedoka nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim. 10. Drugostepeni sud dalje navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačio kanton u budžet općine to ne podrazumijeva, a kako je našao i prvostepeni sud, da je načelnik općine ovlašten da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donosi odluke o utrošku takvih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća koje je on odabrao i ocijenio da bi trebalo da ga općina pomogne u osnivanju i poslovanju. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da je apelant po svom izboru odlučio da se budžetska sredstva općine ulože u DJL "Zelen", firmu koja nije imala iskustvo u poslovanju, a čiji je i sam osnivač i vlasnik firme tvrdio da on za to nema iskustva, te da je poduzetim radnjama opisanim u tač. I i II optužnice ostvario obilježje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. ranijeg Krivičnog zakona. Također, prema mišljenju drugostepenog suda ispravan je i zaključak prvostepenog suda da je jednostranim odlukama, u vidu zaključaka, odobravanje isplata iz budžeta za račun različitih sportskih organizacija i klubova mimo za to u budžetu predviđenih sredstava apelant, upravo iskorištavanjem svog službenog položaja, trošio budžetska sredstva. Drugostepeni sud je zaključio da su, stoga, razlozi koje je prvostepeni sud iznio u pogledu apelantovog umišljaja u potpunosti prihvatljivi i suprotnim žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u pitanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe povredu njegovog prava na odbranu, navodeći da je u toku postupka saslušan veći broj svjedoka optužbe i da je u toku tog saslušanja odbrana u više navrata postavljala pitanja koja se odnose na apelantovo ponašanje u vršenju njegove funkcije, te da se tim pitanjima redovno Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3651 suprotstavljao zastupnik optužbe i da sud povodom navedenog protivljenja nije dozvoljavao svjedocima da daju odgovore na pitanja. Dalje navodi da je apelant u toku postupka predlagao provođenje dokaza i to saslušanjem većeg broja svjedoka da bi konačno ostao kod prijedloga saslušanja svjedoka S.L., i to na okolnost izvršenja radnje opisane u tački II prvostepene presude za koju je proglašen krivim. Apelant naglašava da se radilo o jedinom prijedlogu za saslušanje svjedoka koje je predložila odbrana. Apelant smatra da je time došlo do povrede apelantovog prava na fer postupak i na "jednakost oružja" u odnosu na optužbu prilikom provođenja dokaza pred prvostepenim sudom, te da je predsjednik vijeća odbio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka S.L. protivno odredbi člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te da ne stoji zaključak Vrhovnog suda u presudi da se odbrana nije usprotivila takvom rješenju suda. Ističe da odbrana nije imala ni jedno dozvoljeno pravno sredstvo osim isticanja prigovora u pogledu navedenog u žalbi. Smatra da se u radnjama za koje je apelant proglašen krivim ne stiču bitni elementi krivičnog djela iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. b) Odgovori na apelaciju 12. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda i pravnih stajališta iznesenih u osporenoj odluci za koju smatra da je dovoljno obrazložena, te da iz nje jasno proizlazi da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Stoga Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih zaštićenih prava neosnovane. 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je njegovom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa saslušanjem svjedoka odbrane navode da je taj razlog apelant isticao i u žalbi na prvostepenu presudu, ali da je drugostepeni sud našao da ishod postupka nije bio uvjetovan izjavom predloženog svjedoka odbrane. 14. U svom odgovoru Federalno tužilaštvo navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Pozivaju se na odredbu člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Stoga smatraju da je u pogledu prijedloga odbrane da se na glavnom pretresu provede dokaz saslušanjem svjedoka S.L. Vrhovni sud pravilno cijenio i konstatovao da je prvostepeni sud na glavnom pretresu obrazložio odluku da se navedeni svjedok ne sasluša kao dokaz i o tome u raspravnom zapisniku naveo razloge čemu se odbrana nije usprotivila. 15. U svom odgovoru na apelaciju Kantona lno pravobranilaštvo navodi da se iz stanja spisa vidi da je prvostepeni sud na osnovu prijedloga odbrane dva puta pozivao svjedoka S.L. i da pozivanje nije uspjelo zbog neuredne adrese stanovanja svjedoka koju je sudu dala odbrana. Na raspravi od 12. jula 2004. godine predsjednik vijeća je pozvao odbranu da se izjasni ostaje li i dalje kod prijedloga za saslušanje spomenutog svjedoka i da se odbrana o tome nije kategorički izjasnila, te je tokom rasprave procesnim rješenjem zbog pasivnosti odbrane i neuredne adrese koju je dala odbrana za navedenog svjedoka odbijen prijedlog za saslušanje tog svjedoka. Smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pravilno zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za odbijanje tog prijedloga, a kojem se odbrana tada nije usprotivila. Odbrana je bila dužna naznačiti tačnu adresu predloženog svjedoka kako bi ga sud mogao uredno pozvati, te navode da je u takvim slučajevima ustanovljena i praksa Evropskog suda prema kojoj je dozvoljeno odbiti svjedoka odbrane ako je sud poduzimao razumne, ali neuspješne korake da pozove takvog svjedoka. Također smatraju da ne stoje navodi apelacije da u radnjama apelanta naznačenim u osuđujućoj presudi ne stoje elementi krivičnog djela iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona FBiH. Oba redovna suda su pravilno utvrdila da je apelant korištenjem svog službenog položaja nezakonito trošio budžetska sredstva u namjeri da drugima pribavi imovinsku korist. V. Relevantni propisi 16. Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Član 358. (1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. (3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine." 17. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 278. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza." VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-406/04 od 20. decembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2006. godine, a njegovi branitelji 19. januara 2006. godine. Apelacija je podnesena 20. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije. 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Broj 36 – Strana 3652 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe." 25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 26. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se u njegovim radnjama ne stiču bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Navodi da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede njegovog prava na odbranu jer sud nije dozvolio provođenje dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila odbrana, kao i da je odbrani bilo uskraćeno ispitivanje svjedoka, te da je time došlo i do povrede principa "jednakosti oružja". 27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 28. Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 29. Također, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 30. Razmatrajući apelantove žalbene navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom krivičnom postupku nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. 31. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. 32. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neizvođenja dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila odbrana i u pogledu ispitivanja svjedoka odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 6/02, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presudu od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da prvostepeni sud u svojoj odluci ne obrazlaže razloge neprovođenja dokaza saslušanjem predloženog svjedoka odbrane u smislu člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, ali Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da je prvostepeni sud razloge neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka odbrane, na okolnosti da je trošenje sredstava iz budžeta bilo s ciljem ostvarenja programskih zadataka pospješivanja razvoja poljoprivrede i zapošljavanja ljudi, a ne rezultat apelantove zloupotrebe, obrazložio na glavnom pretresu i o tome na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se odbrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Vrhovni sud navodi da razlozi prvostepenog suda za odbijanje saslušanja predloženog svjedoka odbrane nisu bili dovedeni u pitanje ni žalbama apelanta i njegovog branitelja. Dalje, Vrhovni sud je dao i sam svoje razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka odbrane na predložene okolnosti, nalazeći da neprovođenje navedenog dokaza nije dovelo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u tač. I, II i IV prvostepene presude proglašen krivim. Vrhovni sud navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačio kanton u budžet općine to ne podrazumijeva da je ovlašten apelant, kao načelnik općine, da bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donosi odluke o utrošku budžetskih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća, bez iskustva u poslovanju, koje je apelant odabrao i ocijenio da bi ga općina trebala pomoći u osnivanju i poslovanju. 34. U odnosu na ispitivanje svjedoka od strane odbrane Ustavni sud ponavlja da je u diskreciji suda pred kojim se vodi postupak da zabrani pitanje i odgovor na pitanje ako smatra da je to pitanje nedozvoljeno ili nevažno za predmet u smislu člana 278. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. 35. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip "jednakosti oružja" koji je važan el e - ment pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda. Ne može se zaključiti da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je predložila odbrana u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. 36. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3653 VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa "jednakosti oružja". 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 888/06, rješavajući apelaciju Mesuda Mustedanagića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Mesuda Mustedanagića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-406/04 od 20. prosinca 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-67/03 od 16. srpnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mesud Mustedanagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica, odvjetnica iz Sarajeva, je podnio 20. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-406/04 od 20. prosinca 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-67/03 od 16. srpnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Vrhovni sud su 30. ožujka i 12. travnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalno tužiteljstvo i Federalno tužiteljstvo su 6. i 24. travnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 12. siječnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Kantonalni je sud Presudom broj K-67/03 od 16. srpnja 2004. godine proglasio apelanta krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.535 KM i paušala u iznosu od 500 KM. Apelantu je, također, izrečena mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije koja omogućuje pristup, raspolaganje, upravljanje ili rukovanje povjerenom imovinom ili novčanim sredstvima u trajanju od dvije godine računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. 7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka i vještačenjem vještaka financijske struke, koji je dao pismeni nalaz, a saslušan je i na pretresu, kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, te je sud cijeneći sve provedene dokaze svaki pojedinačno i u međusobnoj povezanosti u svezi s navodima optužbe i obrane, ustvrdio činjenično stanje. U obrazloženju presude se navodi da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom iskorištavanju službenog položaja raspolaganjem sredstvima proračuna općine, što je formalno u granicama njegovih ovlasti, ali je u materijalnom smislu protupravno i oprečno interesima i zadacima službe budući je apelant ove interese podredio pribavljanju drugom (Društvu jednog lica "Zelen" i raznim sportskim organizacijama) protupravne imovinske koristi na štetu proračuna Općine Cazin. Sud je naveo da je apelantovim postupcima pribavljena imovinska korist Društvu jednog lica "Zelen" i različitim sportskim organizacijama, koja prelazi iznos od 50.000 KM. Sud je našao da je apelant kazneno djelo počinio s izravnim umišljajem jer je apelant, kao obrazovana osoba, bio i morao biti svjestan odgovornosti koju preuzima kada je izabran za općinskog načelnika pa je, prema ocjeni suda, morao biti svjestan svog ponašanja i njegovih posljedica. 8. Protiv navedene su presude prizive izjavili apelantova braniteljica Senka Nožica, odvjetnica iz Sarajeva i njegov branitelj, Mirsad Seferagić, odvjetnik iz Cazina, koje je Vrhovni sud Presudom broj Kž-406/04 od 20. prosinca 2005. godine djelomično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni tako da se radnje opisane pod toč. I, II i IV izreke prvostupanjske presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalificiraju kao kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant za navedeno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Prvostupanjska je presuda preinačena glede točke III izreke navedene presude, te je apelant oslobođen od optužbe da je radnjama iz točke III izreke prvostupanjske presude počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U ostalom je dijelu presuda ostala neizmijenjena. 9. U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud, ispitujući prigovor apelantove braniteljice da je prvostupanjski sud povrijedio njegovo pravo na obranu jer nije proveo dokaz obrane saslušanjem svjedoka S. L. na odlučne okolnosti da je trošenje sredstava iz proračuna bilo s ciljem ostvarenja programskih zadaća pospješivanja razvoja poljoprivrede i upošljavanja ljudi, a ne rezultat zlouporabe kako je to prvostupanjski sud ustvrdio, našao da je prvostupanjski sud o tomu dao obrazloženje na glavnom pretresu i na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se obrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Drugostupanjski je sud naveo da ni prizivima apelanta i njegovog branitelja nisu dovedeni u pitanje razlozi zbog kojih je provedba tog dokaza odbijena. Broj 36 – Strana 3654 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Drugostupanjski je sud naveo da su u obrazloženju prvostupanjske presude dati objektivni razlozi koje prihvaća i drugostupanjski sud da radnje koje je apelant poduzeo za pokretanje proizvodnje u privatnom poduzeću DJL "Zelen", vlasništvo Rasima Durića, nisu imale osnovu u konkretnim programskim ciljevima i planovima Općine Cazin, te da je apelant praktično samoinicijativno odabrao navedeno poduzeće bez prethodne objektivne analize opravdanosti proračunskih izdataka vezanih za početak funkcioniranja tog poduzeća. Te radnje, opisane u toč. I i II prvostupanjske presude, je i po mišljenju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud ispravno okvalificirao kao zlouporabu službenog položaja. Stoga, drugostupanjski sud smatra da neprovedba dokaza saslušanjem navedenog svjedoka nije dovela u pitanje činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda glede radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u toč. I, II i IV prvostupanjske presude proglašen krivim. 10. Drugostupanjski sud dalje navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačila županija u proračun općine to ne podrazumijeva, a kako je našao i prvostupanjski sud, da je načelnik općine ovlašten bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donositi odluke o utrošku takvih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća koje je on odabrao i ocijenio da bi trebalo da ga općina pomogne u osnivanju i poslovanju. Drugostupanjski je sud našao da je prvostupanjski sud ispravno ustvrdio da je apelant po svom izboru odlučio da se proračunska sredstva općine ulože u DJL "Zelen", firmu koja nije imala iskustvo u poslovanju, a čiji je i sam osnivač i vlasnik firme tvrdio da on za to nema iskustva, te da je poduzetim radnjama opisanim u toč. I i II optužnice ostvario obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. ranijeg Kaznenog zakona. Također, prema mišljenju drugostupanjskog suda ispravan je i zaključak prvostupanjskog suda da je jednostranim odlukama, u vidu zaključaka, odobravanje isplata iz proračuna za račun različitih sportskih organizacija i klubova mimo za to u proračunu predviđenih sredstava apelant, upravo iskorištavanjem svog službenog položaja, trošio proračunska sredstva. Drugostupanjski je sud zaključio da su, stoga, razlozi koje je prvostupanjski sud iznio glede apelantovog umišljaja u potpunosti prihvatljivi i oprečnim prizivnim tvrdnjama nisu dovedeni u pitanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe povredu njegovog prava na obranu, navodeći da je tijekom postupka saslušan veći broj svjedoka optužbe i da je tijekom tog saslušanja obrana u više navrata postavljala pitanja koja se odnose na apelantovo ponašanje u vršenju njegove funkcije, te da se tim pitanjima redovito suprotstavljao zastupnik optužbe i da sud povodom navedenog protivljenja nije dopuštao svjedocima da daju odgovore na pitanja. Dalje navodi da je apelant tijekom postupka predlagao provedbu dokaza i to saslušanjem većeg broja svjedoka da bi konačno ostao kod prijedloga saslušanja svjedoka S.L., i to na okolnost izvršenja radnje opisane u točki II prvostupanjske presude za koju je proglašen krivim. Apelant naglašava da se radilo o jedinom prijedlogu za saslušanjem svjedoka koje je predložila obrana. Apelant smatra da je time došlo do povrede apelantovog prava na fer postupak i na "jednakost oružja" u odnosu na optužbu prigodom provedbe dokaza pred prvostupanjskim sudom, te da je predsjednik vijeća odbio provedba dokaza saslušanjem svjedoka S.L. protivno odredbi članka 278. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, te da ne stoji zaključak Vrhovnog suda u presudi da se obrana nije usprotivila takvom rješenju suda. Ističe da obrana nije imala ni jedno dopušteno pravno sredstvo osim isticanja prigovora glede navedenog u prizivu. Smatra da se u radnjama za koje je apelant proglašen krivim ne stječu bitni elementi kaznenog djela iz članka 358. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. b) Odgovori na apelaciju 12. Vrhovni je sud u svom odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda i pravnih stajališta iznesenih u pobijanoj odluci za koju smatra da je dovoljno obrazložena, te da iz nje razvidno proizlazi da je apelant učinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Stoga Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih zaštićenih prava neutemeljene. 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je njegovom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U svezi sa saslušanjem svjedoka obrane navode da je taj razlog apelant isticao i u prizivu na prvostupanjsku presudu, ali da je drugostupanjski sud našao da ishod postupka nije bio uvjetovan izjavom predloženog svjedoka obrane. 14. U svom odgovoru Federalno tužiteljstvo navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena. Pozivaju se na odredbu članka 278. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku. Stoga smatraju da je glede prijedloga obrane da se na glavnom pretresu provede dokaz saslušanjem svjedoka S.L. Vrhovni sud pravilno cijenio i konstatirao da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu obrazložio odluku da se navedeni svjedok ne sasluša kao dokaz i o tomu u raspravnom zapisniku naveo razloge čemu se obrana nije usprotivila. 15. U svom odgovoru na apelaciju Kantona lno pravobraniteljstvo navodi da se iz stanja spisa vidi da je prvostupanjski sud na temelju prijedloga obrane dva puta pozivao svjedoka S.L. i da pozivanje nije uspjelo zbog neuredne adrese stanovanja svjedoka koju je sudu dala obrana. Na raspravi od 12. srpnja 2004. godine predsjednik vijeća je pozvao obranu da se izjasni ostaje li i dalje kod prijedloga za saslušanjem spomenutog svjedoka i da se obrana o tomu nije kategorički izjasnila, te je tijekom rasprave procesnim rješenjem zbog pasivnosti obrane i neuredne adrese koju je dala obrana za navedenog svjedoka odbijen prijedlog za saslušanjem tog svjedoka. Smatraju da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci pravilno zaključio da je prvostupanjski sud dao valjane razloge za odbijanje tog prijedloga, a kojem se obrana tada nije usprotivila. Obrana je bila dužna naznačiti točnu adresu predloženog svjedoka kako bi ga sud mogao uredno pozvati, te navode da je u takvim slučajevima ustanovljena i praksa Europskog suda prema kojoj je dopušteno odbiti svjedoka obrane ako je sud poduzimao razumne, ali neuspješne korake da pozove takvog svjedoka. Također smatraju da ne stoje navodi apelacije da u radnjama apelanta naznačenim u osuđujućoj presudi ne stoje elementi kaznenog djela iz članka 358. stavak 3. Kaznenog zakona FBiH. Oba redovita suda su pravilno ustvrdila da je apelant korištenjem svog službenog položaja nezakonito trošio proračunska sredstva u namjeri da drugima pribavi imovinsku korist. V. Relevantni propisi 16. Kazneni zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase: "Članak 358. (1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlasti, prekoračenjem granica svoje službene ovlasti ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. (3) Ako je djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine." 17. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3655 "Članak 278. (1) Sudac, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudac, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-406/04 od 20. prosinca 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 21. siječnja 2006. godine, a njegovi branitelji 19. siječnja 2006. godine. Apelacija je podnesena 20. ožujka 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa - cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije. 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe." 25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 26. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Navodi da je u predmetnom kaznenom postupku došlo do povrede njegovog prava na obranu jer sud nije dopustio provedbu dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila obrana, kao i da je obrani bilo uskraćeno ispitivanje svjedoka, te da je time došlo i do povrede načela "jednakosti oružja". 27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 28. Dalje, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni se sud neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presudu od 6. ožujka 1996. godine, objavljenu u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 29. Također, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presudu od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u svezi, Ustavni sud ima zadaću procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. 30. Razmatrajući apelantove prizivne navode u svezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatira da je u predmetnom kaznenom postupku nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da je apelant navedeno kazneno djelo počinio s izravnim umišljajem. 31. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno sudjelovanje u predmetnom kaznenom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom kaznenom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prigodom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. 32. U svezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog neizvođenja dokaza saslušanjem jedinog svjedoka kojeg je predložila obrana i glede ispitivanja svjedoka obrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. stavak 3.d. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo saslušavanja svjedoka pred sudom, već je na redovitom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članku 6. stavak 3.d. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti iznošenja dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 6/02, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presudu od 22. travnja 1992. godine, serija A broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68). Broj 36 – Strana 3656 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da prvostupanjski sud u svojoj odluci ne obrazlaže razloge neprovedbe dokaza saslušanjem predloženog svjedoka obrane u smislu članka 278. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, ali Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da je prvostupanjski sud razloge neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka obrane, na okolnosti da je trošenje sredstava iz proračuna bilo s ciljem ostvarenja programskih zadaća pospješivanja razvoja poljoprivrede i upošljavanja ljudi, a ne rezultat apelantove zlouporabe, obrazložio na glavnom pretresu i o tomu na raspravnom zapisniku iznio razloge čemu se obrana, kako je vidljivo iz zapisnika, nije usprotivila. Vrhovni sud navodi da razlozi prvostupanjskog suda za odbijanjem saslušanja predloženog svjedoka obrane nisu bili dovedeni u pitanje ni prizivima apelanta i njegovog branitelja. Dalje, Vrhovni je sud dao i sam svoje razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebna provedba dokaza saslušanjem svjedoka obrane na predložene okolnosti, nalazeći da neprovedba navedenog dokaza nije dovela u pitanje činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda glede radnji koje su apelantu stavljene na teret i za koje je u toč. I, II i IV prvostupanjske presude proglašen krivim. Vrhovni sud navodi da se čak i radilo o namjenskim sredstvima za razvoj poljoprivrede koje je doznačila županija u proračun općine to ne podrazumijeva da je ovlašten apelant, kao načelnik općine, bez konkretnih odluka, programa ili bilo kojih drugih akata i prethodne analize i opravdanosti ulaganja donositi odluke o utrošku proračunskih sredstava u interesu jednog privatnog poduzeća, bez iskustva u poslovanju, koje je apelant odabrao i ocijenio da bi ga općina trebala pomoći u osnivanju i poslovanju. 34. U odnosu na ispitivanje svjedoka od strane obrane Ustavni sud ponavlja da je u diskreciji suda pred kojim se vodi postupak da zabrani pitanje i odgovor na pitanje ako smatra da je to pitanje nedopušteno ili nevažno za predmet u smislu članka 278. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku. 35. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostupanjskom postupku, nije bila očevidno proizvoljna, niti je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i načelo "jednakosti oružja" koji je važan el e ment pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presudu od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Sudovi su dali razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda. Ne može se zaključiti da je neizvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je predložila obrana u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na obranu glede mogućnosti iznošenja dokaza. 36. Na temelju svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije, jer pobijane presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostupanjskog suda, koja je potvrđena u drugostupanjskom postupku, bila očevidno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju načela "jednakosti oružja". 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 915/06, rješavajući apelaciju Nermina Misinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nermina Misinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nermin Misinović (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine. Apelant je 19. aprila 2006. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 4. i 10. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su 5. i 8. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2006. godine. 5. Ustavni sud je 9. februara 2007. godine zatražio od Kantonalnog suda da mu dostavi na uvid spis broj K-74/05. Kantonalni sud je 21. februara 2007. godine dostavio traženi spis. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Kantonalni sud je Presudom broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog člana Krivičnog zakona Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3657 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23. juna 2005. godine pa dalje. Apelant je obavezan da Vakufskoj banci d.d. Sarajevo naknadi štetu u iznosu od 11.179,00 KM u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudne naplate. Apelant je oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka i određeno je da navedeni troškovi padaju na teret buxetskih sredstava. 8. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da su na predlog Kantonalnog tužilaštva na glavnom i javnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka, da je, takođe, na predlog Kantonalnog tužilaštva izvršen uvid u priloženu materijalno-tehničku dokumentaciju, a da je, na predlog odbrane, na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem dva svjedoka. Sud je naveo da je, cijeneći sve dokaze koji su sprovedeni kako pojedinačno tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti, na pouzdan i nesumwiv način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istakao da se uvjerenje suda da je apelant svojim radwama počinio navedeno krivično djelo zasniva na iskazima svjedoka optužbe, koji su dati na glavnom pretresu i na objektivnim materijalnim dokazima koje je tužilac prezentovao na glavnom pretresu, u koje je sud izvršio uvid. Sud je naveo da je iskaze svjedoka odbrane, od kojih je jedan apelantova nevjenčana supruga a drugi sestra nevjenčane apelantove supruge, sud ocijenio kao subjektivne i neuvjerqive s obzirom da iskazi navedenih svjedoka nisu na pouzdan i nesumwiv način u odnosu na ostale dokaze ubijedile sud u svoju vjerodostojnost. Sud je navedene iskaze svjedoka odbrane ocijenio kao iskaze date u namjeri da umanje ili oslobode apelanta od odgovornosti. Sud je ocijenio da je to što su apelanta prepoznali svjedoci optužbe u Policijskoj upravi izvršeno u skladu sa zakonom, te stoga odbacio prigovor odbrane u tom pogledu. Sud je naveo da je prepoznavanje apelanta izvršeno između pet lica koja su slično izgledala, ali neko viši neko niži, neko debqi, a neko mršaviji od samog apelanta. 9. Iz zapisnika Ministarstva unutarwih poslova Kantona Sarajevo - Druga policijska uprava Sarajevo broj 02/03-2-3-Sl/05 od 23. juna 2005. godine o prepoznavanju lica - predmeta, proizilazi da su svjedoci I.K. i S.D. prije nego što su pristupili prepoznavanju lica opisali izvršioca predmetnog krivičnog djela kao mladića do 25 godina starosti, mršavije tjelesne građe, tamnije puti, visine oko 180 cm, normalnog govora. Nakon toga, svjedocima je odvojeno, radi prepoznavawa, pokazano 5 lica, pri čemu je pred jednim svjedokom apelant imao broj 1, a pred drugim svjedokom broj 5. Oba svjedoka su tom prilikom sa sigurnošću izjavila da je apelant lice koje je izvršilo razbojništvo 22. juna 2005. godine u Ekspozituri Vakufske banke u kojoj su svjedoci radili. 10. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je, odgovarajući na žalbene navode apelantovog branioca koji je smatrao da je nezakonita radwa prepoznavawa apelanta u Policijskoj upravi od svjedoka I.K. i S.D., službenika Vakufske banke d.d. Sarajevo - Ekspozitura Hrasno u kojoj je učinjeno krivično djelo, naveo da su spomenuti svjedoci prije prepoznavawa opisali i naveli znakove koji se odnose na traženo lice, te da su onda, gledajući kroz zatamnjeno staklo, identifikovali apelanta kao lice koje je preduzelo inkriminisane radnje. Sud navodi da je sve hronološki konstatovano u zapisnicima o prepoznavanju lica shodno kojima, prilikom obavljanja navedenih procesnih radwi (obavljene odvojeno), apelant nije imao na glavi kačket koji bi mogao da predstavlja oznaku da njega treba da se prepozna. Vrhovni sud dalje navodi da apelantov branilac tačno iznosi da su navedeni svjedoci u svojim kazivawima datim na glavnom pretresu ispoqili određenu nesigurnost u pogledu apelantovog identiteta. Međutim, sud je naveo da moraju da se imaju u vidu okolnosti da je predmetno krivično djelo učinjeno 22. juna 2005. godine, te da je apelantovo prepoznavanje izvršeno u policiji narednog dana, odnosno 23. juna 2005. godine (kada je sačinjen zapisnik o prepoznavanju), a da je prepoznavanje pred prvostepenim sudom bilo 25. oktobra 2005. godine, odnosno nakon više od četiri mjeseca. Stoga je sud našao da ne može da se dovede u pitanje prvo prepoznavanje apelanta koje je izvršeno u vrlo kratkom roku nakon učinjenog krivičnog djela u odnosu na drugo prepoznavanje održano znatno kasnije. Shodno tome, Vrhovni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zapisnik o prvom prepoznavanju prihvatio kao dokaz na kom može da se zasnuje osporavana presuda. 11. U odnosu na žalbene navode apelantovog branioca da pred prvostepenim sudom nisu jednako tretirani dokazi odbrane i dokazi optužbe, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud na glavnom pretresu rukovodio principom slobodne ocjene dokaza jer je vršio ocjenu svakog dokaza pojedinačno kao i svih dokaza zajedno dovodeći ih u uzajamnu povezanost. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da dokaz optužbe koji su sudovi prihvatili, a koji se odnosi na prepoznavanje apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi nije bio sproveden u skladu sa zakonom i kao takav nije mogao da posluži kao dokaz u predmetnom postupku. Navodi da su lica koja su sa apelantom bila u redu za prepoznavanje bila potpuno različita od apelanta, te da je jedini apelant tom prilikom imao na glavi kačket. Takođe navodi nesigurnost navedenih svjedoka prilikom davawa iskaza na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta. Apelant takođe ukazuje i da sud nije prihvatao dokaze odbrane. Naglašava da se povreda zakona u konkretnom slučaju ogleda u načinu na koji je izvršeno prepoznavanje apelanta kao i u poklawanju vjere dokazima koje je predložila optužba. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud navodi da apelant nije prepoznat na osnovu kačketa na glavi, kako se netačno iznosi u apelaciji, već da je on identifikovan na osnovu svog izgleda, pa da je tek onda zatraženo od njega da stavi kačket na glavu. U odnosu na apelantove prigovore u pogledu odstupawa u iskazima svjedoka I.K. i S.D. koji su dati na glavnom pretresu u odnosu na wihove izjave koje su dali prilikom radnje prepoznavawa kao i potrebe da se saslušaju predloženi svjedoci odbrane, Vrhovni sud navodi da su u osporavanim odlukama dati odgovarajući razlozi u vezi sa tim prigovorima. 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Kantonalni sud ističe da je radwa prepoznavawa apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi obavljena u skladu sa članom 99 Zakona o krivičnom postupku. 15. Federalno tužilaštvo u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U pogledu apelantovih prigovora u apelaciji, koji se odnose na nezakonitosti radnje prepoznavawa, navode da su o tome dati jasni i konkretni razlozi u presudi Vrhovnog suda. Takođe, Federalno tužilaštvo smatra da su u predmetnom postupku na jednak način tretirani dokazi odbrane i optužbe. 16. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Smatra da niti jedan od razloga koji je naveden u apelaciji nije tačan, te da je postupak u cijelosti sproveden u skladu sa zakonom. V. Relevantni propisi 17. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Broj 36 – Strana 3658 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "Član 289 (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetwom da će izravno napasti na njegov život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana neko lice s umišljajem teško tjelesno ozlijeđeno, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe qudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina." 18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženika. Član 15 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su sa jednakom pažwom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumwičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 99 Način ispitivawa, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. (2) U toku postupka svjedok može da se suoči sa drugim svjedocima i osumwičenim odnosno optuženim. (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavawa i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno sa predmetima iste vrste." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, a apelacija je podnesena 22. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant osporava navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud nalazi da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Navodi apelacije odnose se na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane osporavane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, na nezakonit način sproveli radnje prepoznavawa apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi, koje su kao dokaz prihvatili sudovi, iako su navedeni svjedoci na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta ispoqili određenu nesigurnost. Takođe, navodi da sud nije prihvatio dokaze odbrane već je prihvatio dokaze optužbe o apelantovoj krivici, iz čega proizilazi da je u predmetnom krivičnom postupku odbrana bila u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu. 28. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, generalno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 29. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 2984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3659 brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku FBiH, u kom odredba člana 342 stav 2 glasi: "(...) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje (vidi mu ta tis mu tan dis već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu načina na koja su ispitivali činjenično stanje i ocijenilio dokaze redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije" odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stawa i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da ocijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 32. Razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu nezakonitosti radnje u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u kontekstu prava na pravično suđenje od iznimno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud za qudska prava vrlo često zakqučuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatqivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može da ispituje način na koji se s wima postupalo kao bitan elemenat kod odlučivawa da li je suđenje bilo pravično. Pravila o dokazima su tako uglavnom pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica. Prihvatanje dokaza koji su nezakonito dobijeni ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud za qudska prava u predmetu Schenk protiv Švajcarske našao da to može da dovede do nepravičnosti zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). 33. U konkretnom slučaju, proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da je radwa u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, obavljena u skladu sa odredbama člana 99 Zakona o krivičnom postupku. Sudovi su pri tome posebno istakli činjenicu da su navedeni svjedoci prije prepoznavawa opisali i naveli znakove koji se odnose na traženo lice, a onda gledajući kroz zatamnjeno staklo među wima nepoznatim licima (pet lica koja su slično izgledala) identifikovali apelanta kao lice koje je preduzelo inkriminisane radnje, te da su navedene radnje obavljene odvojeno, kojom prilikom apelant nije imao kačket na glavi. Iz odgovora Vrhovnog suda proizilazi da je apelantu kačket stavljen na glavu nakon što su ga identifikovali svjedoci. 34. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost da ispituje svjedoke optužbe koji su prepoznali apelanta u Policijskoj upravi, te da odluke suda nisu zasnovane iskqučivo na navedenom dokazu već je sud, u skladu sa slobodnom sudijskom ocjenom, cijenio sve dokaze koji su sprovedeni kako pojedinačno tako i u wihovoj međusobnoj vezi, pri tome dajući razloge zbog kojih je prihvatio odnosno nije prihvatio određene dokaze, što je u skladu sa odredbom člana 16 Zakona o krivičnom postupku. Sud je na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, te našao da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289 stav 2 u vezi sa stavom 1 istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 35. U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku Ustavni sud navodi da pravo ravnopravnosti podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora da ima razumnu mogućnost da predstavlja svoj predmet sudu pod uslovima koji ga neće dovesti u nepovoqniji položaj u odnosu na protivnika. Između strana u postupku mora da se uspostavi pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za qudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92 objavljena u Izvještajima, broj 1997-II, stav 53). Princip pravičnog suđewa u sebi sadrži i veoma važan elemenat, a to je princip apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku. Obje stranke moraju da imaju iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je posebno važno u krivičnom postupku. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropski sud za qudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Dalje, svakoj strani mora da se da prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovaj princip podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može da zakquči da su sudovi postupali suprotno odredbama čl. 15 (jednakost u postupanju) i 16 (slobodna ocjena dokaza) Zakona o krivičnom postupku. Upravo suprotno navodima apelacije Ustavni sud nalazi da su i odbrana i optužba imale iste mogućnosti da izlažu predmet, pristupe spisima i dokumentima predmeta, mogućnost da pozivaju svjedoke, da ispituju svjedoke, kao i da iznose pred sud druge dokaze. Međutim, sud je na osnovu slobodnog sudskog uvjerewa, cijeneći dokaze koje je predložila odbrana, odlučio da ne prihvati dokaze odbrane odnosno iskaze dva svjedoka odbrane dajući pri tome u svojim presudama jasne razloge za to. Stoga Ustavni sud, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može da zakquči da je u konkretnom slučaju optužbi data prednost u odnosu na odbranu, kako u pogledu predlagawa dokaza koji su uticali na formiranje mišljewa suda tako i u pogledu ocjene dokaza koje je dao sud. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoqna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak u okviru kog je, kao važan elemenat, i ravnopravnost strana u postupku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, te iz navoda apelacije, kao i dokumentacije koja je priložena, ne može da se zakquči da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošewa presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni pozitivni propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna. 37. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 38. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer ne može da se zakquči da je ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u Broj 36 – Strana 3660 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoqna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Takođe, osporavane presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže precizne i jasne razloge iz kojih su primijenjeni pozitivno-pravni propisi na kojima se presude zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminatorska. Ustavni sud nije našao ni druge elemente koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju prava ravnopravnosti strana u postupku. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 915/06, rješavajući apelaciju Nermina Misinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nermina Misinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nermin Misinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine. Apelant je 19. aprila 2006. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 4. i 10. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su 5. i 8. maja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 18. januara 2006. godine. 5. Ustavni sud je 9. februara 2007. godine zatražio od Kantonalnog suda da mu dostavi na uvid spis broj K-74/05. Kantonalni sud je 21. februara 2007. godine dostavio traženi spis. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Kantonalni sud je Presudom broj K-74/05 od 28. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. juna 2005. godine pa dalje. Apelant je obavezan da Vakufskoj banci d.d. Sarajevo naknadi štetu u iznosu od 11.179,00 KM u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudne naplate. Apelant je oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka i određeno je da navedeni troškovi padaju na teret budžetskih sredstava. 8. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su na prijedlog Kantonalnog tužilaštva na glavnom i javnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka, da je, također, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva izvršen uvid u priloženu materijalno-tehničku dokumentaciju, a da je, na prijedlog odbrane, na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem dva svjedoka. Sud je naveo da je, cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je istakao da se uvjerenje suda da je apelant svojim radnjama počinio navedeno krivično djelo zasniva na iskazima svjedoka optužbe, datim na glavnom pretresu i na objektivnim materijalnim dokazima koje je tužilac prezentirao na glavnom pretresu, u koje je sud izvršio uvid. Sud je naveo da je iskaze svjedoka odbrane, od kojih je jedan apelantova nevjenčana supruga a drugi sestra nevjenčane apelantove supruge, sud ocijenio kao subjektivne i neuvjerljive s obzirom da iskazi navedenih svjedoka nisu na pouzdan i nesumnjiv način u odnosu na ostale dokaze ubijedile sud u svoju vjerodostojnost. Sud je navedene iskaze svjedoka odbrane ocijenio kao iskaze date u namjeri da umanje ili oslobode apelanta od odgovornosti. Sud je ocijenio da je to što su apelanta prepoznali svjedoci optužbe u Policijskoj upravi izvršeno u skladu sa zakonom, te stoga odbacio prigovor odbrane u tom pogledu. Sud je naveo da je prepoznavanje apelanta izvršeno između pet osoba koje su slično izgledale, ali neko viši neko niži, neko deblji, a neko mršaviji od samog apelanta. 9. Iz zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo - Druga policijska uprava Sarajevo broj 02/03-2-3-Sl/05 od 23. juna 2005. godine o prepoznavanju osoba - predmeta, proizlazi da su svjedoci I.K. i S.D. prije pristupanja prepoznavanju osobe opisali izvršioca predmetnog krivičnog djela kao mladića do 25 godina starosti, mršavije tjelesne građe, tamnije puti, visine oko 180 cm, normalnog govora. Nakon toga, svjedocima je odvojeno, radi prepoznavanja, pokazano 5 osoba, pri čemu je pred jednim svjedokom apelant imao broj 1, a pred drugim svjedokom broj 5. Oba svjedoka su tom prilikom sa sigurnošću izjavila da je apelant osoba koja je izvršila razbojništvo 22. juna 2005. godine u Ekspozituri Vakufske banke u kojoj su svjedoci radili. 10. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je, odgovarajući na žalbene navode apelantovog branioca koji je smatrao da je nezakonita radnja prepoznavanja apelanta u Policijskoj upravi od svjedoka I.K. i S.D., službenika Vakufske banke d.d. Sarajevo - Ekspozitura Hrasno u kojoj je učinjeno krivično djelo, naveo da su spomenuti svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, te da su onda, gledajući kroz zatamnjeno staklo, identifikovali apelanta kao osobu koja je preduzela inkriminirane Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3661 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. radnje. Sud navodi da je sve hronološki konstatovano u zapisnicima o prepoznavanju osoba prema kojima, prilikom obavljanja navedenih procesnih radnji (obavljene odvojeno), apelant nije imao na glavi kačket koji bi mogao predstavljati oznaku da njega treba prepoznati. Vrhovni sud dalje navodi da apelantov branilac tačno iznosi da su navedeni svjedoci u svojim kazivanjima datim na glavnom pretresu ispoljili određenu nesigurnost u pogledu apelantovog identiteta. Međutim, sud je naveo da se moraju imati u vidu okolnosti da je predmetno krivično djelo učinjeno 22. juna 2005. godine, te da je apelantovo prepoznavanje izvršeno u policiji narednog dana, odnosno 23. juna 2005. godine (kada je sačinjen zapisnik o prepoznavanju), a da je prepoznavanje pred prvostepenim sudom bilo 25. oktobra 2005. godine, odnosno nakon više od četiri mjeseca. Stoga je sud našao da se ne može dovesti u pitanje prvo prepoznavanje apelanta koje je izvršeno u vrlo kratkom roku nakon učinjenog krivičnog djela u odnosu na drugo prepoznavanje održano znatno kasnije. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zapisnik o prvom prepoznavanju prihvatio kao dokaz na kojem se može zasnovati pobijana presuda. 11. U odnosu na žalbene navode apelantovog branioca da pred prvostepenim sudom nisu jednako tretirani dokazi odbrane i dokazi optužbe, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud na glavnom pretresu rukovodio načelom slobodne ocjene dokaza jer je vršio ocjenu svakog dokaza pojedinačno kao i svih dokaza zajedno dovodeći ih u uzajamnu povezanost. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da dokaz optužbe koji su sudovi prihvatili, a koji se odnosi na prepoznavanje apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi nije bio proveden u skladu sa zakonom i kao takav nije mogao poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku. Navodi da su osobe koje su sa apelantom bile u redu za prepoznavanje bile potpuno različite od apelanta, te da je jedini apelant tom prilikom imao na glavi kačket. Također navodi nesigurnost navedenih svjedoka prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta. Apelant također ukazuje i da sud nije prihvatao dokaze odbrane. Naglašava da se povreda zakona u konkretnom slučaju ogleda u načinu na koji je izvršeno prepoznavanje apelanta kao i u poklanjanju vjere dokazima koje je predložila optužba. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Vrhovni sud navodi da apelant nije prepoznat na osnovu kačketa na glavi, kako se netačno iznosi u apelaciji, već da je on identifikovan na osnovu svog izgleda, pa da je tek onda zatraženo od njega da stavi kačket na glavu. U odnosu na apelantove prigovore u pogledu odstupanja u iskazima svjedoka I.K. i S.D. datih na glavnom pretresu u odnosu na njihove izjave date prilikom radnje prepoznavanja kao i potrebe saslušavanja predloženih svjedoka odbrane, Vrhovni sud navodi da su u pobijanim odlukama dati odgovarajući razlozi u vezi s tim prigovorima. 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Kantonalni sud ističe da je radnja prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi obavljena u skladu s članom 99. Zakona o krivičnom postupku. 15. Federalno tužilaštvo u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U pogledu apelantovih prigovora u apelaciji, koji se odnose na nezakonitosti radnje prepoznavanja, navode da su o tome dati jasni i konkretni razlozi u presudi Vrhovnog suda. Također, Federalno tužilaštvo smatra da su u predmetnom postupku na jednak način tretirani dokazi odbrane i optužbe. 16. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Smatra da niti jedan od razloga koji je naveden u apelaciji nije tačan, te da je postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonom. V. Relevantni propisi 17. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: "Član 289. (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina." 18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika. Član 15. Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 99. Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. (2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim. (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražit će od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste." VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog Broj 36 – Strana 3662 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud nalazi da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, na nezakonit način proveli radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi, koje su kao dokaz prihvatili sudovi, iako su navedeni svjedoci na glavnom pretresu u pogledu apelantovog identiteta ispoljili određenu nesigurnost. Također, navodi da sud nije prihvatio dokaze odbrane već je prihvatio dokaze optužbe o apelantovoj krivici, iz čega proizlazi da je u predmetnom krivičnom postupku odbrana bila u neravnopravnom položaju u odnosu na optužbu. 28. Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 29. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 2984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o krivičnom postupku FBiH, u kojem odredba člana 342. stav 2. glasi: "(...) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje (vidi mu ta tis mu - tan dis već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu načina ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovnih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije" odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak da ocijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 32. Razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu nezakonitosti radnje u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u kontekstu prava na pravično suđenje od iznimno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Evropski sud za ljudska prava vrlo često zaključuje da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan el e ment kod odlučivanja je li suđenje bilo pravično. Pravila o dokazima su tako uglavnom pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica. Prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). 33. U konkretnom slučaju, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je radnja u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, obavljena u skladu s odredbama člana 99. Zakona o krivičnom postupku. Sudovi su pri tome posebno istakli činjenicu da su navedeni svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, a onda gledajući kroz zatamnjeno staklo među njima nepoznatim osobama (pet osoba koje su slično izgledale) identifikovali apelanta kao osobu koja je preduzela inkriminirane radnje, te da su navedene radnje obavljene odvojeno, kojom prilikom apelant nije imao kačket na glavi. Iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je apelantu kačket stavljen na glavu nakon što su ga identifikovali svjedoci. 34. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost ispitivanja svjedoka optužbe koji su prepoznali apelanta u Policijskoj upravi, te da odluke suda nisu zasnovane isključivo na navedenom dokazu već je sud, u skladu sa slobodnom sudijskom ocjenom, cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pri tome dajući razloge zbog kojih je prihvatio odnosno nije prihvatio Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3663 određene dokaze, što je u skladu s odredbom člana 16. Zakona o krivičnom postupku. Sud je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, te našao da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 35. U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku Ustavni sud navodi da pravo ravnopravnosti podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92 objavljena u Izvještajima, broj 1997-II, stav 53). Princip pravičnog suđenja u sebi sadrži i veoma važan el e ment, a to je princip apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku. Obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je posebno važno u krivičnom postupku. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Dalje, svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovo načelo podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi postupali suprotno odredbama čl. 15. (jednakost u postupanju) i 16. (slobodna ocjena dokaza) Zakona o krivičnom postupku. Upravo suprotno navodima apelacije Ustavni sud nalazi da su i odbrana i optužba imale iste mogućnosti u pogledu izlaganja predmeta, pristupa spisima i dokumentima predmeta, mogućnostima pozivanja svjedoka, ispitivanja svjedoka, kao i u iznošenju pred sud drugih dokaza. Međutim, sud je na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja, cijeneći predložene dokaze odbrane, odlučio da ne prihvati dokaze odbrane odnosno iskaze dva svjedoka odbrane dajući pri tome u svojim presudama jasne razloge za to. Stoga Ustavni sud, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju optužbi data prednost u odnosu na odbranu, kako u pogledu predlaganja dokaza koji su uticali na formiranje mišljenja suda tako i u pogledu ocjene dokaza koje je dao sud. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak u okviru kojeg je, kao važan el e ment, i ravnopravnost strana u postupku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni pozitivni propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. 37. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 38. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, pobijane presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne i jasne razloge iz kojih su primijenjeni pozitivno-pravni propisi na kojima se presude zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud nije našao ni druge elemente koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju prava ravnopravnosti strana u postupku. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 915/06 rješavajući apelaciju Nermina Misinovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Nermina Misinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. veljače 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-74/05 od 28. studenoga 2005. godine, kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Nermin Misinović (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Fadil Abaz, odvjetnik iz Sarajeva, je podnio 22. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. veljače 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-74/05 od 28. studenoga 2005. godine. Apelant je 19. travnja 2006. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kanto- nalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je zatraženo 25. travnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 4. i 10. svibnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su 5. i 8. svibnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. siječnja 2006. godine. 5. Ustavni je sud 9. veljače 2007. godine zatražio od Kantonalnog suda da mu dostavi na uvid spis broj K-74/05. Kantonalni je sud 21. veljače 2007. godine dostavio traženi spis. Broj 36 – Strana 3664 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Kantonalni je sud Presudom broj K-74/05 od 28. studenoga 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. veljače 2006. godine, proglasio apelanta krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. lipnja 2005. godine pa dalje. Apelant je obvezan Vakufskoj banci d.d. Sarajevo naknaditi štetu u iznosu od 11.179,00 KM u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudne naplate. Apelant je oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka i određeno je da navedeni troškovi padaju na teret proračunskih sredstava. 8. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su na prijedlog Kantonalnog tužiteljstva na glavnom i javnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka, da je, također, na prijedlog Kantonalnog tužiteljstva izvršen uvid u priloženu materijalno-tehničku dokumentaciju, a da je, na prijedlog obrane, na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem dva svjedoka. Sud je naveo da je, cijeneći sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na pouzdan i nedvojben način utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni je sud istaknuo da se uvjerenje suda da je apelant svojim radnjama počinio navedeno kazneno djelo temelji na iskazima svjedoka optužbe, datim na glavnom pretresu i na objektivnim materijalnim dokazima koje je tužitelj prezentirao na glavnom pretresu, u koje je sud izvršio uvid. Sud je naveo da je iskaze svjedoka obrane, od kojih je jedan apelantova nevjenčana supruga a drugi sestra nevjenčane apelantove supruge, sud ocijenio kao subjektivne i neuvjerljive obzirom da iskazi navedenih svjedoka nisu na pouzdan i nedvojben način u odnosu na ostale dokaze ubijedile sud u svoju vjerodostojnost. Sud je navedene iskaze svjedoka obrane ocijenio kao iskaze date u namjeri da umanje ili oslobode apelanta od odgovornosti. Sud je ocijenio da je to što su apelanta prepoznali svjedoci optužbe u Policijskoj upravi izvršeno sukladno zakonu, te stoga odbacio prigovor obrane u tom pogledu. Sud je naveo da je prepoznavanje apelanta izvršeno između pet osoba koje su slično izgledale, ali neko viši neko niži, neko deblji, a neko mršaviji od samog apelanta. 9. Iz zapisnika Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo - Druga policijska uprava Sarajevo broj 02/03-2-3-Sl/05 od 23. lipnja 2005. godine o prepoznavanju osoba - predmeta, proizlazi da su svjedoci I.K. i S.D. prije pristupanja prepoznavanju osobe opisali izvršitelja predmetnog kaznenog djela kao mladića do 25 godina starosti, mršavije tjelesne građe, tamnije puti, visine oko 180 cm, normalnog govora. Nakon toga, svjedocima je odvojeno, radi prepoznavanja, pokazano 5 osoba, pri čemu je pred jednim svjedokom apelant imao broj 1, a pred drugim svjedokom broj 5. Oba su svjedoka tom prigodom sa sigurnošću izjavila da je apelant osoba koja je izvršila razbojništvo 22. lipnja 2005. godine u Ekspozituri Vakufske banke u kojoj su svjedoci radili. 10. U obrazloženju drugostupanjske presude Vrhovni je sud, odgovarajući na prizivne navode apelantovog branitelja koji je smatrao da je nezakonita radnja prepoznavanja apelanta u Policijskoj upravi od svjedoka I.K. i S.D., službenika Vakufske banke d.d. Sarajevo - Ekspozitura Hrasno u kojoj je učinjeno kazneno djelo, naveo da su spomenuti svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, te da su onda, gledajući kroz zatamnjeno staklo, identificirali apelanta kao osobu koja je poduzela inkriminirane radnje. Sud navodi da je sve kronološki konstatirano u zapisnicima o prepoznavanju osoba prema kojima, prigodom obavljanja navedenih procesnih radnji (obavljene odvojeno), apelant nije imao na glavi kačket koji bi mogao predstavljati oznaku da njega treba prepoznati. Vrhovni sud dalje navodi da apelantov branitelj točno iznosi da su navedeni svjedoci u svojim kazivanjima datim na glavnom pretresu ispoljili određenu nesigurnost glede apelantovog identiteta. Međutim, sud je naveo da se moraju imati u vidu okolnosti da je predmetno kazneno djelo učinjeno 22. lipnja 2005. godine, te da je apelantovo prepoznavanje izvršeno u policiji narednog dana, odnosno 23. lipnja 2005. godine (kada je sačinjen zapisnik o prepoznavanju), a da je prepoznavanje pred prvostupanjskim sudom bilo 25. listopada 2005. godine, odnosno nakon više od četiri mjeseca. Stoga je sud našao da se ne može dovesti u pitanje prvo prepoznavanje apelanta koje je izvršeno u vrlo kratkom roku nakon učinjenog kaznenog djela u odnosu na drugo prepoznavanje održano znatno kasnije. Prema tomu, Vrhovni je sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je zapisnik o prvom prepoznavanju prihvatio kao dokaz na kojemu se može temeljiti pobijana presuda. 11. U odnosu na prizivne navode apelantovog branitelja da pred prvostupanjskim sudom nisu jednako tretirani dokazi obrane i dokazi optužbe, Vrhovni je sud naveo da se prvostupanjski sud na glavnom pretresu rukovodio načelom slobodne ocjene dokaza jer je vršio ocjenu svakog dokaza pojedinačno kao i svih dokaza zajedno dovodeći ih u uzajamnu povezanost. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da dokaz optužbe koji su sudovi prihvatili, a koji se odnosi na prepoznavanje apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi nije bio proveden sukladno zakonu i kao takav nije mogao poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku. Navodi da su osobe koje su sa apelantom bile u redu za prepoznavanje bile potpuno različite od apelanta, te da je jedini apelant tom prigodom imao na glavi kačket. Također navodi nesigurnost navedenih svjedoka prigodom davanja iskaza na glavnom pretresu glede apelantovog identiteta. Apelant također ukazuje i da sud nije prihvaćao dokaze obrane. Naglašava da se povreda zakona u konkretnom slučaju ogleda u načinu na koji je izvršeno prepoznavanje apelanta kao i u poklanjanju vjere dokazima koje je predložila optužba. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Vrhovni sud navodi da apelant nije prepoznat na temelju kačketa na glavi, kako se netočno iznosi u apelaciji, već da je on identificiran na temelju svoga izgleda, pa da je tek onda zatraženo od njega da stavi kačket na glavu. U odnosu na apelantove prigovore glede odstupanja u iskazima svjedoka I.K. i S.D. datih na glavnom pretresu u odnosu na njihove izjave date prigodom radnje prepoznavanja kao i potrebe saslušavanja predloženih svjedoka obrane, Vrhovni sud navodi da su u pobijanim odlukama dati odgovarajući razlozi u svezi s tim prigovorima. 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Kantonalni sud ističe da je radnja prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi obavljena sukladno članku 99. Zakona o kaznenom postupku. 15. Federalno tužiteljstvo u svome odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena jer u predmetnom kaznenom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Glede apelantovih prigovora u apelaciji, koji se odnose na nezakonitosti radnje prepoznavanja, navode da su o tomu dati razvidni i konkretni razlozi u presudi Vrhovnog suda. Također, Federalno tužiteljstvo smatra da su u predmetnom postupku na jednak način tretirani dokazi obrane i optužbe. 16. Kantonalno tužiteljstvo u svome odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Smatra da niti jedan od razloga koji je naveden u apelaciji nije točan, te da je postupak u cijelosti proveden sukladno zakonu. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3665 V. Relevantni propisi 17. U Kaznenom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: "Članak 289. (1) Tko uporabom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njezinim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to kazneno djelo učinjeno u sastavu skupine ljudi, ili ako je uporabljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina." 18. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja. (2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika. Članak 15. Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitati i utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 16. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 99. Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u izočnosti drugih svjedoka. (2) Tijekom postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim. (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000035 od 16. veljače 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud nalazi da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su utemeljene pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, na nezakonit način proveli radnje prepoznavanja apelanta od svjedoka I.K. i S.D. u Policijskoj upravi, koje su kao dokaz prihvatili sudovi, iako su navedeni svjedoci na glavnom pretresu glede apelantovog identiteta ispoljili određenu nesigurnost. Također, navodi da sud nije prihvatio dokaze obrane već je prihvatio dokaze optužbe o apelantovoj krivnji, iz čega proizlazi da je u predmetnom kaznenom postupku obrana bila u nejednakopravnom položaju u odnosu na optužbu. 28. Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 29. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 2984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovome pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u Broj 36 – Strana 3666 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. postupku pred redovitim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi s izvedbom i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o kaznenom postupku FBiH, u kojemu odredba članka 342. stavak 2. glasi: "(...) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje (vidi mu ta tis mu tan dis već citiranu Odluku AP 661/04, stavak 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede načina ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza od redovitih sudova, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tome pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije" odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očevidno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovitih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Dalje, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). S tim u svezi, Ustavni sud ima zadaću ocijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. 32. Razmatrajući apelantove prizivne navode glede nezakonitosti radnje u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, Ustavni sud konstatira da je u kontekstu prava na pravično suđenje od iznimno velike važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. Europski sud za ljudska prava vrlo često zaključuje da njegova zadaća nije davati svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s njima postupalo kao bitan el e ment kod odlučivanja je li suđenje bilo pravično. Pravila o dokazima su tako poglavito pitanje za domaće sudove u svakoj od država ugovornica. Prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje članka 6. Europske konvencije, ali je Europski sud za ljudska prava u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti ovisno o činjenicama konkretnog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. srpnja 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stavak 49). 33. U konkretnom slučaju, proizlazi da su redoviti sudovi utvrdili da je radnja u kojoj su u Policijskoj upravi dva svjedoka, I.K. i S.D., prepoznala apelanta, obavljena sukladno odredbama članka 99. Zakona o kaznenom postupku. Sudovi su pri tomu posebice istaknuli činjenicu da su navedeni svjedoci prije prepoznavanja opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu, a onda gledajući kroz zatamnjeno staklo među njima nepoznatim osobama (pet osoba koje su slično izgledale) identificirali apelanta kao osobu koja je poduzela inkriminirane radnje, te da su navedene radnje obavljene odvojeno, kojom prigodom apelant nije imao kačket na glavi. Iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da je apelantu kačket stavljen na glavu nakon što su ga identificirali svjedoci. 34. Dalje, Ustavni sud konstatira da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost ispitivanja svjedoka optužbe koji su prepoznali apelanta u Policijskoj upravi, te da odluke suda nisu temeljene isključivo na navedenom dokazu već je sud, sukladno slobodnoj sudačkoj ocjeni, cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pri tomu dajući razloge zbog kojih je prihvatio odnosno nije prihvatio određene dokaze, što je sukladno odredbi članka 16. Zakona o kaznenom postupku. Sud je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, te našao da je apelant počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 289. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 35. U odnosu na apelantove prizivne navode glede nejednakopravnog položaja obrane u odnosu na optužbu u predmetnom kaznenom postupku Ustavni sud navodi da pravo jednakopravnosti podrazumijeva da svatko tko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi Europski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. veljače 1997. godine, broj predstavke 19983/92 objavljena u Izvješćima, broj 1997-II, stav 53). Načelo pravičnog suđenja u sebi sadrži i veoma važan el e ment, a to je načelo apsolutne jednakopravnosti stranaka u postupku. Obje stranke moraju imati iste mogućnosti izlaganja svog predmeta pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Ovo je posebice važno u kaznenom postupku. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europski sud za ljudska prava, Mc Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. veljače 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Dalje, svakoj strani se mora dati prigoda da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovo načelo podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost pozivanja svjedoka, vještaka i iznošenja drugih dokaza. 36. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi postupali oprečno odredbama čl. 15. (jednakost u postupanju) i 16. (slobodna ocjena dokaza) Zakona o kaznenom postupku. Upravo oprečno navodima apelacije Ustavni sud nalazi da su i obrana i optužba imale iste mogućnosti glede izlaganja predmeta, pristupa spisima i dokumentima predmeta, mogućnostima pozivanja svjedoka, ispitivanja svjedoka, kao i u iznošenju pred sud drugih dokaza. Međutim, sud je na temelju slobodnog sudskog uvjerenja, cijeneći predložene dokaze obrane, odlučio ne prihvatiti dokaze obrane odnosno iskaze dva svjedoka obrane dajući pri tomu u svojim presudama razvidne razloge za to. Stoga Ustavni sud, uzimajući u obzir postupak u cjelini, ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju optužbi data prednost u odnosu na obranu, kako glede predlaganja dokaza koji su uticali na formiranje mišljenja suda tako i glede ocjene dokaza koje je dao sud. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostupanjskom postupku, nije bila očevidno proizvoljna, niti je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak u okviru kojega je, kao važan el e ment, i jednakopravnost strana u postupku. Sudovi su dali razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom kaznenom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prigodom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni pozitivni propisi na kojima se temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. 37. Na temelju svega navedenoga, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 38. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se ne može zaključiti da je ocjena dokaza prvostupanjskog suda, koja je potvrđena u drugostupanjskom postupku, bila očevidno proizvoljna kao ni da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, pobijane presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže precizne i razvidne razloge iz kojih su primijenjeni pozitivno-pravni propisi na kojima se presude temelje. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud nije našao ni Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3667 druge elemente koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju prava jednakopravnosti strana u postupku. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u Predmetu broj AP 2148/05, rješavajući apelaciju Qiljane Srba, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Qiljane Srba, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Qiljane Srba, podnesena protiv Rješewa Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Qiljana Srba (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Trebiwa, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, podnijela je 15. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Apelantkiwa je podnijela zahtjev da se donese privremena mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj-Ministarstvu odbrane VP-7229 Trebinje (u daqnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zabranio da se raspolaže stanom koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4 (u daqnjem tekstu: predmetni stan) dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelantkiwa je 2. maja 2006. godine podnijela dopunu apelacije protiv rješewa Okružnog suda u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev da se obnovi postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantkiwi 13. oktobra 2006. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2148/05 od 17. novembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantkiwin zahtjev da se donese privremena mjera. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Ministarstvo odbrane nosilac je prava raspolagawa na predmetnom stanu. Ministarstvo odbrane donijelo je privremeno rješenje 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijelilo na korišćenje apelantkiwi. Ministarstvo odbrane je rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo privremeno rješenje o korišćenju predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine. Apelantkiwa je rješenje Ministarstva odbrane od 17. novembra 2000. godine primila 22. aprila 2002. godine, protiv kog je uložila žalbu drugostepenom organu Ministarstva odbrane, koji ju je odbio svojim rješenjem od 2. februara 2002. godine. Protiv rješewa drugostepenog organa Ministarstva odbrane od 2. februara 2002. godine apelantkiwa nije tužbom pokretala upravni spor. 8. Ministarstvo odbrane podnijelo je tužbu 2. marta 2001. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo da se apelantkiwa iseli iz predmetnog stana. Apelantkiwa je 2. oktobra 2003. godine podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer u njemu stanuje duže od osam godina. Ministarstvo odbrane povuklo je tužbu 3. decembra 2003. godine, jer je apelantkiwa deložirana iz predmetnog stana 7. novembra 2003. godine na osnovu rješewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Parnični postupak je nastavljen po protivtužbi apelantkinje. 9. Osnovni sud je donio Presudu broj P-117/01 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda Presudom broj Gž-94/04 od 23. marta 2004. godine, kojom je utvrdio da je apelantkiwa postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu stanovawa u istom duže od osam godina, te je Ministarstvo odbrane obavezano da sa apelantkiwom zakquči ugovor o korišćenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korišćenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud utvrdili su da je apelantkiwa u predmetni stan uselila na osnovu rješewa Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine, te da je u njemu stanovala do 7. novembra 2003. godine kada je deložirana na osnovu rješewa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, na osnovu čega su smatrali da je apelantkiwa stekla stanarsko pravo shodno članu 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99). 10. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je donio osporenu Presudu broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine, kojom je reviziju usvojio te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naglasio kako iz utvrđenog činjeničnog stawa ne može da se zakquči da je apelantkiwa predmetni stan nesmetano koristila od 20. aprila 1993. godine, jer je Ministarstvo odbrane podnijelo tužbu radi iseljewa 2. marta 2001. godine. Sem toga, moraju da se uzmu u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantkiwi na privremeno korišćenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Nesporno je utvrđeno presudama nižestepenih sudova da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio E.D. koji je stan napustio 10. juna 1992. godine. Shodno odredbama člana 14 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) E.D. je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao da traži da mu se stan vrati u posjed sve do 19. aprila 2000. godine, i do tog datuma niko drugi nije mogao da stekne stanarsko pravo na tom stanu. S obzirom da E.D. nije podnio zahtjev da mu se vrati u posjed predmetni stan, on je mogao da bude dodijeljen na korišćenje apelantkiwi. Ministarstvo odbrane je to odbilo da učini, te je svojim rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantkiwi na privremeno korišćenje. Broj 36 – Strana 3668 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. 11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantkiwin zahtjev da se obnovi postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Razloge zbog kojih je odbijen zahtjev da se obnovi postupak Okružni sud je našao u tome što nisu ispunjeni uslovi iz člana 30 Zakona o stambenim odnosima, u pogledu toga da li je apelantkiwa bila nezakoniti korisnik predmetnog stana. Naime, Okružni sud zauzeo je stanovište da apelantkiwino useljenje ne da se može smatra nezakonitim u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je u predmetni stan uselila kao privremena korisnica, na osnovu rješewa koje je izdalo Ministarstvo odbrane koje je nosilac prava raspolagawa predmetnim stanom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije jeste da apelantkiwa tvrdi da su njena ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoqnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljewa je da od momenta kada je uselila u predmetni stan nije imala pravni osnov za njegovo korišćenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljewa u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), i da je Vrhovni sud prilikom odlučivawa o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašćen, kao i da je u predmetni stan uselila 10. juna 1992. godine, od kada je navedeni stan predstavljao njen dom. 13. U dopuni apelacije apelantkiwa je osporila Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodeći povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantkiwa poziva, te posebno naglašava da je stanovanje apelantkinje u predmetnom stanu imalo "privremeni karakter" jer je uselila na osnovu privremenog rješewa koje joj je izdao vlasnik stana, pa shodno tome apelantkiwa ne može da se smatra bespravnim, odnosno nezakonitim korisnikom, da bi nakon protoka određenog perioda mogla da uživa zaštitu od iseljewa u skladu sa članom 30 Zakona o stambenim odnosima. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Član 11 st. 1, 2 i 4 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Član 30 st. 1, 2 i 7 Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu da se pokrene postupak za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan donijeće rješenje da se isprazni stan odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljewa do pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stava 2 ovog člana ne iskqučuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva da se isprazni stan odnosno zajedničke prostorije kod nadležnog suda u roku od daqwih pet godina." 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 240 stav 2 Revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. Član 250 stav 1 Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporavanu presudu." VI. Dopustivost a) Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine 17. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 18. Apelantkiwin zahtjev da se obnovi postupak je odbijen kao neosnovan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, protiv kog je apelantkiwa podnijela dopunu apelacije. Shodno standardnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, u postupku u kom se odlučuje o zahtjevu da se obnovi pravosnažno okončan postupak ne utvrđuju se građanska prava i obaveze što je uslov za garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U takvom postupku se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni uslovi za novo suđenje. S obzirom da u ovom slučaju zahtjev za obnovu postupka nije usvojen, u tom postupku nisu utvrđivana meritorno apelantkiwina građanska prava i obaveze, jer se nije raspravljalo o meritumu apelantkiwine tužbe, nego samo o tome da li su ispunjeni uslovi za novo suđenje, da bi na kraju bilo zakqučeno da takvi uslovi nisu ispunjeni. Stoga su, u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju člana 13 Evropske konvencije s obzirom na njegov akcesorni karakter, odnosno u ovom slučaju zavisnost o postojanju garancija prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. Shodno odredbi člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 2. septembra 2005. godine, a apelantkiwa je podnijela apelaciju Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3669 15. oktobra 2005. godine iz čega proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantkiwa smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.". Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom". 26. U konkretnom slučaju spor je vođen oko prava na predmetni stan, u kojim slučajevima je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv, što je Ustavni sud konstatovao u više svojih odluka. Apelantkiwa smatra da je do povrede ovog prava došlo nezakonitom i proizvoqnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljewa je da od momenta kada je uselila u predmetni stan nije imala pravni osnov da ga koristi, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljewa u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), kao i da je Vrhovni sud prilikom odlučivawa o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten. 27. Nesporno je da je apelantkiwi predmetni stan dodijeljen na privremeno korišćenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Takođe je nesporno da je Ministarstvo odbrane rješenjem od 2. februara 2002. godine konačno poništilo svoje rješenje od 20. aprila 1993. godine kojim je predmetni stan dodijeljen apelantkiwi na privremeno korišćenje (protiv kog apelantkiwa nije pokrenula upravni spor). Apelantkiwa je deložirana rješenjem od 7. novembra 2003. godine, a Ministarstvo odbrane je povuklo tužbu podnesenu protiv apelantkinje 2. marta 2001. godine radi iseljewa iz predmetnog stana, upravo zbog toga što je apelantkiwa iz njega deložirana na osnovu spomenutog rješewa organa uprave. 28. Za Ustavni sud je kqučno pitanje da li je Vrhovni sud proizvoqno zakqučio da apelantkiwa nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njenog useljewa, tj. od 20. aprila 1993. godine, pa do njene deložacije koja se desila 7. novembra 2003. godine. U slučaju da je apelantkiwa imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana, ona bi bila zaštićena od prinudnog iseljewa na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko, pak, nije bila bespravna korisnica predmetnog stana za sav pe riod za koji se tvrdi, apelantkiwa ne bi mogla da uživa zaštitu od iseljewa na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima. 29. S obzirom da je apelantkiwa u predmetni stan uselila na osnovu "privremenog rješewa Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine" koje je nosilac prava raspolagawa tog stana, nikako ne može da se smatra da je apelantkiwa u predmetni stan "nezakonito uselila" u smislu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, da bi onda protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu tog člana, apelantkiwa kao bespravni korisnik bila zaštićena od iseljewa. Dakle, iako apelantkiwa nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima, ne može da se smatra da se apelantkiwa u taj stan "nezakonito uselila" u smislu člana 30 spomenutog zakona, s obzirom da joj je nosilac prava raspolagawa stana dodijelio stan na privremeno korišćenje, u vrijeme kad su trajala ratna dejstva u Bosni i Hercegovini i kad je, nesporno, donesen veliki broj takvih rješewa zbog potrebe zbriwavawa većeg broja izbjeglica. Privremena rješewa o korišćenju stana koja su izdavana u Bosni i Hercegovini tokom ratnih dejstava bila su tada jedino rješenje, jer nije bilo moguće, kao što je primjer u ovom slučaju, da se zakquči sa privremenim korisnikom ugovor o korišćenju stana, kad već postoji jedan takav ugovor zakqučen sa bivšim korisnikom koji ima sta tus nosioca stanarskog prava, koji je zahtjev za povraćaj predmetnog stana mogao da podnese sve do 19. aprila 2000. godine. 30. Stoga, ne može da se smatra nezakonitim useljenjem, tj. useljenjem bez validnog pravnog osnova, situacija kao što je ova, kada je apelantkiwi nosilac prava raspolagawa stana dodijelio predmetni stan na privremeno korišćenje. Kao nezakoniti boravak u predmetnom stanu jedino bi mogao da se smatra apelantkiwin boravak od 2. februara 2002. godine, kada je Ministarstvo odbrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje od 20. aprila 1993. godine (protiv kog apelantkiwa nije pokrenula upravni spor). Međutim, imajući u vidu da je apelantkiwa deložirana 7. novembra 2003. godine, očigledno je da nisu mogli da prođu rokovi iz člana 30 Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojih bi moglo da se smatra da je apelantkiwa bespravnim korišćenjem postala zaštićena od iseljewa, tj. da je stekla sta tus nosioca stanarskog prava. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može da smatra da su razlozi koje je dao Vrhovni sud, prilikom odbijawa apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, proizvoqni u mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 31. Sem toga, jasno je da Vrhovni sud prilikom odlučivawa o reviziji nije utvrđivao činjenično stanje kako to tvrdi apelantkiwa, s obzirom da je iz obrazložewa same presude vidqivo da je taj sud, na činjenično stanje koje je utvrđeno u ranijim postupcima primijenio materijalno pravo, za što je ovlašćen članom 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku, te odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev smatrajući da upravo tako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da ona nije bila bespravni korisnik predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine, te da shodno tome nije ni zaštićena od iseljewa na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na dom 33. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." Broj 36 – Strana 3670 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 34. Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A 297-C, stav 31). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li predmetni stan može da se smatra apelantkiwinim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li mjere koje su preduzete predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano shodno članu 8 stav 2 Evropske konvencije. 36. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora da bude osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet; i c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49). 37. Dakle, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li stan koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4, može da se smatra apelantkiwinim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. Kao što je već rečeno nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je E.D. koji je iz njega izbjegao tokom ratnih dejstava. Vlasnik predmetnog stana, Ministarstvo odbrane, dodijelio ga je na "privremeno korišćenje" apelantkiwi. Kad je protekao zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povraćaj stana, te kada E.D. nije podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana na kom je nosilac stanarskog prava, Ministarstvo odbrane je poništilo "privremeno rješenje" na osnovu kog je predmetni stan dodijeljen apelantkiwi, te je pokrenulo postupak njenog iseljewa, koji je okončan apelantkiwinom deložacijom. 38. Činjenica da je apelantkiwa koristila predmetni stan nije bila sporna u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima. Sporna je bila činjenica da li je apelantkiwa bila bespravni korisnik predmetnog stana duže od osam godina, jer bi onda na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima bila zaštićena od iseljewa iz njega. Argumenat Vrhovnog suda bio je da apelantkiwa nije bila bespravni korisnik, jer je u stan uselila i koristila ga na osnovu privremenog rješewa vlasnika stana. Međutim, u konkretnom slučaju nije zadatak Ustavnog suda da se bavi utvrđivanjem činjenice da li je apelantkiwa bila bespravni korisnik predmetnog stana (to je bio zadatak redovnih sudova, a prilikom analize prava na pravično suđenje došlo se do zakqučka da to nije proizvoqno utvrđeno), već je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li predmetni stan treba da se smatra apelantkiwinim domom, te da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije (vidi mu ta tis mu tan dis odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 45/02 od 30. juna 2004. godine). 39. Ustavni sud smatra da je apelantkiwa legalno koristila predmetni stan s obzirom da je u njemu stanovala na osnovu privremenog rješewa nosioca prava raspolagawa na stanu, sve dok Ministarstvo odbrane nije poništilo privremeno rješenje kojim je apelantkiwi dodijelilo predmetni stan, te dok nije pokrenulo postupak protiv nje koji se okončao deložacijom. S obzirom da je apelantkiwa duže vrijeme legalno koristila predmetni stan na osnovu rješewa koje je dobila od nosioca prava raspolagawa stanom, Ustavni sud je mišljewa da predmetni stan može da se smatra apelantkiwinim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije. 40. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantkiwin dom bilo "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije. 41. Po mišljenju Ustavnog suda miješanje u apelantkiwino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom da ne postoji niti jedna odredba Zakona o stambenim odnosima koja bi obavezivala nosioca prava raspolagawa stanom, da nakon što izda rješenje o privremenom korišćenju stana mora da izda i rješenje o trajnom korišćenju stana. To je bio i razlog zašto je Ministarstvo odbrane poništilo privremeno rješenje kojim je dodijelilo predmetni stan apelantkiwi, kad je protekao rok za podnošenje zahtjeva za povraćaj stana od strane nosioca stanarskog prava. S druge strane, Ustavni sud je već dao obrazloženje, koje je prethodno dao i Vrhovni sud, u pogledu toga zašto se apelantkiwa ne može smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana, da bi onda bila zaštićena od iseljewa iz istog na osnovu člana 30 Zakona o stambenim odnosima. To obrazloženje Ustavni sud neće ponavljati, već se samo poziva na njega. Shodno tome, može da se rezimira da je miješanje u apelantkiwino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom jer: a) Zakon o stambenim odnosima ne sprečava vlasnika stana, odnosno korisnika prava raspolagawa, da poništi rješenje o privremenom korišćenju kojim je predmetni stan ustupio na "privremeno" korišćenje apelantkiwi; b) deložacija apelantkinje je takođe bila u skladu sa zakonom jer nakon što je poništeno rješenje o privremenom korišćenju, apelantkiwa nije imala pravni osnov pomoću kog bi koristila predmetni stan; i c) apelantkiwa u predmetnom stanu nije boravila "nezakonito" duže od osam godina da bi bila zaštićena od iseljewa iz njega. 42. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredbi Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, kao i u skladu sa standardima koje je svojom praksom ustanovio Evropski sud za qudska prava. Stoga će se ovdje navesti samo kratka konstatacija da Ustavni sud smatra kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispuwavaju tražene kriterijume. 43. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkiwin dom bila neophodna mjera u demokratskom društvu. Razlog tome jeste činjenica da apelantkiwa nikada nije ostvarila sta tus trajnog korisnika predmetnog stana. Uvijek je imala rješenje o privremenom korišćenju, koje može da se stavi van snage kad prestanu razlozi zbog kojih je izdato. Bio bi apsolutno pretjeran teret za nosioce prava raspolagawa stanovima, da im se nametne obaveza da kada nekome izdaju rješenje o privremenom korišćenju zbog postojawa određenih razloga, moraju naknadno da izdaju i rješenje o trajnom korišćenju. Tako nešto bi predstavljalo miješanje u dispoziciju nosioca prava raspolagawa stanom, u pogledu njegovog raspolagawa sa stanom. Dakle, miješanje u apelantkiwin dom bila je neophodna mjera u demokratskom društvu, jer se wom štite prava nosioca raspolagawa predmetnog stana u pogledu njegovog raspolagawa stanom. 44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 45. Imajući u vidu obrazloženje iz ranijeg dijela ove odluke Ustavni sud smatra da nije neophodno da ulazi u ispitivanje apelantkiwinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je prethodno utvrđeno da je konačna odluka o apelantkiwinim građanskim pravima i obavezama donesena u fer i zakonitom postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđewa koje propisuje član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i da nije došlo do povrede apelantkiwinog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer ne može da se smatra proizvoqnim zakqučak Vrhovnog suda da apelantkiwa nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana, zbog toga što je u njemu stanovala Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3671 na osnovu privremenog rješewa koje joj je dodijelio nosilac prava raspolagawa stanom, te stoga nije mogla da bude ni zaštićena od iseljewa iz predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima. 47. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2148/05, rješavajući apelaciju Ljiljane Srba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ljiljana Srba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 15. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj-Ministarstvu odbrane VP-7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zabranu raspolaganja stanom koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 2. maja 2006. godine podnijela dopunu apelacije protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za obnovu postupka okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 13. oktobra 2006. godine. 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2148/05 od 17. novembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Ministarstvo odbrane nosilac je prava raspolaganja na predmetnom stanu. Ministarstvo odbrane donijelo je privremeno rješenje 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijelilo na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo privremeno rješenje o korištenju predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine. Apelantica je rješenje Ministarstva odbrane od 17. novembra 2000. godine primila 22. aprila 2002. godine, protiv kojeg je uložila žalbu drugostepenom organu Ministarstva odbrane, koji ju je odbio svojim rješenjem od 2. februara 2002. godine. Protiv rješenja drugostepenog organa Ministarstva odbrane od 2. februara 2002. godine apelantica nije tužbom pokretala upravni spor. 8. Ministarstvo odbrane podnijelo je tužbu 2. marta 2001. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo apelanticino iseljenje iz predmetnog stana. Apelantica je 2. oktobra 2003. godine podnijela protivtužbu kojom je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer u njemu stanuje duže od osam godina. Ministarstvo odbrane povuklo je tužbu 3. decembra 2003. godine, jer je apelantica deložirana iz predmetnog stana 7. novembra 2003. godine na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Parnični postupak je nastavljen po apelanticinoj protivtužbi. 9. Osnovni sud je donio Presudu broj P-117/01 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena od strane Okružnog suda Presudom broj Gž-94/04 od 23. marta 2004. godine, a kojom je utvrdio da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu stanovanja u njemu duže od osam godina, te je Ministarstvo odbrane obavezano da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud utvrdili su da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine, te da je u njemu stanovala do 7. novembra 2003. godine kada je deložirana na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, na osnovu čega su smatrali da je apelantica stekla stanarsko pravo prema članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99). 10. Rješavajući o reviziji, Vrhovni sud je donio osporenu Presudu broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine, kojom je reviziju usvojio te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naglasio kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da je apelantica predmetni stan nesmetano koristila od 20. aprila 1993. godine, jer je Ministarstvo odbrane podnijelo tužbu radi iseljenja 2. marta 2001. godine. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Nesporno je utvrđeno presudama nižestepenih sudova da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio E.D. koji je stan napustio 10. juna 1992. godine. Prema odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) E.D. je kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu mogao tražiti vraćanje u posjed istog sve do 19. aprila 2000. godine, i do tog datuma niko drugi nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu. S obzirom da E.D. nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, on je mogao biti dodijeljen na korištenje apelantici. Ministarstvo odbrane je to odbilo da učini, te je svojim rješenjem od 17. novembra 2000. godine poništilo rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantici na privremeno korištenje. 11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin Broj 36 – Strana 3672 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. zahtjev za obnovu postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine. Razloge za odbijanje zahtjeva za obnovu postupka Okružni sud je našao u tome što nisu ispunjeni uvjeti iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, u pogledu toga da li je apelantica bila nezakoniti korisnik predmetnog stana. Naime, Okružni sud zauzeo je stanovište da se apelanticino useljenje ne može smatrati nezakonitim u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da je u predmetni stan uselila kao privremena korisnica, na osnovu rješenja koje je izdalo Ministarstvo odbrane koje je nosilac prava raspolaganja predmetnog stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije jeste da apelantica tvrdi da su njena ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni osnov za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), i da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten, kao i da je u predmetni stan uselila 10. juna 1992. godine, od kada je navedeni stan predstavljao njen dom. 13. U dopuni apelacije apelantica je osporila Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodeći povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, te posebno naglašava da je stanovanje apelantice u predmetnom stanu imalo "privremeni karakter" jer je uselila na osnovu privremenog rješenja koje joj je izdao vlasnik stana, pa se prema tome apelantica ne može smatrati bespravnim, odnosno nezakonitim korisnikom, da bi nakon proteka određenog perioda mogla uživati zaštitu od iseljenja u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Član 11. st. 1., 2. i 4. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Član 30. st. 1., 2. i 7. Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 240. stav 2. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." VI. Dopustivost a) Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine 17. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;" 18. Apelanticin zahtjev za obnovu postupka je odbijen kao neosnovan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, protiv kojeg je apelantica podnijela dopunu apelacije. Prema standardnoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, u postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za obnovu pravosnažno okončanog postupka ne utvrđuju se građanska prava i obaveze što je uvjet za garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvom postupku se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje. S obzirom da u ovom slučaju zahtjev za obnovu postupka nije usvojen, u tom postupku nisu utvrđivana meritorno građanska prava i obaveze apelantice, jer se nije raspravljalo o meritumu apelanticine tužbe, nego samo o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje, da bi na kraju bilo zaključeno da takvi uvjeti nisu ispunjeni. Stoga su, u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda Gž-622/05 od 16. februara 2006. godine, navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije, a s obzirom na njegov akcesorni karakter, odnosno u ovom slučaju ovisnost o postojanju garancija prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacije je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 2. septembra 2005. godine, a apelantica je podnijela apelaciju 15. oktobra 2005. godine iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3673 neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da su osporenom presudom povrijeđena njena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom". 26. U konkretnom slučaju spor se vodio oko prava na predmetni stan, u kojim slučajevima je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv, što je Ustavni sud konstatovao u više svojih odluka. Apelantica smatra da je do povrede ovog prava došlo nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni osnov za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima), kao i da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten. 27. Nesporno je da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine. Također je nesporno da je Ministarstvo odbrane rješenjem od 2. februara 2002. godine konačno poništilo svoje rješenje od 20. aprila 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje (protiv kojeg apelantica nije pokrenula upravni spor). Apelantica je deložirana rješenjem od 7. novembra 2003. godine, a Ministarstvo odbrane je povuklo tužbu podnesenu protiv apelantice 2. marta 2001. godine radi iseljenja iz predmetnog stana, upravo zbog toga što je apelantica iz njega deložirana na osnovu spomenutog rješenja organa uprave. 28. Za Ustavni sud je ključno pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelantica nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njenog useljenja, tj. od 20. aprila 1993. godine, pa do njene deložacije koja se desila 7. novembra 2003. godine. U slučaju da je apelantica imala sta tus bespravne korisnice predmetnog stana, ona bi bila zaštićena od prinudnog iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko, pak, nije bila bespravna korisnica predmetnog stana za sav pe riod za koji se tvrdi, apelantica ne bi mogla uživati zaštitu od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. 29. S obzirom da je apelantica u predmetni stan uselila na osnovu "privremenog rješenja Ministarstva odbrane od 20. aprila 1993. godine" koje je nosilac prava raspolaganja tog stana, nikako se ne može smatrati da je apelantica u predmetni stan "nezakonito uselila" u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, da bi onda protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu tog člana, apelantica kao bespravni korisnik bila zaštićena od iseljenja. Dakle, iako apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, ne može se smatrati da se apelantica u taj stan "nezakonito uselila" u smislu člana 30. pomenutog zakona, s obzirom da joj je nosilac prava raspolaganja stana dodijelio stan na privremeno korištenje, u vrijeme kad su trajala ratna dejstva u Bosni i Hercegovini i kad je, nesporno, donesen veliki broj takvih rješenja zbog potrebe zbrinjavanja većeg broja izbjeglica. Privremena rješenja o korištenju stana koja su izdavana u Bosni i Hercegovini tokom ratnih dejstava bila su tada jedino rješenje, jer nije bilo moguće, kao što je primjer u ovom slučaju, zaključiti sa privremenim korisnikom ugovor o korištenju stana, kad već postoji jedan takav ugovor zaključen sa bivšim korisnikom koji ima sta tus nosioca stanarskog prava, koji je zahtjev za povrat predmetnog stana mogao podnijeti sve do 19. aprila 2000. godine. 30. Stoga, ne može se smatrati nezakonitim useljenjem, tj. useljenjem bez validnog pravnog osnova, situacija kao što je ova, kada apelantici bude dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje od nosioca prava raspolaganja tog stana. Kao nezakonit boravak u predmetnom stanu jedino bi se mogao smatrati boravak apelantice od 2. februara 2002. godine, kada je Ministarstvo odbrane pravosnažno poništilo svoje privremeno rješenje od 20. aprila 1993. godine (protiv kojeg apelantica nije pokrenula upravni spor). Međutim, imajući u vidu da je apelantica deložirana 7. novembra 2003. godine, očigledno je da nisu mogli proći rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je apelantica bespravnim korištenjem postala zaštićena od iseljenja, tj. da je stekla sta tus nosioca stanarskog prava. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može smatrati da su razlozi koje je dao Vrhovni sud, prilikom odbijanja apelanticinog tužbenog zahtjeva, proizvoljni u mjeri u kojoj je potrebno da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 31. Osim toga, jasno je da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji nije utvrđivao činjenično stanje kako to tvrdi apelantica, s obzirom da je iz obrazloženja same presude vidljivo da je taj sud, na činjenično stanje koje je utvrđeno u ranijim postupcima primijenio materijalno pravo, za što je ovlašten članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te odbio apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da upravo tako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da ona nije bila bespravni korisnik predmetnog stana od 20. aprila 1993. godine, te da prema tome nije ni zaštićena od iseljenja na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom 33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: f) Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku" Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A 297-C, stav 31). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se predmetni stan može smatrati "domom" apelantice u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. 36. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) Broj 36 – Strana 3674 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. miješanje mora biti osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49). 37. Dakle, Ustavni sud mora prvo da utvrdi da li se stan koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4, može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Kao što je već rečeno, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio je E.D. koji je iz njega izbjegao tokom ratnih dejstava. Vlasnik predmetnog stana, Ministarstvo odbrane, ga je dodijelio na "privremeno korištenje" apelantici. Kad je protekao zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, te kada E.D. nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava, Ministarstvo odbrane je poništilo "privremeno rješenje" na osnovu kojeg je predmetni stan dodijeljen apelantici, te je pokrenulo postupak njenog iseljenja, koji je okončan apelanticinom deložacijom. 38. Činjenica da je apelantica koristila predmetni stan nije bila sporna u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima. Sporna je bila činjenica da li je apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana duže od osam godina, jer bi onda na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima bila zaštićena od iseljenja iz njega. Ar gu ment Vrhovnog suda bio je da apelantica nije bila bespravna korisnica, jer je u stan uselila i koristila ga na osnovu privremenog rješenja vlasnika stana. Međutim, u konkretnom slučaju nije zadatak Ustavnog suda da se bavi utvrđivanjem činjenice da li je apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana (to je bio zadatak redovnih sudova, a prilikom analize prava na pravično suđenje došlo se do zaključka da ono nije proizvoljno utvrđeno), već je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li se predmetni stan treba smatrati apelanticinim domom, te da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije (vidi mu ta tis mu tan dis odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-45/02 od 30. juna 2004. godine). 39. Ustavni sud smatra da je apelantica legalno koristila predmetni stan, s obzirom da je u istom stanovala na osnovu privremenog rješenja nosioca prava raspolaganja stanom, sve dok Ministarstvo odbrane nije poništilo privremeno rješenje kojim je apelantici dodijeljen predmetni stan, i pokrenulo postupak protiv nje koji se okončao deložacijom. S obzirom da je apelantica duže vrijeme legalno koristila predmetni stan na osnovu rješenja koje je dobila od nosioca prava raspolaganja stanom, Ustavni sud je mišljenja da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. 40. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom bilo "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. 41. Prema mišljenju Ustavnog suda miješanje u apelanticino pravo na dom bilo je u skladu sa zakonom, s obzirom da ne postoji niti jedna odredba Zakona o stambenim odnosima koja bi obavezivala nosioca prava raspolaganja stanom da nakon što izda rješenje o privremenom korištenju stana mora izdati i rješenje o trajnom korištenju stana. To je bio i razlog zašto je Ministarstvo odbrane poništilo privremeno rješenje kojim je predmetni stan dodijeljen apelantici, kad je protekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana od strane nosioca stanarskog prava. S druge strane, Ustavni sud je već dao obrazloženje, koje je prethodno dao i Vrhovni sud, u pogledu toga zašto se apelantica ne može smatrati bespravnim korisnikom predmetnog stana, jer bi onda bila zaštićena od iseljenja iz njega na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. To obrazloženje Ustavni sud neće ponavljati, već se samo poziva na njega. Prema tome, može se rezimirati da je miješanje u apelanticino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom jer: a) Zakon o stambenim odnosima ne sprječava vlasnika stana, odnosno korisnika prava raspolaganja, da poništi rješenje o privremenom korištenju kojim je predmetni stan ustupio na "privremeno" korištenje apelantici; b) deložacija apelantice je također bila u skladu sa zakonom, jer nakon što je poništeno rješenje o privremenom korištenju apelantica nije imala pravni osnov pomoću kojeg bi koristila predmetni stan; i c) apelantica u predmetnom stanu nije boravila "nezakonito" duže od osam godina da bi bila zaštićena od iseljenja iz njega. 42. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud je u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija, kao i u skladu sa standardima koje je svojom praksom ustanovio Evropski sud za ljudska prava. Stoga će se ovdje navesti samo kratka konstatacija da Ustavni sud smatra kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispunjavaju tražene kriterije. 43. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom bila neophodna mjera u demokratskom društvu. Razlog tome jeste činjenica da apelantica nikada nije ostvarila sta tus trajne korisnice predmetnog stana. Uvijek je imala rješenje o privremenom korištenju, koje se može staviti izvan snage kad prestanu razlozi zbog kojih je izdato. Bio bi apsolutno pretjeran teret za nosioce prava raspolaganja stanovima da im se nametne obaveza da kada nekome izdaju rješenje o privremenom korištenju zbog postojanja određenih razloga, moraju naknadno izdati i rješenje o trajnom korištenju. Tako nešto bi predstavljalo miješanje u dispoziciju nosioca prava raspolaganja stanom, u pogledu njegovog raspolaganja sa stanom. Dakle, miješanje u apelanticin dom bila je neophodna mjera u demokratskom društvu, jer se njom štite prava nosioca raspolaganja na predmetnom stanu u pogledu njegovog raspolaganja stanom. 44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 45. Imajući u vidu obrazloženje iz ranijeg dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je prethodno utvrđeno da je konačna odluka o apelanticinim građanskim pravima i obavezama donesena u fer i zakonitom postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđenja koje propisuje član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da apelantica nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana, iz razloga što je u njemu stanovala na osnovu privremenog rješenja koje joj je dodijelio nosilac prava raspolaganja stanom, te stoga nije mogla biti ni zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. 47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2148/05, rješavajući apelaciju Ljiljane Srba, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3675 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Srba, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ljiljana Srba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, je podnijela 15. listopada 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine. Apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Republici Srpskoj-Ministarstvu obrane VP-7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane) zabranu raspolaganja stanom koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je 2. svibnja 2006. godine podnijela dopunu apelacije protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojim je odbijen kao neutemeljen njezin zahtjev za obnovom postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 19. lipnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 13. listopada 2006. godine. 5. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 2148/05 od 17. studenog 2005. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Ministarstvo obrane je nositelj prava raspolaganja na predmetnom stanu. Ministarstvo obrane je donijelo privremeno rješenje 20. travnja 1993. godine, kojim je predmetni stan dodijelilo na korištenje apelantici. Ministarstvo obrane je rješenjem od 17. studenog 2000. godine poništilo privremeno rješenje o korištenju predmetnog stana od 20. travnja 1993. godine. Apelantica je rješenje Ministarstva obrane od 17. studenog 2000. godine primila 22. travnja 2002. godine, protiv kojega je uložila priziv drugostupanjskom tijelu Ministarstva obrane, koji je priziv odbio svojim rješenjem od 2. veljače 2002. godine. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela Ministarstva obrane od 2. veljače 2002. godine apelantica nije tužbom pokretala upravni spor. 8. Ministarstvo obrane je podnijelo tužbu 2. ožujka 2001. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kojom je tražilo apelantičino iseljenje iz predmetnog stana. Apelantica je 2. listopada 2003. godine podnijela protutužbu kojom je tražila da se utvrdi da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, jer u njemu stanuje dulje od osam godina. Ministarstvo obrane je povuklo tužbu 3. prosinca 2003. godine, jer je apelantica deložirana iz predmetnog stana 7. studenog 2003. godine na temelju rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Parnični je postupak nastavljen po apelantičinoj protutužbi . 9. Osnovni je sud donio Presudu broj P-117/01 od 24. prosinca 2003. godine, koju je potvrdio Okružni sud Presudom broj Gž-94/04 od 23. ožujka 2004. godine, kojom je utvrdio da je apelantica postala nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, na temelju stanovanja u njemu dulje od osam godina, te je Ministarstvo obrane obvezano da sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana, a ako to ne učini u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, presuda će predstavljati ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud i Okružni sud su utvrdili da je apelantica u predmetni stan uselila na temelju rješenja Ministarstva obrane od 20. travnja 1993. godine, te da je u njemu stanovala do 7. studenoga 2003. godine kada je deložirana na temelju rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, na temelju čega su smatrali da je apelantica stekla stanarsko pravo prema članku 30. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99). 10. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je donio pobijanu Presudu broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine, kojom je reviziju usvojio te preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud naglasio kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može zaključiti da je apelantica predmetni stan nesmetano koristila od 20. travnja 1993. godine, jer je Ministarstvo obrane podnijelo tužbu radi iseljenja 2. ožujka 2001. godine. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i činjenice da je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva obrane od 20. travnja 1993. godine. Neprijeporno je utvrđeno presudama nižestupanjskih sudova da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio E.D. koji je stan napustio 10. lipnja 1992. godine. Prema odredbama članka 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) E.D. je kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu mogao tražiti vraćanje u posjed istog sve do 19. travnja 2000. godine, i do tog nadnevka nitko drugi nije mogao steći stanarsko pravo na tome stanu. Obzirom da E.D. nije podnio zahtjev za vraćanjem u posjed predmetnog stana, on je mogao biti dodijeljen na korištenje apelantici. Ministarstvo obrane je to odbilo učiniti, te je svojim rješenjem od 17. studenog 2000. godine poništilo rješenje od 20. travnja 1993. godine, kojim je predmetni stan bio dodijeljen apelantici na privremeno korištenje. 11. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine je odbijen kao neutemeljen apelantičin zahtjev za obnovom postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine. Razloge za odbijanje zahtjeva za obnovom postupka Okružni je sud našao u tomu što nisu ispunjeni uvjeti iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima, glede toga je li apelantica bila nezakoniti korisnik predmetnoga stana. Naime, Okružni je sud zauzeo stajalište da se apelantičino useljenje ne može smatrati nezakonitim u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, obzirom je u predmetni stan uselila kao privremena korisnica, na temelju rješenja koje je izdalo Ministarstvo obrane koje je nositelj prava raspolaganja predmetnog stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da su pobijanom presudom povrijeđena njezina ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), Broj 36 – Strana 3676 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Bit navoda iz apelacije jeste da apelantica tvrdi da su njezina ustavna prava povrijeđena nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravnu osnovu za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima), i da je Vrhovni sud prigodom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten, kao i da je u predmetni stan uselila 10. lipnja 1992. godine, od kada je navedeni stan predstavljao njezin dom. 13. U dopuni apelacije apelantica je pobijala Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine, navodeći povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva, te posebice naglašava da je stanovanje apelantice u predmetnom stanu imalo "privremeni karakter" jer je uselila na temelju privremenog rješenja koje joj je izdao vlasnik stana, pa se prema tomu apelantica ne može smatrati bespravnim, odnosno nezakonitim korisnikom, da bi nakon proteka određenog razdoblja mogla uživati zaštitu od iseljenja sukladno članku 30. Zakona o stambenim odnosima. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) "Članak 11. st. 1, 2. i 4. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan. Stjecanje stanarskog prava koje je oprečno sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Članak 30. st. 1, 2. i 7. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom tijelu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno će tijelo donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija, ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Članak 240. stavak 2. Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Članak 250. stavak 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu." VI. Dopustivost a) Dopustivost u odnosu na Rješenje Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine 17. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna a Ustavom;" 18. Apelantičin zahtjev za obnovom postupka je odbijen kao neutemeljen Rješenjem Okružnog suda broj Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine, protiv kojega je apelantica podnijela dopunu apelacije. Prema standardnoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, u postupku u kojemu se odlučuje o zahtjevu za obnovom pravomoćno okončanog postupka ne utvrđuju se građanska prava i obveze što je uvjet za garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U takvom se postupku samo odlučuje o tomu jesu li ispunjeni uvjeti za novim suđenjem. Obzirom da u ovom slučaju zahtjev za obnovom postupka nije usvojen, u tome postupku nisu meritorno utvrđivana apelantičina građanska prava i obveze ,jer se nije raspravljalo o meritumu apelantičine tužbe, nego samo o tomu jesu li ispunjeni uvjeti za novim suđenjem, da bi konačno bilo zaključeno da takvi uvjeti nisu ispunjeni. Stoga su, u odnosu na pobijano rješenje Okružnog suda Gž-622/05 od 16. veljače 2006. godine, navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i navodi o kršenju članka 13. Europske konvencije obzirom na njegov akcesorni karakter, odnosno u ovom slučaju ovisnost o postojanju garancija prava na pravično suđenje, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. Prema odredbi članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. b) Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-171/04 od 2. rujna 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena 2. rujna 2005. godine, a apelantica je podnijela apelaciju 15. listopada 2005. godine iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom povrijeđena ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3677 "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom ". 26. U konkretnom slučaju spor je vođen oko prava na predmetni stan, u kojim slučajevima je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv, što je Ustavni sud konstatirao u više svojih odluka. Apelantica smatra da je do povrede ovog prava došlo nezakonitom i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava (mišljenja je da od momenta useljenja u predmetni stan nije imala pravni temelj za njegovo korištenje, te da je bespravnim stanovanjem dugi niz godina postala zaštićena od iseljenja sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima), kao i da je Vrhovni sud prigodom odlučivanja o reviziji utvrđivao činjenično stanje za što nije bio ovlašten. 27. Neprijeporno je da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Ministarstva obrane od 20. travnja 1993. godine. Također je neprijeporno da je Ministarstvo obrane rješenjem od 2. veljače 2002. godine konačno poništilo svoje rješenje od 20. travnja 1993. godine kojim je predmetni stan dodijeljen apelantici na privremeno korištenje (protiv kojega apelantica nije pokrenula upravni spor). Apelantica je deložirana rješenjem od 7. studenog 2003. godine, a Ministarstvo obrane je povuklo tužbu podnesenu protiv apelantice 2. ožujka 2001. godine radi iseljenja iz predmetnog stana, upravo zbog toga što je apelantica iz njega deložirana na temelju spomenutog rješenja tijela uprave. 28. Za Ustavni je sud ključno pitanje je li Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelantica nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana od momenta njezinog useljenja, tj. od 20. travnja 1993. godine, pa do njezine deložacije koja se desila 7. studenog 2003. godine. U slučaju da je apelantica imala sta tus bespravne korisnice predmetnog stana, ona bi bila zaštićena od prinudnog iseljenja temeljem članka 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukoliko, pak, nije bila bespravnom korisnicom predmetnog stana sve razdoblje za koje se tvrdi, apelantica ne bi mogla uživati zaštitu od iseljenja temeljem članka 30. Zakona o stambenim odnosima. 29. Obzirom da je apelantica u predmetni stan uselila na temelju "privremenog rješenja Ministarstva obrane od 20. travnja 1993. godine" koje je nositelj prava raspolaganja tog stana, nikako se ne može smatrati da je apelantica u predmetni stan "nezakonito uselila" u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima, da bi onda protekom roka od tri, odnosno pet godina, u smislu tog članka, apelantica kao bespravni korisnik bila zaštićena od iseljenja. Dakle, iako apelantica nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, ne može se smatrati da se apelantica u taj stan "nezakonito uselila" u smislu članka 30. spomenutog zakona, obzirom da joj je nositelj prava raspolaganja stanom dodijelio stan na privremeno korištenje, u vrijeme trajanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini i kad je, neprijeporno, donesen veliki broj takvih rješenja zbog potrebe zbrinjavanja većeg broja izbjeglica. Privremena rješenja o korištenju stana koja su izdavana u Bosni i Hercegovini tijekom ratnih djelovanja bila su tada jedino rješenje, jer nije bilo moguće, kao što je primjer u ovom slučaju, zaključiti s privremenim korisnikom ugovor o korištenju stana, kad već postoji jedan takav ugovor zaključen s bivšim korisnikom koji ima sta tus nositelja stanarskog prava, koji je zahtjev za povratom predmetnog stana mogao podnijeti sve do 19. travnja 2000. godine. 30. Stoga, ne može se smatrati nezakonitim useljenjem, tj. useljenjem bez validnog pravnog temelja situacija kao što je ova, kada apelantici nositelj prava raspolaganja stana dodijeli predmetni stan na privremeno korištenje. Kao nezakoniti boravak u predmetnom stanu jedino bi se mogao smatrati apelantičin boravak od 2. veljače 2002. godine, kada je Ministarstvo obrane pravomoćno poništilo svoje privremeno rješenje od 20. travnja 1993. godine (protiv kojega apelantica nije pokrenula upravni spor). Međutim, imajući u vidu da je apelantica deložirana 7. studenog 2003. godine, očito je da nisu mogli proći rokovi iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima, na temelju kojih bi se moglo smatrati da je apelantica bespravnim korištenjem postala zaštićena od iseljenja, tj. da je stekla sta tus nositeljice stanarskog prava. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud ne može smatrati da su razlozi koje je dao Vrhovni sud, prigodom odbijanja apelantičinog tužbenog zahtjeva, proizvoljni u mjeri u kojoj je potrebno utvrditi kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 31. Osim toga, razvidno je da Vrhovni sud prigodom odlučivanja o reviziji nije utvrđivao činjenično stanje kako to tvrdi apelantica, obzirom da je iz obrazloženja same presude vidljivo da je taj sud, na činjenično stanje koje je utvrđeno u ranijim postupcima primijenio materijalno pravo, na šta je ovlašten člankom 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, te odbio apelantičin tužbeni zahtjev smatrajući da upravo tako utvrđeno činjenično stanje ukazuje da ona nije bila bespravni korisnik predmetnog stana od 20. travnja 1993. godine, te da prema tomu nije ni zaštićena od iseljenja temeljem članka 30. Zakona o stambenim odnosima. 32. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na dom 33. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...)(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". Članak 8. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Osnovna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A 297-C, stavak 31). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se predmetni stan smatrati apelantičinim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma i je li to miješanje bilo opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije. 36. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A-30, stavak 49). 37. Dakle, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se stan koji se nalazi u Trebinju, u ul. Dušanova broj 4, smatrati apelantičinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije. Kao što je već rečeno, nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu je bio E.D. koji je iz njega izbjegao tijekom ratnih djelovanja. Vlasnik predmetnog stana, Ministarstvo obrane, ga je dodijelio na "privremeno korištenje" apelantici. Kad je protekao Broj 36 – Strana 3678 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, te kada E.D. nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana na kojemu je nositelj stanarskog prava, Ministarstvo obrane je poništilo "privremeno rješenje" na temelju kojega je predmetni stan dodijeljen apelantici, te je pokrenulo postupak njezinog iseljenja, koji je okončan apelantičinom deložacijom. 38. Činjenica da je apelantica koristila predmetni stan nije bila prijeporna u postupku koji je vođen pred redovitim sudovima. Prijeporna je bila činjenica je li apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana dulje od osam godina, jer bi onda temeljem članka 30. Zakona o stambenim odnosima bila zaštićena od iseljenja iz njega. Ar gu ment Vrhovnog suda je bio da apelantica nije bila bespravna korisnica, jer je u stan uselila i koristila ga na temelju privremenog rješenja vlasnika stana. Međutim, u konkretnom slučaju nije zadaća Ustavnog suda baviti se utvrđivanjem činjenice je li apelantica bila bespravna korisnica predmetnog stana (to je bila zadaća redovitih sudova, a prigodom analize prava na pravično suđenje došlo se do zaključka da ono nije proizvoljno utvrđeno), već je zadaća Ustavnog suda utvrditi treba li se predmetni stan smatrati apelantičinim domom, te je li miješanje bilo "sukladno zakonu", odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije (vidi mu ta tis mu tan dis Ustavni sud, Odluku u predmetu broj AP 45/02 od 30. lipnja 2004. godine). 39. Ustavni sud smatra da je apelantica legalno koristila predmetni stan s obzirom da je u istom stanovala na temelju privremenog rješenja nositelja prava raspolaganja stanom, sve dok Ministarstvo obrane nije poništilo privremeno rješenje kojim je apelantici dodijelilo predmetni stan, te dok nije pokrenulo postupak protiv nje koji se okončao deložacijom. S obzirom da je apelantica duže vrijeme legalno koristila predmetni stan na temelju rješenja koje je dobila od nositelja prava raspolaganja stanom, Ustavni sud je mišljenja da se predmetni stan može smatrati apelantičinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije. 40. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantičin dom bilo "sukladno zakonu", odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije. 41. Prema mišljenju Ustavnog suda miješanje u apelantičino pravo na dom bilo je sukladno zakonu, s obzirom da ne postoji niti jedna odredba Zakona o stambenim odnosima koja bi obvezivala nositelja prava raspolaganja stanom da nakon što izda rješenje o privremenom korištenju stana mora izdati i rješenje o trajnom korištenju stana. To je bio i razlog zašto je Ministarstvo obrane poništilo privremeno rješenje kojim je dodijelilo predmetni stan apelantici, kad je protekao rok nositelju stanarskog prava za podnošenje zahtjeva za povrat stana. S druge strane, Ustavni je sud već dao obrazloženje, koje je prethodno dao i Vrhovni sud, glede toga zašto se apelantica ne može smatrati bespravnom korisnicom predmetnog stana, jer bi onda bila zaštićena od iseljenja iz njega temeljem članka 30. Zakona o stambenim odnosima. To obrazloženje Ustavni sud neće ponavljati, već se samo poziva na njega. Prema tomu, može se rezimirati da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo sukladno zakonu jer: a) Zakon o stambenim odnosima ne sprječava vlasnika stana, odnosno korisnika prava raspolaganja da poništi rješenje o privremenom korištenju kojim je predmetni stan ustupio na "privremeno" korištenje apelantici; b) deložacija apelantice je također bila sukladna zakonu jer nakon što je poništeno rješenje o privremenom korištenju apelantica nije imala pravni temelj pomoću kojega bi koristila predmetni stan; i c) apelantica u predmetnom stanu nije boravila "nezakonito" dulje od osam godina da bi bila zaštićena od iseljenja iz njega. 42. Što se tiče transparentnosti i preciznosti odredaba Zakona o stambenim odnosima, Ustavni je sud u više svojih odluka naveo kako smatra da su odredbe tog zakona sukladne standardima koje propisuje Europska konvencija, kao i sukladne standardima koje je svojom praksom ustanovio Europski sud za ljudska prava. Stoga će se ovdje navesti samo kratka konstatacija da Ustavni sud smatra kako odredbe Zakona o stambenim odnosima ispunjavaju tražene kriterije. 43. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičin dom bila nužna mjera u demokratskom društvu. Razlog tomu jeste činjenica da apelantica nikada nije ostvarila sta tus trajne korisnice predmetnog stana. Uvijek je imala rješenje o privremenom korištenju, koje se može staviti izvan snage kad prestanu razlozi zbog kojih je izdato. Bio bi apsolutno pretjeran teret za nositelje prava raspolaganja stanovima da im se nametne obveza da kada nekomu izdaju rješenje o privremenom korištenju zbog postojanja određenih razloga, moraju naknadno izdati i rješenje o trajnom korištenju. Tako nešto bi predstavljalo miješanje u dispoziciju nositelja prava raspolaganja stanom, glede njegovog raspolaganja sa stanom. Dakle, miješanje u apelantičin dom bila je nužna mjera u demokratskom društvu, jer se njome štite prava nositelja raspolaganja predmetnog stana glede njegovog raspolaganja stanom. 44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantičinog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 45. Imajući u vidu obrazloženje iz ranijeg dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da nije nužno ulaziti u ispitivanje apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je prethodno utvrđeno da je konačna odluka o apelantičinim građanskim pravima i obvezama donesena u fer i zakonitom postupku kojim nisu prekršeni standardi pravičnog suđenja koje propisuje članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i da nije došlo do povrede apelantičinog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da apelantica nije imala sta tus bespravnog korisnika predmetnog stana, zbog toga što je u njemu stanovala na temelju privremenog rješenja koje joj je dodijelio nositelj prava raspolaganja stanom, te stoga nije mogla biti ni zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana sukladno odredbama članka 30. Zakona o stambenim odnosima. 47. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2248/05, rješavajući apelaciju Zemqorad- ničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 i stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemqoradničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3679 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Ukida se Rješenje Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine. Predmet se, u skladu sa članom 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH, koji je dužan da po hitnom postupku sprovede Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zemqoradnička zadruga "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH (u daqnjem tekstu: apelantkiwa), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, podnijela je 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješewa Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, preduzeća "Agrosideks" d.o.o. Brčko (u daqnjem tekstu: izvršioca), zatraženo je 8. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 2. decembra 2005. godine, a izvršilac 1. decembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i izvršioca dostavljeni su apelantkiwi 14. decembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je kao tražiteqka izvršewa 21. juna 1991. godine podnijela predlog za izvršenje Osnovnom sudu u Brčkom protiv izvršioca. Osnovni sud u Brčkom dopustio je traženo izvršenje Rješenjem broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine prenosom novčanih sredstava sa žiro-računa dužnika na apelantkiwin žiro-račun. Nakon što je postalo pravosnažno, navedeno rješenje je dostavljeno na izvršenje Službi društvenog kwigovodstva (SDK) Brčko 7. aprila 1992. godine. 7. Apelantkiwa je više puta urgirala da se okonča izvršni postupak kod Osnovnog suda, ističući da se ona nalazi u postupku likvidacije, a da izvršni postupak u navedenom predmetu traje skoro 15 godina. 8. Osnovni sud donio je Zakqučak broj Ip-4768/91 3. februara 2005. godine u kom je naveo da se kod tog suda po apelantkiwinom predlogu od 21. juna 1991. godine vodi izvršni postupak protiv izvršioca radi izmirewa duga u iznosu od 233.570,40 dinara i sporednih potraživawa, te primjenjujući član 57 stav 3 Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZIP) pozvao apelantkinju da u roku od osam dana od prijema zakqučka dostavi sudu preuređen predlog za dozvolu izvršewa u kom će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiro-račun i naziv banke apelantkinje i izvršioca, kako bi rješenje moglo da se uputi na izvršenje. 9. Apelantkiwa je postupila shodno navedenom zakqučku od 16. februara 2005. godine, a nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine kojim je ponovo dopustio jednom već dopušteno ali neprovedeno izvršenje (izvršenje dopušteno Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) i novo rješenje o izvršenju dostavio izvršiocu s poukom da protiv njega može da se izjavi prigovor u roku od tri dana od njegovog prijema. 10. Izvršilac je protiv novog rješewa o izvršenju izjavio prigovor u kom je naveo da je navedeno rješenje nezakonito zbog toga što je rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine sprovedeno, a predmetni spis je adaktiran iste godine. Zatim je naveo da je neshvatqivo da isti sud nakon 14 godina donosi novo rješenje o izvršenju po istom pravnom osnovu - izvršnoj ispravi. Stoga je izvršilac istakao i prigovor o zastarjelosti potraživawa, jer je opšti rok zastarijevawa u izvršnom postupku 10 godina. Sem toga, izvršilac je istakao da osporeno rješenje o izvršenju ne sadrži izvršni naslov, tj. da nije naveden pravni osnov potraživawa, bez kog ne može da se dopusti izvršenje, te da iz predloga tražioca izvršewa proizilazi da on traži da se nastavi izvršenje iz 1991. godine, da novčani iznos koji je naveden u nalazu sudskog vještaka ekonomske struke Nihada Jašarevića predstavlja čistu fikciju, jer nije urađen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate u vezi sa dinarskim novčanim sredstvima. 11. Rješavajući o prigovoru izvršioca, Osnovni sud donio je Rješenje broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine kojim je odlučio da se apelantkiwin podnesak od 16. februara 2005. godine smatra tužbom, te da se izvršenje odgađa i biće nastavljeno na apelantkiwin predlog kao tražiteqke izvršewa nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda. Apelantkiwa je uložila prigovor protiv ovakvog rješewa. 12. Odlučujući o apelantkiwinom prigovoru protiv Rješewa Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj Pž.89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je apelantkiwin prigovor odbijen i potvrđeno osporeno rješenje Osnovnog suda, tj. da se apelantkiwin podnesak, nastao kao rezultat postupawa po zakqučku prvostepenog suda nakon što je rješenje o dozvoli izvršewa postalo pravosnažno, smatra tužbom. U obrazloženju svog rješewa Apelacioni sud je, prije svega, konstatovao da su, shodno podacima spisa predmeta, tačni apelantkiwini navodi da je ona protiv izvršioca podnijela predlog za izvršenje 1991. godine na osnovu računa, kwigovodstvene kartice i kwižne obavijesti kako je naznačeno u predlogu od 21. juna 1991. godine, pa je predloženo izvršenje na iznos od 233.570,40 dinara (sa zakonskom kamatom) dopušteno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je nakon pravosnažnosti, odnosno 7. aprila 1992. godine, dostavljeno SDK Brčko na sprovođenje. Apelacioni sud je naveo da je apelantkiwa podneskom od 17. decembra 2004. godine tražila od Osnovnog suda da se ubrza postupak izvršewa u ovom predmetu, jer je apelantkiwa u likvidaciji, pa je Osnovni sud, bez utvrđivawa činjenice da li je SDK, na osnovu pravosnažnog rješewa o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, izvršio prenos u apelantkiwinu korist, pozivajući se na odredbu člana 57 stav 3 ZIP-a, donio zakqučak kojim nalaže apelantkiwi da sudu dostavi novi preuređen predlog u kom će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiro-račun i naziv banke tražioca izvršewa i izvršioca, kako bi rješenje moglo da se uputi na izvršenje. Zatim, da apelantkiwa nije prigovorom osporavala rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, odnosno nije ukazala na to da li je zakqučak, kojim joj je naloženo da podnese novi (preuređen) predlog za dozvolu izvršewa saglasan ili ne odredbi člana 57 stav 3 ZIP-a na koju se prvostepeni sud pozvao kada je donio zakqučak (jer odredba člana 57 stav 3 ZIP-a upućuje na odredbu člana 8 stav 4 istog zakona iz koje proizilazi da, ako izvršenje na određenom predmetu ili sredstvu ne može da se sprovede, tražilac izvršewa može da radi namirewa istog potraživawa predloži novo sredstvo ili predmet. U tom Broj 36 – Strana 3680 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. slučaju sud će da nastavi izvršenje na osnovu istog rješewa o izvršenju o čemu će zakqučkom obavijestiti stranke). Kako ni izvršilac u prigovoru protiv rješewa o izvršenju nije ukazao na to šta nalaže navedena zakonska odredba na koju se Osnovni sud pozvao u zakqučku od 3. februara 2005. godine, nego je istakao druge činjenice koje se odnose na to da je izvršenje sprovedeno, te je istakao i prigovor o zastarjelosti potraživawa, čime, dakle, osporava Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine u potpunosti, osporeno rješenje od 15. jula 2005. godine je, shodno ocjeni Apelacionog suda, saglasno odredbama člana 49 st. 4 i 5 ZIP-a. Na kraju, Apelacioni sud smatra da je apelantkiwino ukazivanje na činjenice koje su navedene u prigovoru protiv rješewa Osnovnog suda kojim se apelantkiwin podnesak po zakqučku Osnovnog suda smatra tužbom - irelevantno, jer je za wihovo isticanje bilo mjesta upravo u prigovoru protiv Rješewa o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine s obzirom na to da protiv zakqučka Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine pravni lijek nije bio dopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantkiwa u svojoj apelaciji navodi da je proizvoqnost u primjeni prava redovnih sudova dovela do povrede njenih ustavnih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa se, takođe, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješewa i sam odluči o meritumu predmeta. 14. U prilog svojim tvrdwama apelantkiwa navodi da se u izvršnom spisu već nalazilo Rješenje Osnovnog suda u Brčkom o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je 12. februara 1992. godine postalo pravosnažno i 7. aprila 1992. godine dostavljeno Službi društvenog kwigovodstva Brčko na izvršenje, koje zbog početka rata u Bosni i Hercegovini nikada nije sprovedeno. Budući da izvršni postupak u predmetu broj Ip-4768/91 traje skoro 15 godina, apelantkiwa je više puta kod nadležnog suda urgirala da se okonča izvršni postupak u navedenoj pravnoj stvari. S ciljem da se omogući nastavak izvršewa po pravosnažnom Rješenju o dozvoli izvršewa broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, apelantkiwa je, postupajući po Zakqučku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine, u ispravljenom i dopunjenom predlogu za izvršenje od 16. februara 2005. godine iznos potraživawa izrazila u konvertibilnim markama umjesto u dinarima, kako je izraženo u pravosnažnom rješenju, te navela brojeve žiro-računa sa nazivima poslovnih banaka i tražioca izvršewa i izvršioca. Apelantkiwa je očekivala da će se nakon toga samo nastaviti izvršni postupak do konačne naplate duga. Međutim, sud je, ponovnim donošenjem rješewa o izvršenju u pravnoj stvari u kojoj već postoji pravosnažno rješenje o izvršenju, izvršiocu dao mogućnost da izjavi prigovor, koju je izvršilac iskoristio, što je dovelo do pravosnažnog rješewa po kom se apelantkiwino postupanje po zakqučku suda nakon pravosnažnosti rješewa o izvršenju smatra tužbom. Ovakvim postupanjem Osnovnog suda, a zatim i Apelacionog suda, smatra apelantkiwa, derogira se pravosnažno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, suprotno principu "ne bis in idem (ne može se dvaput po istom osnovu voditi spor). Apelantkiwa, dalje, smatra da ne može da se vodi novi parnični postupak i zbog toga što su navedenim pravosnažnim rješenjem, prije 14 godina, nastupile pravne posljedice presuđene stvari "res iudicata pro veritate accipitur". Apelantkiwa podsjeća da je sve ove prigovore istakla Apelacionom sudu protiv Rješewa Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, ali bezuspješno. Štaviše, apelantkiwa postavlja pitanje - o čemu bi u novom parničnom postupku trebalo da se raspravlja i odlučuje, odnosno šta bi apelantkiwa trebala ponovo da dokazuje. Smatra da pravosnažna sudska odluka, pa i Rješenje Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, može da se izmijeni samo u postupku prema vanrednim pravnim lijekovima. U protivnom, pita se apelantkiwa, koliko puta treba da se donese rješenje o izvršenju u istoj pravnoj stvari? Koliko puta treba da nastupi "presuđena stvar"? Kada će sudovi u Distriktu Brčko BiH početi da pravosnažna rješewa o izvršenju izvršavaju, a ne da ih derogiraju? 15. Apelantkiwa je posebno u svojoj apelaciji skrenula pažnju na Presudu Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, donesenu u pravnoj stvari u kojoj su spor vodile iste stranke samo sa zamijenjenim ulogama, jer je apelantkiwa bila tužena, dok je tražilac bio izvršilac iz pravne stvari broj Ip-4768/91, koja je predmet ove apelacije. Štaviše, i sudija je bio isti. U pravnoj stvari broj Ps-59/02 apelantkiwa je, kao tužena, tokom postupka pred Osnovnim sudom istakla prigovor o kompenzaciji, pozivajući se upravo na potraživanje koje proizilazi iz pravosnažnog Rješewa Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Osnovni sud je ovaj apelantkiwin prigovor odbio, navodeći da je "... sud... utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršewa br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je kao pravosnažno (postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršewa u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršewa je identičan s protivtužbenim zahtjevom, te s obzirom na to da se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, utvrđeno je da nema osnova da se vode dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229 i 254 Zakona o parničnom postupku, prigovor o kompenzaciji, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Dakle, apelantkiwa konstatuje, isti redovni sudovi isto rješenje o izvršenju kada je u pitanju spor između istih stranaka, u situaciji kada je apelantkiwa tužena smatraju pravosnažnim, a kada je apelantkiwa tražiteqka izvršewa smatraju nepravosnažnim, odnosno uvijek odlučuju u korist "Agrosideksa" na apelantkiwinu štetu. 16. U pogledu stava Apelacionog suda da Zakqučak Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine nije bio u skladu sa odredbama ZIP-a, apelantkiwa zakqučuje da, po logici drugostepenog suda, prvostepeni sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku, pa apelantkiwa uopšte nije niti trebala da postupi po Zakqučku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine. Međutim, apelantkiwa smatra da bi to izazvalo odbacivanje predloga za dozvolu izvršewa. Apelantkiwa smatra da je u Distriktu Brčko BiH evidentan visok stepen pravne nesigurnosti. Naime, umjesto da drugostepeni sud sankcioniše nezakonite postupke prvostepenog suda, on smatra da je to trebala da učini sama apelantkiwa. 17. U vezi sa stavom Apelacionog suda da je apelantkiwa mogla da izjavi prigovor protiv novog rješewa o izvršenju, apelantkiwa ističe da ona nema pravni interes da osporava rješenje kojim je dozvoljeno traženo izvršenje, jer se predmetni izvršni postupak vodi po apelantkiwinom predlogu kao tražiteqki izvršewa i traje skoro 15 godina. Štaviše, samo izvršilac može da izjavi prigovor protiv rješewa o izvršenju, a apelantkiwa u ulozi tražiteqke izvršewa može da izjavi prigovor samo protiv rješewa suda kojim se njen predlog za dozvolu izvršewa odbija. Uostalom, o tome jasno govore odredbe člana 45 st. 1 i 2 ZIP-a. Apelantkiwa tvrdi da su sudovi u Distriktu Brčko BiH došli u apsurdnu situaciju u kojoj sudovi koji su odgovorni za zakonito vođenje izvršnog postupka nisu ispunili svoju zakonsku obavezu, a upravo se pozivaju na tu činjenicu, tj. na svoje kršenje zakona kako bi opravdali odluku o odbijanju apelantkiwinog zahtjeva. Ovakvo postupanje sudova protivno je principu "nemo censetur propriam turpitudinem allegans" Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3681 (niko ne može da se poziva na sopstveni nemar u odbrani prava). Svoju tvrdnju o kršenju apelantkiwinog prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije apelantkiwa argumentuje tvrdwom da sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu nikada odlučili o apelantkiwinom predlogu koji je iznijela u Odgovoru na prigovor izvršioca protiv Rješewa o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, da se prigovor izvršioca odbaci kao neuredan zbog nedostataka koji se odnose na zastupanje. O iznesenom apelantkiwinom prigovoru sudovi nisu odlučili, ali su zato, iz samo wima poznatih razloga, apelantkinju uputili na parnicu. 18. Na kraju apelantkiwa je predložila da Ustavni sud ukine osporena rješewa i sam odluči o meritumu predmeta shodno odredbi člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, jer je riječ o postupku koji je hitan a u konkretnom slučaju traje više od 14 godina, pa bi vraćanje na ponovni postupak samo nepotrebno odugovlačilo izvršni postupak. Sa druge strane, podsjeća apelantkiwa, u nizu slučajeva u kojima je Ustavni sud ukinuo odluke Apelacionog suda ovaj sud je u ponovljenom postupku donio iste odluke kao i one koje je Ustavni sud ukinuo, npr., u predmetima AP 289/03, AP 1/05, AP 854/04 i drugim. Drugim riječima, sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu ispoštovali pravno shvatanje Ustavnog suda iako ih je na to obavezivala odredba člana 64 stav 5 Pravila Ustavnog suda BiH, nego su de facto preispitivali konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH, suprotno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog ovakve situacije, apelanti su u predmetima Ustavnog suda broj AP 289/03 i AP 854/04 podnijeli tužbe protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za qudska prava. b) Odgovor na apelaciju 19. Apelacioni sud u odgovoru ističe da je apelantkiwa nakon 12 godina tražila izvršenje Rješewa broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i dostavljeno SDK Brčko na sprovođenje. Međutim, kako dalje naglašava Apelacioni sud, apelantkiwa nije dostavila podatke koje je pribavila od pravnog slijednika SDK koji se odnose na to da nije postupano shodno navedenom rješenju. Prvostepeni sud nije utvrdio ovu činjenicu provjerom kod nadležne službe, niti dao mogućnost izvršiocu da se o woj izjasni s obzirom na pe riod koji je protekao od pravosnažnosti rješewa o dozvoli izvršewa i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za sprovođenje izvršewa. Apelacioni sud ističe da je postojala mogućnost da nadležna služba postupi po rješenju o izvršenju, te da se sa računa izvršioca skine dopušteni iznos. Apelacioni sud zakqučuje da u nastalim okolnostima pravo na pravično suđenje, svakako, znači i pravo izvršioca da se izjasni o činjenici da li je postupano po pravosnažnom rješenju o izvršenju, što je izvršilac konačno mogao da istakne i što je istakao u prigovoru protiv Rješewa o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, pa o njegovim navodima treba da se odluči u parničnom postupku. Apelacioni sud smatra da nisu povrijeđena apelantkiwina prava na koja se žali u apelaciji. 20. Izvršilac u odgovoru ističe da je Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i sprovedeno iste godine, a zatim je navedeni spis adaktiran. Nakon 15 godina apelantkiwa pokušava da kod istog suda novim predlogom isposluje novo rješenje o izvršenju za isto potraživanje. Izvršilac naglašava da se radi o presuđenoj stvari, završenom postupku izvršewa, tako da je zbog razloga koji su navedeni apelantkiwin novi predlog za izvršenje neosnovan. Sem toga, izvršilac smatra da je zbog zastarjelosti, jer je protekao opšti rok zastarijevawa od deset godina, nemoguće da se nastavi ili pokrene novi izvršni postupak po istom osnovu. Izvršilac predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 21. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 8 (4) Ako pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može da se sprovede, tražilac izvršewa može radi namirewa istog potraživawa da predloži novo sredstvo ili predmet izvršewa. U tom slučaju, sud će nastaviti izvršenje na osnovu istog rješewa o izvršenju, o čemu će zakqučkom obavijestiti tražioca izvršewa i izvršioca. Član 20 (1) U izvršnom postupku i postupku osigurawa na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. (2) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice sprovođewa izvršnog postupka i postupka osigurawa na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Član 45 (1) Rješenje o izvršenju izvršioca može da se osporava prigovorom. (2) Rješenje kojim je odbijen predlog za izvršenje tražilac izvršewa može da osporuje prigovorom. (3) Na rješenje doneseno u sprovođenju izvršewa može da se uloži prigovor, ako ovim zakonom nije određeno da prigovor nije dopušten. Član 46 (1) Prigovor protiv rješewa o izvršenju može da se podnese iz razloga koji sprečavaju izvršenje... Član 47 (1) Prigovor protiv rješewa o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršewa. (2) Tražilac izvršewa može u roku od tri dana od dana dostavljanja prigovora da podnese odgovor na prigovor. Član 49 (1) Izvršilac će u prigovoru protiv rješewa o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu osporava to rješenje. Prigovor mora da bude obrazložen. (4) Ako se rješenje o izvršenju osporava u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživawa, predlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5) Kada je podnesen prigovor iz prethodnog stava, sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga, na predlog tražioca izvršewa, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršewa uspije sa tužbom. Član 57 (2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili iz drugih razloga ne može da se sprovede. (3) Prije donošewa rješewa o obustavi izvršewa iz prethodnog stava sud će pozvati tražioca izvršewa da podnese predlog iz člana 8 stav 4 ovog zakona u roku od osam dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršewa donijeće sud ako predlog ne bude u roku podnesen ili ako je predlog neosnovan. Član 58 (1) Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. (2) Ako je izvršenje završeno sprovođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Član 182 (1) Ako u vrijeme kad je pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa dostavljeno rješenje o izvršenju nema sredstava na dužnikovom računu, to će lice to rješenje držati u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prenos kad sredstva pristignu na račun. (2) O tome da nema sredstava na računu pravno lice iz stava 1 ovog člana obavijestiće sud bez odgađawa. " Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360 (1) Zastarjelošću prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. Broj 36 – Strana 3682 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze. (3) Sud ne može da se obazire na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 379 (1) Sva potraživawa koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarjevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantkiwa osporava navedena rješewa, tvrdeći da su tim rješewima povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode Š...Ć, a ona obuhvataju: (...) e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da apelantkiwa povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je u osporenim rješewima redovnih sudova na njenu štetu proizvoqno primijenjen zakon, što je dovelo do neizvršewa pravosnažnog sudskog rješewa o izvršenju. 29. U pogledu apelantkiwinih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) shodno kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakom pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke; tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. 30. U vezi sa navedenim Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) shodno kom je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena žna pitawa koja su sadržana u ovom ustavuž i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 31. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ni za Osnovni ni za Apelacioni sud nije sporno da je apelant protiv izvršioca 21. juna 1991. godine podnio predlog za izvršenje na osnovu računa, kwigovodstvene kartice i kwižne obavijesti, kao vjerodostojnih isprava u smislu relevantnih odredbi ZIP-a. Zatim, navodi da je Osnovni sud 22. oktobra 1991. godine donio Rješenje broj Ip-4768/91 kojim je dopustio izvršenje na ime glavnog duga u iznosu od 233.570,40 dinara sa zakonskom kamatom, koje je, nakon pravosnažnosti, 7. aprila 1992. godine dostavljeno SDK Brčko na sprovođenje. Za Apelacioni sud je sporna činjenica da li je pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine sprovedeno. Stoga, Apelacioni sud smatra da Osnovni sud nije mogao da donese zakqučak 3. februara 2005. godine, pozivajući se na odredbu člana 57 stav 3 ZIP-a, kojim apelantu nalaže da sudu dostavi novi preuređen predlog u kom će potraživanje biti izraženo u KM, naveden žiro-račun i naziv banke tražioca izvršewa i izvršioca, kako bi rješenje moglo da se uputi na izvršenje, bez utvrđivawa činjenice da li je SDK izvršio prenos u korist apelantkinje i bez davawa mogućnosti izvršiocu da se o ovoj činjenici izjasni s obzirom na pe riod koji je protekao od pravosnažnosti rješewa o izvršenju i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za sprovođenje izvršewa. Apelacioni sud, dakle, smatra da je Osnovni sud postupao nezakonito, ali sam svojom odlukom ne ispravlja nezakonite postupke Osnovnog suda. Apelacioni sud prigovara i apelantkiwi što nije od pravnog slijednika SDK pribavila i dostavila podatke koji se odnose na utvrđivanje činjenice da li je pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine sprovedeno. 32. Međutim, u vezi sa navedenim stavom Apelacionog suda, Ustavni sud podsjeća da, shodno relevantnim odredbama ZIP-a, rješenje o izvršenju sud dostavlja na izvršenje pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa, koje će bez odgađawa obavijestiti sud ukoliko na računu izvršioca nema sredstava za isplatu duga. Zatim, shodno članu 58 stav 1 ZIP-a, postupak izvršewa smatraće se završenim sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. Shodno stavu 2 člana 58 ZIP-a, ako je izvršenje završeno sprovođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Dakle, da je izvršenje bilo sprovedeno po pravosnažnom Rješenju o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, Osnovni sud bi tu činjenicu, postupajući u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, utvrdio posebnim rješenjem koje bi se Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3683 nalazilo u izvršnom spisu kod Osnovnog suda. Budući da dopušteno izvršenje očigledno nije sprovedeno u izvršnom spisu Osnovnog suda i nema posebnog rješewa o tome, pa je Osnovni sud s pravom u zakqučku zatražio potrebne podatke s ciljem da okonča postupak izvršewa, na način propisan stavom 4 člana 8 ZIP-a. Iz navedenog za Ustavni sud nesporno proizilazi da su stavovi Apelacionog suda bez pravnog osnova, jer wima nisu utvrđene činjenice da li je pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine sprovedeno, te apelantkiwina obaveza da od pravnog slijednika SDK-a pribavi i dostavi sudu podatke o postupanju ili nepostupanju SDK-a po pravosnažnom rješenju o izvršenju koje je predmet ove apelacije. 33. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koju je Apelacioni sud potvrdio svojom Presudom broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, na koju je apelantkiwa u svojoj apelaciji posebno ukazala, nesporno proizilazi činjenica da dopušteno izvršenje od 25. februara 2003. godine nije bilo sprovedeno. Naime, Osnovni sud je u navedenoj presudi odbio apelantkiwin (kao tužene u pravnoj stvari broj Ps. 59/02) protivtužbeni zahtjev na iznos od 3.619,40 KM i prigovor o kompenzaciji u iznosu 24.130,52 KM, iznesen u toku postupka čiji je rezultat prvostepena presuda 25. februara 2003. godine. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je konstatovao: "U vezi sa podnesenom protivtužbom, opunomoćenik tužioca (izvršioca u pravnoj stvari broj Ip-4768/91) je istakao da u cijelosti osporava i osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva, pogotovo što se taj protivtužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužene koje je utvrđeno u izvršnom postupku i radi se o presuđenoj stvari, te stoga nema ni osnova za novu protivtužbu. Zbog toga je predložio da se protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan." Zatim je Osnovni sud, nakon savjesne i brižqive ocjene svih dokaza koji su izvedeni, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u odnosu na apelantkiwin protivtužbeni zahtjev odlučio kao u izreci te presude i dao sljedeće obrazloženje: "U vezi sa istaknutim prigovorom kompenzacije i podnesenim protivtužbenim zahtjevom tužene, sud je utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršewa br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je kao pravosnažno (postalo je pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršewa u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršewa je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova da se vode dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229 i 254 Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Iz citiranog dijela Presude Osnovnog suda broj Ps.59/02 od 25. februara 2003. godine za Ustavni sud je nesporno da Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine ne samo da nije izvršeno 1992. godine, kako izvršilac u svom prigovoru navodi, nego nije bilo izvršeno ni 25. februara 2003. godine. Sem toga, navedeni citat govori i da iznos od 24.130,52 KM, kao protivvrijednost dinarskog iznosa od 233.570,40, 25. februara 2003. godine između apelantkinje kao tužene i izvršioca kao tužioca nije bio sporan kao glavni dug. Stoga, za izvršioca, a time i za Apelacioni sud ne bi trebala da bude sporna ni činjenica da je iznos glavnog duga 25. februara 2005. godine bio 25.952,27 KM. Ustavni sud primjećuje da je i tada izvršiocu bila data mogućnost da se izjasni o činjenici da li je izvršenje po pravosnažnom rješenju od 22. oktobra 1991. godine sprovedeno i da li je dinarski iznos pravilno preveden u konvertibilne marke, pa se suprotan stav Apelacionog suda čini neprihvatqivim. 34. U vezi sa stavom Apelacionog suda, shodno kom je apelantkiwa trebala prigovorom da osporava rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon apelantkiwinih urgencija da se okonča predmetni izvršni postupak, te nakon uvida u izvršni spis Ip-4768/91, zakqučkom od 3. februara 2005. godine odlučio da postupak nastavi u skladu sa članom 57 stav 3 a u vezi sa članom 8 stav 4 ZIP-a. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na činjenicu da je Osnovni sud donio zakqučak pozivajući se na navedene odredbe ZIP-a, tj. odlučio "da nastavi izvršenje na osnovu istog rješewa o izvršenju o čemu će zakqučkom obavijestiti tražioca izvršewa i izvršioca". Za Ustavni sud je sasvim prihvatqiva apelantkiwina argumentacija kada u apelaciji navodi da nije izjavqivala prigovor protiv rješewa o izvršenju od 9. maja 2005. godine, jer je ono bilo u njenu korist, a sem toga, članom 45 stav 1 ZIP-a, pravo prigovora je rezervisano samo za izvršioca. Štaviše, Ustavni sud podsjeća i na odredbe stava 2 člana 45 ZIP-a shodno kojima apelantkiwa kao tražiteqka izvršewa može prigovorom da osporava samo rješenje kojim je predlog za izvršenje odbijen; odredbe člana 46 stav 1 ZIP-a, shodno kojima prigovor protiv rješewa o izvršenju može da se podnese iz razloga koji sprečavaju izvršenje; odredbe člana 47 stav 1 ZIP-a, shodno kojima se prigovor protiv rješewa o izvršenju dostavlja tražiocu izvršewa, koji shodno odredbi stava 2 člana 47 ZIP-a može da podnese samo odgovor na prigovor, što je apelantkiwa u konkretnom slučaju i učinila. Očigledno je, dakle, da apelantkiwa nije propustila nijednu radnju na koju je bila ovlašćena zakonom ili odlukom suda. 35. Kada je riječ o stavu Apelacionog suda da je apelantkiwa trebala da ukaže sudu da li je zakqučak Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine bio saglasan ili ne odredbi člana 57 stav 3 ZIP-a, na koju se prvostepeni sud pozvao kada je zakqučak donio (jer odredba člana 57 stav 3 ZIP-a upućuje na odredbu člana 8 stav 4 istog zakona), Ustavni sud podsjeća na jedan od osnovnih principa prava "iura novit cu riae" (sud zna propise), pravilo koje svoj osnov nalazi u principu zakonitosti shodno kom je sud dužan da svoju odluku donese onako kako je pravnom normom za takav slučaj predviđeno. Budući da je sud u raspravljanju i odlučivanju vezan propisima, on je dužan i da ih poznaje, dok stranke nisu dužne da navedu pravne norme na kojima zasnivaju svoj stav, a ako ih navedu, wihovo shvatanje o tome nije obavezno za sud. Iz ovog pravila proističe kao posljedica da pravna norma ne može da bude predmet dokazivawa. Za konkretni slučaj ovo pravilo znači da sud kom je povjereno sprovođenje izvršnog postupka poznaje pravo, konkretno procesna pravila kojima je regulisan izvršni postupak. Dakle, apelant nema obavezu da sud poučava pravu. 36. U vezi sa konstatacijom Apelacionog suda da je izvršilac izjavio i prigovor o zastarjelosti potraživawa, što je bio jedan od razloga zbog kojih je Apelacioni sud potvrdio rješenje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra uputnim da ukaže na činjenicu da prigovor o zastarjelosti u izvršnom postupku može da se ističe u slučajevima u kojima je postupak izvršewa pokrenut nakon isteka zakonom propisanog roka za zastarijevanje potraživawa utvrđenog pravosnažnom odlukom suda ili drugog nadležnog organa ili poravnawa pred sudom ili drugim nadležnim organom. Rok zastarijevawa za potraživawa pred sudom ili drugim nadležnim organom propisan je materijalnim pravom. Konkretno, odredbama člana 379 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima propisano je da sva potraživawa koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarjevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon, inače, predviđa kraći rok zastarjelosti. U konkretnom slučaju apelant je pravovremeno pokrenuo postupak izvršewa na osnovu vjerodostojne isprave, čiji je rezultat bilo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine. U tom slučaju ne može da se govori o zastarjelosti potraživawa. Dalje, i kada ne bi postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, a ono postoji, tj. i kada bi moglo da se smatra da je apelantkiwinim podneskom od 15. februara 2005. godine tek pokrenut izvršni postupak za namirenje potraživawa koje je predmet pravosnažnog rješewa o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, Ustavni sud smatra da ne bi mogao da se prihvati prigovor o zastarjelosti potraživawa. Ovo zbog toga što je isto potraživanje ponovo utvrđeno u sudskom postupku Broj 36 – Strana 3684 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Presudom Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je postala pravosnažna Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine. Dakle, i prema toj presudi ne bi nastupila zastarjelost potraživawa, budući da bi rok od deset godina za zastarjelost potraživawa utvrđenog pravosnažnom sudskom presudom istekao tek 12. septembra 2013. godine. 37. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, zbog razloga koje nije obrazložio, napustio svoju prvobitnu namjeru izraženu u Zakqučku broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine i, umjesto da rješenje sa ispravkama u pogledu potraživawa izraženog u KM, te žiro-računa i naziva banaka tražioca izvršewa i izvršioca ponovo uputi na izvršenje, donio novo rješenje o izvršenju kao da nije u tom trenutku u istoj pravnoj stvari već postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju. Slijedeći to, novo rješenje je imalo pouku o pravnom lijeku, odnosno izvršiocu je dato pravo da izjavi prigovor, što je on i učinio. Međutim, da je Osnovni sud donio zakqučak u smislu člana 8 stav 4 ZIP-a, ne bi bilo mjesta za izjavqivanje pravnih lijekova, postupak izvršewa bi nakon 14 godina čekawa konačno bio sproveden. Ustavni sud zapaža da je bilo mjesta da Osnovni sud svoj zakqučak zasnuje na članu 57 stav 3 ZIP-a. Naime, shodno stavu 2 člana 57 ZIP-a izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili zbog drugih razloga ne može da se sprovede. U konkretnom slučaju izvršenje nije moglo da se sprovede zbog toga što je pravosnažno rješenje o izvršenju glasilo na dinarski iznos i prijeratne račune tražioca izvršewa i izvršioca, dakle, zbog drugih razloga u smislu stava 2 člana 57 ZIP-a. Istina je da odredbe člana 8 ZIP-a tretiraju pitanje ograničewa sredstava i predmeta izvršewa i osigurawa, odnosno u stavu 4 člana 8 ZIP-a daju odgovor na pitanje kako da se postupi ako pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može da se sprovede na način da će, pod uslovom da tražilac izvršewa predloži novo sredstvo ili predmet izvršewa, sud nastaviti izvršenje na osnovu istog rješewa o izvršenju, o čemu će zakqučkom obavijestiti tražioca izvršewa i izvršioca. Činjenica je da ZIP-om nije propisan postupak u slučaju da pravosnažno rješenje o izvršenju iz vremena prije rata u Bosni i Hercegovini ne može da se sprovede zbog nedostataka u pogledu valute i računa tražioca izvršewa i izvršioca nastalog zbog bezuspješnog protoka vremena pred sudom. Stoga se čini najprimjerenijim da se primijeni analogija, tj. da se na predmet ove apelacije primijeni pravna norma predviđena za neki drugi slučaj koji je sa wim sličan, konkretno, da se primijene odredbe o nemogućnosti sprovođewa pravosnažnog rješewa o izvršenju u slučaju ograničewa sredstava i predmeta izvršewa. Ustavni sud smatra da je dosljednim tumačenjem navedenih odredbi ZIP-a Osnovni sud trebao da donese zakqučak u smislu člana 8 stav 4 ZIP-a, a ne da pored pravosnažnog rješewa o izvršenju donese novo rješenje o izvršenju. 38. Dakle, shodno mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud je bio na dobrom putu da predmet ove apelacije riješi na zakonit način kada je donio zakqučak 3. februara 2005. godine, ali je proizvoqno primijenio pravo kada je, nakon što je apelantkiwa postupila po zakqučku, Osnovni sud donio novo rješenje o izvršenju umjesto zakqučka kojim upotpunjuje podatke u pravosnažnom rješenju o izvršenju, a zatim rješenje od 15. jula 2005. godine kojim se apelantkiwin podnesak, nastao njenim postupanjem po zakqučku Osnovnog suda, smatra tužbom. Proizvoqnu primjenu prava nastavio je i Apelacioni sud svojim rješenjem broj Pž. 89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je prigovor tražioca izvršewa odbio i Rješenje Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine potvrdio. Tako su sudovi, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, jer je apelantkiwa otklonila nedostatke zbog kojih pravosnažno rješenje o izvršenju nije moglo da se sprovede, na koje je Osnovni sud, pozivajući se na član 57 stav 3 ZIP-a, upozorio u svom zakqučku od 3. februara 2005. godine, donijeli rješenje o odgađanju izvršewa i upućivanju na parnicu. To je doneseno primjenom odredbe člana 49 st. 4 i 5 ZIP-a, čijoj primjeni u konkretnom slučaju uopšte nije bilo mjesta, jer član 49 ZIP-a tretira nepravosnažno rješenje o izvršenju, a u konkretnom slučaju već je postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine i na njega je mogao da se primijeni samo član 57 st. 2, 3 i 4 ZIP-a u vezi sa članom 8 stav 4 istog zakona, iako je zakqučak od 3. februara 2005. godine Osnovni sud donio pozivajući se na član 57 stav 3 ZIP-a. Dakle, sem proizvoqne primjene odredbi ZIP-a, redovni sudovi su svojim odlukama doveli i do kršewa osnovnih postulata prava, kao što su "ne bis in idem" i "res iudicata pro veritete accipitur". Nasuprot iznesenom, Ustavni sud konstatuje i različito postupanje istih redovnih sudova, u zavisnosti od činjenice u kom se svojstvu apelantkiwa pojavquje pred tim sudovima. Naime, u već navedenoj pravnoj stvari broj Ps. 59/02, kada je apelantkiwa bila tužena, a izvršilac tražilac, redovni sudovi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine odbili su apelantkiwin protivtužbeni zahtjev kao tužene i prigovor kompenzacije za potraživanje koje je predmet Rješewa o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Ove apelacije i svoju odluku obrazložili su: "...S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršewa je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229 i 254 Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." 39. Ustavni sud, na kraju, smatra da su redovni sudovi proizvoqnom primjenom prava osporenim rješewima derogirali ili, u najmanju ruku, učinili neizvjesnim apelantkiwino pravo koje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju. 40. Ustavni sud zakqučuje da je, zbog proizvoqne primjene prava, došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 41. U svjetlu zakqučka o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada redovni sudovi proizvoqnom primjenom prava u izvršnom postupku učine neizvjesnim sprovođenje pravosnažnog rješewa o izvršenju, a time i realizovanje apelantkiwinog potraživawa koje je predmet pravosnažnog rješewa o izvršenju. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2248/05, rješavajući apelaciju Zemljorad- ničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. i stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3685 ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine. Predmet se, u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH, koji je dužan da po hitnom postupku provede Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, podnijela je 31. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku, preduzeća "Agrosideks" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: izvršitelja), zatraženo je 8. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra 2005. godine, a izvršitelj 1. decembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i izvršitelja dostavljeni su apelantici 14. decembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je kao tražiteljica izvršenja 21. juna 1991. godine podnijela prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Brčkom protiv izvršitelja. Osnovni sud u Brčkom je dopustio traženo izvršenje Rješenjem broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine prijenosom novčanih sredstava sa žiroračuna dužnika na apelanticin žiroračun. Nakon što je postalo pravosnažno, navedeno rješenje je dostavljeno na izvršenje Službi društvenog knjigovodstva (SDK) Brčko 7. aprila 1992. godine. 7. Apelantica je više puta urgirala da se okonča izvršni postupak kod Osnovnog suda, ističući da se prema njoj provodi postupak likvidacije, a da izvršni postupak u navedenom predmetu traje skoro 15 godina. 8. Osnovni sud je donio Zaključak broj Ip-4768/91 3. februara 2005. godine u kojem je naveo da se kod tog suda po apelanticinom prijedlogu od 21. juna 1991. godine vodi izvršni postupak protiv izvršitelja radi izmirenja duga u iznosu od 233.570,40 dinara i sporednih potraživanja, te primjenjujući član 57. stav 3. Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP) pozvao apelanticu da u roku od osam dana od prijema zaključka dostavi sudu preuređen prijedlog za dozvolu izvršenja u kojem će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke apelantice i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje. 9. Apelantica je postupila prema navedenom zaključku od 16. februara 2005. godine, a nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine kojim je ponovo dopustio jednom već dopušteno ali neprovedeno izvršenje (izvršenje dopušteno Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) i novo rješenje o izvršenju dostavio izvršitelju s poukom da se protiv njega može izjaviti prigovor u roku od tri dana od njegovog prijema. 10. Izvršitelj je protiv novog rješenja o izvršenju izjavio prigovor u kojem je naveo da je navedeno rješenje nezakonito zbog toga što je rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno, a predmetni spis je adaktiran iste godine. Zatim je naveo da je neshvatljivo da isti sud nakon 14 godina donosi novo rješenje o izvršenju po istom pravnom osnovu - izvršnoj ispravi. Stoga je izvršitelj istakao i prigovor o zastarjelosti potraživanja, jer je opći rok zastarijevanja u izvršnom postupku 10 godina. Osim toga, izvršitelj je istakao da osporeno rješenje o izvršenju ne sadrži izvršni naslov, tj. da nije naveden pravni osnov potraživanja, bez kojeg se ne može dopustiti izvršenje, te da iz prijedloga tražitelja izvršenja proizlazi da on traži nastavak izvršenja iz 1991. godine, da novčani iznos koji je naveden u nalazu sudskog vještaka ekonomske struke Nihada Jašarevića predstavlja čistu fikciju, jer nije urađen u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate u vezi s dinarskim novčanim sredstvima. 11. Rješavajući o prigovoru izvršitelja, Osnovni sud je donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine kojim je odlučio da se apelanticin podnesak od 16. februara 2005. godine smatra tužbom, te da se izvršenje odgađa i bit će nastavljeno na apelanticin prijedlog kao tražiteljice izvršenja nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda. Apelantica je uložila prigovor protiv ovakvog rješenja. 12. Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj Pž.89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je apelanticin prigovor odbijen i potvrđeno osporeno rješenje Osnovnog suda, tj. da se apelanticin podnesak, nastao kao rezultat postupanja po zaključku prvostepenog suda nakon što je rješenje o dozvoli izvršenja postalo pravosnažno, smatra tužbom. U obrazloženju svoga rješenja Apelacioni sud je, prije svega, konstatirao da su, prema podacima spisa predmeta, tačni apelanticini navodi da je ona protiv izvršitelja podnijela prijedlog za izvršenje 1991. godine na osnovu računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti kako je naznačeno u prijedlogu od 21. juna 1991. godine, pa je predloženo izvršenje na iznos od 233.570,40 dinara (sa zakonskom kamatom) dopušteno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je nakon pravosnažnosti, odnosno 7. aprila 1992. godine, dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Apelacioni sud je naveo da je apelantica podneskom od 17. decembra 2004. godine tražila od Osnovnog suda da se ubrza postupak izvršenja u ovome predmetu, jer je apelantica u likvidaciji, pa je Osnovni sud, bez utvrđenja činjenice je li SDK, na osnovu pravosnažnog rješenja o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, izvršio prijenos u apelanticinu korist, pozivajući se na odredbu člana 57. stav 3. ZIP-a, donio zaključak kojim nalaže apelantici da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojem će potraživanje biti izraženo u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja izvršenja i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje. Zatim, da apelantica nije prigovorom osporavala rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, odnosno nije ukazala na to je li zaključak, kojim joj je naloženo podnošenje novog (preuređenog) prijedloga za dozvolu izvršenja saglasan ili ne odredbi člana 57. stav 3. ZIP-a na koju se prvostepeni sud pozvao kada je donio zaključak (jer odredba člana 57. stav 3. ZIP-a upućuje na odredbu člana 8. stav 4. istog zakona iz koje Broj 36 – Strana 3686 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. proizlazi da, ako se izvršenje na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet. U tom slučaju će sud nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju o čemu će zaključkom obavijestiti stranke). Kako ni izvršitelj u prigovoru protiv rješenja o izvršenju nije ukazao na to šta nalaže navedena zakonska odredba na koju se Osnovni sud pozvao u zaključku od 3. februara 2005. godine, nego je istakao druge činjenice koje se odnose na to da je izvršenje provedeno, te je istakao i prigovor o zastarjelosti potraživanja, čime, dakle, osporava Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine u potpunosti, osporeno rješenje od 15. jula 2005. godine je, prema ocjeni Apelacionog suda, saglasno odredbama člana 49. st. 4. i 5. ZIP-a. Na kraju, Apelacioni sud smatra da je apelanticino ukazivanje na činjenice koje su navedene u prigovoru protiv rješenja Osnovnog suda kojim se apelanticin podnesak po zaključku Osnovnog suda smatra tužbom - irelevantno, jer je za njihovo isticanje bilo mjesta upravo u prigovoru protiv Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine s obzirom na to da protiv zaključka Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine pravni lijek nije bio dopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica u svojoj apelaciji navodi da je proizvoljnost u primjeni prava redovnih sudova dovela do povrede njenih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se, također, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja i sam odluči o meritumu predmeta. 14. U prilog svojim tvrdnjama apelantica navodi da se u izvršnom spisu već nalazilo Rješenje Osnovnog suda u Brčkom o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je 12. februara 1992. godine postalo pravosnažno i 7. aprila 1992. godine dostavljeno Službi društvenog knjigovodstva Brčko na izvršenje, koje zbog početka rata u Bosni i Hercegovini nikada nije provedeno. Budući da izvršni postupak u predmetu broj Ip-4768/91 traje skoro 15 godina, apelantica je više puta kod nadležnog suda urgirala da se okonča izvršni postupak u navedenoj pravnoj stvari. S ciljem omogućavanja nastavka izvršenja po pravosnažnom Rješenju o dozvoli izvršenja broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, apelantica je, postupajući po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine, u ispravljenom i dopunjenom prijedlogu za izvršenje od 16. februara 2005. godine iznos potraživanja izrazila u konvertibilnim markama umjesto u dinarima, kako je izraženo u pravosnažnom rješenju, te navela brojeve žiroračuna s nazivima poslovnih banaka i tražitelja izvršenja i izvršitelja. Apelantica je očekivala da će se nakon toga samo nastaviti izvršni postupak do konačne naplate duga. Međutim, sud je, ponovnim donošenjem rješenja o izvršenju u pravnoj stvari u kojoj već postoji pravosnažno rješenje o izvršenju, izvršitelju dao mogućnost da izjavi prigovor, koju je izvršitelj iskoristio, što je dovelo do pravosnažnog rješenja po kojem se apelanticino postupanje po zaključku suda nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju smatra tužbom. Ovakvim postupanjem Osnovnog suda, a zatim i Apelacionog suda, smatra apelantica, derogira se pravosnažno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, suprotno principu "ne bis in idem" (ne može se dvaput po istom osnovu voditi spor). Apelantica, dalje, smatra da se ne može voditi novi parnični postupak i zbog toga što su navedenim pravosnažnim rješenjem, prije 14 godina, nastupile pravne posljedice presuđene stvari "res iudicata pro veritate accipitur". Apelantica podsjeća da je sve ove prigovore istakla Apelacionom sudu protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine, ali bezuspješno. Štaviše, apelantica postavlja pitanje - o čemu bi se u novom parničnom postupku trebalo raspravljati i odlučivati, odnosno šta bi apelantica trebala ponovo da dokazuje. Smatra da se pravosnažna sudska odluka, pa i Rješenje Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, može izmijeniti samo u postupku prema vanrednim pravnim lijekovima. U protivnom, pita se apelantica, koliko puta treba donijeti rješenje o izvršenju u istoj pravnoj stvari? Koliko puta treba da nastupi "presuđena stvar"? Kada će sudovi u Distriktu Brčko BiH početi da pravosnažna rješenja o izvršenju izvršavaju, a ne da ih derogiraju? 15. Apelantica je posebno u svojoj apelaciji skrenula pažnju na Presudu Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, donesenu u pravnoj stvari u kojoj su spor vodile iste stranke samo sa zamijenjenim ulogama, jer je apelantica bila tužena, dok je tražitelj bio izvršitelj iz pravne stvari broj Ip-4768/91, koja je predmet ove apelacije. Štaviše, i sudija je bio isti. U pravnoj stvari broj Ps-59/02 apelantica je, kao tužena, tokom postupka pred Osnovnim sudom istakla prigovor o kompenzaciji, pozivajući se upravo na potraživanje koje proizlazi iz pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Osnovni sud je ovaj apelanticin prigovor odbio, navodeći da je "... sud... utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršenja br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je kao pravosnažno (postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršenja u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan s protivtužbenim zahtjevom, te s obzirom na to da se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, utvrđeno je da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor o kompenzaciji, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Dakle, apelantica konstatira, isti redovni sudovi isto rješenje o izvršenju kada je u pitanju spor između istih stranaka, u situaciji kada je apelantica tužena smatraju pravosnažnim, a kada je apelantica tražiteljica izvršenja smatraju nepravosnažnim, odnosno uvijek odlučuju u korist "Agrosideksa" na apelanticinu štetu. 16. U pogledu stava Apelacionog suda da Zaključak Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine nije bio u skladu s odredbama ZIP-a, apelantica zaključuje da, po logici drugostepenog suda, prvostepeni sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku, pa apelantica uopće nije niti trebala da postupi po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine. Međutim, apelantica smatra da bi to izazvalo odbacivanje prijedloga za dozvolu izvršenja. Apelantica smatra da je u Distriktu Brčko BiH evidentan visok stepen pravne nesigurnosti. Naime, umjesto da drugostepeni sud sankcionira nezakonito postupanje prvostepenog suda, on smatra da je to trebala da učini sama apelantica. 17. U vezi sa stavom Apelacionog suda da je apelantica mogla izjaviti prigovor protiv novog rješenja o izvršenju, apelantica ističe da ona nema pravni interes da osporava rješenje kojim je dopušteno traženo izvršenje, jer se predmetni izvršni postupak vodi po apelanticinom prijedlogu kao tražiteljici izvršenja i traje skoro 15 godina. Štaviše, samo izvršitelj može izjaviti prigovor protiv rješenja o izvršenju, a apelantica u ulozi tražiteljice izvršenja može izjaviti prigovor samo protiv rješenja suda kojim se njen prijedlog za dozvolu izvršenja odbija. Uostalom, o tome jasno govore odredbe člana 45. st. 1. i 2. ZIP-a. Apelantica tvrdi da su sudovi u Distriktu Brčko BiH došli u apsurdnu situaciju u kojoj sudovi koji su odgovorni za zakonito vođenje izvršnog postupka nisu ispunili svoju zakonsku obavezu, a upravo se pozivaju na tu činjenicu, tj. na svoje kršenje zakona kako bi opravdali odluku o odbijanju apelanticinog zahtjeva. Ovakvo postupanje sudova protivno je principu "nemo censetur propriam turpitudinem allegans" (niko se ne može pozivati na vlastiti nemar u odbrani prava). Svoju tvrdnju o kršenju apelanticinog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelantica argumentira tvrdnjom da sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu nikada odlučili o apelanticinom prijedlogu iznesenom u Odgovoru na prigovor izvršitelja protiv Rješenja o izvršenju Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3687 Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, da se prigovor izvršitelja odbaci kao neuredan zbog nedostataka koji se odnose na zastupanje. O iznesenom apelanticinom prigovoru sudovi nisu odlučili, ali su zato, iz samo njima poznatih razloga, apelanticu uputili na parnicu. 18. Na kraju je apelantica predložila da Ustavni sud ukine osporena rješenja i sam odluči o meritumu predmeta prema odredbi člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer je riječ o postupku koji je hitan a u konkretnom slučaju traje više od 14 godina, pa bi vraćanje na ponovni postupak samo nepotrebno odugovlačilo izvršni postupak. S druge strane, podsjeća apelantica, u nizu slučajeva u kojima je Ustavni sud ukinuo odluke Apelacionog suda ovaj sud je u ponovljenom postupku donio iste odluke kao i one koje je Ustavni sud ukinuo, npr., u predmetima AP 289/03, AP 1/05, AP 854/04 i drugima. Drugim riječima, sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu ispoštovali pravno shvatanje Ustavnog suda iako ih je na to obavezivala odredba člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda BiH, nego su de facto preispitivali konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH, suprotno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog ovakve situacije, apelanti su u predmetima Ustavnog suda broj AP 289/03 i AP 854/04 podnijeli tužbe protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava. b) Odgovor na apelaciju 19. Apelacioni sud u odgovoru ističe da je apelantica nakon 12 godina tražila izvršenje Rješenja broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, koje je postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Međutim, kako dalje naglašava Apelacioni sud, apelantica ne dostavlja podatke pribavljene od pravnog slijednika SDK koji se odnose na to da nije postupljeno prema navedenom rješenju. Prvostepeni sud ne utvrđuje ovu činjenicu provjerom kod nadležne službe, niti daje mogućnost izvršitelju da se o njoj izjasni s obzirom na pe riod koji je protekao od pravosnažnosti rješenja o dozvoli izvršenja i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za provođenje izvršenja. Apelacioni sud ističe da je postojala mogućnost da nadležna služba postupi po rješenju o izvršenju, te da se sa računa izvršitelja skine dopušteni iznos. Apelacioni sud zaključuje da u nastalim okolnostima pravo na pravično suđenje, svakako, znači i pravo izvršitelja da se izjasni o činjenici je li postupljeno po pravosnažnom rješenju o izvršenju, što je izvršitelj konačno mogao da istakne i što je istakao u prigovoru protiv Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 9. maja 2005. godine, pa o njegovim navodima treba odlučiti u parničnom postupku. Apelacioni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se žali u apelaciji. 20. Izvršitelj u odgovoru ističe da je Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine postalo pravosnažno 12. februara 1992. godine i provedeno iste godine, a zatim navedeni spis adaktiran. Nakon 15 godina apelantica pokušava da kod istog suda novim prijedlogom isposluje novo rješenje o izvršenju za isto potraživanje. Izvršitelj naglašava da se radi o presuđenoj stvari, završenom postupku izvršenja, tako da je zbog navedenih razloga apelanticin novi prijedlog za izvršenje neosnovan. Osim toga, izvršitelj smatra da je zbog zastarjelosti, jer je protekao opći rok zastarijevanja od deset godina, nemoguće nastaviti ili pokrenuti novi izvršni postupak po istom osnovu. Izvršitelj predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 21. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 8. (4) Ako se pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja. U tom slučaju, sud će nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja. Član 20. (1) U izvršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. (2) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Član 45. (1) Rješenje o izvršenju izvršitelja može osporavati prigovorom. (2) Rješenje kojim je odbijen prijedlog za izvršenje tražitelj izvršenja može osporavati prigovorom. (3) Na rješenje doneseno u provođenju izvršenja može se uložiti prigovor, ako ovim zakonom nije određeno da prigovor nije dopušten. Član 46. (1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje... Član 47. (1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju dostavlja se tražitelju izvršenja. (2) Tražitelj izvršenja može u roku od tri dana od dana dostavljanja prigovora podnijeti odgovor na prigovor. Član 49. (1) Izvršitelj će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu osporava to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen. (4) Ako se rješenje o izvršenju osporava u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5) Kada je podnesen prigovor iz prethodnog stava, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražitelja izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražitelj izvršenja uspije sa tužbom. Član 57. (2) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (3) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz prethodnog stava sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 4. ovog zakona u roku od osam dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Član 58. (1) Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. (2) Ako je izvršenje završeno provođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Član 182. (1) Ako u vrijeme kad je pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa dostavljeno rješenje o izvršenju nema sredstava na dužnikovom računu, to će lice to rješenje držati u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun. (2) O tome da nema sredstava na računu pravno lice iz stava 1. ovog člana obavijestit će sud bez odgađanja. " Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 360. (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. (3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 379. (1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti." Broj 36 – Strana 3688 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj Pž-89/05 od 11. oktobra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode Š...Ć, što uključuje: (...) e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je u osporenim rješenjima redovnih sudova na njenu štetu proizvoljno primijenjen zakon, što je dovelo do neizvršenja pravosnažnog sudskog rješenja o izvršenju. 29. U pogledu apelanticinih navoda Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakom pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. 30. U vezi s navedenim Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojem je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena žna pitanja koja su sadržana u ovom ustavuž i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 31. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ni za Osnovni ni za Apelacioni sud nije sporno da je apelant protiv izvršitelja 21. juna 1991. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti, kao vjerodostojnih isprava u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. Zatim, navodi da je Osnovni sud 22. oktobra 1991. godine donio Rješenje broj Ip-4768/91 kojim je dopustio izvršenje na ime glavnog duga u iznosu od 233.570,40 dinara sa zakonskom kamatom, koje je, nakon pravosnažnosti, 7. aprila 1992. godine dostavljeno SDK Brčko na provođenje. Za Apelacioni sud je sporna činjenica je li pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno. Stoga, Apelacioni sud smatra da Osnovni sud nije mogao donijeti zaključak 3. februara 2005. godine, pozivajući se na odredbu člana 57. stav 3. ZIP-a, kojim apelantu nalaže da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojem će potraživanje biti izraženo u KM, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja izvršenja i izvršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na izvršenje, bez utvrđivanja činjenice je li SDK izvršio prijenos u korist apelantice i bez davanja mogućnosti izvršitelju da se o ovoj činjenici izjasni s obzirom na pe riod koji je protekao od pravosnažnosti rješenja o izvršenju i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za provođenje izvršenja. Apelacioni sud, dakle, smatra da je Osnovni sud postupao nezakonito, ali sam svojom odlukom ne ispravlja nezakonito postupanje Osnovnog suda. Apelacioni sud prigovara i apelantici što nije od pravnog slijednika SDK pribavila i dostavila podatke koji se odnose na utvrđivanje činjenice je li pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine provedeno. 32. Međutim, u vezi s navedenim stavom Apelacionog suda, Ustavni sud podsjeća da, prema relevantnim odredbama ZIP-a, rješenje o izvršenju sud dostavlja na izvršenje pravnom licu koje obavlja poslove platnog prometa, koje će bez odgađanja obavijestiti sud ukoliko na računu izvršitelja nema sredstava za isplatu duga. Zatim, prema članu 58. stav 1. ZIP-a, postupak izvršenja će se smatrati završenim provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava. Prema stavu 2. člana 58. ZIP-a, ako je izvršenje završeno provođenjem radnje kojom je dovršeno, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Dakle, da je izvršenje bilo provedeno po pravosnažnom Rješenju o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine, Osnovni sud bi tu činjenicu, postupajući u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, utvrdio posebnim rješenjem koje bi se nalazilo u izvršnom spisu kod Osnovnog suda. Budući da dopušteno izvršenje očigledno nije provedeno u izvršnom spisu Osnovnog suda i nema posebnog rješenja o tome, pa je Osnovni sud s pravom u zaključku zatražio potrebne podatke s ciljem okončanja postupka izvršenja, na način propisan stavom 4. člana 8. ZIP-a. Iz navedenog za Ustavni sud nesporno proizlazi da su stavovi Apelacionog suda bez pravnog utemeljenja, jer njima nije utvrđena činjenica je li pravosnažno Rješenje o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine provedeno, te apelanticina obaveza da od pravnog slijednika SDK-a pribavi i dostavi sudu podatke o postupanju ili nepostupanju SDK-a po pravosnažnom rješenju o izvršenju koje je predmet ove apelacije. 33. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koju je Apelacioni sud potvrdio svojom Presudom broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine, na koju je apelantica u svojoj apelaciji Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3689 posebno ukazala, nesporno proizlazi činjenica da dopušteno izvršenje od 25. februara 2003. godine nije bilo provedeno. Naime, Osnovni sud je u navedenoj presudi odbio apelanticin (kao tužene u pravnoj stvari broj Ps. 59/02) protivtužbeni zahtjev na iznos od 3.619,40 KM i prigovor o kompenzaciji u iznosu 24.130,52 KM, iznesen u toku postupka čiji je rezultat prvostepena presuda 25. februara 2003. godine. U obrazloženju svoje odluke Osnovni sud je konstatirao: "U vezi sa podnesenom protivtužbom, opunomoćenik tužitelja (izvršitelja u pravnoj stvari broj Ip-4768/91) je istakao da u cijelosti osporava i osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva, pogotovo što se taj protivtužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužene koje je utvrđeno u izvršnom postupku i radi se o presuđenoj stvari, te stoga nema ni osnova za novu protivtužbu. Zbog toga je predložio da se protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan." Zatim je Osnovni sud, nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev odlučio kao u izreci te presude i dao sljedeće obrazloženje: "U vezi sa istaknutim prigovorom kompenzacije i podnesenim protivtužbenim zahtjevom tužene, sud je utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli izvršenja br. Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine koje je kao pravosnažno (postalo je pravosnažno 12. februara 1992. godine) dostavljeno na izvršenje SDK Brčko 7. aprila 1992. godine i postupak izvršenja u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne osporavaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." Iz citiranog dijela Presude Osnovnog suda broj Ps.59/02 od 25. februara 2003. godine za Ustavni sud je nesporno da Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine ne samo da nije izvršeno 1992. godine, kako izvršitelj u svome prigovoru navodi, nego nije bilo izvršeno ni 25. februara 2003. godine. Osim toga, navedeni citat govori i da iznos od 24.130,52 KM, kao protuvrijednost dinarskog iznosa od 233.570,40, 25. februara 2003. godine između apelantice kao tužene i izvršitelja kao tužitelja nije bio sporan kao glavni dug. Stoga, za izvršitelja, a time i za Apelacioni sud ne bi trebala da bude sporna ni činjenica da je iznos glavnog duga 25. februara 2005. godine bio 25.952,27 KM. Ustavni sud primjećuje da je i tada izvršitelju bila data mogućnost da se izjasni o činjenici je li izvršenje po pravosnažnom rješenju od 22. oktobra 1991. godine provedeno i je li dinarski iznos pravilno preveden u konvertibilne marke, pa se suprotan stav Apelacionog suda čini neprihvatljivim. 34. U vezi sa stavom Apelacionog suda, prema kojem je apelantica trebala prigovorom da osporava rješenje Osnovnog suda od 9. maja 2005. godine, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon apelanticinih urgencija da se okonča predmetni izvršni postupak, te nakon uvida u izvršni spis Ip-4768/91, zaključkom od 3. februara 2005. godine odlučio da postupak nastavi u skladu s članom 57. stav 3. a u vezi s članom 8. stav 4. ZIP-a. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na činjenicu da je Osnovni sud donio zaključak pozivajući se na navedene odredbe ZIP-a, tj. odlučio "nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja". Za Ustavni sud je sasvim prihvatljiva apelanticina argumentacija kada u apelaciji navodi da nije izjavljivala prigovor protiv rješenja o izvršenju od 9. maja 2005. godine, jer je ono bilo u njenu korist, a osim toga, članom 45. stav 1. ZIP-a, pravo prigovora je rezervirano samo za izvršitelja. Štaviše, Ustavni sud podsjeća i na odredbe stava 2. člana 45. ZIP-a prema kojima apelantica kao tražiteljica izvršenja može prigovorom osporavati samo rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbijen; odredbe člana 46. stav 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje; odredbe člana 47. stav 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o izvršenju dostavlja tražitelju izvršenja, koji prema odredbi stava 2. člana 47. ZIP-a može podnijeti samo odgovor na prigovor, što je apelantica u konkretnom slučaju i učinila. Očigledno je, dakle, da apelantica nije propustila nijednu radnju na koju je bila ovlaštena zakonom ili odlukom suda. 35. Kada je riječ o stavu Apelacionog suda da je apelantica trebala da ukaže sudu je li zaključak Osnovnog suda od 3. februara 2005. godine bio saglasan ili ne odredbi člana 57. stav 3. ZIP-a, na koju se prvostepeni sud pozvao kada je zaključak donio (jer odredba člana 57. stav 3. ZIP-a upućuje na odredbu člana 8. stav 4. istog zakona), Ustavni sud podsjeća na jedan od osnovnih principa prava "iura novit cu riae" (sud zna propise), pravilo koje svoj osnov nalazi u principu zakonitosti prema kojem je sud dužan svoju odluku donijeti onako kako je pravnom normom za takav slučaj predviđeno. Budući da je sud u raspravljanju i odlučivanju vezan propisima, on je dužan i poznavati ih, dok stranke nisu dužne navesti pravne norme na kojima zasnivaju svoj stav, a ako ih navedu, njihovo shvatanje o tome nije obavezno za sud. Iz ovog pravila proistječe kao posljedica da pravna norma ne može biti predmet dokazivanja. Za konkretni slučaj ovo pravilo znači da sud kojem je povjereno provođenje izvršnog postupka poznaje pravo, konkretno procesna pravila kojima je reguliran izvršni postupak. Dakle, apelant nema obavezu da sud poučava pravu. 36. U vezi s konstatacijom Apelacionog suda da je izvršitelj izjavio i prigovor o zastarjelosti potraživanja, što je bio jedan od razloga zbog kojih je Apelacioni sud potvrdio rješenje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra uputnim ukazati na činjenicu da se prigovor o zastarjelosti u izvršnom postupku može isticati u slučajevima u kojima je postupak izvršenja pokrenut nakon isteka zakonom propisanog roka za zastarijevanje potraživanja utvrđenog pravosnažnom odlukom suda ili drugog nadležnog organa ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim organom. Rok zastarijevanja za potraživanja pred sudom ili drugim nadležnim organom propisan je materijalnim pravom. Konkretno, odredbama člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon, inače, predviđa kraći rok zastarjelosti. U konkretnom slučaju apelant je pravovremeno pokrenuo postupak izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, čiji je rezultat bilo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine. U tom slučaju ne može se govoriti o zastarjelosti potraživanja. Dalje, i kada ne bi postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, a ono postoji, tj. i kada bi se moglo smatrati da je apelanticinim podneskom od 15. februara 2005. godine tek pokrenut izvršni postupak za namirenje potraživanja koje je predmet pravosnažnog rješenja o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine, Ustavni sud smatra da se ne bi mogao prihvatiti prigovor o zastarjelosti potraživanja. Ovo zbog toga što je isto potraživanje ponovo utvrđeno u sudskom postupku Presudom Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. februara 2003. godine, koja je postala pravosnažna Presudom Apelacionog suda broj Pž-22/03 od 12. septembra 2003. godine. Dakle, i prema toj presudi ne bi nastupila zastarjelost potraživanja, budući da bi rok od deset godina za zastarjelost potraživanja utvrđenog pravosnažnom sudskom presudom istekao tek 12. septembra 2013. godine. 37. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, zbog razloga koje nije obrazložio, napustio svoju prvobitnu namjeru izraženu u Zaključku broj Ip-4768/91 od 3. februara 2005. godine i, umjesto da rješenje sa ispravkama u pogledu potraživanja izraženog u KM, te žiroračuna i naziva banaka tražitelja izvršenja i izvršitelja ponovo uputi na izvršenje, donio novo rješenje o izvršenju kao da nije u tom trenutku u istoj pravnoj stvari već postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju. Slijedeći to, novo rješenje je imalo pouku o pravnom lijeku, odnosno izvršitelju je dato pravo da izjavi prigovor, što je on i učinio. Međutim, da je Osnovni sud donio zaključak u smislu člana 8. stav 4. ZIP-a, ne bi bilo mjesta za izjavljivanje pravnih lijekova, postupak izvršenja bi nakon 14 godina čekanja konačno bio proveden. Ustavni sud zapaža da je bilo mjesta da Osnovni sud svoj zaključak zasnuje na članu 57. stav 3. ZIP-a. Naime, prema stavu 2. člana 57. ZIP-a izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se zbog drugih razloga ne može provesti. U konkretnom slučaju izvršenje se nije moglo provesti zbog toga Broj 36 – Strana 3690 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. što je pravosnažno rješenje o izvršenju glasilo na dinarski iznos i prijeratne račune tražitelja izvršenja i izvršitelja, dakle, zbog drugih razloga u smislu stava 2. člana 57. ZIP-a. Istina je da odredbe člana 8. ZIP-a tretiraju pitanje ograničenja sredstava i predmeta izvršenja i osiguranja, odnosno u stavu 4. člana 8. ZIP-a daju odgovor na pitanje kako postupiti ako se pravosnažno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti na način da će, pod uvjetom da tražitelj izvršenja predloži novo sredstvo ili predmet izvršenja, sud nastaviti izvršenje na osnovu istog rješenja o izvršenju, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršitelja. Činjenica je da ZIP-om nije propisan postupak u slučaju da se pravosnažno rješenje o izvršenju iz vremena prije rata u Bosni i Hercegovini ne može provesti zbog nedostataka u pogledu valute i računa tražitelja izvršenja i izvršitelja nastalog zbog bezuspješnog proteka vremena pred sudom. Stoga se najprimjerenijim čini primijeniti analogiju, tj. na predmet ove apelacije primijeniti pravnu normu predviđenu za neki drugi slučaj koji je s njim sličan, konkretno, primijeniti odredbe o nemogućnosti provođenja pravosnažnog rješenja o izvršenju u slučaju ograničenja sredstava i predmeta izvršenja. Ustavni sud smatra da je dosljednim tumačenjem navedenih odredaba ZIP-a Osnovni sud trebao da donese zaključak u smislu člana 8. stav 4. ZIP-a, a ne da pored pravosnažnog rješenja o izvršenju donese novo rješenje o izvršenju. 38. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni sud je bio na dobrom putu da predmet ove apelacije riješi na zakonit način kada je donio zaključak 3. februara 2005. godine, ali je proizvoljno primijenio pravo kada je, nakon što je apelantica postupila po zaključku, Osnovni sud donio novo rješenje o izvršenju umjesto zaključka kojim upotpunjuje podatke u pravosnažnom rješenju o izvršenju, a zatim rješenje od 15. jula 2005. godine kojim se apelanticin podnesak, nastao njenim postupanjem po zaključku Osnovnog suda, smatra tužbom. Proizvoljnu primjenu prava nastavio je i Apelacioni sud svojim Rješenjem broj Pž. 89/05 od 11. oktobra 2005. godine, kojim je prigovor tražitelja izvršenja odbio i Rješenje Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine potvrdio. Tako su sudovi, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, jer je apelantica otklonila nedostatke zbog kojih se pravosnažno rješenje o izvršenju nije moglo provesti, na koje je Osnovni sud, pozivajući se na član 57. stav 3. ZIP-a, upozorio u svome zaključku od 3. februara 2005. godine, donijeli rješenje o odgađanju izvršenja i upućivanju na parnicu. To je doneseno primjenom odredbe člana 49. st. 4. i 5. ZIP-a, čijoj primjeni u konkretnom slučaju uopće nije bilo mjesta, jer član 49. ZIP-a tretira nepravosnažno rješenje o izvršenju, a u konkretnom slučaju je već postojalo pravosnažno rješenje o izvršenju od 22. oktobra 1991. godine i na njega se mogao primijeniti samo član 57. st. 2, 3. i 4. ZIP-a u vezi sa članom 8. stav 4. istog zakona, iako je zaključak od 3. februara 2005. godine Osnovni sud donio pozivajući se na član 57. stav 3. ZIP-a. Dakle, osim proizvoljne primjene odredaba ZIP-a, redovni sudovi su svojim odlukama doveli i do kršenja osnovnih postulata prava, kao što su "ne bis in idem" i "res iudicata pro veritete accipitur". Nasuprot iznesenome, Ustavni sud konstatira i različito postupanje istih redovnih sudova, u zavisnosti od činjenice u kojem se svojstvu apelantica pojavljuje pred tim sudovima. Naime, u već navedenoj pravnoj stvari broj Ps. 59/02, kada je apelantica bila tužena, a izvršitelj tražitelj, redovni sudovi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine odbili su apelanticin protivtužbeni zahtjev kao tužene i prigovor kompenzacije za potraživanje koje je predmet Rješenja o izvršenju broj Ip-4768/91 od 22. oktobra 1991. godine. Ove apelacije i svoju odluku obrazložili su: "...S obzirom na to da se radi o pravosnažnom izvršnom predmetu, čije prinudno izvršenje još uvijek nije završeno, a u tom pravosnažnom rješenju o izvršenju predmet izvršenja je identičan sa protivtužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na osnovu čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protivtužbu, u cijelosti odbio kao neosnovane." 39. Ustavni sud, na kraju, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava osporenim rješenjima derogirali ili, u najmanju ruku, učinili neizvjesnim apelanticino pravo koje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem o izvršenju. 40. Ustavni sud zaključuje da je, zbog proizvoljne primjene prava, došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 41. U svjetlu zaključka o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava u izvršnom postupku učine neizvjesnim provođenje pravosnažnog rješenja o izvršenju, a time i realiziranje apelanticinog potraživanja koje je predmet pravosnažnog rješenja o izvršenju. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2248/05, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. i stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Apelacijskog suda Distrikta Brčko BiH broj Pž-89/05 od 11. listopada 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine. Predmet se, sukladno članku 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH, koji je dužan žurnom postupku provesti Rješenje o ovrsi Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, koje je postalo pravomoćno 12. veljače 1992. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko BiH da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem ovrhe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3691 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka - Brčko, Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Distrikta Brčko BiH, je podnijela 31. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacijskoga suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Pž-89/05 od 11. listopada 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskoga suda i sudionika u postupku, poduzeća "Agrosideks" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: ovršitelj), zatraženo je 8. studenog 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski je sud dostavio odgovor na apelaciju 2. prosinca 2005. godine, a ovršitelj 1. prosinca 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacijskoga suda i ovršitelja su dostavljeni apelantici 14. prosinca 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je kao tražiteljica ovrhe 21. lipnja 1991. godine podnijela prijedlog za ovrhu Osnovnom sudu u Brčkom protiv ovršitelja. Osnovni sud u Brčkom je dopustio traženu ovrhu Rješenjem broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine prijenosom novčanih sredstava sa žiroračuna dužnika na apelantičin žiroračun. Nakon što je postalo pravomoćno, navedeno je rješenje dostavljeno na ovrhu Službi društvenog knjigovodstva (SDK) Brčko 7. travnja 1992. godine. 7. Apelantica je više puta urgirala da se okonča ovršni postupak kod Osnovnog suda, ističući da se prema njoj provodi postupak likvidacije, a da ovršni postupak u navedenom predmetu traje skoro 15 godina. 8. Osnovni je sud donio Zaključak broj Ip-4768/91 3. veljače 2005. godine u kojemu je naveo da se kod tog suda po apelantičinom prijedlogu od 21. lipnja 1991. godine vodi ovršni postupak protiv ovršitelja radi izmirenja duga u iznosu od 233.570,40 dinara i sporednih tražbina, te primjenjujući članak 57. stavak 3. Zakona o ovršnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP) pozvao apelanticu da u roku od osam dana od primitka zaključka dostavi sudu preuređen prijedlog za dozvolu ovrhe u kojemu će tražbina biti izražena u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke apelantice i ovršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na ovrhu. 9. Apelantica je postupila prema navedenom zaključku od 16. veljače 2005. godine, a nakon toga je Osnovni sud donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine kojim je ponovno dopustio jednom već dopuštenu ali neprovedenu ovrhu (ovrha dopuštena Rješenjem Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine koje je postalo pravomoćno 12. veljače 1992. godine) i novo rješenje o ovrsi dostavio ovršitelju s poukom da se protiv njega može uložiti prigovor u roku od tri dana od njegovog primitka. 10. Ovršitelj je protiv novog rješenja o ovrsi uložio prigovor u kojemu je naveo da je navedeno rješenje nezakonito zbog toga što je rješenje o ovrsi od 22. listopada 1991. godine provedeno, a predmetni spis je adaktiran iste godine. Potom je naveo da je neshvatljivo da isti sud nakon 14 godina donosi novo rješenje o ovrsi po istom pravnom temelju - ovršnoj ispravi. Stoga je ovršitelj istaknuo i prigovor o zastari tražbine, jer je opći rok zastare u ovršnom postupku 10 godina. Osim toga, ovršitelj je istaknuo da pobijano rješenje o ovrsi ne sadrži ovršni naslov, tj. da nije naveden pravni temelj tražbine, bez kojega se ne može dopustiti ovrha, te da iz prijedloga tražitelja ovrhe proizlazi da on traži nastavak ovrhe iz 1991. godine, da novčani iznos koji je naveden u nalazu sudskog vještaka ekonomske struke Nihada Jašarevića predstavlja čistu fikciju, jer nije urađen sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate u svezi s dinarskim novčanim sredstvima. 11. Rješavajući o prigovoru ovršitelja, Osnovni je sud donio Rješenje broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine kojim je odlučio da se apelantičin podnesak od 16. veljače 2005. godine smatra tužbom, te da se ovrha odgađa i bit će nastavljena na apelantičin prijedlog kao tražiteljice ovrhe nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda. Apelantica je uložila prigovor protiv ovakvog rješenja. 12. Odlučujući o apelantičinom prigovoru protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine, Apelacijski je sud donio Rješenje broj Pž.89/05 od 11. listopada 2005. godine, kojim je apelantičin prigovor odbijen i potvrđeno pobijano rješenje Osnovnog suda, tj. da se apelantičin podnesak, nastao kao rezultat postupanja po zaključku prvostupanjskog suda nakon što je rješenje o dozvoli ovrhe postalo pravomoćno, smatra tužbom. U obrazloženju svojega rješenja Apelacijski je sud, prije svega, konstatirao da su, prema podacima spisa predmeta, točni apelantičini navodi da je ona protiv ovršitelja podnijela prijedlog za ovrhu 1991. godine na temelju računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti kako je naznačeno u prijedlogu od 21. lipnja 1991. godine, pa je predložena ovrha na iznos od 233.570,40 dinara (sa zakonskom kamatom) dopuštena Rješenjem o ovrsi Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, koje je nakon pravomoćnosti, odnosno 7. travnja 1992. godine, dostavljeno SDK Brčko na provedbu. Apelacijski je sud naveo da je apelantica podneskom od 17. prosinca 2004. godine tražila od Osnovnog suda da se ubrza postupak ovrhe u ovome predmetu, jer je apelantica u likvidaciji, pa je Osnovni sud, bez utvrđenja činjenice je li prijenos u apelantičinu korist izvršen od SDK na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi od 22. listopada 1991. godine, pozivajući se na odredbu članka 57. stavak 3. ZIP-a, donio zaključak kojim nalaže apelantici da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojemu će tražbina biti izražena u konvertibilnim markama, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja ovrhe i ovršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na ovrhu. Potom, da apelantica nije prigovorom pobijala rješenje Osnovnog suda od 9. svibnja 2005. godine, odnosno nije ukazala na to je li zaključak, kojim joj je naloženo podnošenje novog (preuređenog) prijedloga za dozvolu ovrhe, suglasan ili ne odredbi članka 57. stavak 3. ZIP-a na koju se prvostupanjski sud pozvao kada je zaključak donio (jer odredba članka 57. stavak 3. ZIP-a upućuje na odredbu članka 8. stavak 4. istog zakona iz koje proizlazi da, ako se ovrha na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj ovrhe može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet. U tome slučaju će sud nastaviti ovrhu na temelju istoga rješenja o ovrsi o čemu će zaključkom obavijestiti stranke). Kako ni ovršitelj u prigovoru protiv rješenja o ovrsi nije ukazao na to što nalaže navedena zakonska odredba na koju se Osnovni sud pozvao u zaključku od 3. veljače 2005. godine, nego je istaknuo druge činjenice koje se odnose na to da je ovrha provedena, te je istaknuo i prigovor o zastari tražbine, čime, dakle, pobija Rješenje o ovrsi broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine u potpunosti, pobijano rješenje od 15. srpnja 2005. godine, prema ocjeni Apelacijskoga suda, suglasno je odredbama članka 49. st. 4. i 5. ZIP-a. Na koncu, Apelacijski sud smatra da je apelantičino ukazivanje na činjenice koje su navedene u prigovoru protiv rješenja Osnovnog suda kojima se apelantičin podnesak po zaključku Osnovnog suda smatra tužbom - irelevantno, jer je za njihovo isticanje bilo mjesta upravo u prigovoru protiv Rješenja o ovrsi broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine obzirom da protiv zaključka Osnovnog suda od 3. veljače 2005. godine pravni lijek nije bio dopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica u svojoj apelaciji navodi da je proizvoljnost u primjeni prava redovitih sudova dovela do povrede njezinih ustavnih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica se, također, Broj 36 – Strana 3692 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. žali na povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud ukine pobijana rješenja i sam odluči o meritumu predmeta. 14. U prilog svojim tvrdnjama apelantica navodi da se u ovršnom spisu već nalazilo Rješenje Osnovnog suda u Brčkom o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, koje je 12. veljače 1992. godine postalo pravomoćno i 7. travnja 1992. godine dostavljeno Službi društvenog knjigovodstva Brčko na ovrhu, koje zbog početka rata u Bosni i Hercegovini nikada nije provedeno. Budući ovršni postupak u predmetu broj Ip-4768/91 traje skoro 15 godina, apelantica je više puta kod nadležnog suda urgirala da se okonča ovršni postupak u navedenoj pravnoj stvari. U svrhu omogućavanja nastavka ovrhe po pravomoćnom Rješenju o dozvoli ovrhe broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, apelantica je, postupajući po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. veljače 2005. godine, u ispravljenom i dopunjenom prijedlogu za ovrhu od 16. veljače 2005. godine iznos tražbine izrazila u konvertibilnim markama umjesto u dinarima, kako je izraženo u pravomoćnom rješenju, te navela brojeve žiroračuna sa nazivima poslovnih banaka i tražitelja ovrhe i ovršitelja. Apelantica je očekivala da će se nakon toga samo nastaviti ovršni postupak do konačne naplate duga. Međutim, sud je, ponovnim donošenjem rješenja o ovrsi u pravnoj stvari u kojoj već postoji pravomoćno rješenje o ovrsi, ovršitelju dao mogućnost izjaviti prigovor, koju je ovršitelj iskoristio, što je dovelo do pravomoćnog rješenja po kojemu se apelantičino postupanje po zaključku suda nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi smatra tužbom. Ovakvim postupanjem Osnovnog suda, a potom i Apelacijskoga suda, smatra apelantica, derogira se pravomoćno Rješenje o ovrsi Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, oprečno načelu "ne bis in idem" (ne može se dvaput po istom osnovu voditi spor). Apelantica, dalje, smatra da se ne može voditi novi parnični postupak i zbog toga što su navedenim pravomoćnim rješenjem, prije 14 godina, nastupile pravne posljedice presuđene stvari "res iudicata pro veritate accipitur". Apelantica podsjeća da je sve ove prigovore istaknula Apelacijskome sudu protiv Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. srpnja 2005. godine, ali bezuspješno. Štoviše, apelantica postavlja pitanje - o čemu bi se u novom parničnom postupku trebalo raspravljati i odlučivati, odnosno što bi apelantica trebala ponovno dokazivati. Smatra da se pravomoćna sudska odluka, pa i Rješenje Osnovnog suda u Brčkom broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, može izmijeniti samo u postupku prema izvanrednim pravnim lijekovima. U protivnom, pita se apelantica, koliko puta treba donijeti rješenje o ovrsi u istoj pravnoj stvari? Koliko puta treba nastupiti "presuđena stvar"? Kada će sudovi u Distriktu Brčko BiH početi pravomoćna rješenja o ovrsi izvršavati, a ne derogirati ih? 15. Apelantica je posebice u svojoj apelaciji skrenula pozornost na Presudu Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. veljače 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Pž-22/03 od 12. rujna 2003. godine, donesenu u pravnoj stvari u kojoj su spor vodile iste stranke samo sa zamijenjenim ulogama, jer je apelantica bila tužena, a tužitelj je bio ovršitelj iz pravne stvari broj Ip-4768/91, koja je predmet ove apelacije. Štoviše, i sudac je bio isti. U pravnoj stvari broj Ps-59/02 apelantica je, kao tužena, tijekom postupka pred Osnovnim sudom istaknula prigovor o kompenzaciji, pozivajući se upravo na tražbinu koja proizlazi iz pravomoćnog Rješenja Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine. Osnovni je sud ovaj apelantičin prigovor odbio, navodeći da je "...sud...utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli ovrhe br. Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, koje je kao pravomoćno (postalo pravomoćno 12. veljače 1992. godine) dostavljeno na ovrhu SDK Brčko 7. travnja 1992. godine i postupak ovrhe u tom ovršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne pobijaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. Obzirom da se radi o pravomoćnom ovršnom predmetu, čija prinudna ovrha još uvijek nije završena, a u tom pravomoćnom rješenju o ovrsi predmet ovrhe je identičan s protutužbenim zahtjevom, te obzirom da se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom temelju, utvrđeno je da nema osnove za vođenje dva postupka pa je sud, na temelju čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor o kompenzaciji, istaknut kroz postupak, te protutužbu u cijelosti odbio kao neutemeljene." Dakle, apelantica konstatira, isti redoviti sudovi isto rješenje o ovrsi kada je u pitanju spor između istih stranaka, u situaciji kada je apelantica tužena smatraju pravomoćnim, a kada je apelantica tražiteljica ovrhe smatraju nepravomoćnim, odnosno uvijek odlučuju u korist "Agrosideksa" na apelantičinu štetu. 16. Glede stajališta Apelacijskoga suda da Zaključak Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. veljače 2005. godine nije bio sukladan odredbama ZIP-a, apelantica zaključuje da, po logici drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije donio pravilnu i zakonitu odluku, pa apelantica uopće nije niti trebala postupiti po Zaključku Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 3. veljače 2005. godine. Međutim, apelantica smatra da bi to izazvalo odbacivanje prijedloga za dozvolu ovrhe. Apelantica smatra da je u Distriktu Brčko BiH evidentan visok stupanj pravne nesigurnosti. Naime, umjesto da drugostupanjski sud sankcionira nezakonito postupanje prvostupanjskog suda, on smatra da je to trebala učiniti sama apelantica. 17. U svezi sa stajalištem Apelacijskoga suda da je apelantica mogla uložiti prigovor protiv novog rješenja o ovrsi, apelantica ističe da ona nema pravni interes pobijati rješenje kojim je dopuštena tražena ovrha, jer se predmetni ovršni postupak vodi po apelantičinom prijedlogu kao tražiteljici ovrhe i traje skoro 15 godina. Štoviše, samo ovršitelj može uložiti prigovor protiv rješenja o ovrsi, a apelantica u ulozi tražiteljice ovrhe može uložiti prigovor samo protiv rješenja suda kojim se njezin prijedlog za dozvolu ovrhe odbija. Uostalom, o tomu razvidno govore odredbe članka 45. st. 1. i 2. ZIP-a. Apelantica tvrdi da su sudovi u Distriktu Brčko BiH došli u apsurdnu situaciju u kojoj sudovi koji su odgovorni za zakonito vođenje ovršnog postupka nisu ispunili svoju zakonsku obvezu, a upravo se pozivaju na tu činjenicu, tj. na svoje kršenje zakona kako bi opravdali odluku o odbijanju apelantičinog zahtjeva. Ovakvo postupanje sudova protivno je načelu "nemo censetur propriam turpitudinem allegans" (nitko se ne može pozivati na vlastiti nemar u obrani prava). Svoju tvrdnju o kršenju apelantičinog prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije apelantica argumentira tvrdnjom da sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu nikada odlučili o apelantičinom prijedlogu iznesenom u Odgovoru na prigovor ovršitelja protiv Rješenja o ovrsi Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine, da se prigovor ovršitelja odbaci kao neuredan zbog nedostataka koji se odnose na zastupanje. O iznesenom apelantičinom prigovoru sudovi nisu odlučili, ali su zato, iz samo njima poznatih razloga, apelanticu uputili na parnicu. 18. Na koncu je apelantica predložila da Ustavni sud ukine pobijana rješenja i sâm odluči o meritumu predmeta prema odredbi članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, jer je riječ o postupku koji je žuran a u konkretnom slučaju traje više od 14 godina, pa bi vraćanje na ponovni postupak samo nepotrebno odugovlačilo ovršni postupak. S druge strane, podsjeća apelantica, u nizu slučajeva u kojima je Ustavni sud ukinuo odluke Apelacijskoga suda ovaj je sud u ponovljenom postupku donio iste odluke kao i one koje je Ustavni sud ukinuo, primjerice, u predmetima AP 289/03, AP 1/05, AP 854/04 i drugima. Drugim riječima, sudovi u Distriktu Brčko BiH nisu ispoštovali pravno shvaćanje Ustavnog suda iako ih je na to obvezivala odredba članka 64. stavak 5. Pravila Ustavnog suda BiH, nego su de facto preispitivali konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda BiH, oprečno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog ovakve situacije, apelanti su u predmetima Ustavnog suda broj AP 289/03 i AP 854/04 podnijeli tužbe protiv Bosne i Hercegovine Europskom sudu za ljudska prava. b) Odgovor na apelaciju 19. Apelacijski sud u odgovoru ističe da je apelantica nakon 12 godina tražila ovrhu Rješenja broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, koje je postalo pravomoćno 12. veljače 1992. godine i dostavljeno SDK Brčko na provedbu. Međutim, kako dalje naglašava Apelacijski sud, apelantica ne dostavlja podatke pribavljene od pravnog slijednika SDK koji se odnose na to da nije postupljeno prema navedenom rješenju. Prvostupanjski sud ne utvrđuje ovu činjenicu provjerom kod nadležne službe, niti Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3693 daje mogućnost ovršitelju izjasniti se o njoj obzirom na razdoblje koje je proteklo od pravomoćnosti rješenja o dozvoli ovrhe i njegove dostave službi nadležnoj za provedbu ovrhe. Apelacijski sud ističe da je postojala mogućnost da nadležna služba postupi po rješenju o ovrsi, te da se sa računa ovršitelja skine dopušteni iznos. Apelacijski sud zaključuje da u nastalim okolnostima pravo na pravično suđenje, svakako, znači i pravo ovršitelja da se izjasni o činjenici je li po pravomoćnom rješenju o ovrsi postupljeno, što je ovršitelj konačno mogao istaknuti i što je istaknuo u prigovoru protiv Rješenja o ovrsi broj Ip-4768/91 od 9. svibnja 2005. godine, pa o njegovim navodima treba odlučiti u parničnom postupku. Apelacijski sud smatra da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se žali u apelaciji. 20. Ovršitelj u odgovoru ističe da je Rješenje o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine postalo pravomoćno 12. veljače 1992. godine i provedeno iste godine, a potom navedeni spis adaktiran. Nakon 15 godina apelantica pokušava kod istog suda novim prijedlogom isposlovati novo rješenje o ovrsi za istu tražbinu. Ovršitelj naglašava da se radi o presuđenoj stvari, završenom postupku ovrhe, tako da je zbog navedenih razloga novi apelantičin prijedlog za ovrhu neutemeljen. Osim toga, ovršitelj smatra da je zbog zastare, jer je protekao opći rok zastare od deset godina, nemoguće nastaviti ili pokrenuti novi ovršni postupak po istoj osnovi. Ovršitelj predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 21. Zakon o ovršnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 8. (4) Ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj ovrhe može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju, sud će nastaviti ovrhu na temelju istog rješenja o ovrsi, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja ovrhe i ovršitelja. Članak 20. (1) U ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. (2) Na materijalnopravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnog postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacijski odnosi. Članak 45. (1) Rješenje o ovrsi ovršitelj može pobijati prigovorom. (2) Rješenje kojim je odbijen prijedlog za ovrhu tražitelj ovrhe može pobijati prigovorom. (3) Na rješenje doneseno u provedbi ovrhe može se uložiti prigovor, ako ovim zakonom nije određeno da prigovor nije dopušten. Članak 46. (1) Prigovor protiv rješenja o ovrsi može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju ovrhu... Članak 47. (1) Prigovor protiv rješenja o ovrsi dostavlja se tražitelju ovrhe. (2) Tražitelj ovrhe može u roku od tri dana od dana dostave prigovora podnijeti odgovor na prigovor. Članak 49. (1) Ovršitelj će u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen. (4) Ako se rješenje o ovrsi pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje tražbine, prijedlog za ovrhu smatrat će se tužbom i u tome slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5) Kada je podnesen prigovor iz prethodnog stavka, sud će odgoditi ovrhu i nastavit će je, na prijedlog tražitelja ovrhe, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda, ako tražitelj ovrhe uspije s tužbom. Članak 57. (2) Ovrha će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (3) Prije donošenja rješenja o obustavi ovrhe iz prethodnog stavka sud će pozvati tražitelja ovrhe da podnese prijedlog iz članka 8. stavak 4. ovog zakona u roku od osam dana od dana primitka poziva. Rješenje o obustavi ovrhe sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neutemeljen. Članak 58. (1) Postupak ovrhe se smatra završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe. (2) Ako je ovrha završena provedbom radnje kojom je dovršena, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Članak 182. (1) Ako u vrijeme kad je pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa dostavljeno rješenje o ovrsi nema sredstava na dužnikovom računu, ta će osoba to rješenje držati u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun. (2) O tomu da nema sredstava na računu pravna osoba iz stavka 1. ovog članka obavijestit će sud bez odgađanja. " Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 360. (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. (2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojemu je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze. (3) Sud se ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Članak 379. (1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudbenom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Apelacijskog suda broj Pž-89/05 od 11. listopada 2005. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje apelant primio 21. listopada 2005. godine, a apelacija je podnesena 31. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode Š...Ć, što uključuje: Broj 36 – Strana 3694 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tomu što je u pobijanim rješenjima redovitih sudova na njezinu štetu proizvoljno primijenjen zakon, što je dovelo do neovrhe pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi. 29. Glede apelantičinih navoda Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40) prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tri bu nal; to obuhvaća "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudske odluke; tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koja su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, ovrha presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrana kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. 30. U svezi s navedenim Ustavni se sud poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojemu je "nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena žna pitanja koja su sadržana u ovom ustavuž i Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke redovitih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 31. Ustavni sud opaža da u konkretnom slučaju ni za Osnovni ni za Apelacijski sud nije prijeporno da je apelant protiv ovršitelja 21. lipnja 1991. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju računa, knjigovodstvene kartice i knjižne obavijesti, kao vjerodostojnih isprava u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. Potom, navodi da je Osnovni sud 22. listopada 1991. godine donio Rješenje broj Ip-4768/91 kojim je dopustio ovrhu na ime glavnog duga u iznosu od 233.570,40 dinara sa zakonskom kamatom, koje je, nakon pravomoćnosti, 7. travnja 1992. godine dostavljeno SDK Brčko na provedbu. Za Apelacijski je sud prijeporna činjenica je li pravomoćno rješenje o ovrsi od 22. listopada 1991. godine provedeno. Stoga, Apelacijski sud smatra da Osnovni sud nije mogao donijeti zaključak 3. veljače 2005. godine, pozivajući se na odredbu članka 57. stavak 3. ZIP-a, kojim apelantu nalaže da sudu dostavi novi preuređen prijedlog u kojemu će potraživanje biti izraženo u KM, naveden žiroračun i naziv banke tražitelja ovrhe i ovršitelja, kako bi se rješenje moglo uputiti na ovrhu, bez utvrđivanja činjenice je li SDK izvršio prijenos u korist apelantice i bez davanja mogućnosti ovršitelju da se o ovoj činjenici izjasni obzirom na razdoblje koje je proteklo od pravomoćnosti rješenja o ovrsi i njegovog dostavljanja službi nadležnoj za provedbu ovrhe. Apelacijski sud, dakle, smatra da je Osnovni sud postupao nezakonito, ali sam svojom odlukom ne ispravlja nezakonito postupanje Osnovnog suda. Apelacijski sud prigovara i apelantici što nije od pravnog slijednika SDK pribavila i dostavila podatke koji se odnose na utvrđivanje činjenice je li pravomoćno Rješenje o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine provedeno. 32. Međutim, u svezi s navedenim stavom Apelacijskog suda, Ustavni sud podsjeća da, prema relevantnim odredbama ZIP-a, rješenje o ovrsi sud dostavlja na ovrhu pravnoj osobi koja obavlja poslove platnog prometa, koje će bez odgađanja obavijestiti sud ukoliko na računu ovršitelja nema sredstava za isplatu duga. Potom, prema članku 58. stavak 1. ZIP-a, postupak ovrhe će se smatrati završenim provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava. Prema stavku 2. članka 58. ZIP-a, ako je ovrha završena provedbom radnje kojom je dovršena, sud će to utvrditi posebnim rješenjem. Dakle, da je ovrha bila provedena po pravomoćnom Rješenju o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine, Osnovni bi sud tu činjenicu, postupajući sukladno relevantnim odredbama ZIP-a, utvrdio posebnim rješenjem koje bi se nalazilo u ovršnom spisu kod Osnovnog suda. Budući da dopuštena ovrha očevidno nije provedena u ovršnom spisu Osnovnog suda i nema posebnog rješenja o tomu, pa je Osnovni sud s pravom u zaključku zatražio potrebne podatke s ciljem okončanja postupka ovrhe, na način propisan stavkom 4. članka 8. ZIP-a. Iz navedenog za Ustavni sud neprijeporno proizlazi da su stavovi Apelacijskog suda bez pravnog utemeljenja, jer njima nisu utvrđene činjenice je li pravomoćno Rješenje o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine provedeno, te apelantičina obveza da od pravnog slijednika SDK-a pribavi i dostavi sudu podatke o postupanju ili nepostupanju SDK-a po pravomoćnom rješenju o ovrsi koja je predmetom ove apelacije. 33. Štoviše, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. veljače 2003. godine, koju je Apelacijski sud potvrdio svojom Presudom broj Pž-22/03 od 12. rujna 2003. godine, na koju je apelantica u svojoj apelaciji posebno ukazala, neprijeporno proizlazi činjenica da dopuštena ovrha od 25. veljače 2003. godine nije bila provedena. Naime, Osnovni je sud u navedenoj presudi odbio apelantičin (kao tužene u pravnoj stvari broj Ps. 59/02) protutužbeni zahtjev na iznos od 3.619,40 KM i prigovor o kompenzaciji u iznosu 24.130,52 KM, iznesen tijekom postupka čiji je rezultat prvostupanjska presuda 25. veljače 2003. godine. U obrazloženju svoje odluke Osnovni je sud konstatirao: "U svezi s podnesenom protutužbom, opunomoćenik tužitelja (ovršitelj u pravnoj stvari broj Ip-4768/91) je istaknuo da u cijelosti pobija i osnovu i visinu protutužbenog zahtjeva, pogotovu što se taj protutužbeni zahtjev odnosi na potraživanje tužene koje je utvrđeno u ovršnom postupku i radi se o presuđenoj stvari, te stoga nema ni osnova za novu protutužbu. Zbog toga je predložio da se protutužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neutemeljen." Potom je Osnovni sud, nakon savjesne i skrbne ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u odnosu na apelantičin protutužbeni zahtjev odlučio kao u izreci te presude i dao sljedeće obrazloženje: "U svezi s istaknutim prigovorom kompenzacije i podnesenim protutužbenim zahtjevom tužene, sud je utvrdio da se radi o Rješenju o dozvoli ovrhe br. Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine koje je kao pravomoćno (postalo je pravomoćno 12. veljače 1992. godine) dostavljeno na ovrhu SDK Brčko 7. travnja 1992. godine i postupak ovrhe u tom izvršnom predmetu još uvijek nije okončan, što ne pobijaju ni zakonski zastupnici parničnih stranaka. Obzirom na to da se radi o pravomoćnom izvršnom predmetu, čija prinudna ovrha još uvijek nije završena, a u tom pravomoćnom rješenju o ovrsi predmet ovrhe je identičan s protutužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istom činjeničnom i istom pravnom osnovu, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na temelju čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protutužbu, u cijelosti odbio kao neutemeljene." Iz citiranog dijela Presude Osnovnog suda broj Ps.59/02 od 25. veljače 2003. godine za Ustavni je sud neprijeporno da Rješenje o ovrsi Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine ne samo da nije izvršeno 1992. godine, kako izvršenik u svome prigovoru navodi, nego nije bilo izvršeno ni 25. veljače 2003. godine. Osim toga, navedeni citat govori i da iznos od 24.130,52 KM, kao protuvrijednost dinarskog iznosa od 233.570,40, 25. veljače 2003. godine između apelantice kao tužene i ovršitelja Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3695 kao tužitelja nije bio prijeporan kao glavni dug. Stoga, za ovršitelja, a time i za Apelacijski sud ne bi trebala biti prijeporna ni činjenica da je iznos glavnog duga 25. veljače 2005. godine bio 25.952,27 KM. Ustavni sud primjećuje da je i tada ovršitelju bila data mogućnost izjašnjenja o činjenici je li ovrha po pravomoćnom rješenju od 22. listopada 1991. godine provedena i je li dinarski iznos pravilno preveden u konvertibilne marke, pa se oprečan stav Apelacijskog suda čini neprihvatljivim. 34. U svezi sa stavom Apelacijskog suda, prema kojemu je apelantica trebala prigovorom pobijati rješenje Osnovnog suda od 9. svibnja 2005. godine, Ustavni sud opaža da je Osnovni sud, nakon apelantičinih urgencija da se okonča predmetni ovršni postupak, te nakon uvida u ovršni spis Ip-4768/91, zaključkom od 3. veljače 2005. godine odlučio postupak nastaviti sukladno članku 57. stavak 3. a u svezi s člankom 8. stavak 4. ZIP-a. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na činjenicu da je Osnovni sud donio zaključak pozivajući se na navedene odredbe ZIP-a, tj. odlučio "nastaviti ovrhu na temelju istog rješenja o ovrsi o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja ovrhe i ovršitelja". Za Ustavni sud je sasvim prihvatljiva apelantičina argumentacija kada u apelaciji navodi da nije izjavljivala prigovor protiv rješenja o ovrsi od 9. svibnja 2005. godine, jer je ono bilo u njezinu korist, a osim toga, člankom 45. stavak 1. ZIP-a, pravo prigovora je rezervirano samo za ovršitelja. Štoviše, Ustavni sud podsjeća i na odredbe stavka 2. članka 45. ZIP-a prema kojima apelantica kao tražiteljica ovrhe može prigovorom pobijati samo rješenje kojim je prijedlog za ovrhu odbijen; odredbe članka 46. stavak 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o ovrsi može podnijeti iz razloga koji sprečavaju ovrhu; odredbe članka 47. stavak 1. ZIP-a, prema kojima se prigovor protiv rješenja o ovrsi dostavlja tražitelju ovrhe, koji prema odredbi stavka 2. članka 47. ZIP-a može podnijeti samo odgovor na prigovor, što je apelantica u konkretnom slučaju i učinila. Očevidno je, dakle, da apelantica nije propustila nijednu radnju na koju je bio ovlaštena zakonom ili odlukom suda. 35. Kada je riječ o stavu Apelacijskog suda da je apelantica trebala ukazati sudu je li zaključak Osnovnog suda od 3. veljače 2005. godine bio suglasan ili ne odredbi članka 57. stavak 3. ZIP-a, na koju se prvostupanjski sud pozvao kada je zaključak donio (jer odredba članka 57. stavak 3. ZIP-a upućuje na odredbu članka 8. stavak 4. istog zakona), Ustavni sud podsjeća na jedno od temeljnih načela prava "iura novit cu riae" (sud zna propise), pravilo koje svoju osnovu nalazi u načelu zakonitosti prema kojemu je sud dužan svoju odluku donijeti onako kako je pravnom normom za takav slučaj predviđeno. Budući je sud u raspravljanju i odlučivanju vezan propisima, on je dužan i poznavati ih, dok stranke nisu dužne navesti pravne norme na kojima temelje svoj stav, a ako ih navedu, njihovo shvaćanje o tomu nije obvezno za sud. Iz ovog pravila proistječe kao posljedica da pravna norma ne može biti predmetom dokazivanja. Za konkretni slučaj ovo pravilo znači da sud kojemu je povjerena provedba ovršnog postupka poznaje pravo, konkretno procesna pravila kojima je reguliran ovršni postupak. Dakle, apelant nema obvezu sud poučavati pravu. 36. U svezi s konstatacijom Apelacijskog suda da je ovršitelj izjavio i prigovor o zastarjelosti potraživanja, što je bio jedan od razloga zbog kojih je Apelacijski sud potvrdio rješenje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra uputnim ukazati na činjenicu da se prigovor o zastarjelosti u ovršnom postupku može isticati u slučajevima u kojima je postupak ovrhe pokrenut nakon isteka zakonom propisanog roka za zastarijevanje potraživanja utvrđenog pravomoćnom odlukom suda ili drugog nadležnog tijela ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Rok zastarijevanja za potraživanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom je propisan materijalnim pravom. Konkretno, odredbama članka 379. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim tijelom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon, inače, predviđa kraći rok zastarjelosti. U konkretnom slučaju apelant je pravodobno pokrenuo postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave, čiji je rezultat bilo pravomoćno rješenje o ovrsi od 22. listopada 1991. godine. U tom se slučaju ne može govoriti o zastarjelosti potraživanja. Dalje, i kada ne bi postojalo pravomoćno rješenje o ovrsi od 22. listopada 1991. godine, a ono postoji, tj. i kada bi se moglo smatrati da je apelantičinim podneskom od 15. veljače 2005. godine tek pokrenut ovršni postupak za namirenje potraživanja koje je predmetom pravomoćnog rješenja o ovrsi od 22. listopada 1991. godine, Ustavni sud smatra da se ne bi mogao prihvatiti prigovor o zastarjelosti potraživanja. Ovo zbog toga što je isto potraživanje ponovno utvrđeno u sudskom postupku Presudom Osnovnog suda broj Ps. 59/02 od 25. veljače 2003. godine, koja je postala pravomoćna Presudom Apelacijskog suda broj Pž-22/03 od 12. rujna 2003. godine. Dakle, i prema toj presudi ne bi nastupila zastarjelost potraživanja, budući bi rok od deset godina za zastarjelost potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom presudom istekao tek 12. rujna 2013. godine. 37. Međutim, Ustavni sud opaža da je Osnovni sud, zbog razloga koje nije obrazložio, napustio svoju prvobitnu namjeru izraženu u Zaključku broj Ip-4768/91 od 3. veljače 2005. godine i, umjesto da rješenje sa ispravkama glede potraživanja izraženog u KM, te žiroračuna i naziva banaka tražitelja ovrhe i ovršitelja ponovno uputi na ovrhu, donio novo rješenje o ovrsi kao da nije u tome trenutku u istoj pravnoj stvari već postojalo pravomoćno rješenje o ovrsi. Slijedeći to, novo rješenje je imalo pouku o pravnom lijeku, odnosno ovršitelju je dato pravo izjaviti prigovor, što je on i učinio. Međutim, da je Osnovni sud donio zaključak u smislu članka 8. stavak 4. ZIP-a, ne bi bilo mjesta za izjavljivanje pravnih lijekova, postupak ovrhe bi nakon 14 godina čekanja konačno bio proveden. Ustavni sud opaža da je bilo mjesta da Osnovni sud svoj zaključak utemelji na članku 57. stavak 3. ZIP-a. Naime, prema stavku 2. članka 57. ZIP-a ovrha će se obustaviti ako je postala nemoguća ili se zbog drugih razloga ne može provesti. U konkretnom slučaju ovrha se nije moglo provesti zbog toga što je pravomoćno rješenje o ovrsi glasilo na dinarski iznos i prijeratne račune tražitelja ovrhe i ovršitelja, dakle, zbog drugih razloga u smislu stavka 2. članka 57. ZIP-a. Istina je da odredbe članka 8. ZIP-a tretiraju pitanje ograničenja sredstava i predmeta ovrhe i osiguranja, odnosno u stavku 4. članka 8. ZIP-a daju odgovor na pitanje kako postupiti ako se pravomoćno rješenje o ovrsi na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti na način da će, pod uvjetom da tražitelj ovrhe predloži novo sredstvo ili predmet ovrhe, sud nastaviti ovrhu na temelju istog rješenja o ovrsi, o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja ovrhe i ovršitelja. Činjenica je da ZIP-om nije propisan postupak u slučaju da se pravomoćno rješenje o ovrsi iz vremena prije rata u Bosni i Hercegovini ne može provesti zbog nedostataka glede valute i računa tražitelja ovrhe i ovršitelja nastalog zbog bezuspješnog proteka vremena pred sudom. Stoga se najprimjerenijim čini primijeniti analogiju, tj. na predmet ove apelacije primijeniti pravnu normu predviđenu za neki drugi slučaj koji je s njim sličan, konkretno, primijeniti odredbe o nemogućnosti provedbe pravomoćnog rješenja o ovrsi u slučaju ograničenja sredstava i predmeta ovrhe. Ustavni sud smatra da je dosljednim tumačenjem navedenih odredaba ZIP-a Osnovni sud trebao donijeti zaključak u smislu članka 8. stavak 4. ZIP-a, a ne da pored pravomoćnog rješenja o ovrsi donese novo rješenje o ovrsi. 38. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, Osnovni je sud bio na dobrom putu da predmet ove apelacije riješi na zakonit način kada je donio zaključak 3. veljače 2005. godine, ali je proizvoljno primijenio pravo kada je, nakon što je apelantica postupila po zaključku, Osnovni sud donio novo rješenje o ovrsi umjesto zaključka kojim upotpunjuje podatke u pravomoćnom rješenju o ovrsi, a potom rješenje od 15. srpnja 2005. godine kojim se apelantičin podnesak, nastao njezinim postupanjem po zaključku Osnovnog suda, smatra tužbom. Proizvoljnu primjenu prava je nastavio i Apelacijski sud svojim Rješenjem broj Pž. 89/05 od 11. listopada 2005. godine, kojim je prigovor tražitelja ovrhe odbio i Rješenje Osnovnog suda broj Ip-4768/91 od 15. jula 2005. godine potvrdio. Tako su sudovi, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke, jer je apelantica otklonila nedostatke zbog kojih se pravomoćno rješenje o ovrsi nije moglo provesti, na koje je Osnovni sud, pozivajući se na članak 57. stavak 3. ZIP-a, upozorio u svome zaključku od 3. veljače 2005. godine, donijeli rješenje o odgodi ovrhe i upućivanju na parnicu. To je doneseno primjenom odredbe članka 49. st. 4. i 5. ZIP-a, čijoj primjeni u konkretnom slučaju uopće nije bilo mjesta, jer Broj 36 – Strana 3696 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. članak 49. ZIP-a tretira nepravomoćno rješenje o ovrsi, a u konkretnom slučaju je već postojalo pravomoćno rješenje o ovrsi od 22. listopada 1991. godine i na njega se mogao primijeniti samo članak 57. st. 2, 3. i 4. ZIP-a u svezi s člankom 8. stavak 4. istog zakona, iako je zaključak od 3. veljače 2005. godine Osnovni sud donio pozivajući se na članak 57. stavak 3. ZIP-a. Dakle, osim proizvoljne primjene odredaba ZIP-a, redoviti su sudovi svojim odlukama doveli i do kršenja temeljnih postulata prava, kao što su "ne bis in idem" i "res iudicata pro veritete accipitur". Nasuprot iznesenome, Ustavni sud konstatira i različito postupanje istih redovitih sudova, u ovisnosti o činjenicama u kojemu se svojstvu apelantica pojavljuje pred tim sudovima. Naime, u već navedenoj pravnoj stvari broj Ps. 59/02, kada je apelantica bila tužena, a ovršitelj tužitelj, redoviti su sudovi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine odbili apelantičin protutužbeni zahtjev kao tužene i prigovor kompenzacije za potraživanje koje je predmet Rješenja o ovrsi broj Ip-4768/91 od 22. listopada 1991. godine. Ove apelacije i svoju odluku su obrazložili: "...Obzirom na to da se radi o pravomoćnom ovršnom predmetu, čija prinudna ovrha još uvijek nije završena, a u tom pravomoćnom rješenju o ovrsi predmet ovrhe je identičan s protutužbenim zahtjevom, te kako se radi o istim strankama, istoj činjeničnoj i istoj pravnoj osnovi, to je utvrđeno da nema osnova za vođenje dva postupka pa je sud, na temelju čl. 229. i 254. Zakona o parničnom postupku, prigovor kompenzacije, istaknut kroz postupak, te protutužbu, u cijelosti odbio kao neutemeljene." 39. Ustavni sud, konačno, smatra da su redoviti sudovi proizvoljnom primjenom prava pobijanim rješenjima derogirali ili, u najmanju ruku, učinili neizvjesnim apelantičino pravo koje je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o ovrsi. 40. Ustavni sud zaključuje da je, zbog proizvoljne primjene prava, došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 41. U svjetlu zaključka o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada redoviti sudovi proizvoljnom primjenom prava u ovršnom postupku učine neizvjesnim provedbu pravomoćnog rješenja o ovrsi, a time i realiziranje apelantičinog potraživanja koje je predmetom pravomoćnog rješenja o ovrsi. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2255/05, rješavajući apelaciju Seada Mahmutbegovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Mahmutbegovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeqini broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeqini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeqini da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Mahmutbegović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje u Loparama (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 23. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 3. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 64 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, te je na osnovu člana 226 stav 1 tačka 16 navedenog zakona, uz primjenu člana 25 Zakona o prekršajima, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca. 7. U obrazloženju prvostepenog rješewa navodi se da je zamoljeni Opštinski sud za prekršaje u Tuzli obavijestio Sud za prekršaje da nije ispitao apelanta jer se apelant nalazio u Italiji, te je Sud za prekršaje na osnovu člana 215 Zakona o prekršajima donio rješenje i bez ispitivawa apelanta, "koji je nedostupan državnim organima, a čije ispitivanje nije bilo neophodno da bi se utvrdilo pravilno i potpuno činjenično stanje". U dokaznom postupku sud je saslušao policajca Policijske stanice Vladimira Jovića koji je bio prisutan na mjestu činjenja prekršaja, u svojstvu svjedoka, a koji je pred sudom odgovorno tvrdio da je od benzinske pumpe "Sas" u Loparama, gdje se nalazio, dobro vidio kada je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom marke "Volvo", u nepreglednoj svojoj lijevoj krivini na punoj uzdužnoj liniji izvršio preticanje teretnog vozila marke "Mercedes" kojim je upravljao Mensur Imširović iz Teočaka, zbog čega je njegov kolega zaustavio apelanta a navedeni policajac vozača kamiona, kao i da je na osnovu radnje preticawa i podnesena Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3697 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. prekršajna prijava protiv apelanta. Sud je ukazao puno povjerenje saslušanom policajcu, te naveo da sud nije našao razloge zbog kojih bi navedeni policajac lažno svjedočio. Na osnovu toga sud je nepobitno utvrdio da je apelant svojim radwama ostvario bitna obilježja prekršaja iz člana 64 stav 1 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. 8. U obrazloženju drugostepenog rješewa navodi se da je apelant u žalbi predlagao da ga se pozove na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu jer se ne slaže sa izjavom policajca, kao i da se izvrši suočenje između njega i policajca. Drugostepeni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da bi suočenje između apelanta i saslušanog svjedoka samo nepotrebno odugovlačilo postupak, a suočenje kao dokaz predstavlja samo procesnu mogućnost usmjerenu na upotpuwavanje dokaznog postupka, ali ne i procesnu obavezu suda, te da je stvar ocjene suda koji vodi postupak da ocijeni da li ima potrebe da se navedeni dokaz izvede ili ne. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije izvodio navedeni dokaz, jer je činjenično stanje i bez njega dovoqno i potpuno utvrđeno, a njegovim se izvođenjem ne bi utvrdila ni jedna nova činjenica, te su žalbeni razlozi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa ocijenjeni kao neosnovani. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se u trenutku kada mu je stigao poziv za saslušanje nalazio kraće vrijeme na poslovnom putu u Italiji odakle se vratio za tri dana, te da je zbog tih okolnosti prvostepeni sud zakqučio da je "nedostupan državnim organima" mada se nije nalazio u bjekstvu. Navodi da je Sud za prekršaje rješenje zasnovao iskqučivo na iskazu policajca, te ga stoga i proglasio krivim povređujući u cijelosti njegovo pravo na odbranu i raspravljanje pred sudom, čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov predlog za "običnim" suočenjem sa policajcem, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu poštovana. Apelant ukazuje da su povrijeđena njegova prava u postupku u kom je utvrđena njegova prekršajna odgovornost, navodeći da nikada nije bio "nedostupan državnim organima", te da za to nije nikada imao ni razloga niti potrebu, a što najbolje svjedoči činjenica da je sva rješewa koja su izdata u postupku uredno primio. b) Odgovor na apelaciju 10. U svom odgovoru na apelaciju Sud za prekršaje je istakao da sud u rješenju nije ni naveo da se apelant nalazi u bjekstvu, te da sud takođe nije ni mogao da zna da se apelant vratio iz Italije nakon tri dana jer je kurir zamoljenog suda u predmetnom pozivu naznačio da je, shodno izjavi ukućana, nepoznat da tum apelantovog povratka iz Italije. U vezi sa apelantovim navodima da je rješenje suda zasnovano iskqučivo na iskazu policajca, sud navodi da saslušani policajac nije kontrolisao apelanta nego vozača vozila koje je apelant pretekao, zbog čega policajac nije imao nikakvog interesa da lažno svjedoči protiv apelanta. Sud je naveo da je razmatrao i druge okolnosti istaknute u iskazu saslušanog policajca (da se nalazio na poziciji odakle je dobro vidio kretanje vozila kojim je upravljao apelant i vozila koje je on pretekao) na osnovu čega je iskazao puno povjerenje svjedoku i time našao, i bez ispitivawa apelanta, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, sud smatra da je postupao s dužnom revnošću u okviru zakonskih mogućnosti jer je sudu bio neizvjestan da tum apelantovog povratka iz Italije, a i nepoznata njegova adresa boravka u Italiji, tako da nije postojala mogućnost da se apelanta obavijesti o ročištu radi ispitivawa. Shodno tome, sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi apelantovog prava na odbranu i na raspravljanje pred sudom u skladu sa Evropskom konvencijom. Sud je napomenuo da je 16. marta 2006. godine primio apelantovu žalbu na Rješenje Suda za prekršaje broj P-878/04 od 8. novembra 2005. godine, kojim se novčana kazna u iznosu od 100 KM, kojom je apelant kažnjen Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od pet dana. 11. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da ostaje u svemu kod razloga navedenih u svom Rješenju broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. Okružni sud smatra da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonom i Evropskom konvencijom, a pogotovo nisu povrijeđena njegova prava koja mu pripadaju shodno odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 215 1. Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može da bude doneseno i bez ispitivawa okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije neophodno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa. 2. Rješenje o prekršaju može da se donese i u slučaju kad je okrivljeni u bjekstvu ili nije dostupan državnim organima." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 18. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam Š...Ć Broj 36 – Strana 3698 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori tiče se primjenqivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značewa iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje shodno zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za qudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju da budu kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja ukqučuje dva potkriterijuma - obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju da budu kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6 Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora da bude generalan, a svrha sankcije mora da bude odvraćajuća i kažwiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opšti karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za qudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je generalno u prekršajnom postupku sprečavanje djelovawa kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i dis ci - pline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, osiguranje bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.. 23. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterijuma prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za qudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Wemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu da se zamijene za kaznu zatvora (što se u konkretnom slučaju i dogodilo), što, takođe, upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. Apelant se žali da nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je prvostepeni sud zakqučio da je on bio nedostupan državnim organima, budući da se nalazio u Italiji. Naime, apelant navodi da se kraće vrijeme zbog poslovnih obaveza nalazio u inostrnstvu odakle se vratio za tri dana. Takođe se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao iskqučivo na iskazu policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na odbranu i njegovo pravo na raspravljanje pred sudom, što je učinio i Okružni sud odbijajući apelantov predlog da se suoči sa policajcem. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoqio standarde iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud konstatuje da zahtjev pravičnog saslušawa u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za qudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da može da se prati postupak (vidi Evropski sud za qudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za qudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ciq i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi Evropski sud za qudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može da bude kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prevshodno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za qudska prava naveo je da pojam "pravičnog suđewa" podrazumijeva da lica optužena za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivawa prava optuženom da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao činjenici da je lice bilo prisutno na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenog proizilazi da strane u postupku imaju pravo da lično budu na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da može da se prati postupak. Stoga, svrha i ciq člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. podrazumijeva da okrivljeni prisustvuje suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle da obavijeste relevantno lice o ročištu i mogu da budu dozvoljene u interesu sprovođewa pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, ukqučujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo da prisustvuje svim radwama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 64 stav 1 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja i za učinjeni prekršaj ga kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, koja je kasnije zamijenjena kaznom zatvora. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije. Apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je, kako je naveo prvostepeni sud, bio nedostupan državnim organima, odnosno nalazio se u Italiji, te je prvostepeni sud donio rješenje na osnovu odredbe člana 215 Zakona o prekršajnom postupku. Protiv prvostepenog rješewa apelant je izjavio žalbu u kojoj je predložio da ga sud pozove na saslušanje kako bi dao svoju odbranu, jer se nije slagao sa izjavom policajca, kao i da se izvrši suočavanje između njega i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio niti jedan apelantov predlog, te je povodom apelantove žalbe odlučeno na sjednici vijeća kojoj nije prisustvovao apelant. Dakle, iz navedenog proizilazi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem apelant nije prisustvovao suđenju pred prvostepenim sudom niti mu je to po žalbi omogućeno, a prvostepeno rješenje je doneseno samo na osnovu saslušawa policajca, bez izvođewa drugih dokaza. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan elemenat zahtjeva pravičnog suđewa predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za qudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - ukqučujući i iznošenje dokazne građe - pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3699 Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u mawoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može da igra važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitawa. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropska komisija za qudska prava, Lynas protiv Švajcarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora da se da prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 29. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je pravo iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije da se pozovu i ispitaju svjedoci tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opšti princip je da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kog svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe, moraju da budu u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kog pozove ili na čije se svjedočenje oslawa tužilac. Naime, procedura pozivawa i saslušawa svjedoka mora da bude ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U principu, svi dokazi na koje se oslawa optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću da se iznesu kontra argumenti (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio samo na osnovu saslušawa policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku, u kom bi mogao da istakne svoje argumente i suprotstavi ih argumentima saslušanog policajca. Dakle, proizilazi da je prvostepeni sud rješenje donio u odsustvu apelanta primjenjujući odredbe člana 215 Zakona o prekršajnom postupku, a drugostepeni sud nije prihvatio apelantov predlog da bude pozvan na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu. Navedenim postupcima prvostepenog i drugostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša da ospori dokaze "optužbe" i iznese navode koji mu idu u korist, čime je, shodno mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavawa standarda pravičnog suđewa koje propisuje član 6 st. 1 i 3 tačke c. i d. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud ne može da zakquči da su u konkretnom slučaju postojali izuzetni razlozi iz člana 215 Zakona o prekršajima koji bi opravdali donošenje rješewa o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim bez ispitivawa okrivljenog, smatrajući da njegovo ispitivanje nije neophodno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje prvostepeno rješenje obrazložio navodom da ga je zamoljeni Opštinski sud za prekršaje u Tuzli 5. novembra 2004. godine obavijestio da nije ispitao apelanta, jer se ovaj nalazi u Italiji. Sud za prekršaje je prvostepeno rješenje donio 3. februara 2005. godine, odnosno tek tri mjeseca nakon obavještewa zamoljenog suda. Dakle, Sud za prekršaje tri mjeseca nakon obavještewa zamoljenog suda da nije u mogućnosti da sasluša apelanta nije preduzeo niti jednu radnju sa ciljem da sasluša apelanta, ali jeste primijenio odredbu člana 215 Zakona o prekršajima, smatrajući da ispitivanje apelanta kao okrivljenog i nije neophodno da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje, te kvalifikujući činjenicu da se apelant, u vrijeme kada je zamoljeni sud pokušao da ga sasluša, nalazio na kratkotrajnom službenom putu u Italiji kao nedostupnost apelanta kao okrivljenog državnim organima. Iz osporenog rješewa, kao niti iz odgovora Okružnog suda Ustavni sud, takođe, ne može da se zakquči da su postojali neki izuzetni razlozi da se pred drugostepenim sudom ne održi rasprava na kojoj bi apelant bio u mogućnosti da iznese svoju odbranu i svoje argumente suprotstavi navodima suprotne strane. 32. Ustavni sud podsjeća da je njegov zadatak da ukaže na obavezu da se poštuju principi koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Tako je članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine propisana obaveza Bosne i Hercegovine i oba entiteta da građanima obezbijede najviši nivo međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda. Članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. U članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da su Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti, odnosno da primjenjuju qudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u članu II/2. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je i članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Ono se primjenjuje na sve slučajeve gdje se utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu da se sprovede kontradiktorni postupak, koja mora da se poštuje kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije, kada je apelant u prekršajnom postupku u kom nije saslušan kao okrivljeni rješenjem proglašen krivim za prekršaj, pri čemu su sudovi za prekršaje apelantov kraći službeni put u inos transtvo smatrali njegovom nedostupnošću državnim organima, pa rješenje donijeli bez ispitivawa apelanta kao okrivljenog smatrajući da njegovo ispitivanje nije neophodno da bi se utvrdilo pravilno i potpuno činjenično stanje, jer apelantu nije bilo omogućeno da prisustvuje suđenju na kom bi mogao da iznese svoju odbranu i suprotstavi svoje argumente navodima suprotne strane, te ispita ili zahtijeva da se ispitaju svjedoci optužbe. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2255/05, rješavajući apelaciju Seada Mahmutbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je Broj 36 – Strana 3700 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Mahmutbegovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce- govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Herce- govine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Mahmutbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje u Loparama (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 23. marta i 12. aprila 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 3. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 64. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, te je na osnovu člana 226. stav 1. tačka 16. navedenog zakona, uz primjenu člana 25. Zakona o prekršajima, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca. 7. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli obavijestio Sud za prekršaje da nije ispitao apelanta jer se apelant nalazio u Italiji, te je Sud za prekršaje na osnovu člana 215. Zakona o prekršajima donio rješenje i bez ispitivanja apelanta, "koji je nedostupan državnim organima, a čije ispitivanje nije bilo neophodno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja". U dokaznom postupku sud je saslušao policajca Policijske stanice Vladimira Jovića koji je bio prisutan na mjestu činjenja prekršaja, u svojstvu svjedoka, a koji je pred sudom odgovorno tvrdio da je od benzinske pumpe "Sas" u Loparama, gdje se nalazio, dobro vidio kada je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom marke "Volvo", u nepreglednoj svojoj lijevoj krivini na punoj uzdužnoj liniji izvršio preticanje teretnog vozila marke "Mercedes" kojim je upravljao Mensur Imširović iz Teočaka, zbog čega je njegov kolega zaustavio apelanta a navedeni policajac vozača kamiona, kao i da je na osnovu radnje preticanja i podnesena prekršajna prijava protiv apelanta. Sud je ukazao puno povjerenje saslušanom policajcu, te naveo da sud nije našao razloge zbog kojih bi navedeni policajac lažno svjedočio. Na osnovu toga sud je nepobitno utvrdio da je apelant svojim radnjama ostvario bitna obilježja prekršaja iz člana 64. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. 8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je apelant u žalbi predlagao da ga se pozove na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu jer se ne slaže s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočenje između njega i policajca. Drugostepeni sud je naveo da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da bi suočenje između apelanta i saslušanog svjedoka samo nepotrebno odugovlačilo postupak, a suočenje kao dokaz predstavlja samo procesnu mogućnost usmjerenu na upotpunjavanje dokaznog postupka, ali ne i procesnu obavezu suda, te da je stvar ocjene suda koji vodi postupak da ocijeni ima li potrebe da se navedeni dokaz izvede ili ne. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije izvodio navedeni dokaz, jer je činjenično stanje i bez njega dovoljno i potpuno utvrđeno, a njegovim se izvođenjem ne bi utvrdila ni jedna nova činjenica, te su žalbeni razlozi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni kao neosnovani. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se u trenutku kada mu je stigao poziv za saslušanje nalazio kraće vrijeme na poslovnom putu u Italiji odakle se vratio za tri dana, te da je zbog tih okolnosti prvostepeni sud zaključio da je "nedostupan državnim organima" mada se nije nalazio u bjekstvu. Navodi da je Sud za prekršaje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca, te ga stoga i proglasio krivim povređujući u cijelosti njegovo pravo na odbranu i raspravljanje pred sudom, čime je direktno povrijedio i Evropsku konvenciju. Ističe da je stanovište prvostepenog suda prihvatio i drugostepeni sud, te je odbio i njegov prijedlog za "običnim" suočenjem s policajcem, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu poštovana. Apelant ukazuje na povredu njegovih prava u postupku u kojem je utvrđena njegova prekršajna odgovornost, navodeći da nikada nije bio "nedostupan državnim organima", te da za to nije nikada imao ni razloga niti potrebu, a što najbolje svjedoči činjenica da je sva rješenja koja su izdata u postupku uredno primio. b) Odgovor na apelaciju 10. U svom odgovoru na apelaciju Sud za prekršaje je istakao da sud u rješenju nije ni naveo da se apelant nalazi u bjekstvu, te da sud također nije mogao znati da se apelant vratio iz Italije nakon tri dana jer je kurir zamoljenog suda u predmetnom pozivu naznačio da je, po izjavi ukućana, nepoznat da tum apelantovog povratka iz Italije. U vezi s apelantovim navodima da je rješenje suda zasnovano isključivo na iskazu policajca, sud navodi da saslušani policajac nije kontrolisao apelanta nego vozača vozila koje je apelant pretekao, zbog čega policajac nije imao nikakvog interesa da lažno svjedoči protiv apelanta. Sud je naveo da je razmatrao i druge okolnosti istaknute u iskazu saslušanog policajca (da se nalazio na poziciji odakle je dobro vidio kretanje vozila kojim je upravljao apelant i vozila koje je on pretekao) na osnovu čega je iskazao puno povjerenje svjedoku i time našao, i bez ispitivanja apelanta, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, sud smatra da je postupao s dužnom revnošću u okviru zakonskih mogućnosti jer je sudu bio neizvjestan da tum apelantovog povratka iz Italije, a i nepoznata njegova adresa boravka u Italiji, tako da se nije moglo apelanta obavijestiti o ročištu radi ispitivanja. Prema tome, sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi apelantovog prava na odbranu i na raspravljanje pred sudom u skladu s Evropskom konvencijom. Sud je napomenuo da je 16. marta 2006. godine primio apelantovu žalbu na Rješenje Suda za prekršaje broj P-878/04 od 8. novembra 2005. godine, kojim se novčana kazna u iznosu od 100 KM, kojom je apelant kažnjen Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. februara 2005. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od pet dana. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3701 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. 11. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da ostaje u svemu kod razloga navedenih u svom Rješenju broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine. Okružni sud smatra da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonom i Evropskom konvencijom, a pogotovo nisu povrijeđena njegova prava koja mu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 215. 1. Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. 2. Rješenje o prekršaju može se donijeti i u slučaju kad je okrivljeni u bjekstvu ili nije dostupan državnim organima." VI. Dopustivost 13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. septembra 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 1. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. st. 1. i 3. tač. c, i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ... ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija - obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelovanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i dis ci pline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, osiguranje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 23. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti za kaznu zatvora (što se u konkretnom slučaju i dogodilo), što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. Apelant se žali da nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je prvostepeni sud zaključio da je on bio nedostupan državnim organima, budući da se nalazio u Italiji. Naime, apelant navodi da se kraće vrijeme zbog poslovnih obaveza nalazio u inozemstvu odakle se vratio za tri dana. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu policajca, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na odbranu i njegovo pravo na raspravljanje pred sudom, što je učinio i Okružni sud odbijajući apelantov prijedlog za suočavanje s policajcem. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud konstatuje da zahtjev pravičnog saslušanja u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za krivični prekršaj" ima pravo da sudjeluje na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Broj 36 – Strana 3702 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutne na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao činjenici da je osoba bila prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijeva prisustvo okrivljenika na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo prisustvovati svim radnjama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 64. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja i za učinjeni prekršaj ga kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, koja je kasnije zamijenjena kaznom zatvora. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije. Apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku jer je, kako je naveo prvostepeni sud, bio nedostupan državnim organima, odnosno nalazio se u Italiji, te je prvostepeni sud donio rješenje na osnovu odredbe člana 215. Zakona o prekršajnom postupku. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predložio da ga sud pozove na saslušanje kako bi dao svoju odbranu, jer se nije slagao s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočavanje između njega i policajca. Drugostepeni sud nije uvažio niti jedan apelantov prijedlog, te je povodom apelantove žalbe odlučeno na sjednici vijeća kojoj nije prisustvovao apelant. Dakle, iz navedenog proizlazi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem apelant nije prisustvovao suđenju pred prvostepenim sudom niti mu je to po žalbi omogućeno, a prvostepeno rješenje je donijeto samo na osnovu saslušanja policajca, bez izvođenja drugih dokaza. 28. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan el e - ment zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 29. Također, Ustavni sud konstatuje da je pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da se pozovu i ispitaju svjedoci tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontra argumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio samo na osnovu saslušanja policajca, što je prihvatio i drugostepeni sud ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku, u kojem bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanog policajca. Dakle, proizlazi da je prvostepeni sud rješenje donio u odsustvu apelanta primjenjujući odredbe člana 215. Zakona o prekršajnom postupku, a drugostepeni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da bude pozvan na saslušanje kako bi iznio svoju odbranu. Navedenim postupanjem prvostepenog i drugostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačke c. i d. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju postojali izuzetni razlozi iz člana 215. Zakona o prekršajima koji bi opravdali donošenje rješenja o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim bez ispitivanja okrivljenog, smatrajući da njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Sud za prekršaje prvostepeno rješenje obrazložio navodom da ga je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli 5. novembra 2004. godine obavijestio da nije ispitao apelanta, jer se ovaj nalazi u Italiji. Sud za prekršaje je prvostepeno rješenje donio 3. februara 2005. godine, odnosno tek tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda. Dakle, Sud za prekršaje tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda o nemogućnosti saslušanja apelanta nije poduzeo niti jednu radnju s ciljem apelantovog saslušanja, ali jeste primijenio odredbu člana 215. Zakona o prekršajima, smatrajući da ispitivanje apelanta kao okrivljenog i nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, te kvalificirajući činjenicu da se apelant, u vrijeme pokušaja zamoljenog suda da ga sasluša, nalazio na kratkotrajnom službenom putu u Italiji kao nedostupnost apelanta kao okrivljenog državnim organima. Iz osporenog rješenja, kao niti iz odgovora Okružnog suda Ustavni sud, također, ne može zaključiti da su postojali neki izuzetni razlozi da se pred drugostepenim sudom ne održi rasprava na kojoj bi apelant bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane. 32. Ustavni sud podsjeća da je njegov zadatak da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Tako je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine propisana obaveza Bosne i Hercegovine i oba entiteta da građanima osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. U članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da su Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti, odnosno da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3703 je ukazano u članu II/2. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Ono se primjenjuje na sve slučajeve gdje se utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštovati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, kada je apelant u prekršajnom postupku u kojem nije saslušan kao okrivljeni rješenjem proglašen krivim za prekršaj, pri čemu su sudovi za prekršaje apelantov kraći službeni put u inozemstvo smatrali njegovom nedostupnošću državnim organima, pa rješenje donijeli bez ispitivanja apelanta kao okrivljenog smatrajući da njegovo ispitivanje nije neophodno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja, jer apelantu nije bilo omogućeno da prisustvuje suđenju na kojem bi mogao iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane, te ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbe. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2255/05, rješavajući apelaciju Seada Mahmutbegovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Seada Mahmutbegovića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj Pžp-685/05 od 29. rujna 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Sead Mahmutbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle je podnio 1. studenoga 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-685/05 od 29. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje u Loparama (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Sud za prekršaje i Okružni sud su 23. ožujka i 12. travnja 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su 3. studenoga 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. veljače 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. rujna 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 64. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, te je na temelju članka 226. stavak 1. točka 16. navedenog zakona, uz primjenu članka 25. Zakona o prekršajima, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca. 7. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja se navodi da je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli obavijestio Sud za prekršaje da nije ispitao apelanta jer se apelant nalazio u Italiji, te je Sud za prekršaje na temelju članka 215. Zakona o prekršajima donio rješenje i bez ispitivanja apelanta, "koji je nedostupan državnim tijelima, a čije ispitivanje nije bilo nužno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja". U dokaznom postupku sud je saslušao policajca Policijske stanice Vladimira Jovića koji je bio nazočan na mjestu činjenja prekršaja, u svojstvu svjedoka, a koji je pred sudom odgovorno tvrdio da je od benzinske crpke "Sas" u Loparama, gdje se nalazio, dobro vidio kada je apelant, upravljajući osobnim motornim vozilom marke "Volvo", u nepreglednoj svojoj lijevoj krivini na punoj uzdužnoj liniji izvršio preticanje teretnog vozila marke "Mercedes" kojim je upravljao Mensur Imširović iz Teočaka, zbog čega je njegov kolega zaustavio apelanta a navedeni policajac vozača kamiona, kao i da je na temelju radnje preticanja i podnesena prekršajna prijava protiv apelanta. Sud je ukazao puno povjerenje saslušanom policajcu, te naveo da sud nije našao razloge zbog kojih bi navedeni policajac lažno svjedočio. Na temelju toga sud je nepobitno ustvrdio da je apelant svojim radnjama ostvario bitna obilježja prekršaja iz članka 64. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima. 8. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da je apelant u prizivu predlagao da ga se pozove na saslušanje kako bi iznio svoju obranu jer se ne slaže s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočenje između njega i policajca. Drugostupanjski je sud naveo da smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da bi suočenje između apelanta i saslušanog svjedoka samo nepotrebno odugovlačilo postupak, a suočenje kao dokaz predstavlja samo procesnu mogućnost usmjerenu na upotpunjavanje dokaznog postupka, ali ne i procesnu obvezu suda, te da je stvar ocjene suda koji vodi postupak ocijeniti ima li potrebe za izvođenjem navedenog dokaza ili ne. Drugostupanjski je sud našao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije izvodio navedeni dokaz, jer je činjenično stanje i bez njega dovoljno i potpuno utvrđeno, a njegovim se izvođenjem ne bi utvrdila ni jedna nova činjenica, te su prizivni Broj 36 – Strana 3704 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. razlozi glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni kao neutemeljeni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da se u trenutku kada mu je stigao poziv za saslušanje nalazio kraće vrijeme na poslovnom putu u Italiji odakle se vratio za tri dana, te da je zbog tih okolnosti prvostupanjski sud zaključio da je "nedostupan državnim tijelima" mada se nije nalazio u bijegu. Navodi da je Sud za prekršaje rješenje utemeljio isključivo na iskazu policajca, te ga stoga i proglasio krivim povređujući u cijelosti njegovo pravo na obranu i raspravu pred sudom, čime je izravno povrijedio i Europsku konvenciju. Ističe da je stajalište prvostupanjskog suda prihvatio i drugostupanjski sud, te je odbio i njegov prijedlog za "običnim" suočenjem s policajcem, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu poštovana. Apelant ukazuje na povredu njegovih prava u postupku u kojemu je utvrđena njegova prekršajna odgovornost, navodeći da nikada nije bio "nedostupan državnim tijelima", te da za to nije nikada imao ni razloga niti potrebu, a što najbolje svjedoči činjenica da je sva rješenja koja su izdata u postupku uredno primio. b) Odgovor na apelaciju 10. U svome je odgovoru na apelaciju Sud za prekršaje istaknuo da sud u rješenju nije ni naveo da se apelant nalazi u bijegu, te da sud također nije mogao znati da se apelant vratio iz Italije nakon tri dana jer je kurir zamoljenog suda u predmetnom pozivu naznačio da je, po izjavi ukućana, nepoznat nadnevak apelantovog povratka iz Italije. U svezi s apelantovim navodima da je rješenje suda utemeljeno isključivo na iskazu policajca, sud navodi da saslušani policajac nije kontrolirao apelanta nego vozača vozila koje je apelant pretekao, zbog čega policajac nije imao nikakvog interesa za lažnim svjedočenjem protiv apelanta. Sud je naveo da je razmatrao i druge okolnosti istaknute u iskazu saslušanog policajca (da se nalazio na poziciji odakle je dobro vidio kretanje vozila kojim je upravljao apelant i vozila koje je on pretekao) na temelju čega je iskazao puno povjerenje svjedoku i time našao, i bez ispitivanja apelanta, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, sud smatra da je postupao s dužnom revnošću u okviru zakonskih mogućnosti jer je sudu bio neizvjestan nadnevak apelantovog povratka iz Italije, a i nepoznata njegova adresa boravka u Italiji, tako da se nije moglo apelanta obavijestiti o ročištu radi ispitivanja. Prema tomu, sud smatra da su neutemeljeni navodi apelacije o povredi apelantovog prava na obranu i na raspravu pred sudom sukladno Europskoj konvenciji. Sud je napomenuo da je 16. ožujka 2006. godine primio apelantov priziv na Rješenje Suda za prekršaje broj P-878/04 od 8. studenoga 2005. godine, kojim se novčana kazna u iznosu od 100 KM, kojom je apelant kažnjen Rješenjem Suda za prekršaje broj P-878/04 od 3. veljače 2005. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od pet dana. 11. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je apelacija neutemeljena, te da ostaje u svemu kod razloga navedenih u svome Rješenju broj Pžp-685/05 od 29. rujna 2005. godine. Okružni sud smatra da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava ustanovljena Ustavom Bosne i Hercegovine, zakonom i Europskom konvencijom, a pogotovu nisu povrijeđena njegova prava koja mu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Članak 215. 1. Rješenje o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim može biti doneseno i bez ispitivanja okrivljenog u slučaju kad okrivljeni koji je uredno pozvan da dođe na ispitivanje, i svoj izostanak ne opravda, a njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. 2. Rješenje o prekršaju se može donijeti i u slučaju kad je okrivljeni u bijegu ili nije dostupan državnim tijelima." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-685/05 od 29. rujna 2005. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 1. studenoga 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Članak 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "kaznenoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija - opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putovima. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili slično. S druge strane, stegovne sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3705 godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelovanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje počinitelja da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnom je slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putovima, osiguranje sigurnosti prometa na javnim putovima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi, a ne o stegovnoj sankciji. 23. Obzirom da je Ustavni sud ustvrdio, na temelju kriterija naravi prekršaja, da se radi o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Europski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da su u konkretnom slučaju propisane novčane kazne u znatnom iznosu, kao i da se izrečene novčane kazne pod zakonom određenim okolnostima mogu zamijeniti za kaznu zatvora (što se u konkretnom slučaju i dogodilo), što, također, upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi. 24. Apelant se žali da nije sudjelovao u prvostupanjskom postupku jer je prvostupanjski sud zaključio da je on bio nedostupan državnim tijelima, budući se nalazio u Italiji. Naime, apelant navodi da se kraće vrijeme zbog poslovnih obveza nalazio u inozemstvu odakle se vratio za tri dana. Također se žali da je prvostupanjski sud svoje rješenje utemeljio isključivo na iskazu policajca, te ga na temelju toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na obranu i njegovo pravo na raspravu pred sudom, što je učinio i Okružni sud odbijajući apelantov prijedlog za suočavanjem s policajcem. Sukladno navedenomu, Ustavni će sud ispitati je li predmetni postupak zadovoljio standarde iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije. 25. Ustavni sud konstatira da zahtjev pravičnog saslušanja u načelu podrazumijeva pravo strana da budu osobno nazočne na suđenju. To je pravo tijesno povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Europski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Europski sud za ljudska prava, Stan ford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Europski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, cilj i svrha navedenog članka kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za kazneni prekršaj" ima pravo sudjelovati na saslušanju (vidi Europski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. veljače 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Iznimki od ovog načela može biti kada se radi o drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju. Odgovor na pitanje je li takva iznimka dopuštena ovisi o okolnostima slučaja. Prvenstveno, čini se da je iznimka dopustiva samo ako optuženi ima pravo biti nazočan na saslušanju pred prvostupanjskim tijelom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Europski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za kazneni prekršaj, kao načelo, imaju pravo biti nazočne na prvostupanjskom suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Dakle, ne izgleda da postoji imalo prostora za iznimku od tog načela. U gotovo svim kasnijim slučajevima Europski je sud zaobilazio pitanje uskraćivanja prava optuženom da bude nazočan na drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju, već je izričito pozornost posvećivao činjenici da je osoba bila nazočna na prvostupanjskom suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. listopada 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo osobno biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj članka 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijeva nazočnost okrivljenika na suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, stavak 25). U kaznenim predmetima suđenje u izočnosti okrivljenog ili jedne strane dopušta se samo u iznimnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile s dužnom revnošću, ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dopuštene u interesu provedbe pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatira da pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. toč. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi ima pravo biti nazočan svim radnjama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom je predmetu Ustavni sud ustvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 64. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa i za učinjeni prekršaj ga kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, koja je kasnije zamijenjena kaznom zatvora. Apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije. Apelant nije sudjelovao u prvostupanjskom postupku jer je, kako je naveo prvostupanjski sud, bio nedostupan državnim tijelima, odnosno nalazio se u Italiji, te je prvostupanjski sud donio rješenje na temelju odredbe članka 215. Zakona o prekršajnom postupku. Protiv prvostupanjskog je rješenja apelant izjavio priziv u kojemu je predložio da ga sud pozove na saslušanje kako bi dao svoju obranu, jer se nije slagao s izjavom policajca, kao i da se izvrši suočavanje između njega i policajca. Drugostupanjski sud nije uvažio niti jedan apelantov prijedlog, te je povodom apelantovog priziva odlučeno na sjednici vijeća kojoj apelant nije bio nazočan. Dakle, iz navedenog proizlazi da u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem apelant nije bio nazočan suđenju pred prvostupanjskim sudom niti mu je to po prizivu omogućeno, a prvostupanjsko je rješenje donijeto samo na temelju saslušanja policajca, bez izvođenja drugih dokaza. 28. U svezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da važan el e - ment zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za kaznene predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovo načelo "jednakosti pred sudom" čak je važnije, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presuda od 29. svibnja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovo načelo može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u svezi s mnogo pitanja. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluka od 6. listopada 1976. godine, broj 7317/75, Year book XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika za suprotstavljanje argumentima koje je izložila druga strana. 29. Također, Ustavni sud konstatira da je pravo iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije da se pozovu i ispitaju svjedoci tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno jednakopravnošću stranaka. Opće je načelo da optuženim osobama mora biti dopušteno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužitelj. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za obranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u nazočnosti optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontra argumenata (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 78). 30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao prigodu svojim navodima se suprotstaviti argumentima druge strane. Naime, Broj 36 – Strana 3706 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. prvostupanjski je sud činjenično stanje u postupku utvrdio samo na temelju saslušanja policajca, što je prihvatio i drugostupanjski sud ne vodeći pri tomu računa da apelant nije sudjelovao u prvostupanjskom postupku, u kojemu bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanog policajca. Dakle, proizlazi da je prvostupanjski sud rješenje donio u izočnosti apelanta primjenjujući odredbe članka 215. Zakona o prekršajnom postupku, a drugostupanjski sud nije prihvatio apelantov prijedlog da bude pozvan na saslušanje kako bi iznio svoju obranu. Navedenim postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda apelantu nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje članak 6. st. 1. i 3. točke c. i d. Europske konvencije. 31. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom slučaju postojali iznimni razlozi iz članka 215. Zakona o prekršajima koji bi opravdali donošenje rješenja o prekršaju kojim se okrivljeni proglašava krivim bez ispitivanja okrivljenog, smatrajući da njegovo ispitivanje nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Štoviše, Ustavni sud opaža da je Sud za prekršaje prvostupanjsko rješenje obrazložio navodom da ga je zamoljeni Općinski sud za prekršaje u Tuzli 5. studenoga 2004. godine obavijestio da nije ispitao apelanta, jer se ovaj nalazi u Italiji. Sud za prekršaje je prvostupanjsko rješenje donio 3. veljače 2005. godine, odnosno tek tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda. Dakle, Sud za prekršaje tri mjeseca nakon obavijesti zamoljenog suda o nemogućnosti saslušanja apelanta nije poduzeo niti jednu radnju s ciljem apelantovog saslušanja, ali jeste primijenio odredbu članka 215. Zakona o prekršajima, smatrajući da ispitivanje apelanta kao okrivljenog i nije nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, te kvalificirajući činjenicu da se apelant, u vrijeme pokušaja zamoljenog suda da ga sasluša, nalazio na kratkotrajnom službenom putu u Italiji kao nedostupnost apelanta kao okrivljenog državnim tijelima. Iz pobijanog rješenja, kao niti iz odgovora Okružnog suda Ustavni sud, također, ne može zaključiti da su postojali neki iznimni razlozi da se pred drugostupanjskim sudom ne održi rasprava na kojoj bi apelant bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu i svoje argumente suprotstaviti navodima oprečne strane. 32. Ustavni sud podsjeća da je njegova zadaća ukazati na obvezu poštivanja načela koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Tako je člankom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine propisana obveza Bosne i Hercegovine i oba entiteta da građanima osiguraju najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da se prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji i u njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. U članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da su Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, tijela vlasti, te tijela kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti, odnosno da primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode na koje je ukazano u članku II/2. Pravo na pravično suđenje je utvrđeno i člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Ono se primjenjuje na sve slučajeve gdje se utvrđuje utemeljenost kaznene optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obvezu provedbe kontradiktornog postupka, koja se mora poštovati kada se radi o redovitom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "utemeljenost kaznene optužbe". 33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije, kada je apelant u prekršajnom postupku u kojemu nije saslušan kao okrivljeni rješenjem proglašen krivim za prekršaj, pri čemu su sudovi za prekršaje apelantov kraći službeni put u inozemstvo smatrali njegovom nedostupnošću državnim tijelima, pa rješenje donijeli bez ispitivanja apelanta kao okrivljenog smatrajući da njegovo ispitivanje nije nužno radi utvrđivanja pravilnog i potpunog činjeničnog stanja, jer apelantu nije bilo omogućeno nazočiti suđenju na kojemu bi mogao iznijeti svoju obranu i suprotstaviti svoje argumente navodima oprečne strane, te ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbe. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2271/05, rješavajući apelaciju Danijela Marinića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danijela Marinića, Fikreta Haxića, Adisa Haxića, Seada Mehića, Muharema Bajramovića, Ismeta Kukrice i Rasima Odobašića. Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e) i stav 4 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivawa ustavnih prava apelanata u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Danijel Marinić 7. novembra 2005. godine, Fikret Haxić 15. novembra 2005. godine, Adis Haxić 23. januara 2006. godine, Sead Mehić i Muharem Bajramović 9. marta 2006. godine i Ismet Kukrica i Rasim Odobašić 13. marta 2006. godine (u daqnjem tekstu: apelanti), svi na Odjeljenju za izdržavanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daqnjem tekstu: Odjeljenje forenzike KPZZ). U svim apelacijama apelanti smatraju da je, nakon stupawa na snagu novog Krivičnog zakona Federacije BiH (u daqnjem tekstu: KZFBiH) i Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daqnjem tekstu: ZKPFBiH), wihovo daqnje zadržavanje na Odjeljenju forenzike KPZZ suprotno navedenim zakonima i Evropskoj konvenciji za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te traže da Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3707 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. budu pušteni i da liječenje nastave na slobodi, pod nadzorom nadležnog centra za socijalni rad. 2. Apelanti su, u više navrata, dopuwavali apelacije, tražeći hitno rješavanje svojih predmeta. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2271/05, AP 2347/05, AP 125/06, AP 1250/06, AP 1251/06, AP 1252/06, AP 1253/06 i AP 1254/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2271/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 4. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Kantonalnog suda u Mostaru i Ustanove Centar za socijalni rad Grada Mostara (u daqnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 4. jula 2005. godine, Vlade Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vlada FBiH) 4. jula 2005. godine i 27. septembra 2006. godine, te Savjeta ministara Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Savjet ministara BiH), Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) i Federalnog ministarstva pravde (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 27. septembra 2006. godine. 5. Kantonalni sud u Mostaru je dostavio odgovor 11. jula 2005. godine, Centar za socijalni rad 28. jula 2005. godine, Vlada FBiH 5. oktobra, Ministarstvo pravde BiH 11. oktobra, a Ministarstvo FBiH 26. oktobra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 1. AP 2271/05 Danijel Marinić 8. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine apelantu je, u skladu sa članom 63 tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunqivosti, kao posljedici duševne bolesti (šizofrenije), ubio svoje roditelje. Apelant je radi sprovođewa ove mjere smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 9. Apelant se 19. aprila 2004. godine obratio Kantonalnom sudu u Mostaru, tražeći da se primijeni novo krivičnopravno zakonodavstvo i donese rješenje o zadržavanju u trajanju od još 30 dana u KPZZ, a zatim pusti na slobodu i stavi pod nadzor Centra za socijalni rad, u skladu sa čl. 220 i 410 novog ZKPFBiH. Dopisom Kantonalnog suda u Mostaru od 22. aprila 2004. godine apelant je obaviješten da je njegov predmet ustupljen Centru za socijalni rad na daqnje postupanje. 10. Centar za socijalni rad dopisom od 10. juna 2004. godine obavijestio je apelanta da se radi o novini u wihovoj praksi, zbog čega su pojašnjenje za daqnje postupanje zatražili od Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji ih je obavijestio da u ovim slučajevima treba da postupaju kao i do sada, sve do rješavawa pitawa smještaja neuračunqivih počinilaca krivičnih djela. 11. Apelant se ponovo obratio Centru za socijalni rad 13. maja 2005. godine, koji ga je obavijestio da se Odjeljenje psihijatrije Kliničke bolnice Mostar, po wihovom traženju, izjasnilo da nema kapaciteta za smještaj neuračunqivih počinilaca krivičnih djela, a da im je KPZZ dostavio mišljenje da je apelanta i dalje potrebno liječiti i čuvati u zdravstvenoj ustanovi. 12. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, koje je dopisom od 21. novembra 2005. godine obavijestilo apelanta da je njegov predmet sada slučaj Centra za socijalni rad, te da je Vlada FBiH, na sjednici održanoj 6. novembra 2005. godine, utvrdila predlog za osnivanje socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Drugim dopisom od 9. decembra 2005. godine Ministarstvo pravde FBiH je obavijestilo apelanta da može da se obrati Ombudsmenu FBiH ukoliko smatra da su mu povrijeđena qudska prava, kao i da Ministarstvo pravde FBiH nije nadležno da postupa u konkretnom slučaju. 2. AP 2347/05 i AP 1254/06 Fikret Haxić 13. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli 23. septembra 2002. godine, u skladu sa članom 63 tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunqivosti izvršio trostruko ubistvo. Radi sprovođewa ove mjere, apelant je smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 14. Apelant se neutvrđenog datuma obratio Kantonalnom sudu u Tuzli zahtjevom da bude pušten sa obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa sa Odjeljewa forenzike KPZZ. Kantonalni sud u Tuzli je ovaj apelantov zahtjev odbio 26. marta 2004. godine, zato što je nalazom vještaka od 15. marta 2003. godine konstatovano da apelant boluje od paranoje, te da je još opasan. Ovu odluku je potvrdio Vrhovni sud Federacije BiH 18. maja 2004. godine. 15. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, žaleći se na uslove u kojima se mjera bezbjednosti sprovodi i navodeći da nema odgovarajući medicinski tretman. Ministarstvo pravde 3. avgusta 2004. godine obavijestilo je apelanta da nije nadležno da se bavi takvim pritužbama, pa je njegovu pritužbu proslijedilo nadležnim vlastima. U vezi sa uslovima na Odjeljenju forenzike KPZZ apelant se žalio i ombudsmenima za qudska prava BiH i instituciji Obmudsmena FBiH. 16. Apelant je 17. marta 2004. godine podnio aplikaciju Evropskom sudu za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj se žalio na uslove na Odjeljenju forenzike KPZZ i na medicinski tretman. Odlukom Evropskog suda broj 11123/04 od 11. oktobra 2005. godine apelantova aplikacija je brisana sa liste predmeta, budući da su apelant i Bosna i Hercegovina sklopili vansudsku nagodbu. Ovom nagodbom Bosna i Hercegovina se obavezala da će sve pacijente koji se nalaze na Odjeljenju forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu "što je prije moguće, a najkasnije do 31. decembra 2005. godine", kao i da će apelantu isplatiti na ime kompenzacije iznos od 9.000 evra, protivvrijednost u KM prema važećem kursu na dan isplate, a u roku od tri mjeseca, te da će u slučaju kašnjenja apelantu platiti i kamate. 17. Apelantu je, kako navodi, protivvrijednost iznosa od 9.000 evra isplaćena 2. marta 2006. godine, ali još nije premješten u odgovarajuću ustanovu. 18. Na osnovu ove odluke Evropskog suda, pod okriljem Ministarstva pravde BiH, 22. juna 2006. godine je zakqučen Mem o ran dum o razumijevanju o pravnoj pomoći i službenoj saradwi u oblasti izvršewa mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa izrečenih u krivičnom postupku između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Mem o ran dum). Ovim memorandumom su se potpisnice, između ostalog, obavezale da će se sve mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa izrečene od bilo kog suda u BiH izvršavati u Psihijatrijskoj bolnici "Podromanija" u Sokocu. Međutim, do apelantovog premještaja nije još došlo. 3. AP 125/06 Adis Haxić 19. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-30/03 od 9. aprila 2003. godine, u skladu sa članom 63 tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunqivosti izvršio ubistvo jednog lica, a drugom licu nanio teške i po život opasne povrede. Radi sprovođewa ove mjere, apelant je smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 20. Kantonalni sud je u više navrata produžavao trajanje izrečene mjere bezbjednosti apelantu, i to rješewima broj K-30/03 od 29. maja 2003. godine, broj K-435/03 od 28. novembra 2003. godine, broj Kv-214/04 od 9. juna 2004. godine i broj Kv-92/05 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj Kž-205/05 od 17. maja 2005. godine. Prije donošewa svakog od ovih rješewa sud je uzimao u obzir mišljenje dvojice ljekara specijalista - Broj 36 – Strana 3708 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. neuropsihijatara, koji su preporučili da se dalje nastavi izrečena mjera bezbjednosti. 21. Apelant se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu, tražeći "usklađivanje izrečenih krivičnopravnih sankcija shodno članu 420 KZFBiH", koji je u međuvremenu stupio na snagu. Kantonalni sud je dopisima broj K-30/03 od 22. januara 2004. godine, te od 4. marta 2004. godine i 11. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da su aktom Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3132/03 od 22. decembra 2003. godine "konstatovani nedostaci odgovarajućih ustanova zatvorenog tipa na području Federacije BiH za smještaj lica shodno navedenim odredbama ZKPFBiH, pa je sugerisano da se takva lica smjeste u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašwi način, do rješavawa pitawa odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području Federacije BiH". Stoga je Kantonalni sud zakqučio da nije moguće usklađivanje koje apelant traži, "naročito imajući u vidu novo zakonsko rješenje iz članova 409, 410 i 411 važećeg ZKPFBiH u pogledu nadležnosti Centra za socijalni rad". 4. AP 1250/06 Sead Mehić 22. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-243/94 od 9. januara 1995. godine izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Radi sprovođewa ove mjere, apelant je smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 23. Kantonalni sud u Zenici je rješewima broj Kv-25/03 od 13. marta 2003. godine, broj Kv-172/03 od 15. decembra 2003. godine i broj KV-123/05 od 7. novembra 2005. godine, primjenjujući odredbe prijašnjeg ZKPFBiH, produžio apelantu izrečenu mjeru bezbjednosti, a nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista. 5. AP 1251/06 Muharem Bajramović 24. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-55/90 od 21. novembra 1999. godine, zbog toga što je izvršio krivično djelo u stanju potpune neuračunqivosti, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, koja se izvršava na Odjeljenju forenzike KPZZ. 25. Rješewima Kantonalnog suda u Zenici broj Kv-26/03 od 28. februara 2003. godine, Kv-49/04 od 25. februara 2004. godine, Kv-135/04 od 1. novembra 2004. godine, Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine i Kv-80/05 od 14. marta 2006. godine apelantu je, nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista, produžena izrečena bezbjednosna mjera. 26. Apelant se 22. decembra 2004. godine obratio zahtjevom Kantonalnom sudu u Zenici, tražeći da se taj sud proglasi apsolutno nenadležnim za rješavanje daqnjeg izvršavawa mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa, te da se kompletan predmet dostavi nadležnom centru za socijalni rad, u skladu sa novim ZKPFBiH. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine odbio ovaj apelantov predlog. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nadležni organi za pitawa socijalnog starawa nisu regulisali ovu problematiku, te da će se, shodno Mišljenju Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3113 od 22. decembra 2003. godine, ovakva lica i dalje "držati u ustanovama na dosadašwi način, odnosno do rješavawa pitawa odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području FBiH". 27. Apelant se zahtjevom za ukidanje bezbjednosne mjere obratio i JU Centar za socijalni rad Opštine Zenica. Dopisom od 17. maja 2005. godine Centar za socijalni rad je obavijestio apelanta da, shodno odredbama ZKPFBiH, nije nadležan da odlučuje i mijewa sudske odluke, te da takav zahtjev treba da uputi nadležnom sudu. Centar za socijalni rad se, takođe, pozvao na navedeno mišljenje Ministarstva pravde FBiH, koje je "sugerisalo sudovima da u međuvremenu, dok se ne obezbijede uslovi za primjenu novog ZKPFBiH, lica će se smjestiti u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašwi način Š...Ć Prema tome, svi slučajevi koji su obuhvaćeni ZKPFBiH iz 1998. godine će se nastaviti sprovoditi po odredbama ovog ZKP-a, a ne po odredbama novog ZKP-a, čije odredbe će se primjewivati na nove slučajeve". 6. AP 1252/06 Ismet Kukrica 28. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda u Mostaru broj K-21/01 od 12. februara 2001. godine, zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo izvršio u stanju potpune neuračunqivosti. Radi sprovođewa ove mjere, apelant je smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. U spisu nema podataka o tome da li je i kada izrečena mjera preispitivana. 7. AP 1253/06 Rasim Odobašić 29. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj K-8/03 od 12. marta 2003. godine, zbog krivičnog djela ubistva, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo učinio u stanju potpune neuračunqivosti. Radi sprovođewa ove mjere, apelant je smješten u Odjeljenje forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 30. Nakon stupawa na snagu novog KZ i ZKPFBiH, Kantonalni sud u Travniku je donio Rješenje broj Kv-88/03 od 10. oktobra 2003. godine kojim je ustupio apelantov predmet "nadležnom organu Opštine Žepče za pitawa socijalnog starawa, radi pokretawa odgovarajućeg postupka, shodno odredbama člana 410 stav 1 ZKPFBiH". U obrazloženju ovog rješewa Kantonalni sud je naveo da, shodno novom KZFBiH, nije predviđena kao mogućnost mjera bezbjednosti koja je bila propisana prijašwim zakonom, "tako da ovaj zakon ne predviđa mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi". Imajući u vidu odredbu člana 420 KZFBiH, Kantonalni sud je, kako navodi, pristupio usklađivanju pravosnažno izrečene odluke u pogledu naziva krivičnog djela, odnosno bezbjednosne mjere sa nazivima predviđenim u novom KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ovakvu odluku zasnovao i na odredbi člana 410 novog ZKPFBiH, koji predviđa da će se predmet uputiti organu nadležnom za pitawa socijalnog starawa kada se utvrdi da je osumwičeni krivično djelo počinio u stanju neuračunqivosti. 31. Apelant se u nekoliko navrata obraćao Kantonalnom sudu u vezi sa svojim daqwim boravkom na Odjeljenju forenzike KPZZ, pa mu je Kantonalni sud dopisima od 21. juna 2004. godine, 28. septembra 2004. godine i 1. juna 2005. godine odgovorio da nema daqnju nadležnost nakon donošewa pravosnažnog rješewa od 10. oktobra 2003. godine, "koje je postalo pravosnažno i izvršno i koje su dužni poštivati svi organi, institucije i pojedinci, a nadležan za realizaciju i rješenje ŠapelantovogĆ slučaja je iskqučivo Centar za socijalni rad Opštine Žepče". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 32. Iako se apelanti eksplicitno ne žale na kršenje nekog određenog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću pitawa koja se tiču wihovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stav 4 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Svi apelanti smatraju da su se donošenjem novog krivičnopravnog zakonodavstva stekli uslovi da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u ZKPFBiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da apelantima bude i dalje produžavana mjera čuvawa u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti smatraju da Odjeljenje forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj se ta mjera uopšte može da sprovodi. 33. U tom smislu apelanti se pozivaju i na Specijalni izvještaj Ombudsmena za qudska prava Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ombudsmeni BiH) u vezi sa žalbama lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, odnosno bitno smanjene uračunqivosti (u daqnjem tekstu: Specijalni izvještaj). U Specijalnom izvještaju Ombudsmeni BiH su utvrdili da smještaj podnosilaca žalbi u posebnom odjeljenju zatvorske ustanove nije adekvatan sa aspekta poštivawa qudskih prava "jer ova lica treba posmatrati samo kao pacijente, te u tom smislu obezbijediti za wih smještaj u bolnici, odnosno za to odgovarajućoj ustanovi". U tom pravcu Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3709 Ombudsmeni BiH su preporučili Vladi FBiH da, između ostalog, preduzme sve neophodne korake da se donese zakon ili izmjene i dopune postojećih zakona kojima bi se na jasan i precizan način regulisao položaj ovih lica, uz uvažavanje principa navedenih u članu 5 Evropske konvencije. 34. Apelant Fikret Haxić je, takođe, naveo da je, povodom aplikacije koju je podnio Evropskom sudu za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), zakqučio vansudsko poravnanje sa Bosnom i Hercegovinom (u daqnjem tekstu: BiH). Apelant navodi da se tim sporazumom BiH obavezala da će sve pacijente koji se čuvaju na Odjeljenju forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu najkasnije do 31. decembra 2005. godine, kao i da će ovom apelantu isplatiti na ime kompenzacije 9.000 evra u iznosu konvertovanom u KM prema kursu u vrijeme isplate, u roku od tri mjeseca od prijema odluke Evropskog suda o brisanju predmeta sa evidencije u skladu sa članom 37 Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je BiH isplatila iznos od 17.684,62 KM u martu 2006. godine, bez isplate kamata, ali da nisu preduzete nikakve mjere za premještaj iz Odjeljewa forenzike KPZZ. b) Odgovor na apelaciju 35. U odgovoru na apelaciju Danijela Marinića Kantonalni sud u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da su stupanjem na snagu novog ZKP "prestale bilo kakve ingerencije ovog suda" u vezi sa daqwom primjenom izrečene mjere bezbjednosti, kao i da je sva nadležnost prešla na Centar za socijalni rad Mostar. Takođe, Kantonalni sud navodi da je apelanta upućivao na odredbe novog zakona, kao i na potrebu da se obrati Centru za socijalni rad, "ali on izgleda ne razumije zakonske promjene koje su nastupile, pa se uporno obraća ovom sudu i Vrhovnom sudu FBiH koji nemaju bilo kakvih zakonskih ingerencija vezano za njegovo daqnje liječenje". Odgovarajući, takođe, na navode ovog apelanta, Centar za socijalni rad je naveo da su se odmah nakon prijema predmeta obratili Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačkoneretvanskog kantona za mišljenje, koji im je dopisom od 26. aprila 2004. godine odgovorio da se sa ovakvim slučajem postupa u skladu sa ranijim slučajevima i postupawima prema ovim licima, sve dok Ministarstvo pravde FBiH ne propiše uslove za rješavanje statusa neuračunqivih počinilaca krivičnih djela. Takođe, Centar za socijalni rad se obratio i Kliničkoj bolnici u Mostaru, Odjeljenju za psihijatriju, u vezi sa mogućnošću sprovođewa mjere bezbjednosti čuvawa i liječewa. Međutim, u odgovoru ove institucije je navedeno da nemaju odjeljenje zatvorenog tipa i stoga ni mogućnosti da ovu mjeru sprovode, zbog čega nisu u mogućnosti da prime ni apelanta, niti druge pacijente kojima je potrebno čuvanje i liječenje. Centar za socijalni rad je, takođe, naveo da je u nekoliko navrata od nadležnog neuropsihijatra dobio izvještaje da i dalje postoji potreba da se nastavi izrečena mjera bezbjednosti obaveznog čuvawa i liječewa, ali da oni nemaju nikakvu mogućnost njegovog izmještawa u bilo koju ustanovu koja bi bila odgovarajuća. 36. U odgovoru na apelacije svih apelanata Ministarstvo pravde BiH je navelo da je, na inicijativu tog ministarstva, 22. juna 2006. godine zakqučen Mem o ran dum o razumijevanju između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH u vezi sa izvršenjem mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa koju izrekne bilo koji sud u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: Mem o ran dum, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 44/06). Nakon toga, Savjet ministara je na sjednici od 15. jula 2006. godine donio odluku o prihvatanju Memoranduma ("Službeni glasnik BiH" broj 55/06), a zatim Odluku o imenovanju Nadzornog odbora za kontrolu uloženih sredstava za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija-Sokolac, Odluku o imenovanju koordinatora realizacije Projekta za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac i Odluku o formiranju jedinice za implementaciju Projekta sanacije Psihijatrijske klinike Podromanija-Sokolac ("Službeni glasnik BiH" broj 72/06). Takođe, Ministarstvo pravde BiH navodi da je, s ciljem ubrzawa implementacije odluke Evropskog suda donesene u predmetu apelanta Fikreta Haxića, dostavilo informaciju Ministarstvu za qudska prava i izbjeglice BiH u kojoj se predlaže da se nakon izvršenih provjera u pogledu svojine objekta koji se sanira odluči da li će se kao tit u lar imovine imenovati BiH, te da se pokrene procedura za donošenje zakona o osnivanju Psihijatrijske klinike u Sokocu kao ustanove od posebnog interesa za BiH, čime bi se trajno riješilo pitanje smještaja lica upućenih na izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa koje je uputio bilo koji sud u BiH. Ministarstvo pravde BiH, takođe, navodi da je u međuvremenu, 8. juna 2006. godine, potpisan Ugovor o naknadi troškova za izvršenje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa koje su izrekli u krivičnom postupku Sud BiH, sudovi FBiH, sudovi RS i sudovi Distrikta Brčko BiH. Ministarstvo pravde BiH smatra da su svim navedenim mjerama "uređeni potrebni pravni propisi, kao i date odgovarajuće inicijative Savjetu ministara BiH za donošenje odluka" koje su navedene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo pravde BiH smatra da Nadzorni odbor u narednom periodu treba da vrši kontrolu utroška sredstava, izrade projektne dokumentacije, nabavke neophodne opreme, materijalnih troškova, kao i t roškova funkcionisawa jedinice za implementaciju Projekta. Stoga, predlažu da Ustavni sud zatraži od Nadzornog odbora izvještaj o trenutnim aktivnostima u pogledu dinamike adaptacije navedenog objekta i "drugih radwi koje su date u nadležnost navedenim organima". 37. Ministarstvo pravde FBiH u odgovoru na apelacije je navelo da je Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) regulisana nadležnost organa u vezi sa izvršenjem mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa. Zbog nepostojawa odgovarajuće zdravstvene ustanove u FBiH, navodi dalje Ministarstvo pravde FBiH, ova mjera se i dalje izvršava na Odjeljenju forenzike KPZZ, što se "silom prilika" nastavilo i nakon stupawa na snagu novog ZKP i Krivičnog zakona FBiH (u daqnjem tekstu: KZFBiH). U prilogu svog odgovora Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo informaciju KPZZ o svim licima koja su primljena ili otpuštena sa Odjeljewa forenzike od dana stupawa na snagu novih KZFBiH i ZKPFBiH, kao i informaciju KPZZ o apelantima. Dalje u odgovoru Ministarstvo pravde FBiH navodi da se upućivanje i otpuštanje lica koja izdržavaju mjeru bezbjednosti vrši iskqučivo po nalogu nadležnog suda i organa socijalnog starawa. Prob lem nepostojawa odgovarajuće zdravstvene ustanove prije, a naročito nakon stupawa na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva, bio je predmet razmatrawa sudova, federalnih i kantonalnih ministarstava rada i socijalne politike, te kantonalnih i opštinskih centara za socijalni rad, Federalnog ministarstva zdravstva i Ministarstva pravde FBiH. Ministarstvo pravde FBiH navodi dalje da je u vezi sa ovim problemom dalo Mišljenje broj 03-02-3132/03 od 22. decembra 2003. godine i 26. januara 2004. godine u kom je data instrukcija da "takva lica treba i dalje smjestiti u Odjeljenje forenzike ŠKPZZĆ na dosadašwi način, s tim da rješenje centra za socijalni rad ima snagu izvršnog naslova". Takođe, ovo ministarstvo je podnijelo i inicijativu Savjetu ministara BiH da P sihijatrijska klinika Sokolac-Sudska psihijatrija dobije funkciju socijalno-zdravstvene ustanove zatvorenog tipa za potrebe cijele BiH, kao što je njena namjena bila i prije rata. 38. Dalje, Ministarstvo pravde FBiH navodi da je Vlada FBiH donijela Odluku o davanju na korišćenje objekta Kasarne "Misoča" u Ilijašu sa pripadajućim zemqištem socijalno-zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, te da je utvrdila Predlog Zakona o osnivanju socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Ovaj predlog Zakona je upućen u parlamentarnu proceduru, ali zbog protivljewa stanovnika opštine Ilijaš, ali i zbog neusaglašenih stanovišta predstavnika u Parlamentu FBiH, taj predlog Zakona skinut je sa dnevnog reda i nikada nije razmatran. S obzirom na to da je u međuvremenu apelant Fikret Haxić podnio aplikaciju Evropskom sudu, Vlada FBiH je putem pravobranioca BiH o ovim aktivnostima izvijestila Evropski sud, pa je predložena nagodba o mirnom rješenju spora, što je i postignuto. Međutim, kako predloženi zakon nije usvojen, to ni obaveze iz odluke Evropskog suda, odnosno nagodbe, nisu sprovedene u ostavljenom roku, pa je Evropski sud obaviješten o ovim Broj 36 – Strana 3710 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. problemima, zbog čega je dao BiH novi rok za izvršenje odluke do 1. septembra 2006. godine. Ministarstvo pravde FBiH, takođe, navodi da je potpisan Mem o ran dum, te da je napravljen Nacrt Zakona o osnivanju psihijatrijske ustanove za izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog liječewa na nivou BiH, koji je upućen Ministarstvu pravde BiH kako bi ga proslijedilo Savjetu ministara BiH radi upućivawa u parlamentarnu proceduru. Međutim, kako dalje navode, Ministarstvo pravde BiH nikada taj nacrt Zakona nije poslalo u daqnju proceduru, već je predložilo Savjetu ministara BiH da se navedeni državni objekat sanira za potrebe Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac u sastavu Kliničkog centra Istočno Sarajevo umjesto da se osnuje kao posebna ustanova na državnom nivou. 39. Što se tiče konkretnih apelacija, Ministarstvo pravde FBiH navodi da apelanti i ostala lica kojima je, zbog krivičnog djela, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi i dalje borave na Odjeljenju forenzike KPZZ, te da "wihovo zadržavanje nije u potpunosti u skladu sa propisima, ali je prihvatqivije kao nužna alternativa", budući da i dalje, na osnovu nalaza psihijatara i rješewa nadležnih sudova, postoji značajna opasnost i rizik da bi na slobodi počinili nova krivična djela. 40. Oba ministarstva u svojim odgovorima su navela da u Psihijatrijskoj klinici Podromanija-Sokolac nema uslova za izdržavanje mjere bezbjednosti. Ministarstvo pravde BiH je navelo da je ova klinika 17. aprila 2006. godine dostavila izvještaj da se na zatvorenom dijelu sudskog odjeljewa desio požar, te da je cijela zgrada tog odjeljewa neupotrebqiva, zbog čega nisu u mogućnosti prihvatiti lica iz Odjeljewa forenzike KPZZ u skladu sa Memorandumom, te da do dana dostavljanja ove informacije, 14. septembra 2006. godine, objekat nije saniran. Ministarstvo pravde FBiH je navelo da su uslovi u ovoj ustanovi i gori od uslova na Odjeljenju forenzike KPZZ, te da se već u vrijeme potpisivawa Memoranduma znalo za to, kao i za činjenicu da postoji objekat u neposrednoj blizini čija je namjena i bila predviđena za smještaj ovih lica iz cijele BiH. V. Relevantni propisi 41. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase: "Član 61 Učiniocima krivičnih djela mogu da se izreknu ove mjere bezbjednosti: 1) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Član 63 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti ili bitno smanjene uračunqivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinilac mogao da izvrši teška krivična djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost može da se izbjegne jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć" 42. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 475 (1) Ako je okrivljeni učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti, nadležni tužilac će podnijeti sudu predlog da izrekne mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa takvog učinioca u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uslovi predviđeni u čl. 63 i 64 Krivičnog zakona Federacije. Š...Ć Član 476 (1) O primjeni mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava, poslije održanog glavnog pretresa, sud koji je nadležan za suđenje u prvom stepenu. Š...Ć (3) Ako sud, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdi da je okrivljeni učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršewa krivičnog djela bio neuračunqiv, odlučiće, na osnovu saslušawa pozvanih lica i nalaza i mišljewa vještaka, da li će okrivljenom izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, Š...Ć Član 480 (1) Sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi dužan je svakih šest mjeseci po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se učinilac liječi i čuva da odluči o potrebi daljeg trajawa ove mjere bezbjednosti. (2) Po službenoj dužnosti ili na predlog zdravstvene ustanove ili organa starateqstva, a po saslušanju nadležnog tužioca i branioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi obustaviće ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljewa ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može da odredi njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć" 43. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odrebe glase: "Član 71 Učiniocima krivičnih djela mogu da se izreknu ove bezbjednosne mjere: a) obavezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Član 74 (1) Bezbjednosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječewa izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunqivosti ili smanjene uračunqivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stawa mogli i ubuduće dejstvovati na učinioca da počini novo krivično djelo. Š...Ć Član 420 (1) Izvršenje krivičnopravnih sankcija pravosnažno izrečenih u skladu sa odredbama Krivičnog zakona iz člana 419 (prestanak važewa bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započelo ili je u toku, ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno bezbjednosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu. (2) Usklađivanje pravosnažno izrečene odluke iz stava 1 ovog člana vrši sud koji je donio tu odluku u prvom stepenu. Ovo usklađivanje se vrši po službenoj funkciji u roku od 30 dana od dana početka primjene ovog zakona." 44. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 410 (1) Ako je osumwičeni učinio djelo u stanju neuračunqivosti, tužilac će u optužnici postaviti predlog da sud utvrdi da je osumwičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitawa socijalnog starawa radi pokretawa odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1 ovog člana osumwičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi neće se pustiti na slobodu, već će sud na predlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošewa tog rješewa. Protiv ovog rješewa žalba nije dozvoljena. Član 427 (1) Molba za prestanak primjene mjera bezbjednosti propisanih u KZFBiH i drugih mjera propisanih zakonom podnosi se sudu. (2) Sudija koji za to bude određen prethodno će ispitati da li je proteklo potrebno vrijeme po zakonu, a zatim će zakazati i sprovesti saslušawa - radi utvrđivawa činjenica na koje se podnosilac molbe poziva. Sudija će pozvati tužioca i podnosioca molbe. (3) Sudija iz stava 2 ovog člana može da zahtijeva izvještaj o ponašanju osuđenog od policijskog organa, odnosno od ustanove u kojoj je osuđeni izdržao kaznu. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3711 (4) U slučaju odbijawa molbe, nova molba ne može da se podnese prije isteka roka od jedne godine od dana pravosnažnosti rješewa o odbijanju ranije molbe." 45. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) relevantne odredbe glase: "Član 2 Lica prema kojima se izvršavaju sankcije lišavaju se prava ili se ograničavaju u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe pojedinih sankcija, u skladu sa zakonom. Član 22 Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište. Član 167 Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjeljenju zdravstvene ustanove (u daqnjem tekstu: posebno odjeljenje). Član 168 Posebna zdravstvena ustanova iz člana 167 ovog zakona osniva se i ukida federalnim zakonom. Federalno ministarstvo zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeljewa za izvršenje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi. Član 169 Izuzetno od odredbe člana 167 ovog zakona, mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi može da se izvršava u posebnom odjeljenju u kazneno-popravnom zavodu (u daqnjem tekstu: posebno odjeljenje zavoda). Član 170 Upućivanje lica na izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi vrši sud iz člana 22 ovog zakona. Član 172 Zdravstvena ustanova u koju je upućeno lice radi obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi dužna je da najmanje jedanput godišnje obavještava o zdravstvenom stanju tog lica sud koji je izrekao mjeru. Kad se završi liječenje lica Š...Ć, zdravstvena ustanova obavijestiće o tome sud koji je izrekao mjeru bezbjednosti, a može da predloži uslovni otpust licu kom još nije istekla kazna zatvora u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Federacije. Ako sud utvrdi da je dalje zadržavanje Š...Ć, donijeće odluku o prestanku mjereŠ...Ć. Član 176 Nadzor u pogledu izvršewa mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, kao i posebnog odjeljewa zavoda vrši Federalno ministarstvo zdravstva. Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupawa prema licima iz stava 1 ovog člana vrši sud koji je izrekao mjeru i sud na čijem području se nalazi posebna zdravstvena ustanova, odnosno posebno odjeljenje u kome se izvršava mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi. Član 232 Š...Ć Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izvršavaće se za sva lica sa teritorije Federacije u posebnom odjeljenju pri Kazneno-popravnom zavodu u Zenici dok Federalno ministarstvo i Federalno ministarstvo zdravstva ne odrede zdravstvenu ustanovu u kojoj će se izvršavati ova mjera. Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izvršavaće se u posebnom odjeljenju iz stava 2 ovog člana najduže tri godine od dana stupawa na snagu ovog zakona do kada će se organizovati izvršenje mjere u ustanovi iz člana 167 ovog zakona." 46. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetwama ("Službene novine FBiH" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 43 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti ili bitno smanjene uračunqivosti sud će u krivičnom postupku izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obaveznog psihijatrijskog liječewa na slobodi, u skladu sa odredbama čl. 63 i 64 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 475 do 480 Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Član 44 Izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 43 ovog zakona sprovodi se u skladu sa čl. 167 do 182 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98)." VI. Dopustivost 47. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 48. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 49. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti da li postoje djelotvorni pravni lijekovi i, ako je tako, da li su apelanti dokazali da su ih iscrpili, te da li su dokazali da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je donesena konačna odluka. 51. Ustavni sud, na prvom mjestu, napominje da je pri primjeni principa iscrpqivawa pravnih lijekova potrebno ispitati, u svakom pojedinom slučaju, da li je pravni lijek djelotvoran ili ne shodno relevantnim zakonima države. Takođe, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je ukazao da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 30/02). Dalje, djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Osnovna qudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju da budu stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Dakle, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju da budu fizički dostupni, ne smiju da budu ometani aktima, propustima, odlagawima ili nemarom vlasti, te moraju da budu podobni za zaštitu konkretnih prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/04). 52. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već etablirana praksa da se podnosioci apelacije mogu da obrate direktno Ustavnom sudu u slučaju kada nema djelotvornih pravnih lijekova u vezi sa određenim ustavnim pravom i pravima iz Evropske konvencije. Tako je, na primjer, u svim slučajevima nerazumnog trajawa postupka zakqučeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvorno pravno sredstvo Broj 36 – Strana 3712 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajawa upravnog postupka. Zbog toga, apelanti nisu morali da se obrate niti jednom domaćem organu, već direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili, ranije, Domu za qudska prava, odnosno Komisiji za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, radi zaštite navedenog prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 23, sa uputstvom na daqnju praksu Evropskog suda za qudska prava). U vezi sa navedenim, Ustavni sud je, takođe, ukazao i da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 53. Ustavni sud navodi da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu prava na koja se apelanti pozivaju to da od dana stupawa na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva apelanti nisu u mogućnosti da ostvare zaštitu prava koja traže, budući da ih sudovi upućuju na cen tre za socijalni rad, a centri za socijalni rad se pravdaju da nemaju potrebne uslove da bi preuzeli brigu o apelantima. Takođe, Ustavni sud zapaža da ni do dana donošewa ove odluke nadležne vlasti nisu izvršile svoju obavezu iz predmeta koji je pred Evropskim sudom okončan sporazumom nadležnih vlasti sa jednim od apelanata, tj. da će sva lica koja su krivično djelo počinila u stanju neuračunqivosti smjestiti u odgovarajuću ustanovu. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije. 55. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zakqučio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove iz navedenog člana u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 56. Apelanti kojima je mjera bezbjednosti obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izrečena sudskim odlukama zato što su krivična djela počinili u stanju neuračunqivosti žale se, u suštini, da im je daqwim zadržavanjem na Odjeljenju forenzike KPZZ nakon stupawa na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva prekršeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelanti smatraju da primjenom novih propisa moraju da budu pušteni da se liječe sa slobode. 57. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.(...)" 58. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: " 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć e) zakonitog lišavawa slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; Š...Ć 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo da uloži žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.(...)" a) Član 5 stav 1e) Evropske konvencije 59. Ustavni sud podsjeća da se prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije, shodno svojoj sadržini, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavawa slobode su dati u članu 5 stav 1 Evropske konvencije u kom su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dozvoljeno. To je iscrpan popis koji mora da se usko tumači (vidi, Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5 Evropske konvencije da obezbijedi da niko neće biti proizvoqno lišen slobode (vidi, Evropski sud za qudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winternjerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora da bude nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenqivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispuwavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može da dovede do kršewa člana 5 stav 1 (vidi, Evropski sud za qudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170). 60. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterijume koji moraju da budu ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora da bude, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora da bude takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije da traje samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winternjerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju da se vrše povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlašćewa da naredi i otpuštanje, a pritvor mora da bude u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlašćewa da takva lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44). 61. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnim slučajevima svim apelantima odlukama nadležnih sudova izrečena mjera obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, koja je postojala shodno prijašnjem KZFBiH, zato što su različita teška krivična djela učinili u neuračunqivom stanju. Takođe, kod svih apelanata je prije određivawa navedene mjere konstatovano, putem odgovarajućih ljekarskih vještačewa i nalaza, da pate od ozbiqnih mentalnih poremećaja, zbog kojih su opasni po okolinu i zbog kojih je potrebno da se liječe i čuvaju u zdravstvenoj ustanovi. Međutim, nakon izricawa ove mjere, na snagu je stupio novi KZFBiH iz 2003. godine koji je usvojio drugačiji pristup. Naime, novi KZFBiH propisuje da se mjera obaveznog psihijatrijskog liječewa može da izrekne samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunqivosti ili smanjene uračunqivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stawa mogli i ubuduće dejstvovati na učinioca da učini novo krivično djelo. Dakle, novi KZFBiH ne sadrži više mogućnost izricawa ove mjere bezbjednosti licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunqivosti. Upravo na ovome apelanti zasnivaju svoj zahtjev da budu pušteni da se liječe sa slobode, smatrajući da ovakve zakonske odredbe znače wihovo puštanje na slobodu i liječenje pod nadzorom nadležnih centara za socijalni rad. Istovremeno, apelanti smatraju da Odjeljenje forenzike KPZZ ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u smislu Evropske konvencije, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanti, u stvari, osporavaju zakonitost wihovog daqnjeg lišavawa slobode u smislu člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije. 62. U konkretnim slučajevima se radi o nastavku izvršewa izrečenih mjera. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da, nakon usvajawa novog zakonodavstva, sudska Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3713 praksa u vezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupawa na snagu novih KZ i ZKPFBiH ova lica nisu više u wihovoj nadležnosti, već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješewa o zadržavanju tih lica do 30 dana, shodno odredbi člana 410 stav 2 novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uslove da prime takva lica, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ova lica i dalje zadržavaju u Odjeljenju forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kog nadležnog organa. S druge strane, neki sudovi donose rješewa o produžetku trajawa izrečene mjere bezbjednosti, ali shodno ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetwama (u daqnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija (u daqnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljewa ljekara, obezbjeđenje prava na žalbu itd. 63. Ustavni sud smatra da neprecizni zakoni ostavljaju veliki prostor za proizvoqnost, što, očigledno, potvrđuje različita praksa sudova u istim slučajevima. Naime, u prvom slučaju, kada sudovi smatraju da nisu nadležni, a centri za socijalni rad nisu u mogućnosti da prime ova lica, niti imaju propisane pro ce dure, otvoren je prostor da mentalno oboljelim licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti mjera lišavawa slobode bude produžena bez ikakve odluke nadležnog organa, što je suprotno uslovima koji su neophodni da bi lišavanje slobode u ovakvim slučajevima bilo "zakonito" u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Ovo naročito zato što drugi relevantni propisi, tj. Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju nisu usklađeni sa novim krivičnopravnim zakonodavstvom, već samo upućuju na primjenu starog ZKPFBiH, koji više nije na snazi. 64. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju shodno ZKPFBiH, koji je prestao da važi, takođe problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, shodno mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je zasnovana na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim licima mjera bezbjednosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa zasnovana na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti lica i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašwih propisa, ukazuje na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog principa pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu da ispune zahtjev "zakonitosti" iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. 65. Takođe, apelanti navode, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH, da institucija u koju su smješteni, tačnije posebno odjeljenje zatvora u Zenici, ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi, takođe, zakqučio da "zakonitost" bilo kog lišavawa slobode mora da postoji kako pri određivanju, tako i pri izvršenju te mjere prema nekom licu. Takva "zakonitost" podrazumijeva usklađenost sa domaćim zakonom, ali i usklađenost sa zahtjevima iz člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je, takođe, zakqučio da mora da postoji određena veza između osnova dozvoljenog lišavawa slobode na koji se poziva i mjesta i uslova gdje se ta mjera izvršava. U principu, "zatvaranje lica koje je mentalno oboljelo biće zakonito u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije samo ako se izvršava u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu" (vidi, Evropski sud, ranije citirana presuda Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva). 66. Ustavni sud ukazuje da se mjera bezbjednosti prema licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti primjenjuje, u pravilu, u Odjeljenju forenzike KPZZ kako dok su na snazi bili prijašwi KZ i ZKP, tako i od kada su na snagu stupili novi krivičnopravni propisi. Ova lica su, dakle, od početka bila smještena u zatvorsko odjeljenje iako je i u vrijeme kada je apelantima bila izrečena mjera bezbjednosti obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi na snazi bio Zakon o izvršenju koji propisuje izvršenje ove mjere "u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo u tu svrhu ili u posebnom odjeljenju zdravstvene ustanove", a samo izuzetno "u posebnom odjeljenju u kazneno-popravnom zavodu". Međutim, Ustavni sud zapaža da posebna ustanova koju Zakon o izvršenju propisuje nikada nije osnovana, već su ova lica, po pravilu, a ne kao izuzetak, smještena u posebno odjeljenje zatvora u Zenici. 67. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u posebno odjeljenje zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu sa domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali iskqučivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev "zakonitosti" lišavanje slobode u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava. 68. Ustavni sud, takođe, zapaža da su Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo pravde FBiH naveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", ali da do donošewa ove odluke Ustavnog suda to pitanje nije konačno riješeno iako je u vezi s tim država dala garancije i Evropskom sudu. Ustavni sud neće ulaziti u to da li će ovakva institucija biti osnovana na državnom ili na entitetskim nivoima, jer je to pitanje koje moraju da riješe nadležne domaće vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da je ovo pitanje neophodno hitno riješiti na način koji će biti u skladu sa zahtjevima iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije, a s ciljem zaštite qudskih prava apelanata. To ukqučuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnivanje odgovarajuće institucije, kao i njeno faktičko osnivanje i korišćenje. Pri tome ovo ne znači istovremeno i bezuslovno puštanje apelanata na slobodu, ukoliko nalazi i mišljewa ljekara nesumwivo potvrđuju da zdravstveno stanje apelanata još ne dozvoljava da se donese takva odluka. 69. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda shodno kojoj se okončanje mjere lišavawa slobode lica za koja je sud prethodno utvrdio da su mentalno oboljela i da su opasna po okolinu tiče ne samo tih lica već i društva i zajednice u kojoj će takva lica živjeti nakon puštawa na slobodu. Imajući u vidu ozbiqnu prirodu ovog društvenog interesa, a naročito ozbiqnost počinjenih krivičnih djela u stanju neuračunqivosti, Evropski sud je u predmetu Luberti protiv Italije zakqučio da je nadležna vlast opravdano postupala oprezno u odlučivanju o puštanju aplikanta na slobodu, čak i kada su medicinski nalazi ukazivali na njegov oporavak (presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 85). 70. Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na aktivnosti nadležnih vlasti u rješavanju ovog problema, Ustavni sud smatra da je, zbog nedostatka ažurnosti nadležnih vlasti, prekršeno pravo apelanata iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije, jer wihovo lišavanje slobode nije "zakonito" kako to zahtijeva Evropska konvencija. b) Član 5 stav 4 Evropske konvencije 71. Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću i pitanje da li je apelantima omogućeno da o produžetku wihovog lišavawa slobode odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5 stav 4 Evropske konvencije, naročito imajući u vidu praksu sudova u Federaciji BiH (vidi tačku 60 ove odluke). 72. Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda, član 5 stav 4 Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavawa slobode, ali pruža kru cijalne garancije protiv proizvoqnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije se primjenjuje nezavisno o tome prema kom je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Broj 36 – Strana 3714 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Cjelovita analiza člana 5 stav 4 Evropske konvencije ukazuje da u odnosu na lišavanje slobode pojam "zakonitosti" mora da ima isti značaj u stavovima 1e) i 4 člana 5. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora da bude dostupno shodno članu 5 stav 4 Evropske konvencije mora da omogući preispitivanje uslova koji su, shodno članu 5 stav 1e), suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavawa slobode lica na osnovu "duševnog poremećaja" već i za "zakonitost" produžewa trajawa te mjere putem periodičnog ispitivawa (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58, i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80). 73. Dakle, član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora da ima pristup "sudu" da bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavawa slobode, tako i produžewa trajawa te mjere. Shodno praksi Evropskog suda, kqučni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavawa slobode mora da vrši sud, ali to ne mora da bude "klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti or gan koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj or gan mora da bude "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora da ima nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu. Ovaj or gan mora, takođe, da pruži "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavawa slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavawa slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo. 74. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da je prijašwi ZKPFBiH predviđao obavezu suda koji je izrekao mjeru obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi da svakih šest mjeseci preispita potrebu daqnjeg trajawa ove mjere, a po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se lice liječi i čuva. Takođe, isti sud je bio nadležan da, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zdravstvene ustanove ili organa starateqstva, obustavi ovu mjeru i odredi otpuštanje lica ako utvrdi da je prestala potreba za daqwim sprovođenjem izrečene mjere bezbjednosti. Međutim, novi ZKPFBiH više uopšte ne sadrži nikakve proceduralne odredbe koje se tiču lica koja su krivična djela počinila u stanju neuračunqivosti, nego samo propisuje da će se takvi predmeti uputiti organu nadležnom za pitawa socijalnog starawa radi pokretawa odgovarajućeg postupka, ne definišući pojam "odgovarajući postupak". U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji predviđa Zakon o zaštiti lica u čl. 42 i 43 ne može da bude "odgovarajući postupak" na koji upućuje novi ZKPFBiH, budući da ovaj zakon nije, kako je već rečeno, novelisan i usklađen sa promjenama u ZKPFBiH, već navedene odredbe upućuju na proceduru iz prijašnjeg ZKPFBiH, koji se više ne primjenjuje, čime se krug zatvara. Moglo bi da se pretpostavi da se na ova lica mogu da primijene ili procesna pravila upravnog postupka, budući da se pred organima socijalnog starawa primjenjuju pravila upravnog postupka, ili procesna pravila vanparničkog postupka koja se primjenjuju u slučaju prisilnog zadržavawa duševno oboljelih lica koja nisu počinila krivično djelo, kako je to propisano Zakonom o zaštiti lica. Međutim, niti jednim važećim propisom nije jasno propisano kom "sudu" i u kom postupku apelanti mogu da se obrate radi ispitivawa zakonitosti produžewa pritvora, u kojim vremenskim intervalima mogu da traže preispitivanje produžewa izrečene mjere, koje su im procesne garancije na raspolaganju, te u kom roku odluka o tome mora da se donese. 75. Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno pravo apelanata iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. 76. Takođe, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zakqučio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s wim, a da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2 Ustava BiH, nadređena bilo kom domaćem zakonu. 77. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da način na koji će nadležne vlasti obezbijediti "zakonitost" lišavawa slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti iz člana 5 stav 1e) i pristup "sudu" radi preispitivawa "zakonitosti" izricawa ili trajawa te mjere iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije predstavljaju pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, preduzete mjere moraju da ispuwavaju standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora da propiše uslove i postupak za određivanje, produžavanje i prestanak mjere čuvawa u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, ukqučujući i mogućnost pristupa "sudu". 78. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo ukazuje da novi KZFBiH u članu 420 stav 2 propisuje da izvršenje krivičnopravnih sankcija koje nije započelo ili je u toku "ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno bezbjednosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu". Međutim, Ustavni sud zapaža da KZFBiH ne predviđa mogućnost izricawa bilo kakve mjere licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, niti predviđa nadležnost suda u krivičnom postupku da vodi ikakav postupak protiv tih lica, već ta lica mora da preda u nadležnost organa socijalnog starawa. Ustavni sud smatra da to, u suštini, znači da se ranije izrečena mjera bezbjednosti iz člana 63 prijašnjeg KZFBiH nikako ne može da uskladi sa bilo kojom novom mjerom predviđenom članom 74 važećeg KZFBiH, koja može da se izrekne samo licima koja su krivično djelo počinila u stanju bitno smanjene, odnosno smanjene uračunqivosti. Istovremeno, KZFBiH upućuje na primjenu "odgovarajućeg postupka", a da pri tome preciznije ne određuje o kakvom je postupku riječ, kako je već navedeno. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su neki sudovi, primjenjujući odredbe člana 410 stav 2 ZKPFBiH, donijeli rješewa o privremenom zadržavanju nekih od apelanata. Međutim, ovim članom je regulisano da će sud osumwičenom, odnosno optuženom koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti, a koji se nalazi u pritvoru, odnosno psihijatrijskoj ustanovi, shodno tužiočevom predlogu, donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana. Očigledno je da se ovaj propis odnosi na buduće slučajeve, a ne na situacije u kojima se apelanti nalaze, budući da oni nemaju ni sta tus "osumwičenog" ni sta tus "optuženog", nego su oni lica kojima je mjera već izrečena. Ustavni sud smatra da ovakva nepreciznost i nejasnoće u odredbi krivičnopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zakqučku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoqno primjenjuju. 79. Dalje, Ustavni sud, takođe, ukazuje da Zakon o zaštiti lica ne predviđa nikakav postupak izricawa, produžewa ili prestanka mjere obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi kad su u pitanju lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti. Naime, ovaj zakon od usvajawa novih KZ i ZKPFBiH nije izmijenjen, pa stoga i ne sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji or gan, pod kojim uslovima i u kom postupku može da izrekne, produži ili obustavi ovu mjeru, ne obezbjeđuje pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Imajući sve ovo u vidu, kao i to da ovaj zakon, tri godine nakon izmjene krivičnopravnih propisa, i dalje upućuje Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3715 na primjenu nevažećeg prijašnjeg propisa, Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti lica ne ispuwava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije. 80. Takođe, Ustavni sud primjećuje da ni Zakon o izvršenju krivičnih sankcija nije novelisan kako bi se uskladio sa novim rješewima iz KZ i ZKPFBiH i zahtjevima iz člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije. Ovaj zakon, naročito, predviđa mogućnost da se mjera obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi može da izvršava u posebnom odjeljenju zatvora, što je, kako je već rečeno, suprotno standardima člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Osim toga, ovaj zakon, takođe, upućuje na postupak koji je bio propisan prijašwim ZKPFBiH, koji nije na snazi duže od tri godine, čime ostavlja otvoreno pitanje koji je to "sud" koji će vršiti nadzor nad izvršenjem ove mjere i odlučivati o produženju ili prestanku izrečene mjere, u kom postupku i u kojim rokovima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da Zakon o izvršenju, takođe, ne ispuwava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5 stav 1e) i stav 4 Evropske konvencije. 81. Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se obezbijedilo poštivanje prava apelanata i drugih lica koja krivično djelo učine u stanju neuračunqivosti, već da je to iskqučiv zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno da preduzmu odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će obezbijediti da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti bude "zakonito", kako to zahtijeva član 5 stav 1e) Evropske konvencije, što ukqučuje i smještaj apelanata u odgovarajuću zdravstvenu instituciju, kao i mjere kojima će se obezbijediti tim licima pravo na pristup "sudu", u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. 82. Na osnovu izloženog Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e) i stav 4 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 83. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e) i stav 4 Evropske konvencije kada lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti ne ispuwava zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije, zato što važeći zakoni precizno ne definišu mogućnost, uslove, način i postupak izricawa, produžewa i/ili prestanka mjere obaveznog liječewa i čuvawa u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih lica, te pristup "sudu" radi ispitivawa zakonitosti pritvarawa, što ostavlja prostor za proizvoqnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjeljenju, takođe, ne ispuwava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije. Takođe, kršenje ovog prava postoji i zato što važeća zakonska regulativa ne ispuwava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5 stav 1e) i stav 4 Evropske konvencije. 84. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 85. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2271/05, rješavajući apelaciju Danijela Marinića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danijela Marinića, Fikreta Hadžića, Adisa Hadžića, Seada Mehića, Muharema Bajramovića, Ismeta Kukrice i Rasima Odobašića. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja ustavnih prava apelanata u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Danijel Marinić 7. novembra 2005. godine, Fikret Hadžić 15. novembra 2005. godine, Adis Hadžić 23. januara 2006. godine, Sead Mehić i Muharem Bajramović 9. marta 2006. godine i Ismet Kukrica i Rasim Odobašić 13. marta 2006. godine (u daljnjem tekstu: apelanti), svi na Odjelu za izdržavanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ). U svim apelacijama apelanti smatraju da je, nakon stupanja na snagu novog Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), njihovo daljnje zadržavanje na Odjelu forenzike KPZZ suprotno navedenim zakonima i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te traže da budu pušteni i da liječenje nastave na slobodi, pod nadzorom nadležnog centra za socijalni rad. 2. Apelanti su, u više navrata, dopunjavali apelacije, tražeći hitno rješavanje svojih predmeta. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2271/05, AP 2347/05, AP 125/06, AP 1250/06, AP 1251/06, AP 1252/06, AP 1253/06 i AP 1254/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2271/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Kantonalnog suda u Mostaru i Ustanove Centar za socijalni rad Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 4. jula 2005. godine, Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) 4. jula 2005. godine i 27. septembra 2006. godine, te Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara BiH), Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) i Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 27. septembra 2006. godine. 5. Kantonalni sud u Mostaru je dostavio odgovor 11. jula 2005. godine, Centar za socijalni rad 28. jula 2005. godine, Vlada Broj 36 – Strana 3716 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. FBiH 5. oktobra, Ministarstvo pravde BiH 11. oktobra, a Ministarstvo FBiH 26. oktobra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 1. AP 2271/05 Danijel Marinić 8. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. novembra 1999. godine apelantu je, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti, kao posljedici duševne bolesti (šizofrenije), ubio svoje roditelje. Apelant je radi provođenja ove mjere smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 9. Apelant se 19. aprila 2004. godine obratio Kantonalnom sudu u Mostaru, tražeći da se primijeni novo krivičnopravno zakonodavstvo i donese rješenje o zadržavanju u trajanju od još 30 dana u KPZZ, a zatim pusti na slobodu i stavi pod nadzor Centra za socijalni rad, u skladu sa čl. 220. i 410. novog ZKPFBiH. Dopisom Kantonalnog suda u Mostaru od 22. aprila 2004. godine apelant je obaviješten da je njegov predmet ustupljen Centru za socijalni rad na daljnje postupanje. 10. Centar za socijalni rad dopisom od 10. juna 2004. godine obavijestio je apelanta da se radi o novini u njihovoj praksi, zbog čega su pojašnjenje za daljnje postupanje zatražili od Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji ih je obavijestio da u ovim slučajevima treba postupati kao i do sada, sve do rješavanja pitanja smještaja neuračunljivih počinilaca krivičnih djela. 11. Apelant se ponovo obratio Centru za socijalni rad 13. maja 2005. godine, koji ga je obavijestio da se Odjel psihijatrije Kliničke bolnice Mostar, po njihovom traženju, izjasnio da nema kapaciteta za smještaj neuračunljivih počinilaca krivičnih djela, a da im je KPZZ dostavio mišljenje da je apelanta i dalje potrebno liječiti i čuvati u zdravstvenoj ustanovi. 12. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, koje je dopisom od 21. novembra 2005. godine obavijestilo apelanta da je njegov predmet sada slučaj Centra za socijalni rad, te da je Vlada FBiH, na sjednici održanoj 6. novembra 2005. godine, utvrdila prijedlog za osnivanje socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Drugim dopisom od 9. decembra 2005. godine Ministarstvo pravde FBiH je obavijestilo apelanta da se može obratiti Ombudsmenu FBiH ukoliko smatra da su mu povrijeđena ljudska prava, kao i da Ministarstvo pravde FBiH nije nadležno da postupa u konkretnom slučaju. 2. AP 2347/05 i AP 1254/06 Fikret Hadžić 13. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli 23. septembra 2002. godine, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio trostruko ubistvo. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 14. Apelant se neutvrđenog datuma obratio Kantonalnom sudu u Tuzli zahtjevom da bude pušten sa obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja sa Odjela forenzike KPZZ. Kantonalni sud u Tuzli je ovaj apelantov zahtjev odbio 26. marta 2004. godine, zato što je nalazom vještaka od 15. marta 2003. godine konstatirano da apelant boluje od paranoje, te da je još opasan. Ovu odluku je potvrdio Vrhovni sud Federacije BiH 18. maja 2004. godine. 15. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, žaleći se na uvjete u kojima se mjera sigurnosti provodi i navodeći da nema odgovarajući medicinski tretman. Ministarstvo pravde 3. augusta 2004. godine obavijestilo ga je da nije nadležno da se bavi takvim pritužbama, pa je njegovu pritužbu proslijedilo nadležnim vlastima. U vezi sa uvjetima na Odjelu forenzike KPZZ apelant se žalio i ombudsmenima za ljudska prava BiH i instituciji Obmudsmena FBiH. 16. Apelant je 17. marta 2004. godine podnio aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj se žalio na uvjete na Odjelu forenzike KPZZ i na medicinski tretman. Odlukom Evropskog suda broj 11123/04 od 11. oktobra 2005. godine apelantova aplikacija je brisana sa liste predmeta, budući da su apelant i Bosna i Hercegovina sklopili vansudsku nagodbu. Ovom nagodbom Bosna i Hercegovina se obavezala da će sve pacijente koji se nalaze na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu "što je prije moguće, a najkasnije do 31. decembra 2005. godine", kao i da će apelantu isplatiti na ime kompenzacije iznos od 9.000 eura, protivvrijednost u KM prema važećem kursu na dan isplate, a u roku od tri mjeseca, te da će u slučaju kašnjenja apelantu platiti i kamate. 17. Apelantu je, kako navodi, protivvrijednost iznosa od 9.000 eura isplaćena 2. marta 2006. godine, ali još nije premješten u odgovarajuću ustanovu. 18. Na osnovu ove odluke Evropskog suda, pod okriljem Ministarstva pravde BiH, 22. juna 2006. godine zaključen je Mem o ran dum o razumijevanju o pravnoj pomoći i službenoj saradnji u oblasti izvršenja mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečenih u krivičnom postupku između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Mem o ran dum). Ovim memorandumom su se potpisnice, između ostalog, obavezale da će se sve mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečene od bilo kojeg suda u BiH izvršavati u Psihijatrijskoj bolnici "Podromanija" u Sokocu. Međutim, do apelantovog premještaja nije još došlo. 3. AP 125/06 Adis Hadžić 19. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-30/03 od 9. aprila 2003. godine, u skladu sa članom 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio ubistvo jednog lica, a drugom licu nanio teške i po život opasne povrede. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 20. Kantonalni sud je u više navrata produžavao trajanje izrečene mjere sigurnosti apelantu, i to rješenjima broj K-30/03 od 29. maja 2003. godine, broj K-435/03 od 28. novembra 2003. godine, broj Kv-214/04 od 9. juna 2004. godine i broj Kv-92/05 od 11. marta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj Kž-205/05 od 17. maja 2005. godine. Prije donošenja svakog od ovih rješenja sud je uzimao u obzir mišljenje dvojice ljekara specijalista - neuropsihijatara, koji su preporučili da se dalje nastavi izrečena mjera sigurnosti. 21. Apelant se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu, tražeći "usklađivanje izrečenih krivičnopravnih sankcija prema članu 420. KZFBiH", koji je u međuvremenu stupio na snagu. Kantonalni sud je dopisima broj K-30/03 od 22. januara 2004. godine, te od 4. marta 2004. godine i 11. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da su aktom Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3132/03 od 22. decembra 2003. godine "konstatirani nedostaci odgovarajućih ustanova zatvorenog tipa na području Federacije BiH za smještaj lica shodno navedenim odredbama ZKPFBiH, pa je sugerirano da se takva lica smjeste u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način, do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području Federacije BiH". Stoga je Kantonalni sud zaključio da nije moguće usklađivanje koje apelant traži, "naročito imajući u vidu novo zakonsko rješenje iz članova 409, 410. i 411. važećeg ZKPFBiH u pogledu nadležnosti Centra za socijalni rad". 4. AP 1250/06 Sead Mehić 22. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-243/94 od 9. januara 1995. godine izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 23. Kantonalni sud u Zenici je rješenjima broj Kv-25/03 od 13. marta 2003. godine, broj Kv-172/03 od 15. decembra 2003. godine i broj KV-123/05 od 7. novembra 2005. godine, primjenjujući odredbe prijašnjeg ZKPFBiH, produžio apelantu izrečenu mjeru sigurnosti, a nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3717 5. AP 1251/06 Muharem Bajramović 24. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-55/90 od 21. novembra 1999. godine, zbog toga što je izvršio krivično djelo u stanju potpune neuračunljivosti, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja se izvršava na Odjelu forenzike KPZZ. 25. Rješenjima Kantonalnog suda u Zenici broj Kv-26/03 od 28. februara 2003. godine, Kv-49/04 od 25. februara 2004. godine, Kv-135/04 od 1. novembra 2004. godine, Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine i Kv-80/05 od 14. marta 2006. godine apelantu je, nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih ljekara specijalista, produžena izrečena sigurnosna mjera. 26. Apelant se 22. decembra 2004. godine obratio zahtjevom Kantonalnom sudu u Zenici, tražeći da se taj sud proglasi apsolutno nenadležnim za rješavanje daljnjeg izvršavanja mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, te da se kompletan predmet dostavi nadležnom centru za socijalni rad, u skladu sa novim ZKPFBiH. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-186/04 od 24. decembra 2004. godine odbio ovaj apelantov prijedlog. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nadležni organi za pitanja socijalnog staranja nisu regulirali ovu problematiku, te da će se, prema Mišljenju Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3113 od 22. decembra 2003. godine, ovakva lica i dalje "držati u ustanovama na dosadašnji način, odnosno do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području FBiH". 27. Apelant se zahtjevom za ukidanje sigurnosne mjere obratio i JU Centar za socijalni rad Općine Zenica. Dopisom od 17. maja 2005. godine Centar za socijalni rad je obavijestio apelanta da, prema odredbama ZKPFBiH, nije nadležan da odlučuje i mijenja sudske odluke, te da takav zahtjev treba uputiti nadležnom sudu. Centar za socijalni rad se, također, pozvao na navedeno mišljenje Ministarstva pravde FBiH, koje je "sugeriralo sudovima da u međuvremenu, dok se ne osiguraju uvjeti za primjenu novog ZKPFBiH, lica će se smjestiti u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način Š...Ć Prema tome, svi slučajevi koji su obuhvaćeni ZKPFBiH iz 1998. godine će se nastaviti provoditi po odredbama ovog ZKP-a, a ne po odredbama novog ZKP-a, čije odredbe će se primjenjivati na nove slučajeve". 6. AP 1252/06 Ismet Kukrica 28. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj K-21/01 od 12. februara 2001. godine, zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo izvršio u stanju potpune neuračunljivosti. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. U spisu nema podataka o tome da li je i kada izrečena mjera preispitivana. 7. AP 1253/06 Rasim Odobašić 29. Apelantu je pravosnažnim Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj K-8/03 od 12. marta 2003. godine, zbog krivičnog djela ubistva, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je krivično djelo učinio u stanju potpune neuračunljivosti. Radi provođenja ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 30. Nakon stupanja na snagu novog KZ i ZKPFBiH, Kantonalni sud u Travniku je donio Rješenje broj Kv-88/03 od 10. oktobra 2003. godine kojim je ustupio apelantov predmet "nadležnom organu Općine Žepče za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka, shodno odredbama člana 410. stav 1. ZKPFBiH". U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da, prema novom KZFBiH, nije predviđena kao mogućnost mjera sigurnosti koja je bila propisana prijašnjim zakonom, "tako da ovaj zakon ne predviđa mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi". Imajući u vidu odredbu člana 420. KZFBiH, Kantonalni sud je, kako navodi, pristupio usklađivanju pravosnažno izrečene odluke u pogledu naziva krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere sa nazivima predviđenim u novom KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ovakvu odluku zasnovao i na odredbi člana 410. novog ZKPFBiH, koji predviđa da će se predmet uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja kada se utvrdi da je osumnjičeni krivično djelo počinio u stanju neuračunljivosti. 31. Apelant se u nekoliko navrata obraćao Kantonalnom sudu u vezi sa svojim daljnjim boravkom na Odjelu forenzike KPZZ, pa mu je Kantonalni sud dopisima od 21. juna 2004. godine, 28. septembra 2004. godine i 1. juna 2005. godine odgovorio da nema daljnju nadležnost nakon donošenja pravosnažnog rješenja od 10. oktobra 2003. godine, "koje je postalo pravosnažno i izvršno i koje su dužni poštivati svi organi, institucije i pojedinci, a nadležan za realizaciju i rješenje ŠapelantovogĆ slučaja je isključivo Centar za socijalni rad Općine Žepče". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 32. Iako se apelanti eksplicitno ne žale na kršenje nekog određenog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću pitanja koja se tiču njihovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svi apelanti smatraju da su se donošenjem novog krivičnopravnog zakonodavstva stekli uvjeti da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u ZKPFBiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da apelantima bude i dalje produžavana mjera čuvanja u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj se ta mjera uopće može provoditi. 33. U tom smislu apelanti se pozivaju i na Specijalni izvještaj Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmeni BiH) u vezi sa žalbama lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, odnosno bitno smanjene uračunljivosti (u daljnjem tekstu: Specijalni izvještaj). U Specijalnom izvještaju Ombudsmeni BiH su utvrdili da smještaj podnosilaca žalbi u posebnom odjelu zatvorske ustanove nije adekvatan sa aspekta poštivanja ljudskih prava "jer ova lica treba posmatrati samo kao pacijente, te u tom smislu osigurati za njih smještaj u bolnici, odnosno za to odgovarajućoj ustanovi". U tom pravcu Ombudsmeni BiH su preporučili Vladi FBiH da, između ostalog, preduzme sve neophodne korake da se donese zakon ili izmjene i dopune postojećih zakona kojima bi se na jasan i precizan način regulirao položaj ovih lica, uz uvažavanje principa navedenih u članu 5. Evropske konvencije. 34. Apelant Fikret Hadžić je, također, naveo da je, povodom aplikacije koju je podnio Evropskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio vansudsko poravnanje sa Bosnom i Hercegovinom (u daljnjem tekstu: BiH). Apelant navodi da se tim sporazumom BiH obavezala da će sve pacijente koji se čuvaju na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu najkasnije do 31. decembra 2005. godine, kao i da će ovom apelantu isplatiti na ime kompenzacije 9.000 eura u iznosu konvertiranom u KM prema kursu u vrijeme isplate, u roku od tri mjeseca od prijema odluke Evropskog suda o brisanju predmeta sa evidencije u skladu sa članom 37. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je BiH isplatila iznos od 17.684,62 KM u martu 2006. godine, bez isplate kamata, ali da nisu preduzete nikakve mjere za premještaj iz Odjela forenzike KPZZ. b) Odgovor na apelaciju 35. U odgovoru na apelaciju Danijela Marinića Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da su stupanjem na snagu novog ZKP "prestale bilo kakve ingerencije ovog suda" u vezi sa daljnjom primjenom izrečene mjere sigurnosti, kao i da je sva nadležnost prešla na Centar za socijalni rad Mostar. Također, Kantonalni sud navodi da je apelanta upućivao na odredbe novog zakona, kao i na potrebu da se obrati Centru za socijalni rad, "ali on izgleda ne razumije zakonske promjene koje su nastupile, pa se uporno obraća ovom sudu i Vrhovnom sudu FBiH koji nemaju bilo kakvih zakonskih ingerencija vezano za njegovo daljnje liječenje". Odgovarajući, također, na navode ovog apelanta, Centar za socijalni rad je naveo da su se odmah nakon prijema predmeta obratili Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačkoneretvanskog kantona za mišljenje, koji im je dopisom od 26. aprila 2004. godine odgovorio da se sa ovakvim Broj 36 – Strana 3718 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. slučajem postupa u skladu sa ranijim slučajevima i postupanjima prema ovim licima, sve dok Ministarstvo pravde FBiH ne propiše uvjete za rješavanje statusa neuračunljivih počinilaca krivičnih djela. Također, Centar za socijalni rad se obratio i Kliničkoj bolnici u Mostaru, Odjelu za psihijatriju, u vezi sa mogućnošću provođenja mjere sigurnosti čuvanja i liječenja. Međutim, u odgovoru ove institucije je navedeno da nemaju odjel zatvorenog tipa i stoga ni mogućnosti da ovu mjeru provode, zbog čega nisu u mogućnosti primiti ni apelanta, niti druge pacijente kojima je potrebno čuvanje i liječenje. Centar za socijalni rad je, također, naveo da je u nekoliko navrata od nadležnog neuropsihijatra dobio izvještaje da i dalje postoji potreba da se nastavi izrečena mjera sigurnosti obaveznog čuvanja i liječenja, ali da oni nemaju nikakvu mogućnost njegovog izmještanja u bilo koju ustanovu koja bi bila odgovarajuća. 36. U odgovoru na apelacije svih apelanata Ministarstvo pravde BiH je navelo da je, na inicijativu tog ministarstva, 22. juna 2006. godine zaključen Mem o ran dum o razumijevanju između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH u vezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koju izrekne bilo koji sud u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mem o ran - dum, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 44/06). Nakon toga, Vijeće ministara je na sjednici od 15. jula 2006. godine donijelo odluku o prihvatanju Memoranduma ("Službeni glasnik BiH" broj 55/06), a zatim Odluku o imenovanju Nadzornog odbora za kontrolu uloženih sredstava za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac, Odluku o imenovanju koordinatora realizacije Projekta za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac i Odluku o formiranju jedinice za implementaciju Projekta sanacije Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac ("Službeni glasnik BiH" broj 72/06). Također, Ministarstvo pravde BiH navodi da je, s ciljem ubrzanja implementacije odluke Evropskog suda donesene u predmetu apelanta Fikreta Hadžića, dostavilo informaciju Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH u kojoj se predlaže da se nakon izvršenih provjera u pogledu vlasništva objekta koji se sanira odluči da li će se kao tit u lar imovine imenovati BiH, te da se pokrene procedura za donošenje zakona o osnivanju Psihijatrijske klinike u Sokocu kao ustanove od posebnog interesa za BiH, čime bi se trajno riješilo pitanje smještaja lica upućenih na izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje je uputio bilo koji sud u BiH. Ministarstvo pravde BiH, također, navodi da je u međuvremenu, 8. juna 2006. godine, potpisan Ugovor o naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje su izrekli u krivičnom postupku Sud BiH, sudovi FBiH, sudovi RS i sudovi Distrikta Brčko BiH. Ministarstvo pravde BiH smatra da su svim navedenim mjerama "uređeni potrebni pravni propisi, kao i date odgovarajuće inicijative Vijeću ministara BiH za donošenje odluka" koje su navedene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo pravde BiH smatra da Nadzorni odbor u narednom periodu treba vršiti kontrolu utroška sredstava, izrade projektne dokumentacije, nabavke neophodne opreme, materijalnih troškova, kao i troškova funkcioniranja jedinice za implementaciju Projekta. Stoga, predlažu da Ustavni sud zatraži od Nadzornog odbora izvještaj o trenutnim aktivnostima u pogledu dinamike adaptacije navedenog objekta i "drugih radnji koje su date u nadležnost navedenim organima". 37. Ministarstvo pravde FBiH u odgovoru na apelacije navelo je da je Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) regulirana nadležnost organa u vezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja. Zbog nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove u FBiH, navodi dalje Ministarstvo pravde FBiH, ova mjera se i dalje izvršava na Odjelu forenzike KPZZ, što se "silom prilika" nastavilo i nakon stupanja na snagu novog ZKP i Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U prilogu svog odgovora Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo informaciju KPZZ o svim licima koja su primljena ili otpuštena sa Odjela forenzike od dana stupanja na snagu novih KZFBiH i ZKPFBiH, kao i informaciju KPZZ o apelantima. Dalje u odgovoru Ministarstvo pravde FBiH navodi da se upućivanje i otpuštanje lica koja izdržavaju mjeru sigurnosti vrši isključivo po nalogu nadležnog suda i organa socijalnog staranja. Prob lem nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove prije, a naročito nakon stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva, bio je predmet razmatranja sudova, federalnih i kantonalnih ministarstava rada i socijalne politike, te kantonalnih i općinskih centara za socijalni rad, Federalnog ministarstva zdravstva i Ministarstva pravde FBiH. Ministarstvo pravde FBiH navodi dalje da je u vezi sa ovim problemom dalo Mišljenje broj 03-02-3132/03 od 22. decembra 2003. godine i 26. januara 2004. godine u kojem je data instrukcija da "takva lica treba i dalje smjestiti u Odjel forenzike ŠKPZZĆ na dosadašnji način, s tim da rješenje centra za socijalni rad ima snagu izvršnog naslova". Također, ovo ministarstvo je podnijelo i inicijativu Vijeću ministara BiH da Psihijatrijska klinika Sokolac - Sudska psihijatrija dobije funkciju socijalno-zdravstvene ustanove zatvorenog tipa za potrebe cijele BiH, kao što je njena namjena bila i prije rata. 38. Dalje, Ministarstvo pravde FBiH navodi da je Vlada FBiH donijela Odluku o davanju na korištenje objekta Kasarne "Misoča" u Ilijašu sa pripada jućim zemljištem socijalno-zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, te da je utvrdila Prijedlog Zakona o osnivanju socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Ovaj prijedlog Zakona je upućen u parlamentarnu proceduru, ali zbog protivljenja stanovnika općine Ilijaš, ali i zbog neusaglašenih stavova zastupnika u Parlamentu FBiH, taj prijedlog Zakona skinut je sa dnevnog reda i nikada nije razmatran. S obzirom na to da je u međuvremenu apelant Fikret Hadžić podnio aplikaciju Evropskom sudu, Vlada FBiH je putem pravobranioca BiH o ovim aktivnostima izvijestila Evropski sud, pa je predložena nagodba o mirnom rješenju spora, što je i postignuto. Međutim, kako predloženi zakon nije usvojen, to ni obaveze iz odluke Evropskog suda, odnosno nagodbe, nisu provedene u ostavljenom roku, pa je Evropski sud obaviješten o ovim problemima, zbog čega je dao BiH novi rok za izvršenje odluke do 1. septembra 2006. godine. Ministarstvo pravde FBiH, također, navodi da je potpisan Mem o - ran dum, te da je napravljen Nacrt Zakona o osnivanju psihijatrijske ustanove za izvršenje mjere sigurnosti obaveznog liječenja na nivou BiH, koji je upućen Ministarstvu pravde BiH kako bi ga proslijedilo Vijeću ministara BiH radi upućivanja u parlamentarnu proceduru. Međutim, kako dalje navode, Ministarstvo pravde BiH nikada taj nacrt Zakona nije poslalo u daljnju proceduru, već je predložilo Vijeću ministara BiH da se navedeni državni objekt sanira za potrebe Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac u sastavu Kliničkog centra Istočno Sarajevo umjesto da se osnuje kao posebna ustanova na državnom nivou. 39. Što se tiče konkretnih apelacija, Ministarstvo pravde FBiH navodi da apelanti i ostala lica kojima je, zbog krivičnog djela, izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i dalje borave na Odjelu forenzike KPZZ, te da "njihovo zadržavanje nije u potpunosti u skladu sa propisima, ali je prihvatljivije kao nužna alternativa", budući da i dalje, na osnovu nalaza psihijatara i rješenja nadležnih sudova, postoji značajna opasnost i rizik da bi na slobodi počinili nova krivična djela. 40. Oba ministarstva u svojim odgovorima navela su da u Psihijatrijskoj klinici Podromanija - Sokolac nema uvjeta za izdržavanje mjere sigurnosti. Ministarstvo pravde BiH je navelo da je ova klinika 17. aprila 2006. godine dostavila izvještaj da se na zatvorenom dijelu sudskog odjela desio požar, te da je cijela zgrada tog odjela neupotrebljiva, zbog čega nisu u mogućnosti prihvatiti lica iz Odjela forenzike KPZZ u skladu sa Memorandumom, te da do dana dostavljanja ove informacije, 14. septembra 2006. godine, objekt nije saniran. Ministarstvo pravde FBiH je navelo da su uvjeti u ovoj ustanovi i gori od uvjeta na Odjelu forenzike KPZZ, te da se već u vrijeme potpisivanja Memoranduma znalo za to, kao i za činjenicu da postoji objekt u neposrednoj blizini čija je namjena i bila predviđena za smještaj ovih lica iz cijele BiH. V. Relevantni propisi 41. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase: "Član 61. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3719 1) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Član 63. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinilac mogao izvršiti teška krivična djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost se može izbjeći jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć" 42. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 475. (1) Ako je okrivljeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, nadležni tužilac će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja takvog učinioca u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uvjeti predviđeni u čl. 63. i 64. Krivičnog zakona Federacije. Š...Ć Član 476. (1) O primjeni mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava, poslije održanog glavnog pretresa, sud koji je nadležan za suđenje u prvom stepenu. Š...Ć (3) Ako sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdi da je okrivljeni učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv, odlučit će, na osnovu saslušanja pozvanih lica i nalaza i mišljenja vještaka, da li će okrivljenom izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, Š...Ć Član 480. (1) Sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužan je svakih šest mjeseci po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se učinilac liječi i čuva odlučiti o potrebi daljeg trajanja ove mjere sigurnosti. (2) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a po saslušanju nadležnog tužioca i branioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć" 43. U Krivičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odrebe glase: "Član 71. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove sigurnosne mjere: a) obavezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Član 74. (1) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da počini novo krivično djelo. Š...Ć Član 420. (1) Izvršenje krivičnopravnih sankcija pravosnažno izrečenih u skladu sa odredbama Krivičnog zakona iz člana 419. (prestanak važenja bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započelo ili je u toku, ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu. (2) Usklađivanje pravosnažno izrečene odluke iz stava 1. ovog člana vrši sud koji je donio tu odluku u prvom stepenu. Ovo usklađivanje se vrši po službenoj funkciji u roku od 30 dana od dana početka primjene ovog zakona." 44. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 410. (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1. ovog člana osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena. Član 427. (1) Molba za prestanak primjene mjera sigurnosti propisanih u KZFBiH i drugih mjera propisanih zakonom podnosi se sudu. (2) Sudija koji za to bude određen prethodno će ispitati da li je proteklo potrebno vrijeme po zakonu, a zatim će zakazati i provesti saslušanja - radi utvrđivanja činjenica na koje se podnosilac molbe poziva. Sudija će pozvati tužioca i podnosioca molbe. (3) Sudija iz stava 2. ovog člana može zahtijevati izvještaj o ponašanju osuđenog od policijskog organa, odnosno od ustanove u kojoj je osuđeni izdržao kaznu. (4) U slučaju odbijanja molbe, nova molba se ne može podnijeti prije isteka roka od jedne godine od dana pravosnažnosti rješenja o odbijanju ranije molbe." 45. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) relevantne odredbe glase: "Član 2. Lica prema kojima se izvršavaju sankcije lišavaju se prava ili se ograničavaju u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe pojedinih sankcija, u skladu sa zakonom. Član 22. Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište. Član 167. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove (u daljnjem tekstu: posebni odjel). Član 168. Posebna zdravstvena ustanova iz člana 167. ovog zakona osniva se i ukida federalnim zakonom. Federalno ministarstvo zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeli za izvršenje mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Član 169. Izuzetno od odredbe člana 167. ovog zakona, mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izvršavati u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu (u daljnjem tekstu: posebni odjel zavoda). Član 170. Upućivanje lica na izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi vrši sud iz člana 22. ovog zakona. Član 172. Zdravstvena ustanova u koju je upućeno lice radi obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužn? je da najmanje jedanput godišnje obavještava o zdravstvenom stanju tog lica sud koji je izrekao mjeru. Kad se završi liječenje lica Š...Ć, zdravstvena ustanova obavijestit će o tome sud koji je izrekao mjeru sigurnosti, a može predložiti uvjetni otpust licu kojem još nije istekla kazna zatvora u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Federacije. Ako sud utvrdi da je dalje zadržavanje Š...Ć, donijet će odluku o prestanku mjereŠ...Ć. Član 176. Nadzor u pogledu izvršenja mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, kao i posebnog odjela zavoda vrši Federalno ministarstvo zdravstva. Broj 36 – Strana 3720 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupanja prema licima iz stava 1. ovog člana vrši sud koji je izrekao mjeru i sud na čijem području se nalazi posebna zdravstvena ustanova, odnosno poseban odjel u kome se izvršava mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Član 232. Š...Ć Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se za sva lica sa teritorije Federacije u posebnom odjelu pri Kazneno-popravnom zavodu u Zenici dok Federalno ministarstvo i Federalno ministarstvo zdravstva ne odrede zdravstvenu ustanovu u kojoj će se izvršavati ova mjera. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se u posebnom odjelu iz stava 2. ovog člana najduže tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona do kada će se organizirati izvršenje mjere u ustanovi iz člana 167. ovog zakona." 46. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 43. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u krivičnom postupku izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, u skladu sa odredbama čl. 63. i 64. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 475. do 480. Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Član 44. Izvršenje mjere sigurnosti iz člana 43. ovog zakona provodi se u skladu sa čl. 167. do 182. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98)." VI. Dopustivost 47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercego- vine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 48. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 49. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti da li postoje djelotvorni pravni lijekovi i, ako je tako, da li su apelanti dokazali da su ih iscrpili, te da li su dokazali da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je donesena konačna odluka. 51. Ustavni sud, na prvom mjestu, napominje da je pri primjeni principa iscrpljivanja pravnih lijekova potrebno ispitati, u svakom pojedinom slučaju, da li je pravni lijek djelotvoran ili ne prema relevantnim zakonima države. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je ukazao da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 30/02). Dalje, djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Dakle, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti podobni za zaštitu konkretnih prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/04). 52. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već etablirana praksa da se podnosioci apelacije mogu obratiti direktno Ustavnom sudu u slučaju kada nema djelotvornih pravnih lijekova u vezi sa određenim ustavnim pravom i pravima iz Evropske konvencije. Tako je, naprimjer, u svim slučajevima nerazumnog trajanja postupka zaključeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja upravnog postupka. Zbog toga, apelanti se nisu morali obratiti niti jednom domaćem organu, već direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili, ranije, Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, radi zaštite navedenog prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 23, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). U vezi sa navedenim, Ustavni sud je, također, ukazao i da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 53. Ustavni sud navodi da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu prava na koja se apelanti pozivaju to da od dana stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva apelanti nisu u mogućnosti ostvariti zaštitu prava koja traže, budući da ih sudovi upućuju na cen tre za socijalni rad, a centri za socijalni rad se pravdaju da nemaju potrebne uvjete da bi preuzeli brigu o apelantima. Također, Ustavni sud zapaža da ni do dana donošenja ove odluke nadležne vlasti nisu izvršile svoju obavezu iz predmeta koji je pred Evropskim sudom okončan sporazumom nadležnih vlasti sa jednim od apelanata, tj. da će sva lica koja su krivično djelo počinila u stanju neuračunljivosti smjestiti u odgovarajuću ustanovu. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije. 55. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenog člana u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 56. Apelanti kojima je mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izrečena sudskim odlukama zato što su krivična djela počinili u stanju neuračunljivosti žale se, u suštini, da im je daljnjim zadržavanjem na Odjelu forenzike KPZZ nakon stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da primjenom novih propisa moraju biti pušteni da se liječe sa slobode. 57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.(...)" 58. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: " 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3721 Š...Ć e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; Š...Ć 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.(...)" a) Član 5. stav 1.e) Evropske konvencije 59. Ustavni sud podsjeća da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winternjerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170). 60. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winternjerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlašćenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlašćenja da takva lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44). 61. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnim slučajevima svim apelantima odlukama nadležnih sudova izrečena mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja je postojala prema prijašnjem KZFBiH, zato što su različita teška krivična djela učinili u neuračunljivom stanju. Također, kod svih apelanata je prije određivanja navedene mjere konstatirano, putem odgovarajućih ljekarskih vještačenja i nalaza, da pate od ozbiljnih mentalnih poremećaja, zbog kojih su opasni po okolicu i zbog kojih je potrebno da se liječe i čuvaju u zdravstvenoj ustanovi. Međutim, nakon izricanja ove mjere, na snagu je stupio novi KZFBiH iz 2003. godine koji je usvojio drugačiji pristup. Naime, novi KZFBiH propisuje da se mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja može izreći samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo. Dakle, novi KZFBiH ne sadrži više mogućnost izricanja ove mjere sigurnosti licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti. Upravo na ovome apelanti zasnivaju svoj zahtjev da budu pušteni da se liječe sa slobode, smatrajući da ovakve zakonske odredbe znače njihovo puštanje na slobodu i liječenje pod nadzorom nadležnih centara za socijalni rad. Istovremeno, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u smislu Evropske konvencije, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanti, ustvari, osporavaju zakonitost njihovog daljnjeg lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije. 62. U konkretnim slučajevima se radi o nastavku izvršenja izrečenih mjera. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da, nakon usvajanja novog zakonodavstva, sudska praksa u vezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupanja na snagu novih KZ i ZKPFBiH ova lica nisu više u njihovoj nadležnosti, već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješenja o zadržavanju tih lica do 30 dana, prema odredbi člana 410. stav 2. novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uvjete da prime takva lica, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ova lica i dalje zadržavaju u Odjelu forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kojeg nadležnog organa. S druge strane, neki sudovi donose rješenja o produžetku trajanja izrečene mjere sigurnosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljenja ljekara, osiguranje prava na žalbu itd. 63. Ustavni sud smatra da neprecizni zakoni ostavljaju veliki prostor za proizvoljnost, što, očigledno, potvrđuje različita praksa sudova u istim slučajevima. Naime, u prvom slučaju, kada sudovi smatraju da nisu nadležni, a centri za socijalni rad nisu u mogućnosti primiti ova lica, niti imaju propisane pro ce dure, otvoren je prostor da mentalno oboljelim licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti mjera lišavanja slobode bude produžena bez ikakve odluke nadležnog organa, što je suprotno uvjetima koji su neophodni da bi lišavanje slobode u ovakvim slučajevima bilo "zakonito" u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Ovo naročito zato što drugi relevantni propisi, tj. Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju nisu usklađeni sa novim krivičnopravnim zakonodavstvom, već samo upućuju na primjenu starog ZKPFBiH, koji više nije na snazi. 64. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao da važi, također problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je zasnovana na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim licima mjera sigurnosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa zasnovana na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti lica i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašnjih propisa, ukazuje na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog principa pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu ispuniti zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. 65. Također, apelanti navode, pozivajući se na Specijalni izvještaj Ombudsmena BiH, da institucija u koju su smješteni, tačnije posebni odjel zatvora u Zenici, ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi, također, zaključio da "zakonitost" bilo kojeg lišavanja slobode mora postojati kako pri određivanju, tako i pri izvršenju te mjere prema nekom licu. Takva "zakonitost" podrazumijeva usklađenost sa domaćim zakonom, ali i usklađenost sa zahtjevima iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je, također, zaključio da mora postojati određena veza između osnova dopuštenog lišavanja slobode na koji se poziva i mjesta i uvjeta gdje se ta mjera izvršava. U principu, "zatvaranje lica koje je mentalno oboljelo bit će zakonito u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije samo ako se izvršava u bolnici, klinici ili drugoj Broj 36 – Strana 3722 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu" (vidi, Evropski sud, ranije citirana presuda Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva). 66. Ustavni sud ukazuje da se mjera sigurnosti prema licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti primjenjuje, u pravilu, u Odjelu forenzike KPZZ kako dok su na snazi bili prijašnji KZ i ZKP, tako i od kada su na snagu stupili novi krivičnopravni propisi. Ova lica su, dakle, od početka bila smještena u zatvorski odjel iako je i u vrijeme kada je apelantima bila izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi na snazi bio Zakon o izvršenju koji propisuje izvršenje ove mjere "u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo u tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove", a samo izuzetno "u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu". Međutim, Ustavni sud zapaža da posebna ustanova koju Zakon o izvršenju propisuje nikada nije osnovana, već su ova lica, po pravilu, a ne kao izuzetak, smještena u posebni odjel zatvora u Zenici. 67. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu sa domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev "zakonitosti" lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava. 68. Ustavni sud, također, zapaža da su Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo pravde FBiH naveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", ali da do donošenja ove odluke Ustavnog suda to pitanje nije konačno riješeno iako je u vezi s tim država dala garancije i Evropskom sudu. Ustavni sud neće ulaziti u to da li će ovakva institucija biti osnovana na državnom ili na entitetskim nivoima, jer je to pitanje koje moraju riješiti nadležne domaće vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da je ovo pitanje neophodno hitno riješiti na način koji će biti u skladu sa zahtjevima iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, a s ciljem zaštite ljudskih prava apelanata. To uključuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnivanje odgovarajuće institucije, kao i njeno faktičko osnivanje i korištenje. Pri tome ovo ne znači istovremeno i bezuvjetno puštanje apelanata na slobodu, ukoliko nalazi i mišljenja ljekara nesumnjivo potvrđuju da zdravstveno stanje apelanata još ne dopušta da se donese takva odluka. 69. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se okončanje mjere lišavanja slobode lica za koja je sud prethodno utvrdio da su mentalno oboljela i da su opasna po okolicu tiče ne samo tih lica već i društva i zajednice u kojoj će takva lica živjeti nakon puštanja na slobodu. Imajući u vidu ozbiljnu prirodu ovog društvenog interesa, a naročito ozbiljnost počinjenih krivičnih djela u stanju neuračunljivosti, Evropski sud je u predmetu Luberti protiv Italije zaključio da je nadležna vlast opravdano postupala oprezno u odlučivanju o puštanju aplikanta na slobodu, čak i kada su medicinski nalazi ukazivali na njegov oporavak (presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 85). 70. Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na aktivnosti nadležnih vlasti u rješavanju ovog problema, Ustavni sud smatra da je, zbog nedostatka ažurnosti nadležnih vlasti, prekršeno pravo apelanata iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, jer njihovo lišavanje slobode nije "zakonito" kako to zahtijeva Evropska konvencija. b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije 71. Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću i pitanje da li je apelantima omogućeno da o produžetku njihovog lišavanja slobode odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije, naročito imajući u vidu praksu sudova u Federaciji BiH (vidi tačku 60. ove odluke). 72. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno o tome prema kojem je osnovu lice lišeno slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovu iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje da u odnosu na lišavanje slobode pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u stavovima 1.e) i 4. člana 5. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e), suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode lica na osnovu "duševnog poremećaja" već i za "zakonitost" produženja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58, i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80). 73. Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni el e ment ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti or gan koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter", taj or gan mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj or gan mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 74. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da je prijašnji ZKPFBiH predviđao obavezu suda koji je izrekao mjeru obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi da svakih šest mjeseci preispita potrebu daljnjeg trajanja ove mjere, a po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se lice liječi i čuva. Također, isti sud je bio nadležan da, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, obustavi ovu mjeru i odredi otpuštanje lica ako utvrdi da je prestala potreba za daljnjim provođenjem izrečene mjere sigurnosti. Međutim, novi ZKPFBiH više uopće ne sadrži nikakve proceduralne odredbe koje se tiču lica koja su krivična djela počinila u stanju neuračunljivosti, nego samo propisuje da će se takvi predmeti uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka, ne definirajući pojam "odgovarajući postupak". U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji predviđa Zakon o zaštiti lica u čl. 42. i 43. ne može biti "odgovarajući postupak" na koji upućuje novi ZKPFBiH, budući da ovaj zakon nije, kako je već rečeno, noveliran i usklađen sa promjenama u ZKPFBiH, već navedene odredbe upućuju na proceduru iz prijašnjeg ZKPFBiH, koji se više ne primjenjuje, čime se krug zatvara. Moglo bi se pretpostaviti da se na ova lica mogu primijeniti ili procesna pravila upravnog postupka, budući da se pred organima socijalnog staranja primjenjuju pravila upravnog postupka, ili procesna pravila vanparničnog postupka koja se primjenjuju u slučaju prisilnog zadržavanja duševno oboljelih lica koja nisu počinila krivično djelo, kako je to propisano Zakonom o zaštiti lica. Međutim, niti jednim važećim propisom nije jasno propisano kojem "sudu" i u kojem postupku se apelanti mogu obratiti radi ispitivanja zakonitosti produženja pritvora, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produženja izrečene mjere, koje su im procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. 75. Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno pravo apelanata iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3723 76. Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, a da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu. 77. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati "zakonitost" lišavanja slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti iz člana 5. stav 1.e) i pristup "sudu" radi preispitivanja "zakonitosti" izricanja ili trajanja te mjere iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije predstavljaju pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, preduzete mjere moraju ispunjavati standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produžavanje i prestanak mjere čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa "sudu". 78. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo ukazuje da novi KZFBiH u članu 420. stav 2. propisuje da izvršenje krivičnopravnih sankcija koje nije započelo ili je u toku "ima se u nazivu krivičnog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu". Međutim, Ustavni sud zapaža da KZFBiH ne predviđa mogućnost izricanja bilo kakve mjere licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, niti predviđa nadležnost suda u krivičnom postupku da vodi ikakav postupak protiv tih lica, već ta lica mora predati u nadležnost organa socijalnog staranja. Ustavni sud smatra da to, u suštini, znači da se ranije izrečena mjera sigurnosti iz člana 63. prijašnjeg KZFBiH nikako ne može uskladiti sa bilo kojom novom mjerom predviđenom članom 74. važećeg KZFBiH, koja se može izreći samo licima koja su krivično djelo počinila u stanju bitno smanjene, odnosno smanjene uračunljivosti. Istovremeno, KZFBiH upućuje na primjenu "odgovarajućeg postupka", a da pri tome preciznije ne određuje o kakvom je postupku riječ, kako je već navedeno. Ustavni sud, također, primjećuje da su neki sudovi, primjenjujući odredbe člana 410. stav 2. ZKPFBiH, donijeli rješenja o privremenom zadržavanju nekih od apelanata. Međutim, ovim članom je regulirano da će sud osumnjičenom, odnosno optuženom koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti, a koji se nalazi u pritvoru, odnosno psihijatrijskoj ustanovi, prema tužiočevom prijedlogu, donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana. Očigledno je da se ovaj propis odnosi na buduće slučajeve, a ne na situacije u kojima se apelanti nalaze, budući da oni nemaju ni sta tus "osumnjičenog" ni sta tus "optuženog", nego su oni lica kojima je mjera već izrečena. Ustavni sud smatra da ovakva nepreciznost i nejasnoće u odredbi krivičnopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zaključku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoljno primjenjuju. 79. Dalje, Ustavni sud, također, ukazuje da Zakon o zaštiti lica ne predviđa nikakav postupak izricanja, produženja ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kad su u pitanju lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti. Naime, ovaj zakon od usvajanja novih KZ i ZKPFBiH nije izmijenjen, pa stoga i ne sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji or gan, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produžiti ili obustaviti ovu mjeru, ne osigurava pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući sve ovo u vidu, kao i to da ovaj zakon, tri godine nakon izmjene krivičnopravnih propisa, i dalje upućuje na primjenu nevažećeg prijašnjeg propisa, Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti lica ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije. 80. Također, Ustavni sud primjećuje da ni Zakon o izvršenju krivičnih sankcija nije noveliran kako bi se uskladio sa novim rješenjima iz KZ i ZKPFBiH i zahtjevima iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije. Ovaj zakon, naročito, predviđa mogućnost da se mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može izvršavati u posebnom odjelu zatvora, što je, kako je već rečeno, suprotno standardima člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Osim toga, ovaj zakon, također, upućuje na postupak koji je bio propisan prijašnjim ZKPFBiH, koji nije na snazi duže od tri godine, čime ostavlja otvoreno pitanje koji je to "sud" koji će vršiti nadzor nad izvršenjem ove mjere i odlučivati o produženju ili prestanku izrečene mjere, u kojem postupku i u kojim rokovima. U tom smislu, Ustavni sud smatra da Zakon o izvršenju, također, ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. 81. Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštivanje prava apelanata i drugih lica koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiv zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno preduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude "zakonito", kako to zahtijeva član 5. stav 1.e) Evropske konvencije, što uključuje i smještaj apelanata u odgovarajuću zdravstvenu instituciju, kao i mjere kojima će se osigurati tim licima pravo na pristup "sudu", u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. 82. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 83. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije kada lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije, zato što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja i/ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih lica, te pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Također, kršenje ovog prava postoji i zato što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. 84. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 85. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2271/05, rješavajući apelaciju Danijela Marinića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Broj 36 – Strana 3724 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Danijela Marinića, Fikreta Hadžića, Adisa Hadžića, Seada Mehića, Muharema Bajramovića, Ismeta Kukrice i Rasima Odobašića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.e) i stavak 4. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke poduzme korake za stvaranje pravnog okvira u svrhu poštivanja ustavnih prava apelanata sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: Danijel Marinić 7. studenog 2005. godine, Fikret Hadžić 15. studenog 2005. godine, Adis Hadžić 23. siječnja 2006. godine, Sead Mehić i Muharem Bajramović 9. ožujka 2006. godine i Ismet Kukrica i Rasim Odobašić 13. ožujka 2006. godine (u daljnjem tekstu: apelanti), svi na Odjelu za izdržavanje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ). U svim apelacijama apelanti smatraju da je, nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), njihovo daljnje zadržavanje na Odjelu forenzike KPZZ oprečno navedenim zakonima i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te traže da budu pušteni i da liječenje nastave na slobodi, pod nadzorom nadležnoga centra za socijalni rad. 2. Apelanti su, u više navrata, dopunjavali apelacije, tražeći žurno rješavanje svojih predmeta. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Ustavni sud je, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2271/05, AP 2347/05, AP 125/06, AP 1250/06, AP 1251/06, AP 1252/06, AP 1253/06 i AP 1254/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2271/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 4. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Kantonalnog suda u Mostaru i Ustanove Centar za socijalni rad Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) 4. srpnja 2005. godine, Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) 4. srpnja 2005. godine i 27. rujna 2006. godine, te Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara BiH), Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) i Federalnog ministarstva pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 27. rujna 2006. godine. 5. Kantonalni sud u Mostaru je dostavio odgovor 11. srpnja 2005. godine, Centar za socijalni rad 28. srpnja 2005. godine, Vlada FBiH 5. listopada, Ministarstvo pravde BiH 11. listopada, a Ministarstvo FBiH 26. listopada 2006. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 1. AP 2271/05 Danijel Marinić 8. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj K-1/99 od 9. studenog 1999. godine apelantu je, sukladno članku 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti, kao posljedici duševne bolesti (šizofrenije), ubio svoje roditelje. Apelant je radi provedbe ove mjere smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 9. Apelant se 19. travnja 2004. godine obratio Kantonalnom sudu u Mostaru, tražeći da se primijeni novo kaznenopravno zakonodavstvo i donese rješenje o zadržavanju u trajanju od još 30 dana u KPZZ, a potom pusti na slobodu i stavi pod nadzor Centra za socijalni rad, sukladno čl. 220. i 410. novog ZKPFBiH. Dopisom Kantonalnog suda u Mostaru od 22. travnja 2004. godine apelant je obaviješten da je njegov predmet ustupljen Centru za socijalni rad na daljnje postupanje. 10. Centar za socijalni rad dopisom od 10. lipnja 2004. godine obavijestio je apelanta da se radi o novini u njihovoj praksi, zbog čega su pojašnjenje za daljnje postupanje zatražili od Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji ih je obavijestio da u ovim slučajevima treba postupati kao i do sada, sve do rješavanja pitanja smještaja neuračunljivih počinitelja kaznenih djela. 11. Apelant se ponovno obratio Centru za socijalni rad 13. svibnja 2005. godine, koji ga je obavijestio da se Odjel psihijatrije Kliničke bolnice Mostar, po njihovom traženju, izjasnio da nema kapaciteta za smještaj neuračunljivih počinitelja kaznenih djela, a da im je KPZZ dostavio mišljenje da je apelanta i dalje potrebno liječiti i čuvati u zdravstvenoj ustanovi. 12. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, koje je dopisom od 21. studenog 2005. godine obavijestilo apelanta da je njegov predmet sada slučaj Centra za socijalni rad, te da je Vlada FBiH, na sjednici održanoj 6. studenog 2005. godine, utvrdila prijedlog za osnivanje socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Drugim dopisom od 9. prosinca 2005. godine Ministarstvo pravde FBiH je obavijestilo apelanta da se može obratiti Ombudsmenu FBiH ukoliko smatra da su mu povrijeđena ljudska prava, kao i da Ministarstvo pravde FBiH nije nadležno postupati u konkretnom slučaju. 2. AP 2347/05 i AP 1254/06 Fikret Hadžić 13. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli 23. rujna 2002. godine, sukladno članku 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio trostruko ubojstvo. Apelant je u svrhu provedbe ove mjere smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 14. Apelant se neutvrđenog nadnevka obratio Kantonalnom sudu u Tuzli zahtjevom da bude pušten sa obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja sa Odjela forenzike KPZZ. Kantonalni sud u Tuzli je ovaj apelantov zahtjev odbio 26. ožujka 2004. godine, zato što je nalazom vještaka od 15. ožujka 2003. godine konstatirano da apelant boluje od paranoje, te da je još opasan. Ovu odluku je potvrdio Vrhovni sud Federacije BiH 18. svibnja 2004. godine. 15. Apelant se obratio i Ministarstvu pravde FBiH, žaleći se na uvjete u kojima se mjera sigurnosti provodi i navodeći da nema odgovarajući medicinski tretman. Ministarstvo pravde 3. kolovoza 2004. godine obavijestilo ga je da nije nadležno baviti se takvim pritužbama, pa je njegovu pritužbu proslijedilo nadležnim vlastima. U svezi sa uvjetima na Odjelu forenzike KPZZ apelant se žalio i ombudsmenima za ljudska prava BiH i instituciji Obmudsmena FBiH. 16. Apelant je 17. ožujka 2004. godine podnio aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u kojoj se žalio na uvjete na Odjelu forenzike KPZZ i na medicinski tretman. Odlukom Europskog suda broj 11123/04 od 11. listopada 2005. godine apelantova aplikacija je brisana sa Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3725 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. liste predmeta, budući da su apelant i Bosna i Hercegovina sklopili izvansudbenu nagodbu. Ovom nagodbom se Bosna i Hercegovina obvezala da će sve pacijente koji se nalaze na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu "što je prije moguće, a najkasnije do 31. decembra 2005. godine", kao i da će apelantu isplatiti na ime kompenzacije iznos od 9.000 eura, protuvrijednost u KM prema važećem tečaju na dan isplate, a u roku od tri mjeseca, te da će u slučaju kašnjenja apelantu platiti i kamate. 17. Apelantu je, kako navodi, protuvrijednost iznosa od 9.000 eura isplaćena 2. ožujka 2006. godine, ali još nije premješten u odgovarajuću ustanovu. 18. Na temelju ove odluke Europskog suda, pod okriljem Ministarstva pravde BiH, 22. lipnja 2006. godine je zaključen Mem o ran dum o razumijevanju o pravnoj pomoći i službenoj suradnji u oblasti izvršenja mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja izrečenih u kaznenom postupku između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Mem o ran dum). Ovim memorandumom su se potpisnice, između ostalog, obvezale da će se sve mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja izrečene od bilo kojeg suda u BiH izvršavati u Psihijatrijskoj bolnici "Podromanija" u Sokocu. Međutim, do apelantovog premještaja nije još došlo. 3. AP 125/06 Adis Hadžić 19. Apelantu je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-30/03 od 9. travnja 2003. godine, sukladno članku 63. tada važećeg KZFBiH, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog toga što je u stanju neuračunljivosti izvršio ubojstvo jedne osobe, a drugoj osobi nanio teške i po život opasne povrede. U svrhu provedbe ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 20. Kantonalni sud je u više navrata produljavao trajanje izrečene mjere sigurnosti apelantu, i to rješenjima broj K-30/03 od 29. svibnja 2003. godine, broj K-435/03 od 28. studenog 2003. godine, broj Kv-214/04 od 9. lipnja 2004. godine i broj Kv-92/05 od 11. ožujka 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj Kž-205/05 od 17. svibnja 2005. godine. Prije donošenja svakog od ovih rješenja sud je uzimao u obzir mišljenje dvojice liječnika specijalista - neuropsihijatara, koji su preporučili da se dalje nastavi izrečena mjera sigurnosti. 21. Apelant se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu, tražeći "usklađivanje izrečenih kaznenopravnih sankcija prema članku 420. KZFBiH", koji je u međuvremenu stupio na snagu. Kantonalni sud je dopisima broj K-30/03 od 22. siječnja 2004. godine, te od 4. ožujka 2004. godine i 11. listopada 2004. godine obavijestio apelanta da su aktom Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3132/03 od 22. prosinca 2003. godine "konstatirani nedostaci odgovarajućih ustanova zatvorenog tipa na području Federacije BiH za smještaj osoba shodno navedenim odredbama ZKPFBiH, pa je sugerirano da se takve osobe smjeste u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način, do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području Federacije BiH". Stoga je Kantonalni sud zaključio da nije moguće usklađivanje koje apelant traži, "naročito imajući u vidu novo zakonsko rješenje iz članaka 409, 410. i 411. važećeg ZKPFBiH u pogledu nadležnosti Centra za socijalni rad". 4. AP 1250/06 Sead Mehić 22. Apelantu je pravomoćnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-243/94 od 9. siječnja 1995. godine izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju. U svrhu provedbe ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 23. Kantonalni sud u Zenici je rješenjima broj Kv-25/03 od 13. ožujka 2003. godine, broj Kv-172/03 od 15. prosinca 2003. godine i broj KV-123/05 od 7. studenog 2005. godine, primjenjujući odredbe prijašnjeg ZKPFBiH, produljio apelantu izrečenu mjeru sigurnosti, a nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih liječnika specijalista. 5. AP 1251/06 Muharem Bajramović 24. Apelantu je pravomoćnim Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-55/90 od 21. studenog 1999. godine, zbog toga što je izvršio kazneno djelo u stanju potpune neuračunljivosti, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja se izvršava na Odjelu forenzike KPZZ. 25. Rješenjima Kantonalnog suda u Zenici broj Kv-26/03 od 28. veljače 2003. godine, Kv-49/04 od 25. veljače 2004. godine, Kv-135/04 od 1. studenog 2004. godine, Kv-186/04 od 24. prosinca 2004. godine i Kv-80/05 od 14. ožujka 2006. godine apelantu je, nakon pribavljanja nalaza odgovarajućih liječnika specijalista, produljena izrečena sigurnosna mjera. 26. Apelant se 22. prosinca 2004. godine obratio zahtjevom Kantonalnom sudu u Zenici, tražeći da se taj sud proglasi apsolutno nenadležnim za rješavanje daljnjeg izvršavanja mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja, te da se kompletan predmet dostavi nadležnom centru za socijalni rad, sukladno novom ZKPFBiH. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-186/04 od 24. prosinca 2004. godine odbio ovaj apelantov prijedlog. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nadležna tijela za pitanja socijalne skrbi nisu regulirala ovu problematiku, te da će se, prema Mišljenju Ministarstva pravde FBiH broj 03-02-3113 od 22. prosinca 2003. godine, ovakve osobe i dalje "držati u ustanovama na dosadašnji način, odnosno do rješavanja pitanja odgovarajuće ustanove zatvorenog tipa na području FBiH". 27. Apelant se zahtjevom za ukidanje sigurnosne mjere obratio i JU Centar za socijalni rad Općine Zenica. Dopisom od 17. svibnja 2005. godine Centar za socijalni rad je obavijestio apelanta da, prema odredbama ZKPFBiH, nije nadležan odlučivati i mijenjati sudbene odluke, te da takav zahtjev treba uputiti nadležnom sudu. Centar za socijalni rad se, također, pozvao na navedeno mišljenje Ministarstva pravde FBiH, koje je "sugeriralo sudovima da u međuvremenu, dok se ne osiguraju uvjeti za primjenu novog ZKPFBiH, osobe će se smjestiti u postojeće zdravstvene ustanove na dosadašnji način Š...Ć Prema tome, svi slučajevi koji su obuhvaćeni ZKPFBiH iz 1998. godine će se nastaviti provoditi po odredbama ovog ZKP-a, a ne po odredbama novog ZKP-a, čije odredbe će se primjenjivati na nove slučajeve". 6. AP 1252/06 Ismet Kukrica 28. Apelantu je pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj K-21/01 od 12. veljače 2001. godine, zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je kazneno djelo izvršio u stanju potpune neuračunljivosti. U svrhu provedbe ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. U spisu nema podataka o tomu je li i kada izrečena mjera preispitivana. 7. AP 1253/06 Rasim Odobašić 29. Apelantu je pravomoćnim Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj K-8/03 od 12. ožujka 2003. godine, zbog kaznenog djela ubojstva, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, budući da je kazneno djelo učinio u stanju potpune neuračunljivosti. U svrhu provedbe ove mjere, apelant je smješten u Odjel forenzike KPZZ, gdje se još nalazi. 30. Nakon stupanja na snagu novog KZ i ZKPFBiH, Kantonalni sud u Travniku je donio Rješenje broj Kv-88/03 od 10. listopada 2003. godine kojim je ustupio apelantov predmet "nadležnom tijelu Općine Žepče za pitanja socijalne skrbi, radi pokretanja odgovarajućeg postupka, shodno odredbama članka 410. stavak 1. ZKPFBiH". U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da, prema novom KZFBiH, nije predviđena kao mogućnost mjera sigurnosti koja je bila propisana prijašnjim zakonom, "tako da ovaj zakon ne predviđa mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi". Imajući u vidu odredbu članka 420. KZFBiH, Kantonalni sud je, kako navodi, pristupio usklađivanju pravomoćno izrečene odluke glede naziva kaznenog djela, odnosno sigurnosne mjere sa nazivima predviđenim u novom KZFBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ovakvu odluku utemeljio i na odredbi članka 410. novog ZKPFBiH, koji predviđa da će se predmet uputiti tijelu nadležnom za pitanja Broj 36 – Strana 3726 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. socijalne skrbi kada se utvrdi da je osumnjičeni kazneno djelo počinio u stanju neuračunljivosti. 31. Apelant se u nekoliko navrata obraćao Kantonalnom sudu u svezi sa svojim daljnjim boravkom na Odjelu forenzike KPZZ, pa mu je Kantonalni sud dopisima od 21. lipnja 2004. godine, 28. rujna 2004. godine i 1. lipnja 2005. godine odgovorio da nema daljnju nadležnost nakon donošenja pravomoćnog rješenja od 10. listopada 2003. godine, "koje je postalo pravomoćno i izvršno i koje su dužna poštivati sva tijela, institucije i pojedinci, a nadležan za realizaciju i rješenje ŠapelantovogĆ slučaja je isključivo Centar za socijalni rad Općine Žepče". IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija 32. Iako se apelanti eksplicitno ne žale na kršenje nekog određenog ustavnog prava, Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću pitanja koja se tiču njihovog prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka e) i stavak 4. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Svi apelanti smatraju da su se donošenjem novog kaznenopravnog zakonodavstva stekli uvjeti da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u ZKPFBiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da apelantima bude i dalje produljavana mjera čuvanja u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj se ta mjera uopće može provoditi. 33. U tom smislu apelanti se pozivaju i na Specijalno izvješće Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmeni BiH) u svezi sa prizivima osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, odnosno bitno smanjene uračunljivosti (u daljnjem tekstu: Specijalno izvješće). U Specijalnom izvješću Ombudsmeni BiH su utvrdili da smještaj podnositelja priziva u posebnom odjelu zatvorske ustanove nije adekvatan sa aspekta poštivanja ljudskih prava "jer ove osobe treba promatrati samo kao pacijente, te u tom smislu osigurati za njih smještaj u bolnici, odnosno za to odgovarajućoj ustanovi". U tom pravcu Ombudsmeni BiH su preporučili Vladi FBiH da, između ostalog, poduzme sve neophodne korake da se donese zakon ili izmjene i dopune postojećih zakona kojima bi se na jasan i precizan način regulirao položaj ovih osoba, uz uvažavanje načela navedenih u članku 5. Europske konvencije. 34. Apelant Fikret Hadžić je, također, naveo da je, glede aplikacije koju je podnio Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), zaključio izvansudbeno poravnanje sa Bosnom i Hercegovinom (u daljnjem tekstu: BiH). Apelant navodi da se tim sporazumom BiH obvezala da će sve pacijente koji se čuvaju na Odjelu forenzike KPZZ premjestiti u odgovarajuću ustanovu najkasnije do 31. prosinca 2005. godine, kao i da će ovom apelantu isplatiti na ime kompenzacije 9.000 eura u iznosu konvertiranom u KM prema tečaju u vrijeme isplate, u roku od tri mjeseca od primitka odluke Europskog suda o brisanju predmeta sa popisa sukladno članku 37. Europske konvencije. Apelant navodi da mu je BiH isplatila iznos od 17.684,62 KM u ožujku 2006. godine, bez isplate kamata, ali da nisu poduzete nikakve mjere za premještaj iz Odjela forenzike KPZZ. b) Odgovor na apelaciju 35. U odgovoru na apelaciju Danijela Marinića Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo da su stupanjem na snagu novog ZKP "prestale bilo kakve ingerencije ovog suda" u svezi sa daljnjom primjenom izrečene mjere sigurnosti, kao i da je sva nadležnost prešla na Centar za socijalni rad Mostar. Također, Kantonalni sud navodi da je apelanta upućivao na odredbe novog zakona, kao i na potrebu da se obrati Centru za socijalni rad, "ali on izgleda ne razumije zakonske promjene koje su nastupile, pa se uporno obraća ovom sudu i Vrhovnom sudu FBiH koji nemaju bilo kakvih zakonskih ingerencija vezano za njegovo daljnje liječenje". Odgovarajući, također, na navode ovog apelanta, Centar za socijalni rad je naveo da su se odmah nakon primitka predmeta obratili Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona za mišljenje, koji im je dopisom od 26. travnja 2004. godine odgovorio da se sa ovakvim slučajem postupa sukladno ranijim slučajevima i postupanjima prema ovim osobama, sve dok Ministarstvo pravde FBiH ne propiše uvjete za rješavanje statusa neuračunljivih počinitelja kaznenih djela. Također, Centar za socijalni rad se obratio i Kliničkoj bolnici u Mostaru, Odjelu za psihijatriju, u svezi s mogućnošću provedbe mjere sigurnosti čuvanja i liječenja. Međutim, u odgovoru ove institucije je navedeno da nemaju odjel zatvorenog tipa i stoga ni mogućnosti da ovu mjeru provode, zbog čega nisu u mogućnosti primiti ni apelanta, niti druge pacijente kojima je potrebno čuvanje i liječenje. Centar za socijalni rad je, također, naveo da je u nekoliko navrata od nadležnog neuropsihijatra dobio izvješća da i dalje postoji potreba da se nastavi izrečena mjera sigurnosti obveznog čuvanja i liječenja, ali da oni nemaju nikakvu mogućnost njegovog izmještanja u bilo koju ustanovu koja bi bila odgovarajuća. 36. U odgovoru na apelacije svih apelanata Ministarstvo pravde BiH je navelo da je, na inicijativu tog ministarstva, 22. lipnja 2006. godine zaključen Mem o ran dum o razumijevanju između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH u svezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja koju izrekne bilo koji sud u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mem o ran - dum, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 44/06). Nakon toga, Vijeće ministara je na sjednici od 15. srpnja 2006. godine donijelo odluku o prihvaćanju Memoranduma ("Službeni glasnik BiH" broj 55/06), a potom Odluku o imenovanju Nadzornog odbora za kontrolu uloženih sredstava za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac, Odluku o imenovanju koordinatora realizacije Projekta za sanaciju Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac i Odluku o formiranju jedinice za implementaciju Projekta sanacije Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac ("Službeni glasnik BiH" broj 72/06). Također, Ministarstvo pravde BiH navodi da je, u svrhu ubrzanja implementacije odluke Europskog suda donesene u predmetu apelanta Fikreta Hadžića, dostavilo informaciju Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH u kojoj se predlaže da se nakon izvršenih provjera glede vlasništva objekta koji se sanira odluči hoće li se kao tit u lar imovine imenovati BiH, te da se pokrene procedura za donošenje zakona o osnutku Psihijatrijske klinike u Sokocu kao ustanove od posebnog interesa za BiH, čime bi se trajno riješilo pitanje smještaja osoba upućenih na izvršenje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja koje je uputio bilo koji sud u BiH. Ministarstvo pravde BiH, također, navodi da je u međuvremenu, 8. lipnja 2006. godine, potpisan Ugovor o naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja koje su izrekli u kaznenom postupku Sud BiH, sudovi FBiH, sudovi RS i sudovi Distrikta Brčko BiH. Ministarstvo pravde BiH smatra da su svim navedenim mjerama "uređeni potrebni pravni propisi, kao i date odgovarajuće inicijative Vijeću ministara BiH za donošenje odluka" koje su navedene. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo pravde BiH smatra da Nadzorni odbor u narednom razdoblju treba vršiti kontrolu utroška sredstava, izrade projektne dokumentacije, nabavke neophodne opreme, materijalnih troškova, kao i troškova funkcioniranja jedinice za implementaciju Projekta. Stoga, predlažu da Ustavni sud zatraži od Nadzornog odbora izvješće o trenutačnim aktivnostima glede dinamike adaptacije navedenog objekta i "drugih radnji koje su dane u nadležnost navedenim tijelima". 37. Ministarstvo pravde FBiH u odgovoru na apelacije je navelo da je Zakonom o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) regulirana nadležnost tijela u svezi sa izvršenjem mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja. Zbog nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove u FBiH, navodi dalje Ministarstvo pravde FBiH, ova mjera se i dalje izvršava na Odjelu forenzike KPZZ, što se "silom prilika" nastavilo i nakon stupanja na snagu novog ZKP i Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U prilogu svojeg odgovora Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo informaciju KPZZ o svim osobama koje su primljene ili otpuštene sa Odjela forenzike od dana stupanja na snagu novih KZFBiH i ZKPFBiH, kao i informaciju KPZZ o apelantima. Dalje u odgovoru Ministarstvo pravde FBiH navodi da se upućivanje i otpuštanje osoba koje izdržavaju mjeru sigurnosti Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3727 vrši isključivo po nalogu nadležnog suda i tijela socijalne skrbi. Prob lem nepostojanja odgovarajuće zdravstvene ustanove prije, a osobito nakon stupanja na snagu novog kaznenopravnog zakonodavstva, bio je predmetom razmatranja sudova, federalnih i kantonalnih ministarstava rada i socijalne politike, te kantonalnih i općinskih centara za socijalni rad, Federalnog ministarstva zdravstva i Ministarstva pravde FBiH. Ministarstvo pravde FBiH navodi dalje da je u svezi sa ovim problemom dalo Mišljenje broj 03-02-3132/03 od 22. prosinca 2003. godine i 26. siječnja 2004. godine u kojem je dana instrukcija da "takve osobe treba i dalje smjestiti u Odjel forenzike ŠKPZZĆ na dosadašnji način, s tim da rješenje centra za socijalni rad ima snagu izvršnog naslova". Također, ovo ministarstvo je podnijelo i inicijativu Vijeću ministara BiH da Psihijatrijska klinika Sokolac - Sudska psihijatrija dobije funkciju socijalno-zdravstvene ustanove zatvorenog tipa za potrebe cijele BiH, kao što je njezina namjena bila i prije rata. 38. Dalje, Ministarstvo pravde FBiH navodi da je Vlada FBiH donijela Odluku o davanju na uporabu objekta Kasarne "Misoča" u Ilijašu sa pripada jućim zemljištem socijalno-zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, te da je utvrdila Prijedlog Zakona o osnutku socijalno-zdravstvene ustanove "Misoča" u Ilijašu. Ovaj prijedlog Zakona je upućen u parlamentarnu proceduru, ali zbog protivljenja stanovnika općine Ilijaš, ali i zbog neusuglašenih stajališta zastupnika u Parlamentu FBiH, taj prijedlog Zakona je skinut sa dnevnog reda i nikada nije razmatran. Obzirom da je u međuvremenu apelant Fikret Hadžić podnio aplikaciju Europskom sudu, Vlada FBiH je putem pravobranitelja BiH o ovim aktivnostima izvijestila Europski sud, pa je predložena nagodba o mirnom rješenju spora, što je i postignuto. Međutim, kako predloženi zakon nije usvojen, to ni obveze iz odluke Europskog suda, odnosno nagodbe, nisu provedene u ostavljenom roku, pa je Europski sud obaviješten o ovim problemima, zbog čega je dao BiH novi rok za izvršenje odluke do 1. rujna 2006. godine. Ministarstvo pravde FBiH, također, navodi da je potpisan Mem o ran dum, te da je napravljen Nacrt Zakona o osnutku psihijatrijske ustanove za izvršenje mjere sigurnosti obveznog liječenja na razini BiH, koji je upućen Ministarstvu pravde BiH kako bi ga proslijedilo Vijeću ministara BiH u svrhu upućivanja u parlamentarnu proceduru. Međutim, kako dalje navode, Ministarstvo pravde BiH nikada taj nacrt Zakona nije poslalo u daljnju proceduru, već je predložilo Vijeću ministara BiH da se navedeni državni objekt sanira za potrebe Psihijatrijske klinike Podromanija - Sokolac u sastavu Kliničkog centra Istočno Sarajevo umjesto da se osnuje kao posebna ustanova na državnoj razini. 39. Što se tiče konkretnih apelacija, Ministarstvo pravde FBiH navodi da apelanti i ostale osobe kojima je, zbog kaznenog djela, izrečena mjera sigurnosti obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i dalje borave na Odjelu forenzike KPZZ, te da "njihovo zadržavanje nije u potpunosti sukladno propisima, ali je prihvatljivije kao nužna alternativa", budući da i dalje, na temelju nalaza psihijatara i rješenja nadležnih sudova, postoji značajna opasnost i rizik da bi na slobodi počinili nova kaznena djela. 40. Oba ministarstva u svojim odgovorima su navela da u Psihijatrijskoj klinici Podromanija - Sokolac nema uvjeta za izdržavanje mjere sigurnosti. Ministarstvo pravde BiH je navelo da je ova klinika 17. travnja 2006. godine dostavila izvješće da se na zatvorenom dijelu sudskog odjela desio požar, te da je cijela zgrada tog odjela neuporabljiva, zbog čega nisu u mogućnosti prihvatiti osobe iz Odjela forenzike KPZZ sukladno Memorandumu, te da do dana dostave ove informacije, 14. rujna 2006. godine, objekt nije saniran. Ministarstvo pravde FBiH je navelo da su uvjeti u ovoj ustanovi i gori od uvjeta na Odjelu forenzike KPZZ, te da se već u vrijeme potpisivanja Memoranduma znalo za to, kao i za činjenicu da postoji objekt u neposrednoj blizini čija je namjena i bila predviđena za smještaj ovih osoba iz cijele BiH. V. Relevantni propisi 41. U Kaznenom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase: "Članak 61. Učiniteljima kaznenih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: 1) obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Članak 63. Učinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinitelj mogao izvršiti teška kaznena djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost se može izbjeći jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć" 42. U Zakonu o kaznenom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Članak 475. (1) Ako je okrivljeni učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti, nadležni tužitelj će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja takvog učinitelja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uvjeti predviđeni u čl. 63. i 64. Kaznenog zakona Federacije. Š...Ć Članak 476. (1) O primjeni mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava, poslije održanog glavnog pretresa, sud koji je nadležan za suđenje u prvom stupnju. Š...Ć (3) Ako sud, na temelju provedenih dokaza, utvrdi da je okrivljeni učinio određeno kazneno djelo i da je u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio neuračunljiv, odlučit će, na temelju saslušanja pozvanih osoba i nalaza i mišljenja vještaka, hoće li okrivljenom izreći mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, Š...Ć Članak 480. (1) Sud koji je u prvom stupnju izrekao mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužan je svakih šest mjeseci po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se učinitelj liječi i čuva odlučiti o potrebi daljeg trajanja ove mjere sigurnosti. (2) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili tijela skrbništva, a po saslušanju nadležnog tužitelja i branitelja, sud koji je u prvom stupnju izrekao mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinitelja iz zdravstvene ustanove, ako na temelju mišljenja liječnika utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinitelja u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obvezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć" 43. U Kaznenom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odrebe glase: "Članak 71. Učiniteljima kaznenih djela mogu se izreći ove sigurnosne mjere: a) obvezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Članak 74. (1) Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju kaznenog djela koji je kazneno djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da počini novo kazneno djelo. Š...Ć Članak 420. (1) Izvršenje kaznenopravnih sankcija pravomoćno izrečenih sukladno odredbama Kaznenog zakona iz članka 419. (prestanak važenja bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započelo ili je u tijeku, ima se u nazivu kaznenog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu. (2) Usklađivanje pravomoćno izrečene odluke iz stavka 1. ovog članka vrši sud koji je donio tu odluku u prvom stupnju. Ovo usklađivanje se vrši po službenoj funkciji u roku od 30 dana od dana početka primjene ovog zakona." 44. U Zakonu o kaznenom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 28/05) relevantne odredbe glase: Broj 36 – Strana 3728 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "Članak 410. (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi tijelu nadležnom za pitanja socijalne skrbi u svrhu pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stavka 1. ovog članka osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužitelja donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja priziv nije dopušten. Članak 427. (1) Molba za prestanak primjene mjera sigurnosti propisanih u KZFBiH i drugih mjera propisanih zakonom podnosi se sudu. (2) Sudac koji za to bude određen prethodno će ispitati je li proteklo potrebito vrijeme po zakonu, a potom će zakazati i provesti saslušanja - u svrhu utvrđivanja činjenica na koje se podnositelj molbe poziva. Sudac će pozvati tužitelja i podnositelja molbe. (3) Sudac iz stavka 2. ovog članka može zahtijevati izvješće o ponašanju osuđenog od policijskog tijela, odnosno od ustanove u kojoj je osuđeni izdržao kaznu. (4) U slučaju odbijanja molbe, nova molba se ne može podnijeti prije isteka roka od jedne godine od dana pravomoćnosti rješenja o odbijanju ranije molbe." 45. U Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 42/99) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Osobe prema kojima se izvršavaju sankcije lišavaju se prava ili se ograničavaju u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe pojedinih sankcija, sukladno zakonu. Članak 22. Upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište. Članak 167. Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi utemeljenoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove (u daljnjem tekstu: posebni odjel). Članak 168. Posebna zdravstvena ustanova iz članka 167. ovog zakona utemeljuje se i ukida federalnim zakonom. Federalno ministarstvo zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se utemeljuju odjeli za izvršenje mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Članak 169. Iznimno od odredbe članka 167. ovog zakona, mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izvršavati u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu (u daljnjem tekstu: posebni odjel zavoda). Članak 170. Upućivanje osoba na izvršenje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi vrši sud iz članka 22. ovog zakona. Članak 172. Zdravstvena ustanova u koju je upućena osoba radi obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi dužna je najmanje jedanput godišnje obavještavati o zdravstvenom stanju te osobe sud koji je izrekao mjeru. Kad se završi liječenje osobe Š...Ć, zdravstvena ustanova obavijestit će o tomu sud koji je izrekao mjeru sigurnosti, a može predložiti uvjetni otpust osobi kojoj još nije istekla kazna zatvora sukladno odredbama Kaznenog zakona Federacije. Ako sud utvrdi da je dalje zadržavanje Š...Ć, donijet će odluku o prestanku mjereŠ...Ć. Članak 176. Nadzor glede izvršenja mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, kao i posebnog odjela zavoda vrši Federalno ministarstvo zdravstva. Nadzor glede zakonitog i pravilnog postupanja prema osobama iz stavka 1. ovog članka vrši sud koji je izrekao mjeru i sud na čijem području se nalazi posebna zdravstvena ustanova, odnosno poseban odjel u kojem se izvršava mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Članak 232. Š...Ć Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se za sve osobe sa teritorija Federacije u posebnom odjelu pri Kazneno-popravnom zavodu u Zenici dok Federalno ministarstvo i Federalno ministarstvo zdravstva ne odrede zdravstvenu ustanovu u kojoj će se izvršavati ova mjera. Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršavat će se u posebnom odjelu iz stavka 2. ovog članka najdulje tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona do kada će se organizirati izvršenje mjere u ustanovi iz članka 167. ovog zakona." 46. U Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" broj 37/01) relevantne odredbe glase: "Članak 43. Učinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u kaznenom postupku izreći mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, sukladno odredbama čl. 63. i 64. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. 475. do 480. Zakona o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Članak 44. Izvršenje mjere sigurnosti iz članka 43. ovog zakona provodi se sukladno čl. 167. do 182. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98)." VI. Dopustivost 47. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 48. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 49. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 50. Sukladno navedenom, Ustavni sud će razmotriti postoje li učinkoviti pravni lijekovi i, ako je tako, jesu li apelanti dokazali da su ih iscrpili, te jesu li dokazali da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je donesena konačna odluka. 51. Ustavni sud, na prvom mjestu, napominje da je prigodom primjene načela iscrpljivanja pravnih lijekova potrebno ispitati, u svakom pojedinom slučaju, je li pravni lijek učinkovit ili ne prema relevantnim zakonima države. Također, Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji već je ukazao da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3729 Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. svibnja 2002. godine, točka 40, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 30/02). Dalje, učinkovitost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Temeljna ljudska prava, koja štite Europska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i učinkovita kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teorijska. Dakle, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti podobni za zaštitu konkretnih prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. siječnja 2004. godine, točka 25, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 9/04). 52. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već etablirana praksa da se podnositelji apelacije mogu obratiti izravno Ustavnom sudu u slučaju kada nema učinkovitih pravnih lijekova u svezi sa određenim ustavnim pravom i pravima iz Europske konvencije. Tako je, primjerice, u svim slučajevima nerazumnog trajanja postupka zaključeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog duljine trajanja upravnog postupka. Zbog toga, apelanti se nisu morali obratiti niti jednom domaćem tijelu, već izravno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili, ranije, Domu za ljudska prava, odnosno Povjerenstvu za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, u svrhu zaštite navedenog prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 23, sa uputom na daljnju praksu Europskog suda za ljudska prava). U svezi s navedenim, Ustavni sud je, također, ukazao i da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 53. Ustavni sud navodi da je prva indicija neučinkovitog pravnog sustava glede prava na koja se apelanti pozivaju to da od dana stupanja na snagu novog kaznenopravnog zakonodavstva apelanti nisu u mogućnosti ostvariti zaštitu prava koja traže, budući da ih sudovi upućuju na cen tre za socijalni rad, a centri za socijalni rad se pravdaju da nemaju potrebne uvjete da bi preuzeli brigu o apelantima. Također, Ustavni sud zapaža da ni do dana donošenja ove odluke nadležne vlasti nisu izvršile svoju obvezu iz predmeta koji je pred Europskim sudom okončan sporazumom nadležnih vlasti sa jednim od apelanata, tj. da će sve osobe koje su kazneno djelo počinile u stanju neuračunljivosti smjestiti u odgovarajuću ustanovu. 54. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje učinkoviti pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebali iscrpiti. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije. 55. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenog članka glede dopustivosti. VII. Meritum 56. Apelanti kojima je mjera sigurnosti obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izrečena sudbenim odlukama zato što su kaznena djela počinili u stanju neuračunljivosti žale se, u biti, da im je daljnjim zadržavanjem na Odjelu forenzike KPZZ nakon stupanja na snagu novog kaznenopravnog zakonodavstva prekršeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelanti smatraju da primjenom novih propisa moraju biti pušteni da se liječe sa slobode. 57. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost.(...)" 58. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: " 1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku: Š...Ć e) zakonitog lišavanja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; Š...Ć 4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti priziv sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.(...)" a) Članak 5. stavak 1.e) Europske konvencije 59. Ustavni sud podsjeća da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije, prema svojem sadržaju, ubrajaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Članak 5. Europske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju toga prava. Iznimci od zabrane lišavanja slobode su dani u članku 5. stavak 1. Europske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem članka 5. Europske konvencije da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Europski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311, i Winternjerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto sukladno bitnim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog bitnog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stajalištu suda to nije bitno važno, može dovesti do kršenja članka 5. stavak 1. (vidi, Europski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. prosinca 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. veljače 1990. godine, serija A-170). 60. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao pritvorom koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u žurnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim tijelom, na temelju objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stupnja da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Europski sud, već citirana odluka Winternjerp, stavak 39). Potom, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlasti narediti i otpustiti, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlasti takve osobe držati u pritvoru (vidi, Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenog 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 93, stavak 44). 61. Ustavni sud najprije zapaža da je u konkretnim slučajevima svim apelantima odlukama nadležnih sudova izrečena mjera obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja je postojala prema prijašnjem KZFBiH, zato što su različita teška kaznena djela učinili u neuračunljivom stanju. Također, kod svih apelanata je prije određivanja navedene mjere konstatirano, putem odgovarajućih liječničkih vještačenja i nalaza, da pate od ozbiljnih mentalnih poremećaja, zbog kojih su opasni po okolicu i zbog kojih je potrebito da se liječe i čuvaju u zdravstvenoj ustanovi. Međutim, nakon izricanja ove mjere, na snagu je stupio novi KZFBiH iz 2003. godine koji je usvojio drugačiji pristup. Naime, novi KZFBiH propisuje da se mjera obveznog psihijatrijskog liječenja može izreći samo osobi koja je kazneno djelo učinila u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo kazneno djelo. Dakle, novi KZFBiH ne sadrži više mogućnost Broj 36 – Strana 3730 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. izricanja ove mjere sigurnosti osobi koja je kazneno djelo učinila u stanju neuračunljivosti. Upravo na ovome apelanti temelje svoj zahtjev da budu pušteni da se liječe sa slobode, smatrajući da ovakve zakonske odredbe znače njihovo puštanje na slobodu i liječenje pod nadzorom nadležnih centara za socijalni rad. Istodobno, apelanti smatraju da Odjel forenzike KPZZ ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu u smislu Europske konvencije, pozivajući se na Specijalno izvješće Ombudsmena BiH. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanti, ustvari, pobijaju zakonitost njihovog daljnjeg lišavanja slobode u smislu članka 5. stavak 1. točka e) Europske konvencije. 62. U konkretnim slučajevima se radi o nastavku izvršenja izrečenih mjera. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da, nakon usvajanja novog zakonodavstva, sudbena praksa u svezi sa produljavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupanja na snagu novih KZ i ZKPFBiH ove osobe nisu više u njihovoj nadležnosti, već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješenja o zadržavanju tih osoba do 30 dana, prema odredbi članka 410. stavak 2. novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uvjete da prime takve osobe, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ove osobe i dalje zadržavaju u Odjelu forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kojeg nadležnog tijela. S druge strane, neki sudovi donose rješenja o produžetku trajanja izrečene mjere sigurnosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba) i Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti osoba i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovitim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljenja liječnika, osiguranje prava na priziv itd. 63. Ustavni sud smatra da neprecizni zakoni ostavljaju veliki prostor za proizvoljnost, što, očigledno, potvrđuje različita praksa sudova u istim slučajevima. Naime, u prvom slučaju, kada sudovi smatraju da nisu nadležni, a centri za socijalni rad nisu u mogućnosti primiti ove osobe, niti imaju propisane pro ce dure, otvoren je prostor da mentalno oboljelim osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti mjera lišavanja slobode bude produljena bez ikakve odluke nadležnog tijela, što je oprečno uvjetima koji su neophodni da bi lišavanje slobode u ovakvim slučajevima bilo "zakonito" u smislu članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Ovo osobito zato što drugi relevantni propisi, tj. Zakon o zaštiti osoba i Zakon o izvršenju nisu usklađeni sa novim kaznenopravnim zakonodavstvom, već samo upućuju na primjenu starog ZKPFBiH, koji više nije na snazi. 64. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao važiti, također problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je utemeljena na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim osobama mjera sigurnosti bude produljena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa utemeljena na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti osoba i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašnjih propisa, ukazuje na kršenje načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog načela pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu ispuniti zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. 65. Također, apelanti navode, pozivajući se na Specijalno izvješće Ombudsmena BiH, da institucija u koju su smješteni, točnije posebni odjel zatvora u Zenici, ne predstavlja odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Europski sud u svojoj praksi, također, zaključio da "zakonitost" bilo kojeg lišavanja slobode mora postojati kako prigodom određivanja, tako i prigodom izvršenja te mjere prema nekoj osobi. Takva "zakonitost" podrazumijeva usklađenost sa domaćim zakonom, ali i usklađenost sa zahtjevima iz članka 5. stavak 1. Europske konvencije. Europski sud je, također, zaključio da mora postojati određena veza između osnove dopuštenog lišavanja slobode na koju se poziva i mjesta i uvjeta gdje se ta mjera izvršava. U načelu, "zatvaranje osobe koja je mentalno oboljela bit će zakonito u smislu članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije samo ako se izvršava u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu" (vidi, Europski sud, ranije citirana presuda Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva). 66. Ustavni sud ukazuje da se mjera sigurnosti prema osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti primjenjuje, u pravilu, u Odjelu forenzike KPZZ kako dok su na snazi bili prijašnji KZ i ZKP, tako i od kada su na snagu stupili novi kaznenopravni propisi. Ove osobe su, dakle, od početka bile smještene u zatvorski odjel iako je i u vrijeme kada je apelantima bila izrečena mjera sigurnosti obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi na snazi bio Zakon o izvršenju koji propisuje izvršenje ove mjere "u posebnoj zdravstvenoj ustanovi utemeljenoj samo u tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove", a samo iznimno "u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu". Međutim, Ustavni sud zapaža da posebna ustanova koju Zakon o izvršenju propisuje nikada nije utemeljena, već su ove osobe, po pravilu, a ne kao izuzetak, smještene u posebni odjel zatvora u Zenici. 67. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda, Ustavni sud smatra da, iako smještaj mentalno oboljelih osoba u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, sukladan domaćem zakonu koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao iznimku, on, ipak, nije suglasan sa zahtjevima Europske konvencije koja traži da te osobe budu smještene u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev "zakonitosti" lišavanje slobode u smislu članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije nije ispunjen ni glede institucije u kojoj se ta mjera izvršava. 68. Ustavni sud, također, zapaža da su Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo pravde FBiH naveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", ali da do donošenja ove odluke Ustavnog suda to pitanje nije konačno riješeno iako je u svezi s tim država dala garancije i Europskom sudu. Ustavni sud neće ulaziti u to hoće li ovakva institucija biti utemeljena na državnoj ili na entitetskim razinama, jer je to pitanje koje moraju riješiti nadležne domaće vlasti. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebito ukazati da je ovo pitanje neophodno žurno riješiti na način koji će biti sukladan zahtjevima iz članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije, a u svrhu zaštite ljudskih prava apelanata. To uključuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnutak odgovarajuće institucije, kao i njezin faktički osnutak i uporabu. Pri tomu ovo ne znači istodobno i bezuvjetno puštanje apelanata na slobodu, ukoliko nalazi i mišljenja liječnika nedvojbeno potvrđuju da zdravstveno stanje apelanata još ne dopušta da se donese takva odluka. 69. U tome smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj se okončanje mjere lišavanja slobode osoba za koje je sud prethodno utvrdio da su mentalno oboljele i da su opasne po okolicu tiče ne samo tih osoba već i društva i zajednice u kojoj će takve osobe živjeti nakon puštanja na slobodu. Imajući u vidu ozbiljnu prirodu ovog društvenog interesa, a osobito ozbiljnost počinjenih kaznenih djela u stanju neuračunljivosti, Europski sud je u predmetu Luberti protiv Italije zaključio da je nadležna vlast opravdano postupala oprezno u odlučivanju o puštanju aplikanta na slobodu, čak i kada su medicinski nalazi ukazivali na njegov oporavak (presuda od 23. veljače 1984. godine, serija A, broj 85). 70. Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na aktivnosti nadležnih vlasti u rješavanju ovog problema, Ustavni sud smatra da je, zbog nedostatka ažurnosti nadležnih vlasti, prekršeno pravo apelanata iz članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije, jer njihovo lišavanje slobode nije "zakonito" kako to zahtijeva Europska konvencija. b) Članak 5. stavak 4. Europske konvencije 71. Ustavni sud smatra da sve apelacije pokreću i pitanje je li apelantima omogućeno da o produžetku njihovog lišavanja slobode odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3731 osobito imajući u vidu praksu sudova u Federaciji BiH (vidi točku 60. ove odluke). 72. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, članak 5. stavak 4. Europske konvencije ne garantira pravo na sudbenu kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obveza iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije se primjenjuje neovisno o tomu prema kojoj je osnovi osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovi iz članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Cjelovita analiza članka 5. stavak 4. Europske konvencije ukazuje da u odnosu na lišavanje slobode pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u stavcima 1.e) i 4. članka 5. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članku 5. stavak 1.e), bitni ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode osoba na temelju "duševnog poremećaja" već i za "zakonitost" produljenja trajanja te mjere putem periodičnog ispitivanja (vidi, Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenog 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 58, i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stavak 80). 73. Dakle, članak 5. stavak 4. Europske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup "sudu" da bi mogla ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produljenja trajanja te mjere. Prema praksi Europskog suda, ključni el e ment ove obveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi, Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 114, stavak 61). Međutim, to mora biti tijelo koje ima "sudbeni karakter". Da bi imao "sudbeni karakter", to tijelo mora biti "neovisno od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi, Europski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. studenog 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obvezujuću odluku koja može voditi i puštanju osoba na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u kaznenom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osoba. Osobito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 74. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da je prijašnji ZKPFBiH predviđao obvezu suda koji je izrekao mjeru obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi da svakih šest mjeseci preispita potrebu daljnjeg trajanja ove mjere, a po prethodno pribavljenom mišljenju zdravstvene ustanove u kojoj se osoba liječi i čuva. Također, isti sud je bio nadležan, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zdravstvene ustanove ili tijela skrbništva, obustaviti ovu mjeru i odrediti otpuštanje osoba ako utvrdi da je prestala potreba za daljnjom provedbom izrečene mjere sigurnosti. Međutim, novi ZKPFBiH više uopće ne sadrži nikakve proceduralne odredbe koje se tiču osoba koje su kaznena djela počinile u stanju neuračunljivosti, nego samo propisuje da će se takvi predmeti uputiti tijelu nadležnom za pitanja socijalne skrbi u svrhu pokretanja odgovarajućeg postupka, ne definirajući pojam "odgovarajući postupak". U svezi s tim, Ustavni sud smatra da postupak koji predviđa Zakon o zaštiti osoba u čl. 42. i 43. ne može biti "odgovarajući postupak" na koji upućuje novi ZKPFBiH, budući da ovaj zakon nije, kako je već rečeno, noveliran i usklađen sa promjenama u ZKPFBiH, već navedene odredbe upućuju na proceduru iz prijašnjeg ZKPFBiH, koji se više ne primjenjuje, čime se krug zatvara. Moglo bi se pretpostaviti da se na ove osobe mogu primijeniti ili procesna pravila upravnog postupka, budući da se pred tijelima socijalne skrbi primjenjuju pravila upravnog postupka, ili procesna pravila izvanparničnog postupka koja se primjenjuju u slučaju prisilnog zadržavanja duševno oboljelih osoba koje nisu počinile kazneno djelo, kako je to propisano Zakonom o zaštiti osoba. Međutim, niti jednim važećim propisom nije jasno propisano kojem "sudu" i u kojem postupku se apelanti mogu obratiti radi ispitivanja zakonitosti produljenja pritvora, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produljenja izrečene mjere, koje su im procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tomu mora donijeti. 75. Ustavni sud smatra da je na ovaj način prekršeno pravo apelanata iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. 76. Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost u postupku iz apelacijske jurisdikcije izvršiti i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebito. U protivnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. listopada 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije sukladan njemu, a da je Europska konvencija, sukladno članku II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu. 77. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati "zakonitost" lišavanja slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti iz članka 5. stavak 1.e) i pristup "sudu" radi preispitivanja "zakonitosti" izricanja ili trajanja te mjere iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije predstavljaju pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, poduzete mjere moraju ispunjavati standarde Europske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti kaznenih sudova, sama po sebi, nije oprečna Europskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produljavanje i prestanak mjere čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa "sudu". 78. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo ukazuje da novi KZFBiH u članku 420. stavak 2. propisuje da izvršenje kaznenopravne sankcije koje nije započelo ili je u tijeku "ima se u nazivu kaznenog djela, odnosno sigurnosne mjere uskladiti sa nazivima predviđenim u ovom zakonu". Međutim, Ustavni sud zapaža da KZFBiH ne predviđa mogućnost izricanja bilo kakve mjere osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, niti predviđa nadležnost suda u kaznenom postupku da vodi ikakav postupak protiv tih osoba, već te osobe mora predati u nadležnost tijela socijalne skrbi. Ustavni sud smatra da to, u biti, znači da se ranije izrečena mjera sigurnosti iz članka 63. prijašnjeg KZFBiH nikako ne može uskladiti sa bilo kojom novom mjerom predviđenom člankom 74. važećeg KZFBiH, koja se može izreći samo osobama koje su kazneno djelo počinile u stanju bitno smanjene, odnosno smanjene uračunljivosti. Istodobno, KZFBiH upućuje na primjenu "odgovarajućeg postupka", a da pri tomu preciznije ne određuje o kakvom je postupku riječ, kako je već navedeno. Ustavni sud, također, primjećuje da su neki sudovi, primjenjujući odredbe članka 410. stavak 2. ZKPFBiH, donijeli rješenja o privremenom zadržavanju nekih od apelanata. Međutim, ovim člankom je regulirano da će sud osumnjičenom, odnosno optuženom koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti, a koji se nalazi u pritvoru, odnosno psihijatrijskoj ustanovi, prema tužiteljevom prijedlogu, donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana. Očigledno je da se ovaj propis odnosi na buduće slučajeve, a ne na situacije u kojima se apelanti nalaze, budući da oni nemaju ni sta tus "osumnjičenog" ni sta tus "optuženog", nego su oni osobe kojima je mjera već izrečena. Ustavni sud smatra da ovakva nepreciznost i nejasnoće u odredbi kaznenopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zaključku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potrebitu zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz članka 5. st. 1.e) i 4. Europske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoljno primjenjuju. 79. Dalje, Ustavni sud, također, ukazuje da Zakon o zaštiti osoba ne predviđa nikakav postupak izricanja, produljenja ili prestanka mjere obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kad su u pitanju osobe koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti. Naime, ovaj zakon od usvajanja novih KZ i ZKPFBiH nije izmijenjen, pa stoga i ne sadrži odgovarajuće odredbe o tomu koje tijelo, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produljiti ili obustaviti ovu mjeru, ne osigurava pravo priziva protiv odluke o izricanju, produljenju ili Broj 36 – Strana 3732 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. prestanku ove mjere i ne propisuje učinkovito pravo na pristup sudu u smislu članka 5. stavak 4. Europske konvencije. Imajući sve ovo u vidu, kao i to da ovaj zakon, tri godine nakon izmjene kaznenopravnih propisa, i dalje upućuje na primjenu nevažećeg prijašnjeg propisa, Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti osoba ne ispunjava zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz članka 5. st. 1.e) i 4. Europske konvencije. 80. Također, Ustavni sud primjećuje da ni Zakon o izvršenju kaznenih sankcija nije noveliran kako bi se uskladio sa novim rješenjima iz KZ i ZKPFBiH i zahtjevima iz članka 5. st. 1.e) i 4. Europske konvencije. Ovaj zakon, osobito, predviđa mogućnost da se mjera obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može izvršavati u posebnom odjelu zatvora, što je, kako je već rečeno, oprečno standardima članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Osim toga, ovaj zakon, također, upućuje na postupak koji je bio propisan prijašnjim ZKPFBiH, koji nije na snazi dulje od tri godine, čime ostavlja otvoreno pitanje koji je to "sud" koji će vršiti nadzor nad izvršenjem ove mjere i odlučivati o produljenju ili prestanku izrečene mjere, u kojem postupku i u kojim rokovima. U tome smislu, Ustavni sud smatra da Zakon o izvršenju, također, ne ispunjava zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz članka 5. stavak 1.e) i stavak 4. Europske konvencije. 81. Ustavni sud smatra da njegova zadaća nije da odredi hoće li nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštivanje prava apelanata i drugih osoba koje kazneno djelo učine u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiva zadaća nadležnog zakonodavca i odgovarajućih tijela izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne žurno poduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti bude "zakonito", kako to zahtijeva članak 5. stavak 1.e) Europske konvencije, što uključuje i smještaj apelanata u odgovarajuću zdravstvenu instituciju, kao i mjere kojima će se osigurati tim osobama pravo na pristup "sudu", u smislu članka 5. stavak 4. Europske konvencije. 82. Na temelju izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.e) i stavak 4. Europske konvencije. VIII. Zaključak 83. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.e) i stavak 4. Europske konvencije kada lišavanje slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" u smislu Europske konvencije, zato što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produljenja i/ili prestanka mjere obveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih osoba, te pristup "sudu" u svrhu ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih osoba u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. stavak 1.e) Europske konvencije. Također, kršenje ovog prava postoji i zato što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz članka 5. stavak 1.e) i stavak 4. Europske konvencije. 84. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 85. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2382/05, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik iz Brčkog, 21. novembra 2005. godine podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Ive Jurića Katunića zatraženo je 12. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Od Apelacionog suda 28. decembra 2005. godine zaprimljen je odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i Ivo Jurić Katunić nisu dostavili odgovore u ostavljenim rokovima. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 14. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Postupajući po tužbi Ive Jurića Katunića (u daqnjem tekstu: tužilac), podnesenoj radi utvrđivawa prava svojine protiv apelanta, nakon sprovedenog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kom se utvrđuje da Ivo Jurić Katunić ima valjan pravni osnov (titulus) za sticanje prava svojine i upis prava svojine na nepokretnostima upisanim u posjedovni list broj 174 k.o. Dubrave, i to: parceli k.č. broj 203/1 "Šuma", šuma 3. klase, površine 5.345 m 2 i šuma 4. klase, površine 984 m 2 , koje odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 203/2 "Šuma", šuma 3. klase, površine 2.150 m 2 i šuma 4. klase, površine 4.279 m 2 , koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave; parceli broj 204 "Brdo", wiva 6. klase, površine 12.245 m 2 , koja odgovara dijelu k.č. broj 810/4, dijelu k.č. broj 810/2 i dijelu k.č. broj 835, sve upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 205 "Dowa wiva", wiva 4. klase, površine 11.504 m 2 i wiva 6. klase, površine 4.803 m 2 , koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 843, upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Opštenarodna imovina upisati Ivo Jurić Katunić i u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Distrikt Brčko BiH upisati Ivo Jurić Katunić, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3733 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. prijetwom prinudnog izvršewa, te je tuženi obavezan da tužiocu naknadi troškove parničkog postupka. 7. Osnovni sud u obrazloženju svoje presude navodi da je uvidom u katastarsko stanje, a prije svega na osnovu nalaza ovlašćenog sudskog vještaka, neosporno utvrđeno da je tužilac 1958. godine sa Zemqoradničkom zadrugom "Bratstvo", čiji je pravni sljednik apelant, zakqučio Ugovor o zamjeni nepokretnosti, da je izvršena identifikacija tih nepokretnosti, da su ugovori u cijelosti realizovani između ugovornih strana na način da je svaka strana dobila u posjed nepokretnosti koje su joj pripale ugovorom o zamjeni, te da se nalazi u wihovom posjedu od vremena zamjene. Osnovni sud je naveo da je u svom pismenom nalazu vještak konstatovao da je izvršio uvid u priloženi ugovor o zamjeni, da se zbog oštećenosti nije mogla da utvrdi sadržina tog ugovora, ali da može da se zakquči da se radi o zamjeni nepokretnosti. On smatra da je u toku 1958. godine izvršena zamjena nepokretnosti koje su predmet spora, te da ova zamjena nije sprovedena u zemqišnim kwigama. Međutim, zamjena je registrovana u katastarskom operatu i sprovedena kroz sve dijelove katastarskog operata, ali ne postoji bilo kakav ugovor niti rješenje zbog toga što arhiva postoji tek od 1959. godine pa dalje. Budući da je zamjena predmetnih nepokretnosti izvršena i u cijelosti realizovana (svaka od ugovornih strana ušla je u posjed dobijenih nepokretnosti, katastarski prenos je izvršen na ime novih posjednika) do stupawa na snagu Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je u članu 46 propisano da su ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni u pisanom obliku do dana stupawa na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u većem dijelu ugovorne obaveze punovažni, predmetni ugovor o zamjeni, zakqučuje Osnovni sud, pravno je valjan. 8. Postupajući po apelantovoj žalbi na navedenu presudu Osnovnog suda, Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-147/05 od 15. juna 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i zakazao raspravu pred Apelacionim sudom. 9. Nakon rasprave Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine kom utvrđuje da tužilac ima valjan pravni osnov za upis prava svojine na nepokretnostima upisanim u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, sa susopstveničkim dijelom 200/589 i na nepokretnostima upisanim u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, sa susopstveničkim dijelom od 25/237, pa je, shodno tome, apelant dužan da dozvoli da se izvrši promjena upisa, tako da se tužilac upiše u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave sa susopstveničkim dijelom od 200/589, a u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave sa susopstveničkim dijelom od 25/237, te da apelant tužiocu naknadi troškove parničkog postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 10. U vezi sa predmetnim nepokretnostima Apelacioni sud je utvrdio, shodno upisima u katastarskim kwigama, da je Zemqoradnička zadruga "Bratstvo" pretho dila Prehrambenom kombinatu Brčko, a da je nakon Prehrambenog kombinata za zemqište pisano da je društvena svojina sa pravom korišćewa Poqoprivrednog dobra "Posavina" Brčko, i to za zemqište koje je nekada bilo upisano kao posjed tužioca, zbog čega je ovaj sud zakqučio da se radilo o zamjeni nepokretnosti i da je "Bratstvo", kao ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nepokretnosti sa tužiocem, u ovom slučaju bilo pravni prednik apelanta, koji je na istim nepokretnostima samo u zemqišnim kwigama upisan kao sopstvenik. Ovaj sud utvrdio je i da je između tužioca i Zemqoradničke zadruge "Bratstvo" zakqučen pisani ugovor, koji je sačuvan kao slabo vidqiva kopija, naročito u dijelovima u kojima su pobrojane katastarske čestice. Dalje, Apelacioni sud je utvrdio da postoje nepodudarawa između čestica koje je tužilac dao "Bratstvu" u pogledu upisane površine na ime tužioca kao sopstvenika u zemqišnim kwigama, ali je utvrdio da se radi o česticama upisanim na ime tužiočeve braće i sestara, koji su zajednički naslijedili zemqište kao imovinu svog oca i nakon toga izvršili faktičku diobu, koja nikada nije sprovedena u zemqišnim kwigama, ali koja nije ni sporna, jer tužiočeva braća i sestre nikada nisu osporavali tužiocu pravo iz ugovora o zamjeni, niti njegovo pravo na korišćenje zemqišta koje je dobio zamijenivši faktičkom diobom svoje dobijeno zemqište. Apelacioni sud je utvrdio i činjenicu da je tužilac dao manju površinu zemqišta nego što je primio u sprovedenoj zamjeni, ali da je razlog za to činjenica da je zemqište koje je tužilac dao u zamjenu znatno boljeg kvaliteta od onog koje je primio, te da je kvalitet kompenzovan kvantitetom. Apelacioni sud se u pravnom dijelu obrazložewa svoje presude, takođe, poziva na konvalidiranje u potpunosti izvršenog ugovora o prometu nepokretnosti, zakqučenog prije stupawa na snagu preuzetog Zakona o prometu nepokretnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u apelaciji navodi da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi o njemu mogla da se donese pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi bio usvojen, da je vijeće postavljalo pitawa tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajawa tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mogle da mu naškode, da je vijeće dozvolilo da se punomoćnik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužiocu, da je vijeće pogrešno primijenilo materijalne odredbe, jer se svojina ne može steći na društvenoj svojini, da je vijeće vješto izbjeglo da razmatra pitanje dosjelosti, jer dosjelost ne može da se razmatra kad je u pitanju društvena svojina, da nisu pravilno utvrđene činjenice, jer "Bratstvo" nije pravni prethodnik Distrikta Brčko, zato što kao takav nije nikada upisan u zemqišne kwige. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 12. Osim toga, apelant smatra da je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je "uskraćen za nepokretnosti koje su u njegovoj neospornoj svojini", te mu je istim odlukama naloženo i plaćanje sudskih troškova, što, takođe, predstavlja povredu prava na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 13. Apelacioni sud u svom odgovoru broj SU-737/05 od 23. decembra 2005. godine ističe da nije sugerisao tužiocu da ispravi tužbeni zahtjev, već je tužiocu naložio da tužbeni zahtjev, o kom se, inače, nije moglo da raspravlja, a svi sprovedeni dokazi su upućivali da je tužilac stvarno stekao valjan pravni osnov za zabilježbu na predmetnim nepokretnostima, ispravi u određenom roku, te je takav ispravljeni zahtjev dat i apelantu, koji je na njega odgovorio, osporavajući ga u cijelosti. Ovaj sud je naveo i to da na apelantove navode koji se odnose na pristrasnost suda neće odgovarati, jer su neprimjereni. V. Relevantni propisi 14. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 14/94, 18/94 i 33/94) "Član 46 (1) Svi ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni u pisanom obliku do stupawa na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni do tog dana, koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u većem dijelu ugovorne obaveze punovažni su." 15. Zakon o parničkom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko" br. 5/00, 1/01 i 6/02) "Član 56 (1) Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadržava sve potrebno da bi se po njemu moglo da postupi, sud će vratiti podnesak radi ispravke ili dopune i odrediće rok za ponovno podnošenje podneska. Član 102 (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci da nadoknadi troškove. Broj 36 – Strana 3734 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Član 156 (1) Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su bitne za donošenje odluke. (2) Sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivawa odlučnih činjenica. Član 180 (1) Poslije opštih pitawa svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, a nakon toga suprotna stranka. Na kraju ispitivawa stranke sudija može da postavi pitawa svjedoku radi dopune ili razjašnjenja pojedinih pitawa. Član 184 Sud će, na predlog stranaka ili po sopstvenoj odluci, izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivawa ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 212 Kada utvrdi da je tužba nerazumqiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlašćenje potrebno, sudija će, radi otklawawa tih nedostataka, preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 23. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u pristrasnom suđenju Apelacionog suda i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. a) "Pristrasnost suda" 24. Sprovodeći subjektivni test o nepristrasnosti sudija u postupku, Ustavni sud ne može da ustanovi da je ponašanje vijeća u prvostepenom postupku, koje ocjenjuje prema apelantovim navodima da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev na način da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi o njemu mogla da se donese pozitivna odluka, jer inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, da je vijeće postavljalo pitawa tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajawa tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mogle da mu naškode; da je vijeće dozvolilo da se punomoćnik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužiocu, prekršilo princip nepristrasnosti suda. Naime, Ustavni sud ne može na osnovu apelantove izjave da zakquči da je vijeće Apelacionog suda bilo subjektivno pristrasno u ovom slučaju, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje poklawanjem vjere izjavi jedne strane, a van konteksta cjelokupnog suđewa i van konteksta rezultata objektivnog posmatrawa svih sprovedenih postupaka, jer ne postoji niti jedan očigledan primjer koji bi potvrđivao na jasan i nedvosmislen način psihološki odnos nesumwive naklonjenosti vijeća prema tužiocu, niti je sam apelant dao bilo kakav navod koji bi govorio o motivu vijeća da bude pristrasno kao njegovom bitnom elementu. 25. Naime, apelantov navod da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi o njemu mogla da se donese pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, imajući u vidu odgovor Apelacionog suda da je tužiocu ostavio rok za uređivanje tužbe, jer o prvobitno podnesenoj nije bilo moguće raspravljati, te je takvu dao i apelantu na odgovor, predstavlja uobičajen postupak sudova kada je u pitanju podnošenje "neuređene ili neprecizne" tužbe, a što je, opet, u skladu sa članom 56 stav 1 Zakona o parničkom postupku; apelantov navod da je vijeće postavljalo pitawa tužiocu tako da je upravo davao one odgovore koji su doveli do usvajawa tužbenog zahtjeva predstavlja subjektivno uvjerenje samog apelanta, koji na ovaj način svu odgovornost pri utvrđivanju dokaza ispitivanjem tužioca u svojstvu svjedoka traži iskqučivo u sudijama, pri tome zaboravljajući da je i sam, kao stranka u postupku, takođe imao pravo da aktivno učestvuje i postavlja pitawa svjedocima u pravcu koji sam određuje; apelantov navod da je vijeće tužioca prekinulo u iznošenju činjenica koje su mogle da mu naškode, takođe, predstavlja ličnu apelantovu pretpostavku, jer se radi o pitanju o kom je tužilac sam tražio riječ i koje je apelant mogao da ponovi kao stranka da je koristio svoja prava stranke iz parničkog postupka, s tim što ovdje treba dodati da je pravo sudija, shodno odredbi člana 180 stav 1 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o parničkom postupku), da sami postavljaju pitawa po završenom izlaganju svjedoka i ispitivanju od stranaka u postupku za stvari koje, shodno wihovom mišljenju, nisu dovoqno razjašnjene; apelantov navod da je vijeće dozvolilo da se punomoćnik ponaša na raspravi kao "savjetnik" tužiocu je paušalan, jer apelant nije naveo o kakvim se sugestijama datim od punomoćnika radi, niti je naveo da je na ovo upozorio vijeće, eventualno tražio odvojeno ispitivanje i tome slično, već sve ove navode, zapravo, daje nakon donošewa presude, te je, shodno mišljenju Ustavnog suda, njegovo nezadovoqstvo prouzrokovano samom sudskom odlukom na kraju donesenom u tužiočevu korist. 26. Takođe, apelant nije dokazao da su upravo ovim radwama utvrđene odlučujuće činjenice. Štaviše, odlučujuće činjenice za donošenje ovakve presude u konkretnom slučaju utvrđene su vještačenjem. Istina, apelant i u pogledu izvedene radnje vještačewa ima prigovor tako što tvrdi kako je vijeće sugerisalo tužiocu da predloži izvođenje ove radnje. Ustavni sud ovdje podsjeća da, shodno članu 184 Zakona o parničkom postupku, i sudija ima pravo da odluči da se vještačenje sprovede zbog čega je apelantov prigovor o sprovođenju Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3735 vještačewa po sugestiji sudija kao dokaz pristrasnosti krajnje neprihvatqiv. 27. Na kraju, apelantov navod da je tužbeni zahtjev glasio na utvrđivanje svojine 1/1, a da odluka glasi na utvrđivanje svojine u tužiočevu korist u odnosu 200/589 i 25/237, u čemu se ogleda, shodno njegovom mišljenju, očita pristrasnost vijeća, nema realnog uporišta s obzirom na to da je tužbeni zahtjev glasio, prije svega, na utvrđivanje prava svojine i upis u zemqišne kwige upravo zbog neuređenih zemqišno-sopstveničkih odnosa naspram zemqišnokwižnog stawa, pa je vijeće, po utvrđivanju potrebnih činjenica, ustanovilo da se neosporno radi o pravu svojine tužioca, ali u dijelovima svojine koja je drugačije utvrđena od one kako je glasio tužbeni zahtjev. Stoga, ocjenjujući subjektivni odnos vijeća prema ovom predmetu, a kroz radnje sprovedene u postupku, i to posebno one koje sam apelant u svojoj apelaciji označava kao radnje iz kojih se, shodno njegovom mišljenju, jasno može da zakquči da je vijeće postupalo pristrasno, Ustavni sud zakqučuje da vijeće nije sprovodilo radnje koje su suprotne zakonskim propisima, koji su uspostavljeni s ciljem pravičnog suđewa i jednakog postupawa sudova u svim postupcima i prema svim strankama, da nema niti jedne radnje koja bi upućivala na uskraćivanje bilo kakvog prava apelantu, a pristrasno i u tužiočevu korist, kao niti jedne radnje koja je sprovedena iskqučivo u tužiočevom interesu a mimo cilja saznavawa prave istine, te da je odluka donesena na osnovu brižqivo ispitanih činjenica, uobličenih u logičnu i čvrstu cjelinu i zasnovanu na zakonu. 28. Ocjenjujući objektivni kriterijum, a polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava iz koje izdvaja stanovište: "u okviru objektivnog testa mora da se odredi da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašawa sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu da dovedu do sumnje u njegovu pristrasnost" (vidi Presudu Fey protiv Austrije, stav 30, od 24. februara 1993. godine), Ustavni sud nije mogao da utvrdi niti jednu činjenicu koja bi upućivala na bilo kakvu pristrasnost tokom predmetnog parničkog postupka. 29. Naime, shodno objektivnom kriterijumu, potrebno je utvrditi da li je vijeće pružilo dovoqno jemstva koje iskqučuje bilo kakvu legitimnu sumnju u ovom smislu. Pri sprovođenju objektivnog testa bitnu ulogu imaju spoqni faktori, koji svojim objektivnim postojanjem mogu da dovedu u sumnju nepristrasnost sudija. Iz prakse Evropskog suda može da se izdvoji slučaj u kom je sudija predsjedavao sudom koji je razmatrao protivljenje odluci za koju je on sam bio odgovoran (vidi Presudu Evropskog suda, De Haan protiv Holandije, od 26. avgusta 1997. godine); u kom je sudija već razmatrao isti predmet koji se ticao lica optuženog zajedno sa predlagačima i kada je donio svoju prvu presudu, pozivajući se na wihovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela (vidi Presudu Evropskog suda, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, od 7. avgusta 1996. godine); kada je advokat koji je zastupao protivničku stranu vršio funkciju sudije u postupku koji je imao veze sa onim u kom je predlagač bio stranka u sporu (vidi Presudu Evropskog suda, Wettstein protiv Švajcarske, od 21. decembra 2000. godine); kada je sudio sudija koji je razmatrao slučaj djeteta u pritvoru tako što se sporio sa djetetovim ocem putem štampe (vidi Presudu Evropskog suda, Buscemi protiv Italije, od 16. decembra 1999. godine). 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može da nađe niti jedan elemenat koji objektivno dovodi u pitanje nepristrasnost bilo kog sudije, niti ih je sam apelant u svojoj apelaciji istakao na bilo koji način. Svi apelantovi navodi koji se odnose na pristrasnost vijeća predstavljaju iznošenje njegovog mišljewa, koje nije zasnovao ni na jednom objektivnom elementu koji bi opravdano pobudio sumnju u nepristrasan rad sudija. 31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelantov navod u pogledu povrede njegovog prava na pravično suđenje zbog "pristrasnosti suda" u potpunosti neosnovan. b) Utvrđivanje činjenica i primjena materijalnih propisa 32. U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu izvođewa i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoqnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud neće da se miješa u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, te primijenili materijalne propise. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 33. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje apelant vidi u tome što je Apelacioni sud prihvatio da je tužilac ugovor o zamjeni nepokretnosti zakqučio sa Zemqoradničkom zadrugom "Bratstvo" kao pravnim prethodnikom apelanta iako u zemqišnim kwigama navedena zadruga nije nikada bila upisana kao sopstvenik predmetnih nepokretnosti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud utvrdio da je u katastarskim kwigama upisana zamjena nepokretnosti sa posjednika tužioca na zadrugu i obrnuto i da je ta zadruga bila upisana kao posjednik predmetnih nepokretnosti u katastarskim kwigama; da katastarske čestice iz katastarskih kwiga odgovaraju određenim katastarskim česticama u zemqišnim kwigama; da je tužilac kao sopstvenik zamijenjenih nepokretnosti sa svojom braćom i sestrama upisan u zemqišne kwige, a ustanovljeno je da od 1968. godine te katastarske čestice koristi PD "Posavina" Brčko u izgrađenom kompleksu na tim katastarskim česticama, od 1962. do 1968. godine to je bio Prehrambeni kombinat, a od 1957. do 1962. godine SZR "Bratstvo" Bijela, te da stanje u zemqišnim kwigama nije sređeno, što je opštepoznata stvar, i kao takvo ne odgovara stvarnom stanju, zbog čega se i traži od sudova da donošenjem odgovarajućih presuda, po utvrđenom stvarnom stanju, stvore uslove i pravne osnove za usaglašavanje stvarnog sa pravnim stanjem. Takođe, Apelacioni sud je obrazložio činjenicu da su upisana imena braće i sestara tužioca u zemqišnim kwigama, kao i razlog za zamjenu tužiočevog zemqišta manje površine i boljeg kvaliteta za zemqište lošijeg kvaliteta ali veće površine od Zemqoradničke zadruge "Bratstvo". S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije proizvoqno utvrđivao činjenice u sprovedenom postupku, te takav apelantov navod smatra neosnovanim. 34. Što se tiče apelantovog navoda da je Apelacioni sud u ovom slučaju odluku zasnovao na neprimjewivim materijalnim propisima, Ustavni sud ponavlja da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao na članu 46 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti, relevantnog za predmetni slučaj s obzirom na to da je zamjena nepokretnosti izvršena 1958. godine, shodno kom su punovažni kako ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni u pisanom obliku do dana stupawa na snagu ovog zakona, tako i ugovori o prometu nepokretnosti zakqučeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u većem dijelu ugovorne obaveze. (Izmijenjeni član 46 Zakona o prometu nepokretnosti stupio je na snagu 23. novembra 1992. godine.) 35. Apelant navodi da sud nije mogao da donese ovakvu odluku s obzirom na to da se radi o društvenoj svojini, a zemqište u društvenoj svojini ne može da se stiče dosjelošću, te nema uticaja vrijeme u kom tužilac drži u posjedu sporne nepokretnosti. S obzirom na to da je Apelacioni sud vrijeme tužiočevog držawa u posjedu predmetnih nepokretnosti u svojoj odluci naveo kao dokaz da su se ugovorne strane držale svog ugovora o zamjeni nepokretnosti za sve to vrijeme, ukazujući time da je ugovor realizovan, jer je tužilac od 1958. godine nesmetano posjedovao i koristio ovo zemqište, kao i druga strana zemqište tužioca, dakle, nije dosjelost naveo kao pravni osnov za sticanje prava svojine, kako navodi apelant, jer je kao pravni osnov za sticanje prava svojine Apelacioni sud ocijenio ugovor o zamjeni nepokretnosti, koji nije valjano sačinjen i sproveden kroz zemqišne kwige, ali je zakqučen u pisanoj formi i u cijelosti realizovan i, u skladu sa navedenom odredbom, podoban za sticanje prava svojine, Ustavni sud i ovaj apelantov navod smatra potpuno neosnovanim. 36. Shodno navedenom, Ustavni sud je zakqučio da nema kršewa apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 36 – Strana 3736 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) Pravo na imovinu." 38. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 39. Apelant se poziva na svoje pravo na imovinu, navodeći da je Presudom Apelacionog suda "uskraćen" za svoje nepokretnosti, te da je i odlukom o plaćanju troškova postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. 40. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uslovima. Treće pravilo, u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. 41. S obzirom na to da se apelantov navod o kršenju prava na imovinu svodi na tvrdnju o "uskraćivanju" imovine kao posljedici nepravičnog suđewa, a imajući u vidu već navedeno u vezi sa povredom prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u ovom slučaju, Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neosnovanim. 42. Što se tiče apelantovog navoda da mu je pravo na imovinu povrijeđeno i odlukom o snošenju sudskih troškova, s obzirom na činjenicu da je izgubio parnicu, ova odluka suda je potpuno zakonita, odnosno u skladu sa odredbom člana 102 stav 1 Zakona o parničkom postupku, koja je uspostavljena u opštem interesu s ciljem zaštite pravne sigurnosti. Ova odredba je mogla biti poznata apelantu s obzirom na to da je Zakon javno objavljen i da je potpuno jasno iz čega proizilazi da je ovo "miješanje" u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa pravilima člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud i ovaj apelantov navod odbija kao potpuno neosnovan. VIII. Zakqučak 43. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente koji bi ukazivali na pristrasnost suda ili proizvoqnost pri utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava na šta se apelant u svojoj apelaciji žalio. Takođe, nema kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je povreda prava na imovinu u konkretnom slučaju, u odnosu na nepokretnosti koje su predmet apelacije, mogla da nastupi povredom prava na pravično suđenje. Budući da nema povrede prava na pravično suđenje, u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na imovinu. Kada je riječ o navodnoj povredi prava na imovinu u odnosu na odluku o snošenju troškova parničkog postupka, Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente miješawa u apelantovu imovinu koji bi bili suprotni pravilima dozvoljenog miješawa. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 45. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2382/05, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik iz Brčkog, 21. novembra 2005. godine podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Ive Jurića Katunića zatraženo je 12. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Od Apelacionog suda 28. decembra 2005. godine zaprimljen je odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i Ivo Jurić Katunić nisu dostavili odgovore u ostavljenim rokovima. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 14. jula 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Postupajući po tužbi Ive Jurića Katunića (u daljnjem tekstu: tužilac), podnesenoj radi utvrđivanja prava vlasništva protiv apelanta, nakon provedenog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kojom se utvrđuje da Ivo Jurić Katunić ima valjan pravni osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva i upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u posjedovni list broj 174 k.o. Dubrave, i to: parceli k.č. broj 203/1 "Šuma", šuma 3. klase, površine 5.345 m² i šuma 4. klase, površine 984 m², koje odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 203/2 "Šuma", šuma 3. klase, površine 2.150 m² i šuma 4. klase, površine 4.279 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave; parceli broj 204 "Brdo", njiva 6. klase, površine 12.245 m² , koja odgovara dijelu k.č. broj 810/4, dijelu k.č. broj 810/2 i dijelu k.č. broj 835, sve upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 205 "Donja njiva", njiva 4. klase, površine 11.504 m² i njiva 6. klase, površine 4.803 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 843, upisane u zk. ul. broj 70 Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3737 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Općenarodna imovina upisati Ivo Jurić Katunić i u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Distrikt Brčko BiH upisati Ivo Jurić Katunić, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je tuženi obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka. 7. Osnovni sud u obrazloženju svoje presude navodi da je uvidom u katastarsko stanje, a prije svega na osnovu nalaza ovlaštenog sudskog vještaka, neosporno utvrđeno da je tužilac 1958. godine sa Zemljoradničkom zadrugom "Bratstvo", čiji je pravni sljednik apelant, zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina, da je izvršena identifikacija tih nekretnina, da su ugovori u cijelosti realizirani između ugovornih strana na način da je svaka strana dobila u posjed nekretnine koje su joj pripale ugovorom o zamjeni, te da se nalazi u njihovom posjedu od vremena zamjene. Osnovni sud je naveo da je u svom pismenom nalazu vještak konstatirao da je izvršio uvid u priloženi ugovor o zamjeni, da se zbog oštećenosti nije mogao utvrditi sadržaj tog ugovora, ali da se može zaključiti da se radi o zamjeni nekretnina. On smatra da je u toku 1958. godine izvršena zamjena nekretnina koje su predmet spora, te da ova zamjena nije provedena u gruntovnici. Međutim, zamjena je registrirana u katastarskom operatu i provedena kroz sve dijelove katastarskog operata, ali ne postoji bilo kakav ugovor niti rješenje zbog toga što arhiva postoji tek od 1959. godine pa dalje. Budući da je zamjena predmetnih nekretnina izvršena i u cijelosti realizirana (svaka od ugovornih strana ušla je u posjed dobijenih nekretnina, katastarski prijenos je izvršen na ime novih posjednika) do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina, kojim je u članu 46. propisano da su ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze punovažni, predmetni ugovor o zamjeni, zaključuje Osnovni sud, pravno je valjan. 8. Postupajući po apelantovoj žalbi na navedenu presudu Osnovnog suda, Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-147/05 od 15. juna 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i zakazao raspravu pred Apelacionim sudom. 9. Nakon rasprave Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine kojom utvrđuje da tužilac ima valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom 200/589 i na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom od 25/237, pa je, prema tome, apelant dužan dopustiti da se izvrši promjena upisa, tako da se tužilac upiše u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 200/589, a u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 25/237, te da apelant tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 10. U vezi sa predmetnim nekretninama Apelacioni sud je utvrdio, prema upisima u katastarskim knjigama, da je Zemljoradnička zadruga "Bratstvo" prethodila Prehrambenom kombinatu Brčko, a da je nakon Prehrambenog kombinata za zemljište pisano da je društveno vlasništvo sa pravom korištenja Poljoprivrednog dobra "Posavina" Brčko, i to za zemljište koje je nekada bilo upisano kao posjed tužioca, zbog čega je ovaj sud zaključio da se radilo o zamjeni nekretnina i da je "Bratstvo", kao ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nekretnina sa tužiocem, u ovom slučaju bilo pravni prednik apelanta, koji je na istim nekretninama samo u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik. Ovaj sud utvrdio je i da je između tužioca i Zemljoradničke zadruge "Bratstvo" zaključen pisani ugovor, koji je sačuvan kao slabo vidljiva kopija, osobito u dijelovima u kojima su pobrojane katastarske čestice. Dalje, Apelacioni sud je utvrdio da postoje nepodudaranja između čestica koje je tužilac dao "Bratstvu" u pogledu upisane površine na ime tužioca kao vlasnika u zemljišnim knjigama, ali je utvrdio da se radi o česticama upisanim na ime tužiočeve braće i sestara, koji su zajednički naslijedili zemljište kao imovinu svog oca i nakon toga izvršili faktičku diobu, koja nikada nije provedena u zemljišnim knjigama, ali koja nije ni sporna, jer tužiočeva braća i sestre nikada nisu osporavali tužiocu pravo iz ugovora o zamjeni, niti njegovo pravo na korištenje zemljišta koje je dobio zamijenivši faktičkom diobom svoje dobiveno zemljište. Apelacioni sud je utvrdio i činjenicu da je tužilac dao manju površinu zemljišta nego što je primio u provedenoj zamjeni, ali da je razlog za to činjenica da je zemljište koje je tužilac dao u zamjenu znatno boljeg kvaliteta od onog koje je primio, te da je kvalitet kompenziran kvantitetom. Apelacioni sud se u pravnom dijelu obrazloženja svoje presude, također, poziva na konvalidiranje u potpunosti izvršenog ugovora o prometu nekretnina, zaključenog prije stupanja na snagu preuzetog Zakona o prometu nekretnina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u apelaciji navodi da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi bio usvojen, da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi, da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužiocu, da je vijeće pogrešno primijenilo materijalne odredbe, jer se vlasništvo ne može steći na društvenom vlasništvu, da je vijeće vješto izbjeglo razmatrati pitanje dosjelosti, jer se dosjelost ne može razmatrati kad je u pitanju društveno vlasništvo, da nisu pravilno utvrđene činjenice, jer "Bratstvo" nije pravni prethodnik Distrikta Brčko zato što kao takav nije nikada upisan u zemljišne knjige. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 12. Osim toga, apelant smatra da je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je "uskraćen za nekretnine koje su u njegovom neospornom vlasništvu", te mu je istim odlukama naloženo i plaćanje sudskih troškova, što, također, predstavlja povredu prava na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 13. Apelacioni sud u svom odgovoru broj SU-737/05 od 23. decembra 2005. godine ističe da nije sugerirao tužiocu da ispravi tužbeni zahtjev, već je tužiocu naložio da tužbeni zahtjev, o kojem se, inače, nije moglo raspravljati, a svi provedeni dokazi su upućivali da je tužilac stvarno stekao valjan pravni osnov za uknjižbu na predmetnim nekretninama, ispravi u određenom roku, te je takav ispravljeni zahtjev dat i apelantu, koji je na njega odgovorio, osporavajući ga u cijelosti. Ovaj sud je naveo i to da na apelantove navode koji se odnose na pristrasnost suda neće odgovarati, jer su neprimjereni. V. Relevantni propisi 14. Zakon o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 14/94, 18/94 i 33/94) "Član 46. (1) Svi ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana, koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze punovažni su." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko" br. 5/00, 1/01 i 6/02) "Član 56. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadržava sve potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će vratiti podnesak radi ispravke ili dopune i odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Član 102. (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. Broj 36 – Strana 3738 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Član 156. (1) Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su bitne za donošenje odluke. (2) Sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Član 180. (1) Poslije općih pitanja svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, a nakon toga suprotna stranka. Na kraju ispitivanja stranke sudija može postaviti pitanja svjedoku radi dopune ili razjašnjenja pojedinih pitanja. Član 184. Sud će, na prijedlog stranaka ili po vlastitoj odluci, izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 212. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlaštenje potrebno, sudija će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 23. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u pristrasnom suđenju Apelacionog suda i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. a) "Pristrasnost suda" 24. Provodeći subjektivni test o nepristrasnosti sudija u postupku, Ustavni sud ne može ustanoviti da je ponašanje vijeća u prvostepenom postupku, koje ocjenjuje prema apelantovim navodima da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev na način da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, jer inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi; da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužiocu, prekršilo princip nepristrasnosti suda. Naime, Ustavni sud ne može na osnovu apelantove izjave zaključiti da je vijeće Apelacionog suda bilo subjektivno pristrasno u ovom slučaju, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje poklanjanjem vjere izjavi jedne strane, a izvan konteksta cjelokupnog suđenja i izvan konteksta rezultata objektivnog promatranja svih provedenih postupaka, jer ne postoji niti jedan očigledan primjer koji bi potvrđivao na jasan i nedvosmislen način psihološki odnos nesumnjive naklonjenosti vijeća prema tužiocu, niti je sam apelant dao bilo kakav navod koji bi govorio o motivu vijeća da bude pristrasno kao njegovom bitnom elementu. 25. Naime, apelantov navod da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, imajući u vidu odgovor Apelacionog suda da je tužiocu ostavio rok za uređivanje tužbe, jer o prvobitno podnesenoj nije bilo moguće raspravljati, te je takvu dao i apelantu na odgovor, predstavlja uobičajen postupak sudova kada je u pitanju podnošenje "neuređene ili neprecizne" tužbe, a što je, opet, u skladu sa članom 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku; apelantov navod da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da je upravo davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva predstavlja subjektivno uvjerenje samog apelanta, koji na ovaj način svu odgovornost pri utvrđivanju dokaza ispitivanjem tužioca u svojstvu svjedoka traži isključivo u sudijama, pri tome zaboravljajući da je i sam, kao stranka u postupku, također imao pravo da aktivno učestvuje i postavlja pitanja svjedocima u pravcu koji sam određuje; apelantov navod da je vijeće tužioca prekinulo u iznošenju činjenica koje su mu mogle naškoditi, također, predstavlja ličnu apelantovu pretpostavku, jer se radi o pitanju o kojem je tužilac sam tražio riječ i koje je apelant mogao ponoviti kao stranka da je koristio svoja prava stranke iz parničnog postupka, s tim što ovdje treba dodati da je pravo sudija, prema odredbi člana 180. stav 1. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku), da sami postavljaju pitanja po završenom izlaganju svjedoka i ispitivanju od stranaka u postupku za stvari koje, prema njihovom mišljenju, nisu dovoljno razjašnjene; apelantov navod da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik ponaša na raspravi kao "savjetnik" tužiocu je paušalan, jer apelant nije naveo o kakvim se sugestijama datim od opunomoćenika radi, niti je naveo da je na ovo upozorio vijeće, eventualno tražio odvojeno ispitivanje i tome slično, već sve ove navode, zapravo, daje nakon donošenja presude, te je, prema mišljenju Ustavnog suda, njegovo nezadovoljstvo prouzrokovano samom sudskom odlukom na kraju donesenom u tužiočevu korist. 26. Također, apelant nije dokazao da su upravo ovim radnjama utvrđene odlučujuće činjenice. Dapače, odlučujuće činjenice za donošenje ovakve presude u konkretnom slučaju utvrđene su vještačenjem. Istina, apelant i u pogledu izvedene radnje vještačenja ima prigovor tako što tvrdi kako je vijeće sugeriralo tužiocu da predloži izvođenje ove radnje. Ustavni sud ovdje podsjeća da, prema članu 184. Zakona o parničnom postupku, i sudija ima pravo odlučiti da se vještačenje provede zbog čega je apelantov prigovor o provođenju vještačenja po sugestiji sudija kao dokaz pristrasnosti krajnje neprihvatljiv. 27. Na kraju, apelantov navod da je tužbeni zahtjev glasio na utvrđivanje vlasništva 1/1, a da odluka glasi na utvrđivanje vlasništva u tužiočevu korist u odnosu 200/589 i 25/237, u čemu se ogleda, prema njegovom mišljenju, očita pristrasnost vijeća, nema realnog uporišta s obzirom na to da je tužbeni zahtjev glasio, prije svega, na utvrđivanje prava vlasništva i upis u Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3739 zemljišne knjige upravo zbog neuređenih zemljišno-vlasničkih odnosa naspram zemljišnoknjižnog stanja, pa je vijeće, po utvrđivanju potrebnih činjenica, ustanovilo da se neosporno radi o pravu vlasništva tužioca, ali u dijelovima vlasništva koje je drugačije utvrđeno od onoga kako je glasio tužbeni zahtjev. Stoga, ocjenjujući subjektivni odnos vijeća prema ovom predmetu, a kroz radnje provedene u postupku, i to posebno one koje sam apelant u svojoj apelaciji označava kao radnje iz kojih se, prema njegovom mišljenju, jasno može zaključiti da je vijeće postupalo pristrasno, Ustavni sud zaključuje da vijeće nije provodilo radnje koje su suprotne zakonskim propisima, koji su uspostavljeni s ciljem pravičnog suđenja i jednakog postupanja sudova u svim postupcima i prema svim strankama, da nema niti jedne radnje koja bi upućivala na uskraćivanje bilo kakvog prava apelantu, a pristrasno i u tužiočevu korist, kao niti jedne radnje koja je provedena isključivo u tužiočevom interesu a mimo cilja saznavanja prave istine, te da je odluka donesena na osnovu brižljivo ispitanih činjenica, uobličenih u logičnu i čvrstu cjelinu i zasnovanu na zakonu. 28. Ocjenjujući objektivni kriterij, a polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava iz koje izdvaja stav: "u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristrasnost" (vidi Presudu Fey protiv Austrije, stav 30, od 24. februara 1993. godine), Ustavni sud nije mogao utvrditi niti jednu činjenicu koja bi upućivala na bilo kakvu pristrasnost tokom predmetnog parničnog postupka. 29. Naime, prema objektivnom kriteriju, potrebno je utvrditi da li je vijeće pružilo dovoljno jemstva koje isključuje bilo kakvu legitimnu sumnju u ovom smislu. Pri provođenju objektivnog testa bitnu ulogu imaju vanjski faktori, koji svojim objektivnim postojanjem mogu dovesti u sumnju nepristrasnost sudija. Iz prakse Evropskog suda može se izdvojiti slučaj u kojem je sudija predsjedavao sudom koji je razmatrao protivljenje odluci za koju je on sam bio odgovoran (vidi Presudu Evropskog suda, De Haan protiv Holandije, od 26. augusta 1997. godine); u kojem je sudija već razmatrao isti predmet koji se ticao lica optuženog zajedno sa predlagačima i kada je donio svoju prvu presudu, pozivajući se na njihovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela (vidi Presudu Evropskog suda, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, od 7. augusta 1996. godine); kada je advokat koji je zastupao protivničku stranu vršio funkciju sudije u postupku koji je imao veze sa onim u kojem je predlagač bio stranka u sporu (vidi Presudu Evropskog suda, Wettstein protiv Švicarske, od 21. decembra 2000. godine); kada je sudio sudija koji je razmatrao slučaj djeteta u pritvoru tako što se sporio sa djetetovim ocem putem štampe (vidi Presudu Evropskog suda, Buscemi protiv Italije, od 16. decembra 1999. godine). 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može naći niti jedan el e ment koji objektivno dovodi u pitanje nepristrasnost bilo kojeg sudije, niti ih je sam apelant u svojoj apelaciji istakao na bilo koji način. Svi apelantovi navodi koji se odnose na pristrasnost vijeća predstavljaju iznošenje njegovog mišljenja, koje nije zasnovao ni na jednom objektivnom elementu koji bi opravdano pobudio sumnju u nepristrasan rad sudija. 31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelantov navod u pogledu povrede njegovog prava na pravično suđenje zbog "pristrasnosti suda" u potpunosti neosnovan. b) Utvrđivanje činjenica i primjena materijalnih propisa 32. U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, te primijenili materijalne propise. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 33. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje apelant vidi u tome što je Apelacioni sud prihvatio da je tužilac ugovor o zamjeni nekretnina zaključio sa Zemljoradničkom zadrugom "Bratstvo" kao pravnim prethodnikom apelanta iako u zemljišnim knjigama navedena zadruga nije nikada bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud utvrdio da je u katastarskim knjigama upisana zamjena nekretnina sa posjednika tužioca na zadrugu i obrnuto i da je ta zadruga bila upisana kao posjednik predmetnih nekretnina u katastarskim knjigama; da katastarske čestice iz katastarskih knjiga odgovaraju određenim katastarskim česticama u zemljišnim knjigama; da je tužilac kao vlasnik zamijenjenih nekretnina sa svojom braćom i sestrama upisan u zemljišne knjige, a ustanovljeno je da od 1968. godine te katastarske čestice koristi PD "Posavina" Brčko u izgrađenom kompleksu na tim katastarskim česticama, od 1962. do 1968. godine to je bio Prehrambeni kombinat, a od 1957. do 1962. godine SZR "Bratstvo" Bijela, te da stanje u zemljišnim knjigama nije sređeno, što je općepoznata stvar, i kao takvo ne odgovara stvarnom stanju, zbog čega se i traži od sudova da donošenjem odgovarajućih presuda, po utvrđenom stvarnom stanju, stvore uvjete i pravne osnove za usaglašavanje stvarnog sa pravnim stanjem. Također, Apelacioni sud je obrazložio činjenicu da su upisana imena braće i sestara tužioca u zemljišnim knjigama, kao i razlog za zamjenu tužiočevog zemljišta manje površine i boljeg kvaliteta za zemljišt? lošijeg kvaliteta ali veće površine od Zemljoradničke zadruge "Bratstvo". S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije proizvoljno utvrđivao činjenice u provedenom postupku, te takav apelantov navod smatra neosnovanim. 34. Što se tiče apelantovog navoda da je Apelacioni sud u ovom slučaju odluku zasnovao na neprimjenjivim materijalnim propisima, Ustavni sud ponavlja da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao na članu 46. stav 1. Zakona o prometu nekretnina, relevantnog za predmetni slučaj s obzirom na to da je zamjena nekretnina izvršena 1958. godine, prema kojem su punovažni kako ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, tako i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze. (Izmijenjeni član 46. Zakona o prometu nekretnina stupio je na snagu 23. novembra 1992. godine.) 35. Apelant navodi da sud nije mogao donijeti ovakvu odluku s obzirom na to da se radi o društvenom vlasništvu, a zemljište u društvenom vlasništvu ne može se stjecati dosjelošću, te nema utjecaja vrijeme u kojem tužilac drži u posjedu sporne nekretnine. S obzirom na to da je Apelacioni sud vrijeme tužiočevog držanja u posjedu predmetnih nekretnina u svojoj odluci naveo kao dokaz da su se ugovorne strane držale svog ugovora o zamjeni nekretnina za sve to vrijeme, ukazujući time da je ugovor realiziran, jer je tužilac od 1958. godine nesmetano posjedovao i koristio ovo zemljište, kao i druga strana zemljište tužioca, dakle, nije dosjelost naveo kao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, kako navodi apelant, jer je kao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva Apelacioni sud ocijenio ugovor o zamjeni nekretnina, koji nije valjano sačinjen i proveden kroz zemljišne knjige, ali je zaključen u pisanoj formi i u cijelosti realiziran i, u skladu sa navedenom odredbom, podoban za stjecanje prava vlasništva, Ustavni sud i ovaj apelantov navod smatra potpuno neosnovanim. 36. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) Pravo na imovinu." 38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Broj 36 – Strana 3740 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 39. Apelant se poziva na svoje pravo na imovinu, navodeći da je Presudom Apelacionog suda "uskraćen" za svoje nekretnine, te da je i odlukom o plaćanju troškova postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. 40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. 41. S obzirom na to da se apelantov navod o kršenju prava na imovinu svodi na tvrdnju o "uskraćivanju" imovine kao posljedici nepravičnog suđenja, a imajući u vidu već navedeno u vezi sa povredom prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom slučaju, Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neosnovanim. 42. Što se tiče apelantovog navoda da mu je pravo na imovinu povrijeđeno i odlukom o snošenju sudskih troškova, s obzirom na činjenicu da je izgubio parnicu, ova odluka suda je potpuno zakonita, odnosno u skladu sa odredbom člana 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koja je uspostavljena u općem interesu s ciljem zaštite pravne sigurnosti. Ova odredba je mogla biti poznata apelantu s obzirom na to da je Zakon javno objavljen i da je potpuno jasno iz čega proizlazi da je ovo "miješanje" u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa pravilima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud i ovaj apelantov navod odbija kao potpuno neosnovan. VIII. Zaključak 43. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente koji bi ukazivali na pristrasnost suda ili proizvoljnost pri utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava na šta se apelant u svojoj apelaciji žalio. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je povreda prava na imovinu u konkretnom slučaju, u odnosu na nekretnine koje su predmet apelacije, mogla nastupiti povredom prava na pravično suđenje. Budući da nema povrede prava na pravično suđenje, u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na imovinu. Kada je riječ o navodnoj povredi prava na imovinu u odnosu na odluku o snošenju troškova parničnog postupka, Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente miješanja u apelantovu imovinu koji bi bili suprotni pravilima dopuštenog miješanja. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2382/05, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Distrikta Brčko broj Gž-147/05 od 15. rujna 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-641/03-I od 14. veljače 2005. godine kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić, diplomirani odvjetnik iz Brčkog, 21. studenog 2005. godine podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-147/05 od 15. rujna 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-641/03-I od 14. veljače 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Ive Jurića Katunića zatraženo je 12. prosinca 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Od Apelacijskog suda 28. prosinca 2005. godine zaprimljen je odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i Ivo Jurić Katunić nisu dostavili odgovore u ostavljenim rokovima. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 14. srpnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Postupajući po tužbi Ive Jurića Katunića (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnesenoj radi utvrđivanja prava vlasništva protiv apelanta, nakon provedenog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj P-641/03-I od 14. veljače 2005. godine kojom se utvrđuje da Ivo Jurić Katunić ima valjan pravni temelj (titulus) za stjecanje prava vlasništva i upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u posjedovni list broj 174 k.o. Dubrave, i to: parceli k.č. broj 203/1 "Šuma", šuma 3. klase, površine 5.345 m² i šuma 4. klase, površine 984 m², koje odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 203/2 "Šuma", šuma 3. klase, površine 2.150 m² i šuma 4. klase, površine 4.279 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave; parceli broj 204 "Brdo", njiva 6. klase, površine 12.245 m² , koja odgovara dijelu k.č. broj 810/4, dijelu k.č. broj 810/2 i dijelu k.č. broj 835, sve upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 205 "Donja njiva", njiva 4. klase, površine 11.504 m² i njiva 6. klase, površine 4.803 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 843, upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Općenarodna imovina upisati Ivo Jurić Katunić i u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Distrikt Brčko BiH upisati Ivo Jurić Katunić, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je tuženi obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka. 7. Osnovni sud u obrazloženju svoje presude navodi da je uvidom u katastarsko stanje, a prije svega na temelju nalaza ovlaštenog sudskog vještaka, nepobitno utvrđeno da je tužitelj 1958. godine sa Zemljoradničkom zadrugom "Bratstvo", čiji je pravni sljednik apelant, zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina, da je izvršena identifikacija tih nekretnina, da su ugovori u cijelosti realizirani između ugovornih strana na način da je svaka strana dobila u posjed nekretnine koje su joj pripale ugovorom o zamjeni, te da se nalazi u njihovom posjedu od vremena zamjene. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3741 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Osnovni sud je naveo da je u svojem pismenom nalazu vještak konstatirao da je izvršio uvid u priloženi ugovor o zamjeni, da se zbog oštećenosti nije mogao utvrditi sadržaj tog ugovora, ali da se može zaključiti da se radi o zamjeni nekretnina. On smatra da je tijekom 1958. godine izvršena zamjena nekretnina koje su predmet spora, te da ova zamjena nije provedena u gruntovnici. Međutim, zamjena je registrirana u katastarskom operatu i provedena kroz sve dijelove katastarskog operata, ali ne postoji bilo kakav ugovor niti rješenje zbog toga što arhiva postoji tek od 1959. godine pa dalje. Budući da je zamjena predmetnih nekretnina izvršena i u cijelosti realizirana (svaka od ugovornih strana ušla je u posjed dobivenih nekretnina, katastarski prijenos je izvršen na ime novih posjednika) do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina, kojim je u članku 46. propisano da su ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obveze pravovaljani, predmetni ugovor o zamjeni, zaključuje Osnovni sud, pravno je valjan. 8. Postupajući po apelantovom prizivu na navedenu presudu Osnovnog suda, Apelacijski sud je Rješenjem broj Gž-147/05 od 15. lipnja 2005. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i zakazao raspravu pred Apelacijskim sudom. 9. Nakon rasprave Apelacijski sud je donio Presudu broj Gž-147/05 od 15. rujna 2005. godine kojom utvrđuje da tužitelj ima valjan pravni temelj za upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom 200/589 i na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom od 25/237, pa je, prema tomu, apelant dužan dopustiti da se izvrši promjena upisa, tako da se tužitelj upiše u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 200/589, a u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 25/237, te da apelant tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 10. U svezi sa predmetnim nekretninama Apelacijski sud je utvrdio, prema upisima u katastarskim knjigama, da je Zemljoradnička zadruga "Bratstvo" prethodila Prehrambenom kombinatu Brčko, a da je nakon Prehrambenog kombinata za zemljište pisano da je društveno vlasništvo sa pravom uporabe Poljoprivrednog dobra "Posavina" Brčko, i to za zemljište koje je nekada bilo upisano kao posjed tužitelja, zbog čega je ovaj sud zaključio da se radilo o zamjeni nekretnina i da je "Bratstvo", kao ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nekretnina sa tužiteljem, u ovom slučaju bilo pravni prednik apelanta, koji je na istim nekretninama samo u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik. Ovaj sud je utvrdio i da je između tužitelja i Zemljoradničke zadruge "Bratstvo" zaključen pisani ugovor, koji je sačuvan kao slabo vidljiv preslik, osobito u dijelovima u kojima su pobrojane katastarske čestice. Dalje, Apelacijski sud je utvrdio da postoje nepodudaranja između čestica koje je tužitelj dao "Bratstvu" glede upisane površine na ime tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama, ali je utvrdio da se radi o česticama upisanim na ime tužiteljeve braće i sestara, koji su zajednički naslijedili zemljište kao imovinu svojeg oca i nakon toga izvršili faktičku diobu, koja nikada nije provedena u zemljišnim knjigama, ali koja nije ni upitna, jer tužiteljeva braća i sestre nikada nisu pobijali tužitelju pravo iz ugovora o zamjeni, niti njegovo pravo na uporabu zemljišta koje je dobio zamijenivši faktičkom diobom svoje dobiveno zemljište. Apelacijski sud je utvrdio i činjenicu da je tužitelj dao manju površinu zemljišta nego što je primio u provedenoj zamjeni, ali da je razlog za to činjenica da je zemljište koje je tužitelj dao u zamjenu znatno bolje kvalitete od onog koje je primio, te da je kvaliteta kompenzirana kvantitetom. Apelacijski sud se u pravnome dijelu obrazloženja svoje presude, također, poziva na konvalidiranje u potpunosti izvršenoga ugovora o prometu nekretnina, zaključenoga prije stupanja na snagu preuzetog Zakona o prometu nekretnina. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u apelaciji navodi da je vijeće Apelacijskoga suda pomagalo tužitelju da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na koncu samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiteljev zahtjev ne bi bio usvojen, da je vijeće postavljalo pitanja tužitelju tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenoga zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužitelja da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi, da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužitelju, da je vijeće pogrešno primijenilo materijalne odredbe, jer se vlasništvo ne može steći na društvenom vlasništvu, da je vijeće vješto izbjeglo razmatrati pitanje dosjelosti, jer se dosjelost ne može razmatrati kad je u pitanju društveno vlasništvo, da nisu pravilno utvrđene činjenice, jer "Bratstvo" nije pravni prethodnik Distrikta Brčko zato što kao takav nije nikada upisan u zemljišne knjige. Na ovaj način apelant vidi povredu svojeg prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 12. Osim toga, apelant smatra da je navedenim sudbenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je "uskraćen za nekretnine koje su u njegovome nepobitnom vlasništvu", te mu je istim odlukama naloženo i plaćanje sudbenih troškova, što, također, predstavlja povredu prava na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 13. Apelacijski sud u svojem odgovoru broj SU-737/05 od 23. prosinca 2005. godine ističe da nije sugerirao tužitelju da ispravi tužbeni zahtjev, već je tužitelju naložio da tužbeni zahtjev, o kojem se, inače, nije moglo raspravljati, a svi provedeni dokazi su upućivali da je tužitelj stvarno stekao valjan pravni temelj za uknjižbu na predmetnim nekretninama, ispravi u određenom roku, te je takav ispravljeni zahtjev dan i apelantu, koji je na njega odgovorio, pobijajući ga u cijelosti. Ovaj sud je naveo i to da na apelantove navode koji se odnose na pristranost suda neće odgovarati, jer su neprimjereni. V. Relevantni propisi 14. Zakon o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i "Službeni list RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 14/94, 18/94 i 33/94) "Članak 46. (1) Svi ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana, koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obveze pravovaljani su." 15. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Distrikta Brčko" br. 5/00, 1/01 i 6/02) "Članak 56. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadržava sve potrebito da bi se po njemu moglo postupiti, sud će vratiti podnesak radi ispravke ili dopune i odredit će rok za ponovno podnošenje podneska. Članak 102. (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. Članak 156. (1) Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su bitne za donošenje odluke. (2) Sud odlučuje o tomu koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Članak 180. (1) Poslije općih pitanja svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, a nakon toga suprotna stranka. Na koncu ispitivanja stranke sudac može postaviti pitanja svjedoku radi dopune ili razjašnjenja pojedinih pitanja. Članak 184. Sud će, na prijedlog stranaka ili po vlastitoj odluci, izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebito stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Članak 212. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da Broj 36 – Strana 3742 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. budu stranke u parnici, ili nedostaci koji se odnose na ovlast zastupnika da pokrene parnicu kada je takva ovlast potrebita, sudac će, radi otklanjanja tih nedostataka, poduzeti potrebite mjere predviđene u ovom zakonu." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskoga suda broj Gž-147/05 od 15. rujna 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 24. listopada 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. studenoga 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 23. Povredu svojeg prava na pravično suđenje apelant vidi u pristranom suđenju Apelacijskoga suda i u pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. a) "Pristranost suda" 24. Provodeći subjektivni test o nepristranosti sudaca u postupku, Ustavni sud ne može ustanoviti da je ponašanje vijeća u prvostupanjskom postupku, koje ocjenjuje prema apelantovim navodima da je vijeće Apelacijskoga suda pomagalo tužitelju da promijeni tužbeni zahtjev na način da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na koncu samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, jer inače tužiteljev zahtjev ne bi uspio, da je vijeće postavljalo pitanja tužitelju tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužitelja da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi, da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao "savjetnik" tužitelju, prekršilo načelo nepristranosti suda. Naime, Ustavni sud ne može na temelju apelantove izjave zaključiti da je vijeće Apelacijskoga suda bilo subjektivno pristrano u ovom slučaju, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje poklanjanjem vjere izjavi jedne strane, a izvan konteksta cjelokupnog suđenja i izvan konteksta rezultata objektivnoga promatranja svih provedenih postupaka, jer ne postoji niti jedan očigledan primjer koji bi potvrđivao na jasan i nedvojben način psihološki odnos nesumnjive naklonjenosti vijeća prema tužitelju, niti je sam apelant dao bilo kakav navod koji bi govorio o motivu vijeća da bude pristrano kao njegovome bitnome elementu. 25. Naime, apelantov navod da je vijeće Apelacijskoga suda pomagalo tužitelju promijeniti tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na koncu samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiteljev zahtjev ne bi uspio, imajući u vidu odgovor Apelacijskoga suda da je tužitelju ostavio rok za uređivanje tužbe, jer o prvobitno podnesenoj nije bilo moguće raspravljati, te je takvu dao i apelantu na odgovor, predstavlja uobičajen postupak sudova kada je u pitanju podnošenje "neuređene ili neprecizne" tužbe, a što je, opet, sukladno članku 56. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; apelantov navod da je vijeće postavljalo pitanja tužitelju tako da je upravo davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva predstavlja subjektivno uvjerenje samog apelanta, koji na ovaj način svu odgovornost prigodom utvrđivanja dokaza ispitivanjem tužitelja u svojstvu svjedoka traži isključivo u sucima, pri tomu zaboravljajući da je i sam, kao stranka u postupku, također imao pravo aktivno sudjelovati i postavljati pitanja svjedocima u pravcu koji sâm određuje; apelantov navod da je vijeće tužitelja prekinulo u iznošenju činjenica koje su mu mogle naškoditi, također, predstavlja osobnu apelantovu pretpostavku, jer se radi o pitanju o kojem je tužitelj sam tražio riječ i koje je apelant mogao ponoviti kao stranka da je koristio svoja prava stranke iz parničnog postupka, s tim što ovdje treba dodati da je pravo sudaca, prema odredbi članka 180. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku), da sami postavljaju pitanja po završenome izlaganju svjedoka i ispitivanju od stranaka u postupku za stvari koje, prema njihovome mišljenju, nisu dostatno razjašnjene; apelantov navod da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik ponaša na raspravi kao "savjetnik" tužitelju je paušalan, jer apelant nije naveo o kakvim se sugestijama danim od opunomoćenika radi, niti je naveo da je na ovo upozorio vijeće, eventualno tražio odvojeno ispitivanje i tomu slično, već sve ove navode, zapravo, daje nakon donošenja presude, te je, prema mišljenju Ustavnog suda, njegovo nezadovoljstvo prouzročeno samom sudbenom odlukom na koncu donesenom u tužiteljevu korist. 26. Također, apelant nije dokazao da su upravo ovim radnjama utvrđene odlučujuće činjenice. Dapače, odlučujuće činjenice za donošenje ovakve presude u konkretnom slučaju utvrđene su vještačenjem. Istina, apelant i glede izvedene radnje vještačenja ima prigovor tako što tvrdi kako je vijeće sugeriralo tužitelju da predloži izvođenje ove radnje. Ustavni sud ovdje podsjeća da, prema članku 184. Zakona o parničnom postupku, i sudac ima pravo odlučiti da se vještačenje provede zbog čega je apelantov prigovor o provedbi vještačenja po sugestiji sudaca kao dokaz pristranosti krajnje neprihvatljiv. 27. Na koncu, apelantov navod da je tužbeni zahtjev glasio na utvrđivanje vlasništva 1/1, a da odluka glasi na utvrđivanje vlasništva u tužiteljevu korist u odnosu 200/589 i 25/237, u čemu se ogleda, prema njegovome mišljenju, očita pristranost vijeća, nema realnog uporišta obzirom da je tužbeni zahtjev glasio, prije svega, na utvrđivanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige upravo zbog neuređenih zemljišno-vlasničkih odnosa nasuprot zemljišnoknjižnog stanja, pa je vijeće, po utvrđivanju potrebnih činjenica, ustanovilo da se nepobitno radi o pravu vlasništva tužitelja, ali u dijelovima vlasništva koje je drugačije utvrđeno od onoga kako je glasio tužbeni zahtjev. Stoga, ocjenjujući subjektivni odnos vijeća prema ovom predmetu, a kroz radnje provedene u postupku, i to posebice one koje sam apelant u svojoj apelaciji označava kao radnje iz kojih se, prema njegovome mišljenju, jasno može zaključiti da je vijeće postupalo pristrano, Ustavni sud zaključuje da vijeće nije provodilo radnje koje su oprečne zakonskim propisima, koji su uspostavljeni u svrhu pravičnog suđenja i jednakog postupanja sudova u svim postupcima i prema svim strankama, da nema niti jedne radnje koja bi upućivala na uskraćivanje bilo kakvog prava apelantu, a pristrano i u tužiteljevu korist, kao niti jedne radnje koja je provedena isključivo u tužiteljevom interesu a mimo cilja saznavanja prave istine, te da je odluka donesena na temelju Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3743 brižljivo ispitanih činjenica, uobličenih u logičnu i čvrstu cjelinu i utemeljenu na zakonu. 28. Ocjenjujući objektivni kriterij, a polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava iz koje izdvaja stajalište: "u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristranost" (vidi Presudu Fey protiv Austrije, stavak 30, od 24. veljače 1993. godine), Ustavni sud nije mogao utvrditi niti jednu činjenicu koja bi upućivala na bilo kakvu pristranost tijekom predmetnog parničnog postupka. 29. Naime, prema objektivnom kriteriju, potrebito je utvrditi je li vijeće pružilo dostatno jamstva koje isključuje bilo kakvu legitimnu sumnju u ovome smislu. Prigodom provedbe objektivnog testa bitnu ulogu imaju vanjski čimbenici, koji svojim objektivnim postojanjem mogu dovesti u sumnju nepristranost sudaca. Iz prakse Europskog suda može se izdvojiti slučaj u kojem je sudac predsjedavao sudom koji je razmatrao protivljenje odluci za koju je on sam bio odgovoran (vidi Presudu Europskog suda, De Haan protiv Nizozemske, od 26. kolovoza 1997. godine); u kojem je sudac već razmatrao isti predmet koji se ticao osobe optužene zajedno sa predlagačima i kada je donio svoju prvu presudu, pozivajući se na njihovo sudjelovanje u izvršenju kaznenog djela (vidi Presudu Europskog suda, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, od 7. kolovoza 1996. godine); kada je odvjetnik koji je zastupao protivničku stranu vršio funkciju suca u postupku koji je imao veze sa onim u kojem je predlagač bio stranka u sporu (vidi Presudu Europskog suda, Wettstein protiv Švicarske, od 21. prosinca 2000. godine); kada je sudio sudac koji je razmatrao slučaj djeteta u pritvoru tako što se sporio sa djetetovim ocem putem tiska (vidi Presudu Europskog suda, Buscemi protiv Italije, od 16. prosinca 1999. godine). 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može naći niti jedan el e ment koji objektivno dovodi u pitanje nepristranost bilo kojeg suca, niti ih je sam apelant u svojoj apelaciji istaknuo na bilo koji način. Svi apelantovi navodi koji se odnose na pristranost vijeća predstavljaju iznošenje njegova mišljenja, koje nije utemeljeno ni na jednom objektivnom elementu koji bi opravdano pobudio sumnju u nepristraan rad sudaca. 31. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelantov navod glede povrede njegova prava na pravično suđenje zbog "pristranosti suda" u potpunosti neutemeljen. b) Utvrđivanje činjenica i primjena materijalnih propisa 32. U svezi s navedenim Ustavni sud naglašava da je izvan nadležnosti Ustavnog suda procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede izvođenja i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, te primijenili materijalne propise. Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 33. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje apelant vidi u tomu što je Apelacijski sud prihvatio da je tužitelj ugovor o zamjeni nekretnina zaključio sa Zemljoradničkom zadrugom "Bratstvo" kao pravnim prethodnikom apelanta iako u zemljišnim knjigama navedena zadruga nije nikada bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacijski sud utvrdio da je u katastarskim knjigama upisana zamjena nekretnina sa posjednika tužitelja na zadrugu i obrnuto i da je ta zadruga bila upisana kao posjednik predmetnih nekretnina u katastarskim knjigama; da katastarske čestice iz katastarskih knjiga odgovaraju određenim katastarskim česticama u zemljišnim knjigama; da je tužitelj kao vlasnik zamijenjenih nekretnina sa svojom braćom i sestrama upisan u zemljišne knjige, a ustanovljeno je da od 1968. godine te katastarske čestice koristi PD "Posavina" Brčko u izgrađenom kompleksu na tim katastarskim česticama, od 1962. do 1968. godine to je bio Prehrambeni kombinat, a od 1957. do 1962. godine SZR "Bratstvo" Bijela, te da stanje u zemljišnim knjigama nije sređeno, što je općepoznata stvar, i kao takvo ne odgovara stvarnom stanju, zbog čega se i traži od sudova da donošenjem odgovarajućih presuda, po utvrđenom stvarnom stanju, stvore uvjete i pravne temelje za usuglašavanje stvarnog sa pravnim stanjem. Također, Apelacijski sud je obrazložio činjenicu da su upisana imena braće i sestara tužitelja u zemljišnim knjigama, kao i razlog za zamjenu tužiteljevog zemljišta manje površine i bolje kvalitete za zemljišt? lošije kvalitete ali veće površine od Zemljoradničke zadruge "Bratstvo". U svezi s tim, Ustavni sud smatra da Apelacijski sud nije proizvoljno utvrđivao činjenice u provedenom postupku, te takav apelantov navod smatra neutemeljenim. 34. Što se tiče apelantovog navoda da je Apelacijski sud u ovom slučaju odluku utemeljio na neprimjenjivim materijalnim propisima, Ustavni sud ponavlja da je Apelacijski sud svoju odluku utemeljio na članku 46. stavak 1. Zakona o prometu nekretnina, relevantnog za predmetni slučaj obzirom da je zamjena nekretnina izvršena 1958. godine, prema kojem su pravovaljani kako ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, tako i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obveze. (Izmijenjeni članak 46. Zakona o prometu nekretnina je stupio na snagu 23. studenog 1992. godine.) 35. Apelant navodi da sud nije mogao donijeti ovakvu odluku obzirom da se radi o društvenom vlasništvu, a zemljište u društvenom vlasništvu ne može se stjecati dosjelošću, te nema utjecaja vrijeme u kojem tužitelj drži u posjedu prijeporne nekretnine. Obzirom da je Apelacijski sud vrijeme tužiteljevog držanja u posjedu predmetnih nekretnina u svojoj odluci naveo kao dokaz da su se ugovorne strane držale svojeg ugovora o zamjeni nekretnina za sve to vrijeme, ukazujući time da je ugovor realiziran, jer je tužitelj od 1958. godine nesmetano posjedovao i koristio ovo zemljište, kao i druga strana zemljište tužitelja, dakle, nije dosjelost naveo kao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, kako navodi apelant, jer je kao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva Apelacijski sud ocijenio ugovor o zamjeni nekretnina, koji nije valjano sačinjen i proveden kroz zemljišne knjige, ali je zaključen u pisanoj formi i u cijelosti realiziran i, sukladno navedenoj odredbi, podoban za stjecanje prava vlasništva, Ustavni sud i ovaj apelantov navod smatra potpuno neutemeljenim. 36. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (k) Pravo na imovinu." 38. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 39. Apelant se poziva na svoje pravo na imovinu, navodeći da je Presudom Apelacijskoga suda "uskraćen" za svoje nekretnine, te da je i odlukom o plaćanju troškova postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. 40. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavku 2. ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu provedbom onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. 41. Obzirom da se apelantov navod o kršenju prava na imovinu svodi na tvrdnju o "uskraćivanju" imovine kao posljedici nepravičnog suđenja, a imajući u vidu već navedeno u svezi sa povredom prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Broj 36 – Strana 3744 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u ovom slučaju, Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neutemeljenim. 42. Što se tiče apelantovog navoda da mu je pravo na imovinu povrijeđeno i odlukom o snošenju sudbenih troškova, obzirom na činjenicu da je izgubio parnicu, ova odluka suda je potpuno zakonita, odnosno sukladna odredbi članka 102. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koja je uspostavljena u općem interesu u svrhu zaštite pravne sigurnosti. Ova odredba je mogla biti poznata apelantu obzirom da je Zakon javno objavljen i da je potpuno jasno iz čega proizlazi da je ovo "miješanje" u apelantovu imovinu izvršeno sukladno pravilima članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud i ovaj apelantov navod odbija kao potpuno neutemeljen. VIII. Zaključak 43. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente koji bi ukazivali na pristranost suda ili proizvoljnost prigodom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava na što se apelant u svojoj apelaciji žalio. Također, nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom da je povreda prava na imovinu u konkretnom slučaju, u odnosu na nekretnine koje su predmet apelacije, mogla nastupiti povredom prava na pravično suđenje. Budući da nema povrede prava na pravično suđenje, u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na imovinu. Kada je riječ o navodnoj povredi prava na imovinu u odnosu na odluku o snošenju troškova parničnog postupka, Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente miješanja u apelantovu imovinu koji bi bili oprečni pravilima dopuštenog miješanja. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 45. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2455/05, rješavajući apelaciju Zemqoradničke zadruge "Ratar" Brka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zemqoradničke zadruge "Ratar" Brka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zemqoradnička zadruga "Ratar" Brka (u daqnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt) podnijela je 30. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Rabije Fačić, stranke u postupku, zatraženo je 12. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud dostavio je 31. jula 2006. godine, Osnovni sud 26. jula 2006. godine, a Rabija Fačić, stranka u postupku, 31. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 8. jula 2004. godine podnio tužbu protiv Rabije Fačić (u daqnjem tekstu: tužena), radi utvrđivawa prava svojine održajem. Apelant je u tužbi naveo da je upisan kao nosilac prava korišćewa na nekretninama označenim kao k.č. br. 432/4 wiva "Gađanovača" 4. klase, površine 48550 m 2 , upisane u Pl. br. 103 k.o. Brka, upisana u z.k. ul. br. 327 k.o. Brka (u daqnjem tekstu: sporna nekretnina), a da je u "A" listu tog z.k. uloška kao suvlasnik nekretnina upisana tužena. Dalje je navedeno u tužbi da apelant spornu nekretninu koristi 20 godina, te da je postao njen vlasnik na osnovu održaja. Apelant se u tužbi pozvao i na član 94 Opšteg zakona o zadrugama shodno kom "imovina koju zadruge trenutno koriste donošenjem tog zakona postaje imovina zadruge". 7. Osnovni sud je Presudom broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U toku postupka pred prvostepenim sudom, putem historijata kretawa posjeda, utvrđeno je da je sporna nekretnina kao apelantov posjed upisana spiskom promjena broj 94/02, odnosno da je posjed na spornoj nekretnini apelant stekao 2002. godine. U obrazloženju presuda navedeno je da, s obzirom na činjenicu da shodno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 14. oktobra 2001. godine, dosjelost (održaj) nije propisana kao osnova za sticanje prava svojine po kom je apelant opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te da stoga apelant nije mogao na taj način da stekne pravo svojine. Takođe je navedeno da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je sporne nekretnine stekao na neki drugi propisan i pravno valjani način u smislu čl. 22 i 23 navedenog zakona. Kao pravilan prihvaćen je apelantov navod da se, u smislu člana 207 stav 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupawa na snagu tog zakona prosuđuju shodno pravilima koja su se primjewivala u trenutku sticawa promjene i prestanka prava i wihovih pravnih efekata. Međutim, iako je tvrdio da on i njegovi prednici drže u posjedu sporne nekretnine već 40 godina, apelant nije u postupku dokazao pravni kontinuitet sa bivšim posjednicima, odnosno nije dokazao da je preuzeo wihova prava i obaveze po bilo kom osnovu kako bi se cijenilo i trajanje posjeda kroz određeno vrijeme i kvalitet posjednika. U presudi Apelacionog suda obrazloženo je da, s obzirom da je prvostepeni sud svoj zakqučak o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasnivao na osnovu stawa iz evidencije katastarskog operata, koji navodima žalbe nije osporavan, na osnovu dokaza koji su sprovedeni utvrđeno je da je posjed konstituisan upisom u posjedovne kwige (tokom 2002. godine) i da je bio pravilan zakqučak tog suda o primjeni člana 207 tačka 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Apelantov navod da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni član 94 Opšteg Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3745 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. zakona o zadrugama odbijen je kao neosnovan uz obrazloženje da je članom 50 tog zakona propisano da zadružnu imovinu predstavljaju sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama. Zakqučeno je da, kako apelant nije dokazao da je spornu nekretninu stekao na neki drugi zakonom propisan način, ili da je stečena radom i poslovanjem zadruge, nije bilo uslova da se tužbenom zahtjevu udovoqi primjenom člana 94 Opšteg zakona o zadrugama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je shodno članu 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta BiH Apelacioni sud bio dužan da direktno primijeni član 94 Opšteg zakona o zadrugama i usvoji tužbeni zahtjev, jer taj član Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno primjewivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju da budu u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u osporenim presudama proizvoqno se tumači da Brčko Distrikt nije dužan da primjenjuje član 94 Opšteg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi donošenjem tog zakona postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoqnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacioni sud naveo je da je pogrešan apelantov navod o navodno proizvoqnom tumačenju člana 94 Opšteg zakona o zadrugama, jer je prvostepeni sud dao valjane razloge za taj apelantov navod koje je i Apelacioni sud prihvatio, odnosno odgovorio je na sve navode žalbe. Apelacioni sud zakqučio je da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja je ukazano u apelaciji. 10. Osnovni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje osporene presude i zakqučio da su neosnovani navodi o povredi apelantovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. 11. Tužena je iznijela hronološki redoslijed postupka vraćawa spornih nekretnina u njen posjed i navela je da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava u postupku donošewa osporenih presuda. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): "Član 1 stav 4 Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno su primjenqivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke vlasti Distrikta moraju da budu u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Član 22 Pravo vlasništva može da se stekne na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Član 207 st. 1 i 2 Sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava od stupawa na snagu ovog zakona prosuđuju se shodno njegovim odredbama, ako ovim ili posebnim zakonom nije drugačije određeno. Sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupawa na snagu ovog zakona prosuđuju se shodno pravilima koja su se primjewivala u trenutku sticawa, promjene i prestanka prava i wihovih pravnih efekata." 14. Opšti zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Član 50 Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama predstavljaju zadružnu imovinu. Imovina iz prethodnog stava ne može da se pretvara u udjele zadrugara niti na bilo koji način može da se stavi u nezadružnu funkciju. Zadružna imovina - oprema i objekti i sl., kada se ne koriste iz ekonomskih razloga, mogu da se prodaju ili da se daju u zakup uz obavezu usmjeravawa dobijenih finansijskih sredstava za razvoj zadruge. Zadružna imovina vodi se u posebnom fondu. Član 94 Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge." 15. Aneks od 18. avgusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine: "Član 12 Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlašćenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenqivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu ne smije da se raspolaže sem ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Dalje, osporena presuda donesena je 3. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacije nisu dopustive. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu proizvoqnom primjenom materijalnog zakona redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će, kao prvo, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) Broj 36 – Strana 3746 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivawa apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava svojine na spornoj nekretnini. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na način na koji su primijenili materijalne zakone redovni sudovi. Konkretno, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni da u njegovom slučaju direktno primijene član 94 Opšteg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu redovni sudovi su, shodno apelantovom mišljenju, bili dužni da primijene kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su shodno članu 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta BiH direktno primjenqivi na teritoriji Brčko Distrikta. 25. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Ustavni sud je utvrdio da je apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi pravo svojine na spornoj nekretnini na osnovu dosjelosti navodeći da drži u posjedu spornu nekretninu već 20 godina. U postupku po apelantovoj tužbi utvrđeno je da je apelant na spornoj nekretnini upisan kao korisnik-posjednik 2002. godine, a apelant nije dokazao pravni kontinuitet između njega i bivših posjednika na spornoj nekretnini, odnosno nije dokazao da je preuzeo wihova prava i obaveze po bilo kojoj osnovi. Redovni sudovi su, stoga, zakqučili da apelant nije mogao održajem da stekne pravo svojine, a da ničim nije dokazao da je spornu nekretninu na neki drugi propisan i pravno valjan način stekao u smislu člana 22.Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ustavni sud ovo tumačenje redovnih sudova ne smatra proizvoqnim. 27. Apelantov navod da je "proizvoqno mišljenje Apelacionog suda da Brčko Distrikt BiH nije dužan da primjenjuje član 94 Opšteg zakona o zadrugama Š....Ć" Ustavni sud smatra neosnovanim jer ni Osnovni sud ni Apelacioni sud nisu doveli u pitanje primjenu člana 94 Opšteg zakona o zadrugama nego su zakqučili da nije bilo uslova da se tužbenom zahtjevu udovoqi primjenom tog člana i za to su dali odgovarajuće obrazloženje. Redovni sudovi su, na taj način, učinili nespornim da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju na teritoriji Brčko Distrikta, u smislu člana 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. 28. Ustavni sud je zakqučio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 29. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoqno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2455/05, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) je podnijela 30. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Rabije Fačić, stranke u postupku, zatraženo je 12. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 31. jula 2006. godine, Osnovni sud 26. jula 2006. godine, a Rabija Fačić, stranka u postupku, 31. jula 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. novembra 2006. godine. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3747 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 8. jula 2004. godine podnio tužbu protiv Rabije Fačić (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđivanja prava vlasništva održajem. Apelant je u tužbi naveo da je upisan kao nosilac prava korištenja na nekretninama označenim kao k.č. br. 432/4 njiva "Gađanovača" 4. klase, površine 48550 m 2, upisane u Pl. br. 103 k.o. Brka, upisana u z.k. ul. br. 327 k.o. Brka (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), a da je u "A" listu tog z.k. uloška kao suvlasnik nekretnina upisana tužena. Dalje je navedeno u tužbi da apelant spornu nekretninu koristi 20 godina, te da je postao njen vlasnik na temelju održaja. Apelant se u tužbi pozvao i na član 94. Općeg zakona o zadrugama prema kojem "imovina koju zadruge trenutno koriste donošenjem tog zakona postaje imovina zadruge". 7. Osnovni sud je Presudom broj P-395/04-I od 1. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U toku postupka pred prvostepenim sudom, putem historijata kretanja posjeda, utvrđeno je da je sporna nekretnina kao apelantov posjed upisana spiskom promjena broj 94/02, odnosno da je posjed na spornoj nekretnini apelant stekao 2002. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da, s obzirom na činjenicu da prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 14. oktobra 2001. godine, dosjelost (održaj) nije propisana kao osnova za stjecanje prava vlasništva po kojem je apelant opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te da stoga apelant nije mogao na taj način steći pravo vlasništva. Također je navedeno da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je sporne nekretnine stekao na neki drugi propisan i pravno valjani način u smislu čl. 22. i 23. navedenog zakona. Kao pravilan je prihvaćen apelantov navod da se, u smislu člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata. Međutim, iako je tvrdio da on i njegovi prednici drže u posjedu sporne nekretnine već 40 godina, apelant nije u postupku dokazao pravni kontinuitet sa bivšim posjednicima, odnosno nije dokazao da je preuzeo njihova prava i obaveze po bilo kojem osnovu kako bi se cijenilo i trajanje posjeda kroz određeno vrijeme i kvalitet posjednika. U presudi Apelacionog suda je obrazloženo da, s obzirom da je prvostepeni sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva temeljio na osnovu stanja iz evidencije katastarskog operata, koji navodima žalbe nije osporavan, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je posjed konstituisan upisom u posjedovne knjige (tokom 2002. godine) i da je bio pravilan zaključak tog suda o primjeni člana 207. tačka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Apelantov navod da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama je odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da je članom 50. tog zakona propisano da zadružnu imovinu predstavljaju sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama. Zaključeno je da, kako apelant nije dokazao da je spornu nekretninu stekao na neki drugi zakonom propisan način, ili da je stečena radom i poslovanjem zadruge, nije bilo uvjeta da se tužbenom zahtjevu udovolji primjenom člana 94. Općeg zakona o zadrugama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta BiH Apelacioni sud bio dužan direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev, jer taj član Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u osporenim presudama se proizvoljno tumači da Brčko Distrikt nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi donošenjem tog zakona postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoljnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacioni sud je naveo da je pogrešan apelantov navod o navodno proizvoljnom tumačenju člana 94. Općeg zakona o zadrugama, jer je prvostepeni sud dao valjane razloge za taj apelantov navod koje je i Apelacioni sud prihvatio, odnosno odgovorio je na sve navode žalbe. Apelacioni sud je zaključio da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja je ukazano u apelaciji. 10. Osnovni sud je u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje osporene presude i zaključio da su neosnovani navodi o povredi apelantovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. 11. Tužena je iznijela hronološki redoslijed postupka vraćanja spornih nekretnina u njen posjed i navela je da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava u postupku donošenja osporenih presuda. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): "Član 1. stav 4. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke vlasti Distrikta moraju biti u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Član 22. Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Član 207. st. 1. i 2. Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim ili posebnim zakonom nije drugačije određeno. Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata." 14. Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Član 50. Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama predstavljaju zadružnu imovinu. Imovina iz prethodnog stava ne može se pretvarati u udjele zadrugara niti se na bilo koji način može staviti u nezadružnu funkciju. Zadružna imovina - oprema i objekti i sl., kada se ne koriste iz ekonomskih razloga, mogu se prodati ili dati u zakup uz obavezu usmjeravanja dobijenih finansijskih sredstava za razvoj zadruge. Zadružna imovina vodi se u posebnom fondu. Član 94. Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge." 15. Aneks od 18. augusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine: "Član 12. Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u Broj 36 – Strana 3748 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-252/05 od 3. oktobra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporena presuda je donesena 3. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima fa cie) neosnovane, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacije nisu dopustive. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu proizvoljnom primjenom materijalnog zakona redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će, kao prvo, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na način na koji su primijenili materijalne zakone redovni sudovi. Konkretno, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni u njegovom slučaju direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu su redovni sudovi, prema apelantovom mišljenju, bili dužni primijeniti kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta BiH direktno primjenjivi na teritoriji Brčko Distrikta. 25. U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Ustavni sud je utvrdio da je apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini na temelju dosjelosti navodeći da drži u posjedu spornu nekretninu već 20 godina. U postupku po apelantovoj tužbi je utvrđeno da je apelant na spornoj nekretnini upisan kao korisnik-posjednik 2002. godine, a apelant nije dokazao pravni kontinuitet između njega i bivših posjednika na spornoj nekretnini, odnosno nije dokazao da je preuzeo njihova prava i obaveze po bilo kojoj osnovi. Redovni sudovi su, stoga, zaključili da apelant nije mogao održajem steći pravo vlasništva, a da ničim nije dokazao da je spornu nekretninu na neki drugi propisan i pravno valjan način stekao u smislu člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ustavni sud ovo tumačenje redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. 27. Apelantov navod da je "proizvoljno mišljenje Apelacionog suda da Brčko Distrikt BiH nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama Š....Ć" Ustavni sud smatra neosnovanim jer ni Osnovni sud ni Apelacioni sud nisu doveli u pitanje primjenu člana 94. Općeg zakona o zadrugama nego su zaključili da nije bilo uvjeta da se tužbenom zahtjevu udovolji primjenom tog člana i za to su dali odgovarajuće obrazloženje. Redovni sudovi su, na taj način, učinili nespornim da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju na teritoriji Brčko Distrikta, u smislu člana 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 28. Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 29. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2455/05, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3749 na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka, podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-252/05 od 3. listopada 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-395/04-I od 1. travnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) je podnijela 30. studenoga 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-252/05 od 3. listopada 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-395/04-I od 1. travnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Rabije Fačić, stranke u postupku, zatraženo je 12. srpnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacijski je sud dostavio 31. srpnja 2006. godine, Osnovni sud 26. srpnja 2006. godine, a Rabija Fačić, stranka u postupku, 31. srpnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 27. studenoga 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 8. srpnja 2004. godine podnio tužbu protiv Rabije Fačić (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđivanja prava vlasništva održajem. Apelant je u tužbi naveo da je upisan kao nositelj prava korištenja na nekretninama označenim kao k.č. br. 432/4 njiva "Gađanovača" 4. klase, površine 48550 m 2, upisane u Pl. br. 103 k.o. Brka, upisana u z.k. ul. br. 327 k.o. Brka (u daljnjem tekstu: prijeporna nekretnina), a da je u "A" listu tog z.k. uloška kao suvlasnik nekretnina upisana tužena. Dalje je navedeno u tužbi da apelant prijepornu nekretninu koristi 20 godina, te da je postao njezin vlasnik na temelju održaja. Apelant se u tužbi pozvao i na članak 94. Općeg zakona o zadrugama prema kojem "imovina koju zadruge trenutačno koriste donošenjem tog zakona postaje imovina zadruge". 7. Osnovni je sud Presudom broj P-395/04-I od 1. travnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Gž-252/05 od 3. listopada 2005. godine, odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, putem historijata kretanja posjeda, utvrđeno je da je prijeporna nekretnina kao apelantov posjed upisana spiskom promjena broj 94/02, odnosno da je posjed na prijepornoj nekretnini apelant stekao 2002. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da, obzirom na činjenicu da prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 14. listopada 2001. godine, dosjelost (održaj) nije propisana kao osnova za stjecanje prava vlasništva po kojemu je apelant opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te da stoga apelant nije mogao na taj način steći pravo vlasništva. Također je navedeno da apelant tijekom postupka ničim nije dokazao da je prijeporne nekretnine stekao na neki drugi propisan i pravno valjani način u smislu čl. 22. i 23. navedenog zakona. Kao pravilan je prihvaćen apelantov navod da se, u smislu članka 207. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata. Međutim, iako je tvrdio da on i njegovi prednici drže u posjedu prijeporne nekretnine već 40 godina, apelant nije u postupku dokazao pravni kontinuitet sa bivšim posjednicima, odnosno nije dokazao da je preuzeo njihova prava i obveze po bilo kojoj osnovi kako bi se cijenilo i trajanje posjeda kroz određeno vrijeme i kvaliteta posjednika. U presudi Apelacijskog suda je obrazloženo da, obzirom da je prvostupanjski sud svoj zaključak o utemeljenosti tužbenog zahtjeva temeljio na osnovi stanja iz evidencije katastarskog operata, koji navodima priziva nije pobijan, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je posjed konstituiran upisom u posjedovne knjige (tijekom 2002. godine) i da je bio pravilan zaključak tog suda o primjeni članka 207. točka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Apelantov navod da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 94. Općeg zakona o zadrugama je odbijen kao neutemeljen uz obrazloženje da je člankom 50. tog zakona propisano da zadružnu imovinu predstavljaju sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama. Zaključeno je da, kako apelant nije dokazao da je prijepornu nekretninu stekao na neki drugi zakonom propisan način, ili da je stečena radom i poslovanjem zadruge, nije bilo uvjeta da se tužbenom zahtjevu udovolji primjenom članka 94. Općeg zakona o zadrugama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je prema članku 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta BiH Apelacijski sud bio dužan izravno primijeniti članak 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev, jer taj članak Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, izravno primjenjivi na cijelom teritoriju Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti sukladni važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim se presudama proizvoljno tumači da Brčko Distrikt nije dužan primjenjivati članak 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutačno koristi donošenjem tog zakona postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoljnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njegovog prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacijski je sud naveo da je pogrešan apelantov navod o navodno proizvoljnom tumačenju članka 94. Općeg zakona o zadrugama, jer je prvostupanjski sud dao valjane razloge za taj apelantov navod koje je i Apelacijski sud prihvatio, odnosno odgovorio je na sve navode priziva. Apelacijski je sud zaključio da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom na koja je ukazano u apelaciji. 10. Osnovni je sud u najvećem dijelu odgovora ponovio obrazloženje pobijane presude i zaključio da su neutemeljeni navodi o povredi apelantovih ustavnih prava i prava iz Europske konvencije. 11. Tužena je iznijela kronološki redoslijed postupka vraćanja prijepornih nekretnina u njezin posjed i navela je da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava u postupku donošenja pobijanih presuda. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): Broj 36 – Strana 3750 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. "Članak 1. stavak 4. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, izravno su primjenjivi na cijelom teritoriju Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke vlasti Distrikta moraju biti sukladne važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Članak 22. Pravo vlasništva se može steći na temelju zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog tijela Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Članak 207. st. 1. i 2. Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata." 14. Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Članak 50. Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama predstavljaju zadružnu imovinu. Imovina iz prethodnog stavka ne može se pretvarati u udjele zadrugara niti se na bilo koji način može staviti u nezadružnu funkciju. Zadružna imovina - oprema i objekti i sl., kada se ne koriste iz ekonomskih razloga, mogu se prodati ili dati u zakup uz obvezu usmjeravanja dobivenih financijskih sredstava za razvoj zadruge. Zadružna se imovina vodi u posebnom fondu. Članak 94. Imovina koju zadruga trenutačno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge." 15. Aneks od 18. kolovoza 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. ožujka 1999. godine: "Članak 12. Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlasti, uz odobrenje Supervizora, vršiti privatizaciju društvene/javne imovine sukladno primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to sukladno zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj Gž-252/05 od 3. listopada 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, pobijana je presuda donesena 3. listopada 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. studenoga 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očevidno (prima fa cie) neutemeljene, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacije nisu dopustive. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu proizvoljnom primjenom materijalnog zakona redoviti sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni će sud, kao prvo, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Neprijeporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini. Ustavni je sud, stoga, mjerodavan ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na način na koji su primijenili materijalne zakone redoviti sudovi. Konkretno, apelant smatra da su redoviti sudovi bili dužni u njegovom slučaju izravno primijeniti članak 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutačno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu su redoviti sudovi, prema apelantovom mišljenju, bili dužni primijeniti kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su prema članku 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta BiH izravno primjenjivi na teritoriju Brčko Distrikta. 25. U svezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojemu nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 26. Ustavni je sud ustvrdio da je apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu tražio utvrđivanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini na temelju dosjelosti navodeći da drži u posjedu prijepornu nekretninu već 20 godina. U postupku po apelantovoj tužbi je utvrđeno da je apelant na prijepornoj nekretnini upisan kao korisnik-posjednik 2002. godine, a apelant nije dokazao pravni kontinuitet između njega i bivših posjednika na prijepornoj nekretnini, odnosno nije dokazao da je preuzeo njihova prava i obveze po bilo kojoj osnovi. Redoviti su sudovi, stoga, zaključili da apelant nije mogao održajem steći pravo vlasništva, a da ničim nije dokazao da je prijepornu nekretninu na neki drugi propisan i pravno valjan način stekao u smislu članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ustavni sud ovo tumačenje redovitih sudova ne smatra proizvoljnim. 27. Apelantov navod da je "proizvoljno mišljenje Apelacijskog suda da Brčko Distrikt BiH nije dužan primjenjivati članak 94. Općeg zakona o zadrugama Š....Ć" Ustavni sud smatra neutemeljenim jer ni Osnovni sud ni Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3751 Apelacijski sud nisu doveli u pitanje primjenu članka 94. Općeg zakona o zadrugama nego su zaključili da nije bilo uvjeta da se tužbenom zahtjevu udovolji primjenom tog članka i za to su dali odgovarajuće obrazloženje. Redoviti su sudovi, na taj način, učinili neprijepornim da se zakoni Bosne i Hercegovine izravno primjenjuju na teritoriju Brčko Distrikta, u smislu članka 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 28. Ustavni je sud zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c) Pravo na imovinu 29. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2468/05, rješavajući apelaciju Zlatana Gligorijevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zlatana Gligorijevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bawoj Luci broj Pžp-2047/05 od 17. avgusta 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu Bawa Luka, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje Bawa Luka da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zlatan Gligorijević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke je podnio 1. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-2047/05 od 17. avgusta 2005. godine i Rješewa Suda za prekršaje Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-1564/04 od 12. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje zatraženo je 26. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Sud za prekršaje 11. januara 2006. godine, a Okružni sud 26. januara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 2. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj II-P-1486/04 od 12. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. avgusta 2005. godine, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 50 stav 4 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja (u daqnjem tekstu: ZOOBS), što je kažwivo po članu 226 st. 1 i 3 tačka 5 istog zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 120 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca s tim što se ova zaštitna mjera neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini isti ili sličan prekršaj. 7. U prvostepenom postupku Sud za prekršaje je na ročištu održanom 2. jula 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, drugookrivljenog Dragutina Pašalića, a u dokaznom postupku izvršio uviđaj u dokumentaciju i saslušao svjedoka - policajca koji je vršio uviđaj saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao apelant. Nakon sprovođewa ovih dokaza, prvostepeni sud je zakqučio da je apelant kriv za prekršaj koji mu je stavljen na teret, pa ga je kaznio kako je već navedeno. 8. Rješavajući apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješewa, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da ne postoje bitne povrede odredbi prekršajnog postupka. S obzirom na to da je sve apelantove navode ocijenio kao neosnovane, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i u cijelosti je potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješewa Okružni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi da je nastupila zastarjelost vođewa prekršajnog postupka, jer između pojedinih procesnih radwi nije proteklo zakonsko vrijeme relativne zastarjelosti od 1 godine, niti je do dana pravosnažnog rješavawa prekršajnog postupka proteklo vrijeme od 2 godine. Dalje, ističe ovaj sud, apelant je ispitan u prvostepenom postupku pošto mu je prethodno saopšteno zbog čega se tereti, te mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje smatra bitnim, omogućeno mu je da stavlja određene dokazne predloge, a zapisnik je potpisao bez primjedbi. Dalje, sud navodi da je obavještenje o djelu koje se apelantu stavlja na teret dostavljeno uz poziv za ispitivanje koji je sadržavao i naznaku da se lice poziva u svojstvu okrivljenog. Okružni sud ističe da apelant prilikom ispitivawa nije istakao da mu je potrebno više vremena za pripremanje odbrane, da ne razumije za šta se tereti, a nije zahtijevao da mu se odredi besplatna pravna pomoć, niti je postavio zahtjev za razmatranje sudskog spisa. Imajući u vidu da činjenično stanje nije složeno, da su pribavljeni dovoqni i pouzdani dokazi za utvrđivanje relevantnih činjenica, te da iskazi okrivljenih o nastanku Broj 36 – Strana 3752 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. saobraćajne nesreće nisu protivrječni o bitnim činjenicama, Okružni sud zakqučuje da nije bilo potrebno da se održi usmeni pretres, kao i da nisu povrijeđene odredbe člana 6 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), niti su povrijeđene odredbe prekršajnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant ističe da mu nije omogućen uviđaj u dokumentaciju, da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a osporena rješewa su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa. Takođe, apelant ističe da je ove navode isticao i u svojoj žalbi, ali da se Okružni sud "nije bavio povredama prava na pravično suđenje". Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i oslobodi ga kazne. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju ističe da nisu osnovani apelantovi navodi jer je apelant svoju odbranu iznio na ročištu održanom 7. februara 2004. godine, a prethodno mu je saopšteno šta mu se stavlja na teret, poučen je o svojim pravima i omogućeno mu je da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, te da stavlja određene predloge ili dokaze a zapisnik o saslušanju je glasno diktiran i apelant ga je potpisao bez primjedbi. Dalje, navodi sud, apelant nije predlagao da se vrši suočenje između njega i drugookrivljenog, kao i svjedoka, a da je eventualno sud ignorisao apelantove zahtjeve, onda on ne bi potpisao zapisnik bez primjedbi. Sud nije smatrao da je neophodno da odredi usmeni pretres pošto je ocijenio da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivawa odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, a što je u skladu sa čl. 73, 75 i 208 Zakona o prekršajima. Sud ističe da se dostava pokušala izvesti putem dostavne službe PTT Bawa Luka, ali s obzirom na to da apelant nije zatečen u stanu, niti je podigao pismeno na pošti, to je sud rješenje dostavio posredstvom radnika policije. Sud za prekršaje smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 11. Shodno ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, osporenim rješewima nije povrijeđeno nijedno od apelantovih ustavnih prava, niti su učinjene povrede prekršajnog postupka na apelantovu štetu kako one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni povrede na koje se apelant poziva a koje su prema sadržini identične žalbenim prigovorima o kojima je sud odlučio. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/04, 16/95, 21/96, 40/98, 4701 i 96/03) "Član 73 Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješewa o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižqivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75 Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti. Član 141 stav 1 Pismeno se dostavlja preko pošte ili preko drugih organa ili direktno u prostorijama suda koji vodi prekršajni postupak. Član 208 Usmeni pretres može da se odredi ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razrješewa stvari." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. avgusta 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Okružnog suda je doneseno 17. avgusta 2005. godine, a apelantu dostavljeno 3. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2005. godine iz čega očigledno proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedena rješewa Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješewima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 18. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori tiče se primjenqivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li je riječ o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značewa iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za qudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja ukqučuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju da budu kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj shodno Zakonu o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6 Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti uopšten, a svrha sankcije mora da bude odvraćajuća i kažwiva. U konkretnom slučaju norma kom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opšti karakter i ne primjenjuje Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3753 se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za qudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je uopšteno u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i dis ci - pline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, shodno Zakonu o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima, jeste omogućavanje bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 23. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterijuma prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za qudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Wemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može da zamijeni kaznom zatvora, što, takođe, upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno da izvrši uviđaj u dokumentaciju, da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a osporena rješewa su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa stanovawa. 25. U odnosu na apelantove žalbene navode da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno da izvrši uviđaj u dokumentaciju, Ustavni sud primjećuje da su navedeni prigovori bili razmatrani u postupku po izjavljenoj apelantovoj žalbi i Okružni sud je posebno obrazložio ove žalbene navode. U tom pravcu Okružni sud je istakao: "Prilikom ispitivawa okrivljeni nije Š...Ć postavio zahtjev za razmatranje sudskog spisa." Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje jasno i razumqivo, te da ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoqnost u primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa. 26. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak jer su mu osporena rješewa uručena posredstvom policije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju dostavljanje pismena izvršeno u skladu sa članom 141 Zakona o prekršajima, kojim je propisano da se pismena dostavljaju putem pošte ili preko drugih organa ili direktno u prostorijama suda koji vodi postupak. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je dostavljanje pismena izvršeno nezakonito, niti da su ovakvim načinom dostavljanja povrijeđena njegova ustavna prava. Dakle, navedeni apelantovi prigovori nisu osnovani, a i način na koji su navedena pitawa riješili u konkretnom slučaju redovni sudovi, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na mogućnost da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje s obzirom na to da u wima nema bilo kakve proizvoqnosti. 27. Međutim, apelantov prigovor da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog je relevantan u odnosu na standarde koji se tiču ustavnog prava na pravično suđenje i ukazuju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje načinom na koji su redovni sudovi riješili pitawa obuhvaćena navedenim apelantovim prigovorom. 28. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud 2. jula 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, kao i drugookrivljenog Dragutina Pašalića i u svojstvu svjedoka - policajca Gorana Dragojevića. Međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije u spisu Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud sproveo saslušawa odvojeno, odnosno apelant nije bio prisutan saslušanju drugookrivljenog i svjedoka, te da nije ni bio u mogućnosti da eventualno osporava wihove iskaze ili da im postavlja pitawa. 29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud u osporenoj presudi, između ostalog, navodi: "Okrivljeni u žalbi ispravno navodi da je njegovo ispitivanje i ispitivanje drugookrivljenog i svjedoka izvršeno na odvojenim ročištima. Međutim, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivawa odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka a što je u skladu sa odredbama čl. 73, 75 i 208 Zakona o prekršajima." Dakle, u smislu navedenih propisa sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju nije potrebno odrediti usmeni pretres i u vezi s tim su dali obrazloženje. 30. Dakle, nesporna je činjenica da apelant nije bio prisutan tokom saslušawa drugookrivljenog i policajca Gorana Dragojevića, budući da se i Okružni sud osvrnuo u obrazloženju rješewa na ovaj žalbeni prigovor, istakavši da su ispitivawa apelanta, drugookrivljenog i svjedoka izvršena na odvojenim ročištima. Shodno mišljenju Ustavnog suda, navedeni prigovor pokreće opšta pitawa koja se tiču prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i posebne garancije koje daje član 6 Evropske konvencije u stavu 3 tačka d koje se tiču prava optuženog na ispitivanje svjedoka optužbe. Shodno konstantnoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, kome mora da se dâ mogućnost da tokom suđewa pokuša da ospori navode optužbe, kao i dokaze kojima se optužba potkrepquje. Ovdje je nesporno da se saslušanjem policajca potkrepquje "optužnica" protiv apelanta, imajući u vidu činjenicu da je navedeno lice i jedan od podnosilaca prekršajne prijave protiv apelanta. Nesporno je da apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije prisustvovao saslušanju policajaca i drugookrivljenog, kao i da mu je zbog toga onemogućeno da eventualno prigovori wihovim iskazima. 31. Navedenim postupawima prvostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša da ospori dokaze "optužbe" i iznese navode koji mu idu u korist, čime je, shodno mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavawa standarda pravičnog suđewa koje propisuje član 6 st. 1 i 3 tačka d Evropske konvencije. 32. Ustavni sud ne može da prihvati navode Okružnog suda čija se suština svodi na tvrdnje da, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivawa odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka a što je u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava kako smatra da upravo odredbe Zakona o prekršajima predviđaju obavezan kontradiktorni postupak kada se sprovodi redovan prekršajni postupak, kao što je bilo u konkretnom slučaju. 33. Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivawa principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Shodno tome, čl. II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima obezbijedi najviši stepen poštivawa međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje je utvrđeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu sprovođewa kontradiktornog postupka, koja mora da se poštiva kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 34. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su pred prvostepenim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a da apelant nije prisustvovao wihovom saslušanju, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije. Broj 36 – Strana 3754 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. VIII. Zakqučak 35. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d Evropske konvencije u slučaju kada su pred prvostepenim prekršajnim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a apelant nije prisustvovao wihovom saslušanju, niti mu je data mogućnost da ih ispituje. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2468/05, rješavajući apelaciju Zlatana Gligorijevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zlatana Gligorijevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pžp-2047/05 od 17. augusta 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu Banja Luka, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje Banja Luka da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zlatan Gligorijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-2047/05 od 17. augusta 2005. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-1564/04 od 12. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje zatraženo je 26. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Sud za prekršaje 11. januara 2006. godine, a Okružni sud 26. januara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 2. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj II-P-1486/04 od 12. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. augusta 2005. godine, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 50. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOOSS), što je kažnjivo po članu 226. st. 1. i 3. tačka 5. istog zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 120 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca s tim što se ova zaštitna mjera neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini isti ili sličan prekršaj. 7. U prvostepenom postupku Sud za prekršaje je na ročištu održanom 2. jula 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, drugookrivljenog Dragutina Pašalića, a u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju i saslušao svjedoka - policajca koji je vršio uviđaj saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovao apelant. Nakon provođenja ovih dokaza, prvostepeni sud je zaključio da je apelant kriv za prekršaj koji mu je stavljen na teret, pa ga je kaznio kako je već navedeno. 8. Rješavajući apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da ne postoje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. S obzirom na to da je sve apelantove navode ocijenio kao neosnovane, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i u cijelosti je potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi da je nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, jer između pojedinih procesnih radnji nije proteklo zakonsko vrijeme relativne zastarjelosti od 1 godine, niti je do dana pravosnažnog rješavanja prekršajnog postupka proteklo vrijeme od 2 godine. Dalje, ističe ovaj sud, apelant je ispitan u prvostepenom postupku pošto mu je prethodno saopćeno zbog čega se tereti, te mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje smatra bitnim, omogućeno mu je da stavlja određene dokazne prijedloge, a zapisnik je potpisao bez primjedaba. Dalje, sud navodi da je obavijest o djelu koje se apelantu stavlja na teret dostavljena uz poziv za ispitivanje koji je sadržavao i naznaku da se lice poziva u svojstvu okrivljenog. Okružni sud ističe da apelant prilikom ispitivanja nije istakao da mu je potrebno više vremena za pripremanje odbrane, da ne razumije za šta se tereti, a nije zahtijevao da mu se odredi besplatna pravna pomoć, niti je postavio zahtjev za razmatranje sudskog spisa. Imajući u vidu da činjenično stanje nije složeno, da su pribavljeni dovoljni i pouzdani dokazi za utvrđivanje relevantnih činjenica, te da iskazi okrivljenih o nastanku saobraćajne nesreće nisu protivrječni o bitnim činjenicama, Okružni sud zaključuje da nije bilo potrebno da se održi usmeni pretres, kao i da nisu povrijeđene odredbe člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti su povrijeđene odredbe prekršajnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da mu nije omogućen uvid u dokumentaciju, da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a osporena rješenja su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa. Također, apelant ističe da je ove navode isticao i u svojoj žalbi, ali da se Okružni sud "nije bavio povredama prava na pravično suđenje". Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i oslobodi ga kazne. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju ističe da nisu osnovani apelantovi navodi jer je apelant svoju odbranu iznio na ročištu održanom 7. februara 2004. godine, a prethodno mu je Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3755 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. saopćeno šta mu se stavlja na teret, poučen je o svojim pravima i omogućeno mu je da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, te da stavlja određene prijedloge ili dokaze a zapisnik o saslušanju je glasno diktiran i apelant ga je potpisao bez primjedaba. Dalje, navodi sud, apelant nije predlagao da se vrši suočenje između njega i drugookrivljenog, kao i svjedoka, a da je eventualno sud ignorirao apelantove zahtjeve, onda on ne bi potpisao zapisnik bez primjedaba. Sud nije smatrao da je neophodno odrediti usmeni pretres pošto je ocijenio da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, a što je u skladu sa čl. 73, 75. i 208. Zakona o prekršajima. Sud ističe da se dostava pokušala izvesti putem dostavne službe PTT Banja Luka, ali s obzirom na to da apelant nije zatečen u stanu, niti je podigao pismeno na pošti, to je sud rješenje dostavio posredstvom radnika policije. Sud za prekršaje smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, osporenim rješenjima nije povrijeđeno nijedno od apelantovih ustavnih prava, niti su učinjene povrede prekršajnog postupka na apelantovu štetu kako one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni povrede na koje se apelant poziva a koje su prema sadržaju identične žalbenim prigovorima o kojima je sud odlučio. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/04, 16/95, 21/96, 40/98, 4701 i 96/03) "Član 73. Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75. Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti Član 141. stav 1. Pismeno se dostavlja preko pošte ili preko drugih organa ili neposredno u prostorijama suda koji vodi prekršajni postupak. Član 208. Usmeni pretres može se odrediti ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razrješenja stvari." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. augusta 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Okružnog suda doneseno je 17. augusta 2005. godine, a apelantu dostavljeno 3. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2005. godine iz čega očigledno proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li je riječ o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvrać?juća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i dis ci pline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 23. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno da izvrši uvid u dokumentaciju, da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a osporena rješenja su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa stanovanja. Broj 36 – Strana 3756 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 25. U odnosu na apelantove žalbene navode da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno da izvrši uvid u dokumentaciju, Ustavni sud primjećuje da su navedeni prigovori bili razmatrani u postupku po izjavljenoj apelantovoj žalbi i Okružni sud je posebno obrazložio ove žalbene navode. U tom pravcu Okružni sud je istakao: "Prilikom ispitivanja okrivljeni nije Š...Ć postavio zahtjev za razmatranje sudskog spisa." Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje jasno i razumljivo, te da ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa. 26. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak jer su mu osporena rješenja uručena posredstvom policije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju dostavljanje pismena izvršeno u skladu sa članom 141. Zakona o prekršajima, kojim je propisano da se pismena dostavljaju putem pošte ili preko drugih organa ili neposredno u prostorijama suda koji vodi postupak. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je dostavljanje pismena izvršeno nezakonito, niti da su ovakvim načinom dostavljanja povrijeđena njegova ustavna prava. Dakle, navedeni apelantovi prigovori nisu osnovani, a i način na koji su navedena pitanja riješili u konkretnom slučaju redovni sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na mogućnost da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje s obzirom na to da u njima nema bilo kakve proizvoljnosti. 27. Međutim, apelantov prigovor da nije imao mogućnost da prisustvuje ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog relevantan je u odnosu na standarde koji se tiču ustavnog prava na pravično suđenje i ukazuju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje načinom na koji su redovni sudovi riješili pitanja obuhvaćena navedenim apelantovim prigovorom. 28. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud 2. jula 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, kao i drugookrivljenog Dragutina Pašalića i u svojstvu svjedoka - policajca Gorana Dragojevića. Međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije u spisu Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo saslušanja odvojeno, odnosno apelant nije bio prisutan saslušanju drugookrivljenog i svjedoka, te da nije ni bio u mogućnosti da eventualno osporava njihove iskaze ili da im postavlja pitanja. 29. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud u osporenoj presudi, između ostalog, navodi: "Okrivljeni u žalbi ispravno navodi da je njegovo ispitivanje i ispitivanje drugookrivljenog i svjedoka izvršeno na odvojenim ročištima. Međutim, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka a što je u skladu sa odredbama čl. 73, 75. i 208. Zakona o prekršajima." Dakle, u smislu navedenih propisa sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju nije potrebno odrediti usmeni pretres i u vezi s tim su dali obrazloženje. 30. Dakle, nesporna je činjenica da apelant nije bio prisutan tokom saslušanja drugookrivljenog i policajca Gorana Dragojevića, budući da se i Okružni sud osvrnuo u obrazloženju rješenja na ovaj žalbeni prigovor, istakavši da su ispitivanja apelanta, drugookrivljenog i svjedoka izvršena na odvojenim ročištima. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni prigovor pokreće opća pitanja koja se tiču prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i posebne garancije koje daje član 6. Evropske konvencije u stavu 3. tačka d. koje se tiču prava optuženog na ispitivanje svjedoka optužbe. Prema konstantnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, kome se mora dati mogućnost da tokom suđenja pokuša osporiti navode optužbe, kao i dokaze kojima se optužba potkrepljuje. Ovdje je nesporno da se saslušanjem policajca potkrepljuje "optužnica" protiv apelanta, imajući u vidu činjenicu da je navedeno lice i jedan od podnosilaca prekršajne prijave protiv apelanta. Nesporno je da apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije prisustvovao saslušanju policajaca i drugookrivljenog, kao i da mu je zbog toga onemogućeno da eventualno prigovori njihovim iskazima. 31. Navedenim postupanjima prvostepenog suda apelantu nije data prilika da pokuša osporiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. 32. Ustavni sud ne može prihvatiti navode Okružnog suda čija se suština svodi na tvrdnje da, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih zavisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka a što je u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava kako smatra da upravo odredbe Zakona o prekršajima predviđaju obavezan kontradiktorni postupak kada se provodi redovan prekršajni postupak, kao što je bilo u konkretnom slučaju. 33. Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 34. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su pred prvostepenim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a da apelant nije prisustvovao njihovom saslušanju, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 35. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u slučaju kada su pred prvostepenim prekršajnim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a apelant nije prisustvovao njihovom saslušanju, niti mu je data mogućnost da ih ispituje. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2468/05, rješavajući apelaciju Zlatana Gligorijevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine je donio Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3757 ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zlatana Gligorijevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj Pžp-2047/05 od 17. kolovoza 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu Banjaluka, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje Banjaluka da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zlatan Gligorijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke je podnio 1. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-2047/05 od 17. kolovoza 2005. godine i Rješenja Suda za prekršaje Banjaluka (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-1564/04 od 12. travnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje je zatraženo 26. prosinca 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Sud za prekršaje 11. siječnja 2006. godine, a Okružni sud 26. siječnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda za prekršaje i Okružnog suda su dostavljeni apelantu 2. studenoga 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj II-P-1486/04 od 12. travnja 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. kolovoza 2005. godine, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz članka 50. stavak 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (u daljnjem tekstu: ZOOSP), što je kažnjivo po članku 226. st. 1. i 3. točka 5. istog zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 120 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije u trajanju od tri mjeseca s tim što se ova zaštitna mjera neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini isti ili sličan prekršaj. 7. U prvostupanjskom postupku Sud za prekršaje je na ročištu održanom 2. srpnja 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, drugookrivljenog Dragutina Pašalića, a u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju i saslušao svjedoka - policajca koji je vršio očevid prometne nezgode u kojoj je sudjelovao apelant. Nakon provedbe ovih dokaza, prvostupanjski sud je zaključio da je apelant kriv za prekršaj koji mu je stavljen na teret, pa ga je kaznio kako je već navedeno. 8. Rješavajući apelantov priziv protiv prvostupanjskog rješenja, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da ne postoje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Obzirom da je sve apelantove navode ocijenio kao neutemeljene, Okružni sud je odbio apelantov priziv i u cijelosti je potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da su neutemeljeni prizivni navodi da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, jer između pojedinih procesnih radnji nije proteklo zakonsko vrijeme relativne zastare od 1 godine, niti je do dana pravomoćnog rješavanja prekršajnog postupka proteklo vrijeme od 2 godine. Dalje, ističe ovaj sud, apelant je ispitan u prvostupanjskom postupku pošto mu je prethodno priopćeno zbog čega se tereti, te mu je omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje smatra bitnim, omogućeno mu je stavljati određene dokazne prijedloge, a zapisnik je potpisao bez primjedaba. Dalje, sud navodi da je obavijest o djelu koje se apelantu stavlja na teret dostavljena uz poziv za ispitivanje koji je sadržavao i naznaku da se osoba poziva u svojstvu okrivljenog. Okružni sud ističe da apelant prigodom ispitivanja nije istaknuo da mu je potrebito više vremena za pripremanje obrane, da ne razumije za što se tereti, a nije zahtijevao da mu se odredi besplatna pravna pomoć, niti je postavio zahtjev za razmatranje sudbenog spisa. Imajući u vidu da činjenično stanje nije složeno, da su pribavljeni dostatni i pouzdani dokazi za utvrđivanje relevantnih činjenica, te da iskazi okrivljenih o nastanku prometne nezgode nisu proturječni o bitnim činjenicama, Okružni sud zaključuje da nije bilo potrebito da se održi usmeni pretres, kao i da nisu povrijeđene odredbe članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), niti su povrijeđene odredbe prekršajnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant ističe da mu nije omogućen uvid u dokumentaciju, da nije imao mogućnost biti nazočan ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a pobijana rješenja su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa. Također, apelant ističe da je ove navode isticao i u svojem prizivu, ali da se Okružni sud "nije bavio povredama prava na pravično suđenje". Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i oslobodi ga kazne. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju ističe da nisu utemeljeni apelantovi navodi jer je apelant svoju obranu iznio na ročištu održanom 7. veljače 2004. godine, a prethodno mu je priopćeno što mu se stavlja na teret, poučen je o svojim pravima i omogućeno mu je izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, te stavljati određene prijedloge ili dokaze a zapisnik o saslušanju je glasno diktiran i apelant ga je potpisao bez primjedaba. Dalje, navodi sud, apelant nije predlagao da se vrši suočenje između njega i drugookrivljenog, kao i svjedoka, a da je eventualno sud ignorirao apelantove zahtjeve, onda on ne bi potpisao zapisnik bez primjedaba. Sud nije smatrao da je neophodno odrediti usmeni pretres pošto je ocijenio da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu proturječni glede utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih ovisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, a što je sukladno čl. 73, 75. i 208. Zakona o prekršajima. Sud ističe da se dostava pokušala izvesti putem dostavne službe PTT Banjaluka, ali obzirom da apelant nije zatečen u stanu, niti je podigao pismeno na pošti, to je sud rješenje dostavio posredstvom djelatnika policije. Sud za prekršaje smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, pobijanim rješenjima nije povrijeđeno nijedno od apelantovih ustavnih prava, niti su učinjene povrede prekršajnog postupka na apelantovu štetu kako one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni povrede na koje se apelant poziva a koje su prema sadržaju identične prizivnim prigovorima o kojima je sud odlučio. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/04, 16/95, 21/96, 40/98, 4701 i 96/03) "Članak 73. Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o Broj 36 – Strana 3758 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. prekršaju. On je dužan sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Članak 75. Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti. Članak 141. stavak 1. Pismeno se dostavlja preko pošte ili preko drugih tijela ili izravno u prostorijama suda koji vodi prekršajni postupak. Članak 208. Usmeni pretres može se odrediti ako sudac za prekršaje ocijeni da je to potrebito radi boljeg razrješenja stvari." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-2047/05 od 17. kolovoza 2005. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje Okružnog suda je doneseno 17. kolovoza 2005. godine, a apelantu dostavljeno 3. listopada 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. prosinca 2005. godine iz čega očigledno proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 19. Članak 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: d. Š...Ć sam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno je li riječ o "kaznenoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi, Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi, opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvrać?juća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj se odnosi na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, stegovne sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi, Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinitelja da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putevima, jeste omogućavanje sigurnosti prometa na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi, a ne o stegovnoj sankciji. 23. Obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na temelju kriterija naravi prekršaja, da se radi o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantni (vidi, Europski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi. 24. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno izvršiti uvid u dokumentaciju, da nije imao mogućnost da bude nazočan ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog, a pobijana rješenja su mu uručena posredstvom policije iako je sudovima bila poznata njegova adresa stanovanja. 25. U odnosu na apelantove prizivne navode da nije imao pravično suđenje zbog toga što mu je onemogućeno izvršiti uvid u dokumentaciju, Ustavni sud primjećuje da su navedeni prigovori bili razmatrani u postupku po uloženom apelantovom prizivu i Okružni sud je posebice obrazložio ove prizivne navode. U tom pravcu Okružni sud je istaknuo: "Prigodom ispitivanja okrivljeni nije Š...Ć postavio zahtjev za razmatranje sudbenog spisa." Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje jasno i razumljivo, te da ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa. 26. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak jer su mu pobijana rješenja uručena posredstvom policije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju dostava pismena izvršena sukladno članku 141. Zakona o prekršajima, kojim je propisano da se pismena dostavljaju putem pošte ili preko drugih tijela ili izravno u prostorijama suda koji vodi postupak. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi da mu je dostava pismena izvršena nezakonito, niti da su ovakvim načinom dostave povrijeđena njegova ustavna prava. Dakle, navedeni apelantovi prigovori nisu utemeljeni, a i način na koji su navedena pitanja riješili u konkretnom slučaju redoviti sudovi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na mogućnost da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje obzirom da u njima nema bilo kakve proizvoljnosti. 27. Međutim, apelantov prigovor da nije imao mogućnost biti nazočan ispitivanju svjedoka i drugookrivljenog je relevantan u odnosu na standarde koji se tiču ustavnog prava na pravično suđenje i ukazuju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje načinom na koji su redoviti sudovi riješili pitanja obuhvaćena navedenim apelantovim prigovorom. 28. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud 2. srpnja 2004. godine saslušao apelanta u svojstvu okrivljenog, kao i drugookrivljenog Dragutina Pašalića i u svojstvu svjedoka - policajca Gorana Dragojevića. Međutim, iz navoda apelacije i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3759 dokumentacije u spisu Ustavni sud, također, zapaža da je prvostupanjski sud proveo saslušanja odvojeno, odnosno apelant nije bio nazočan saslušanju drugookrivljenog i svjedoka, te da nije ni bio u mogućnosti eventualno pobijati njihove iskaze ili postavljati im pitanja. 29. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud u pobijanoj presudi, između ostalog, navodi: "Okrivljeni u prizivu ispravno navodi da je njegovo ispitivanje i ispitivanje drugookrivljenog i svjedoka izvršeno na odvojenim ročištima. Međutim, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu proturječni glede utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih ovisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostupanjski sud nije imao obvezu odrediti usmeni pretres tijekom postupka a što je sukladno odredbama čl. 73, 75. i 208. Zakona o prekršajima." Dakle, u smislu navedenih propisa sudovi su ocijenili da u konkretnom slučaju nije potrebito odrediti usmeni pretres i u svezi s tim su dali obrazloženje. 30. Dakle, nepobitna je činjenica da apelant nije bio nazočan tijekom saslušanja drugookrivljenog i policajca Gorana Dragojevića, budući da se i Okružni sud osvrnuo u obrazloženju rješenja na ovaj prizivni prigovor, istaknuvši da su ispitivanja apelanta, drugookrivljenog i svjedoka izvršena na odvojenim ročištima. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni prigovor pokreće opća pitanja koja se tiču prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i posebne garancije koje daje članak 6. Europske konvencije u stavku 3. točka d. koje se tiču prava optuženog na ispitivanje svjedoka optužbe. Prema konstantnoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, svi dokazi, u načelu, moraju biti izvedeni u nazočnosti optuženog, kojem se mora dati mogućnost da tijekom suđenja pokuša pobiti navode optužbe, kao i dokaze kojima se optužba potkrepljuje. Ovdje je nepobitno da se saslušanjem policajca potkrepljuje "optužnica" protiv apelanta, imajući u vidu činjenicu da je navedena osoba i jedan od podnositelja prekršajne prijave protiv apelanta. Nepobitno je da apelant tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bio nazočan saslušanju policajaca i drugookrivljenog, kao i da mu je zbog toga onemogućeno da eventualno prigovori njihovim iskazima. 31. Navedenim postupanjima prvostupanjskog suda apelantu nije dana prilika da pokuša pobiti dokaze "optužbe" i iznijeti navode koji mu idu u korist, čime je, prema mišljenju Ustavnog suda, došlo do narušavanja standarda pravičnog suđenja koje propisuje članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. 32. Ustavni sud ne može prihvatiti navode Okružnog suda čija se bit svodi na tvrdnje da, pošto je pravilno ocijenjeno da iskazi okrivljenih i izvedeni dokazi nisu proturječni glede utvrđivanja odlučnih činjenica od kojih ovisi postojanje prekršaja, prekršajna odgovornost i sankcija, prvostupanjski sud nije imao obvezu odrediti usmeni pretres tijekom postupka a što je sukladno odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava kako smatra da upravo odredbe Zakona o prekršajima predviđaju obvezan kontradiktorni postupak kada se provodi redovit prekršajni postupak, kao što je bilo u konkretnom slučaju. 33. Zadaća Ustavnog suda je ukazati na obvezu poštivanja načela koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obvezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stupanj poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da odredbe Europske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje je utvrđeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje utemeljenost kaznene optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obvezu provedbe kontradiktornog postupka, koja se mora poštivati kada se radi o redovitom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "utemeljenost kaznene optužbe". 34. Na temelju navedenog, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju nepobitno utvrđeno da su pred prvostupanjskim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a da apelant nije bio nazočan njihovom saslušanju, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 35. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije u slučaju kada su pred prvostupanjskim prekršajnim sudom saslušavani drugookrivljeni i svjedok "optužbe", a apelant nije bio nazočan njihovom saslušanju, niti mu je dana mogućnost ispitivati ih. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2518/05, rješavajući apelaciju Živote Pavkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 15, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 60 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Živote Pavkovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješewa Ministarstva građevinarstva, prostornog uređewa i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješewa Službe građevinarstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline Mostar-Zapad broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živote Pavkovića podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu povraćaja stana pred upravnim organima i Kantonalnim sudom u Mostaru, zbog neiscrpqivawa pravnih lijekova mogućih po zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Života Pavković (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 12. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješewa Ministarstva građevinarstva, prostornog uređewa i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03- 2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješewa Službe građevinarstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline Mostar-Zapad (u daqnjem tekstu: Služba građevinarstva) broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine. Broj 36 – Strana 3760 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva Ustavni sud je 23. decembra 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe građevinarstva uz dostavljanje odgovora na apelaciju zatražen je i na uvid spis broj 07/II-3-4187/98. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. januara 2006. godine, Ministarstvo i Služba građevinarstva nisu dostavili odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen na uvid 8. novembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 8. novembra 2006. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, u Ulici kneza Višeslava broj 77 b (u daqnjem tekstu: sporni stan), koji mu je dodijelila Jugoslovenska narodna armija - Komanda Garnizona Mostar (u daqnjem tekstu: JNA), Rješenjem od 12. aprila 1976. godine. Apelant je za potrebe službe u Ratnom vazduhoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani premješten iz Garnizona Mostar u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine. Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd, apelant je radi odlaska u penziju razriješen aktivne vojne službe 30. septembra 1992. godine. 7. Apelant je 17. septembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje spornog stana Odjelu prostornog uređewa, građevinarstva i stambeno-komunalnih poslova Mostar (u daqnjem tekstu: Odjel) koji je Rješenjem broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine odbio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana kao neosnovan. Odjel je u toku postupka utvrdio da je apelant bio prije rata nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBIH i da nakon potpisivawa Dejtonskog mirovnog sporazuma nije imao sta tus izbjeglice van bivše SFRJ. Odjel zakqučuje da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stav 1 i člana 18d. stav 7 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daqnjem tekstu: Zakon), te mu ne pripada pravo na povraćaj stana. 8. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je Rješenjem broj 09-03-25-2585/01 od 8. avgusta 2003. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Protiv drugostepenog rješewa apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je tužbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva broj 09-03-25-2585/01 od 8. avgusta 2003. godine i predmet vratio tuženom na ponovni postupak, obrazloživši da je tuženi prilikom odlučivawa o žalbi i ispitujući zakonitost rješewa prvostepenog organa trebalo da primijeni iskqučivo materijalni propis koji je važio u vrijeme kad je doneseno prvostepeno rješenje. 9. U ponovnom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine odbilo žalbu izrečenu na Rješenje Odjela broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine (sada Služba građevinarstva) kao neosnovanu. U obrazloženju rješewa Ministarstvo navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant 30. septembra 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, a zatim u vojsci Jugoslavije, te da je u profesionalnoj vojnoj službi ostao do 30. septembra 1992. godine, kada je penzionisan. Ministarstvo dalje navodi da se, iznimno od odredbi člana 3 st. 1 i 2 Zakona, za stanove koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su dati na raspolaganje Federalnom ministarstvu odbrane (u daqnjem tekstu: FMO), nosilac stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA i nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Stoga je Ministarstvo zakqučilo da apelant nema pravo na povraćaj spornog stana u posjed, jer je 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice i ne može da se smatra izbjeglicom ni raseljenim licem, te je utvrđeno da je prvostepeni or gan pravilno sproveo postupak i da je prvostepeno rješenje osnovano na zakonu. 10. Apelant je protiv drugostepenog rješewa pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je nakon održane javne rasprave donio osporenu Presudu broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud u obrazloženju ove presude navodi da sporni stan ima karakter stana kojim raspolaže FMO i na čiji sta tus se primjenjuje odredba člana 3a. Zakona kod odlučivawa o pravu na vraćanje stana u posjed. Kantonalni sud ističe da je apelant po potrebi službe u ratnom vazduhoplovstvu i protivvazdušnoj odbrani 30. marta 1992. godine premješten u Garnizon Beograd, a da je Naredbom broj 6-110 Saveznog sekretara za narodnu odbranu (u daqnjem tekstu: SSNO) od 15. juna 1992. godine, apelantu sa činom pukovnika avijacije prestala vojna služba sa 30. septembrom 1992. godine, i na osnovu ove naredbe apelant je Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd razriješen aktivne vojne službe. Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi pravilno zakqučili da je apelant 31. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA, da nije bio državljanin SRBiH, te mu nije odobren sta tus izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovora ovom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, zbog čega je Kantonalni sud zakqučio da su neosnovani apelantovi navodi da je bio komandant Vazduhoplovne vojne gimnazije, odnosno prosvjetni radnik, i da na njega ne može da se primijeni odredba člana 3a. Zakona. 11. Kantonalni sud je takođe obrazložio da je neosnovan apelantov navod da ima pravo na povraćaj stana jer ga je otkupio. Sud ističe da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio kao nosilac stanarskog prava, a da u ugovoru o kupoprodaji stana koji je priložio u spis predmeta nije naveden da tum kada je ugovor zakqučio, nego je samo na obračunskoj listi navedeno da je apelant zahtjev za otkup stana podnio 14. februara 1992. godine, a iz kopije priložene uplatnice od 14. februara 1992. godine vidqivo je da je apelant na ime otkupa stana uplatio iznos od 70.000 tadašwih dinara na račun Narodne banke Jugoslavije - Vojni servis Beograd. S obzirom da je utvrđeno da apelant nema pravo na povraćaj stana u skladu sa odredbom člana 3a. Zakona, apelantu primjenom člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada eventualno pravo na nadoknadu sredstava plaćenih po tom osnovu, pod uslovom da je sporni stan otkupio prije 6. aprila 1992. godine. Na kraju Kantonalni sud zakqučuje da je utvrđeno da apelant nema pravo na povraćaj stana, jer je ostao kao aktivno vojno lice u JNA i nakon 30. aprila 1991. godine, da ne može da se smatra izbjeglicom niti mu je taj sta tus priznat u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa na njega ne može da se primijeni ni odredba člana 1.1. Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je u postupku povraćaja stana povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, ali proizilazi da smatra da mu je pravo na dom povrijeđeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. Naime, apelant navodi da je dostavio dokaz da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. decembra 1995. godine i da je imao odobren boravak u statusu izbjeglice. Dalje apelant ističe da su netačni navodi da nije državljanin Federacije Bosne i Hercegovine, te je dostavio uvjerenje o državljanstvu Opštine Mostar od 13. januara 2003. godine. Takođe navodi da je predmetni stan otkupio u cijelosti na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je isplata kupoprodajne rate izvršena 28. februara 1992. godine, u ukupnom iznosu od 70.000 dinara. Apelant takođe ističe da je do izbijawa rata ra dio u Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3761 Vazduhoplovnoj gimnaziji u Mostaru gdje je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine, i da je prije 30. aprila 1992. godine prestao da bude vojno lice. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da donese odluku kojom će da mu omogući da ostvari pravo na povraćaj svog prijeratnog doma. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud u svom odgovoru smatra da u sudskom postupku po apelantovoj tužbi nisu povrijeđena njegova prava u postupku vraćawa stana u posjed, a postupak je okončan u razumnom roku. Naime, apelant je tužbom od 11. oktobra 2005. godine pokrenuo upravni spor predloživši da se poništi upravni akt, a sud je nakon održane javne rasprave i postupka koji je sproveo donio presudu 4. novembra 2005. godine. Predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 27/99) relevantne odredbe glase: "Član 3a. Izuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1 ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine." 15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 1 U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijewa se i glasi: žIzuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povraćaj stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14 decembra 1995. godine.ž Š...Ć" 16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04) Član 39, koji je na snazi od 16. oktobra 2004. godine, predviđa: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zakqučenog s bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA (žSlužbeni list SFRJž broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo sprovođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zakqučio je pravno obavezujući ugovor ako je zakqučio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i iznos cijene izmirio u ugovorenom roku. Član 39a. Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. zakqučio pravno obavezujući ugovor o otkupu s tana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39 ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava ukwiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39e. Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zakqučenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s članom 18 Zakona, umanjenu za amortizaciju. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zakqučio pravno obavezujući ugovor iz člana 39 stav 1 Zakona za čiji stan je sadašwi korisnik, u skladu s važećim zakonima, zakqučio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2 ovoga člana, izuzev nosilaca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1 ovoga člana." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." 21. Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu." 22. Shodno pravilu o iscrpqivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita donesenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o Broj 36 – Strana 3762 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 23. U konkretnom slučaju apelant nije koristio pravne lijekove koji su predviđeni zakonskim propisima za slučajeve tzv. "ćutawa administracije". Naime, apelant je podnio zahtjev nadležnom Odjelu za vraćanje spornog stana u posjed 17. septembra 1998. godine. Odjel je po apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine, kojim je odbio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Međutim, apelant je imao zakonsku mogućnost da u smislu člana 216 st. 2 i 3 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njegov zahtjev odbijen, ako nadležni or gan u roku od 60 dana ne odluči o njegovom zahtjevu. Dalje, u smislu člana 20 Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) apelant je imao mogućnost da, ako drugostepeni or gan u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi, a ne donese ga ni na zahtjev upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu s članom 10 ovog zakona, pokrene upravni spor pred Kantonalnim sudom kao da je žalba odbijena. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpqivawa svih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu, ovaj dio apelacije ne može da se razmatra (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2500/05 od 12. septembra 2006. godine). 24. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Apelant se takođe žali i na kršenje prava na dom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispuwava uslove iz člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 12. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i druge uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na dom iz člana 8 Evropske konvencije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da mu je wima povrijeđeno pravo na poštovanje doma iz člana 8 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 29. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. "Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 30. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 31. Da bi se utvrdilo da li se radi u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 32. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice "bespravni korisnik" u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 33. Što se tiče pitawa, u konkretnom slučaju, da li sporni stan može da se smatra apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je stan napustio zajedno sa porodicom u martu 1992. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev da mu se vrati sporni stan, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu člana 8 Evropske konvencije. 35. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješawa došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH 29/03), a u vezi sa tzv. "vojnim stanovima". Ovaj zakon dovoqno precizno i jasno predviđa da se oni nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatraju izbjeglicama niti imaju pravo na povraćaj stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemqi izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Iz navedenog proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 36. Ustavni sud, dalje, treba da razmotri da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva koji su navedeni u Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3763 stavu 2 člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, presudu Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43). 37. Stranke u postupku nisu navele koji je bio ciq miješawa u apelantovo pravo na poštovanje doma. Međutim, Ustavni sud je u ranijim odlukama već utvrdio da shodno članu II/5 Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, shodno ovom članu Ustava, obezbijeđena svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu. S druge strane, postojala je i potreba da se spriječe zloupotrebe ovog prava, te da se definiše ko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, naročito u slučajevima kada je predratni nosilac stanarskog prava, tokom rata i ratnih dejstava, ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. U tom smislu Ustavni sud je, u svojoj odluci U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da navedeni zakon "ima za ciq da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem žgrađanin može da bude nosilac stanarskog prava samo na jednom stanuž (član 12 Zakona o stambenim odnosima). Drugo, ciq je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i wihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih dejstava" (loc. cit., stav 53), te je zakqučio da odredba člana 3a. Zakona slijedi legitiman ciq. Ustavni sud u cijelosti ostaje kod ovakvog stava, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman ciq za miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori je da li je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Kantonalni sud, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoqne razloge" da preduzmu osporene mjere, odnosno donesu osporene odluke. 39. Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni sud je takođe analizirao u citiranoj odluci U 83/03, u svjetlu prava na imovinu. Tom prilikom, Ustavni sud je zakqučio da član 3a. Zakona, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on takođe ne utiče na lica kojima je priznat zaštićeni sta tus ili sta tus koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koje sada žive u tim stanovima, mogu da potražuju stanarsko pravo nad wima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana izazvaće pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno ovome, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom ciqu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/05, "Službene novine Federacije BiH" broj 68/04 od 29. avgusta 2006. godine). 40. Sem toga, Ustavni sud, generalno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su upravni organi i Kantonalni sud ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole u Mostaru do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine. Naime, organi uprave i sud su kao nesporno utvrdili da je apelant u činu pukovnika avijacije za potrebe službe premješten u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine i da je penzionisan 30. septembra 1992. godine, na osnovu Naredbe broj 6-110 SSNO od 15. juna 1992. godine, koja je objavljena u "Službenom vojnom listu" broj 14/92. Takođe su irelevantni navodi da on ima odobren boravak u statusu izbjeglice. Naime, shodno odgovarajućim, jasnim odredbama Zakona, apelant ne može da ima sta tus izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji Zakon decidno propisuje. S obzirom da apelant ex lege ne može da ima ovakav sta tus, nisu od važnosti potvrde koje su u vidu imali upravni organi i Kantonalni sud. Budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali "relevantne i dovoqne razloge" da preduzmu osporene mjere, odnosno da donesu osporeni odluke, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili zbog čega nema proizvoqnosti ni u primjeni navedenog zakona. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošewa odluke cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona apelant nema pravo na povraćaj stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zakqučuje da nije bilo kršewa prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je apelantu odbijen zahtjev za povraćaj stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom i imalo je legitiman ciq, a mjere koje su preduzete bile su proporcionalne tom ciqu. 43. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 15, čl. 60 i 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2518/05, rješavajući apelaciju Živote Pavkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je Broj 36 – Strana 3764 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Živote Pavkovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živote Pavkovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana pred upravnim organima i Kantonalnim sudom u Mostaru, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Života Pavković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 12. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva) broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva Ustavni sud je 23. decembra 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe graditeljstva uz dostavljanje odgovora na apelaciju zatražen je i na uvid spis broj 07/II-3-4187/98. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. januara 2006. godine, Ministarstvo i Služba graditeljstva nisu dostavili odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen na uvid 8. novembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 8. novembra 2006. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, u Ulici kneza Višeslava broj 77 b (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji mu je dodijelila Jugoslavenska narodna armija - Komanda Garnizona Mostar (u daljnjem tekstu: JNA), Rješenjem od 12. aprila 1976. godine. Apelant je za potrebe službe u Ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj odbrani premješten iz Garnizona Mostar u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine. Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd, apelant je radi odlaska u penziju razriješen aktivne vojne službe 30. septembra 1992. godine. 7. Apelant je 17. septembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana Odjelu prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalne privrede Mostar (u daljnjem tekstu: Odjel) koji je Rješenjem broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine odbio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana kao neosnovan. Odjel je u toku postupka utvrdio da je apelant bio prije rata nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBIH i da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije imao sta tus izbjeglice van bivše SFRJ. Odjel zaključuje da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stav 1. i člana 18d. stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), te mu ne pripada pravo na povrat stana. 8. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je Rješenjem broj 09-03-25-2585/01 od 8. augusta 2003. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je tužbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva broj 09-03-25-2585/01 od 8. augusta 2003. godine i predmet vratio tuženom na ponovni postupak, obrazloživši da je tuženi prilikom odlučivanja o žalbi i ispitujući zakonitost rješenja prvostepenog organa trebao primijeniti isključivo materijalni propis koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. 9. U ponovnom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine odbilo žalbu izjavljenu na Rješenje Odjela broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine (sada Služba graditeljstva) kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant 30. septembra 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, a zatim u vojsci Jugoslavije, te da je u profesionalnoj vojnoj službi ostao do 30. septembra 1992. godine, kada je penzionisan. Ministarstvo dalje navodi da se, iznimno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona, za stanove koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su dati na raspolaganje Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), nosilac stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA i nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Stoga je Ministarstvo zaključilo da apelant nema pravo na povrat spornog stana u posjed, jer je 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice i ne može se smatrati izbjeglicom ni raseljenom osobom, te je utvrđeno da je prvostepeni or gan pravilno proveo postupak i da je prvostepeno rješenje osnovano na zakonu. 10. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je nakon održane javne rasprave donio osporenu Presudu broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud u obrazloženju ove presude navodi da sporni stan ima karakter stana kojim raspolaže FMO i na čiji sta tus se primjenjuje odredba člana 3a. Zakona kod odlučivanja o pravu na vraćanje stana u posjed. Kantonalni sud ističe da je apelant po potrebi službe u ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj odbrani 30. marta 1992. godine premješten u Garnizon Beograd, a da je Naredbom broj 6-110 Saveznog sekretara za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) od 15. juna 1992. godine, apelantu sa činom pukovnika avijacije prestala vojna služba sa 30. septembrom 1992. godine, i na osnovu ove naredbe apelant je Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd razriješen aktivne vojne službe. Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi izveli pravilan zaključak da je apelant 31. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA, da nije bio državljanin SRBiH, te mu nije odobren sta tus izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovora ovom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je bio komandant Zrakoplovne vojne gimnazije, odnosno prosvjetni radnik, i da se na njega ne može primijeniti odredba člana 3a. Zakona. 11. Kantonalni sud je također obrazložio da je neosnovan apelantov navod da ima pravo na povrat stana jer ga je otkupio. Sud ističe da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio kao nosilac stanarskog prava, a da u ugovoru o kupoprodaji stana koji je priložio u spis predmeta nije naveden da tum kada je ugovor zaključio, nego je samo na obračunskoj listi navedeno da je apelant zahtjev za otkup stana podnio 14. februara 1992. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3765 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. godine, a iz kopije priložene uplatnice od 14. februara 1992. godine vidljivo je da je apelant na ime otkupa stana uplatio iznos od 70.000 tadašnjih dinara na račun Narodne banke Jugoslavije - Vojni servis Beograd. S obzirom da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana u skladu s odredbom člana 3a. Zakona, apelantu primjenom člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada eventualno pravo na nadoknadu sredstava plaćenih po tom osnovu, pod uvjetom da je sporni stan otkupio prije 6. aprila 1992. godine. Na kraju Kantonalni sud zaključuje da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana, jer je ostao kao aktivno vojno lice u JNA i nakon 30. aprila 1991. godine, da se ne može smatrati izbjeglicom niti mu je taj sta tus priznat u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa se na njega ne može primijeniti ni odredba člana 1.1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je u postupku povrata stana povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, ali proizlazi da smatra da mu je pravo na dom povrijeđeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da je dostavio dokaz da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. decembra 1995. godine i da je imao odobren boravak u statusu izbjeglice. Dalje apelant ističe da su netačni navodi da nije državljanin Federacije Bosne i Hercegovine, te je dostavio uvjerenje o državljanstvu Općine Mostar od 13. januara 2003. godine. Također navodi da je predmetni stan otkupio u cijelosti na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je isplata kupoprodajne rate izvršena 28. februara 1992. godine, u ukupnom iznosu od 70.000 dinara. Apelant također ističe da je do izbijanja rata ra dio u Zrakoplovnoj gimnaziji u Mostaru gdje je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine, i da je prije 30. aprila 1992. godine prestao biti vojno lice. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da donese odluku kojom će mu omogućiti da ostvari pravo na povrat svog prijeratnog doma. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud u svom odgovoru smatra da u sudskom postupku po apelantovoj tužbi nisu povrijeđena njegova prava u postupku vraćanja stana u posjed, a postupak je okončan u razumnom roku. Naime, apelant je tužbom od 11. oktobra 2005. godine pokrenuo upravni spor predloživši poništenje upravnog akta, a sud je nakon održane javne rasprave i provedenog postupka donio presudu 4. novembra 2005. godine. Predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 27/99) relevantne odredbe glase: "Član 3a. Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine." 15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 1. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi: žIzuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14 decembra 1995. godine.ž Š...Ć" 16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04) Član 39, koji je na snazi od 16. oktobra 2004. godine, predviđa: "Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA (žSlužbeni list SFRJž broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada vrijedećem Zakonu i iznos cijene izmirio u ugovorenom roku. Član 39a. Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39e. Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s članom 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju. Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu s vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovoga člana, izuzev nosilaca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovoga člana." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su Broj 36 – Strana 3766 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. 20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 21. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu." 22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita donesenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 23. U konkretnom slučaju apelant nije koristio pravne lijekove predviđene zakonskim propisima za slučajeve tzv. "šutnje administracije". Naime, apelant je podnio zahtjev nadležnom Odjelu za vraćanje spornog stana u posjed 17. septembra 1998. godine. Odjel je po apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine, kojim je odbio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Međutim, apelant je imao zakonsku mogućnost da u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njegov zahtjev odbijen, ako nadležni or gan u roku od 60 dana ne odluči o njegovom zahtjevu. Dalje, u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) apelant je imao mogućnost ako drugostepeni or gan u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi, a ne donese ga ni na zahtjev upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu s članom 10. ovog Zakona, pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom kao da je žalba odbijena. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovaj dio apelacije se ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2500/05 od 12. septembra 2006. godine). 24. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Apelant se također žali i na kršenje prava na dom. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 12. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i druge uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 29. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 30. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 31. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 32. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je osoba "bespravni korisnik" u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3767 Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 33. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je stan napustio zajedno sa porodicom u martu 1992. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije. 35. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH 29/03), a u vezi sa tzv. "vojnim stanovima". Ovaj Zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da se oni nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatraju izbjeglicama niti imaju pravo na povrat stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud, dalje, treba razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43). 37. Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni sud je u ranijim odlukama već utvrdio da prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. S druge strane, postojala je i potreba da se spriječe zloupotrebe ovog prava, te da se definira ko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, naročito u slučajevima kada je predratni nosilac stanarskog prava, tokom rata i ratnih dejstava, ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. U tom smislu Ustavni sud je, u svojoj Odluci U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da navedeni Zakon "ima za cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem žgrađanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanuž (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (loc. cit., stav 53), te je zaključio da odredba člana 3a. Zakona slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje kod ovakvog stava, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti jesu li upravni organi i Kantonalni sud, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka. 39. Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni sud je također analizirao u citiranoj Odluci U 83/03, u svjetlu prava na imovinu. Tom prilikom, Ustavni sud je zaključio da član 3a. Zakona, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na one osobe koje su već kupile stan; drugo, on također ne utiče na osobe kojima je priznat zaštićeni sta tus ili sta tus koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druge osobe, koje sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo nad njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu s članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno ovome, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/05, "Službene novine Federacije BiH" broj 68/04 od 29. augusta 2006. godine). 40. Osim toga, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su upravni organi i Kantonalni sud ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole u Mostaru do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine. Naime, organi uprave i sud su kao nesporno utvrdili da je apelant u činu pukovnika avijacije za potrebe službe premješten u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine i da je penzionisan 30. septembra 1992. godine, na osnovu Naredbe broj 6-110 SSNO od 15. juna 1992. godine, koja je objavljena u "Službenom vojnom listu" broj 14/92. Također su irelevantni navodi da on ima odobren boravak u statusu izbjeglice. Naime, prema odgovarajućim, jasnim odredbama Zakona, apelant ne može imati sta tus izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji Zakon decidno propisuje. S obzirom da apelant ex lege ne može imati ovakav sta tus, nisu od važnosti potvrde koje su u vidu imali upravni organi i Kantonalni sud. Budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali "relevantne i dovoljne razloge" za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili zbog čega nema proizvoljnosti ni u primjeni navedenog Zakona. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošenja odluke cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom i imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju. 43. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, čl. 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 36 – Strana 3768 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2518/05, rješavajući apelaciju Živote Pavkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 15, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 60. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Živote Pavkovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1539/05 od 4. studenoga 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. rujna 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad broj 07/II-3-4187/98 od 6. travnja 2001. godine, u odnosu na pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živote Pavkovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana pred upravnim tijelima i Kantonalnim sudom u Mostaru, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Života Pavković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, odvjetnica iz Mostara, podnio je 12. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1539/05 od 4. studenoga 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. rujna 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva) broj 07/II-3-4187/98 od 6. travnja 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva Ustavni je sud 23. prosinca 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe graditeljstva je uz dostavljanje odgovora na apelaciju zatražen i na uvid spis broj 07/II-3-4187/98. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 5. siječnja 2006. godine, Ministarstvo i Služba graditeljstva nisu dostavili odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen na uvid 8. studenoga 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 8. studenoga 2006. godine dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je bio predratni nositelj stanarskog prava na stanu u Mostaru, u Ulici kneza Višeslava broj 77 b (u daljnjem tekstu: prijeporni stan), koji mu je dodijelila Jugoslavenska narodna armija - Komanda Garnizona Mostar (u daljnjem tekstu: JNA), Rješenjem od 12. travnja 1976. godine. Apelant je za potrebe službe u Ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani premješten iz Garnizona Mostar u Garnizon Beograd 30. ožujka 1992. godine. Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd, apelant je radi odlaska u mirovinu razriješen aktivne vojne službe 30. rujna 1992. godine. 7. Apelant je 17. rujna 1998. godine podnio zahtjev za povrat prijepornog stana Odjelu prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Mostar (u daljnjem tekstu: Odjel) koji je Rješenjem broj 07/II-3-4187/98 od 6. travnja 2001. godine odbio zahtjev za vraćanje u posjed prijepornog stana kao neutemeljen. Odjel je tijekom postupka ustvrdio da je apelant bio prije rata nositelj stanarskog prava na prijepornom stanu, da je 30. travnja 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da 30. travnja 1991. godine nije bio državljanin SRBIH i da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije imao sta tus izbjeglice van bivše SFRJ. Odjel zaključuje da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenom osobom u smislu članka 3a. stavak 1. i članka 18d. stavak 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), te mu ne pripada pravo na povrat stana. 8. Odlučujući o prizivu Ministarstvo je Rješenjem broj 09-03-25-2585/01 od 8. kolovoza 2003. godine odbilo apelantov priziv kao neutemeljen i potvrdilo prvostupanjsko rješenje. Protiv drugostupanjskog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je tužbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva broj 09-03-25-2585/01 od 8. kolovoza 2003. godine i predmet vratio tuženom na ponovni postupak, obrazloživši da je tuženi prigodom odlučivanja o prizivu i ispitujući zakonitost rješenja prvostupanjskog tijela trebao primijeniti isključivo materijalni propis koji je važio u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja. 9. U ponovnom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. rujna 2005. godine odbilo priziv izjavljen na Rješenje Odjela broj 07/II-3-4187/98 od 6. travnja 2001. godine (sada Služba graditeljstva) kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelant 30. rujna 1991. godine bio aktivna vojna osoba u JNA, a potom u vojsci Jugoslavije, te da je u profesionalnoj vojnoj službi ostao do 30. rujna 1992. godine, kada je umirovljen. Ministarstvo dalje navodi da se, iznimno od odredbi članka 3. st. 1. i 2. Zakona, za stanove koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije BiH, a koji su dati na raspolaganje Federalnom ministarstvu obrane (u daljnjem tekstu: FMO), nositelj stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je 30. travnja 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA i nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine. Stoga je Ministarstvo zaključilo da apelant nema pravo na povrat prijepornog stana u posjed, jer je 30. travnja 1991. godine bio aktivna vojna osoba i ne može se smatrati izbjeglicom ni raseljenom osobom, te je utvrđeno da je prvostupanjsko tijelo pravilno provelo postupak i da je prvostupanjsko rješenje utemeljeno na zakonu. 10. Apelant je protiv drugostupanjskog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je nakon održane javne rasprave donio pobijanu Presudu broj U-1539/05 od 4. studenoga 2005. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud u obrazloženju ove presude navodi da prijeporni stan ima karakter stana kojim raspolaže FMO i na čiji sta tus se Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3769 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. primjenjuje odredba članka 3a. Zakona kod odlučivanja o pravu na vraćanje stana u posjed. Kantonalni sud ističe da je apelant po potrebi službe u ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani 30. ožujka 1992. godine premješten u Garnizon Beograd, a da je Naredbom broj 6-110 Saveznog sekretara za narodnu obranu (u daljnjem tekstu: SSNO) od 15. lipnja 1992. godine, apelantu sa činom pukovnika avijacije prestala vojna služba sa 30. rujnom 1992. godine, i na temelju ove naredbe apelant je Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd razriješen aktivne vojne službe. Kantonalni je sud ocijenio da su upravna tijela izvela pravilan zaključak da je apelant 31. travnja 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA, da nije bio državljanin SRBiH, te mu nije odobren sta tus izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovora ovom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi da je bio komandant Zrakoplovne vojne gimnazije, odnosno prosvjetni djelatnik, i da se na njega ne može primijeniti odredba članka 3a. Zakona. 11. Kantonalni je sud također obrazložio da je neutemeljen apelantov navod da ima pravo na povrat stana jer ga je otkupio. Sud ističe da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio kao nositelj stanarskog prava, a da u ugovoru o kupoprodaji stana koji je priložio u spis predmeta nije naveden nadnevak kada je ugovor zaključio, nego je samo na obračunskoj listi navedeno da je apelant zahtjev za otkup stana podnio 14. veljače 1992. godine, a iz preslike priložene tiskanice od 14. veljače 1992. godine je vidljivo da je apelant na ime otkupa stana uplatio iznos od 70.000 tadašnjih dinara na račun Narodne banke Jugoslavije - Vojni servis Beograd. Obzirom da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana sukladno odredbi članka 3a. Zakona, apelantu primjenom članka 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada eventualno pravo na nadoknadu sredstava plaćenih po toj osnovi, pod uvjetom da je prijeporni stan otkupio prije 6. travnja 1992. godine. U konačnici Kantonalni sud zaključuje da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana, jer je ostao kao aktivna vojna osoba u JNA i nakon 30. travnja 1991. godine, da se ne može smatrati izbjeglicom niti mu je taj sta tus priznat u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine, pa se na njega ne može primijeniti ni odredba članka 1.1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je u postupku povrata stana povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebice ne obrazlaže, ali proizlazi da smatra da mu je pravo na dom povrijeđeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da je dostavio dokaz da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. prosinca 1995. godine i da je imao odobren boravak u statusu izbjeglice. Dalje apelant ističe da su netočni navodi da nije državljanin Federacije Bosne i Hercegovine, te je dostavio uvjerenje o državljanstvu Općine Mostar od 13. siječnja 2003. godine. Također navodi da je predmetni stan otkupio u cijelosti na temelju kupoprodajnog ugovora, te da je isplata kupoprodajne rate izvršena 28. veljače 1992. godine, u ukupnom iznosu od 70.000 dinara. Apelant također ističe da je do izbijanja rata ra dio u Zrakoplovnoj gimnaziji u Mostaru gdje je bio uposlen na radnom mjestu ravnatelja škole do 30. ožujka 1992. godine, a da je postupak za umirovljenje pokrenuo 28. travnja 1992. godine, i da je prije 30. travnja 1992. godine prestao biti vojna osoba. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i donese odluku kojom će mu omogućiti ostvarivanje prava na povrat svog prijeratnog doma. b) Odgovor na apelaciju 13. Kantonalni sud u svom odgovoru smatra da u sudskom postupku po apelantovoj tužbi nisu povrijeđena njegova prava u postupku vraćanja stana u posjed, a postupak je okončan u razumnom roku. Naime, apelant je tužbom od 11. listopada 2005. godine pokrenuo upravni spor predloživši poništenje upravnog akta, a sud je nakon održane javne rasprave i provedenog postupka donio presudu 4. studenoga 2005. godine. Predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 27/99) relevantne odredbe glase: "Članak 3a. Izuzetno od odredbe članka 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva obrane, nositelj stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. travnja 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu) - u JNA (tj. nije bio umirovljen) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine. Nositelj stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog članka ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. prosinca 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine." 15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 1. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) članak 3a. mijenja se i glasi: žIzuzetno od odredbe članka 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo obrane čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14 prosinca 1995. godine.ž Š...Ć" 16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04) Članak 39, koji je na snazi od 16. listopada 2004. godine, predviđa: "Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA (žSlužbeni list SFRJž broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena sukladno tada vrijedećem Zakonu i iznos cijene izmirio u ugovorenom roku. Članak 39a. Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva obrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. travnja 1992. zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) sukladno zakonima navedenim u članku 39. ovog Zakona, Ministarstvo obrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Članak 39e. Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz Broj 36 – Strana 3770 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, koji je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu sukladno članku 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju. Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, sukladno vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stavka 2. ovoga članka, izuzev nositelja prava kupoprodajnog ugovora iz stavka 1. ovoga članka." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1. i 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. 20. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." 21. Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu." 22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan za ispitivanje donesene odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje o tomu hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine). 23. U konkretnom slučaju apelant nije koristio pravne lijekove predviđene zakonskim propisima za slučajeve tzv. "šutnje administracije". Naime, apelant je podnio zahtjev nadležnom Odjelu za vraćanje prijepornog stana u posjed 17. rujna 1998. godine. Odjel je po apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 07/II-3-4187/98 od 6. travnja 2001. godine, kojim je odbio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Međutim, apelant je imao zakonsku mogućnost da u smislu članka 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) izjavi priziv mjerodavnom tijelu kao da je njegov zahtjev odbijen, ako mjerodavno tijelo u roku od 60 dana ne odluči o njegovom zahtjevu. Dalje, u smislu članka 20. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) apelant je imao mogućnost ako drugostupanjsko tijelo u roku od mjesec dana ne donese rješenje o prizivu, a ne donese ga ni na zahtjev upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovog Zakona, pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom kao da je priziv odbijen. Prema tomu, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovaj se dio apelacije ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2500/05 od 12. rujna 2006. godine). 24. Na temelju izloženog, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 25. Apelant se također žali i na kršenje prava na dom. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1539/05 od 4. studenoga 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 12. prosinca 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i druge uvjete iz članka 16. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija, u svezi s navodima o kršenju prava na dom iz članka 8. Europske konvencije, ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz članka 8. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". 29. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 30. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). 31. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li prijeporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelant pobija "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3771 pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, br. 30, stavak 49). 32. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46.f, i Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je osoba "bespravni korisnik" sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 33. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud opaža da je apelant neprijeporno bio predratni nositelj stanarskog prava na prijepornom stanu i da je stan napustio zajedno s obitelji u ožujku 1992. godine. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prijeporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 34. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanjem prijepornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu članka 8. Europske konvencije. 35. U svezi s pitanjem je li to miješanje bilo "sukladno zakonu" u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH 29/03), a u vezi sa tzv. "vojnim stanovima". Ovaj Zakon dovoljno precizno i razvidno predviđa da se oni nositelji stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO, koji su nakon 19. svibnja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojna ili civilna osoba u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija BiH, ne smatraju izbjeglicama niti imaju pravo na povrat stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "sukladno zakonu" u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 36. Ustavni sud, dalje, treba razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo sukladno zakonu, bilo sukladno jednom od ciljeva navedenom u stavku 2. članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, presudu Dud geon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stavak 43). 37. Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni je sud u ranijim odlukama već ustvrdio da prema članku II/5. Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih osoba je uzdignuto na razinu ustavnih prava, koja su, prema ovom članku Ustava, osigurana svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. S druge strane, postojala je i potreba da se spriječe zlouporabe ovog prava, te da se definira tko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenom osobom, osobito u slučajevima kada je predratni nositelj stanarskog prava, tijekom rata i ratnih djelovanja, ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH. U tom smislu Ustavni je sud, u svojoj Odluci U 83/03 od 22. rujna 2004. godine, ustvrdio da navedeni Zakon "ima za cilj ispraviti nejednakosti koje su postojale između nositelja stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nositelja stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila načelo koje je postojalo u bivšoj SFRJ, prema kojem žgrađanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanuž (članak 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je osloboditi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove obitelji ili osobe koje su bile prisiljene napustiti svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (loc. cit., stavak 53), te je zaključio da odredba članka 3a. Zakona slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje kod ovakvog stava, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "nužno u demokratskom društvu", odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovano načelo proporcionalnosti, Ustavni će sud razmotriti jesu li upravna tijela i Kantonalni sud, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" za poduzimanje pobijanih mjera, odnosno donošenje pobijanih odluka. 39. Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni je sud također analizirao u citiranoj Odluci U 83/03, u svjetlu prava na imovinu. Tom prigodom, Ustavni je sud zaključio da članak 3a. Zakona, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nositelja stanarskog prava i javnog interesa". Do takve je ocjene Ustavni sud došao nakon što je razmotrio niz relevantnih čimbenika, a osobito da "prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na one osobe koje su već kupile stan; drugo, on također ne utiče na osobe kojima je priznat zaštićeni sta tus ili sta tus koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljene osobe od države izvan teritorija bivše SFRJ; treće, druge osobe, koje sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo nad njima. S točke motrišta pravne sigurnosti, sukladno članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te razvidne i praktične poteškoće". Analogno ovome, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "nužno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/05, "Službene novine Federacije BiH" broj 68/04 od 29. kolovoza 2006. godine). 40. Osim toga, Ustavni sud, općenito, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni se sud neće upuštati u način na koji su upravna tijela i Kantonalni sud ocijenili izvedene dokaze i ustvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da je bio uposlen na radnom mjestu ravnatelja škole u Mostaru do 30. ožujka 1992. godine, a da je postupak za umirovljenje pokrenuo 28. travnja 1992. godine. Naime, tijela uprave i sud su kao neprijeporno ustvrdili da je apelant u činu pukovnika avijacije za potrebe službe premješten u Garnizon Beograd 30. ožujka 1992. godine i da je umirovljen 30. rujna 1992. godine, na temelju Naredbe broj 6-110 SSNO od 15. lipnja 1992. godine, koja je objavljena u "Službenom vojnom listu" broj 14/92. Također su irelevantni navodi da on ima odobren boravak u statusu izbjeglice. Naime, prema odgovarajućim, razvidnim odredbama Zakona, apelant ne može imati sta tus izbjeglice ili raseljene osobe, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije ostao nakon 19. svibnja 1992. godine, tj. nadnevka koji Zakon decidno propisuje. Obzirom da apelant ex lege ne može imati ovakav sta tus, nisu od važnosti potvrde koje su u vidu imala upravna tijela i Kantonalni sud. Budući da su i Kantonalni sud i upravna tijela ove činjenice ustvrdili i na temelju toga poduzeli mjere koje zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali "relevantne i dovoljne razloge" za poduzimanje pobijanih mjera, odnosno donošenje pobijanih odluka, te da su te razloge u odlukama razvidno obrazložili zbog čega nema proizvoljnosti ni u primjeni navedenog Zakona. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije Broj 36 – Strana 3772 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. rata, Ustavni sud primjećuje da su tijela uprave i Kantonalni sud prigodom donošenja odluke cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, obzirom da u smislu članka 3a. Zakona apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. travnja 1992. godine sklopio pravno obvezujući ugovor o kupnji stana s bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu obrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovoj osnovi u smislu članka 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 41. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je apelantu odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH nakon nadnevka propisanog zakonom, budući je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo sukladno zakonu i imalo je legitiman cilj, a poduzete su mjere bile proporcionalne tom cilju. 43. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 15, čl. 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2524/05, rješavajući apelaciju Mustafe Muratagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Muratagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješewa Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mustafa Muratagić (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 13. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine. Navedeni predmet registrovan je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2524/05. 2. Isti apelant je 10. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Navedeni predmet registrovan je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2806/06. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Visokom (u daljem tekstu: Opštinski sud) i Opštine Visoko zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su Ustavnom sudu 22, 25. i 26. septembra, te 30. oktobra 2006. godine. 5. Ustavni sud je 26. oktobra 2006. godine od Opštinskog suda tražio na uvid predmetni sudski spis broj V-P:413/01. Opštinski sud je Ustavnom sudu 30. oktobra 2006. godine dostavio traženi sudski spis. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. novembra 2006. godine. 7. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljena dva zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2524/05. Spojeni su predmeti br. AP 2524/05 i AP 2806/06. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2524/05 9. Apelant je 7. januara 1980. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv Opštine Visoko radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik kuće izgrađene na k.č. broj 218. KO Visoko, a da je Rješenjem broj 03-3-475-25/78 od 14. marta 1979. godine tužena izuzela iz njegovog posjeda 69 m 2 zemqišta (koje se nalazilo u društvenoj svojini) radi rekonstrukcije ulice. Tom prilikom je porušena betonsko-metalna ograda, a ivica rekonstruisane kuće pomjerena je prema apelantovoj kući sa 2,7 m na svega 67 cm od stepeništa i ulaza u prizemlje i sprat kuće. Nivo rekonstruisane ulice podignut je za 1m u odnosu na raniji nivo, te je postavljen potporni zid koji istovremeno predstavlja i ogradu, a koji je veoma loše urađen te je ispucao na više mjesta. Zbog svega toga kuća je pretrpjela štetu, umanjena joj je tržišna vrijednost i to će imati negativne posljedice za življenje u kući zbog ugrožavawa životne sredine, buke, prašine, vibracija i potresa pri prolasku motornih vozila. Stoga je apelant tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 24.872,02 KM. Kasnije, u toku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev potražujući dodatnih 7.150 KM na ime naknadno prouzrokovane štete, zatim 15.000 KM po osnovu trajno umanjene tržišne vrijednosti objekta i izmakle dobiti, te nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM. 10. Opštinski sud je Presudom broj V-P:413/01 od 15. oktobra 2004. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je naložio tuženoj da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 28.209 KM sa zateznom kamatom računajući od 29. septembra 2000. godine, u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, te od dana presuđewa tj. od 15. oktobra 2004. godine, takođe u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, dok je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, i to u pogledu naknade radi izgradnje pristupne staze, kao i naknade štete radi umanjenja tržišne vrijednosti kuće, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da umanjenje tržišne cijene kuće iznosi 15.000 KM u odnosu na raniju vrijednost kuće, kao što apelant nije dokazao da li je mu povrijeđeno neko dobro radi izloženosti kuće određenim imisijama (povećana buka, prašina, izloženost saobraćaju), te da li se te imisije ispoljavaju preko dozvoljenog nivoa zbog čega bi mogle da budu osnova za naknadu. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1679/04 od 27. januara 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na taj način što se tužena obavezuje da apelantu isplati iznos od 3.360 KM na ime izgradnje pristupne staze sa zateznim kamatama, počevši od dana prvostepenog presuđewa, tj. od 15. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je svojom presudom uvažio i žalbu tužene, te je Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3773 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kom se na određene pojedinačne iznose naknade štete dosuđuje zatezna kamata počevši od 29. septembra 2000. godine, tako što prema drugostepenoj presudi zatezna kamata ima da se računa od dana kad je donesena prvostepena presuda, tj. od 15. oktobra 2004. godine. 12. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je naglasio da je nižestepenim presudama odbijen apelantov zahtjev kojim potražuje naknadu materijalne štete zbog trajnog umanjenja vrijednosti zgrade. Taj vid potraživawa predstavljao bi potraživanje naknade materijalne štete u obliku izmakle koristi (čl. 155 i 189 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, apelant u toku postupka nije uspio da dokaže svoje navode u tom pravcu. Stoga, tržišna vrijednost samog objekta ne može da bude procijenjena u ovom momentu, jer apelant nije ni pokušao da proda objekat, pa je to buduće potraživanje koje ne može da bude ni utvrđeno. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji je mogao osnovano da se očekuje prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Nije dovoqna apstraktna mogućnost da bi apelant-oštećeni ostvario veću dobit da je prodao objekat prije nastalog oštećewa. U tom smislu apelant je kao tužilac morao da dokaže namjeru da proda objekat i time nemogućnost da ostvari veću korist. 13. Apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta nije priznat u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđa slučajeve u kojima može da se dosudi naknada nematerijalne štete, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan. 14. Sem toga, stav nižestepenih sudova da se na dosuđene iznose naknade materijalne štete dosude zatezne kamate računajući od dana presuđewa zasniva se na dugogodišwoj i ustaljenoj praksi, koja svoje uporište ima u članu 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, u situaciji kada oštećeno lice do donošewa prvostepene presude ne otkloni štetu, a ne nadoknadi je ni tuženi kao štetnik. Dosuđenjem naknade štete prema cijenama u vrijeme kad je donesena sudska odluka uspostavlja se prijašnje stanje jer dosuđenim iznosom oštećeni može da popravi oštećenu stvar ili kupi novu stvar. Apelant traži zateznu kamatu od 11. avgusta 1997. godine kada je izvršeno vještačenje štete koja je nastala, međutim, od dana utvrđivawa te visine pa do presuđewa nije dolazilo do inflacije i obezvrjeđewa izvršene procjene, pa stoga nema ni razloga da se zatezne kamate računaju od tog datuma. Činjenice u predmetu AP 2806/06 15. Rješenjem Opštinskog suda broj VP:413/01 od 24. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine, utvrđena je apelantova obaveza da plati sudske takse na tužbu, presudu, žalbu i reviziju u ukupnom iznosu od 2.207 KM. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da apelant nije uplatio navedene sudske takse, te da su neosnovani njegovi navodi da je ranije izvršio uplatu spomenutih sudskih taksi s obzirom da o tome nema niti jednog dokaza u predmetnom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji broj AP 2524/05 apelant je, iako je naveo da se radilo o "beskonačnom" i "maratonskom" procesu gdje je "suđenje trajalo beskonačno dugo", eksplicitno naveo da povredu prava na pravično suđenje vidi zbog: a) nedosuđenih kamata od dana kada je nastala šteta ili od dana kad je preračunata vrijednost zahtjeva u KM; b) zbog nedosuđene štete za izgubljenu tržišnu vrijednost kuće i c) zbog nedosuđene materijalne štete. U pogledu dosuđivawa zateznih kamata na iznose naknade materijalne štete, apelant smatra da je te kamate trebalo da se dosude od dana kad je šteta nastala, pozivajući se na član 186 Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno dosudili kamatu koja ima da se računa od dana presuđewa pozivajući se na član 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na nedosuđenu štetu zbog izgubljene tržišne vrijednost kuće, apelant navodi šta su o tome rekli sudski vještaci koji su vršili vještačewa u ovom predmetu, te naglašava kako je više puta oglašavao prodaju kuće. Kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, apelant smatra da njegov slučaj može da se podvede pod član 200 Zakona o obligacionim odnosima, te da ima pravo na naknadu ove vrste štete. 17. U apelaciji broj AP 2806/06 apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koje vidi u tome što mu je nametnuta obaveza da plati sudske takse u iznosu od 2.207 KM koje je on već ranije platio. b) Odgovor na apelaciju 18. Svi odgovori na apelaciju naglašavaju da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te da su presude redovnih sudova dale iscrpne razloge u pogledu toga zašto je odbijen dio postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, kod kojih razloga učesnici postupka pred Ustavnim sudom ostaju i kod odgovora na apelaciju. V. Relevantni propisi 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85) "Član 186 Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189 Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošewa sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji je mogao osnovano da se očekuje prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radwom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može da odredi visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 200 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i ciqu kome služi ta naknada, ali i o tome da se wome ne pogoduje težwama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-0001 244 od 12. septembra 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda Vrhovnog suda donesena je 25. oktobra 2005. godine, osporeno rješenje Kantonalnog suda doneseno je 12. Broj 36 – Strana 3774 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2005. godine i 10. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje, dok rješenje Kantonalnog suda osporava tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek, te prava na imovinu. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 32 Pravila Ustavnog suda, kod odlučivawa ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na eksplicitne apelantove navode u apelaciji broj AP 2542/05, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u sljedećem: a) smatra da je na utvrđene iznose materijalne štete zatezna kamata trebala da bude dosuđena ili od dana kada je podnesena tužba ili od dana kad je izvršeno vještačenje štete u KM, a ne od dana kada je donesena prvostepena odluka kako su to uradili redovni sudovi; b) smatra da je trebalo da mu se dosudi naknad zbog izgubljene tržišne vrijednosti kuće te da je u postupku dokazao da ima namjeru da proda kuću; i c) smatra da ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta. 27. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02), shodno kojoj "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je žna pitawa koja su sadržana u ovom ustavuž i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 28. Ustavni sud smatra da navedeno stanovište može da se primijeni kod ispitivawa ove apelacije. U prvom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom datumu od kada treba da se dosude zatezne kamate na iznose materijalne štete. Redovni sudovi su smatrali da zatezne kamate treba da se računaju od dana kada je donesena prvostepena presuda, pozivajući se na član 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme kad je donesena sudska odluka. Sa druge strane apelant smatra da zatezne kamate treba da se računaju od dana kada je nastala šteta ili od dana kada su potraživani iznosi preračunati u KM, pozivajući se na član 186 Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. 29. Ustavni sud primjećuje da član 186 Zakona o obligacionim odnosima ne propisuje od kada treba da se računaju zatezne kamate niti ih uopšte spominje, kao ni član 189 Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, u nedostatku eksplicitne zakonske odredbe koja bi propisivala od kada treba da se dosuđuju zakonske zatezne kamate, kad se utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba da plati, Ustavni sud smatra da redovni sudovi imaju pravo da svojom sudskom praksom urede to pitanje, kao što se desilo u ovom slučaju, gdje je Vrhovni sud naglasio da se shodno ustaljenoj praksi zatezne kamate računaju od dana kada prvostepeni sud utvrdi iznos štete koji treba da se plati tj. od dana kada je donesena odluka, za koje stanovište se nalazi uporište u članu 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima. Takvo stanovište za Ustavni sud nije proizvoqno niti je wime došlo do povrede Ustavom zagarantovanih prava. Naime, sasvim je logično da prvo treba da se utvrdi iznos štete koji štetnik treba da plati, a visina štete se određuje u vrijeme kad je donesena odluka shodno članu 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, te onda na taj iznos treba da se odredi zakonska zatezna kamata. Sa druge strane član 186 Zakona o obligacionim odnosima, na koji se apelant poziva, propisuje obavezu naknade štete dospjelom od trenutka kada je nastala, međutim, nakon toga prvo treba da se utvrdi koji je to iznos štete koji treba da se naknadi (a taj iznos se utvrđuje odlukom suda), pa tek onda može da se govori o dosuđivanju zateznih kamata, iz čega proizilazi da zatezne kamate mogu da se dosude tek kad sud utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba da plati. Shodno tome, Ustavni sud smatra da ovdje nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Dalje, apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što mu nije dosuđena naknada materijalne štete radi trajnog umanjenja tržišne vrijednosti njegove kuće. Redovni sudovi su naglasili da bi apelant po ovom osnovu imao pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, da je dokazao namjeru da prodaje kuću. Međutim, apelant tu svoju namjeru nije dokazao, a za dosuđivanje ove vrste štete nije dovoqna samo apstraktna mogućnost da bi apelant mogao da ostvari veću dobit da je prodao kuću prije nastalog oštećewa. Kao što je već ranije navedeno, utvrđivanje činjeničnog stawa spada u nadležnost redovnih sudova, te Ustavni sud u ovom slučaju neće da ulazi u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stawa, u pogledu toga da li je apelant uspio da dokaže da je imao namjeru da proda svoju kuću, zbog toga što u ovako utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ne vidi ništa proizvoqno, posebno kad se uzme u obzir da uvidom u predmetni sudski spis nije nađen niti jedan dokaz koji bi išao u pravcu dokazivawa apelantove namjere da proda kuću. U tome Ustavni sud ne vidi povredu prava na pravično suđenje. 31. Apelant tvrdi i da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što mu je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Obrazloženje redovnih sudova o ovom pitanju je da članom 200 Zakona o obligacionim odnosima nije propisano da naknada nematerijalne štete može da se traži zbog "bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta". Shodno tome, apelantov zahtjev nije priznat članom 200 Zakona o obligacionim odnosima pa nije ni moglo da mu se udovoqi. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da članom 200 Zakona o obligacionim odnosima zaista nije predviđeno da može da se traži naknada nematerijalne štete zbog onih razloga koje je apelant naveo u svojoj tužbi. Apelant je mogao da traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede "slobode ili prava" predviđenih Ustavom, te ukoliko dokaže da je takva povreda nastala mogao je zbog toga da zahtijeva naknadu nematerijalne štete. Međutim, apelant to nije uradio u konkretnom slučaju pa je njegov zahtjev valjalo odbiti, a Ustavni sud ne smatra da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3775 32. Apelant se u apelaciji broj AP 2806/06 pozvao na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apsolutno neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog toga što je pozvan da plati sudske takse 19. decembra 2005. godine, a prvostepeno Rješenje broj VP:413/01, kojim mu se nalaže da plati sudske takse u iznosu od 2.207 KM, doneseno je 24. aprila 2006. godine i to rješenje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Dakle, ovaj postupak završen je za devet mjeseci pa nema niti jednog razloga da se smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, a ni apelant u tom pravcu nije dao niti jedan relevantan navod ili dokaz. Sem toga, apsolutno su paušalni i apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer mu je naloženo da plati sudske takse koje je već ranije platio, kad je uvidom u predmetni sudski spis ustanovljeno da nema niti jednog dokaza da je apelant ranije platio ove takse, a ni on sam nije predočio dokaze u tom pravcu. 33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud smatra da nije neophodno da ulazi u ispitivanje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, s obzirom da je već utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog toga što ne može da se smatra proizvoqnim obrazloženje redovnih sudova kojim je djelimično odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu gdje je tražio da se zatezne kamate obračunaju na dosuđene iznose materijalne štete od dana kada je nastala šteta ili od dana kada su traženi iznosi preračunati u KM, kao i u dijelu tužbe gdje je apelant tražio naknadu štete zbog trajnog umanjenja tržišne vrijednosti kuće zbog toga što u tom pravcu nije dokazao svoj zahtjev, te o pitanju naknade nematerijalne štete gdje su redovni sudovi smatrali da traženi vid nematerijalne štete nije priznat članom 200 Zakona o obligacionim odnosima. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2524/05, rješavajući apelaciju Mustafe Muratagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Muratagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mustafa Muratagić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 13. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2524/05. 2. Isti apelant je 10. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Navedeni predmet registriran je pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2806/06. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljem tekstu: Općinski sud) i Općine Visoko zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su Ustavnom sudu 22, 25. i 26. septembra, te 30. oktobra 2006. godine. 5. Ustavni sud je 26. oktobra 2006. godine od Općinskog suda tražio na uvid predmetni sudski spis broj V-P:413/01. Općinski sud je Ustavnom sudu 30. oktobra 2006. godine dostavio traženi sudski spis. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. novembra 2006. godine. 7. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljena dva zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2524/05. Spojeni su predmeti br. AP 2524/05 i AP 2806/06. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2524/05 9. Apelant je 7. januara 1980. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Visoko radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik kuće izgrađene na k.č. broj 218. KO Visoko, a da je Rješenjem broj 03-3-475-25/78 od 14. marta 1979. godine tužena izuzela iz njegovog posjeda 69 m 2 zemljišta (koje se nalazilo u društvenom vlasništvu) radi rekonstrukcije ulice. Tom prilikom je porušena betonskometalna ograda, a ivica rekonstruirane kuće pomjerena je prema apelantovoj kući sa 2,7 m na svega 67 cm od stepeništa i ulaza u prizemlje i sprat kuće. Nivo rekonstruirane ulice podignut je za 1m u odnosu na raniji nivo, te je postavljen potporni zid koji istovremeno predstavlja i ogradu, a koji je veoma loše urađen te je ispucao na više mjesta. Zbog svega toga kuća je pretrpjela štetu, umanjena joj je tržišna vrijednost i to će imati negativne posljedice za življenje u kući zbog ugrožavanja životne sredine, buke, prašine, vibracija i potresa pri prolasku motornih vozila. Stoga je apelant tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu materijalne štete u iznosu od 24.872,02 KM. Kasnije, u toku postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev potražujući dodatnih 7.150 KM na ime naknadno Broj 36 – Strana 3776 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. prouzrokovane štete, zatim 15.000 KM po osnovu trajno umanjene tržišne vrijednosti objekta i izmakle dobiti, te nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM. 10. Općinski sud je Presudom broj V-P:413/01 od 15. oktobra 2004. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je naložio tuženoj da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 28.209 KM sa zateznom kamatom računajući od 29. septembra 2000. godine, u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, te od dana presuđenja tj. od 15. oktobra 2004. godine, također u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, dok je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, i to u pogledu naknade radi izgradnje pristupne staze, kao i naknade štete radi umanjenja tržišne vrijednosti kuće, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da umanjenje tržišne cijene kuće iznosi 15.000 KM u odnosu na raniju vrijednost kuće, kao što apelant nije dokazao je li mu povrijeđeno neko dobro radi izloženosti kuće određenim imisijama (povećana buka, prašina, izloženost saobraćaju), te ispoljavaju li se te imisije preko dozvoljenog nivoa zbog čega bi mogle biti osnova za naknadu. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1679/04 od 27. januara 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na taj način što se tužena obavezuje da apelantu isplati iznos od 3.360 KM na ime izgradnje pristupne staze sa zateznim kamatama, počevši od dana prvostepenog presuđenja, tj. od 15. oktobra 2004. godine. Kantonalni sud je svojom presudom uvažio i žalbu tužene, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem se na određene pojedinačne iznose naknade štete dosuđuje zatezna kamata počevši od 29. septembra 2000. godine, tako što se prema drugostepenoj presudi zatezna kamata ima računati od dana donošenja prvostepene presude, tj. od 15. oktobra 2004. godine. 12. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je naglasio da je nižestepenim presudama odbijen apelantov zahtjev kojim potražuje naknadu materijalne štete zbog trajnog umanjenja vrijednosti zgrade. Taj vid potraživanja predstavljao bi potraživanje naknade materijalne štete u obliku izmakle koristi (čl. 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Međutim, apelant u toku postupka nije uspio dokazati svoje navode u tom pravcu. Stoga, tržišna vrijednost samog objekta ne može biti procijenjena u ovom momentu, jer apelant nije ni pokušao da proda objekat, pa je to buduće potraživanje koje ne može biti ni utvrđeno. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Nije dovoljna apstraktna mogućnost da bi apelant-oštećeni ostvario veću dobit da je prodao objekat prije nastalog oštećenja. U tom smislu apelant je kao tužitelj morao dokazati namjeru prodaje objekta i time nemogućnost ostvarivanja veće koristi. 13. Apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta nije priznat u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, koji predviđa slučajeve u kojima se može dosuditi naknada nematerijalne štete, zbog čega je njegov zahtjev neosnovan. 14. Osim toga, stav nižestepenih sudova da se na dosuđene iznose naknade materijalne štete dosude zatezne kamate računajući od dana presuđenja temelji se na dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi, koja svoje uporište ima u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u situaciji kada oštećeno lice do donošenja prvostepene presude ne otkloni štetu, a ne nadoknadi je ni tuženi kao štetnik. Dosuđenjem naknade štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke uspostavlja se prijašnje stanje jer dosuđenim iznosom oštećeni može popraviti oštećenu stvar ili kupiti novu stvar. Apelant traži zateznu kamatu od 11. augusta 1997. godine kada je izvršeno vještačenje nastale štete, međutim, od dana utvrđivanja te visine pa do presuđenja nije dolazilo do inflacije i obezvrjeđenja izvršene procjene, pa stoga nema ni razloga da se zatezne kamate računaju od tog datuma. Činjenice u predmetu AP 2806/06 15. Rješenjem Općinskog suda broj VP:413/01 od 24. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine, utvrđena je apelantova obaveza za plaćanje sudskih taksi na tužbu, presudu, žalbu i reviziju u ukupnom iznosu od 2.207 KM. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da apelant nije uplatio navedene sudske takse, te da su neosnovani njegovi navodi da je ranije izvršio uplatu spomenutih sudskih taksi s obzirom da o tome nema niti jednog dokaza u predmetnom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji broj AP 2524/05 apelant je, iako je naveo da se radilo o "beskonačnom" i "maratonskom" procesu gdje je "suđenje trajalo beskonačno dugo", eksplicitno naveo da povredu prava na pravično suđenje vidi zbog: a) nedosuđenih kamata od dana nastanka štete ili od dana kad je preračunata vrijednost zahtjeva u KM; b) zbog nedosuđene štete za izgubljenu tržišnu vrijednost kuće i c) zbog nedosuđene materijalne štete. U pogledu dosuđivanja zateznih kamata na iznose naknade materijalne štete, apelant smatra da je te kamate trebalo dosuditi od dana kad je šteta nastala, pozivajući se na član 186. Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno dosudili kamatu koja se ima računati od dana presuđenja pozivajući se na član 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na nedosuđenu štetu zbog izgubljene tržišne vrijednost kuće, apelant navodi šta su o tome rekli sudski vještaci koji su vršili vještačenja u ovom predmetu, te naglašava kako je više puta oglašavao prodaju kuće. Kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, apelant smatra da se njegov slučaj može podvesti pod član 200. Zakona o obligacionim odnosima, te da ima pravo na naknadu ove vrste štete. 17. U apelaciji broj AP 2806/06 apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje vidi u tome što mu je nametnuta obaveza plaćanja sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM koje je on već ranije platio. b) Odgovor na apelaciju 18. Svi odgovori na apelaciju naglašavaju da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te da su presude redovnih sudova dale iscrpne razloge u pogledu toga zašto je odbijen dio postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, kod kojih razloga učesnici postupka pred Ustavnim sudom ostaju i kod odgovora na apelaciju. V. Relevantni propisi 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85) "Član 186. Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Član 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Član 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3777 Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom." VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj Rev-458/05 od 25. oktobra 2005. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-0001 244 od 12. septembra 2006. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda Vrhovnog suda donijeta je 25. oktobra 2005. godine, osporeno rješenje Kantonalnog suda donijeto je 12. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. decembra 2005. godine i 10. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje, dok rješenje Kantonalnog suda pobija tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek, te prava na imovinu. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. S obzirom na eksplicitne apelantove navode u apelaciji broj AP 2542/05, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u sljedećem: a) smatra da je na utvrđene iznose materijalne štete zatezna kamata trebala biti dosuđena ili od dana podnošenja tužbe ili od dana kad je izvršeno vještačenje štete u KM a ne od dana donošenja prvostepene odluke kako su to uradili redovni sudovi; b) smatra da mu je trebalo dosuditi naknadu zbog izgubljene tržišne vrijednosti kuće te da je u postupku dokazao da ima namjeru prodati kuću; i c) smatra da ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta. 27. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02), prema kojoj "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je žna pitanja koja su sadržana u ovom Ustavuž i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 28. Ustavni sud smatra da se navedeno stanovište može primijeniti kod ispitivanja ove apelacije. U prvom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom datumu od kada treba dosuditi zatezne kamate na iznose materijalne štete. Redovni sudovi su smatrali da se zatezne kamate imaju računati od dana donošenja prvostepene presude, pozivajući se na član 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koji propisuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Sa druge strane apelant smatra da se zatezne kamate imaju računati od dana nastanka štete ili od dana kada su potraživani iznosi preračunati u KM, pozivajući se na član 186. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. 29. Ustavni sud primjećuje da član 186. Zakona o obligacionim odnosima ne propisuje od kada treba računati zatezne kamate niti ih uopće spominje, kao ni član 189. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, u nedostatku eksplicitne zakonske odredbe koja bi propisivala od kada treba dosuđivati zakonske zatezne kamate, kad se utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti, Ustavni sud smatra da redovni sudovi imaju pravo svojom sudskom praksom urediti to pitanje, kao što se desilo u ovom slučaju, gdje je Vrhovni sud naglasio da se prema ustaljenoj praksi zatezne kamate računaju od dana kada prvostepeni sud utvrdi iznos štete koji treba platiti tj. od dana donošenja odluke, za koje stanovište se nalazi uporište u članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Takvo stanovište za Ustavni sud nije proizvoljno niti je njime došlo do povrede Ustavom zagarantovanih prava. Naime, sasvim je logično da prvo treba utvrditi iznos štete koji štetnik treba platiti, a visina štete se određuje u vrijeme donošenja odluke prema članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te onda na taj iznos treba odrediti zakonske zatezne kamate. Sa druge strane član 186. Zakona o obligacionim odnosima, na koji se apelant poziva, propisuje obavezu naknade štete dospjelom od trenutka kada je nastala, međutim, nakon toga prvo treba utvrditi koji je to iznos štete koji treba naknaditi (a taj iznos se utvrđuje odlukom suda), pa se tek onda može govoriti o dosuđivanju zateznih kamata, iz čega proizlazi da se zatezne kamate mogu dosuditi tek kad sud utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti. Prema tome, Ustavni sud smatra da ovdje nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Dalje, apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što mu nije dosuđena naknada materijalne štete radi trajnog umanjenja tržišne vrijednosti njegove kuće. Redovni sudovi su naglasili da bi apelant po ovom osnovu imao pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, da je dokazao namjeru prodaje kuće. Međutim, apelant tu svoju namjeru nije dokazao, a za dosuđivanje ove vrste štete nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi apelant mogao ostvariti veću dobit da je prodao kuću prije nastalog oštećenja. Kao što je već ranije navedeno, utvrđivanje činjeničnog stanja spada u nadležnost redovnih sudova, te Ustavni sud u ovom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, u pogledu toga je li apelant uspio dokazati da je imao namjeru prodati svoju kuću, zbog toga što u ovako utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno, posebno kad se uzme u obzir da uvidom u predmetni sudski spis nije nađen niti jedan dokaz koji bi išao u pravcu dokazivanja apelantove namjere o prodaji kuće. U tome Ustavni sud ne vidi povredu prava na pravično suđenje. 31. Apelant tvrdi i da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što mu je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Obrazloženje redovnih sudova o ovom pitanju je da članom 200. Zakona o obligacionim odnosima nije propisano da se naknada nematerijalne štete može tražiti zbog Broj 36 – Strana 3778 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "bola i straha uzrokovanog vibracijom tla, upotrebom saobraćajnice, zbog izduvnih gasova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta". Prema tome, apelantov zahtjev nije priznat članom 200. Zakona o obligacionim odnosima pa mu se nije moglo ni udovoljiti. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da članom 200. Zakona o obligacionim odnosima zaista nije predviđeno da se može tražiti naknada nematerijalne štete zbog onih razloga koje je apelant naveo u svojoj tužbi. Apelant je mogao da traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede "slobode ili prava" predviđenih Ustavom, te ukoliko dokaže da je takva povreda nastala mogao je zbog toga zahtijevati naknadu nematerijalne štete. Međutim, apelant to nije uradio u konkretnom slučaju pa je njegov zahtjev valjalo odbiti, a Ustavni sud ne smatra da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje. 32. Apelant se u apelaciji broj AP 2806/06 pozvao na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apsolutno neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog toga što je pozvan da plati sudske takse 19. decembra 2005. godine, a prvostepeno Rješenje broj VP:413/01, kojim mu se nalaže plaćanje sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM, doneseno je 24. aprila 2006. godine i to rješenje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. septembra 2006. godine. Dakle, ovaj postupak završen je za devet mjeseci pa nema niti jednog razloga da se smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a ni apelant u tom pravcu nije dao niti jedan relevantan navod ili dokaz. Osim toga, apsolutno su paušalni i apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer mu je naloženo da plati sudske takse koje je već ranije platio, kad je uvidom u predmetni sudski spis ustanovljeno da nema niti jednog dokaza da je apelant ranije platio ove takse, a ni on sam nije predočio dokaze u tom pravcu. 33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, s obzirom da je već utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova kojim je djelimično odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu gdje je tražio da se zatezne kamate obračunaju na dosuđene iznose materijalne štete od dana nastanka štete ili od dana kada su traženi iznosi preračunati u KM, kao i u dijelu tužbe gdje je apelant tražio naknadu štete zbog trajnog umanjenja tržišne vrijednosti kuće zbog toga što u tom pravcu nije dokazao svoj zahtjev, te o pitanju naknade nematerijalne štete gdje su redovni sudovi smatrali da traženi vid nematerijalne štete nije priznat članom 200. Zakona o obligacionim odnosima. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2524/05, rješavajući apelaciju Mustafe Muratagića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Mustafe Muratagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-458/05 od 25. listopada 2005. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. rujna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mustafa Muratagić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 13. prosinca 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-458/05 od 25. listopada 2005. godine. Navedeni predmet je registriran pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2524/05. 2. Isti apelant je 10. listopada 2006. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. rujna 2006. godine. Navedeni predmet je registriran pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 2806/06. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljem tekstu: Općinski sud) i Općine Visoko je zatraženo 15. rujna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni Ustavnom sudu 22, 25. i 26. rujna, te 30. listopada 2006. godine. 5. Ustavni je sud 26. listopada 2006. godine od Općinskog suda tražio na uvid predmetni sudski spis broj V-P:413/01. Općinski je sud Ustavnom sudu 30. listopada 2006. godine dostavio traženi sudski spis. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. studenoga 2006. godine. 7. Obzirom da su Ustavnom sudu dostavljena dva zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni je sud odlučio, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, spojiti predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2524/05. Spojeni su predmeti br. AP 2524/05 i AP 2806/06. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2524/05 9. Apelant je 7. siječnja 1980. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Općine Visoko radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik kuće izgrađene na k.č. broj 218. KO Visoko, a da je Rješenjem broj 03-3-475-25/78 od 14. ožujka 1979. godine tužena izuzela iz njegovog posjeda 69 m 2 zemljišta (koje se nalazilo u društvenom vlasništvu) radi rekonstrukcije ulice. Tom je prigodom porušena betonsko-metalna ograda, a ivica rekonstruirane kuće je pomjerena prema apelantovoj kući sa 2,7 m na svega 67 cm od stubišta i ulaza u prizemlje i kat kuće. Razina rekonstruirane ulice je podignuta za 1m u odnosu na raniju razinu, te je postavljen potporni zid koji istodobno Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3779 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. predstavlja i ogradu, a koji je veoma loše urađen te je ispucao na više mjesta. Zbog svega toga kuća je pretrpjela štetu, umanjena joj je tržišna vrijednost i to će imati negativne posljedice za življenje u kući zbog ugrožavanja životne sredine, buke, prašine, vibracija i potresa pri prolasku motornih vozila. Stoga je apelant tražio da se tužena obveže isplatiti mu naknadu materijalne štete u iznosu od 24.872,02 KM. Kasnije, tijekom postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev potražujući dodatnih 7.150 KM na ime naknadno prouzročene štete, potom 15.000 KM temeljem trajno umanjene tržišne vrijednosti objekta i izmakle dobiti, te nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM. 10. Općinski je sud Presudom broj V-P:413/01 od 15. listopada 2004. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je naložio tuženoj da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos od 28.209 KM sa zateznom kamatom računajući od 29. rujna 2000. godine, u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, te od dana presuđenja tj. od 15. listopada 2004. godine, također u odnosu na određene pojedinačne iznose naknade štete, dok je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, i to glede naknade radi izgradnje pristupne staze, kao i naknade štete radi umanjenja tržišne vrijednosti kuće, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da umanjenje tržišne cijene kuće iznosi 15.000 KM u odnosu na raniju vrijednost kuće, kao što apelant nije dokazao je li mu povrijeđeno neko dobro radi izloženosti kuće određenim imisijama (povećana buka, prašina, izloženost prometu), te ispoljavaju li se te imisije preko dozvoljene razine zbog čega bi mogle biti osnova za naknadu. 11. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1679/04 od 27. siječnja 2005. godine apelantov priziv je djelomično uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena na taj način što se tužena obvezuje apelantu isplatiti iznos od 3.360 KM na ime izgradnje pristupne staze sa zateznim kamatama, počevši od dana prvostupanjskog presuđenja, tj. od 15. listopada 2004. godine. Kantonalni je sud svojom presudom uvažio i priziv tužene, te je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se na određene pojedinačne iznose naknade štete dosuđuje zatezna kamata počevši od 29. rujna 2000. godine, tako što se prema drugostupanjskoj presudi zatezna kamata ima računati od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 15. listopada 2004. godine. 12. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-458/05 od 25. listopada 2005. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni je sud naglasio da je nižestupanjskim presudama odbijen apelantov zahtjev kojim potražuje naknadu materijalne štete zbog trajnog umanjenja vrijednosti zgrade. Taj bi vid potraživanja predstavljao potraživanje naknade materijalne štete u obliku izmakle koristi (čl. 155. i 189. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima). Međutim, apelant tijekom postupka nije uspio dokazati svoje navode u tom pravcu. Stoga, tržišna vrijednost samog objekta ne može biti procijenjena u ovom momentu, jer apelant nije ni pokušao prodati objekt, pa je to buduće potraživanje koje ne može biti ni utvrđeno. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima. Nije dovoljna apstraktna mogućnost da bi apelant-oštećeni ostvario veću dobit da je prodao objekt prije nastalog oštećenja. U tom je smislu apelant kao tužitelj morao dokazati namjeru prodaje objekta i time nemogućnost ostvarivanja veće koristi. 13. Apelantov zahtjev za naknadom nematerijalne štete zbog bola i straha prouzročenog vibracijom tla, uporabom prometnice, zbog ispušnih plinova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta nije priznat u smislu članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima, koji predviđa slučajeve u kojima se može dosuditi naknada nematerijalne štete, zbog čega je njegov zahtjev neutemeljen. 14. Osim toga, stav nižestupanjskih sudova da se na dosuđene iznose naknade materijalne štete dosude zatezne kamate računajući od dana presuđenja temelji se na dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi, koja svoje uporište ima u članku 189. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima, u situaciji kada oštećena osoba do donošenja prvostupanjske presude ne otkloni štetu, a ne nadoknadi je ni tuženi kao štetnik. Dosuđenjem naknade štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke uspostavlja se prijašnje stanje jer dosuđenim iznosom oštećeni može popraviti oštećenu stvar ili kupiti novu stvar. Apelant traži zateznu kamatu od 11. kolovoza 1997. godine kada je izvršeno vještačenje nastale štete, međutim, od dana utvrđivanja te visine pa do presuđenja nije dolazilo do inflacije i obezvrjeđenja izvršene procjene, pa stoga nema ni razloga da se zatezne kamate računaju od tog nadnevka. Činjenice u predmetu AP 2806/06 15. Rješenjem Općinskog suda broj VP:413/01 od 24. travnja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. rujna 2006. godine, utvrđena je apelantova obveza za plaćanje sudskih taksi na tužbu, presudu, priziv i reviziju u ukupnom iznosu od 2.207 KM. U obrazloženju je navedeno da je neprijeporno da apelant nije uplatio navedene sudske takse, te da su neutemeljeni njegovi navodi da je ranije izvršio uplatu spomenutih sudskih taksi obzirom da o tomu nema niti jednog dokaza u predmetnom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. U apelaciji broj AP 2524/05 apelant je, iako je naveo da se radilo o "beskonačnom" i "maratonskom" procesu gdje je "suđenje trajalo beskonačno dugo", eksplicitno naveo da povredu prava na pravično suđenje vidi zbog: a) nedosuđenih kamata od dana nastanka štete ili od dana kad je preračunata vrijednost zahtjeva u KM; b) zbog nedosuđene štete za izgubljenu tržišnu vrijednost kuće i c) zbog nedosuđene materijalne štete. Glede dosuđivanja zateznih kamata na iznose naknade materijalne štete, apelant smatra da je te kamate trebalo dosuditi od dana kad je šteta nastala, pozivajući se na članak 186. Zakona o obligacijskim odnosima, smatrajući da su redoviti sudovi pogrešno dosudili kamatu koja se ima računati od dana presuđenja pozivajući se na članak 189. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima. U odnosu na nedosuđenu štetu zbog izgubljene tržišne vrijednost kuće, apelant navodi što su o tomu rekli sudski vještaci koji su vršili vještačenja u ovom predmetu, te naglašava kako je više puta oglašavao prodaju kuće. Kada je u pitanju naknada nematerijalne štete, apelant smatra da se njegov slučaj može podvesti pod članak 200. Zakona o obligacijskim odnosima, te da ima pravo na naknadu ove vrste štete. 17. U apelaciji broj AP 2806/06 apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te na povredu prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, koje vidi u tomu što mu je nametnuta obveza plaćanja sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM koje je on već ranije platio. b) Odgovor na apelaciju 18. Svi odgovori na apelaciju naglašavaju da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te da su presude redovitih sudova dale iscrpne razloge glede toga zašto je odbijen dio postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, kod kojih razloga sudionici postupka pred Ustavnim sudom ostaju i kod odgovora na apelaciju. V. Relevantni propisi 19. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85) "Članak 186. Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Članak 189. Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika. Broj 36 – Strana 3780 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Članak 200. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili ličnosti, smrti bliske osobe kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade materijalne štete, kao i o njezinom odsustvu. Prigodom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tomu da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj Rev-458/05 od 25. listopada 2005. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-0001 244 od 12. rujna 2006. godine protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda Vrhovnog suda je donijeta 25. listopada 2005. godine, pobijano rješenje Kantonalnog suda 12. rujna 2006. godine, a apelacija je podnesena 13. prosinca 2005. godine i 10. listopada 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje, dok rješenje Kantonalnog suda pobija tvrdeći da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na učinkovit pravni lijek, te prava na imovinu. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Ustavni sud podsjeća da, u smislu članka 32. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Obzirom na eksplicitne apelantove navode u apelaciji broj AP 2542/05, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u sljedećem: a) smatra da je na utvrđene iznose materijalne štete zatezna kamata trebala biti dosuđena ili od dana podnošenja tužbe ili od dana kad je izvršeno vještačenje štete u KM a ne od dana donošenja prvostupanjske odluke kako su to uradili redoviti sudovi; b) smatra da mu je trebalo dosuditi naknadu zbog izgubljene tržišne vrijednosti kuće te da je u postupku dokazao da ima namjeru prodati kuću; i c) smatra da ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog bola i straha prouzročenog vibracijom tla, uporabom prometnice, zbog ispušnih plinova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta. 27. U svezi navedenog, Ustavni se sud poziva na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02), prema kojoj "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je žna pitanja koja su sadržana u ovom Ustavuž i Sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 28. Ustavni sud smatra da se navedeno stajalište može primijeniti kod ispitivanja ove apelacije. U prvom slučaju apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom nadnevku od kada treba dosuditi zatezne kamate na iznose materijalne štete. Redoviti su sudovi smatrali da se zatezne kamate imaju računati od dana donošenja prvostupanjske presude, pozivajući se na članak 189. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima, koji propisuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. S druge strane apelant smatra da se zatezne kamate imaju računati od dana nastanka štete ili od dana kada su potraživani iznosi preračunati u KM, pozivajući se na članak 186. Zakona o obligacijskim odnosima koji propisuje da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. 29. Ustavni sud primjećuje da članak 186. Zakona o obligacijskim odnosima ne propisuje od kada treba računati zatezne kamate niti ih uopće spominje, kao ni članak 189. Zakona o obligacijskim odnosima. Stoga, u nedostatku eksplicitne zakonske odredbe koja bi propisivala od kada treba dosuđivati zakonske zatezne kamate, kad se utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi imaju pravo svojom sudskom praksom urediti to pitanje, kao što se desilo u ovom slučaju, gdje je Vrhovni sud naglasio da se prema ustaljenoj praksi zatezne kamate računaju od dana kada prvostupanjski sud utvrdi iznos štete koji treba platiti tj. od dana donošenja odluke, za koje stajalište se nalazi uporište u članku 189. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima. Takvo stajalište za Ustavni sud nije proizvoljno niti je njime došlo do povrede Ustavom zagarantiranih prava. Naime, sasvim je logično da prvo treba utvrditi iznos štete koji štetnik treba platiti, a visina štete se određuje u vrijeme donošenja odluke prema članku 189. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima, te onda na taj iznos treba odrediti zakonske zatezne kamate. S druge strane članak 186. Zakona o obligacijskim odnosima, na koji se apelant poziva, propisuje obvezu naknade štete dospjelom od trenutka kada je nastala, međutim, nakon toga prvo treba utvrditi koji je to iznos štete koji treba naknaditi (a taj iznos se utvrđuje odlukom suda), pa se tek onda može govoriti o dosuđivanju zateznih kamata, iz čega proizlazi da se zatezne kamate mogu dosuditi tek kad sud utvrdi iznos materijalne štete koji štetnik treba platiti. Prema tomu, Ustavni sud smatra da ovdje nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 30. Dalje, apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što mu nije dosuđena naknada materijalne štete radi trajnog umanjenja tržišne vrijednosti njegove kuće. Redoviti su sudovi naglasili da bi apelant ovim temeljem imao pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi, da je dokazao namjeru prodaje kuće. Međutim, apelant tu svoju namjeru nije dokazao, a za dosuđivanje ove vrste štete nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi apelant mogao ostvariti veću dobit da je prodao kuću prije nastalog oštećenja. Kao što je već ranije navedeno, utvrđivanje činjeničnog stanja spada u nadležnost redovitih sudova, te Ustavni sud u ovom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, glede toga je li apelant uspio dokazati da je imao namjeru prodati svoju kuću, zbog toga što u ovako utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno, posebice kad se uzme u obzir da uvidom u predmetni sudski spis nije nađen niti jedan dokaz koji bi išao u pravcu dokazivanja apelantove namjere o Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3781 prodaji kuće. U tomu Ustavni sud ne vidi povredu prava na pravično suđenje. 31. Apelant tvrdi i da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što mu je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Obrazloženje redovitih sudova o ovom pitanju je da člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima nije propisano da se naknada nematerijalne štete može tražiti zbog "bola i straha prouzročenog vibracijom tla, uporabom prometnice, zbog ispušnih plinova i slabe osvijetljenosti i osunčanosti njegovog objekta". Prema tomu, apelantov zahtjev nije priznat člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima pa mu se nije moglo ni udovoljiti. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima doista nije predviđeno da se može tražiti naknada nematerijalne štete zbog onih razloga koje je apelant naveo u svojoj tužbi. Apelant je mogao tražiti naknadu nematerijalne štete zbog povrede "slobode ili prava" predviđenih Ustavom, te ukoliko dokaže da je takva povreda nastala mogao je zbog toga zahtijevati naknadu nematerijalne štete. Međutim, apelant to nije uradio u konkretnom slučaju pa je njegov zahtjev valjalo odbiti, a Ustavni sud ne smatra da je time došlo do povrede prava na pravično suđenje. 32. Apelant se u apelaciji broj AP 2806/06 pozvao na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju apsolutno neutemeljeno apelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku zbog toga što je pozvan da plati sudske takse 19. prosinca 2005. godine, a prvostupanjsko Rješenje broj VP:413/01, kojim mu se nalaže plaćanje sudskih taksi u iznosu od 2.207 KM, je doneseno 24. travnja 2006. godine i to je rješenje potvrđeno drugostupanjskim Rješenjem broj 004-0-Gž-06-0001 244 od 12. rujna 2006. godine. Dakle, ovaj je postupak završen za devet mjeseci pa nema niti jednog razloga da se smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, a ni apelant u tom pravcu nije dao niti jedan relevantan navod ili dokaz. Osim toga, apsolutno su paušalni i apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer mu je naloženo da plati sudske takse koje je već ranije platio, kad je uvidom u predmetni sudski spis ustanovljeno da nema niti jednog dokaza da je apelant ranije platio ove takse, a ni on sam nije predočio dokaze u tom pravcu. 33. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 34. Ustavni sud smatra da nije nužno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu i prava na učinkovit pravni lijek, obzirom da je već utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog toga što se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje redovitih sudova kojim je djelomično odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu gdje je tražio da se zatezne kamate obračunaju na dosuđene iznose materijalne štete od dana nastanka štete ili od dana kada su traženi iznosi preračunati u KM, kao i u dijelu tužbe gdje je apelant tražio naknadu štete zbog trajnog umanjenja tržišne vrijednosti kuće zbog toga što u tom pravcu nije dokazao svoj zahtjev, te o pitanju naknade nematerijalne štete gdje su redoviti sudovi smatrali da traženi vid nematerijalne štete nije priznat člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2530/05, rješavajući apelaciju Huseina Jonuzovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Enesa Durića, Hasana Kličića, Hazima Mizića, Abdulaha Duratovića, Zijada Omerčevića, Refika Durića, Osmana Akmaxića, Ahmeta Osmanagića, Hamdije Karajkovića, Safeta Kapića, Nexada Mahmutovića, Mirsada Nadarevića, Ismedina Toromanovića, Žeqka Šipke, Fikreta Bašagića, Asima Ćoralića, Mehmeda Toromanovića, Zuhdije Xehverovića, Muje Murića, Abdurahmana Kapića, Ramiza Karajkovića, Ismeta Šišića, Omera Osmanagića, Mesuda Topića, Hilmije Dautovića, Emina Puškara, Ismeta Velića, Zijada Puškara, Mehmeda Ogreševića, Hasage Osmanagića, Rifeta Seferagića, Fate Durić, Nure Haxalić, Suade Haxalić, Huseina Bajramovića, Ćamila Kaqkovića, Asima Samarxića, Muhameda Salihovića, Rasima Durakovića, Đule Mušić rođ. Hercegovac, Husnije Bašagića, Sulejmana Muharemovića, Refika Civića, Seide Mulalić rođ. Tatarević, Hazeme Pozderac, Mujage Salkića, Hasana Rexića, Asima Kaukovića, Safeta Žunića, Sulejmana Junuzovića, Alage Japića, Hase Junuzovića, Nurije Junuzovića, Rasima Kličića, Zuhdije Samarxića, Emira Durića, Mirsada Murića, Huseina Muhića, Hasana Akmaxića, Sulejmana Toromanovića, Safeta Ikanovića, Muje Japića, Hazima Ikanovića, Mehmeda Seferagića, Mustafe Muharemovića, Selima Abdića, Ibre Borića, Smaila Toromanovića, Jadranka Spahića, Ferida Čizmića, Zahida Qubijankića, Asima Junuzovića, Refika Haxića, Ibrahima Qubijankića, Zinajde Abdagić, Fatme Haxalić, Šaćira Budimlića, Huseina Delalića, Asima Puškara, Ramiza Puškara, Šefkije Budimlića, Hilmije Zečirevića, Fadila Ferizovića, Tatle Mehulić, Rasima Ćoralića, Irfana Omanovića, Sabida Merdanovića, Šerifa Krakovića, Sulejmana Puškara, Derviša Beganovića, Sulejmana Mujaxića, Murata Toromanovića, Izeta Osmanagića, Refika Seferagića, Arifa Xehverovića, Rasima Mujakića, Muje Haxića, Pašage Ćoralića, Arifata Osmanagića, Huseina Pozderca, Emire Toromanović, Mustafe Kličića, Senada Delalića, Ibrahima Osmanagića, Zijada Abdagića, Esada Račića, Rasima Toromanovića, Stjepana Sedera, Seada Karajkovića, Mehage Perviza, Adile Tatarević, Rahime Akmaxić, Šemse Hairlahovića, Mensura Hairlahovića, Seada Bekića, Haše Tatarević, Adila Tatarevića, Adile Tatarević, Arnele Rexić rođ. Tatarević, Amira Dizdarevića, Remze Toromanovića, Ibre Hamulića, Sulejmana Xehverovića, Alije Beširevića, Ibrahima Mujića, Hasana Bećkanovića i Muhameda Durića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da donese odluke u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Broj 36 – Strana 3782 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u što kraćem roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Xinića podnesena zbog što Opštinski sud u Cazinu nije donio odluke u razumnom roku od u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Enes Durić i dr. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 13. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), zbog toga što Opštinski sud u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) nije donio odluke u razumnom roku od u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisima predmeta br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-297/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Pr-205/03, Rs-102/04, Rs-192/04, Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-95/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. 3. Opštinski sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. oktobra 2006. godine, a tražene spise 6. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji su navedeni a koji se vode kod Opštinskog suda, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. U predmetu Pr-400/00 apelanti Enes Durić, Hasan Kličić, Hazim Mizić, Abdulah Duratović i Zijad Omerčević podnijeli su pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv DD "Tvornice žičanih proizvoda" Cazin (u daqnjem tekstu: tuženi), radi isplate neisplaćenih plata i otpremnina. Opštinski sud je Rješenjem broj Pr-400/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-400/00, Pr-402/00, Pr-403/00 i Pr-424/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-400/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, na predlog punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-400/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plate i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 6. U predmetu Pr-410/00 apelanti Refik Durić, Osman Akmaxić, Ahmet Osmanagić, Hamdija Karajković i Safet Kapić podnijeli su pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plata i otpremnina. Opštinski sud je Rješenjem broj Pr-410/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-410/00, Pr-412/00, Pr-413/00, Pr-420/00 i 422/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-410/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, na predlog punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-410/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plate i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 7. U predmetu Pr-415/00 apelant Nexad Mahmutović podnio je 9. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Opštinskog suda koji je dostavljen Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizilazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na daqi postupak i odluku. 8. U predmetu Pr-417/00 apelant Mirsad Nadarević podnio je 9. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plata u iznosu od 2.661 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 19. april 2002. godine. Glavna rasprava održana je u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odložena radi sprovođewa dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, provjere navoda punomoćnika tuženog, a istovremeno je apelantovom punomoćniku naloženo da svoje navode argumentuje materijalnim dokazima do narednog ročišta. Ročište održano 4. juna 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme, uz konstataciju da će se naredno ročište zakazati po "saznanju suda o mogućnosti ulaska punomoćnika tužene u sjedište tuženog, kada će mu biti dostupni svi normativni akti, a naročito o regulisanju materije radnog prava". Sljedeće ročište zakazano je za 5. oktobar 2004. godine, ali nije održano zbog odsutnosti tuženog, čiji se poziv vratio sa naznakom da odbija prijem. Od Kantonalnog suda u Bihaću zatraženi su podaci o pravnom statusu tuženog i licu koje je ovlašćeno za zastupanje. Na ročištu od 5. novembra 2004. godine dobijeni su podaci iz sudskog registra na okolnost pravnog statusa tuženog i uloženi u sudski spis, ali ročište nije održano jer tuženi o njemu nije bio uredno obaviješten. Poziv za naredno ročište upućen je po sudskom dostavljaču, ali je na ročištu od 2. decembra 2004. godine konstatovano da tuženi nije uredno obaviješten, a da "prema saopštenju Irfana Qubijankića, kao direktora tuženog upisanog u sudski registar, utvrđuje se da je istom kod tuženog prestao radni odnos, te da je isti zaposlen kod drugog poslodavca". Sud donio je rješenje kojim se ročište odgađa, a o daljem toku postupka odlučiće se "nakon ostvarivawa uslova za urednu dostavu sudskih pismena tuženom". Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava, obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle da nastupe. Pismenim podneskom od 23. avgusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao da se zakaže rasprava, uz napomenu da je od podnošewa tužbe proteklo više od pet godina a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 9. U predmetu Pr-468/00 apelant Ismedin Toromanović podnio je 16. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Opštinskog suda koji je dostavljen Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizilazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na daqi postupak i odluku. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 10. U predmetu Pr-480/00 apelanti Žeqko Šipka, Fikret Bašagić, Asim Ćoralić i Mehmed Toromanović podnijeli su pojedinačne tužbe 21. novembra 2000. godine i 27. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plata i otpremnina. Opštinski sud je Rješenjem broj Pr-480/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-480/00, Pr-412/00, Pr-512/00, Pr-522/00 i Pr-523/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-480/00. Nakon što je tužbeni zahtjev na predlog Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3783 punomoćnika apelanata uređen u pogledu visine otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-480/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plate i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 11. U predmetu Pr-508/00 apelant Abdurahman Kapić podnio je 27. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-508/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 12. U predmetu Pr-518/00 apelant Suad Kapić podnio je 27. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-518/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 13. U predmetu Pr-528/00 apelant Ramiz Karajković podnio je 28. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-528/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 14. U predmetu Pr-537/00 apelant Ismet Šišić podnio je 5. decembra 2000. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-537/00 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 15. U predmetu Pr-544/00 apelant Omer Osmanagić podnio je 5. decembra 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plata i otpremnine u iznosu od 8.874 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 26. septembar 2002. godine. Ročište je održano u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odloženo radi dostavljanja materijalnih dokaza. Pismenim podneskom od 1. oktobra 2002. godine apelantov punomoćnik uredio je i precizirao tužbeni zahtjev u pogledu visine zahtjeva. Dostavljen je i pismeni odgovor na tužbu. Ročište od 23. decembra 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme i apelantovom punomoćniku naloženo da uredi dio zahtjeva koji se odnosi na visinu otpremnine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle da nastupe. Pismenim podneskom od 23. avgusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao da se zakaže rasprava, uz napomenu da je od podnošewa tužbe proteklo više od pet godina, a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 16. U predmetu Rs-297/01 apelant Emin Puškar podnio je 4. januara 2001. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-297/01 od 5. oktobra 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 17. U predmetu Rs-388/01 apelanti Ismet Velić i Zijad Puškar podnijeli su 2. marta 2001. godine tužbu protiv tuženog. Opštinski sud nije dostavio ovaj spis na uvid, a iz navoda apelacije proizilazi da u ovom predmetu sud nije zakazao niti jednu raspravu. 18. U predmetu Rs-390/01 apelanti Mehmed Ogrešević i Hasaga Osmanagić podnijeli su 7. maja 2001. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-390/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 19. U predmetu Rs-429/01 apelant Rifet Seferagić podnio je 26. jula 2001. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate otpremnine. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu visine otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-429/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. Apelant je 21. septembra 2006. godine protiv presude Opštinskog suda izjavio žalbu. Postupak je u toku. 20. U predmetu Rs-431/01 apelantkiwa Fata Durić podnijela je 16. avgusta 2001. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plata i otpremnine, Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-431/01 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantkiwi, na ime plata umrlog supruga Halida Durića, isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 21. U predmetu Rs-335/02 apelantkiwa Nura Haxalić podnijela je 18. septembra 2002. godine tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Opštinskog suda koji je dostavljen Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizilazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na daqi postupak i odluku. Postupak je u toku. 22. U predmetu Rs-336/02 apelantkiwa Suada Haxalić podnijela je 18. septembra 2002. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plata i otpremnine. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 20. novembar 2003. godine, ali je rješenjem uredujućeg sudije opozvano, bez navođewa razloga opozivawa, uz naznaku da protiv rješewa nije dozvoljena posebna žalba. Rješenjem Opštinskog suda od 4. decembra 2003. godine pozvan je apelantkiwin punomoćnik da otkloni nedostatke iz tužbe tako što će postupiti shodno odredbama čl. 53 i 334 Zakona o parničnom postupku FBiH, uz upozorenje da će se u slučaju nepostupawa po rješenju tužba smatrati povučenom. Apelantkiwin punomoćnik postupio je po nalogu suda 15. decembra 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantkiwa, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila je da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle da nastupe. Pismenim podnescima od 16. februara 2006. godine i 23. avgusta 2006. godine apelantkiwa je ponovo urgirala da se zakaže rasprava. Rješenjem uredujućeg sudije od 25. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Pripremno ročište još nije zakazano. 23. U predmetu Rs-480/02 apelant Husein Bajramović podnio je 16. novembra 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plata u iznosu od 9. 802 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu, na kome je uređen tužbeni zahtjev u pogledu visine, zakazano je za 6. juni 2001. godine, a na ročištu od 28. avgusta 2001. godine donesena je prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati zaostale plate i otpremninu. Nakon izjavqivawa žalbe, Kantonalni sud u Bihaću Presudom broj Rsž-285/02 od 24. oktobra 2002. godine prvostepenu ukinuo je presudu i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. Opštinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs-480/02 i zakazao raspravu za 16. januar 2003. godine. Punomoćnici parničnih stranaka, pismenim podnescima od 13. januara 2003. godine i 16. januara 2003. godine, opravdali su izostanak sa ročišta i predložili da se ročište sprovede u wihovoj odsutnosti, ukoliko druga parnična stranka bude saglasna. Sud je na ročištu od 16. januara 2003. godine konstatovao da su punomoćnici parničnih stranaka opravdali izostanak, a onda donio rješenje kojim je postupak umirovio na pe riod od tri mjeseca, počevši od 16. januara 2003. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 25. aprila 2003. godine zatražio da se nastavi umirovljenje postupka. Sud nije zakazao raspravu. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle Broj 36 – Strana 3784 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. da nastupe. Dopisom od 16. februara 2006. godine apelant je ponovo urgirao da se zakaže rasprava. Dopisom od 23. avgusta 2006. godine apelant je ponovo od suda zatražio da se zakaže rasprava, ističući da je od podnošewa tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Pripremno ročište zakazano je za 2. oktobar 2006. godine. 24. U predmetu Rs-10/03 apelanti Ćamil Kaqković i Asim Samarxić podnijeli su 4. januara 2001. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plata u iznosu od 12.368 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 13. juni 2001. godine, na kome je raspravljano o osnovu tužbenog zahtjeva, pa je radi dostavljanja materijalnih dokaza na okolnosti navoda iz tužbe ročište odloženo za 22. avgust 2001. godine. Na ovom ročištu donesena je Presuda broj Rs-17/01 od 22. avgusta 2001. godine i obavezan je tuženi da apelantima isplati neisplaćene plate i otpremninu, sa zakonskim kamatama na svaki pojedinačni iznos. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj Rsž-264/02 od 26. septembra 2002. godine ukinuo prvostepenu presudu i vratio je Opštinskom sudu na ponovni postupak. Opštinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs-10/03 i zakazao raspravu za 13. februar 2003. godine. Pismenim podneskom od 6. februara 2003. godine tuženi je priznao tužbeni zahtjev u visini koja je propisana odlukom tuženog i istovremeno opravdao izostanak sa ročišta, te predložio da se ročište održi u njegovoj odsutnosti. Sud je na ročištu konstatovao sadržaj ovog podneska i donio rješenje kojim je postupak umirovio na tri mjeseca. Apelantov punomoćnik predložio je da se postupak nastavi 14. maja 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za wih mogle da nastupe. Dopisima od 16. februara 2006. godine i 23. avgusta 2006. godine apelanti su ponovo od suda zatražili da se zakaže rasprava, ističući da je od podnošewa tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 25. U predmetu Pr-205/03 apelant Muhamed Salihović je 21. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Opštinskog suda koji je dostavljen Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizilazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na daqi postupak i odluku. Postupak je u toku. 26. U predmetu Rs-95/04 apelanti Rasim Duraković, Đula Mušić, Husnija Bašagić, Sulejman Muharemović, Refik Civić, Seida Mulalić, Hazema Pozderac, Mujaga Salkić, Hasan Rexić, Asim Kauković, Safet Žunić, Sulejman Junuzović, Alaga Japić, Haso Junuzović, Nurija Junuzović, Rasim Kličić, Zuhdija Samarxić, Emir Durić, Mirsad Murić, Husein Muhić, Hasan Akmaxić, Sulejman Toromanović, Esad Račić, Safet Ikanović, Mujo Japić, Hazim Ikanović, Mehmed Seferagić, Mustafa Muharemović, Selim Abdić, Ibro Borić, Smail Toromanović, Jadranko Spahić, Ferid Čizmić, Zahid Qubijankić i Asim Junuzović podnijeli su protiv tuženog tužbu 30. aprila 2004. godine radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Opštinskog suda 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili da se hitno zakaže rasprava, obrazlažući štetne posljedice koje bi za wih mogle da nastupe. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu da donese mjere obezbjeđewa novčanog potraživawa kojom bi se tuženom zabranilo da otuđuje nekretnina dok se pravosnažno ne okonča ovog postupka. Apelanti su ponovo, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali da se zakaže rasprava. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 27. U predmetu RS-96/04 apelanti Refik Haxić, Ibrahim Qubijankić, Zinajda Abdagić, Fatma Haxalić, Šaćir Budimlić, Husein Delalić, Asim Puškar, Ramiz Puškar, Šefkija Budimlić, Hilmija Zećirević, Fadil Ferizović, Tatla Mehulić, Rasim Ćoralić, Irfan Omanović, Sabid Merdanović, Šerif Kraković, Sulejman Puškar, Derviša Beganović, Sulejman Mujaxić, Murat Toromanović, Izet Osmanagić, Refik Seferagić, Arifa Xehverović, Rasim Mujakić, Mujo Haxić, Pašaga Ćoralić i Arifat Osmanagić podnijeli su 4. maja 2004. godine protiv tuženog tužbu, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Opštinskog suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Apelanti su pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine, nakon što su saznali da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za wih mogle da nastupe. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu da donese mjere obezbjeđewa novčanog potraživawa kojom bi se tuženom zabranilo da otuđuje nekretnine dok se pravosnažno ne okonča ovaj postupak. Apelanti su ponovo, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali da se zakaže rasprava. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 28. U predmetu Rs-102/04 apelanti Husein Pozderac, Rašid Abdić, Hakija Abdić, Hilmija Kržalić, Mujo Bešić, Enes Bekonić i Zuhdija Delalić podnijeli su 17. maja 2004. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plata. Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-102/04 od 8. septembra 2006. godine, nakon više od dvije godine od dana podnošewa tužbe, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplate dospjele a neisplaćene plate. 29. U predmetu Rs-110/04 apelantkiwa Emira Toromanović podnijela je tužbu protiv tuženog 2. juna 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine apelantkiwa je, nakon što je saznala da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle da nastupe. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa kojom bi se tuženom zabranilo da raspolaže svojim nekretninama dok se pravosnažno ne okonča postupak. Podneskom od 20. februara 2006. godine ponovo je urgirala da se zakaže rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 30. U predmetu Rs-113/04 apelant Zijad Abdagić podnio je tužbu protiv tuženog 16. juna 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Podneskom od 14. novembra 2005. godine apelant je predložio da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što je saznao da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle da nastupe. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 31. U predmetu Rs-125/04 apelant Stjepan Se der podnio je tužbu protiv tuženog 30. juna 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što je saznao da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle da nastupe. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložio je da se donesu mjere obezbjeđewa novčanog potraživawa zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se pravosnažno ne okonča postupak. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovo urgirao da se zakaže rasprava. Rješenjem od 12. septembra 2006. godine tužba je sa prilozima ponovo dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 32. U predmetu Rs-130/04 apelantkiwa Adila Tatarević podnijela je tužbu protiv tuženog 29. jula 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantkiwa je, nakon što je saznala da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila da se hitno zakaže rasprava. Podneskom od 17. novembra 2005. godine predložila je da se donese mjere obezbjeđewa novčanog potraživawa Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3785 zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se pravosnažno ne okonča postupak. Apelantkiwa je 20. februara 2006. godine ponovo urgirala da se zakaže rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 33. U predmetu Rs-165/04 apelant Sead Bekić podnio je tužbu protiv tuženog 18. oktobra 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 30. juna 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što je saznao da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle da nastupe. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se pravosnažno ne okonča postupak. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovo urgirao da se zakaže rasprava. Rješenjem suda od 12. septembra 2006. godine tužba je opet poslana tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 34. U predmetu Rs-169/04 apelantkiwa Haša Tatarević, Adil Tatarević i Arnela Rexić rođ. Tatarević podnijeli su tužbu protiv tuženog 26. oktobra 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantkiwa je, nakon što je saznala da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, od suda tražila da se hitno zakaže rasprava, obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle da nastupe. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Apelantkiwa je 20. februara 2006. godine ponovo urgirala da se zakaže rasprava. Rasprava nije zakazana. 35. U predmetu Rs-184/04 apelant Amir Dizdarević podnio je tužbu protiv tuženog 2. novembra 2004. godine, radi isplate neisplaćenih plata po osnovu radnog odnosa. Pismenim podneskom od 14. novembra 2004. godine apelant je predložio da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon što je saznao da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio da se hitno zakaže rasprava obrazlažući štetne posljedice koje za njega mogu da nastupe. Rasprava nije zakazana. 36. U predmetu Rs-188/04 apelant Sulejman Xehverović podnio je tužbu protiv tuženog 11. novembra 2004. godine, radi utvrđewa da postoje radni odnos i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa, zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Pismenim podneskom od 20. februara 2006. godine apelant je od suda zahtijevao da se hitno zakaže rasprava. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 37. U predmetu Rs-192/04 apelant Ibrahim Mujić podnio je tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđewa i isplate neisplaćenih plata. Opštinski sud donio je Presudu broj Rs-192/04 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati dospjele a neisplaćene plate. Presuda nije postala pravosnažna jer teče postupak po žalbi. 38. U predmetu Rs-193/04 apelant Alija Beširević podnio je tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđewa da postoje radni odnos i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa, zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine zahtijevao je od suda da se hitno zakaže rasprava. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 39. U predmetu Rs-194/04 apelant Hasan Bećkanović podnio je tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđewa da postoje radni odnos i isplate. Pismenim podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa, zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine zahtijevao je od suda da se hitno zakaže rasprava. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 40. U predmetu Rs-195/04 apelant Muhamed Durić podnio je 17. novembra 2004. godine tužbu protiv tuženog radi utvrđewa da postoje radni odnos i isplate. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je da se donese mjera obezbjeđewa novčanog potraživawa, zabranom tuženom da raspolaže imovinom dok se ne okonča postupak. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je od suda zahtijevao da se hitno zakaže rasprava zbog toga što je saznao da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog. Ponovio je urgenciju 20. februara 2006. godine. Rješenjem suda broj Rs-195/04 od 12. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 41. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se vode kod Opštinskog suda pod br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 42. U predmetu Pr-255/00 apelant Husein Jonuzović podnio je tužbu protiv tuženog 23. oktobra 2000. godine, radi isplate neisplaćenih plata. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-255/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade plata za vrijeme čekawa posla isplati iznos od 505,73 KM, sa kamatama od dospijevawa svakog pojedinačnog iznosa plate do konačne isplate i na ime otpremnine iznos od 1.255,23 KM. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine. 43. U predmetu Pr-295/00 apelant Zihnija Delalić podnio je tužbu protiv tuženog 30. oktobra 2000. godine, radi isplate neisplaćenih plata i otpremnine. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-295/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 1.224,06 KM, dok je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dospjelih a neisplaćenih plata u periodu od 1. novembra 1997. godine do 5. maja 2000. godine zahtjev odbijen. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine. 44. U predmetu Pr-436/00 apelant Mujo Mulalić podnio je tužbu protiv tuženog 13. novembra 2000. godine radi isplate. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-436/00 od 7. avgusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. avgusta 2006. godine. 45. U predmetu Pr-462/00 apelant Mehmed Osmanagić podnio je tužbu protiv tuženog 16. novembra 2000. godine radi isplate. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-462/00 od 2. juna 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 19. juna 2006. godine. 46. U predmetu Pr-515/00 apelant Ekrem Čović podnio je tužbu protiv tuženog 27. novembra 2000. godine radi isplate. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-515/00 od 7. avgusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. avgusta 2006. godine. 47. U predmetu Pr-539/00 apelant Mirsad Xinić podnio je tužbu protiv tuženog 5. decembra 2000. godine radi isplate. Opštinski sud donio je Presudu broj Pr-539/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plate i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 25. jula 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 48. Apelanti su naveli da apelaciju podnose zbog rada Opštinskog suda u naprijed navedenim predmetima, zbog toga što im je Opštinski sud donošenjem procesnih rješewa na koje nije dozvoljena posebna žalba i nezakazivanjem ročišta onemogućio da ostvare prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ističu da u nekim predmetima nije preduzeta čak niti jedna radwa, a radi se o postupcima iz radnog odnosa, koji su po samom zakonu hitne prirode. Apelanti smatraju da je sud svojim radwama zaustavio rad na predmetnim spisima i onemogućio apelantima pristup sudu i sudsku zaštitu u razumnom roku. Ističu da sudije u istom sudu koji su zaduženi za izvršne Broj 36 – Strana 3786 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. referate nalaze procesne pretpostavke za sprovođenje izvršewa protiv istog tuženog, prodajući imovinu tuženog u svojstvu izvršenika, zbog čega su nakon što su saznali za to ustali sa predlogom da se obezbijede novčana potraživawa, na koje se sud uopšte nije očitovao. Upravo zbog neaktivnosti suda apelanti ne posjeduju izvršne naslove na osnovu kojih bi mogli da traže naplatu svojih potraživawa. Apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 49. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud naveo je da u posljedwih 10 godina nije bio popunjen predviđenim brojem sudija, tako da zbog velikog priliva predmeta ove predmete nije mogao da uzme prije u rad, što je objektivna okolnost. V. Relevantni propisi 50. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." VI. Dopustivost 51. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 52. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelanata Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Xinića u predmetima Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515%00 i Pr-539/00, Ustavni sud pošao je od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 54. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 55. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju 13. decembra 2005. godine zbog toga što Opštinski sud nije donio odluke po tužbama radi isplate dospjelih a neisplaćenih plata i otpremnina, koje su podnesene u vremenskom periodu od 23. oktobra 2000. godine do 27. novembra 2000. godine. Dakle, pe riod u kom Opštinski sud nije donio odluke, a koji shodno mišljenju apelanata traje nerazumno dugo, je pe riod od pet godina, u zavisnosti od toga kada su podnesene pojedinačne tužbe. Prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu razloge koje je Opštinski sud naveo u svom odgovoru kao i navode apelanata, koji su istakli da nisu insistirali da se vode postupci, jer su čekali da se ispune uslovi za vođenje postupka odnosno da upravni odbor ili drugi nadležni or gan imenuje direktora tužene ili ovlasti neko drugo lice za zastupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da pe riod od pet godina u kom Opštinski sud nije donio odluke nije nerazumno dugo vrijeme ako se imaju u vidu objektivne okolnosti kao i temeqita izmjena Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u 2003. godini, koji je primijenjen na konkretne predmete. Naime, u toku 2006. godine u svim navedenim predmetima donesene su prvostepene presude, koje su postale pravosnažne i na osnovu kojih apelanti mogu da zahtijevaju izvršenje. Iz navedenog proizilazi da apelanti u ovom slučaju nemaju "opravdan zahtjev", jer ne postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku. 56. Zbog toga Ustavni sud zakqučuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 57. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 58. Ustavni sud ukazuje da, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3787 qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 59. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 60. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantovih tužbi nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. 61. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 62. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti VII. Meritum 63. Apelanti u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, kao segmenti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 64. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 65. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud mora najprije da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da se apelanti žale da sud nije bio ažuran i da postupci po tužbama radi utvrđivawa prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih dospjelih plata, koje su podnesene Opštinskom sudu u periodu od 9. novembra 2000. godine do 17. novembra 2004. godine, nerazumno dugo traju. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje se na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U predmetnim slučajevima radi se o postupcima utvrđivawa prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih plata, u kojima sud treba da utvrdi ta prava i da odredi visinu naknade. Dakle, radi se o sporovima u kojima treba da se utvrde građanska prava i obaveze, s obzirom da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu odnosno građansko pravo apelanata. U konkretnom slučaju, pitanje utvrđivawa prava iz radnog odnosa i visine neisplaćenih plata i otpremnina moguće je da se riješi jedino u parničnom postupku shodno pravilima Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnim parničnim postupcima došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" i "prava na pristup sudu" kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta, uzimajući u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Suđenje u razumnom roku 67. U predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01 i Pr-205/03 tužbe su podnesene u decembru 2000. godine, a presude donesene nakon više od pet godina od dana kada je podnesena tužba. Niti jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer su na presude izrečene žalbe, pa su spisi po žalbi dostavljeni Kantonalnom sudu u Bihaću na odlučivanje. 68. U predmetima br. Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 donesene su prvostepene presude u 2006. godini. Postupak u predmetima iz 2000. godine, od podnošewa tužbi do donošewa prvostepenih presuda, trajao je više od pet godina, a u kasnijim, iz 2001, 2002. i 2004. godine od dvije do četiri godine. Sve tužbe su podnesene zbog neisplaćenih plata i otpremnine. Postupci su vođeni i ročišta zakazivana na pismeno insistiranje apelanata i isticawa zahtjeva za mjeru obezbjeđewa novčan og potraživawa. U svim navedenim predmetima donesene su presude, ali ni jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer teče rok za žalbu. Pe riod koji se uzima u obzir 69. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje s danom kada je zasnovana wihova nadležnost. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 70. U konkretnim slučajevima, postupci po tužbama radi isplate neisplaćenih plata i otpremnina započeli su u najstarijim predmetima 2000. godine, a u najmlađim 2004. godine. Predmetni postupci su okončani presudama Opštinskog suda, ali niti jedan nije pravosnažan i izvršan, jer su spisi dostavljeni Kantonalnom sudu na rješavanje po žalbi ili pak u nekima još uvijek teče rok za žalbu. Iz navedenog proizilazi da pe riod u kom su pokrenuti navedeni postupci spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da su započeli nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Složenost predmeta 71. Složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza Broj 36 – Strana 3788 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 72. U konkretnim slučajevima radi se o postupcima radi isplate neisplaćenih dospjelih plata i otpremnina, u kojima je bilo potrebno da se utvrdi činjenično stanje uz analizu dokaza te da se utvrdi visina naknade, ali po svojoj suštini takvi sporovi nisu naročito složeni. Ponašanje suda 73. Ustavni sud konstatuje da su navedeni postupci započeli podnošenjem tužbi apelanata u 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, a presude su donesene u najstarijim predmetima nakon više od pet godina a u najmlađim nakon dvije do četiri godine. Za sve ove postupke karakteristično je da su ročišta odlagana na neodređeno vrijeme bez navođewa razloga za takvo postupanje, da sud nije preduzimao niti jednu procesnu radnju i pored pismenih insistirawa apelanata i navođewa mogućih štetnih posljedica po wih u vremenskom periodu i do tri godine, da su rasprave odlagane zbog nemogućnosti da se uruče pozivi tuženom te su konačno donošena rješewa o mirovanju postupka, iako su stranke pismenim podnescima predlagale da se rasprava održi. Ponašanje apelanata 74. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za qudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče ponašawa apelanata u konkretnim parničnim postupcima, Ustavni sud primjećuje da su postupci vođeni i presude donesene iskqučivo na pismeno insistiranje apelanata i isticanjem zahtjeva za mjeru obezbjeđewa novčanog potraživawa. Međutim, i pored toga što su presude donesene, postupci nisu pravosnažno okončani ni nakon dvije do pet godina trajawa postupka, jer teče rok za žalbu. 75. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovako neprimjereno dugo trajanje postupka radi isplate plata i otpremnina može iskqučivo da se stavi na teret nadležnom sudu. 76. U svim navedenim predmetima apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što parnični postupak radi isplate neisplaćenih plata i otpremnine traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajawa parničnog postupka, iako su radni sporovi po samom zakonu sporovi hitne prirode (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 77. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da postupak u ovim predmetima još uvijek nije završen, a započeo je po najstarijim tužbama u novembru 2000. godine, te imajući u vidu da teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od dvije do pet godina i više, Ustavni sud zakqučuje da je u predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01, Pr-205/03, Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Opštinski sud. Pravo na pristup sudu 78. U predmetima Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-388/01, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 Opštinski sud je u najvećem broju predmeta prvu raspravu zakazao tek po protoku dvije godine, a zatim je rasprave odlagao na neodređeno vrijeme, bez navođewa razloga za takvo rješenje. Pored navedenog, u nekim od ovih predmeta donesena su rješewa o mirovanju postupka, iako su parnične stranke pismenim podnescima opravdale izostanak i predložile da se rasprava sprovede u wihovoj odsutnosti. Međutim, sud je donio rješewa o mirovanju, a nakon izjavqivawa predloga da se nastave postupci Opštinski sud, u vremenskom periodu od tri godine, nije preduzeo niti jednu radnju. Nakon zakazivawa ročišta po navedenim predlozima, donošena su rješewa o odlaganju na neodređeno vrijeme, ponovo bez navođewa razloga za ovako rješenje. Za većinu ovih predmeta zajedničko je što, i pored pismenih urgencija apelanata i zahtjeva da se hitno zakažu ročišta sa navođenjem štetnih posljedica koje bi za wih mogle da nastupe, Opštinski sud nije niti u jednom od ovih predmeta zakazao raspravu. 79. Član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo da se pokrene sudski postupak u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajemčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) principa po kom građanska tužba obavezno može da se podnese sudiji kao jedan od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 80. Pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ne može taj pristup da ograniči određenim kategorijama qudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud u stvari ima zadatak da se bavi ostvarivanjem prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ne samo nezadovoqstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 81. Ustavni sud je cijenio argumente Opštinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava shodno pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ističe da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1 Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane obezbijediće svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu sa navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzimaju određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 82. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, shodno Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3789 uslovom da država preduzme djelotvorne i brze mjere da otkloni takvu situaciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner, presudu od 13. jula 1983. godine, stav 29). Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavawa velikog broja predmeta, Ustavni sud zakqučuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od pet godina. 83. Ustavni sud, razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za qudska prava, koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su sudovima utvrđeni rokovi za preduzimanje određenih radwi u parničnom postupku, konstatuje propust Opštinskog suda da u vremenu, u nekim predmetima skoro šest godina a u najmlađim dvije godine, ne preduzme bilo kakvu radnju u ciljem da procesuira tužbe apelanata. Takvo ponašanje Opštinskog suda je rezultovalo povredom prava apelanata na pristup sudu, te nemogućnošću apelanata da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o wihovim građanskim pravima. 84. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ponovo naglašava stanovište izneseno u tački 69 ove odluke, (Odluka U 23/00 od 2. februara 2001. godine) koja u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". U konkretnim predmetima, Opštinski sud ne samo da nije donio meritornu odluku već nije, čak ni po protoku više o pet godina od dana podnošewa tužbi, zakazao ročište ni u jednom od ovih predmeta, iako se radi o predmetima koji su po samom zakonu hitni. Ustavni sud je zakqučio da se Opštinski sud u konkretnim predmetima potpuno pasivno ponašao, bez obzira što je po Zakonu o parničnom postupku bio u obavezi da ročište zakaže najkasnije po protoku 30 dana od dana predaje tužbe i bez obzira što su apelanti pismenim podnescima tražili da se hitno zakaže rasprava. 85. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u predmetima Opštinskog suda br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 prekršen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 86. Neprimjereno dugo trajanje postupka i nepoduzimanje bilo kakvih sudskih radwi u predmetima u vremenskom periodu od dvije do šest godina po podnesenim tužbama u parničnom postupku, s obrazloženjem za takvo postupanje u činjenici da sud ima veliki broj zaprimljenih i neriješenih predmeta u sudu, sa jedne strane, i nedovoljan broja sudija za rješavanje tih predmeta, sa druge strane, a bez preduzimawa mjera da se otkloni takva situacija, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 87. Na osnovu člana 16 stav 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 88. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2530/05, rješavajući apelaciju Huseina Jonuzovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Enesa Durića, Hasana Kličića, Hazima Mizića, Abdulaha Duratovića, Zijada Omerčevića, Refika Durića, Osmana Akmadžića, Ahmeta Osmanagića, Hamdije Karajkovića, Safeta Kapića, Nedžada Mahmutovića, Mirsada Nadarevića, Ismedina Toromanovića, Željka Šipke, Fikreta Bašagića, Asima Ćoralića, Mehmeda Toromanovića, Zuhdije Džehverovića, Muje Murića, Abdurahmana Kapića, Ramiza Karajkovića, Ismeta Šišića, Omera Osmanagića, Mesuda Topića, Hilmije Dautovića, Emina Puškara, Ismeta Velića, Zijada Puškara, Mehmeda Ogreševića, Hasage Osmanagića, Rifeta Seferagića, Fate Durić, Nure Hadžalić, Suade Hadžalić, Huseina Bajramovića, Ćamila Kaljkovića, Asima Samardžića, Muhameda Salihovića, Rasima Durakovića, Đule Mušić rođ. Hercegovac, Husnije Bašagića, Sulejmana Muharemovića, Refika Civića, Seide Mulalić rođ. Tatarević, Hazeme Pozderac, Mujage Salkića, Hasana Redžića, Asima Kaukovića, Safeta Žunića, Sulejmana Junuzovića, Alage Japića, Hase Junuzovića, Nurije Junuzovića, Rasima Kličića, Zuhdije Samardžića, Emira Durića, Mirsada Murića, Huseina Muhića, Hasana Akmadžića, Sulejmana Toromanovića, Safeta Ikanovića, Muje Japića, Hazima Ikanovića, Mehmeda Seferagića, Mustafe Muharemovića, Selima Abdića, Ibre Borića, Smaila Toromanovića, Jadranka Spahića, Ferida Čizmića, Zahida Ljubijankića, Asima Junuzovića, Refika Hadžića, Ibrahima Ljubijan- kića, Zinajde Abdagić, Fatme Hadžalić, Šaćira Budimlića, Huseina Delalića, Asima Puškara, Ramiza Puškara, Šefkije Budimlića, Hilmije Zečirevića, Fadila Ferizovića, Tatle Mehulić, Rasima Ćoralića, Irfana Omanovića, Sabida Merdanovića, Šerifa Krakovića, Sulejmana Puškara, Derviša Beganovića, Sulejmana Mujadžića, Murata Toromanovića, Izeta Osmanagića, Refika Seferagića, Arifa Džehverovića, Rasima Mujakića, Muje Hadžića, Pašage Ćoralića, Arifata Osmanagića, Huseina Pozderca, Emire Toromanović, Mustafe Kličića, Senada Delalića, Ibrahima Osmanagića, Zijada Abdagića, Esada Račića, Rasima Toromanovića, Stjepana Sedera, Seada Karajkovića, Mehage Perviza, Adile Tatarević, Rahime Akmadžić, Šemse Hairlahovića, Mensura Hairlahovića, Seada Bekića, Haše Tatarević, Adila Tatarevića, Adile Tatarević, Arnele Redžić rođ. Tatarević, Amira Dizdarevića, Remze Toromanovića, Ibre Hamulića, Sulejmana Džehverovića, Alije Beširevića, Ibrahima Mujića, Hasana Bećkanovića i Muhameda Durića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu donošenje odluke u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Broj 36 – Strana 3790 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u što kraćem roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Enes Durić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, su podnijeli 13. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 15. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisima predmeta br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-297/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Pr-205/03, Rs-102/04, Rs-192/04, Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-95/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. oktobra 2006. godine, a tražene spise 6. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa navedenih predmeta koji se vode kod Općinskog suda, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. U predmetu Pr-400/00 apelanti Enes Durić, Hasan Kličić, Hazim Mizić, Abdulah Duratović i Zijad Omerčević su podnijeli pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv DD "Tvornice žičanih proizvoda" Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-400/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-400/00, Pr-402/00, Pr-403/00 i Pr-424/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-400/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-400/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 6. U predmetu Pr-410/00 apelanti Refik Durić, Osman Akmadžić, Ahmet Osmanagić, Hamdija Karajković i Safet Kapić su podnijeli pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-410/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-410/00, Pr-412/00, Pr-413/00, Pr-420/00 i 422/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-410/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-410/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 7. U predmetu Pr-415/00 apelant Nedžad Mahmutović je 9. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. 8. U predmetu Pr-417/00 apelant Mirsad Nadarević je 9. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 2.661 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 19. april 2002. godine. Glavna rasprava je održana u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odložena radi provođenja dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, provjere navoda punomoćnika tuženog, a istovremeno je apelantovom punomoćniku naloženo da svoje navode argumentuje materijalnim dokazima do narednog ročišta. Ročište održano 4. juna 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme, uz konstataciju da će se naredno ročište zakazati po "saznanju suda o mogućnosti ulaska punomoćnika tužene u sjedište tuženog, kada će mu biti dostupni svi normativni akti, a naročito o regulisanju materije radnog prava". Sljedeće ročište zakazano je za 5. oktobar 2004. godine, ali nije održano zbog odsutnosti tuženog, čiji se poziv vratio s naznakom da odbija prijem. Od Kantonalnog suda u Bihaću zatraženi su podaci o pravnom statusu tuženog i licu ovlaštenom za zastupanje. Na ročištu od 5. novembra 2004. godine dobiveni su podaci iz sudskog registra na okolnost pravnog statusa tuženog i uloženi u sudski spis, ali ročište nije održano jer tuženi o njemu nije bio uredno obaviješten. Poziv za naredno ročište upućen je po sudskom dostavljaču, ali je na ročištu od 2. decembra 2004. godine konstatovano da tuženi nije uredno obaviješten, a da "prema saopćenju Irfana Ljubijankića, kao direktora tuženog upisanog u sudski registar, utvrđuje se da je istom kod tuženog prestao radni odnos, te da je isti zaposlen kod drugog poslodavca". Sud je donio rješenje kojim se ročište odgađa, a o daljem toku postupka odlučit će se "nakon ostvarivanja uvjeta za urednu dostavu sudskih pismena tuženom". Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 9. U predmetu Pr-468/00 apelant Ismedin Toromanović je 16. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 10. U predmetu Pr-480/00 apelanti Željko Šipka, Fikret Bašagić, Asim Ćoralić i Mehmed Toromanović su podnijeli pojedinačne tužbe 21. novembra 2000. godine i 27. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-480/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-480/00, Pr-412/00, Pr-512/00, Pr-522/00 i Pr-523/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-480/00. Nakon što je tužbeni zahtjev po prijedlogu punomoćnika apelanata uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-480/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3791 neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 11. U predmetu Pr-508/00 apelant Abdurahman Kapić je 27. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-508/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 12. U predmetu Pr-518/00 apelant Suad Kapić je 27. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-518/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 13. U predmetu Pr-528/00 apelant Ramiz Karajković je 28. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-528/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 14. U predmetu Pr-537/00 apelant Ismet Šišić je 5. decembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-537/00 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 15. U predmetu Pr-544/00 apelant Omer Osmanagić je podnio 5. decembra 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine u iznosu od 8.874 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 26. septembar 2002. godine. Ročište je održano u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odloženo radi dostave materijalnih dokaza. Pismenim podneskom od 1. oktobra 2002. godine apelantov punomoćnik je uredio i precizirao tužbeni zahtjev u pogledu visine zahtjeva. Dostavljen je i pismeni odgovor na tužbu. Ročište od 23. decembra 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme i apelantovom punomoćniku naloženo da uredi dio zahtjeva koji se odnosi na visinu otpremnine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 16. U predmetu Rs-297/01 apelant Emin Puškar je 4. januara 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-297/01 od 5. oktobra 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 17. U predmetu Rs-388/01 apelanti Ismet Velić i Zijad Puškar su podnijeli 2. marta 2001. godine tužbu protiv tuženog. Općinski sud nije dostavio ovaj spis na uvid, a iz navoda apelacije proizlazi da u ovom predmetu sud nije zakazao niti jednu raspravu. 18. U predmetu Rs-390/01 apelanti Mehmed Ogrešević i Hasaga Osmanagić su 7. maja 2001. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-390/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 19. U predmetu Rs-429/01 apelant Rifet Seferagić je 26. jula 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate otpremnine. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-429/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. Apelant je 21. septembra 2006. godine protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu. Postupak je u toku. 20. U predmetu Rs-431/01 apelantica Fata Durić je 16. augusta 2001. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-431/01 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantici, na ime plaća umrlog supruga Halida Durića, isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu. 21. U predmetu Rs-335/02 apelantica Nura Hadžalić je 18. septembra 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u toku. 22. U predmetu Rs-336/02 apelantica Suada Hadžalić je 18. septembra 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 20. novembar 2003. godine, ali je rješenjem uredujućeg sudije opozvano, bez navođenja razloga opozivanja, uz naznaku da protiv rješenja nije dozvoljena posebna žalba. Rješenjem Općinskog suda od 4. decembra 2003. godine pozvan je apelanticin punomoćnik da otkloni nedostatke iz tužbe tako što će postupiti prema odredbama čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku FBiH, uz upozorenje da će se u slučaju nepostupanja po rješenju tužba smatrati povučenom. Apelanticin punomoćnik je postupio po nalogu suda 15. decembra 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Pismenim podnescima od 16. februara 2006. godine i 23. augusta 2006. godine apelantica je ponovo urgirala na zakazivanju rasprave. Rješenjem uredujućeg sudije od 25. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Pripremno ročište još nije zakazano. 23. U predmetu Rs-480/02 apelant Husein Bajramović je 16. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 9. 802 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu, na kojem je uređen tužbeni zahtjev u pogledu visine, zakazano je za 6. juni 2001. godine, a na ročištu od 28. augusta 2001. godine donesena je prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati zaostale plaće i otpremninu. Nakon izjavljivanja žalbe, Kantonalni sud u Bihaću je Presudom broj Rsž-285/02 od 24. oktobra 2002. godine prvostepenu presudu ukinuo i vratio predmet Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs-480/02 i zakazao raspravu za 16. januar 2003. godine. Punomoćnici parničnih stranaka, pismenim podnescima od 13. januara 2003. godine i 16. januara 2003. godine, opravdali su izostanak s ročišta i predložili da se ročište provede u njihovoj odsutnosti, ukoliko druga parnična stranka bude saglasna. Sud je na ročištu od 16. januara 2003. godine konstatovao da su punomoćnici parničnih stranaka opravdali izostanak, a onda donio rješenje kojim je postupak umirovio na pe riod od tri mjeseca, počevši od 16. januara 2003. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 25. aprila 2003. godine zatražio nastavak umirovljenog postupka. Sud nije zakazao raspravu. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Dopisom od 16. februara 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave. Dopisom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovno od suda zatražio zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Pripremno ročište zakazano je za 2. oktobar 2006. godine. 24. U predmetu Rs-10/03 apelanti Ćamil Kaljković i Asim Samardžić su podnijeli 4. januara 2001. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 12.368 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 13. juni 2001. godine, na kojem je raspravljano o osnovu tužbenog zahtjeva, pa je radi dostavljanja materijalnih dokaza na okolnosti navoda iz tužbe Broj 36 – Strana 3792 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ročište odloženo za 22. au gust 2001. godine. Na ovom ročištu je donesena Presuda broj Rs-17/01 od 22. augusta 2001. godine i obavezan je tuženi da apelantima isplati neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskim kamatama na svaki pojedinačni iznos. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj Rsž-264/02 od 26. septembra 2002. godine ukinuo prvostepenu presudu i vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs-10/03 i zakazao raspravu za 13. februar 2003. godine. Pismenim podneskom od 6. februara 2003. godine tuženi je priznao tužbeni zahtjev u visini koja je propisana odlukom tuženog i istovremeno opravdao izostanak s ročišta, te predložio da se ročište održi u njegovoj odsutnosti. Sud je na ročištu konstatovao sadržaj ovog podneska i donio rješenje kojim je postupak umirovio na tri mjeseca. Apelantov punomoćnik je predložio nastavak postupka 14. maja 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Dopisima od 16. februara 2006. godine i 23. augusta 2006. godine apelanti su ponovno od suda zatražili zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 25. U predmetu Pr-205/03 apelant Muhamed Salihović je 21. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u toku. 26. U predmetu Rs-95/04 apelanti Rasim Duraković, Đula Mušić, Husnija Bašagić, Sulejman Muharemović, Refik Civić, Seida Mulalić, Hazema Pozderac, Mujaga Salkić, Hasan Redžić, Asim Kauković, Safet Žunić, Sulejman Junuzović, Alaga Japić, Haso Junuzović, Nurija Junuzović, Rasim Kličić, Zuhdija Samardžić, Emir Durić, Mirsad Murić, Husein Muhić, Hasan Akmadžić, Sulejman Toromanović, Esad Račić, Safet Ikanović, Mujo Japić, Hazim Ikanović, Mehmed Seferagić, Mustafa Muharemović, Selim Abdić, Ibro Borić, Smail Toromanović, Jadranko Spahić, Ferid Čizmić, Zahid Ljubijankić i Asim Junuzović su podnijeli protiv tuženog tužbu 30. aprila 2004. godine radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 27. U predmetu RS-96/04 apelanti Refik Hadžić, Ibrahim Ljubijankić, Zinajda Abdagić, Fatma Hadžalić, Šaćir Budimlić, Husein Delalić, Asim Puškar, Ramiz Puškar, Šefkija Budimlić, Hilmija Zećirević, Fadil Ferizović, Tatla Mehulić, Rasim Ćoralić, Irfan Omanović, Sabid Merdanović, Šerif Kraković, Sulejman Puškar, Derviša Beganović, Sulejman Mujadžić, Murat Toromanović, Izet Osmanagić, Refik Seferagić, Arifa Džehverović, Rasim Mujakić, Mujo Hadžić, Pašaga Ćoralić i Arifat Osmanagić su podnijeli 4. maja 2004. godine protiv tuženog tužbu, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Apelanti su pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 28. U predmetu Rs-102/04 apelanti Husein Pozderac, Rašid Abdić, Hakija Abdić, Hilmija Kržalić, Mujo Bešić, Enes Bekonić i Zuhdija Delalić su podnijeli 17. maja 2004. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Rs-102/04 od 8. septembra 2006. godine, nakon više od dvije godine od dana podnošenja tužbe, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplate dospjele a neisplaćene plaće. 29. U predmetu Rs-110/04 apelantica Emira Toromanović je podnijela tužbu protiv tuženog 2. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo da raspolaže svojim nekretninama do pravosnažnog okončanja postupka. Podneskom od 20. februara 2006. godine ponovno je urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 30. U predmetu Rs-113/04 apelant Zijad Abdagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Podneskom od 14. novembra 2005. godine apelant je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 31. U predmetu Rs-125/04 apelant Stjepan Se der je podnio tužbu protiv tuženog 30. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem od 12. septembra 2006. godine tužba je sa prilozima ponovno dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 32. U predmetu Rs-130/04 apelantica Adila Tatarević je podnijela tužbu protiv tuženog 29. jula 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovine tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave. Podneskom od 17. novembra 2005. godine je predložila donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelantica je 20. februara 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 33. U predmetu Rs-165/04 apelant Sead Bekić je podnio tužbu protiv tuženog 18. oktobra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 30. juna 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem suda od 12. septembra 2006. godine tužba je opet poslana tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 34. U predmetu Rs-169/04 apelantica Haša Tatarević, Adil Tatarević i Arnela Redžić rođ. Tatarević su podnijeli tužbu protiv Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3793 tuženog 26. oktobra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, od suda tražila hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom, do okončanja postupka. Apelantica je 20. februara 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava nije zakazana. 35. U predmetu Rs-184/04 apelant Amir Dizdarević je podnio tužbu protiv tuženog 2. novembra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Pismenim podneskom od 14. novembra 2004. godine apelant je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje za njega mogu nastupiti. Rasprava nije zakazana. 36. U predmetu Rs-188/04 apelant Sulejman Džehverović je podnio tužbu protiv tuženog 11. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 20. februara 2006. godine apelant je od suda zahtijevao hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 37. U predmetu Rs-192/04 apelant Ibrahim Mujić je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja i isplate neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Rs-192/04 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati dospjele a neisplaćene plaće. Presuda nije postala pravosnažna jer teče postupak po žalbi. 38. U predmetu Rs-193/04 apelant Alija Beširević je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine zahtijevao je od suda hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 39. U predmetu Rs-194/04 apelant Hasan Bećkanović je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Pismenim podneskom od 15. novembra 2005. godine je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine je zahtijevao od suda hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 40. U predmetu Rs-195/04 apelant Muhamed Durić je podnio 17. novembra 2004. godine tužbu protiv tuženog radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je od suda zahtijevao hitno zakazivanje rasprave zbog saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog. Ponovio je urgenciju 20. februara 2006. godine. Rješenjem suda broj Rs-195/04 od 12. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 41. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se vode kod Općinskog suda pod br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, mogu se sumirati na sljedeći način. 42. U predmetu Pr-255/00 apelant Husein Jonuzović je podnio tužbu protiv tuženog 23. oktobra 2000. godine, radi neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-255/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade plaća za vrijeme čekanja posla isplati iznos od 505,73 KM, sa kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa plaće do konačne isplate i na ime otpremnine iznos od 1.255,23 KM. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine. 43. U predmetu Pr-295/00 apelant Zihnija Delalić je podnio tužbu protiv tuženog 30. oktobra 2000. godine, radi neisplaćenih plaća i otpremnine. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-295/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 1.224,06 KM, dok je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dospjelih a neisplaćenih plaća u periodu od 1. novembra 1997. godine do 5. maja 2000. godine zahtjev odbijen. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine. 44. U predmetu Pr-436/00 apelant Mujo Mulalić je podnio tužbu protiv tuženog 13. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-436/00 od 7. augusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. augusta 2006. godine. 45. U predmetu Pr-462/00 apelant Mehmed Osmanagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-462/00 od 2. juna 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 19. juna 2006. godine. 46. U predmetu Pr-515/00 apelant Ekrem Čović je podnio tužbu protiv tuženog 27. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-515/00 od 7. augusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. augusta 2006. godine. 47. U predmetu Pr-539/00 apelant Mirsad Džinić je podnio tužbu protiv tuženog 5. decembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-539/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 25. jula 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 48. Apelanti su naveli da apelaciju podnose zbog rada Općinskog suda u naprijed navedenim predmetima, zbog toga što im je Općinski sud donošenjem procesnih rješenja na koje nije dozvoljena posebna žalba i nezakazivanjem ročišta onemogućio ostvarenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ističu da u nekim predmetima nije poduzeta čak niti jedna radnja, a radi se o postupcima iz radnog odnosa, koji su po samom zakonu hitne prirode. Apelanti smatraju da je sud svojim radnjama zaustavio rad na predmetnim spisima i onemogućio apelantima pristup sudu i sudsku zaštitu u razumnom roku. Ističu da sudije u istom sudu koji su zaduženi za izvršne referate nalaze procesne pretpostavke za provođenje izvršenja protiv istog tuženog, prodajući imovinu tuženog u svojstvu izvršenika, zbog čega su nakon saznanja za to ustali s prijedlogom za obezbjeđenje novčanog potraživanja, na koje se sud uopće nije očitovao. Upravo zbog neaktivnosti suda apelanti ne posjeduju izvršne naslove temeljem kojih bi mogli tražiti naplatu svojih potraživanja. Apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 49. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u posljednjih 10 godina nije bio popunjen predviđenim brojem sudija, tako da zbog velikog priliva predmeta tako da zbog velikog priliva predmeta ove predmete nije mogao uzeti prije u rad, što je objektivna okolnost. V. Relevantni propisi 50. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Broj 36 – Strana 3794 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." VI. Dopustivost 51. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 52. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelanata Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića u predmetuma Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515%00 i Pr-539/00, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 54. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 55. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju 13. decembra 2005. godine zbog toga što Općinski sud nije donio odluke po tužbama radi isplate dospjelih a neisplaćenih plaća i otpremnina, koje su podnesene u vremenskom periodu od 23. oktobra 2000. godine do 27. novembra 2000. godine. Dakle, pe - riod u kojem Općinski sud nije donio odluke, a koji prema mišljenju apelanata traje nerazumno dugo, je pe riod od pet godina, u zavisnosti od toga kada su podnesene pojedinačne tužbe. Prilikom ocjene je li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu razloge koje je Općinski sud naveo u svom odgovoru kao i navode apelanata, koji su istakli da nisu insistirali na vođenju postupaka, čekajući da se ispune uvjeti za vođenje postupka odnosno da upravni odbor ili drugi nadležni or gan imenuje direktora tužene ili ovlasti neko drugo lice za zastupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da pe riod od pet godina u kojem Općinski sud nije donio odluke nije nerazumno dugo vrijeme ako se imaju u vidu objektivne okolnosti kao i temeljita izmjena Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u 2003. godini, koji je primijenjen na konkretne predmete. Naime, u toku 2006. godine u svim navedenim predmetima donesene su prvostepene presude, koje su postale pravosnažne i na osnovu kojih apelanti mogu zahtijevati izvršenje. Iz navedenog proizlazi da apelanti u ovom slučaju nemaju "opravdan zahtjev", jer ne postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku. 56. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima fa cie) neosnovani. 57. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 58. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 59. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 60. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantovih tužbi nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. 61. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3795 da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 62. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti VII. Meritum 63. Apelanti u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, kao segmenti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 64. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 65. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud mora najprije riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da se apelanti žale na nepostupanje suda i nerazumno trajanje postupaka po tužbama radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih dospjelih plaća, koje su podnesene Općinskom sudu u periodu od 9. novembra 2000. godine do 17. novembra 2004. godine. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U predmetnim slučajevima radi se o postupcima utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih plaća, u kojima sud treba utvrditi ta prava i odrediti visinu naknade. Dakle, radi se o sporovima u kojima se imaju utvrditi građanska prava i obaveze, s obzirom da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu odnosno građansko pravo apelanata. U konkretnom slučaju, pitanje utvrđivanja prava iz radnog odnosa i visine neisplaćenih plaća i otpremnina moguće je riješiti jedino u parničnom postupku prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv. 66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnim parničnim postupcima došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" i "prava na pristup sudu" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta, uzimajući u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Suđenje u razumnom roku 67. U predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01 i Pr-205/03 tužbe su podnesene u decembru 2000. godine, a presude donesene nakon više od pet godina od dana podnošenja tužbe. Niti jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer su na presude izjavljene žalbe, pa su spisi po žalbi dostavljeni Kantonalnom sudu u Bihaću na odlučivanje. 68. U predmetima br. Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 su donesene prvostepene presude u 2006. godini. Postupak u predmetima iz 2000. godine, od podnošenja tužbi do donošenja prvostepenih presuda, trajao je više od pet godina, a u kasnijim, iz 2001, 2002. i 2004. godine od dvije do četiri godine. Sve tužbe su podnesene zbog neisplaćenih plaća i otpremnine. Postupci su vođeni i ročišta zakazivana na pismeno insistiranje apelanata i isticanja zahtjeva za mjeru obezbjeđenja novčanog potraživanja. U svim navedenim predmetima donesene su presude, ali ni jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer teče rok za žalbu. Pe riod koji se uzima u obzir 69. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 70. U konkretnim slučajevima, postupci po tužbama radi neisplaćenih plaća i otpremnina započeli su u najstarijim predmetima 2000. godine, a u najmlađim 2004. godine. Predmetni postupci su okončani presudama Općinskog suda, ali niti jedan nije pravosnažan i izvršan, jer su spisi dostavljeni Kantonalnom sudu na rješavanje po žalbi ili pak u nekima još uvijek teče rok za žalbu. Iz navedenog proizlazi da pe riod u kojem su pokrenuti navedeni postupci spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da su započeli nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Složenost predmeta 71. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 72. U konkretnim slučajevima se radi o postupcima radi isplate neisplaćenih dospjelih plaća i otpremnina, u kojima je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz analizu dokaza te utvrditi visinu naknade, ali po svojoj suštini takvi sporovi nisu naročito složeni. Ponašanje suda 73. Ustavni sud konstatuje da su navedeni postupci započeli podnošenjem tužbi apelanata u 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, a presude su donesene u najstarijim predmetima nakon više od pet godina a u najmlađim nakon dvije do četiri godine. Za sve ove postupke je karakteristično da su ročišta odlagana na neodređeno vrijeme bez navođenja razloga za takvo postupanje, da sud nije poduzimao niti jednu procesnu radnju i pored pismenih insistiranja apelanata i navođenja mogućih štetnih posljedica po njih u vremenskom periodu i do tri godine, da su rasprave odlagane zbog nemogućnosti uručenja poziva tuženom te konačno donošena rješenja o mirovanju postupka, iako su stranke pismenim podnescima predlagale da se rasprava održi. Ponašanje apelanata 74. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče ponašanja apelanata u konkretnim parničnim postupcima, Ustavni sud primjećuje da su postupci vođeni i presude donesene isključivo na pismeno insistiranje apelanata i isticanjem zahtjeva za mjeru obezbjeđenja novčanog potraživanja. Međutim, i pored toga što su presude donesene, postupci nisu pravosnažno okončani ni nakon dvije do pet godina trajanja postupka, jer teče rok za žalbu. 75. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka radi isplate plaća i otpremnina može isključivo staviti na teret nadležnom sudu. 76. U svim navedenim predmetima apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži Broj 36 – Strana 3796 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što parnični postupak radi isplate neisplaćenih plaća i otpremnine traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja parničnog postupka, iako su radni sporovi po samom zakonu sporovi hitne prirode (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 77. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". S obzirom da postupak u ovim predmetima još uvijek nije završen, a započeo je po najstarijim tužbama u novembru 2000. godine, te imajući u vidu da teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od dvije do pet godina i više, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01, Pr-205/03, Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Općinski sud. Pravo na pristup sudu 78. U predmetima Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-388/01, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 Općinski sud je u najvećem broju predmeta prvu raspravu zakazao tek po proteku dvije godine, a zatim rasprave odlagao na neodređeno vrijeme, bez navođenja razloga za takvo rješenje. Pored navedenog, u nekim od ovih predmeta su donesena rješenja o mirovanju postupka, iako su parnične stranke pismenim podnescima opravdale izostanak i predložile da se rasprava provede u njihovoj odsutnosti. Međutim, sud je donio rješenja o mirovanju, a nakon izjavljivanja prijedloga za nastavak postupka Općinski sud, u vremenskom periodu od tri godine, nije poduzeo niti jednu radnju. Nakon zakazivanja ročišta po navedenim prijedlozima, donošena su rješenja o odlaganju na neodređeno vrijeme, ponovo bez navođenja razloga za ovako rješenje. Za većinu ovih predmeta zajedničko je što, i pored pismenih urgencija apelanata i zahtjeva za hitno zakazivanje ročišta sa navođenjem štetnih posljedica koje bi za njih mogle nastupiti, Općinski sud nije niti u jednom od ovih predmeta zakazao raspravu. 79. Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav je Evropskog suda da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načela po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 80. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud u stvari ima zadatak da se bavi ostvarivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 81. Ustavni sud je cijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ističe da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizira svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 82. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država poduzme djelotvorne i brze mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner, presudu od 13. jula 1983. godine, stav 29). Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od pet godina. 83. Ustavni sud, razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su sudovima utvrđeni rokovi za poduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, konstatuje propust Općinskog suda da u vremenu, u nekim predmetima skoro šest godina a u najmlađim dvije godine, ne poduzme bilo kakvu radnju u ciljem procesuiranja apelantovih tužbi. Takvo ponašanje Općinskog suda je rezultiralo povredom prava apelanata na pristup sudu, te nemogućnošću apelanata da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovim građanskim pravima. 84. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ponovno naglašava stanovište izneseno u tački 69. ove odluke, (Odluka U 23/00 od 2. februara 2001. godine) koja u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". U konkretnim predmetima, Općinski sud ne samo da nije donio meritornu odluku već nije, čak ni po proteku više o pet godina od dana podnošenja tužbi, zakazao ročište ni u jednom od ovih predmeta, iako se radi o predmetima koji su po samom zakonu hitni. Ustavni sud je zaključio da se Općinski sud u konkretnim predmetima potpuno pasivno ponašao, bez obzira što je po Zakonu o parničnom postupku bio u obavezi ročište zakazati najkasnije po proteku 30 dana od dana predaje tužbe i bez obzira što su apelanti pismenim podnescima tražili hitno zakazivanje rasprave. 85. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima Općinskog suda br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 prekršen član Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3797 II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 86. Neprimjereno dugo trajanje postupka i nepoduzimanje bilo kakvih sudskih radnji u predmetima u vremenskom periodu od dvije do šest godina po podnesenim tužbama u parničnom postupku, s obrazloženjem za takvo postupanje u činjenici da sud ima veliki broj zaprimljenih i neriješenih predmeta u sudu, sa jedne strane, i nedovoljan broja sudija za rješavanje tih predmeta, sa druge strane, a bez poduzimanja mjera za otklanjanje takve situacije, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 87. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 88. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2530/05, rješavajući apelaciju Huseina Jonuzovića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Enesa Durića, Hasana Kličića, Hazima Mizića, Abdulaha Duratovića, Zijada Omerčevića, Refika Durića, Osmana Akmadžića, Ahmeta Osmanagića, Hamdije Karajkovića, Safeta Kapića, Nedžada Mahmutovića, Mirsada Nadarevića, Ismedina Toromanovića, Željka Šipke, Fikreta Bašagića, Asima Ćoralića, Mehmeda Toromanovića, Zuhdije Džehverovića, Muje Murića, Abdurahmana Kapića, Ramiza Karajkovića, Ismeta Šišića, Omera Osmanagića, Mesuda Topića, Hilmije Dautovića, Emina Puškara, Ismeta Velića, Zijada Puškara, Mehmeda Ogreševića, Hasage Osmanagića, Rifeta Seferagića, Fate Durić, Nure Hadžalić, Suade Hadžalić, Huseina Bajramo- vića, Ćamila Kaljkovića, Asima Samardžića, Muhameda Salihovića, Rasima Durakovića, Đule Mušić r ođ. Hercegovac, Husnije Bašagića, Sulejmana Muharemovića, Refika Civića, Seide Mulalić rođ. Tatarević, Hazeme Pozderac, Mujage Salkića, Hasana Redžića, Asima Kaukovića, Safeta Žunića, Sulejmana Junuzovića, Alage Japića, Hase Junuzovića, Nurije Junuzovića, Rasima Kličića, Zuhdije Samardžića, Emira Durića, Mirsada Murića, Huseina Muhića, Hasana Akmadžića, Sulejmana Toromanovića, Safeta Ikanovića, Muje Japića, Hazima Ikanovića, Mehmeda Seferagića, Mustafe Muharemovića, Selima Abdića, Ibre Borića, Smaila Toromanovića, Jadranka Spahića, Ferida Čizmića, Zahida Ljubijankića, Asima Junuzovića, Refika Hadžića, Ibrahima Ljubijan- kića, Zinajde Abdagić, Fatme Hadžalić, Šaćira Budimlića, Huseina Delalića, Asima Puškara, Ramiza Puškara, Šefkije Budimlića, Hilmije Zečirevića, Fadila Ferizovića, Tatle Mehulić, Rasima Ćoralića, Irfana Omanovića, Sabida Merdanovića, Šerifa Krakovića, Sulejmana Puškara, Derviša Beganovića, Sulejmana Mujadžića, Murata Toromanovića, Izeta Osmanagića, Refika Seferagića, Arifa Džehverovića, Rasima Mujakića, Muje Hadžića, Pašage Ćoralića, Arifata Osmanagića, Huseina Pozderca, Emire Toromanović, Mustafe Kličića, Senada Delalića, Ibrahima Osmanagića, Zijada Abdagića, Esada Račića, Rasima Toromanovića, Stjepana Sedera, Seada Karajkovića, Mehage Perviza, Adile Tatarević, Rahime Akmadžić, Šemse Hairlahovića, Mensura Hairlahovića, Seada Bekića, Haše Tatarević, Adila Tatarevića, Adile Tatarević, Arnele Redžić rođ. Tatarević, Amira Dizdarevića, Remze Toromanovića, Ibre Hamulića, Sulejmana Džehverovića, Alije Beširevića, Ibrahima Mujića, Hasana Bećkanovića i Muhameda Durića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu donošenje odluke u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u što kraćem roku. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, zbog toga što je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Enes Durić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, su podnijeli 13. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatraženo 15. rujna 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisima predmeta br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-297/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Pr-205/03, Rs-102/04, Rs-192/04, Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-95/04, Rs-110/04, Broj 36 – Strana 3798 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04. 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju 4. listopada 2006. godine, a tražene spise 6. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, te iz spisa navedenih predmeta koji se vode kod Općinskog suda, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. U predmetu Pr-400/00 apelanti Enes Durić, Hasan Kličić, Hazim Mizić, Abdulah Duratović i Zijad Omerčević su podnijeli pojedinačne tužbe 9. studenoga 2000. godine protiv DD "Tvornice žičanih proizvoda" Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate plaća i otpremnina. Općinski je sud Rješenjem broj Pr-400/00 od 21. veljače 2002. godine spojio predmete Pr-400/00, Pr-402/00, Pr-403/00 i Pr-424/00 i odlučio voditi ih pod brojem Pr-400/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen glede visine otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-400/00 od 5. rujna 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 6. U predmetu Pr-410/00 apelanti Refik Durić, Osman Akmadžić, Ahmet Osmanagić, Hamdija Karajković i Safet Kapić su podnijeli pojedinačne tužbe 9. studenoga 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski je sud Rješenjem broj Pr-410/00 od 21. veljače 2002. godine spojio predmete Pr-410/00, Pr-412/00, Pr-413/00, Pr-420/00 i 422/00 i odlučio voditi ih pod brojem Pr-410/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen glede visine otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-410/00 od 5. rujna 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 7. U predmetu Pr-415/00 apelant Nedžad Mahmutović je 9. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. listopada 2006. godine proizlazi da je donesena prvostupanjska presuda u tekućoj godini i da je spis po prizivu dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. 8. U predmetu Pr-417/00 apelant Mirsad Nadarević je 9. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 2.661 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 19. travanj 2002. godine. Glavna je rasprava održana u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i odložena radi provedbe dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, provjere navoda punomoćnika tuženog, a istodobno je apelantovom punomoćniku naloženo da svoje navode argumentira materijalnim dokazima do narednog ročišta. Ročište održano 4. lipnja 2002. godine je odloženo na neodređeno vrijeme, uz konstataciju da će se naredno ročište zakazati po "saznanju suda o mogućnosti ulaska punomoćnika tužene u sjedište tuženog, kada će mu biti dostupni svi normativni akti, a osobito o reguliranju materije radnog prava". Sljedeće je ročište zakazano za 5. listopad 2004. godine, ali nije održano zbog izočnosti tuženog, čiji se poziv vratio s naznakom da odbija prijem. Od Kantonalnog su suda u Bihaću zatraženi podaci o pravnom statusu tuženog i osobi ovlaštenoj za zastupanje. Na ročištu od 5. studenoga 2004. godine su dobiveni podaci iz sudskog registra na okolnost pravnog statusa tuženog i uloženi u sudski spis, ali ročište nije održano jer tuženi o njemu nije bio uredno obaviješten. Poziv za naredno ročište je upućen po sudskom dostavljaču, ali je na ročištu od 2. prosinca 2004. godine konstatirano da tuženi nije uredno obaviješten, a da "prema priopćenju Irfana Ljubijankića, kao ravnatelja tuženog upisanog u sudski registar, utvrđuje se da je istom kod tuženog prestao radni odnos, te da je isti uposlen kod drugog poslodavca". Sud je donio rješenje kojim se ročište odgađa, a o daljem tijeku postupka odlučit će se "nakon ostvarivanja uvjeta za urednu dostavu sudskih pismena tuženom". Pismenim je podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave, obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. kolovoza 2006. godine apelant je ponovno urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 9. U predmetu Pr-468/00 apelant Ismedin Toromanović je 16. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. listopada 2006. godine proizlazi da je donesena prvostupanjska presuda u tekućoj godini, i da je spis po prizivu dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 10. U predmetu Pr-480/00 apelanti Željko Šipka, Fikret Bašagić, Asim Ćoralić i Mehmed Toromanović su podnijeli pojedinačne tužbe 21. studenoga 2000. godine i 27. studenoga 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski je sud Rješenjem broj Pr-480/00 od 21. veljače 2002. godine spojio predmete Pr-480/00, Pr-412/00, Pr-512/00, Pr-522/00 i Pr-523/00 i odlučio ih voditi pod brojem Pr-480/00. Nakon što je tužbeni zahtjev po prijedlogu punomoćnika apelanata uređen glede visine otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-480/00 od 5. rujna 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 11. U predmetu Pr-508/00 apelant Abdurahman Kapić je 27. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-508/00 od 7. srpnja 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 12. U predmetu Pr-518/00 apelant Suad Kapić je 27. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-518/00 od 7. srpnja 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 13. U predmetu Pr-528/00 apelant Ramiz Karajković je 28. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-528/00 od 7. srpnja 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 14. U predmetu Pr-537/00 apelant Ismet Šišić je 5. prosinca 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Pr-537/00 od 5. listopada 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 15. U predmetu Pr-544/00 apelant Omer Osmanagić je podnio 5. prosinca 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine u iznosu od 8.874 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 26. rujan 2002. godine. Ročište je održano u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka i odloženo radi dostave materijalnih dokaza. Pismenim podneskom od 1. listopada 2002. godine apelantov punomoćnik je uredio i precizirao tužbeni zahtjev glede visine zahtjeva. Dostavljen je i pismeni odgovor na tužbu. Ročište od 23. prosinca 2002. godine je odloženo na neodređeno vrijeme i apelantovom punomoćniku naloženo da uredi dio zahtjeva koji se odnosi na visinu otpremnine. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. kolovoza 2006. godine apelant je ponovno urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 16. U predmetu Rs-297/01 apelant Emin Puškar je 4. siječnja 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3799 je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Rs-297/01 od 5. listopada 2006. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 17. U predmetu Rs-388/01 apelanti Ismet Velić i Zijad Puškar su podnijeli 2. ožujka 2001. godine tužbu protiv tuženog. Općinski sud nije dostavio ovaj spis na uvid, a iz navoda apelacije proizlazi da u ovom predmetu sud nije zakazao niti jednu raspravu. 18. U predmetu Rs-390/01 apelanti Mehmed Ogrešević i Hasaga Osmanagić su 7. svibnja 2001. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Rs-390/01 od 6. rujna 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 19. U predmetu Rs-429/01 apelant Rifet Seferagić je 26. srpnja 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate otpremnine. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede visine otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Rs-429/01 od 6. rujna 2006. godine, kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev. Apelant je 21. rujna 2006. godine protiv presude Općinskog suda izjavio priziv. Postupak je u tijeku. 20. U predmetu Rs-431/01 apelantica Fata Durić je 16. kolovoza 2001. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran glede neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski je sud donio Presudu broj Rs-431/01 od 8. rujna 2006. godine, kojom je obvezao tuženog da apelantici, na ime plaća umrlog supruga Halida Durića, isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravomoćna jer teče rok za priziv. 21. U predmetu Rs-335/02 apelantica Nura Hadžalić je 18. rujna 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. listopada 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostupanjska presuda i da je spis po prizivu dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u tijeku. 22. U predmetu Rs-336/02 apelantica Suada Hadžalić je 18. rujna 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine. Prvo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 20. studeni 2003. godine, ali je rješenjem uredujućeg suca opozvano, bez navođenja razloga opoziva, uz naznaku da protiv rješenja nije dozvoljen poseban priziv. Rješenjem Općinskog suda od 4. prosinca 2003. godine je pozvan apelantičin punomoćnik da otkloni nedostatke iz tužbe tako što će postupiti prema odredbama čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku FBiH, uz upozorenje da će se u slučaju nepostupanja po rješenju tužba smatrati povučenom. Apelantičin punomoćnik je postupio po nalogu suda 15. prosinca 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Pismenim podnescima od 16. veljače 2006. godine i 23. kolovoza 2006. godine apelantica je ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rješenjem uredujućeg suca od 25. rujna 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Pripremno ročište još nije zakazano. 23. U predmetu Rs-480/02 apelant Husein Bajramović je 16. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 9. 802 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu, na kojem je uređen tužbeni zahtjev glede visine, zakazano je za 6. lipanj 2001. godine, a na ročištu od 28. kolovoza 2001. godine je donesena prvostupanjska presuda kojom je tuženi obvezan apelantu isplatiti zaostale plaće i otpremninu. Nakon izjavljivanja priziva, Kantonalni je sud u Bihaću Presudom broj Rsž-285/02 od 24. listopada 2002. godine prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski je sud predmet zaveo pod novi broj Rs-480/02 i zakazao raspravu za 16. siječanj 2003. godine. Punomoćnici parničnih stranaka su, pismenim podnescima od 13. siječnja 2003. godine i 16. siječnja 2003. godine, opravdali izostanak s ročišta i predložili da se ročište provede u njihovoj izočnosti, ukoliko druga parnična stranka bude suglasna. Sud je na ročištu od 16. siječnja 2003. godine konstatirao da su punomoćnici parničnih stranaka opravdali izostanak, a onda donio rješenje kojim je postupak umirovio na razdoblje od tri mjeseca, počevši od 16. siječnja 2003. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 25. travnja 2003. godine zatražio nastavak umirovljenog postupka. Sud nije zakazao raspravu. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Dopisom od 16. veljače 2006. godine apelant je ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Dopisom od 23. kolovoza 2006. godine apelant je ponovno od suda zatražio zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Pripremno je ročište zakazano za 2. listopad 2006. godine. 24. U predmetu Rs-10/03 apelanti Ćamil Kaljković i Asim Samardžić su podnijeli 4. siječnja 2001. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 12.368 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 13. lipanj 2001. godine, na kojem je raspravljano o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, pa je radi dostave materijalnih dokaza na okolnosti navoda iz tužbe ročište odloženo za 22. kolovoz 2001. godine. Na ovom je ročištu donesena Presuda broj Rs-17/01 od 22. kolovoza 2001. godine i tuženi je obvezan apelantima isplatiti neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskim kamatama na svaki pojedinačni iznos. Kantonalni je sud u Bihaću Rješenjem broj Rsž-264/02 od 26. rujna 2002. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski je sud predmet zaveo pod novi broj Rs-10/03 i zakazao raspravu za 13. veljače 2003. godine. Pismenim podneskom od 6. veljače 2003. godine tuženi je priznao tužbeni zahtjev u visini koja je propisana odlukom tuženog i istodobno opravdao izostanak s ročišta, te predložio da se ročište održi u njegovoj izočnosti. Sud je na ročištu konstatirao sadržaj ovog podneska i donio rješenje kojim je postupak umirovio na tri mjeseca. Apelantov punomoćnik je predložio nastavak postupka 14. svibnja 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Dopisima od 16. veljače 2006. godine i 23. kolovoza 2006. godine apelanti su ponovno od suda zatražili zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 25. U predmetu Pr-205/03 apelant Muhamed Salihović je 21. studenoga 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. listopada 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostupanjska presuda i da je spis po prizivu dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u tijeku. 26. U predmetu Rs-95/04 apelanti Rasim Duraković, Đula Mušić, Husnija Bašagić, Sulejman Muharemović, Refik Civić, Seida Mulalić, Hazema Pozderac, Mujaga Salkić, Hasan Redžić, Asim Kauković, Safet Žunić, Sulejman Junuzović, Alaga Japić, Haso Junuzović, Nurija Junuzović, Rasim Kličić, Zuhdija Samardžić, Emir Durić, Mirsad Murić, Husein Muhić, Hasan Akmadžić, Sulejman Toromanović, Esad Račić, Safet Ikanović, Mujo Japić, Hazim Ikanović, Mehmed Seferagić, Mustafa Muharemović, Selim Abdić, Ibro Borić, Smail Toromanović, Jadranko Spahić, Ferid Čizmić, Zahid Ljubijankić i Asim Junuzović su podnijeli protiv tuženog tužbu 30. travnja 2004. godine radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda 23. ožujka 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili žurno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. studenoga 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, Broj 36 – Strana 3800 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 16. veljače 2006. godine i 18. svibnja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 27. U predmetu RS-96/04 apelanti Refik Hadžić, Ibrahim Ljubijankić, Zinajda Abdagić, Fatma Hadžalić, Šaćir Budimlić, Husein Delalić, Asim Puškar, Ramiz Puškar, Šefkija Budimlić, Hilmija Zećirević, Fadil Ferizović, Tatla Mehulić, Rasim Ćoralić, Irfan Omanović, Sabid Merdanović, Šerif Kraković, Sulejman Puškar, Derviša Beganović, Sulejman Mujadžić, Murat Toromanović, Izet Osmanagić, Refik Seferagić, Arifa Džehverović, Rasim Mujakić, Mujo Hadžić, Pašaga Ćoralić i Arifat Osmanagić su podnijeli 4. svibnja 2004. godine protiv tuženog tužbu, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda od 23. ožujka 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Apelanti su pismenim podneskom 21. rujna 2005. godine, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. studenoga 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, 16. veljače 2006. godine i 18. svibnja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 28. U predmetu Rs-102/04 apelanti Husein Pozderac, Rašid Abdić, Hakija Abdić, Hilmija Kržalić, Mujo Bešić, Enes Bekonić i Zuhdija Delalić su podnijeli 17. svibnja 2004. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plaća. Općinski je sud donio Presudu broj Rs-102/04 od 8. rujna 2006. godine, nakon više od dvije godine od dana podnošenja tužbe, kojom je obvezao tuženog da apelantima isplate dospjele a neisplaćene plaće. 29. U predmetu Rs-110/04 apelantica Emira Toromanović je podnijela tužbu protiv tuženog 2. lipnja 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. ožujka 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom 21. rujna 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. studenoga 2005. godine predložila je donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo da raspolaže svojim nekretninama do pravomoćnog okončanja postupka. Podneskom od 20. veljače 2006. godine ponovno je urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 30. U predmetu Rs-113/04 apelant Zijad Abdagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. lipnja 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. ožujka 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Podneskom od 14. studenoga 2005. godine apelant je predložio donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 31. U predmetu Rs-125/04 apelant Stjepan Se der je podnio tužbu protiv tuženog 30. lipnja 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. travnja 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 14. studenoga 2005. godine predložio je donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravomoćnog okončanja postupka. Apelant je 20. veljače 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem od 12. rujna 2006. godine tužba je sa prilozima ponovno dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 32. U predmetu Rs-130/04 apelantica Adila Tatarević je podnijela tužbu protiv tuženog 29. srpnja 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. travnja 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovine tuženog, zatražila žurno zakazivanje rasprave. Podneskom od 17. studenoga 2005. godine je predložila donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravomoćnog okončanja postupka. Apelantica je 20. veljače 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 33. U predmetu Rs-165/04 apelant Sead Bekić je podnio tužbu protiv tuženog 18. listopada 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Rješenjem suda od 30. lipnja 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 15. studenoga 2005. godine predložio je donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravomoćnog okončanja postupka. Apelant je 20. veljače 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem suda od 12. rujna 2006. godine tužba je opet poslana tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 34. U predmetu Rs-169/04 apelantica Haša Tatarević, Adil Tatarević i Arnela Redžić rođ. Tatarević su podnijeli tužbu protiv tuženog 26. listopada 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, od suda tražila žurno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. studenoga 2005. godine je predložila donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom, do okončanja postupka. Apelantica je 20. veljače 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava nije zakazana. 35. U predmetu Rs-184/04 apelant Amir Dizdarević je podnio tužbu protiv tuženog 2. studenoga 2004. godine, radi isplate plaća temeljem radnog odnosa. Pismenim podneskom od 14. studenoga 2004. godine apelant je predložio donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio žurno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje za njega mogu nastupiti. Rasprava nije zakazana. 36. U predmetu Rs-188/04 apelant Sulejman Džehverović je podnio tužbu protiv tuženog 11. studenoga 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. studenoga 2004. godine je predložio donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 20. veljače 2006. godine apelant je od suda zahtijevao žurno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 37. U predmetu Rs-192/04 apelant Ibrahim Mujić je podnio tužbu protiv tuženog 17. studenoga 2004. godine, radi utvrđenja i isplate neisplaćenih plaća. Općinski je sud donio Presudu broj Rs-192/04 od 8. rujna 2006. godine, kojom je tuženog obvezao apelantu isplatiti dospjele a neisplaćene plaće. Presuda nije postala pravomoćna jer teče postupak po prizivu. 38. U predmetu Rs-193/04 apelant Alija Beširević je podnio tužbu protiv tuženog 17. studenoga 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. studenoga 2004. godine predložio je donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine je zahtijevao od suda žurno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 39. U predmetu Rs-194/04 apelant Hasan Bećkanović je podnio tužbu protiv tuženog 17. studenoga 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Pismenim podneskom od 15. studenoga 2005. godine je predložio donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. rujna 2005. godine je zahtijevao od Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3801 suda žurno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana. 40. U predmetu Rs-195/04 apelant Muhamed Durić je podnio 17. studenoga 2004. godine tužbu protiv tuženog radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. studenoga 2005. godine je predložio donošenje mjere osiguranja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. rujna 2005. godine apelant je od suda zahtijevao žurno zakazivanje rasprave zbog saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog. Ponovio je urgenciju 20. veljače 2006. godine. Rješenjem suda broj Rs-195/04 od 12. rujna 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana. 41. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se vode kod Općinskog suda pod br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, mogu se sumirati na sljedeći način. 42. U predmetu Pr-255/00 apelant Husein Jonuzović je podnio tužbu protiv tuženog 23. listopada 2000. godine, radi neisplaćenih plaća. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-255/00 od 30. lipnja 2006. godine, kojom je tuženi obvezan apelantu na ime naknade plaća za vrijeme čekanja posla isplatiti iznos od 505,73 KM, sa kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa plaće do konačne isplate i na ime otpremnine iznos od 1.255,23 KM. Presuda je postala pravomoćna 16. srpnja 2006. godine. 43. U predmetu Pr-295/00 apelant Zihnija Delalić je podnio tužbu protiv tuženog 30. listopada 2000. godine, radi neisplaćenih plaća i otpremnine. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-295/00 od 30. lipnja 2006. godine, kojom je tuženi obvezan apelantu isplatiti otpremninu u iznosu od 1.224,06 KM, dok je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dospjelih a neisplaćenih plaća u razdoblju od 1. studenoga 1997. godine do 5. svibnja 2000. godine zahtjev odbijen. Presuda je postala pravomoćna 16. srpnja 2006. godine. 44. U predmetu Pr-436/00 apelant Mujo Mulalić je podnio tužbu protiv tuženog 13. studenoga 2000. godine radi isplate. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-436/00 od 7. kolovoza 2006. godine, kojom je obvezao tuženog apelantu isplatiti neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravomoćna 23. kolovoza 2006. godine. 45. U predmetu Pr-462/00 apelant Mehmed Osmanagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. studenoga 2000. godine radi isplate. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-462/00 od 2. lipnja 2006. godine, kojom je obvezao tuženog apelantu isplatiti neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravomoćna 19. lipnja 2006. godine. 46. U predmetu Pr-515/00 apelant Ekrem Čović je podnio tužbu protiv tuženog 27. studenoga 2000. godine radi isplate. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-515/00 od 7. kolovoza 2006. godine, kojom je obvezao tuženog apelantu isplatiti neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravomoćna 23. kolovoza 2006. godine. 47. U predmetu Pr-539/00 apelant Mirsad Džinić je podnio tužbu protiv tuženog 5. prosinca 2000. godine radi isplate. Općinski je sud donio Presudu broj Pr-539/00 od 7. srpnja 2006. godine, kojom je obvezao tuženog apelantu isplatiti neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravomoćna 25. srpnja 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 48. Apelanti su naveli da apelaciju podnose zbog rada Općinskog suda u naprijed navedenim predmetima, zbog toga što im je Općinski sud donošenjem procesnih rješenja na koje nije dozvoljen poseban priziv i nezakazivanjem ročišta onemogućio ostvarenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ističu da u nekim predmetima nije poduzeta čak niti jedna radnja, a radi se o postupcima iz radnog odnosa, koji su po samom zakonu žurne naravi. Apelanti smatraju da je sud svojim radnjama zaustavio rad na predmetnim spisima i onemogućio apelantima pristup sudu i sudsku zaštitu u razumnom roku. Ističu da suci u istom sudu koji su zaduženi za izvršne referate nalaze procesne pretpostavke za provedbu izvršenja protiv istog tuženog, prodajući imovinu tuženog u svojstvu izvršenika, zbog čega su nakon saznanja za to ustali s prijedlogom za osiguranje novčanog potraživanja, na koje se sud uopće nije očitovao. Upravo zbog neaktivnosti suda apelanti ne posjeduju izvršne naslove temeljem kojih bi mogli tražiti naplatu svojih potraživanja. Apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 49. U odgovoru na apelaciju Općinski je sud naveo da u posljednjih 10 godina nije bio popunjen predviđenim brojem sudaca, tako da zbog velikog priliva predmeta ove predmete nije mogao uzeti prije u rad, što je objektivna okolnost. V. Relevantni propisi 50. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna će se rasprava u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." VI. Dopustivost 51. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 52. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelanata Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića u predmetuma Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515%00 i Pr-539/00, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne Broj 36 – Strana 3802 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 54. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, s dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 55. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju 13. prosinca 2005. godine zbog toga što Općinski sud nije donio odluka po tužbama radi isplate dospjelih a neisplaćenih plaća i otpremnina, koje su podnesene u vremenskom razdoblju od 23. listopada 2000. godine do 27. studenoga 2000. godine. Dakle, razdoblje u kojem Općinski sud nije donio odluke, a koje prema mišljenju apelanata traje nerazumno dugo, je razdoblje od pet godina, u ovisnosti o tomu kada su podnesene pojedinačne tužbe. Prigodom ocjene je li se doista radilo o razdoblju koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni je sud imao u vidu razloge koje je Općinski sud naveo u svom odgovoru kao i navode apelanata, koji su istaknuli da nisu insistirali na vođenju postupaka, čekajući da se ispune uvjeti za vođenje postupka odnosno da upravni odbor ili drugo mjerodavno tijelo imenuje ravnatelja tužene ili ovlasti neku drugu osobu za zastupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da razdoblje od pet godina u kojem Općinski sud nije donio odluke nije nerazumno dugo vrijeme ako se imaju u vidu objektivne okolnosti kao i temeljita izmjena Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u 2003. godini, koji je primijenjen na konkretne predmete. Naime, u tijeku 2006. godine u svim su navedenim predmetima donesene prvostupanjske presude, koje su postale pravomoćne i na temelju kojih apelanti mogu zahtijevati izvršenje. Iz navedenog proizlazi da apelanti u ovom slučaju nemaju "opravdan zahtjev", jer ne postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku. 56. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima fa cie) neutemeljeni. 57. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 58. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 59. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 60. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijema apelantovih tužbi nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. 61. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 62. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti VII. Meritum 63. Apelanti u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, kao segmenti prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 64. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 65. Glede ovih navoda, Ustavni sud mora najprije riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da se apelanti žale na nepostupanje suda i nerazumno trajanje postupaka po tužbama radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih dospjelih plaća, koje su podnesene Općinskom sudu u razdoblju od 9. studenoga 2000. godine do 17. studenoga 2004. godine. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U predmetnim slučajevima se radi o postupcima utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih plaća, u kojima sud treba utvrditi ta prava i odrediti visinu naknade. Dakle, radi se o sporovima u kojima se imaju utvrditi građanska prava i obveze, obzirom da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu odnosno građansko pravo apelanata. U konkretnom slučaju, pitanje utvrđivanja prava iz radnog odnosa i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3803 visine neisplaćenih plaća i otpremnina moguće je riješiti jedino u parničnom postupku prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv. 66. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li u konkretnim parničnim postupcima došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" i "prava na pristup sudu" kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta, uzimajući u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1991. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Suđenje u razumnom roku 67. U predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01 i Pr-205/03 tužbe su podnesene u prosincu 2000. godine, a presude donesene nakon više od pet godina od dana podnošenja tužbe. Niti jedan od ovih predmeta nije pravomoćno okončan jer su na presude izjavljeni prizivi, pa su spisi po prizivu dostavljeni Kantonalnom sudu u Bihaću na odlučivanje. 68. U predmetima br. Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 su donesene prvostupanjske presude u 2006. godini. Postupak u predmetima iz 2000. godine, od podnošenja tužbi do donošenja prvostupanjskih presuda, je trajao više od pet godina, a u kasnijim, iz 2001, 2002. i 2004. godine od dvije do četiri godine. Sve su tužbe podnesene zbog neisplaćenih plaća i otpremnine. Postupci su vođeni i ročišta zakazivana na pismeno insistiranje apelanata i isticanja zahtjeva za mjeru osiguranja novčanog potraživanja. U svim navedenim predmetima su donesene presude, ali ni jedan od ovih predmeta nije pravomoćno okončan jer teče rok za priziv. Razdoblje koji se uzima u obzir 69. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije, razdoblje koji se uzima u obzir pri prizivu glede duljine trajanja postupka počinje s danom utemeljenja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 70. U konkretnim slučajevima, postupci po tužbama radi neisplaćenih plaća i otpremnina su započeli u najstarijim predmetima 2000. godine, a u najmlađim 2004. godine. Predmetni su postupci okončani presudama Općinskog suda, ali niti jedan nije pravomoćan i izvršan, jer su spisi dostavljeni Kantonalnom sudu na rješavanje po prizivu ili pak u nekima još uvijek teče rok za priziv. Iz navedenog proizlazi da razdoblje u kojem su pokrenuti navedeni postupci spada u nadležnost Ustavnog suda, obzirom da su započeli nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Složenost predmeta 71. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 72. U konkretnim se slučajevima radi o postupcima radi isplate neisplaćenih dospjelih plaća i otpremnina, u kojima je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz analizu dokaza te utvrditi visinu naknade, ali po svojoj suštini takvi sporovi nisu osobito složeni. Ponašanje suda 73. Ustavni sud konstatira da su navedeni postupci započeli podnošenjem tužbi apelanata u 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, a presude su donesene u najstarijim predmetima nakon više od pet godina a u najmlađim nakon dvije do četiri godine. Za sve ove postupke je karakteristično da su ročišta odlagana na neodređeno vrijeme bez navođenja razloga za takvo postupanje, da sud nije poduzimao niti jednu procesnu radnju i pored pismenih insistiranja apelanata i navođenja mogućih štetnih posljedica po njih u vremenskom razdoblju i do tri godine, da su rasprave odlagane zbog nemogućnosti uručenja poziva tuženom te konačno donošena rješenja o mirovanju postupka, iako su stranke pismenim podnescima predlagale da se rasprava održi. Ponašanje apelanata 74. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče ponašanja apelanata u konkretnim parničnim postupcima, Ustavni sud primjećuje da su postupci vođeni i presude donesene isključivo na pismeno insistiranje apelanata i isticanjem zahtjeva za mjeru osiguranja novčanog potraživanja. Međutim, i pored toga što su presude donesene, postupci nisu pravomoćno okončani ni nakon dvije do pet godina trajanja postupka, jer teče rok za priziv. 75. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka radi isplate plaća i otpremnina može isključivo staviti na teret nadležnom sudu. 76. U svim navedenim predmetima apelanti se pozivaju na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što parnični postupak radi isplate neisplaćenih plaća i otpremnine traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog duljine trajanja parničnog postupka, iako su radni sporovi po samom zakonu sporovi žurne naravi (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 77. Imajući u vidu navedeno, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". Obzirom da postupak u ovim predmetima još uvijek nije završen, a započeo je po najstarijim tužbama u studenom 2000. godine, te imajući u vidu da teškoće sa kojima se susreću redoviti sudovi nisu bile takve naravi da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom razdoblju od dvije do pet godina i više, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01, Pr-205/03, Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Općinski sud. Pravo na pristup sudu 78. U predmetima Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-388/01, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 Općinski je sud u najvećem broju predmeta prvu raspravu zakazao tek po proteku dvije godine, a potom rasprave odlagao na neodređeno vrijeme, bez navođenja razloga za takvo rješenje. Pored navedenog, u nekim od ovih predmeta su donesena rješenja o mirovanju postupka, iako su parnične stranke pismenim podnescima opravdale izostanak i predložile da se rasprava provede u njihovoj izočnosti. Međutim, sud je donio rješenja o mirovanju, a nakon izjavljivanja prijedloga za nastavak postupka Općinski sud, u vremenskom razdoblju od tri godine, nije poduzeo niti jednu radnju. Nakon zakazivanja ročišta po navedenim prijedlozima, donošena su rješenja o odlaganju na neodređeno vrijeme, ponovno bez navođenja razloga za ovakvo rješenje. Za većinu ovih predmeta je zajedničko što, i pored pismenih urgencija apelanata i zahtjeva za žurnim zakazivanjem ročišta sa navođenjem štetnih posljedica koje bi za njih mogle nastupiti, Općinski sud nije niti u jednom od ovih predmeta zakazao raspravu. 79. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakomu pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja Broj 36 – Strana 3804 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. jedan od aspekata prava na sud zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Europski je sud u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućuje korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav je Europskog suda da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načela po kojem se građanska tužba obvezno može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 80. Pristup sudskom ili upravnom tijelu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakomu tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Tijela koja imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud u stvari ima zadaću baviti se ostvarivanjem prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 81. Ustavni je sud cijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda glede velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ističe da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni se sud poziva na članak 1. Europske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obvezu osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji. Sukladno navedenom, Bosna i Hercegovina je preuzela i obvezu organiziranja svog pravnog sustava tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 82. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Europskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država poduzme učinkovite i brze mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner, presudu od 13. srpnja 1983. godine, stavak 29). Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redoviti sudovi glede rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve naravi da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom razdoblju od pet godina. 83. Ustavni sud, razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su sudovima utvrđeni rokovi za poduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, konstatira propust Općinskog suda da u vremenu, u nekim predmetima skoro šest godina a u najmlađim dvije godine, ne poduzme bilo kakvu radnju u ciljem procesuiranja apelantovih tužbi. Takvo ponašanje Općinskog suda je rezultiralo povredom prava apelanata na pristup sudu, te nemogućnošću apelanata da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovim građanskim pravima. 84. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ponovno naglašava stajalište izneseno u točki 69. ove odluke (Odluka U 23/00 od 2. veljače 2001. godine), koja u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć". U konkretnim predmetima, Općinski sud ne samo da nije donio meritornu odluku već nije, čak ni po proteku više o pet godina od dana podnošenja tužbi, zakazao ročište ni u jednom od ovih predmeta, iako se radi o predmetima koji su po samom zakonu žurni. Ustavni je sud zaključio da se Općinski sud u konkretnim predmetima potpuno pasivno ponašao, bez obzira što je po Zakonu o parničnom postupku bio u obvezi ročište zakazati najkasnije po proteku 30 dana od dana predaje tužbe i bez obzira što su apelanti pismenim podnescima tražili žurno zakazivanje rasprave. 85. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima Općinskog suda br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 prekršen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 86. Neprimjereno dugo trajanje postupka i nepoduzimanje bilo kakvih sudskih radnji u predmetima u vremenskom razdoblju od dvije do šest godina po podnesenim tužbama u parničnom postupku, s obrazloženjem za takvo postupanje u činjenici da sud ima veliki broj zaprimljenih i neriješenih predmeta u sudu, s jedne strane, i nedovoljan broja sudaca za rješavanje tih predmeta, s druge strane, a bez poduzimanja mjera za otklanjanje takve situacije, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 87. Na temelju članka 16. stavak 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 88. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2572/05, rješavajući apelaciju Zorana Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kovačevića, Draženka Lukića, Zorana Jovića, Mladena Gavrića, Dragana Milivojevića, Miroslava Petrića, Dejana Žuže, Nedeqka Tomića, Stanka Maljenovića i Žeqka Bilanxića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3805 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Kovačević i dr. (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Siniša Mikić i Siniša Đorđević, advokati iz Doboja, podnijeli su 19. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Doboju (u daqnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 26. decembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. januara 2006 godine, a Osnovni sud i tužilaštvo 13. januara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine apelanti su proglašeni krivim što su pucanjem iz vatrenog oružja izazvali opasnost za život qudi zbog čega je nastupila smrt jednog lica, čime su počinili krivično djelo izazivawa opšte opasnosti iz člana 402 stav 6, u vezi sa stavom 1 istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekst. KZ RS), a u vezi sa članom 23 KZ RS, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nesporno da su apelanti upotrijebili vatreno oružje pucajući u pravcu putničkog vozila "Opel Omega", svojina Predraga Bijelića, u kom se nalazio Predrag Bijelić koji je vatrenim oružjem višeg kalibra pogođen u predjelu leđa i lijeve ruke, zbog čega je došlo do unutrašnjeg krvarewa i nastupila je smrt na licu mjesta, a oštećeni Srđan Boškov je zadobio povrede u vidu ustrelnih rana desne strane leđa i desnog slabinskog predjela, što je prouzrokovalo tešku tjelesnu povredu. Osnovni sud navodi da je u ovom predmetu bilo sporno da li je kritične prilike iz putničkog vozila "Opel Omega", u kom su se nalazili oštećeni, pucano prema vani, odnosno u pravcu apelanata. Dalje sud ističe da je, dovodeći u vezu nalaz vještaka Novakovića u djelu gdje je iskqučio mogućnost da je pucano iz unutrašwosti vozila, sa nalazom vještaka Franića shodno kom nije utvrđena prisutnost tragova koji mogu da potiču od nesagorjelih ili djelimično sagorjelih barutnih ostataka, te na osnovu činjenice da u unutrašwosti vozila nisu pronađene čahure, sem dvije koje potiču od metaka ispaljenih iz automatske puške koju je dužio apelant Dejan Žuža, iskqučena je mogućnost da je pucano iz vozila "Opel Omega" prema napoqu. Dalje sud navodi, a imajući u vidu nalaz vještaka Franića kom je sud vjerovao, da tokom postupka nije dokazano da čestice nađene na zavojima i majici oštećenog Srđana Boškova potiču od barutnih čestica. Takođe, sud ističe da tokom postupka odbrana nije sudu ponudila relevantne dokaze da je vozilo oštećenih krenulo na apelante, te je iskqučena mogućnost da su apelanti kritične prilike postupali u nužnoj odbrani. Na kraju Osnovni sud zakqučuje da je nakon dokaza koji su sprovedeni sasvim izvjesno da oštećeni Bijelić i Boškov nisu preduzeli bilo kakav protivpravni napad u smislu ugrožavawa života apelanata, niti da su na bilo koji način oštećeni iskazivali da imaju namjeru da liše života bilo kog od apelanata. Apelanti kritične prilike nisu imali razloga da upotrijebe vatreno oružje, pošto onog momenta kada su apelanti otvarali vatru u pravcu vozila u kom su se nalazili oštećeni, nisu bili ugroženi wihovi životi, odnosno nisu od sebe odbijali neposredan napad. Shodno odredbama Zakona o unutrašwim poslovima RS i odredbama Pravilnika o načinu vršewa poslova službe javne bezbjednosti pri vršenju službenih poslova, ovlašćena službena lica smiju da upotrijebe vatreno oružje samo ako drugačije ne mogu da zaštite svoj život i da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava wihov život. 8. Okružni sud donio je Presudu broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe branioca apelanata i tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. 9. Naime, Okružni sud je zakqučio da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi sa bitnim povredama odredbi krivičnog postupka, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Okružni sud ističe da žalbeni prigovori ne konkretizuju prema kom članu odnosno stavu i tački određeni postupci predstavljaju bitnu povredu, a iskqučeno je po Zakonu o krivičnom postupku da drugostepeni sud po službenoj dužnosti utvrđuje povrede postupka, već je ostavljeno žaliocu da ukaže ukoliko ima procesnih povreda ili nedostataka u postupku, odnosno samoj presudi. Okružni sud je detaqno iznio (str. 4 i 5 presude Okružnog suda) zašto smatra da je neprihvatqiv stav apelanata da prvostepeni sud svoje ubjeđenje shodno kom su počinili krivično djelo za koje se terete nije mogao da zasnuje, pored dokaza optužbe, i na dijelu dokaza odbrane. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke "iznio vrlo uvjerqive razloge zašto je prihvatio određene dokaze, a određene nije", te je razložno i uvjerqivo obrazložio zbog čega činjenično stanje utvrđeno pojedinim dokazima "upućuje na kqučne zakqučke i odlučna utvrđewa" iz obrazložewa prvostepene presude. Okružni sud je detaqno analizirao materijalne dokaze koje je sproveo prvostepeni sud (str. 9-11 presude Okružnog suda) te je ocijenio da su ispravni zakqučci prvostepenog suda u pogledu subjektivnih dokaza, tj. vjerodostojni iskazi saslušanih svjedoka i izlagawa apelanata u uvodnoj riječi (str. 12-14 presude Okružnog suda). U odnosu na prigovor apelanata u pogledu vinosti i utvrđewa wihovog tzv. "kolektivnog umišljaja", Okružni sud je dao detaqno obrazloženje smatrajući da prvostepena presuda, kada je u pitanju vinost apelanata, nema nikakvih nedostataka. Okružni sud je takođe zakqučio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer shodno činjeničnom opisu izreke prvostepene presude proizilaze sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela koje je stavljeno na teret apelantima i za koje su proglašeni krivim i osuđeni. Na kraju, Okružni sud zakqučuje da je prvostepeni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije imao u vidu sve okolnosti predviđene KZ RS, pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti apelantima odmjerio primjerene kazne, kojim će se u potpunosti postići opšta i posebna svrha kažwavawa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog ustavnog prava apelanti prije svega vide u proizvoqnoj ocjeni dokaza. Ovu proizvoqnost vide u tome što sudovi ne prihvataju wihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom poginulog Predraga Bijelića. Apelanti navode da je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovede svaki ocijenjeni dokaz u vezu sa drugim dokazima i izvede zakqučak o dokazanosti određenih činjenica. Smatraju da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova, te su na taj način prekršili princip in dubio pro reo. Apelanti takođe smatraju da su redovni sudovi počinili apsolutno bitnu Broj 36 – Strana 3806 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. povredu odredbi postupka jer su na nedozvoljen način dopunili činjenični navod optužnice tužioca koji im je, između ostalog, stavio na teret da su djelovali nakon što su čuli pucaw iz vatrenog oružja, dakle bez imenovawa lica koje je pucalo. Na kraju apelanti navode da su redovni sudovi, na osnovu proizvoqne ocjene dokaza, pogrešno primijenili materijalno pravo, te su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju obrazlaže svoju odluku i detaqno analizira dokaze koji su sprovedeni. Osnovni sud ističe da je na 54. strani presude detaqno pojašnjeno da odbrana nije ponudila relevantne dokaze koji ukazuju da je povreda kod apelanta Dragana Milivojević nastala zbog pada prilikom sklawawa od eventualnog naleta automobila. Dalje sud ističe da je u toku postupka dokazano da apelanti nisu bili izloženi pucwima oštećenih niti da su na bilo koji način iskazivali da imaju namjeru da liše života bilo kog od apelanata. Sud dalje navodi da je utvrđeno da oštećeni nisu otvarali paqbu iz vatrenog oružja, a da tamnoplava obojewa kao rezultat hemijske reakcije ostavljaju ne samo barutne čestice već sve druge materije koje u sebi sadrže nitrat kao što su vještačko đubrivo, mnogi kozmetički preparati, duvanski pepeo, urin itd. Osnovni sud smatra da ne stoje navodi apelanata da sud nije dao svoje izjašnjenje o svakom nalazu i mišljenju vještaka. Takođe Osnovni sud navodi da je prihvatio pravnu kvalifikaciju koju je postavio tužilac u optužnici kojom je apelantima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela izazivawa opšte opasnosti i navedena optužnica nije mijewana kako u činjeničnom opisu, tako ni u pogledu pravne kvalifikacije. Na kraju Osnovni sud smatra da je prilikom izricawa sankcije cijenio olakšavajuće okolnosti kod svakog apelanta ponaosob i da je u potpunosti došla do izražaja individualizacija kazne prema apelantima vezano za ličnost svakog apelanta, a uzimajući u obzir i okolnosti slučaja. S obzirom da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje, sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede wihovog ustavnog prava na pravično suđenje, te da je apelantima omogućeno fer i korektno suđenje. Apelanti su bili prisutni na pretresima, pratili su izvođenje dokaza, postavljali pitawa svjedocima i predlagali da se sprovedu određeni dokazi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 23 Ako više lica, učestvovanjem u radwi izvršewa ili na drugi način, zajednički izvrši krivično djelo - svako od wih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Član 402 (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom jonizujućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz zatvorenog oružja ili kakvom drugom opšteopasnom radwom ili opšteopasnim sredstvom, izazove opasnost za život qudi ili za imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina Š...Ć (6) Ako je uslijed djela iz st. 1, 2, 3 i 4 ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djela iz st. 1, 2 i 3 zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stava 4 zatvorom od jedne do osam godina." 15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287 stav 2 Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, osporena presuda je donesena 23. novembra 2005. godine, a apelanti su apelaciju podnijeli 19. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 23. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije. 24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslawajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3807 qudska prava, konstatovao da se član 6 Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6 Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora da se riješi na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54 i str. 52 stav 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467). 25. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostepeni sud proizvoqno ocijenio dokaze koji su sprovedeni, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju proizvoqnu ocjenu dokaza apelanti vide u tome što sudovi ne prihvataju wihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom oštećenog Predraga Bijelića i da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili i nalaz i mišljenje vještaka Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova. U vezi sa ovim prigovorima apelanata na ocjenu različitih nalaza vještaka optužbe i odbrane, kao i ocjenu dokaza koji su sprovedeni u odnosu na eventualni napad oštećenih na apelante, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi sa tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 27. U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze koje je izvela odbrana i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku da ispitaju sve dokaze optužbe i ospore ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidqivo da je prvostepeni sud saslušao i vještake optužbe i vještake odbrane, pa je wihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaqna i razložna obrazložewa o tome zašto taj nalaz i mišljenje ne prihvata. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost da unakrsno ispita vještake optužbe i dovede u pitanje i wihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažwom ispitao i analizirao i nalaz vještaka optužbe i nalaz vještaka odbrane, kao i ostale predočene dokaze, i da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u vezi sa neprihvatanjem nalaza vještaka odbrane ubjedqivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoqnosti u obrazloženju redovnih sudova. 28. Takođe, apelanti prigovaraju da redovni sudovi nisu u obrazloženju presude opisali proces pojedinačne ocjene dokaza i izveli zakqučak o dokazanosti određenih činjenica. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižqive ocjene, zakquči da li je neka činjenica dokazana (član 287 stav 2 ZKP RS). Pri tome, shodno članu 15 ZKP RS sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva da se obrazloži kako svaki dokaz pojedinačno, tako i svi dokazi zajedno, te da se dovedu svi dokazi koji su sprovedeni u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima qudskog mišljewa i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovede svaki ocijenjeni dokaz u vezu sa drugim dokazima i izvede zakqučke o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta - tis mu tan dis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza dokaza koji su izvedeni nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve dokaze koji su sprovedeni logično i uvjerqivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa i dokaza utvrdio da su apelanti nekontrolisano i bez naredbe odgovornog lica otvorili paqbu iz automatskog naoružawa i pištolja kojima su bili zaduženi u pravcu putničkog vozila u kom su se nalazili oštećeni, pogodivši vozilo sa najmanje 26 metaka, te na taj način izazvali opasnost za život qudi zbog čega je nastupila smrt jednog lica. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoqnosti. 30. Ustavni sud takođe smatra da prvostepeni sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sud je za svoje zakqučke o krivici apelanata dao uvjerqiva i logična obrazložewa, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoqnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazložewa koja ni na koji način ne dovode u sumnju wihove zakqučke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoqna. 31. U odnosu na navode apelanata da je prvostepeni sud dopunio činjenični navod optužnice, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu te ih smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Navedeni prigovor apelanti su već isticali u žalbi protiv presude Osnovnog suda, na koje je Okružni sud u potpunosti odgovorio navodeći da je: "prvostepeni sud ovlašćen da u skladu sa rezultatima dokaznog postupka izmijeni činjenični opis optužbe u presudi, uz obavezu da očuva objektivan identitet optužbe". Broj 36 – Strana 3808 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 32. Apelanti su takođe naveli da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi apelanata tiču specijalnog aspekta opšteg koncepta "pravičnog suđewa" u krivičnim predmetima. Stoga se ne sprovodi daqnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za qudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispitaće navodno kršenje člana 6 stav 2 Evropske konvencije. 33. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristrasan. U krivičnom postupku sud mora da pretpostavi nevinost optuženog bez ikakvih predubjeđewa i može da ga osudi samo na osnovu dokaza koji su izneseni tokom suđewa. Takođe, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivawa iskqučivo na tužilaštvu, te da treba da se primijeni princip in dubio pro reo, dakle da i najmawa sumwa u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog (vidi Evropski sud za qudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud takođe podsjeća da je Evropski sud za qudska prava definisao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za qudska prava, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37). 34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost dokaza koji su sprovedeni, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Sem toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristrasnost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost da se koristi pravo na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a osporavane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do kršewa člana 6 stav 2 Evropske konvencije. 35. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, da pozivaju, saslušavaju i ispitaju svjedoke i druge dokaze koje je izvela odbrana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaqne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazložewima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Sem toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatraju da im je wome povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 36. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršewa principa presumpcije nevinosti iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada se navodi apelanata odnose iskqučivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da su tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelanti tretirani na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2572/05, rješavajući apelaciju Zorana Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Kovačevića, Draženka Lukića, Zorana Jovića, Mladena Gavrića, Dragana Milivojevića, Miroslava Petrića, Dejana Žuže, Nedeljka Tomića, Stanka Maljenovića i Željka Bilandžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zoran Kovačević i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Siniša Mikić i Siniša Đorđević, advokati iz Doboja, podnijeli su 19. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), zatraženo je 26. decembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. januara 2006 godine, a Osnovni sud i tužilaštvo 13. januara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj K-89/04 od 24. februara 2005. godine apelanti su proglašeni krivim što su pucanjem iz Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3809 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. vatrenog oružja izazvali opasnost za život ljudi zbog čega je nastupila smrt jednog lica, čime su počinili krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 402. stav 6, u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekst. KZ RS), a u vezi sa članom 23. KZ RS, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je nesporno da su apelanti upotrijebili vatreno oružje pucajući u pravcu putničkog vozila "Opel Omega", vlasništvo Predraga Bijelića, u kojem se nalazio Predrag Bijelić koji je vatrenim oružjem višeg kalibra pogođen u predjelu leđa i lijeve ruke, zbog čega je došlo do unutrašnjeg krvarenja i nastupila je smrt na licu mjesta, a oštećeni Srđan Boškov je zadobio povrede u vidu ustrelnih rana desne strane leđa i desnog slabinskog predjela, što je prouzrokovalo tešku tjelesnu povredu. Osnovni sud navodi da je u ovom predmetu bilo sporno je li kritične prilike iz putničkog vozila "Opel Omega", u kojem su se nalazili oštećeni, pucano prema vani, odnosno u pravcu apelanata. Dalje sud ističe da je, dovodeći u vezu nalaz vještaka Novakovića u djelu gdje je isključio mogućnost pucanja iz unutrašnjosti vozila, sa nalazom vještaka Franića prema kojem nije utvrđena prisutnost tragova koji mogu poticati od nesagorjelih ili djelimično sagorjelih barutnih ostataka, te na osnovu činjenice da u unutrašnjosti vozila nisu pronađene čahure, osim dvije koje potiču od metaka ispaljenih iz automatske puške koju je dužio apelant Dejan Žuža, isključena je mogućnost da je pucano iz vozila "Opel Omega" prema vani. Dalje sud navodi, a imajući u vidu nalaz vještaka Franića kojem je sud vjerovao, da tokom postupka nije dokazano da čestice nađene na zavojima i majici oštećenog Srđana Boškova potiču od barutnih čestica. Također, sud ističe da tokom postupka odbrana nije sudu ponudila relevantne dokaze da je vozilo oštećenih krenulo na apelante, te je isključena mogućnost da su apelanti kritične prilike postupali u nužnoj odbrani. Na kraju Osnovni sud zaključuje da je nakon provedenih dokaza sasvim izvjesno da oštećeni Bijelić i Boškov nisu preduzeli bilo kakav protupravni napad u smislu ugrožavanja života apelanata, niti da su na bilo koji način oštećeni iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojeg od apelanata. Apelanti kritične prilike nisu imali razloga upotrijebiti vatreno oružje, pošto onog momenta kada su apelanti otvarali vatru u pravcu vozila u kojem su se nalazili oštećeni, nisu bili ugroženi njihovi životi, odnosno nisu od sebe odbijali neposredan napad. Prema odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima RS i odredbama Pravilnika o načinu vršenja poslova službe javne bezbjednosti pri vršenju službenih poslova, ovlaštena službena lica smiju upotrijebiti vatreno oružje samo ako drugačije ne mogu zaštititi svoj život i da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava njihov život. 8. Okružni sud je donio Presudu broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe branioca apelanata i tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. 9. Naime, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi sa bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Okružni sud ističe da žalbeni prigovori ne konkretizuju prema kojem članu odnosno stavu i tački određeni postupci predstavljaju bitnu povredu, a isključeno je po Zakonu o krivičnom postupku da drugostepeni sud po službenoj dužnosti utvrđuje povrede postupka, već je ostavljeno žaliocu da ukaže ukoliko ima procesnih povreda ili nedostataka u postupku, odnosno samoj presudi. Okružni sud je detaljno iznio (str. 4. i 5. presude Okružnog suda) zašto smatra da je neprihvatljiv stav apelanata da prvostepeni sud svoje uvjerenje prema kojem su počinili krivično djelo za koje se terete nije mogao zasnovati, pored dokaza optužbe, i na dijelu dokaza odbrane. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke "iznio vrlo uvjerljive razloge zašto je prihvatio određene dokaze, a određene nije", te je razložno i uvjerljivo obrazložio zbog čega činjenično stanje utvrđeno pojedinim dokazima "upućuje na ključne zaključke i odlučna utvrđenja" iz obrazloženja prvostepene presude. Okružni sud je detaljno analizirao materijalne dokaze koje je proveo prvostepeni sud (str. 9-11 presude Okružnog suda) te je ocijenio ispravnost zaključaka prvostepenog suda u pogledu subjektivnih dokaza, tj. vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka i izlaganja apelanata u uvodnoj riječi (str. 12-14 presude Okružnog suda). U odnosu na prigovor apelanata u pogledu vinosti i utvrđenja njihovog tzv. "kolektivnog umišljaja", Okružni sud je dao detaljno obrazloženje smatrajući da prvostepena presuda, kada je u pitanju vinost apelanata, nema nikakvih nedostataka. Okružni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer prema činjeničnom opisu izreke prvostepene presude proizlaze sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela koje je stavljeno na teret apelantima i za koje su proglašeni krivim i osuđeni. Na kraju, Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije imao u vidu sve okolnosti predviđene KZ RS, pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti apelantima odmjerio primjerene kazne, kojim će se u potpunosti postići opća i posebna svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog ustavnog prava apelanti prije svega vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza. Ovu proizvoljnost vide u tome što sudovi ne prihvataju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom poginulog Predraga Bijelića. Apelanti navode da je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovede svaki ocijenjeni dokaz u vezu s drugim dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određenih činjenica. Smatraju da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova, te su na taj način prekršili načelo in dubio pro reo. Apelanti također smatraju da su redovni sudovi počinili apsolutno bitnu povredu odredaba postupka jer su na nedozvoljen način dopunili činjenični navod optužnice tužioca koji im je, između ostalog, stavio na teret da su djelovali nakon što su čuli pucanj iz vatrenog oružja, dakle bez imenovanja lica koje je pucalo. Na kraju apelanti navode da su redovni sudovi, na osnovu proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno primijenili materijalno pravo, te su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju obrazlaže svoju odluku i detaljno analizira provedene dokaze. Osnovni sud ističe da je na 54. stranici presude detaljno pojašnjeno da odbrana nije ponudila relevantne dokaze koji ukazuju da je povreda kod apelanta Dragana Milivojevića nastala zbog pada prilikom sklanjanja od eventualnog naleta automobila. Dalje sud ističe da je u toku postupka dokazano da apelanti nisu bili izloženi pucnjima oštećenih niti da su na bilo koji način iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojeg od apelanata. Sud dalje navodi da je utvrđeno da oštećeni nisu otvarali paljbu iz vatrenog oružja, a da tamnoplava obojenja kao rezultat hemijske reakcije ostavljaju ne samo barutne čestice već sve druge materije koje u sebi sadrže nitrat kao što su vještačko đubrivo, mnogi kozmetički preparati, duhanski pepeo, urin itd. Osnovni sud smatra da ne stoje navodi apelanata da sud nije dao svoje izjašnjenje o svakom nalazu i mišljenju vještaka. Također Osnovni sud navodi da je prihvatio pravnu kvalifikaciju koju je postavio tužilac u optužnici kojom je apelantima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela izazivanja opće opasnosti i navedena optužnica nije mijenjana kako u činjeničnom opisu, tako ni u pogledu pravne kvalifikacije. Na kraju Osnovni sud smatra da je prilikom izricanja sankcije cijenio olakšavajuće okolnosti kod svakog apelanta ponaosob i da je u potpunosti došla do izražaja individualizacija kazne prema apelantima vezano za ličnost svakog apelanta, a uzimajući u obzir i okolnosti slučaja. S obzirom da osporenom presudom nisu povrijeđena prava Broj 36 – Strana 3810 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. apelanata na pravično suđenje, sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede njihovog ustavnog prava na pravično suđenje, te da je apelantima omogućeno fer i korektno suđenje. Apelanti su bili prisutni na pretresima, pratili su izvođenje dokaza, postavljali pitanja svjedocima i predlagali provođenje određenih dokaza. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 23. Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrši krivično djelo - svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo. Član 402. (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz zatvorenog oružja ili kakvom drugom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina Š...Ć (6) Ako je uslijed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djela iz st. 1, 2. i 3. zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stava 4. zatvorom od jedne do osam godina." 15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287. stav 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-66/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, osporena presuda je donesena 23. novembra 2005. godine, a apelanti su apelaciju podnijeli 19. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 23. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54. i str. 52. stav 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467). 25. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostepeni sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju proizvoljnu ocjenu dokaza apelanti vide u tome što sudovi ne prihvataju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom oštećenog Predraga Bijelića i da su se redovni sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tome zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3811 zanemarili i nalaz i mišljenje vještakinje Biljane Vasić-Dakić, a u vezi sa tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova. U vezi sa ovim prigovorima apelanata na ocjenu različitih nalaza vještaka optužbe i odbrane, kao i ocjenu provedenih dokaza u odnosu na eventualni napad oštećenih na apelante, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 27. U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze koje je izvela odbrana i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao i vještake optužbe i vještake odbrane, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto taj nalaz i mišljenje ne prihvata. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati vještake optužbe i dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao i nalaz vještaka optužbe i nalaz vještaka odbrane, kao i ostale predočene dokaze, i da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u vezi sa neprihvatanjem nalaza vještaka odbrane ubjedljivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova. 28. Također, apelanti prigovaraju da redovni sudovi nisu u obrazloženju presude opisali proces pojedinačne ocjene dokaza i izveli zaključak o dokazanosti određenih činjenica. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, zaključiti je li neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta tis mu tan - dis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da su apelanti nekontrolisano i bez naredbe odgovornog lica otvorili paljbu iz automatskog naoružanja i pištolja kojima su bili zaduženi u pravcu putničkog vozila u kojem su se nalazili oštećeni, pogodivši vozilo sa najmanje 26 metaka, te na taj način izazvali opasnost za život ljudi uslijed čega je nastupila smrt jednog lica. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. 30. Ustavni sud također smatra da prvostepeni sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sud je za svoje zaključke o krivici apelanata dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna. 31. U odnosu na navode apelanata da je prvostepeni sud dopunio činjenični navod optužnice, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu te ih smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Navedeni prigovor apelanti su već isticali u žalbi protiv presude Osnovnog suda, na koje je Okružni sud u potpunosti odgovorio navodeći da je: "prvostepeni sud ovlašten u skladu sa rezultatima dokaznog postupka izmijeniti činjenični opis optužbe u presudi, uz obavezu očuvanja objektivnog identiteta optužbe". 32. Apelanti su također naveli da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi apelanata tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 33. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37). 34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije. 35. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i uz pomoć advokata, da pozivaju, saslušavaju i ispitaju svjedoke i druge dokaze koje je izvela odbrana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u Broj 36 – Strana 3812 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatraju da im je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 36. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenja principa presumpcije nevinosti iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se navodi apelanata odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da su tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelanti tretirani na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2572/05, rješavajući apelaciju Zorana Kovačevića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Kovačevića, Draženka Lukića, Zorana Jovića, Mladena Gavrića, Dragana Milivojevića, Miroslava Petrića, Dejana Žuže, Nedeljka Tomića, Stanka Maljenovića i Željka Bilandžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-66/05 od 23. studenoga 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-89/04 od 24. veljače 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zoran Kovačević i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Siniša Mikić i Siniša Đorđević, advokati iz Doboja, podnijeli su 19. prosinca 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-66/05 od 23. studenoga 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-89/04 od 24. veljače 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva u Doboju (u daljnjem tekstu: tužiteljstvo), je zatraženo 26. prosinca 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 12. siječnja 2006 godine, a Osnovni sud i tužiteljstvo 13. siječnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 31. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj K-89/04 od 24. veljače 2005. godine apelanti su proglašeni krivim što su pucanjem iz vatrenog oružja izazvali opasnost za život ljudi zbog čega je nastupila smrt jedne osobe, čime su počinili kazneno djelo izazivanja opće opasnosti iz članka 402. stavak 6, u svezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekst. KZ RS), a u svezi s člankom 23. KZ RS, pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po osam mjeseci. 7. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je neprijeporno da su apelanti uporabili vatreno oružje pucajući u pravcu osobnog vozila "Opel Omega", vlasništvo Predraga Bijelića, u kojem se nalazio Predrag Bijelić koji je vatrenim oružjem višeg kalibra pogođen u predjelu leđa i lijeve ruke, zbog čega je došlo do unutarnjeg krvarenja i nastupila je smrt na licu mjesta, a oštećeni Srđan Boškov je zadobio povrede u vidu ustrelnih rana desne strane leđa i desnog slabinskog predjela, što je prouzročilo tešku tjelesnu povredu. Osnovni sud navodi da je u ovom predmetu bilo prijeporno je li kritične prigode iz osobnog vozila "Opel Omega", u kojem su se nalazili oštećeni, pucano prema vani, odnosno u pravcu apelanata. Dalje sud ističe da je, dovodeći u vezu nalaz vještaka Novakovića u djelu gdje je isključio mogućnost pucanja iz unutrašnjosti vozila, s nalazom vještaka Franića prema kojem nije utvrđena prisutnost tragova koji mogu poticati od nesagorjelih ili djelomično sagorjelih barutnih ostataka, te na temelju činjenice da u unutrašnjosti vozila nisu pronađene čahure, osim dvije koje potiču od metaka ispaljenih iz automatske puške koju je dužio apelant Dejan Žuža, isključena je mogućnost da je pucano iz vozila "Opel Omega" prema vani. Dalje sud navodi, a imajući u vidu nalaz vještaka Franića kojem je sud vjerovao, da tijekom postupka nije dokazano da čestice nađene na zavojima i majici oštećenog Srđana Boškova potiču od barutnih čestica. Također, sud ističe da tijekom postupka obrana nije sudu ponudila relevantne dokaze da je vozilo oštećenih krenulo na apelante, te je isključena mogućnost da su apelanti kritične prilike postupali u nužnoj obrani. U konačnici Osnovni sud zaključuje da je nakon provedenih dokaza sasvim izvjesno da oštećeni Bijelić i Boškov nisu poduzeli bilo kakav protupravni napad u smislu ugrožavanja života apelanata, niti da su na bilo koji način oštećeni iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojega od apelanata. Apelanti kritične prilike nisu imali razloga uporabiti vatreno oružje, pošto onog momenta kada su apelanti otvarali vatru u pravcu vozila u kojem su se nalazili oštećeni, nisu bili ugroženi njihovi životi, odnosno nisu od sebe odbijali neposredan napad. Prema odredbama Zakona o unutarnjim poslovima RS i odredbama Pravilnika o načinu vršenja poslova službe javne sigurnosti pri vršenju službenih poslova, ovlaštene službene osobe smiju uporabiti vatreno oružje samo ako drukčije ne mogu zaštititi svoj život i da od sebe odbiju neposredan napad kojim se ugrožava njihov život. 8. Okružni je sud donio Presudu broj Kž-66/05 od 23. studenoga 2005. godine, kojom je odbio kao neutemeljene prizive branitelja apelanata i tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu. 9. Naime, Okružni je sud zaključio da su neutemeljeni prizivni prigovori u svezi s bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Okružni sud ističe da prizivni prigovori ne konkretiziraju prema kojem članku odnosno stavku i točki određeni postupci predstavljaju bitnu povredu, a isključeno je po Zakonu o kaznenom postupku da drugostupanjski sud po službenoj dužnosti utvrđuje povrede postupka, već je ostavljeno žalitelju da ukaže ukoliko ima Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3813 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. procesnih povreda ili nedostataka u postupku, odnosno samoj presudi. Okružni je sud detaljno iznio (str. 4. i 5. presude Okružnog suda) zašto smatra da je neprihvatljiv stav apelanata da prvostupanjski sud svoje uvjerenje prema kojemu su počinili kazneno djelo za koje se terete nije mogao utemeljiti, pored dokaza optužbe, i na dijelu dokaza obrane. Okružni je sud u obrazloženju svoje odluke "iznio vrlo uvjerljive razloge zašto je prihvatio određene dokaze, a određene nije", te je razložno i uvjerljivo obrazložio zbog čega činjenično stanje utvrđeno pojedinim dokazima "upućuje na ključne zaključke i odlučna utvrđenja" iz obrazloženja prvostupanjske presude. Okružni je sud detaljno analizirao materijalne dokaze koje je proveo prvostupanjski sud (str. 9-11 presude Okružnog suda) te je ocijenio ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda glede subjektivnih dokaza, tj. vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka i izlaganja apelanata u uvodnoj riječi (str. 12-14 presude Okružnog suda). U odnosu na prigovor apelanata glede vinosti i utvrđenja njihovog tzv. "kolektivnog umišljaja", Okružni je sud dao detaljno obrazloženje smatrajući da prvostupanjska presuda, kada je u pitanju vinost apelanata, nema nikakvih nedostataka. Okružni je sud također zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer prema činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude proizlaze sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela koje je stavljeno na teret apelantima i za koje su proglašeni krivim i osuđeni. Konačno, Okružni sud zaključuje da je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i visine kaznene sankcije imao u vidu sve okolnosti predviđene KZ RS, pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih okolnosti apelantima odmjerio primjerene kazne, kojima će se u potpunosti postići opća i posebna svrha kažnjavanja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti smatraju da im je presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog ustavnog prava apelanti prije svega vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza. Ovu proizvoljnost vide u tomu što sudovi ne prihvaćaju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom poginulog Predraga Bijelića. Apelanti navode da je obaveza redovitog suda u obrazloženju presude opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovesti svaki ocijenjeni dokaz u vezu s drugim dokazima i izvesti zaključak o dokazanosti određenih činjenica. Smatraju da su se redoviti sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tomu zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili nalaz i mišljenje vještaka Biljane Vasić-Dakić, a u svezi s tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova, te su na taj način prekršili načelo in dubio pro reo. Apelanti također smatraju da su redoviti sudovi počinili apsolutno bitnu povredu odredaba postupka jer su na nedozvoljen način dopunili činjenični navod optužnice tužitelja koji im je, između ostalog, stavio na teret da su djelovali nakon što su čuli pucanj iz vatrenog oružja, dakle bez imenovanja osobe koja je pucala. U konačnici apelanti navode da su redoviti sudovi, na temelju proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno primijenili materijalno pravo, te su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane odluke i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su neutemeljeni navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju obrazlaže svoju odluku i detaljno analizira provedene dokaze. Osnovni sud ističe da je na 54. stranici presude detaljno pojašnjeno da obrana nije ponudila relevantne dokaze koji ukazuju da je povreda kod apelanta Dragana Milivojevića nastala zbog pada prilikom sklanjanja od eventualnog naleta automobila. Dalje sud ističe da je tijekom postupka dokazano da apelanti nisu bili izloženi pucnjima oštećenih niti da su na bilo koji način iskazivali da imaju namjeru lišiti života bilo kojeg od apelanata. Sud dalje navodi da je utvrđeno da oštećeni nisu otvarali paljbu iz vatrenog oružja, a da tamnoplava obojenja kao rezultat kemijske reakcije ostavljaju ne samo barutne čestice već sve druge materije koje u sebi sadrže nitrat kao što su umjetno gnojivo, mnogi kozmetički preparati, duhanski pepeo, urin itd. Osnovni sud smatra da ne stoje navodi apelanata da sud nije dao svoje izjašnjenje o svakom nalazu i mišljenju vještaka. Također Osnovni sud navodi da je prihvatio pravnu kvalifikaciju koju je postavio tužitelj u optužnici kojom je apelantima stavljeno na teret izvršenje kaznenog djela izazivanja opće opasnosti i navedena optužnica nije mijenjana kako u činjeničnom opisu, tako ni glede pravne kvalifikacije. U konačnici Osnovni sud smatra da je prilikom izricanja sankcije cijenio olakotne okolnosti kod svakog apelanta ponaosob i da je u potpunosti došla do izražaja individualizacija kazne prema apelantima vezano za osobnost svakog apelanta, a uzimajući u obzir i okolnosti slučaja. Obzirom da pobijanom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje, sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da su neutemeljeni navodi apelanata i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede njihovog ustavnog prava na pravično suđenje, te da je apelantima omogućeno fer i korektno suđenje. Apelanti su bili nazočni na pretresima, pratili su izvođenje dokaza, postavljali pitanja svjedocima i predlagali provedbu određenih dokaza. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 23. Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrši kazneno djelo - svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo. Članak 402. (1) Tko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom ionizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz zatvorenog oružja ili kakvom drugom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina Š...Ć (6) Ako je uslijed djela iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog članka nastupila smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti za djela iz st. 1, 2. i 3. zatvorom od tri do petnaest godina, a za djelo iz stavka 4. zatvorom od jedne do osam godina." 15. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 15. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 287. stavak 2. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-66/05 od 23. studenoga 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, pobijana je presuda donesena 23. studenoga 2005. godine, a apelanti su apelaciju podnijeli 19. Broj 36 – Strana 3814 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. prosinca 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 22. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 23. U konkretnom se slučaju radi o kaznenom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog je postupka bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelanata, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno člankom 6. Europske konvencije. 24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, konstatirao da se članak 6. Europske konvencije primjenjuje i u prvostupanjskom i u prizivnom kaznenom postupku. Ipak, način primjene članka 6. Europske konvencije ovisi o posebnim okolnostima na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak se mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi Europski sud za ljudska prava, Monnel and Mor ris, odluka od 2. ožujka 1987, serija A, broj 115, str. 21, stavak 54. i str. 52. stavak 56, Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. lipnja 2001, Bilten za 2001, str. 467). 25. Ustavni sud opaža da su temeljni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostupanjski sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, da su sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redoviti sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine). 26. U konkretnom slučaju proizvoljnu ocjenu dokaza apelanti vide u tomu što sudovi ne prihvaćaju njihove navode da su dvojica apelanata bila napadnuta vozilom oštećenog Predraga Bijelića i da su se redoviti sudovi prilikom analize dokaza poslužili indicijama, odnosno pretpostavkama, pri tomu zanemarujući objektivne, materijalne dokaze u spisu, pa su tako zanemarili i nalaz i mišljenje vještakinje Biljane Vasić-Dakić, a u svezi s tragovima na odjeći oštećenog Srđana Boškova. U svezi s ovim prigovorima apelanata na ocjenu različitih nalaza vještaka optužbe i obrane, kao i ocjenu provedenih dokaza u odnosu na eventualni napad oštećenih na apelante, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni se sud neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 27. U svezi s pitanjem kako su redoviti sudovi ocijenili dokaze koje je izvela obrana i kojim su dokazima vjerovali, Ustavni sud opaža da su svi dokazi na kojima se temelje pobijane odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelanti su imali priliku ispitati sve dokaze optužbe i pobijati ih osobno i uz pomoć branitelja. Iz pobijanih je odluka vidljivo da je prvostupanjski sud saslušao i vještake optužbe i vještake obrane, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u svezi s drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obrane sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaljna i razložna obrazloženja o tomu zašto taj nalaz i mišljenje ne prihvaća. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je obrana imala mogućnost unakrsno ispitati vještake optužbe i dovesti u pitanje i njihov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tomu nalazu i mišljenju svoje argumente. Ustavni sud smatra da je sud s jednakom pozornošću ispitao i analizirao i nalaz vještaka optužbe i nalaz vještaka obrane, kao i ostale podastrte dokaze, i da su razlozi koje je prvostupanjski sud naveo u svezi s neprihvaćanjem nalaza vještaka obrane ubjedljivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovitih sudova. 28. Također, apelanti prigovaraju da redoviti sudovi nisu u obrazloženju presude opisali proces pojedinačne ocjene dokaza i izveli zaključak o dokazanosti određenih činjenica. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene, zaključiti je li neka činjenica dokazana (članak 287. stavak 2. ZKP RS). Pri tomu, prema članku 15. ZKP RS sud i druga tijela nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta je sloboda ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovitog suda u obrazloženju presude opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u svezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mu ta tis mu tan - dis već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04). 29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostupanjski Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3815 sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza ustvrdio da su apelanti nekontrolirano i bez naredbe odgovorne osobe otvorili paljbu iz automatskog naoružanja i pištolja kojima su bili zaduženi u pravcu osobnog vozila u kojemu su se nalazili oštećeni, pogodivši vozilo s najmanje 26 metaka, te na taj način izazvali opasnost za život ljudi uslijed čega je nastupila smrt jedne osobe. Redoviti je sud omogućio obrani, jednako kao i optužbi, izvođenje svih dokaza, a potom je te dokaze ocijenio po načelu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. 30. Ustavni sud također smatra da prvostupanjski sud nije prekršio načelo in dubio pro reo, koji je bitan el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). Naime, sud je za svoje zaključke o krivnji apelanata dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u dvojbu njihove zaključke o krivnji apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna. 31. U odnosu na navode apelanata da je prvostupanjski sud dopunio činjenični navod optužnice, Ustavni sud opaža da apelanti ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu te ih smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Navedeni su prigovor apelanti već isticali u prizivu protiv presude Osnovnog suda, na koji je Okružni sud u potpunosti odgovorio navodeći da je: "prvostupanjski sud ovlašten sukladno rezultatima dokaznog postupka izmijeniti činjenični opis optužbe u presudi, uz obvezu očuvanja objektivnog identiteta optužbe". 32. Apelanti su također naveli da je došlo do povrede načela presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje koje je zaštićeno člankom 6. stavak 2. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi apelanata tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u kaznenim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u svezi s mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije već utvrđeno (vidi Europski sud za ljudska prava, Denjeer protiv Belgije, presuda od 27. veljače 1980. godine, serija A, broj 35, stavak 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispitat će navodno kršenje članka 6. stavak 2. Europske konvencije. 33. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U kaznenom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Također, načelo presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti načelo in dubio pro reo, dakle da i najmanja dvojba u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Europski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, stavak 77). Ustavni sud također podsjeća da je Europski sud za ljudska prava definirao da je načelo presumpcije nevinosti prekršeno i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivnja sukladno zakonu i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na obranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Europski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A, broj 62, stavak 37). 34. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da apelanti ne dovode u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na temelju toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristranost sudova u kaznenom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na obranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog načela. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju načela presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja članka 6. stavak 2. Europske konvencije. 35. Naposljetku, iz dokumentacije spisa slijedi da su apelanti imali mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i uz pomoć odvjetnika, pozivati, saslušavati i ispitivati svjedoke i druge dokaze koje je izvela obrana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud opaža da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali detaljne, razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostupanjski sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostupanjski sud zlouporabio dokazni postupak na štetu apelanata. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje su apelanti već isticali u prizivima na prvostupanjsku odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatraju da im je njome povrijeđeno pravo na pravično suđenje. 36. Na temelju svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenja načela presumpcije nevinosti iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada se navodi apelanata odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u kaznenom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje, ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da su tijekom bilo koje faze kaznenog postupka apelanti tretirani na način koji bi predstavljao kršenje načela presumpcije nevinosti. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2582/05, rješavajući apelaciju Duška Tešića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Duška Tešića, Žeqka Jankovića i Vladimira Ilića. Utvrđuje se povreda prava na zabranu mučewa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1, 2, 4 i 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Broj 36 – Strana 3816 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. U odnosu na Duška Tešića i Žeqka Jankovića utvrđuje se povreda prava na poštovanje privatnog porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Dušku Tešiću, Žeqku Jankoviću i Vladimiru Iliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 600 KM na ime materijalne štete zbog povrede prava iz člana 5 stav 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, Žeqku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava utvrđenih ovom odlukom. Nalaže se Bosni i Hercegovini da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Tešića, Žeqka Jankovića i Vladimira Ilića koju su podnijeli protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, u odnosu na član 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vladimira Ilića u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Duško Tešić, Žeqko Janković i Vladi mir Ilić (u daqnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeqine, podnijeli su 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, 3. februara 2006. godine od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine zatražen je odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavljen je Ustavnom sudu 14. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 4. decembra 2006. godine. 5. Na traženje Ustavnog suda, obavještenje o predmetu apelacije dostavili su Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 24. novembra 2006. godine, Narodna Skupština Republike Srpske 27. novembra 2006. godine, Ministarstvo unutrašwih poslova Republike Srpske - Centar javne bezbjednosti Bijeqina 1. decembra 2006. godine, a Okružno tužilaštvo Bijeqina 7. decembra 2006. godine. 6. Apelanti su 23. novembra 2006. godine obavijestili Ustavni sud da nisu podnosili zahtjev za naknadu štete Komisiji za naknade štete pri Ministarstvu pravde Republike Srpske, jer niko na wihovo usmeno traženje nije mogao da im potvrdi da takva komisija uopšte postoji. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelanta Žeqka Jankovića je 28. januara 2004. godine uhapsio SFOR ispred zgrade u kojoj je stanovao i, nakon toga, pritvorio. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je 28 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta Duška Tešića je SFOR uhapsio 10. januara 2004. godine ispred hotela "Bistrica" na Jahorini i zatim pritvorio. U pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji proveo je 35 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta je SFOR ponovo uhapsio i pritvorio 25. decembra 2004. godine, u stanu u Bijeqini. Apelant je u pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji proveo 14 dana. Apelanta Vladimira Ilića je na graničnom prijelazu Rača 17. decembra 2004. godine uhapsio i pritvorio SFOR. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je dva mjeseca. 9. Shodno Obavještenju broj 05-2-13-1969-1/06 od 23. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tom organu se u ime porodice apelanta Vladimira Ilića obratio advokat Miloš Perić. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 7. marta 2005. godine od Ministarstva odbrane BiH tražilo da mu dostavi informaciju o tome gdje se nalazi apelant Vladi mir Ilić. U odgovoru Ministarstva odbrane 17. marta 2005. godine navedeno je da su apelanta Vladimira Ilića 17. decembra 2004. godine na graničnom prijelazu Rača uhapsile snage SFOR-a i odvele ga na nepoznatu lokaciju i da su ga zatim, prema wihovim saznawima, međunarodne snage predale u nadležnost Ministarstva unutrašwih poslova Republike Srpske, gdje je zadržan u pritvoru zbog istrage o drugim krivičnim djelima. 10. Shodno Obavještenju broj 01-1458/06 od 27. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Narodne Skupštine Republike Srpske, taj or gan je povodom hapšewa apelanata koje je izveo SFOR primio predstavku Gorana Neškovića, advokata Dušana Tešića, i Sretka Markovića, advokata Žeqka Jankovića. U skladu sa procedurom predstavke su proslijeđene na razmatranje i postupanje nadležnom skupštinskom odboru koji je predstavke nakon razmatrawa, 10. februara 2004. godine, proslijedio Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za qudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašwih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske, na daqnje razmatranje i postupanje. Ujedno je zatraženo da navedeni organi u okviru svojih ovlašćewa i nadležnosti preduzmu aktivnosti da pribave informacije o predmetnom događaju, kao i da zaštite qudska i građanska prava apelanata. Narodna skupština RS nije dobila odgovor o mjerama koje su preduzete. 11. Shodno Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Ministarstva unutrašwih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Bijeqina (u daqnjem tekstu: CJB Bijeqina) broj 12-02/4-233-1394706 od 28. novembra 2006. godine, taj or gan je 28. januara 2004. godine evidentirao da su apelanta Žeqka Jankovića lišili slobode pripadnici SFOR-a, kao i da mu je pretresen stan u Bijeqini, ulica Wegoševa broj 4, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Dalje se u obavještenju navodi da je 28. januara 2004. godine evidentirano i da je pretresen stana Duška Tešića, o čemu je takođe sačinjena službena zabilješka. Pod rednim brojem 1070/04 evidentirano je da su pripadnici SFOR-a 24. februara 2004. godine izvršili predaju apelanta Žeqka Jankovića, kog su shodno njegovoj izjavi lišili slobode pripadnici SFOR-a. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašwih poslova RS. Dalje se navodi da je 13. februara 2004. godine evidentirano da su pripadnici SFOR-a izvršili predaju apelanta Duška Tešića, kog su shodno njegovoj izjavi pripadnici SFOR-a lišili slobode na Jahorini 10. januara 2004. godine. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašwih poslova RS. U izvještaju CJB Bijeqina koji je dostavljen Osnovnom javnom tužilaštvu Bijeqina navedeno je da je 28. januara 2004. godine Dragoqub Zekić obavijestio Policijsku upravu Bijeqina putem telefona da su tri nepoznata lica, inače pripadnici SFOR-a, sa fantomkama na glavi i uz prijetnju vatrenim oružjem, odveli Žeqka Jankovića. Isti dan CJB Bijeqina se obratio kapetan SFOR-a iz baze "Butmir" Sarajevo i obavijestio da su pripadnici SFOR-a priveli i zadržali apelanta Žeqka Jankovića. 12. Prema Obavještenju broj KTA-3/04 od 4. decembra 2006. godine, koje je Ustavni sud dobio od Okružnog tužilaštva Bijeqina, taj or gan je o hapšenju apelanta Žeqka Jankovića dobio izvještaj CJB Bijeqina 28. januara 2004. godine. Takođe je dobio izvještaj o pretresu stana Duška Tešića, dok za apelanta Vladimira Ilića nije dostavljen nikakav izvještaj. Okružno tužilaštvo Bijeqina ističe da po zaprimljenim Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3817 izvještajima, u okviru svoje nadležnosti, nisu preduzimali nikakve radnje imajući u vidu nadležnost međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini. 13. Nema dokaza da su apelanti, prije nego što su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, pokretali bilo kakav drugi postupak pred nadležnim organima u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant Žeqko Janković navodi da su ga 28. januara 2004. godine uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred zgrade u kojoj stanuje kada je pošao da odvede svoju sedmogodišnju kćerku u školu. Iz dva civilna kombija izašla su četiri vojnika koji su bili maskirani, sa kapama "fantomkama" na glavi, a dvojica su imala dugo naoružanje. Vezali su mu ruke, stavili kapu preko glave i antifon slušal - ice na uši i ubacili ga u kom bi. Sve se ovo odigravalo pred maloljetnom kćerkom koju su prolaznici odveli kući. Odvezli sud ga izvan grada u nepoznatom pravcu vozilom marke "Mercedes", a zbog dužine putovawa ustanovio je da se najvjerovatnije radi o vojnoj bazi "Orao" kod Tuzle. Prilikom hapšewa nije mu saopšteno koji su razlozi hapšewa, niti je poučen o pravima, a kada su stigli na odredište skinuli su mu svu garderobu i dali mu da obuče kombinezon na golo tijelo. Tom prilikom mu je pročitana "optužnica" kojom mu se stavlja na teret kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali mu ona nije uručena. Smješten je u kontejner dimenzije 5x2 metra u kom je jedino bio klima-uređaj ukqučen na hlađenje, iako je bio mjesec januar i napoqu je padao snijeg. Sve vrijeme su mu bile vezane ruke i noge i spavao je na podu na temperaturi ispod 0 stepeni. Nakon desetak dana donosili su mu oko ponoći bolnička nosila na kojima bi spavao do 6 časova ujutro. Sve vrijeme mu je bilo upaljeno svjetlo, zbog čega je gubio orijentaciju u vremenu i puštana mu je izuzetno glasna muzika. Kada je išao u toalet, ponovo su mu preko glave stavljali kapu, na oči tamne naočale i antifon slušal ice na uši. 15. Apelant navodi da su ga prva dva dana ispitivali po nekoliko časova dnevno, pri čemu su lica koja su ga ispitivala imala "fantomke" preko glave i uniforme sa američkim oznakama. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karaxić, Mladić i dr.), a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini. Navodi da nakon toga četiri do pet dana nije uopšte ispitivan, a desetog dana mu je u posjetu došla delegacija Crvenog krsta. Dalje apelant navodi da je sedam dana štrajkovao glađu, tražeći da bude pušten iz pritvora, da kontaktira sa advokatom i porodicom. Tokom trajawa pritvora dozvoljeno mu je da tri puta telefonom kratko kontaktira sa suprugom, i to prvi put tek nakon osam do devet dana boravka. Iz pritvora je pušten 24. februara 2004. godine, nakon 28 dana. Tom prilikom je uz istu proceduru (naočale, "fantomka" i antifon slušal ice) doveden pred Centar javne bezbjednosti Bijeqina, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je iz vozila koje se nakon toga udaqilo. Apelant navodi da se tokom trajawa pritvora njegova supruga obraćala predsjedniku RS, Narodnoj skupštini RS, Ministarstvu pravde RS, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali je dobila odgovore da niko nije nadležan da kontroliše postupke i radnje SFOR-a, niti bilo ko može da naloži SFOR-u da njenog supruga pusti iz pritvora. 16. Apelant Duško Tešić navodi da su ga uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred hotela "Bistrica" na Jahorini dok je bio sa svojim maloljetnim sinom i da je odveden u nepoznatom pravcu. Stavljene su mu tamne naočale, kapa preko lica i antifon slušal ice, a sudeći po dužini puta pretpostavlja da je odveden u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Prilikom hapšewa nisu mu saopšteni razlozi zbog kojih je uhapšen niti šta mu se stavlja na teret, već mu je nakon dolaska u bazu pročitana "optužnica" shodno kojoj mu se na teret stavlja kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ali mu ona nije uručena. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karaxića i Mladića i dr.) i da otkrije ko učestvuje u finansiranju lica optuženih za ratne zločine, a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelant dalje navodi da je tretman tokom pritvora bio isti kao i kod apelanta Žeqka Jankovića, ali su u njegovom slučaju primjewivane i dodatne mjere zastrašivawa. Izvođen je iz kontejnera sa naočalama i kapom preko lica do nepoznate lokacije, tamo bi mu skinuli kapu sa glave da bi se suočio sa streljačkim vodom. Oko 15 minuta je bio primoran da stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu, da bi mu onda opet stavili kapu i vratili ga u kontejner gdje bi nastavili sa ispitivanjem uz prijetnju da sljedeći put neće samo stajati ispred streljačkog voda, već će ga strijeljati ako im ne da informacije koje traže od njega. Iz pritvora je pušten 13. februara 2004. godine, nakon 35 dana i to tako što je dovezen u Bijeqinu, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je na ulicu. Apelant navodi da je njegova supruga tokom trajawa pritvora kontaktirala lokalne institucije, MUP-CJB Bijeqina i Okružno tužilaštvo Bijeqina, ali je dobila odgovor da oni nisu nadležni da postupaju u stvarima u kojima je nadležan SFOR. 17. Apelant dalje navodi da su mu vojnici SFOR-a u oktobru mjesecu 2004. godine pretresali stan, bez naloga i objašnjenja, i tom prilikom mu oduzeli određena dokumenta, predmete i novac, što je kasnije vraćeno. Apelanta su ponovo 25. decembra 2004. godine uhapsili pripadnici SFOR-a, i to tokom noći, u stanu, uz prisustvo dvoje maloljetne djece i supruge. Tom prilikom je kompletan stan pretresen, a vojnici su ga sve vrijeme držali na nišanu kao i članove porodice. Shodno apelantovim pretpostavkama ponovo je odveden u bazu "Orao" u Tuzli. Tretman u pritvoru bio je isti kao i kod prvog privođewa, s tim što je ovaj put imao krevet. Prvih dana odbijao je da razgovara sa licima koja su ga ispitivala zahtijevajući da se ispitivanje obavi uz prisustvo njegovog advokata. Apelant navodi da se njegov advokat pismenim putem obratio SFOR-u, Odjelu za odštetne zahtjeve, da je 6. januara 2005. godine dobio odgovor i da je narednog dana, nakon 14 dana, pušten iz pritvora. 18. Apelant Vladi mir Ilić navodi da je uhapšen na teritoriji Srbije i Crne Gore 28. avgusta 2004. godine i da je u ekstradicionom pritvoru bio do 17. decembra 2004. godine, kada je u mjestu Rača predat policiji i pravosudnim organima Republike Srpske. Smješten je u policijski automobil i nakon kratke vožnje izveden je iz vozila i predat američkim pripadnicima SFOR-a. Nisu mu saopšteni razlozi zbog kojih je uhapšen, ruke su mu vezane lisicama, noge lancima, na oči su mu stavljene tamne naočale, preko glave kapa, a na uši "antifon" slušal ice i sve vrijeme su mu držali prislonjeno oružje. Smješten je u oklopno vozilo i nakon pola časa vožnje prebačen je u helikopter. Sudeći prema dužini leta, prebačen je u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Tretman je bio isti kao i sa ostalim apelantima - skinut do gole kože, obučen u kombinezon, u kontejneru je puštana klima na hladno, glasna muzika, itd. Tek sljedeći dan mu je pročitana navodna "optužnica" u kojoj se tereti da je podržavao lica optužena za ratne zločine i da on predstavlja prijetnju NATO-u u Bosni i Hercegovini. "Optužnica" mu nije nikada uručena, a tjerali su ga da piše pisma u kojima bi priznao navode iz "optužnice" i naveo gdje se nalazi Radovan Karaxić. Lica koja su ga ispitivala predstavljala su se kao pripadnici CIA-e i naveli su da rade u ime Haškog tribunala. Prijetili su mu da će, ako ne prizna, biti prebačen u zatvor Gvantanamu, predat Muslimanima i sl. Nakon 20 dana posjetila ga je delegacija Crvenog krsta, a sve vrijeme pritvora nije mu bilo omogućeno da kontaktira sa svojim braniocem. Apelant navodi da je predat vlastima Republike Srpske 14. februara 2005. godine, dakle nakon dva mjeseca provedena u pritvoru. 19. U prilogu apelacije apelant Duško Tešić je dostavio kopiju pisma koju je uputio advokat Slobodan Cvijetić SFOR-u, Kancelariji za odštetne zahtjeve, Komandi NATO-a u Sarajevu od 13. januara 2005. godine i dva pisma Komandi NATO-a u Sarajevu od 6. januara i 25. februara 2005. godine. Svi apelanti, Duško Tešić, Žeqko Janković i Vladi mir Ilić dostavili su kopije spiska predmeta koji su im oduzeti. 20. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da su im prekršena prava na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske Broj 36 – Strana 3818 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu podvrgnuti torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju iz člana 3 Evropske konvencije i pravo na poštovanje privatnog života iz člana 8 Evropske konvencije. 21. Za učinjene povrede navedenih prava apelanti smatraju da je odgovorna Bosna i Hercegovina, jer je kao ugovorna strana međunarodnih dokumenata preuzela obavezu da na svojoj teritoriji garantuje najviši nivo zaštite qudskih prava i sloboda, a samim tim da spriječi svako miješanje u fizičku bezbjednost lica od vlasti i pojedinaca koji djeluju na njenoj teritoriji. 22. Na kraju apelanti navode da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se pozivaju na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 696/04 i obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih qudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im na ime kompenzacije isplati odštetu, i to apelantu Žeqku Jankoviću iznos od 30.000,00 KM, Dušku Tešiću iznos od 50.000,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 60.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) ističe da osporava činjenice koje su apelanti naveli u apelaciji, s obzirom da nisu potkrijepljene objektivnim dokazima. Osim izjava samih apelanata nema nikakvih objektivnih pokazatelja o wihovom tretmanu prilikom zadržavawa kod snaga SFOR-a. Takođe, u odgovoru se navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te Bosna i Hercegovina nije ni mogla da im pruži zaštitu. 24. Pravobranilaštvo BiH navodi da Zakon o parničnom postupku BiH priznaje redovnu parničnu sposobnost državi Bosni i Hercegovini kao pravnom licu, a zahtjev za naknadu štete rješava se u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, te su apelanti mogli da pred redovnim sudovima tuže vlasti Bosne i Hercegovine radi naknade štete koja im je pričinjena aktima SFOR-a. Pravobranilaštvo BiH smatra da apelacija nije dopustiva zbog neiscrpqivawa pravnih sredstava i zbog toga što ne postoji uzročno-posljedična veza između navodne povrede qudskih prava apelanata i radwi koje je preduzela ili je trebala da preduzme Bosna i Hercegovina. Na kraju Pravobranilaštvo BiH navodi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite qudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na wih prenijela dio svojih ovlašćewa. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti, niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Na kraju Pravobranilaštvo BiH smatra da bi apelantima dovoqna satisfakcija bilo eventualno utvrđivanje povrede qudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. V. Relevantni propisi 25. Ustav Bosne i Hercegovine Član II/1 "Qudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda. Š...Ć" Član II/2 "Prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Š...Ć" 26. Aneks 1.A Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješewa) Član I "Opšte obaveze Š...Ć 2. Svrha ovih obaveza je sljedeća: Š...Ć b. obezbijediti podršku i ovlašćenje IFOR-u, te posebno ovlastiti IFOR da preduzme potrebne korake, ukqučujući upotrebu potrebne sile, kako bi obezbijedio da se poštuje ovaj aneks i sopstvenu zaštitu. " Član VI "Š...Ć 5. Stranke znaju i saglasne su da će zapovjednik IFOR-a imati ovlašćenje, bez uplitawa ili dopuštewa ijedne strane, da učini sve što smatra potrebno i ispravnim ukqučujući upotrebu vojne sile radi zaštite IFOR-a i izvršewa odgovornosti navedenih u paragrafima 2, 3, 4..." 27. Aneks 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o qudskim pravima) Član I "Strane potpisnice će obezbijediti svim licima koja spadaju pod wihovu jurisdikciju najviši nivo međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda, ukqučujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. Š...Ć" 28. Rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija broj 1088 od 12. decembra 1996. godine "Savjet bezbjednosti, Š...Ć 19. Ovlašćuje države članice koje djeluju u skladu sa stavom 18. gore da preduzmu sve neophodne mjere da provedu implementaciju i osiguraju poštovanje Aneksa 1.A Mirovnog sporazuma, te ističe da će se strane i dalje smatrati jednako odgovornim za poštovanje tog aneksa i jednako će podlijegati takvom izvršenju od SFOR-a kada to bude neophodno za osiguranje implementacije tog aneksa i zaštite SFOR-a, te napominje da su strane pristale na to da SFOR preduzima takve mjere". 29. Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja (zakqučen 23. novembra 1995. godine u vazduhoplpvnoj bazi Wright-Pe ter son, Ohio) "Š...Ć 2. Odredbe Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih nacija od 13. februara 1946. godine koji se tiču eksperata misije primjewivaće se mu ta tis mu tan dis na osoblje NATO-a koje je ukqučeno u operaciju sem ako je drugačije predviđeno sadašwim sporazumom. Dalje, NATO, njegova imovina i sredstva uživaće privilegije i imunitet kao što je specifikovano u toj konvenciji i kao što je naznačeno u sadašnjem sporazumu. 3. Sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma poštovaće zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavaće se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija." VI. Dopustivost 30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3819 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta Vladimira Ilića, u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava na privatni, porodični život dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 33. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 34. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 35. Apelant Vladi mir Ilić samo navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, ne navodeći bilo kakve dokaze kojima potkrepquje ove navode. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra paušalnim i ničim dokazanim, te su očigledno (prima fa cie) neosnovani, jer činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. 36. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivawa dopustivosti ostalih navoda predmetne apelacije jeste pitanje iscrpqivawa svih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu, s obzirom na to da su se apelanti sa zahtjevom da im se zaštite prava obratili Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je predstavke apelanata proslijedila Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za qudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašwih poslova i Ministar- stvu pravde Republike Srpske. 37. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te Bosna i Hercegovina nije ni mogla da im pruži zaštitu. 38. Ustavni sud zapaža da su se i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti obavezali da će svim licima na svojoj teritoriji obezbijediti najviši nivo garantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa članom II Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Aneksa 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga su i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti odgovorni za zaštitu ustavnih i qudskih prava svih lica na wihovoj teritoriji. 39. Ustavni sud posebno primjećuje da apelacija u konkretnom predmetu nije upućena protiv SFOR-a, nego protiv Bosne i Hercegovine, te da se pritužbe apelanata odnose na to što nadležni organi Bosne i Hercegovine nisu preduzeli bilo kakve mjere da bi se zaštitila wihova ustavna prava. Stoga se Ustavni sud i ne bavi pitanjem odgovornosti SFOR-a za povrede prava apelanata, nego odgovornosti domaćih nadležnih organa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione per so nae da razmatra predmetnu apelaciju. 40. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitawima po ovom ustavu koja proističu iz mišljewa bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Ciq navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitawa koja se odnose na predmet i da ga riješe uz poštovanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 41. Evropski sud za qudska prava smatra da pravilo iscrpqivawa djelotvornih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, na primjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, kao što je utvrđeno u članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora da se tumači na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za qudska prava, apelacija Ustavnom sudu mora da se dopusti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su djelotvorni i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova, takođe, zavisi od dostupnosti i djelotvornosti pravnog lijeka. 42. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju da budu dostupni i djelotvorni kako bi obezbijedili ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora da bude dovoqno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za qudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. avgusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpqivawa svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti mora automatski da se primjenjuje. Shodno "opštepriznatim pravilima međunarodnog prava" mogu da postoje posebne okolnosti shodno kojima se cijeni iscrpqivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1908. godine, serija A, br. 40, str. 18-19, paragraf 36-40). 43. S tim u vezi Ustavni sud napominje da, shodno članu 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da obezbijedi djelotvorni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti preduzimali razumne aktivnosti u pogledu zaštite svojih ustavnih prava, obraćajući se navedenim organima. S obzirom na to da niti jedan or gan nije preduzeo bilo kakve mjere, niti su uputili apelante kako da zaštite svoja prava, smatrajući da domaći organi nisu nadležni da postupaju u konkretnom predmetu, očigledno je da takav pristup ostavlja apelante bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje zaštita zagarantovanih prava. U takvoj situaciji ni upućivanje apelanata na redovne sudove, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Ustavni sud posebne okolnosti vidi u činjenici da se radi o posljedicama postupaka pripadnika SFOR-a, koji je u Bosni i Hercegovini prisutan na osnovu Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, njegovih aneksa i drugih međunarodnih instrumenata, i koji uživaju imunitet i ne podliježu jurisdikciji domaćih organa, te opšti pravni i politički kontekst u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine obezbijedi najviši nivo zaštite garantovanih ustavnih prava, pri čemu činjenica da qudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može da bude značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Broj 36 – Strana 3820 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Dakle, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/05). 44. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelanti smatraju da su im zbog načina na koji ih je uhapsio i pritvorio SFOR prekršeni pravo na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije, pravo da ne budu podvrgnuti torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju iz člana 3 Evropske konvencije i pravo na poštovanje privatnog života, doma i prepiske iz člana 8 Evropske konvencije. a) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost 47. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost." 48. Član 5 stav 1 Evropske konvencije glasi: "Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije da bude lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a) zakonitog lišavawa slobode po presudi nadležnog suda; b) zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode zbog nepovinovawa zakonitom nalogu suda ili s ciljem osigurawa izvršewa bilo koje obaveze propisane zakonom; c) zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; d) lišavawa slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajawa pod nadzorom ili zakonitog pritvarawa zbog privođewa nadležnoj vlasti; e) zakonitog lišavawa slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; f) zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode lica s ciljem sprečavawa ilegalnog ulaska u zemqu ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije." 49. Apelanti navode da se prilikom hapšewa SFOR-a wima, niti bilo kom prisutnom članu porodice niko od ovih lica nije predstavio, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo šta slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i šta se dešava. Po dolasku na nepoznatu lokaciju samo im je saopšteno da su uhapšeni zbog narušavawa Dejtonskog sporazuma i ugrožavawa snaga NATO-a. U pritvoru su ispitivani o bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karaxiću i Ratku Mladiću, te je traženo da otkriju koja lica učestvuju u finansiranju lica optuženih za ratne zločine. U vezi sa ovim hapšenjem i pritvaranjem apelanata nijedan or gan u Bosni i Hercegovini nije preduzimao nikakve mjere. 50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da su apelante uhapsili i pritvorili pripadnici SFOR-a iskqučivo u svrhu informisawa o Radovanu Karaxiću i drugim optuženim za ratne zločine. 51. Namjena člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije je da zaštiti lica od nezakonitog hapšewa ili lišavawa slobode. Razlozi koji mogu da opravdaju hapšenje ili lišavanje slobode su nabrojani u članu 5 stav 1 Evropske konvencije. Među ovim razlozima ne može da se nađe uporište za hapšenje i pritvaranje apelanata u konkretnim slučajevima. 52. To je dovoqno da Ustavni sud zakquči da je hapšenje i pritvaranje apelanata bilo "nezakonito" u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti zbog toga smatraju odgovornom Bosnu i Hercegovinu. Sa druge strane, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite qudskih prava koji su navedeni u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na wih prenijela dio svojih ovlašćewa. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da Bosna i Hercegovina nije odgovorna. 53. Iz obavještewa Narodne skupštine Republike Srpske, Predsjedništva BiH, te CJB Bijeqina i Okružnog tužilaštva Bijeqina proizilazi da su nadležni organi odmah bili upoznati sa činjenicom da su pripadnici SFOR-a lišili apelante slobode, ali da povodom toga nisu ništa preduzeli. 54. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Sabahudin Fijuljanin protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine broj SH/02/12499 od 11. januara 2003. godine Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daqnjem tekstu: Dom) donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je tuženim stranama naredio da zvanično zatraže od SFOR-a da podnosioca prijave odmah stave pod nadležnost organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tužene strane su ispoštovale naredbu o privremenoj mjeri, a SFOR je predao podnosioca prijave organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je podnosilac prijave istog dana oslobođen. 55. Ustavni sud primjećuje da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, a radi njegove implementacije, prenijela jedan dio svoje nadležnosti, koje ima kao država, na međunarodnu zajednicu i njene organe i organizacije, između ostalih i IFOR, odnosno kasnije SFOR. Tačno je da, prema članu 6 Aneksa 1 uz ovaj sporazum, IFOR, odnosno SFOR ima pravo da preduzme svaku akciju za koju smatra da je neophodna s ciljem da izvrši svoj mandat, te da je, shodno članu 12 ovog aneksa, vojni zapovjednik IFOR-a (SFOR-a) konačni autoritet što se tiče tumačewa odredbi navedenog aneksa. Ustavni sud priznaje da je neophodno da Bosna i Hercegovina, kao subjekat međunarodnog prava, poštuje svoje obaveze koje je preuzela međunarodnim sporazumima. Međutim, Ustavom Bosne i Hercegovine koji je kao Aneks 4 takođe sastavni dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Aneksom 6, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da garantuje najviši nivo qudskih prava svim licima na svojoj teritoriji, odnosno svim licima pod njenom jurisdikcijom. 56. Ustavni sud primjećuje da nijedna odredba Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti pravilo međunarodnog prava, ne nameću Bosni i Hercegovini obavezu da dâ prednost primjeni odredbi Aneksa 1 u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, koji sam, kako je već navedeno, predstavlja Aneks 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Aneks 6, a posebno ne dopušta da se naruši princip zaštite i ostvarivawa najvišeg nivoa garantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Naprotiv, Bosna i Hercegovina dužna je da u svakom trenutku obezbijedi licima na svojoj teritoriji ostvarivanje garantovanih qudskih prava. I Evropski sud je u svojim odlukama usvojio stanovište da Evropska konvencija ne iskqučuje mogućnost da se prenesu nadležnosti na međunarodne organizacije pod uslovom da prava propisana Evropskom konvencijom i dalje budu obezbjeđena. Zbog toga se odgovornost države ugovornice nastavlja i nakon takvog prenosa nadležnosti (vidi Evropski sud za qudska prava, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-I). Ustavni sud smatra da isto obrazloženje može da se primijeni i na konkretan slučaj. Dalje, Evropski sud za qudska prava smatra da država na čijoj teritoriji dođe do povrede prava zagarantovanog Evropskom konvencijom zadržava odgovornost da preduzme odgovarajuće Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3821 korake da zaštiti žrtve, iako je povreda rezultat radwi predstavnika nad kojima spomenuta država nema de facto kontrolu (vidi Evropski sud za qudska prava, Ilascu protiv Moldavije i Rusije, presuda od 8. jula 2004. godine). 57. Ciq Evropske konvencije je da garantuje prava koja nisu teoretska ili iluzorna, nego praktična i efikasna (vidi Evropski sud za qudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. avgusta 1996. godine, Izvještaji 1996- IV, stav 66). Zbog toga, činjenica da radnje kojima se krše ustavna prava apelanata mogu da se pripišu SFOR-u ne oslobađa državu da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti ta prava. Evropski sud za qudska prava je, u principu, u slučaju Banković i drugi (vidi Evropski sud za qudska prava, Banković i drugi protiv Belgije, Češke Republike i drugih, presuda od 12. decembra 2001. godine) potvrdio da su, shodno Evropskoj konvenciji, strane ugovornice odgovorne za aktivnosti koje wihovi predstavnici preduzimaju izvan wihovih teritorija, kao što su, npr., pripadnici NATO-a, pod uslovom da imaju stvarnu kontrolu u području u kom djeluju. Ustavni sud smatra da se ovo primjenjuje na države iz kojih dolazi SFOR, i to u periodu dok se one smatraju stranama ugovornicama Evropske konvencije. Dokazi u konkretnom slučaju sugerišu da osoblje SFOR-a koje je uhapsilo apelanta pripada oružanim snagama SAD, koja nije jedna od strana ugovornica Evropske konvencije. Međutim, SAD je potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je jedan od instrumenata koji su sadržani u Aneksu 1 Ustava Bosne i Hercegovine, koji nameće jednake obaveze onima koji potpadaju pod Evropski sud za qudska prava. 58. Shodno odredbi člana 1 Evropske konvencije, države ugovornice svim licima pod svojom jurisdikcijom "jemče" prava i slobode utvrđene Konvencijom. Ova odredba ne obavezuje države ugovornice samo da se uzdrže od kršewa tih prava i sloboda, nego i da zaštite ta prava i spriječe da treća strana (lica i organizacije za koje država nije odgovorna) krši prava pojedinaca (vidi Evropski sud za qudska prava, X i Y protiv Holandije, presuda iz 1985. godine, serija A, br. 91; Plat form "Arzte fur das Leben" protiv Austrije, presuda iz 1988. godine, serija A, broj 139, te McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 324). Shodno tome, Evropska konvencija nameće državi ugovornici pozitivnu obavezu da temeqno istraži navode o namjernom lišavanju slobode čak i u predmetima u kojima ne može da se utvrdi da lišavanje slobode može da se pripiše organima vlasti (vidi odluku Doma broj CH/02/9851 i ostali, M.Ć. i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 4. decembra 2003. godine, tačka 60, i već citirana presuda Evropskog suda za qudska prava Ilascu protiv Moldavije i Rusije). 59. Ustavni sud prihvata da odgovorne domaće vlasti mogu da se suoče sa teškim zadatkom ukoliko je potrebno da preduzmu odgovarajuće mjere prema pripadnicima SFOR-a, kao međunarodne organizacije koja uživa imunitet, a pored toga raspolaže mnogo jačim sredstvima i mjerama prinude nego sama država. One su, međutim, obavezne da preduzmu korake koji su primjereni takvoj situaciji. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i nequdskom postupku je u vezi sa opštim obavezama države iz člana 1 Evropske konvencije da obezbijedi svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definisane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da sprovedu istragu o povredi prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine). Pri tome takva istraga ne mora da u svakom slučaju da pozitivne rezultate. Evropska konvencija ne nameće obavezu državi da dođe do određenog rezultata, nego da sprovede odgovarajući postupak. Pošto je obaveza postupanje, a ne rezultat, moguće je da organi ispune svoje pozitivne obaveze prema Evropskoj konvenciji čak i ako ne dođe do konkretnog utvrđivawa činjenica i okolnosti u kojima je došlo do povrede prava (vidi Odluku Doma broj SH/98/668, Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 2. juna 2003. godine, tač. 80 i 85). 60. Međutim, i pored toga što su apelanti i wihove porodice tražili zaštitu svojih ustavnih prava od organa koje su smatrali nadležnim shodno domaćem zakonu, oni ne samo da nisu preduzeli odgovarajuće korake s ciljem da zaštite ta prava, niti su sproveli odgovarajuću istragu u tom pogledu, nego nisu preduzeli ni najmawi korak u tom pravcu, sa ciljem da utvrde istinu o predmetnom događaju. Sama ta činjenica mora da se smatra najozbiqnijim propustom pošto lišava apelante elementarnih garancija o qudskim pravima. Time što nije sprovedena nikakva istraga nakon saznawa o tome šta se desilo sa apelantima, vlasti ne mogu da se oslobode odgovornosti za kršenje ustavnih prava apelanata. Sem toga, činjenično stanje ne pokazuje da lokalne vlasti nisu mogle da garantuju da će SFOR da oslobodi apelante i da im isplati štetu, te da one nisu obavezne da apelantima naknade štetu koja je izazvana povredom wihovih ustavnih prava ako SFOR odbije da to učini. U jednom prijašnjem slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/00 od 28. novembra 2003. godine) Ustavni sud je smatrao da imunitet međunarodnih snaga (UNPROFOR) shodno međunarodnim propisima ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i bezbjednosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma (Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina (kako se danas naziva tadašwa Republika Bosna i Hercegovina). 61. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Član 5 stav 2 Evropske konvencije 62. Član 5 stav 2 Evropske konvencije glasi: "Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšewa i o svim optužbama protiv njega." 63. Apelanti su naveli da im je tek nakon što su odvedeni automobilom, odnosno helikopterom, i dolaskom na nepoznatu lokaciju saopšteno da ih je uhapsio SFOR zbog "narušavawa Dejtonskog sporazuma" i zbog ugrožavawa snaga NATO-a i Bosne i Hercegovine. 64. Shodno članu 5 stav 2 Evropske konvencije, uhapšenom licu moraju da budu rečeni, jednostavnim jezikom, bez stručnih izraza, tako da može da razumije, bitni pravni i činjenični razlozi zbog kojih je uhapšen. Ovakvo obavještenje mora da bude hitno, ali ne mora da ga da službeno lice koje vrši hapšenje u samom momentu hapšewa. Da li su sadržaj i hitnost datog obavještewa zadovoljavajući treba da se odredi za svaki konkretni slučaj, u skladu sa njegovim posebnim obilježjima (vidi Evropski sud za qudska prava, Fox, Camp bell i Hartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, br. 182). 65. U konkretnom slučaju apelanti nisu bili obaviješteni o "zakonskim" razlozima za wihovo hapšenje, niti o činjeničnim razlozima iz kojih bi proizilazila sumwa da su izvršili neko konkretno krivično djelo, niti su bili u mogućnosti da pokrenu pitanje "zakonitosti" hapšewa i pritvarawa. Shodno tome, Ustavni sud smatra da sadržaj obavještewa koje je dato apelantima o razlozima za wihovo hapšenje i pritvaranje ne zadovoljava min i mum standarda iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije. 66. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije. Član 5 stav 3 Evropske konvencije 67. Član 5 stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa.Š...Ć" 68. Apelanti smatraju da je član 5 stav 3 Evropske konvencije prekršen, jer nisu izvedeni pred sudiju ili službeno lice koje je zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast. 69. Međutim, član 5 stav 3 Evropske konvencije primjenqiv je samo u slučajevima kada su lica uhapšena ili lišena slobode na osnovu člana 5 stav 1c. Evropske konvencije. Ustavni sud je već zakqučio da se u konkretnom slučaju ne radi o "zakonitom" Broj 36 – Strana 3822 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. hapšenju u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, pa slijedi da nema povrede člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Član 5 stav 4 Evropske konvencije 70. Član 5 stav 4 Evropske konvencije glasi: "Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje." 71. Apelanti smatraju da je član 5 stav 4 Evropske konvencije prekršen jer nisu bili u mogućnosti da pokrenu postupak kojim bi sud u kratkom vremenu odlučio o zakonitosti wihovog hapšewa i pritvarawa. 72. Ustavni sud podsjeća da, shodno članu 5 stav 4 Evropske konvencije, pojam "zakonitost" ima isto značenje kao i u članu 5 stav 1 Evropske konvencije. U smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije lice koje je uhapšeno ili pritvoreno ima pravo na preispitivanje u vezi sa okolnostima postupka i stvarnim uslovima koji su bitni za "zakonitost" hapšewa ili pritvora. To znači da je apelantu morao da bude dostupan djelotvoran pravni lijek za preispitivanje "zakonitosti" hapšewa i pritvarawa (vidi Evropski sud za qudska prava, Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A, br. 145 B). 73. U konkretnom slučaju apelantima na raspolaganju nije bio nikakav pravni lijek za utvrđivanje "zakonitosti" hapšewa i pritvarawa, pa Ustavni sud zakqučuje da je prekršen član 5 stav 4 Evropske konvencije. Član 5 stav 5 Evropske konvencije 74. Član 5 stav 5 Evropske konvencije glasi: "Svako ko je bio žrtva hapšewa ili lišavawa slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje." 75. Apelanti smatraju da je član 5 stav 5 Evropske konvencije prekršen, jer u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih qudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete. Apelant Žeqko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 76. Kako je već navedeno, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da bi apelantima dovoqna satisfakcija bilo eventualno utvrđivanje povrede qudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 77. Ustavni sud podsjeća da je u članu 436 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine propisano koja lica imaju pravo na naknadu štete i da to pravo u smislu stava 2 ovog člana pripada i "licu koje je lišeno slobode bez zakonskog osnova". Shodno članu 433 istog zakona, lice koje je oštećeno može da traži naknadu od nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, a zatim da se, shodno članu 434 istog zakona, obrati i nadležnom sudu. Takođe, Ustavni sud u ovoj odluci je već naglasio da postojanje pravnih lijekova mora da bude dovoqno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer u suprotnom ne bi bili djelotvorni, niti bi postojala obaveza da se oni koriste. 78. U konkretnom slučaju apelanti su se preko svojih advokata i porodica obraćali vlastima i institucijama Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, i oni im nisu ukazali na mogućnost da se na bilo kakav način dalje postupa u wihovom slučaju, jer je hapšenje i pritvaranje izvršio SFOR. Dalje, Ustavnom sudu nije poznat nijedan slučaj u kom su se nadležni organi vlasti ili sudovi pridržavali postupka za naknadu štete iz Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u slučaju lica koje je u istom položaju kao i apelant. Ustavni sud smatra da formalno propisivanje prava na naknadu u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterijum iz člana 5 stav 5 Evropske konvencije (vidi Odluku Doma broj SH/97/45, Hermas protiv Federacije BiH, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 18. februara 1998. godine, tač. 73-77). 79. Ustavni sud zakqučuje da je prekršen član 5 stav 5 Evropske konvencije. 80. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1, 2, 4 i 5 Evropske konvencije. b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 81. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što ukqučuje: (...) b) Pravo da ne budu podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni." 82. Član 3 Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju." 83. Apelanti navode da su prilikom hapšewa vezani lisicama, preko očiju su im stavljene zatamnjene naočale kroz koje se ništa ne vidi, preko ušiju slušal ice od kojih ništa nisu čuli i preko glave kapu. Apelant Žeqko Janković navodi da je boravio u kontejneru u kom je klima-uređaj bio ukqučen na hlađenje, da su mu obukli kombinezon na golo tijelo, da su mu sve vrijeme bile vezane noge i ruke i da je spavao na podu. Sve vrijeme bilo je upaljeno svjetlo te nije imao orijentaciju o vremenu, a puštana je i glasna muzika. Kada bi išao u toalet stavljane su mu tamne naočale, kapa preko glave i antifon slušal ice. Apelant Duško Tešić takođe navodi da su ga obukli u kombinezon na golo tijelo, smjestili ga u kontejner gdje je bio izložen ekstremno niskim temperaturama, puštanju glasne muzike, lavežu pasa i krikovima životiwa, dezorijentaciji u vremenu zbog upaljenog svjetla. Navodi da su ga izvodili pred streljački vod i da je bio primoran da 15 minuta stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu. Apelant Vladi mir Ilić navodi da su mu prilikom hapšewa vezali noge lancima, ruke lisicama, stavili tamne naočale, kapu preko glave, slušal ice na uši i sve vrijeme držali oružje prislonjeno na glavu. U pritvoru je skinut do gola, obučen u kombinezon, puštana je klima na hladno, glasna muzika, te su ga tjerali da piše pisma u kojima bi priznao gdje se nalazi Radovan Karaxić, i prijetili da će ga prebaciti u zatvor Gvantanamo, predati Muslimanima i sl. 84. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije zajemčena jedna od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i pod najtežim okolnostima, kao što su borba protiv terorizma i zločina, bezuslovno je zabranjeno mučenje, nequdsko ili ponižavajuće postupanje ili kažwavanje. Nikakvo odstupanje nije moguće, niti u situacijama kada opšta opasnost prijeti naciji (vidi Evropski sud za qudska prava, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-VI, paragraf 62). U pogledu lica koja su lišena slobode, svaka primjena nasilja ili mjera koje nisu neophodne zbog ponašawa uhapšenog lica umanjuje qudsko dostojanstvo i, u principu, predstavlja povredu člana 3 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, serija A, br. 336, paragraf 38). 85. Shodno jurisprudenciji organa Evropske konvencije, pojam nequdskog postupka obuhvata najmanje takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških mentalnih i fizičkih patwi, koje su u datoj situaciji neopravdane, uz uslov da su dostigle minimalni nivo ozbiqnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za qudska prava ustanovio kršenje prava lica da ne bude podvrgnuto nequdskom i ponižavajućem postupku iz člana 3 Evropske konvencije u slučaju kada je lice prilikom ispitivawa bilo prisiljeno da dugo stoji na nožnim prstima, glava mu je prekrivana crnom kukuqicom, podvrgnuto je intenzivnoj buci uz uskraćivanje sna i dovoqno hrane (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A.25, str. 66-67). 86. U situaciji kada vlasti Bosne i Hercegovine nisu preduzele mjere da ispitaju uslove za hapšenje i pritvor apelanata i kada u odgovoru na apelaciju nisu osporeni navodi iz apelacije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da dalje ispituje uslove za pritvor apelanata uprkos mogućim sumwama. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3823 87. Ustavni sud zakqučuje da postupak prema apelantima za vrijeme hapšewa i pritvora, te držanje u stanju produžene neizvjesnosti u pogledu wihove sudbine, predstavljaju nequdski postupak i kršenje člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. s) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske 88. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 89. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 90. Apelanti Žeqko Janković i Duško Tešić smatraju da im je prekršeno pravo iz člana 8 Evropske konvencije. Apelant Žeqko Janković je u prilogu apelacije dostavio spisak predmeta koje su pripadnici SFOR-a oduzeli iz njegovog stana prilikom pretresa koji su obavili 28. januara 2004. godine, a koji su potpisali članovi njegove porodice. Apelant Duško Tešić navodi da su prilikom drugog hapšewa pripadnici SFOR-a u toku noći, u prisustvu dvoje maloljetne djece i supruge, pretresli kompletan stan, ispreturali stvari, a vojnici sa dugim naoružanjem su sve vrijeme na nišanu držali i članove njegove porodice. Takođe, ni apelantu ni članovima njegovog domaćinstva nije dat nalog za navedene postupke, a članovima domaćinstva je ponuđeno da potpišu zapisnik o predmetima koji su im oduzeti. 91. Ustavni sud smatra da pritužbe apelanata nesporno ulaze u obim prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da obezbijedi da se poštuje ovo pravo pojedinca. Praksa Evropske konvencije potvrđuje da se pretresanjem stana ili kuće vrši miješanje u pravo na privatnost, a da kršenje prava na poštovanje nečijeg "doma" uvijek ukqučuje i miješanje u nečiji "privatni život" (vidi Evropski sud za qudska prava, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33). Postupci SFOR-a u konkretnim slučajevima, u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije, predstavljaju miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje navedenog prava. Shodno tome, Ustavni sud mora da utvrdi da li je to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) u svrhu legitimnog cilja i c) da li je to neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je prekršen princip proporcionalnosti. 92. Ustavni sud ponovo podsjeća da svi aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini imaju jednaku važnost, a posebno ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivawa najvišeg nivoa garantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Takođe, podsjeća na član 3 Sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja, shodno kom "sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma poštovaće zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavaće se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija". Ustavni sud podsjeća i da su u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jemstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica, polazeći od međunarodnih dokumenata o qudskim pravima. 93. U jednom drugom slučaju koji je Ustavni sud prije razmatrao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 642/03 od tač. 41 i 42) apelantov dom je pretresen uz njegovu saglasnost datu SFOR-u i u prisustvu policajaca Policijske uprave, kao garancije da se zakonito postupa prilikom pretresa. Pripadnici SFOR-a bez apelantove saglasnosti i dok nije obezbijeđeno prisustvo domaće policije nisu pristupili pretresu. Ustavni sud je smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju, sem što je predviđeno zakonom, predstavljalo istovremeno i neophodnu mjeru koju nalažu interesi javne bezbjednosti i interesi zaštite prava i sloboda drugih, te da je proporcionalno ciqu koji želi da se postigne. 94. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i kad bi se pojam "zakon" tumačio šire, zbog specifične situacije s djelovanjem SFOR-a u Bosni i Hercegovini, i kad bi Aneks 1.A Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i drugi dokumenti koji regulišu sta tus i daju okvir za postupke SFOR-a mogli da se smatraju "zakonom" u smislu osnove za miješanje u pravo apelanata, Ustavni sud smatra da miješanje nije bilo u skladu sa "zakonom" zbog toga što su postupci pripadnika SFOR-a u konkretnim slučajevima bili van okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata. Sa druge strane, bona fi des na strani pripadnika SFOR-a pri predmetnom postupanju ne može samo po sebi da predstavlja pretpostavku za valjanost prisilnih mjera koje su preduzete. 95. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno pravo apelanata iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. d) Zahtjev za kompenzaciju 96. Zbog kršewa navedenih qudskih prava, apelanti traže da im se naknadi materijalna i nematerijalna šteta, i to apelant Žeqko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi - mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 97. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da bi apelantima dovoqna satisfakcija bilo da se eventualno utvrdi povreda qudskih prava, te smatra neosnovanim to što apelanti traže da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 98. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantovana qudska prava i slobode. 99. Ustavni sud je već u ovoj odluci naglasio kako smatra da nijedan drugi postupak za naknadu štete nije djelotvoran lijek. Takođe, Ustavni sud je u ovoj odluci utvrdio da su prekršena prava apelanata iz člana II/3b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3 i 5 st. 1, 2, 4 i 5 Evropske konvencije. Ustavni sud je razmotrio dosadašnju praksu u pogledu određivawa naknade licima koja su bila u sličnoj situaciji kao i apelanti. U Odluci broj SH/97/41, u kojoj je aplikant tražio 10.000 DM za svaki mjesec nezakonitog pritvora, a s obzirom na to da je u pritvoru proveo deset mjeseci, njegov zahtjev je iznosio 100.000 DM plus 50.000 DM za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela njegova porodica, Dom je odlučio da dosudi naknadu u ukupnom iznosu od 30.000 DM. Takođe, u odlukama broj SH/98/1027 i SH/99/1842 Dom je dosudio aplikantu iznos od 25.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu, jer je bio u nezakonitom pritvoru manje od dva mjeseca i pri tom zadobio prostrelne rane. U predmetu broj SH/97/45 Dom je dosudio aplikantu 18.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog kršewa prava iz čl. 3, 4 i 5 Evropske konvencije i zbog toga što je bio diskriminisan u uživanju tih prava. Aplikant je proveo u nezakonitom pritvoru oko šest mjeseci. U predmetu Ustavnog suda broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine apelant je potraživao na ime naknade materijalne i nematerijalne štete iznos od 300.000,00 KM, a dosuđeno mu je 600 KM na ime materijalne štete i 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete. Apelant je proveo u nezakonitom pritvoru šest dana. 100. Na osnovu navedene prakse Doma i Ustavnog suda i okolnosti konkretnih slučajeva, Ustavni sud je odlučio da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog kršewa prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 5 Evropske konvencije pripada iznos od po 600 KM, a zbog kršewa prava iz člana II/3b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i Broj 36 – Strana 3824 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. čl. 3 i 8 Evropske konvencije apelantu Žeqku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM, što ukupno iznosi 3.400,00 KM, apelantu Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, što ukupno iznosi 5.500,00 KM, a apelantu Vladimiru Iliću zbog kršewa prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije iznos od 6.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.600,00 KM. VIII. Zakqučak 101. Postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine obezbijedi najviši nivo zaštite garantovanih ustavnih prava pri čemu činjenica da qudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može da bude značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i bezbjednoost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i nequdskom postupku je u vezi sa opštim obavezama države iz člana 1 Evropske konvencije da obezbijedi svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definisane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da sprovedu istragu o povredi prava apelanata. Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava. 102. Na osnovu člana 16 stav 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 103. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2582/05, rješavajući apelaciju Duška Tešića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića. Utvrđuje se povreda prava na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U odnosu na Duška Tešića i Željka Jankovića utvrđuje se povreda prava na poštivanje privatnog porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Dušku Tešiću, Željku Jankoviću i Vladimiru Iliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 600 KM na ime materijalne štete zbog povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava utvrđenih ovom odlukom. Nalaže se Bosni i Hercegovini da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića podnesena protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, u odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vladimira Ilića u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Duško Tešić, Željko Janković i Vladi mir Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 3. februara 2006. godine od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine zatražen je odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavljen je Ustavnom sudu 14. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 4. decembra 2006. godine. 5. Na traženje Ustavnog suda, obavještenje o predmetu apelacije su dostavili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 24. novembra 2006. godine, Narodna Skupština Republike Srpske 27. novembra 2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske - Centar javne bezbjednosti Bijeljina 1. decembra 2006. godine, a Okružno tužilaštvo Bijeljina 7. decembra 2006. godine. 6. Apelanti su 23. novembra 2006. godine obavijestili Ustavni sud da nisu podnosili zahtjev za naknadu štete Komisiji za naknade štete pri Ministarstvu pravde Republike Srpske, jer im niko na njihovo usmeno traženje nije mogao potvrditi da takva komisija uopće postoji. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelanta Željka Jankovića je 28. januara 2004. godine uhapsio SFOR ispred zgrade u kojoj je stanovao i, nakon toga, pritvorio. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je 28 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta Duška Tešića je SFOR uhapsio 10. januara 2004. godine ispred hotela "Bistrica" na Jahorini i potom pritvorio. U pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji je proveo 35 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta je SFOR ponovo uhapsio i pritvorio 25. decembra 2004. godine, u stanu u Bijeljini. Apelant je u pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji proveo 14 dana. Apelanta Vladimira Ilića je na graničnom prijelazu Rača 17. decembra 2004. godine uhapsio i pritvorio SFOR. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je dva mjeseca. 9. Prema Obavještenju broj 05-2-13-1969-1/06 od 23. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tom organu se u ime porodice apelanta Vladimira Ilića obratio advokat Miloš Perić. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 7. marta 2005. godine od Ministarstva odbrane BiH tražilo dostavu informacija o tome gdje se nalazi apelant Vladi mir Ilić. U odgovoru Ministarstva Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3825 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. odbrane 17. marta 2005. godine je navedeno da su apelanta Vladimira Ilića 17. decembra 2004. godine na graničnom prijelazu Rača uhapsile snage SFOR-a i odvele ga na nepoznatu lokaciju i da su ga zatim, prema njihovim saznanjima, međunarodne snage predale u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, gdje je zadržan u pritvoru zbog istrage o drugim krivičnim djelima. 10. Prema Obavještenju broj 01-1458/06 od 27. novembra 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Narodne Skupštine Republike Srpske, taj or gan je povodom hapšenja apelanata koje je izveo SFOR primio predstavku Gorana Neškovića, advokata Dušana Tešića, i Sretka Markovića, advokata Željka Jankovića. U skladu s procedurom predstavke su proslijeđene na razmatranje i postupanje nadležnom skupštinskom odboru koji je predstavke nakon razmatranja, 10. februara 2004. godine, proslijedio Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske, na daljnje razmatranje i postupanje. Ujedno je zatraženo da navedeni organi u okviru svojih ovlaštenja i nadležnosti preduzmu aktivnosti na pribavljanju informacija o predmetnom događaju, kao i na zaštiti ljudskih i građanskih prava apelanata. Narodna skupština RS nije dobila odgovor o preduzetim mjerama. 11. Prema Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina) broj 12-02/4-233-1394706 od 28. novembra 2006. godine, taj or - gan je 28. januara 2004. godine evidentirao da su apelanta Željka Jankovića lišili slobode pripadnici SFOR-a, kao i da mu je pretresen stan u Bijeljini, ulica Njegoševa broj 4, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Dalje se u obavještenju navodi da je 28. januara 2004. godine evidentirano i pretresanje stana Duška Tešića, o čemu je također sačinjena službena zabilješka. Pod rednim brojem 1070/04 evidentirano je da su pripadnici SFOR-a 24. februara 2004. godine izvršili predaju apelanta Željka Jankovića, kojeg su prema njegovoj izjavi lišili slobode pripadnici SFOR-a. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. Dalje se navodi da je 13. februara 2004. godine evidentirano da su pripadnici SFOR-a izvršili predaju apelanta Duška Tešića, kojeg su prema njegovoj izjavi pripadnici SFOR-a lišili slobode na Jahorini 10. januara 2004. godine. O navedenom događaju obaviješteno je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. U izvještaju CJS Bijeljina koji je dostavljen Osnovnom javnom tužilaštvu Bijeljina navedeno je da je 28. januara 2004. godine Dragoljub Zekić obavijestio Policijsku upravu Bijeljina putem telefona da su tri nepoznata lica, inače pripadnici SFOR-a, sa fantomkama na glavi i uz prijetnju vatrenim oružjem, odveli Željka Jankovića. Isti dan CJS Bijeljina se obratio kapetan SFOR-a iz baze "Butmir" Sarajevo i obavijestio da su pripadnici SFOR-a priveli i zadržali apelanta Željka Jankovića. 12. Prema Obavještenju broj KTA-3/04 od 4. decembra 2006. godine, koje je Ustavni sud dobio od Okružnog tužilaštva Bijeljina, taj or gan je o hapšenju apelanta Željka Jankovića dobio izvještaj CJS Bijeljina 28. januara 2004. godine. Također je dobio izvještaj o pretresu stana Duška Tešića, dok za apelanta Vladimira Ilića nije dostavljen nikakav izvještaj. Okružno tužilaštvo Bijeljina ističe da po zaprimljenim izvještajima, u okviru svoje nadležnosti, nisu preduzimali nikakve radnje imajući u vidu nadležnost međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini. 13. Nema dokaza da su apelanti, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, pokretali bilo kakav drugi postupak pred nadležnim organima u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant Željko Janković navodi da su ga 28. januara 2004. godine uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred zgrade u kojoj stanuje kada je pošao da odvede svoju sedmogodišnju kćerku u školu. Iz dva civilna kombija su izašla četiri vojnika koji su bili maskirani, s kapama "fantomkama" na glavi, a dvojica su imala dugo naoružanje. Vezali su mu ruke, stavili kapu preko glave i antifon slušal ice na uši i ubacili ga u kom bi. Sve se ovo odigravalo pred maloljetnom kćerkom koju su prolaznici odveli kući. Odvezli sud ga izvan grada u nepoznatom pravcu vozilom marke "Mercedes", a zbog dužine putovanja ustanovio je da se najvjerovatnije radi o vojnoj bazi "Orao" kod Tuzle. Prilikom hapšenja nije mu saopćeno koji su razlozi hapšenja, niti je poučen o pravima, a kada su stigli na odredište skinuli su mu svu garderobu i dali mu da obuče kombinezon na golo tijelo. Tom prilikom mu je pročitana "optužnica" kojom mu se stavlja na teret kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali mu ona nije uručena. Smješten je u kontejner dimenzije 5x2 metra u kojem je jedino bio klima-uređaj uključen na hlađenje, iako je bio mjesec januar i napolju je padao snijeg. Sve vrijeme su mu bile vezane ruke i noge i spavao je na podu na temperaturi ispod 0 stepeni. Nakon desetak dana donosili su mu oko ponoći bolnička nosila na kojima bi spavao do 6 sati ujutro. Sve vrijeme mu je bilo upaljeno svjetlo, zbog čega je gubio orijentaciju u vremenu i puštana mu je izuzetno glasna muzika. Kada je išao u toalet, ponovo su mu preko glave stavljali kapu, na oči tamne naočale i antifon slušal ice na uši. 15. Apelant navodi da su ga prva dva dana ispitivali po nekoliko sati dnevno, pri čemu su lica koja su ga ispitivala imala "fantomke" preko glave i uniforme s američkim oznakama. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karadžić, Mladić i dr.), a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini. Navodi da nakon toga četiri do pet dana nije uopće ispitivan, a desetog dana mu je u posjetu došla delegacija Crvenog krsta. Dalje apelant navodi da je sedam dana štrajkovao glađu, tražeći da bude pušten iz pritvora, da kontaktira s advokatom i porodicom. Tokom trajanja pritvora dozvoljeno mu je da tri puta telefonom kratko kontaktira sa suprugom, i to prvi put tek nakon osam do devet dana boravka. Iz pritvora je pušten 24. februara 2004. godine, nakon 28 dana. Tom prilikom je uz istu proceduru (naočale, "fantomka" i antifon slušal ice) doveden pred Centar javne bezbjednosti Bijeljina, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je iz vozila koje se nakon toga udaljilo. Apelant navodi da se tokom trajanja pritvora njegova supruga obraćala predsjedniku RS, Narodnoj skupštini RS, Ministarstvu pravde RS, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali je dobila odgovore da niko nije nadležan da kontroliše postupke i radnje SFOR-a, niti bilo ko može naložiti SFOR-u da njenog supruga pusti iz pritvora. 16. Apelant Duško Tešić navodi da su ga uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred hotela "Bistrica" na Jahorini dok je bio sa svojim maloljetnim sinom i da je odveden u nepoznatom pravcu. Stavljene su mu tamne naočale, kapa preko lica i antifon slušal ice, a sudeći po dužini puta pretpostavlja da je odveden u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Prilikom hapšenja nisu mu saopćeni razlozi hapšenja niti šta mu se stavlja na teret, već mu je nakon dolaska u bazu pročitana "optužnica" prema kojoj mu se na teret stavlja kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ali mu ona nije uručena. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju lica koja je optužilo Tužilaštvo u Hagu (Karadžića i Mladića i dr.) i da otkrije ko učestvuje u finansiranju lica optuženih za ratne zločine, a njegovo nepoznavanje tih informacija tretirano je kao ugrožavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelant dalje navodi da je tretman tokom pritvora bio isti kao i kod apelanta Željka Jankovića, ali su u njegovom slučaju primjenjivane i dodatne mjere zastrašivanja. Izvođen je iz kontejnera s naočalama i kapom preko lica do nepoznate lokacije, tamo bi mu skinuli kapu s glave da bi se suočio sa streljačkim vodom. Oko 15 minuta je bio primoran da stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu, da bi mu onda opet stavili kapu i vratili ga u kontejner gdje bi nastavili s ispitivanjem uz prijetnju da sljedeći put neće samo stajati ispred streljačkog voda, već će ga strijeljati ako im ne da informacije koje traže od njega. Iz pritvora je pušten 13. februara 2004. godine, nakon 35 dana i to tako što je dovezen u Bijeljinu, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je na ulicu. Apelant navodi da je njegova supruga tokom trajanja pritvora kontaktirala lokalne institucije, MUP-CJS Bijeljina i Okružno tužilaštvo Bijeljina, ali je dobila odgovor da oni nisu nadležni da postupaju u stvarima u kojima je nadležan SFOR. Broj 36 – Strana 3826 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 17. Apelant dalje navodi da su mu vojnici SFOR-a u oktobru mjesecu 2004. godine izvršili pretresanje stana, bez naloga i objašnjenja, i tom prilikom mu oduzeli određena dokumenta, predmete i novac, što je kasnije vraćeno. Apelanta su ponovo 25. decembra 2004. godine uhapsili pripadnici SFOR-a, i to tokom noći, u stanu, uz prisustvo dvoje maloljetne djece i supruge. Tom prilikom je kompletan stan pretresen, a vojnici su ga sve vrijeme držali na nišanu kao i članove porodice. Prema apelantovim pretpostavkama ponovo je odveden u bazu "Orao" u Tuzli. Tretman u pritvoru je bio isti kao i kod prvog privođenja, s tim što je ovaj put imao krevet. Prvih dana je odbijao da razgovara s licima koja su ga ispitivala zahtijevajući da se ispitivanje obavi uz prisustvo njegovog advokata. Apelant navodi da se njegov advokat pismenim putem obratio SFOR-u, Odjelu za odštetne zahtjeve, da je 6. januara 2005. godine dobio odgovor i da je narednog dana, nakon 14 dana, pušten iz pritvora. 18. Apelant Vladi mir Ilić navodi da je uhapšen na teritoriji Srbije i Crne Gore 28. augusta 2004. godine i da je u ekstradicionom pritvoru bio do 17. decembra 2004. godine, kada je u mjestu Rača predat policiji i pravosudnim organima Republike Srpske. Smješten je u policijski automobil i nakon kratke vožnje izveden je iz vozila i predat američkim pripadnicima SFOR-a. Nisu mu saopćeni razlozi hapšenja, ruke su mu vezane lisicama, noge lancima, na oči su mu stavljene tamne naočale, preko glave kapa, a na uši "antifon" slušal - ice i sve vrijeme su mu držali prislonjeno oružje. Smješten je u oklopno vozilo i nakon pola sata vožnje prebačen je u helikopter. Sudeći prema dužini leta, prebačen je u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Tretman je bio isti kao i s ostalim apelantima - skinut do gole kože, obučen u kombinezon, u kontejneru je puštana klima na hladno, glasna muzika, itd. Tek sljedeći dan mu je pročitana navodna "optužnica" u kojoj se tereti za podržavanje lica optuženih za ratne zločine i da on predstavlja prijetnju NATO-u u Bosni i Hercegovini. "Optužnica" mu nije nikada uručena, a tjerali su ga da piše pisma u kojima bi priznao navode iz "optužnice" i naveo gdje se nalazi Radovan Karadžić. Lica koja su ga ispitivala predstavljala su se kao pripadnici CIA-e i naveli su da rade u ime Haškog tribunala. Prijetili su mu da će, ako ne prizna, biti prebačen u zatvor Gvantanamu, predat Muslimanima i sl. Nakon 20 dana posjetila ga je delegacija Crvenog krsta, a sve vrijeme pritvora nije mu bilo omogućeno da kontaktira sa svojim braniocem. Apelant navodi da je predat vlastima Republike Srpske 14. februara 2005. godine, dakle nakon dva mjeseca provedena u pritvoru. 19. U prilogu apelacije apelant Duško Tešić je dostavio kopiju pisma koju je uputio advokat Slobodan Cvijetić SFOR-u, Uredu za odštetne zahtjeve, Komandi NATO-a u Sarajevu od 13. januara 2005. godine i dva pisma Komandi NATO-a u Sarajevu od 6. januara i 25. februara 2005. godine. Svi apelanti, Duško Tešić, Željko Janković i Vladi mir Ilić su dostavili kopije spiska oduzetih predmeta. 20. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da su im prekršena prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije. 21. Za učinjene povrede navedenih prava apelanti smatraju da je odgovorna Bosna i Hercegovina, jer je kao ugovorna strana međunarodnih dokumenata preuzela obavezu da na svojoj teritoriji garantira najviši nivo zaštite ljudskih prava i sloboda, a samim tim da spriječi svako miješanje u fizičku sigurnost lica od vlasti i pojedinaca koji djeluju na njenoj teritoriji. 22. Na kraju apelanti navode da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se pozivaju na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 696/04 i obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im na ime kompenzacije isplati odštetu, i to apelantu Željku Jankoviću iznos od 30.000,00 KM, Dušku Tešiću iznos od 50.000,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 60.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) ističe da osporava činjenice koje su apelanti naveli u apelaciji, s obzirom da nisu potkrijepljene objektivnim dokazima. Osim izjava samih apelanata nema nikakvih objektivnih pokazatelja o njihovom tretmanu prilikom zadržavanja kod snaga SFOR-a. Također, u odgovoru se navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu. 24. Pravobranilaštvo BiH navodi da Zakon o parničnom postupku BiH priznaje redovnu parničnu sposobnost državi Bosni i Hercegovini kao pravnoj osobi, a zahtjev za naknadu štete rješava se u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, te su apelanti mogli da pred redovnim sudovima tuže vlasti Bosne i Hercegovine radi naknade štete koja im je pričinjena aktima SFOR-a. Pravobranilaštvo BiH smatra da apelacija nije dopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava i zbog toga što ne postoji uzročno-posljedična veza između navodne povrede ljudskih prava apelanata i radnji koje je preduzela ili je trebala preduzeti Bosna i Hercegovina. Na kraju Pravobranilaštvo BiH navodi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti, niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobranilaštvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Na kraju Pravobranilaštvo BiH smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. V. Relevantni propisi 25. Ustav Bosne i Hercegovine Član II/1. "Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Š...Ć" Član II/2. "Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Š...Ć" 26. Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja) Član I "Opće obaveze Š...Ć 2. Svrha ovih obaveza je sljedeća: Š...Ć b. osigurati podršku i ovlaštenje IFOR-u, te posebno ovlastiti IFOR da preduzme potrebne korake, uključujući upotrebu potrebne sile, kako bi osigurao poštovanje ovog aneksa i vlastitu zaštitu. " Član VI "Š...Ć 5. Stranke znaju i saglasne su da će zapovjednik IFOR-a imati ovlast, bez uplitanja ili dopuštenja ijedne strane, učiniti sve što smatra potrebno i ispravnim uključujući upotrebu vojne sile radi zaštite IFOR-a i izvršenja odgovornosti navedenih u paragrafima 2, 3, 4..." 27. Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o ljudskim pravima) Član I "Strane potpisnice će osigurati svim licima koje spadaju pod njihovu jurisdikciju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. Š...Ć" 28. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1088 od 12. decembra 1996. godine "Vijeće sigurnosti, Š...Ć 19. Ovlašćuje države članice koje djeluju u skladu sa stavom 18. gore da preduzmu sve neophodne mjere da provedu Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3827 implementaciju i osiguraju poštivanje Aneksa 1.A Mirovnog sporazuma, te ističe da će se strane i dalje smatrati jednako odgovornim za poštivanje tog aneksa i jednako će podlijegati takvom izvršenju od SFOR-a kada to bude neophodno za osiguranje implementacije tog aneksa i zaštite SFOR-a, te napominje da su strane pristale na to da SFOR preduzima takve mjere;" 29. Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja (zaključen 23. novembra 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Pe ter son, Ohio) "Š...Ć 2. Odredbe Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih naroda od 13. februara 1946. godine koji se tiču eksperata misije će se primjenjivati mu ta tis mu tan dis na osoblje NATO-a koje je uključeno u operaciju osim ako je drugačije predviđeno sadašnjim sporazumom. Nadalje, NATO, njegova imovina i sredstva će uživati privilegije i imunitet kao što je specificirano u toj konvenciji i kao što je naznačeno u sadašnjem sporazumu. 3. Sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija." VI. Dopustivost 30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta Vladimira Ilića, u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava na privatni, porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 33. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 34. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 35. Apelant Vladi mir Ilić samo navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ne navodeći bilo kakve dokaze kojima potkrepljuje ove navode. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra paušalnim i ničim dokazanim, te su očigledno (prima fa cie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. 36. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti ostalih navoda predmetne apelacije jeste pitanje iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, s obzirom na to da su se apelanti zahtjevom za zaštitu svojih prava obratili Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je predstavke apelanata proslijedila Predsjedništvu BiH, Ombudsmenu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužilaštvu, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske. 37. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da nema dokaza da se bilo ko od trojice apelanata obraćao organima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu. 38. Ustavni sud zapaža da su se i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti obavezali da će svim licima na svojoj teritoriji osigurati najviši nivo garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s članom II Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga su i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti odgovorni za zaštitu ustavnih i ljudskih prava svih lica na njihovoj teritoriji. 39. Ustavni sud posebno primjećuje da apelacija u konkretnom predmetu nije upućena protiv SFOR-a, nego protiv Bosne i Hercegovine, te da se pritužbe apelanata odnose na to što nadležni organi Bosne i Hercegovine nisu preduzeli bilo kakve mjere da bi se zaštitila njihova ustavna prava. Stoga se Ustavni sud i ne bavi pitanjem odgovornosti SFOR-a za povrede prava apelanata, nego odgovornosti domaćih nadležnih organa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione per so nae da razmatra predmetnu apelaciju. 40. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proistječu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 41. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja djelotvornih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, naprimjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, kao što je utvrđeno u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su djelotvorni i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i djelotvornosti pravnog lijeka. 42. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati. Prema "općepriznatim pravilima međunarodnog prava" mogu postojati posebne okolnosti prema kojima se cijeni iscrpljivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1908. godine, serija A, br. 40, str. 18-19, paragraf 36-40). Broj 36 – Strana 3828 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 43. S tim u vezi Ustavni sud napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvorni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti preduzimali razumne aktivnosti u pogledu zaštite svojih ustavnih prava, obraćajući se navedenim organima. S obzirom na to da niti jedan or gan nije preduzeo bilo kakve mjere, niti su uputili apelante kako da zaštite svoja prava, smatrajući da domaći organi nisu nadležni da postupaju u konkretnom predmetu, očigledno je da takav pristup ostavlja apelante bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje zaštita zagarantiranih prava. U takvoj situaciji ni upućivanje apelanata na redovne sudove, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Ustavni sud posebne okolnosti vidi u činjenici da se radi o posljedicama postupaka pripadnika SFOR-a, koji je u Bosni i Hercegovini prisutan na osnovu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, njegovih aneksa i drugih međunarodnih instrumenata, i koji uživaju imunitet i ne podliježu jurisdikciji domaćih organa, te opći pravni i politički kontekst u Bosni i Hercegovini. S druge strane, postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava, pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Dakle, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/05). 44. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelanti smatraju da su im zbog načina na koji ih je uhapsio i pritvorio SFOR prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije, pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života, doma i prepiske iz člana 8. Evropske konvencije. a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 47. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost." 48. Član 5. stav 1. Evropske konvencije glasi: "Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda; b) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; d) lišavanja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti; e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije." 49. Apelanti navode da se prilikom hapšenja SFOR-a njima, niti bilo kojem prisutnom članu porodice niko od ovih lica nije predstavio, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo šta slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i šta se dešava. Po dolasku na nepoznatu lokaciju samo im je saopćeno da su uhapšeni zbog narušavanja Dejtonskog sporazuma i ugrožavanja snaga NATO-a. U pritvoru su ispitivani o bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, te je traženo da otkriju koja lica učestvuju u finansiranju lica optuženih za ratne zločine. U vezi s ovim hapšenjem i pritvaranjem apelanata nijedan or gan u Bosni i Hercegovini nije preduzimao nikakve mjere. 50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelante uhapsili i pritvorili pripadnici SFOR-a isključivo u svrhu informiranja o Radovanu Karadžiću i drugim optuženim za ratne zločine. 51. Namjena člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije je da zaštiti lica od nezakonitog hapšenja ili lišavanja slobode. Razlozi koji mogu opravdati hapšenje ili lišavanje slobode su pobrojani u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. Među ovim razlozima se ne može naći uporište za hapšenje i pritvaranje apelanata u konkretnim slučajevima. 52. To je dovoljno da Ustavni sud zaključi da je hapšenje i pritvaranje apelanata bilo "nezakonito" u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti zbog toga smatraju odgovornom Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih organa u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke organa međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako organi države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine smatra da Bosna i Hercegovina nije odgovorna. 53. Iz obavještenja Narodne skupštine Republike Srpske, Predsjedništva BiH, te CJS Bijeljina i Okružnog tužilaštva Bijeljina proizlazi da su nadležni organi odmah bili upoznati s činjenicom da su pripadnici SFOR-a lišili apelante slobode, ali da povodom toga nisu ništa preduzeli. 54. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Sabahudin Fijuljanin protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12499 od 11. januara 2003. godine Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je tuženim stranama naredio da zvanično zatraže od SFOR-a da podnosioca prijave odmah stave pod nadležnost organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tužene strane su ispoštovale naredbu o privremenoj mjeri, a SFOR je predao podnosioca prijave organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je podnosilac prijave istog dana oslobođen. 55. Ustavni sud primjećuje da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, a radi njegove implementacije, prenijela jedan dio svoje nadležnosti, koje ima kao država, na međunarodnu zajednicu i njene organe i organizacije, između ostalih i IFOR, odnosno kasnije SFOR. Tačno je da, prema članu 6. Aneksa 1 uz ovaj sporazum, IFOR, odnosno SFOR ima pravo da preduzme svaku akciju koju smatra neophodnom s ciljem izvršenja svog mandata, te da je, prema članu 12. ovog aneksa, vojni zapovjednik IFOR-a (SFOR-a) konačni autoritet što se tiče tumačenja odredaba navedenog aneksa. Ustavni sud priznaje da je neophodno da Bosna i Hercegovina, kao subjekt međunarodnog prava, poštuje svoje obaveze preuzete međunarodnim sporazumima. Međutim, Ustavom Bosne i Hercegovine koji je kao Aneks 4 također sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Aneksom 6, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da garantira najviši nivo ljudskih prava svim licima na svojoj teritoriji, odnosno svim licima pod njenom jurisdikcijom. 56. Ustavni sud primjećuje da nijedna odredba Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti pravilo međunarodnog prava, ne nameću Bosni i Hercegovini obavezu da dâ prednost primjeni odredaba Aneksa 1 u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, koji sam, kako je već navedeno, Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3829 predstavlja Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Aneks 6, a posebno ne dopušta da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naprotiv, Bosna i Hercegovina je dužna da u svakom trenutku osigura licima na svojoj teritoriji ostvarivanje garantiranih ljudskih prava. I Evropski sud je u svojim odlukama usvojio stanovište da Evropska konvencija ne isključuje mogućnost prijenosa nadležnosti na međunarodne organizacije pod uvjetom da prava propisana Evropskom konvencijom i dalje budu osigurana. Zbog toga se odgovornost države ugovornice nastavlja i nakon takvog prijenosa nadležnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-I). Ustavni sud smatra da se isto obrazloženje može primijeniti i na konkretan slučaj. Dalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da država na čijoj teritoriji dođe do povrede prava zagarantiranog Evropskom konvencijom zadržava odgovornost da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti žrtve, iako je povreda rezultat radnji predstavnika nad kojima spomenuta država nema de facto kontrolu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ilascu protiv Moldavije i Rusije, presuda od 8. jula 2004. godine). 57. Cilj Evropske konvencije je da garantira prava koja nisu teoretska ili iluzorna, nego praktična i efikasna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Zbog toga, činjenica da se radnje kojima se krše ustavna prava apelanata mogu pripisati SFOR-u ne oslobađa državu da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti ta prava. Evropski sud za ljudska prava je, u principu, u slučaju Banković i drugi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Banković i drugi protiv Belgije, Češke Republike i drugih, presuda od 12. decembra 2001. godine) potvrdio da su, prema Evropskoj konvenciji, strane ugovornice odgovorne za aktivnosti koje njihovi predstavnici preduzimaju izvan njihovih teritorija, kao što su, npr., pripadnici NATO-a, pod uvjetom da imaju stvarnu kontrolu u području u kojem djeluju. Ustavni sud smatra da se ovo primjenjuje na države iz kojih dolazi SFOR, i to u periodu dok se one smatraju stranama ugovornicama Evropske konvencije. Dokazi u konkretnom slučaju sugeriraju da osoblje SFOR-a koje je uhapsilo apelanta pripada oružanim snagama SAD, koja nije jedna od strana ugovornica Evropske konvencije. Međutim, SAD je potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je jedan od instrumenata sadržanih u Aneksu 1 Ustava Bosne i Hercegovine, koji nameće jednake obaveze onima koji potpadaju pod Evropski sud za ljudska prava. 58. Prema odredbi člana 1. Evropske konvencije, države ugovornice svim licima pod svojom jurisdikcijom "jamče" prava i slobode utvrđene Konvencijom. Ova odredba ne obavezuje države ugovornice samo da se uzdrže od kršenja tih prava i sloboda, nego i da zaštite ta prava i spriječe da treća strana (lica i organizacije za koje država nije odgovorna) krši prava pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, X i Y protiv Holandije, presuda iz 1985. godine, serija A, br. 91; Plat form "Arzte fur das Leben" protiv Austrije, presuda iz 1988. godine, serija A, broj 139, te McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 324). Prema tome, Evropska konvencija nameće državi ugovornici pozitivnu obavezu da temeljno istraži navode o namjernom lišavanju slobode čak i u predmetima u kojima se ne može utvrditi da se lišavanje slobode može pripisati organima vlasti (vidi odluku Doma broj CH/02/9851 i ostali, M.Ć. i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. decembra 2003. godine, tačka 60, i već citirana presuda Evropskog suda za ljudska prava Ilascu protiv Moldavije i Rusije). 59. Ustavni sud prihvata da se odgovorne domaće vlasti mogu suočiti s teškim zadatkom ukoliko je potrebno da preduzmu odgovarajuće mjere prema pripadnicima SFOR-a, kao međunarodne organizacije koja uživa imunitet, a pored toga raspolaže mnogo jačim sredstvima i mjerama prinude nego sama država. One su, međutim, obavezne preduzeti korake primjerene takvoj situaciji. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi s općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine). Pri tome takva istraga ne mora u svakom slučaju dati pozitivne rezultate. Evropska konvencija ne nameće obavezu državi da dođe do određenog rezultata, nego da provede odgovarajući postupak. Pošto je obaveza postupanje, a ne rezultat, moguće je da organi ispune svoje pozitivne obaveze prema Evropskoj konvenciji čak i ako ne dođe do konkretnog utvrđivanja činjenica i okolnosti u kojima je došlo do povrede prava (vidi Odluku Doma broj CH/98/668, Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 2. juna 2003. godine, tač. 80. i 85). 60. Međutim, i pored toga što su apelanti i njihove porodice tražili zaštitu svojih ustavnih prava od organa koje su smatrali nadležnim prema domaćem zakonu, oni ne samo da nisu preduzeli odgovarajuće korake s ciljem zaštite tih prava, niti su proveli odgovarajuću istragu u tom pogledu, nego nisu preduzeli ni najmanji korak u tom pravcu, sa ciljem da utvrde istinu o predmetnom događaju. Sama ta činjenica mora se smatrati najozbiljnijim propustom pošto lišava apelante elementarnih garancija o ljudskim pravima. Time što nije provedena nikakva istraga nakon saznanja o tome šta se desilo sa apelantima, vlasti se ne mogu osloboditi odgovornosti za kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga, činjenično stanje ne pokazuje da lokalne vlasti nisu mogle garantirati da će SFOR osloboditi apelante i isplatiti im štetu, te da one nisu obavezne da apelantima naknade štetu izazvanu povredom njihovih ustavnih prava ako SFOR odbije da to učini. U jednom prijašnjem slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/00 od 28. novembra 2003. godine) Ustavni sud je smatrao da imunitet međunarodnih snaga (UNPROFOR) prema međunarodnim propisima ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina (kako se danas naziva tadašnja Republika Bosna i Hercegovina). 61. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Član 5. stav 2. Evropske konvencije 62. Član 5. stav 2. Evropske konvencije glasi: "Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega." 63. Apelanti su naveli da im je tek nakon što su odvedeni automobilom, odnosno helikopterom, i dolaskom na nepoznatu lokaciju saopćeno da ih je uhapsio SFOR zbog "narušavanja Dejtonskog sporazuma" i zbog ugrožavanja snaga NATO-a i Bosne i Hercegovine. 64. Prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije, uhapšenom licu moraju biti rečeni, jednostavnim jezikom, bez stručnih izraza, tako da može razumjeti, bitni pravni i činjenični razlozi za njegovo hapšenje. Ovakvo obavještenje mora biti hitno, ali ga ne mora dati službeno lice koje vrši hapšenje u samom momentu hapšenja. Jesu li sadržaj i hitnost datog obavještenja zadovoljavajući treba odrediti za svaki konkretni slučaj, u skladu s njegovim posebnim obilježjima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Camp bell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, br. 182). 65. U konkretnom slučaju apelanti nisu bili obaviješteni o "zakonskim" razlozima za njihovo hapšenje, niti o činjeničnim razlozima iz kojih bi proizlazila sumnja da su izvršili neko konkretno krivično djelo, niti su bili u mogućnosti da pokrenu pitanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja. Prema tome, Ustavni sud smatra da sadržaj obavještenja datog apelantima o razlozima njihovog hapšenja i pritvaranja ne zadovoljava min i mum standarda iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. 66. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Član 5. stav 3. Evropske konvencije 67. Član 5. stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Broj 36 – Strana 3830 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. "Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.Š...Ć" 68. Apelanti smatraju da je član 5. stav 3. Evropske konvencije prekršen, jer nisu izvedeni pred sudiju ili službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast. 69. Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije je primjenjiv samo u slučajevima kada su lica uhapšena ili lišena slobode na osnovu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Ustavni sud je već zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o "zakonitom" hapšenju u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da nema povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije 70. Član 5. stav 4. Evropske konvencije glasi: "Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje." 71. Apelanti smatraju da je član 5. stav 4. Evropske konvencije prekršen jer nisu bili u mogućnosti da pokrenu postupak kojim bi sud u kratkom vremenu odlučio o zakonitosti njihovog hapšenja i pritvaranja. 72. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pojam "zakonitost" ima isto značenje kao i u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. U smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije lice koje je uhapšeno ili pritvoreno ima pravo na preispitivanje u vezi s okolnostima postupka i stvarnim uvjetima koji su bitni za "zakonitost" hapšenja ili pritvora. To znači da je apelantu morao biti dostupan djelotvoran pravni lijek za preispitivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A, br. 145 B). 73. U konkretnom slučaju apelantima na raspolaganju nije bio nikakav pravni lijek za utvrđivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja, pa Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 5. Evropske konvencije 74. Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi: "Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje." 75. Apelanti smatraju da je član 5. stav 5. Evropske konvencije prekršen, jer u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da im isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete. Apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 76. Kako je već navedeno, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 77. Ustavni sud podsjeća da je u članu 436. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine propisano koja lica imaju pravo na naknadu štete i da to pravo u smislu stava 2. ovog člana pripada i "licu koje je lišeno slobode bez zakonskog osnova". Prema članu 433. istog zakona, lice koje je oštećeno može da traži naknadu od nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, a zatim da se, prema članu 434. istog zakona, obrati i nadležnom sudu. Također, Ustavni sud u ovoj odluci je već naglasio da postojanje pravnih lijekova mora da bude dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer u suprotnom ne bi bili djelotvorni, niti bi postojala obaveza da se oni koriste. 78. U konkretnom slučaju apelanti su se preko svojih advokata i porodica obraćali vlastima i institucijama Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, i oni im nisu ukazali na mogućnost bilo kakvog daljnjeg postupanja u njihovom slučaju, jer je hapšenje i pritvaranje izvršio SFOR. Dalje, Ustavnom sudu nije poznat nijedan slučaj u kojem su se nadležni organi vlasti ili sudovi pridržavali postupka za naknadu štete iz Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u slučaju lica koje je u istom položaju kao i apelant. Ustavni sud smatra da formalno propisivanje prava na naknadu u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma broj CH/97/45, Hermas protiv Federacije BiH, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 18. februara 1998. godine, tač. 73-77). 79. Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 5. Evropske konvencije. 80. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije. b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 81. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;" 82. Član 3. Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 83. Apelanti navode da su prilikom hapšenja vezani lisicama, preko očiju su im stavljene zatamnjene naočale kroz koje se ništa ne vidi, preko ušiju slušal ice od kojih ništa nisu čuli i preko glave kapu. Apelant Željko Janković navodi da je boravio u kontejneru u kojem je klima-uređaj bio uključen na hlađenje, da su mu obukli kombinezon na golo tijelo, da su mu sve vrijeme bile vezane noge i ruke i da je spavao na podu. Sve vrijeme je bilo upaljeno svjetlo te nije imao orijentaciju o vremenu, a puštana je i glasna muzika. Kada bi išao u toalet stavljane su mu tamne naočale, kapa preko glave i antifon slušal ice. Apelant Duško Tešić također navodi da su ga obukli u kombinezon na golo tijelo, smjestili ga u kontejner gdje je bio izložen ekstremno niskim temperaturama, puštanju glasne muzike, lavežu pasa i krikovima životinja, dezorijentaciji u vremenu zbog upaljenog svjetla. Navodi da su ga izvodili pred streljački vod i da je bio primoran da 15 minuta stoji ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu. Apelant Vladi mir Ilić navodi da su mu prilikom hapšenja vezali noge lancima, ruke lisicama, stavili tamne naočale, kapu preko glave, slušal ice na uši i sve vrijeme držali oružje prislonjeno na glavu. U pritvoru je skinut do gola, obučen u kombinezon, puštana je klima na hladno, glasna muzika, te su ga tjerali da piše pisma u kojima bi priznao gdje se nalazi Radovan Karadžić, i prijetili da će ga prebaciti u zatvor Gvantanamo, predati Muslimanima i sl. 84. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zajamčena jedna od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i pod najtežim okolnostima, kao što su borba protiv terorizma i zločina, bezuvjetno je zabranjeno mučenje, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nikakvo odstupanje nije moguće, niti u situacijama kada opća opasnost prijeti naciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-VI, paragraf 62). U pogledu lica koja su lišena slobode, svaka primjena nasilja ili mjera koje nisu neophodne zbog ponašanja uhapšenog lica umanjuje ljudsko dostojanstvo i, u principu, predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, serija A, br. 336, paragraf 38). 85. Prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije, pojam neljudskog postupka obuhvata najmanje takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških mentalnih i fizičkih patnji, koje su u datoj situaciji neopravdane, uz uvjet da su dostigle minimalni nivo ozbiljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava ustanovio kršenje prava lica da ne bude podvrgnuto neljudskom i ponižavajućem postupku iz člana 3. Evropske konvencije u slučaju kada je lice prilikom ispitivanja bilo prisiljeno da dugo stoji na nožnim prstima, glava mu je prekrivana crnom kukuljicom, podvrgnuto je intenzivnoj buci uz uskraćivanje sna i dovoljno hrane (vidi Evropski sud za ljudska Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3831 prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A.25, str. 66-67). 86. U situaciji kada vlasti Bosne i Hercegovine nisu preduzele mjere da ispitaju uvjete za hapšenje i pritvor apelanata i kada u odgovoru na apelaciju nisu osporeni navodi iz apelacije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da dalje ispituje uvjete za pritvor apelanata uprkos mogućim sumnjama. 87. Ustavni sud zaključuje da postupak prema apelantima za vrijeme hapšenja i pritvora, te držanje u stanju produžene neizvjesnosti u pogledu njihove sudbine, predstavljaju neljudski postupak i kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske 88. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 89. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 90. Apelanti Željko Janković i Duško Tešić smatraju da im je prekršeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant Željko Janković je u prilogu apelacije dostavio spisak predmeta koje su pripadnici SFOR-a oduzeli iz njegovog stana prilikom pretresa koji su obavili 28. januara 2004. godine, a koji su potpisali članovi njegove porodice. Apelant Duško Tešić navodi da su prilikom drugog hapšenja pripadnici SFOR-a u toku noći, u prisustvu dvoje maloljetne djece i supruge, pretresli kompletan stan, ispreturali stvari, a vojnici s dugim naoružanjem su sve vrijeme na nišanu držali i članove njegove porodice. Također, ni apelantu ni članovima njegovog domaćinstva nije dat nalog za navedene postupke, a članovima domaćinstva je ponuđeno da potpišu zapisnik o oduzetim predmetima. 91. Ustavni sud smatra da pritužbe apelanata nesporno ulaze u opseg prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da osigura poštivanje ovog prava pojedinca. Praksa Evropske konvencije potvrđuje da se pretresanjem stana ili kuće vrši miješanje u pravo na privatnost, a da kršenje prava na poštivanje nečijeg "doma" uvijek uključuje i miješanje u nečiji "privatni život" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33). Postupanje SFOR-a u konkretnim slučajevima, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje navedenog prava. Prema tome, Ustavni sud mora utvrditi je li to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) u svrhu legitimnog cilja i c)je li to neophodno u demokratskom društvu, odnosno je li prekršen princip proporcionalnosti. 92. Ustavni sud ponovo podsjeća da svi aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini imaju jednaku važnost, a posebno ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, podsjeća na član 3. Sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja, prema kojem "sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu s prirodom operacija". Ustavni sud podsjeća i da su u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jamstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica, polazeći od međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. 93. U jednom drugom slučaju koji je Ustavni sud prije razmatrao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 642/03 od tač. 41. i 42) apelantov dom je pretresen uz njegovu saglasnost datu SFOR-u i u prisustvu policajaca Policijske uprave, kao garancije za zakonito postupanje prilikom pretresa. Pripadnici SFOR-a bez apelantove saglasnosti i dok nije osigurano prisustvo domaće policije nisu pristupili pretresu. Ustavni sud je smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju, osim što je predviđeno zakonom, predstavljalo istovremeno i neophodnu mjeru koju nalažu interesi javne sigurnosti i interesi zaštite prava i sloboda drugih, te da je proporcionalno cilju koji se želi postići. 94. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i kad bi se pojam "zakon" tumačio šire, zbog specifične situacije s djelovanjem SFOR-a u Bosni i Hercegovini, i kad bi se Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i drugi dokumenti koji reguliraju sta tus i daju okvir za postupke SFOR-a mogli smatrati "zakonom" u smislu osnove za miješanje u pravo apelanata, Ustavni sud smatra da miješanje nije bilo u skladu sa "zakonom" zbog toga što su postupci pripadnika SFOR-a u konkretnim slučajevima bili izvan okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata. S druge strane, bona fi des na strani pripadnika SFOR-a pri predmetnom postupanju ne može samo po sebi predstavljati pretpostavku za valjanost preduzetih prisilnih mjera. 95. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. d) Zahtjev za kompenzaciju 96. Zbog kršenja navedenih ljudskih prava, apelanti traže naknadu materijalne i nematerijalne štete, i to apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 97. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neosnovanim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 98. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 99. Ustavni sud je već u ovoj odluci naglasio kako smatra da nijedan drugi postupak za naknadu štete nije djelotvoran lijek. Također, Ustavni sud je u ovoj odluci utvrdio kršenje prava apelanata iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je razmotrio dosadašnju praksu u pogledu određivanja naknade licima koja su bila u sličnoj situaciji kao i apelanti. U Odluci broj CH/97/41, u kojoj je aplikant tražio 10.000 DM za svaki mjesec nezakonitog pritvora, a s obzirom na to da je u pritvoru proveo deset mjeseci, njegov zahtjev je iznosio 100.000 DM plus 50.000 DM za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela njegova porodica, Dom je odlučio da dosudi naknadu u ukupnom iznosu od 30.000 DM. Također, u odlukama broj CH/98/1027 i CH/99/1842 Dom je dosudio aplikantu iznos od 25.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu, jer je bio u nezakonitom pritvoru manje od dva mjeseca i pri tom zadobio prostrelne rane. U predmetu broj CH/97/45 Dom je dosudio aplikantu 18.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava iz čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije i zbog toga što je bio diskriminiran u uživanju tih prava. Aplikant je proveo u nezakonitom pritvoru oko šest mjeseci. U predmetu Ustavnog suda broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine apelant je potraživao na ime naknade materijalne i nematerijalne štete iznos od 300.000,00 KM, a dosuđeno mu je 600 KM na ime materijalne štete i 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete. Apelant je proveo u nezakonitom pritvoru šest dana. 100. Na osnovu navedene prakse Doma i Ustavnog suda i okolnosti konkretnih slučajeva, Ustavni sud je odlučio da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije pripada iznos od po 600 KM, a zbog kršenja prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije apelantu Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM, što ukupno iznosi 3.400,00 KM, apelantu Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, što ukupno iznosi 5.500,00 KM, a apelantu Vladimiru Iliću zbog kršenja prava iz člana II/3.b) Broj 36 – Strana 3832 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije iznos od 6.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.600,00 KM. VIII. Zaključak 101. Postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi s općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi prava apelanata. Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava. 102. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 103. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2582/05, rješavajući apelaciju Duška Tešića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića. Utvrđuje se povreda prava na zabranu mučenja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1, 2, 4. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U odnosu na Duška Tešića i Željka Jankovića se utvrđuje povreda prava na poštivanje privatnog porodičnog života, doma i prepiske iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Dušku Tešiću, Željku Jankoviću i Vladimiru Iliću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od po 600 KM na ime materijalne štete zbog povrede prava iz članka 5. stavak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava utvrđenih ovom odlukom. Nalaže se Bosni i Hercegovini da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Duška Tešića, Željka Jankovića i Vladimira Ilića podnesena protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, u odnosu na članak 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Ilića u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je očevidno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Duško Tešić, Željko Janković i Vladi mir Ilić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Slobodan Cvijetić, odvjetnik iz Bijeljine, su podnijeli 19. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 3. veljače 2006. godine od Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine je zatražen odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju je dostavljen Ustavnom sudu 14. veljače 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 4. prosinca 2006. godine. 5. Na traženje Ustavnog suda, obavijesti o predmetu apelacije su dostavili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 24. studenoga 2006. godine, Narodna Skupština Republike Srpske 27. studenoga 2006. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske - Centar javne sigurnosti Bijeljina 1. prosinca 2006. godine, a Okružno tužiteljstvo Bijeljina 7. prosinca 2006. godine. 6. Apelanti su 23. studenoga 2006. godine obavijestili Ustavni sud da nisu podnosili zahtjev za naknadu štete Povjerenstvu za naknade štete pri Ministarstvu pravde Republike Srpske, jer im nitko na njihovo usmeno traženje nije mogao potvrditi da takvo povjerenstvo uopće postoji. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelanta Željka Jankovića je 28. siječnja 2004. godine uhapsio SFOR ispred zgrade u kojoj je stanovao i, nakon toga, pritvorio. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, je proveo 28 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta Duška Tešića je SFOR uhapsio 10. siječnja 2004. godine ispred hotela "Bistrica" na Jahorini i potom ga pritvorio. U pritvoru SFOR-a je na nepoznatoj lokaciji proveo 35 dana, nakon čega je pušten iz pritvora. Apelanta je SFOR ponovno uhapsio i pritvorio 25. prosinca 2004. godine, u stanu u Bijeljini. Apelant je u pritvoru SFOR-a na nepoznatoj lokaciji proveo 14 dana. Apelanta Vladimira Ilića je na graničnom prijelazu Rača 17. prosinca 2004. godine uhapsio i pritvorio SFOR. U pritvoru SFOR-a je, na nepoznatoj lokaciji, proveo dva mjeseca. 9. Prema Obavještenju broj 05-2-13-1969-1/06 od 23. studenoga 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tomu se tijelu u ime obitelji apelanta Vladimira Ilića obratio odvjetnik Miloš Perić. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 7. ožujka 2005. godine od Ministarstva obrane BiH tražilo dostavu informacija o tomu gdje se nalazi apelant Vladi mir Ilić. U odgovoru Ministarstva obrane 17. ožujka 2005. godine je navedeno da su apelanta Vladimira Ilića 17. prosinca 2004. godine na graničnom prijelazu Rača uhapsile snage SFOR-a i odvele ga na nepoznatu lokaciju i da su Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3833 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. ga potom, prema njihovim saznanjima, međunarodne snage predale u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, gdje je zadržan u pritvoru zbog istrage o drugim kaznenim djelima. 10. Prema Obavještenju broj 01-1458/06 od 27. studenoga 2006. godine koje je Ustavni sud dobio od Narodne Skupštine Republike Srpske, to je tijelo povodom hapšenja apelanata koje je izveo SFOR primio predstavku Gorana Neškovića, odvjetnika Dušana Tešića, i Sretka Markovića, odvjetnika Željka Jankovića. Sukladno proceduri predstavke su proslijeđene na razmatranje i postupanje nadležnom skupštinskom odboru koji je predstavke nakon razmatranja, 10. veljače 2004. godine, proslijedio Predsjedništvu BiH, Ombudsmanu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužiteljstvu, Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske, na daljnje razmatranje i postupanje. Ujedno je zatraženo da navedena tijela u okviru svojih ovlasti i nadležnosti poduzmu aktivnosti na pribavljanju informacija o predmetnom događaju, kao i na zaštiti ljudskih i građanskih prava apelanata. Narodna skupština RS nije dobila odgovor o poduzetim mjerama. 11. Prema Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, Centar javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina) broj 12-02/4-233-1394706 od 28. studenoga 2006. godine, to je tijelo 28. siječnja 2004. godine evidentiralo da su apelanta Željka Jankovića lišili slobode pripadnici SFOR-a, kao i da mu je pretresen stan u Bijeljini, ulica Njegoševa broj 4, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Dalje se u obavještenju navodi da je 28. siječnja 2004. godine evidentirano i pretresanje stana Duška Tešića, o čemu je također sačinjena službena zabilješka. Pod rednim brojem 1070/04 je evidentirano da su pripadnici SFOR-a 24. veljače 2004. godine izvršili predaju apelanta Željka Jankovića, kojega su prema njegovoj izjavi lišili slobode pripadnici SFOR-a. O navedenom je događaju obaviješteno Ministarstvo unutarnjih poslova RS. Dalje se navodi da je 13. veljače 2004. godine evidentirano da su pripadnici SFOR-a izvršili predaju apelanta Duška Tešića, kojega su prema njegovoj izjavi pripadnici SFOR-a lišili slobode na Jahorini 10. siječnja 2004. godine. O navedenom je događaju obaviješteno Ministarstvo unutarnjih poslova RS. U izvješću CJS Bijeljina koje je dostavljeno Osnovnom javnom tužiteljstvu Bijeljina je navedeno da je 28. siječnja 2004. godine Dragoljub Zekić obavijestio Policijsku upravu Bijeljina putem telefona da su tri nepoznate osobe, inače pripadnici SFOR-a, sa fantomkama na glavi i uz prijetnju vatrenim oružjem, odveli Željka Jankovića. Isti dan CJS Bijeljina se obratio kapetan SFOR-a iz baze "Butmir" Sarajevo i obavijestio da su pripadnici SFOR-a priveli i zadržali apelanta Željka Jankovića. 12. Prema Obavještenju broj KTA-3/04 od 4. prosinca 2006. godine, koje je Ustavni sud dobio od Okružnog tužiteljstva Bijeljina, to je tijelo o hapšenju apelanta Željka Jankovića dobilo izvješće CJS Bijeljina 28. siječnja 2004. godine. Također je dobilo izvješće o pretresu stana Duška Tešića, dok za apelanta Vladimira Ilića nije dostavljeno nikakvo izvješće. Okružno tužiteljstvo Bijeljina ističe da po zaprimljenim izvješćima, u okviru svoje nadležnosti, nisu poduzimali nikakve radnje imajući u vidu nadležnost međunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini. 13. Nema dokaza da su apelanti, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu zbog toga što ih je uhapsio i pritvorio SFOR, pokretali bilo kakav drugi postupak pred nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant Željko Janković navodi da su ga 28. siječnja 2004. godine uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred zgrade u kojoj stanuje kada je krenuo odvesti svoju sedmogodišnju kćerku u školu. Iz dva civilna kombija su izašla četiri vojnika koji su bili maskirani, s kapama "fantomkama" na glavi, a dvojica su imala dugo naoružanje. Vezali su mu ruke, stavili kapu preko glave i antifon slušal ice na uši i ubacili ga u kom bi. Sve se ovo odigravalo pred malodobnom kćerkom koju su prolaznici odveli kući. Odvezli sud ga izvan grada u nepoznatom pravcu vozilom marke "Mercedes", a zbog duljine putovanja je ustanovio da se najvjerojatnije radi o vojnoj bazi "Orao" kod Tuzle. Prigodom hapšenja nije mu priopćeno koji su razlozi hapšenja, niti je poučen o pravima, a kada su stigli na odredište skinuli su mu svu garderobu i dali mu da obuče kombinezon na golo tijelo. Tom mu je prigodom pročitana "optužnica" kojom mu se stavlja na teret kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma, ali mu ona nije uručena. Smješten je u kontejner dimenzije 5x2 metra u kojemu je jedino bio klima-uređaj uključen na hlađenje, iako je bio mjesec siječanj i napolju je padao snijeg. Sve su mu vrijeme bile vezane ruke i noge i spavao je na podu na temperaturi ispod 0 stupnjeva. Nakon desetak dana su mu donosili oko ponoći bolnička nosila na kojima bi spavao do 6 sati ujutro. Sve mu je vrijeme bilo upaljeno svjetlo, zbog čega je gubio orijentaciju u vremenu i puštana mu je izuzetno glasna glazba. Kada je išao u toalet, ponovno su mu preko glave stavljali kapu, na oči tamne naočale i antifon slušal ice na uši. 15. Apelant navodi da su ga prva dva dana ispitivali po nekoliko sati dnevno, pri čemu su osobe koje su ga ispitivale imale "fantomke" preko glave i uniforme s američkim oznakama. Od njega je traženo da navede informacije o kretanju osoba koje je optužilo Tužiteljstvo u Hagu (Karadžić, Mladić i dr.), a njegovo nepoznavanje tih informacija je tretirano kao ugrožavanje Daytonskog mirovnog sporazuma i snaga NATO-a u Bosni i Hercegovini. Navodi da nakon toga četiri do pet dana nije uopće ispitivan, a desetog mu je dana u posjetu došla delegacija Crvenog križa. Dalje apelant navodi da je sedam dana štrajkao glađu, tražeći puštanje iz pritvora i kontaktiranje s odvjetnikom i obitelji. Tijekom trajanja pritvora mu je dozvoljeno da tri puta telefonom kratko kontaktira sa suprugom, i to prvi put tek nakon osam do devet dana boravka. Iz pritvora je pušten 24. veljače 2004. godine, nakon 28 dana. Tom je prigodom uz istu proceduru (naočale, "fantomka" i antifon slušal ice) doveden pred Centar javne sigurnosti Bijeljina, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je iz vozila koje se nakon toga udaljilo. Apelant navodi da se tijekom trajanja pritvora njegova supruga obraćala predsjedniku RS, Narodnoj skupštini RS, Ministarstvu pravde RS, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ali je dobila odgovore da nitko nije mjerodavan kontrolirati postupke i radnje SFOR-a, niti bilo tko može naložiti SFOR-u da njezinoga supruga pusti iz pritvora. 16. Apelant Duško Tešić navodi da su ga uhapsili američki pripadnici SFOR-a ispred hotela "Bistrica" na Jahorini dok je bio sa svojim malodobnim sinom i da je odveden u nepoznatom pravcu. Stavljene su mu tamne naočale, kapa preko lica i antifon slušal ice, a sudeći po duljini puta pretpostavlja da je odveden u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Prigodom hapšenja nisu mu priopćeni razlozi hapšenja niti šta mu se stavlja na teret, već mu je nakon dolaska u bazu pročitana "optužnica" prema kojoj mu se na teret stavlja kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma ali mu ona nije uručena. Od njega je traženo navođenje informacija o kretanju osoba koje je optužilo Tužiteljstvo u Hagu (Karadžića i Mladića i dr.) i otkrivanje sudionika u financiranju osoba optuženih za ratne zločine, a njegovo nepoznavanje tih informacija je tretirano kao ugrožavanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Apelant dalje navodi da je tretman tijekom pritvora bio isti kao i kod apelanta Željka Jankovića, ali su u njegovom slučaju primjenjivane i dodatne mjere zastrašivanja. Izvođen je iz kontejnera s naočalama i kapom preko lica do nepoznate lokacije, tamo bi mu skinuli kapu s glave da bi se suočio sa streljačkim vodom. Oko 15 minuta je bio primoran stajati ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu, da bi mu onda opet stavili kapu i vratili ga u kontejner gdje bi nastavili s ispitivanjem uz prijetnju da sljedeći put neće samo stajati ispred streljačkog voda, već će ga strijeljati ako im ne da informacije koje traže od njega. Iz pritvora je pušten 13. veljače 2004. godine, nakon 35 dana i to tako što je dovezen u Bijeljinu, vraćene su mu prethodno oduzete stvari i izbačen je na ulicu. Apelant navodi da je njegova supruga tijekom trajanja pritvora kontaktirala lokalne institucije, MUP-CJS Bijeljina i Okružno tužiteljstvo Bijeljina, ali je dobila odgovor da oni nisu mjerodavni postupati u stvarima u kojima je mjerodavan SFOR. 17. Apelant dalje navodi da su mu vojnici SFOR-a u listopadu mjesecu 2004. godine izvršili pretresanje stana, bez naloga i objašnjenja, i tom mu prigodom oduzeli određena dokumenta, predmete i novac, što je kasnije vraćeno. Apelanta su Broj 36 – Strana 3834 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. ponovno 25. prosinca 2004. godine uhapsili pripadnici SFOR-a, i to tijekom noći, u stanu, uz nazočnost dvoje malodobne djece i supruge. Tom je prigodom kompletan stan pretresen, a vojnici su ga sve vrijeme držali na nišanu kao i članove obitelji. Prema apelantovim pretpostavkama je ponovno odveden u bazu "Orao" u Tuzli. Tretman u pritvoru je bio isti kao i kod prvog privođenja, s tim što je ovaj put imao krevet. Prvih je dana odbijao razgovarati s osobama koje su ga ispitivale zahtijevajući da se ispitivanje obavi uz nazočnost njegovog odvjetnika. Apelant navodi da se njegov odvjetnik pismenim putem obratio SFOR-u, Odjelu za odštetne zahtjeve, da je 6. siječnja 2005. godine dobio odgovor i da je narednog dana, nakon 14 dana, pušten iz pritvora. 18. Apelant Vladi mir Ilić navodi da je uhapšen na teritoriju Srbije i Crne Gore 28. kolovoza 2004. godine i da je u ekstradicijskom pritvoru bio do 17. prosinca 2004. godine, kada je u mjestu Rača predat policiji i pravosudnim tijelima Republike Srpske. Smješten je u policijski automobil i nakon kratke vožnje je izveden iz vozila i predat američkim pripadnicima SFOR-a. Nisu mu priopćeni razlozi hapšenja, ruke su mu vezane lisicama, noge lancima, na oči su mu stavljene tamne naočale, preko glave kapa, a na uši "antifon" slušal ice i sve vrijeme su mu držali prislonjeno oružje. Smješten je u oklopno vozilo i nakon pola sata vožnje je prebačen u helikopter. Sudeći prema duljini leta, prebačen je u vojnu bazu "Orao" kod Tuzle. Tretman je bio isti kao i s ostalim apelantima - skinut do gole kože, obučen u kombinezon, u kontejneru je puštana klima na hladno, glasna glazba, itd. Tek mu je sljedeći dan pročitana navodna "optužnica" u kojoj se tereti za podržavanje osoba optuženih za ratne zločine i da on predstavlja prijetnju NATO-u u Bosni i Hercegovini. "Optužnica" mu nije nikada uručena, a tjerali su ga da piše pisma u kojima bi priznao navode iz "optužnice" i naveo gdje se nalazi Radovan Karadžić. Osobe koje su ga ispitivale predstavljale su se kao pripadnici CIA-e i naveli su da rade u ime Haškog tribunala. Prijetili su mu da će, ako ne prizna, biti prebačen u zatvor Gvantanamu, predat Muslimanima i sl. Nakon 20 dana ga je posjetila delegacija Crvenog križa, a sve vrijeme pritvora nije mu bilo omogućeno kontaktiranje s njegovim braniteljem. Apelant navodi da je predat vlastima Republike Srpske 14. veljače 2005. godine, dakle nakon dva mjeseca provedena u pritvoru. 19. U prilogu apelacije apelant Duško Tešić je dostavio presliku pisma koju je uputio odvjetnik Slobodan Cvijetić SFOR-u, Uredu za odštetne zahtjeve, Komandi NATO-a u Sarajevu od 13. siječnja 2005. godine i dva pisma Komandi NATO-a u Sarajevu od 6. siječnja i 25. veljače 2005. godine. Svi apelanti, Duško Tešić, Željko Janković i Vladi mir Ilić su dostavili preslike spiska oduzetih predmeta. 20. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da su im prekršena prava na slobodu i sigurnost iz članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz članka 3. Europske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života iz članka 8. Europske konvencije. 21. Za učinjene povrede navedenih prava apelanti smatraju da je odgovorna Bosna i Hercegovina, jer je kao ugovorna strana međunarodnih dokumenata preuzela obvezu garantiranja na svojemu teritoriju najvišu razinu zaštite ljudskih prava i sloboda, a samim tim sprečavanje svakog miješanja u fizičku sigurnost osoba od vlasti i pojedinaca koji djeluju na njezinu teritoriju. 22. U konačnici apelanti navode da u pravnom sustavu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se pozivaju na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 696/04 i obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obvezati Bosnu i Hercegovinu da im na ime kompenzacije isplati odštetu, i to apelantu Željku Jankoviću iznos od 30.000,00 KM, Dušku Tešiću iznos od 50.000,00 KM i Vladimiru Iliću iznos od 60.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo BiH) ističe da pobija činjenice koje su apelanti naveli u apelaciji, obzirom da nisu potkrijepljene objektivnim dokazima. Osim izjava samih apelanata nema nikakvih objektivnih pokazatelja o njihovu tretmanu prigodom zadržavanja kod snaga SFOR-a. Također, u odgovoru se navodi da nema dokaza da se bilo tko od trojice apelanata obraćao tijelima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu. 24. Pravobraniteljstvo BiH navodi da Zakon o parničnom postupku BiH priznaje redovitu parničnu sposobnost državi Bosni i Hercegovini kao pravnoj osobi, a zahtjev za naknadom štete se rješava sukladno Zakonu o obligacijskim odnosima, te su apelanti mogli pred redovitim sudovima tužiti vlasti Bosne i Hercegovine radi naknade štete koja im je pričinjena aktima SFOR-a. Pravobraniteljstvo BiH smatra da apelacija nije dopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava i zbog toga što ne postoji uzročno-posljedična veza između navodne povrede ljudskih prava apelanata i radnji koje je poduzela ili je trebala poduzeti Bosna i Hercegovina. U konačnici Pravobraniteljstvo BiH navodi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih tijela u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke tijela međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako tijela države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviještena o događajima kako ih opisuju apelanti, niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobraniteljstvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. U konačnici Pravobraniteljstvo BiH smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neutemeljenim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. V. Relevantni propisi 25. Ustav Bosne i Hercegovine Članak II/1. "Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Š...Ć" Članak II/2. "Prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njezinim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Š...Ć" 26. Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja) Članak I "Opće obveze Š...Ć 2. Svrha ovih obveza je sljedeća: Š...Ć b. osigurati podršku i ovlaštenje IFOR-u, te posebno ovlastiti IFOR da poduzme potrebne korake, uključujući uporabu potrebne sile, kako bi osigurao poštovanje ovog aneksa i vlastitu zaštitu. " Članak VI "Š...Ć 5. Stranke znaju i suglasne su da će zapovjednik IFOR-a imati ovlast, bez uplitanja ili dopuštenja ijedne strane, učiniti sve što smatra potrebnim i ispravnim uključujući uporabu vojne sile radi zaštite IFOR-a i izvršenja odgovornosti navedenih u paragrafima 2, 3, 4..." 27. Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o ljudskim pravima) Članak I "Strane potpisnice će osigurati svim osobama koje spadaju pod njihovu jurisdikciju najvišui razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njezinim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. Š...Ć" 28. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1088 od 12. prosinca 1996. godine "Vijeće sigurnosti, Š...Ć 19. Ovlašćuje države članice koje djeluju sukladno stavku 18. gore da poduzmu sve neophodne mjere da provedu implementaciju i osiguraju poštivanje Aneksa 1.A Mirovnog Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3835 sporazuma, te ističe da će se strane i dalje smatrati jednako odgovornim za poštivanje tog aneksa i jednako će podlijegati takvom izvršenju od SFOR-a kada to bude neophodno za osiguranje implementacije tog aneksa i zaštite SFOR-a, te napominje da su strane pristale na to da SFOR poduzima takve mjere". 29. Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u svezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja (zaključen 23. studenoga 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Pe ter son, Ohio) "Š...Ć 2. Odredbe Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih naroda od 13. veljače 1946. godine koji se tiču eksperata misije će se primjenjivati mu ta tis mu tan dis na osoblje NATO-a koje je uključeno u operaciju osim ako je drugačije predviđeno sadašnjim sporazumom. Nadalje, NATO, njegova imovina i sredstva će uživati privilegije i imunitet kao što je specificirano u toj konvenciji i kao što je naznačeno u sadašnjem sporazumu. 3. Sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni sukladni zadacima/mandatu i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu sukladne naravi operacija." VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta Vladimira Ilića, u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava na privatni, obiteljski život dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. 33. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 34. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora ustvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, s dostatnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 35. Apelant Vladi mir Ilić samo navodi da mu je povrijeđeno pravo na privatni, obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, ne navodeći bilo kakve dokaze kojima potkrepljuje ove navode. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra paušalnim i ničim dokazanim, te su očevidno (prima fa cie) neutemeljeni, jer podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. 36. Prvo pitanje koje se nameće prigodom ispitivanja dopustivosti ostalih navoda predmetne apelacije jeste pitanje iscrpljivanja svih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, obzirom na to da su se apelanti zahtjevom za zaštitu svojih prava obratili Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, odnosno Narodnoj skupštini Republike Srpske koja je predstavke apelanata proslijedila Predsjedništvu BiH, Ombudsmanu za ljudska prava BiH i RS, Glavnoj komandi SFOR-a Sarajevo, Republičkom javnom tužiteljstvu, Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu pravde Republike Srpske. 37. Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine navodi da nema dokaza da se bilo tko od trojice apelanata obraćao tijelima i institucijama Bosne i Hercegovine koji imaju međunarodnu nadležnost, pa i nadležnost u kontaktima sa SFOR-om, te im Bosna i Hercegovina nije ni mogla pružiti zaštitu. 38. Ustavni sud opaža da su se i Bosna i Hercegovina i njezini entiteti obvezali da će svim osobama na svojem teritoriju osigurati najvišu razinu garantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda, sukladno članku II Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga su i Bosna i Hercegovina i njezini entiteti odgovorni za zaštitu ustavnih i ljudskih prava svih osoba na njihovom teritoriju. 39. Ustavni sud posebice primjećuje da apelacija u konkretnom predmetu nije upućena protiv SFOR-a, nego protiv Bosne i Hercegovine, te da se pritužbe apelanata odnose na to što mjerodavna tijela Bosne i Hercegovine nisu poduzela bilo kakve mjere da bi se zaštitila njihova ustavna prava. Stoga se Ustavni sud i ne bavi pitanjem odgovornosti SFOR-a za povrede prava apelanata, nego odgovornosti domaćih mjerodavnih tijela. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione per so nae razmatrati predmetnu apelaciju. 40. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima prizivnu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proistječu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog članka je omogućiti redovitim sudovima ispitivanje činjenica i pravnih pitanja koja se odnose na predmet i rješavanje predmeta uz poštivanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 41. Europski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja učinkovitih pravnih lijekova ne mora nužno zahtijevati sudsku presudu. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, Ustavni je sud tumačio članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, primjerice, prihvaća prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, kao što je utvrđeno u članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Europskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su učinkoviti i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, ovisi o dostupnosti i učinkovitosti pravnog lijeka. 42. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i učinkoviti kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, jer u oprečnom ne bi imali nužnu pristupačnost i učinkovitost (vidi Europski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. kolovoza 1996, Izvješća 1996-IV, stavak 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati. Prema "općepriznatim pravilima međunarodnog prava" mogu postojati posebne okolnosti prema kojima se cijeni iscrpljivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obveze iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. studenoga 1908. godine, serija A, br. 40, str. 18-19, paragraf 36-40). Broj 36 – Strana 3836 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 43. S tim u svezi Ustavni sud napominje da, prema članku 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, postoji pozitivna obveza države da osigura učinkoviti pravni lijek pred domaćim tijelima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su apelanti poduzimali razumne aktivnosti glede zaštite svojih ustavnih prava, obraćajući se navedenim tijelima. Obzirom na to da niti jedno tijelo nije poduzelo bilo kakve mjere, niti su uputili apelante kako da zaštite svoja prava, smatrajući da domaća tijela nisu mjerodavna postupati u konkretnom predmetu, očevidno je da takav pristup ostavlja apelante bez ikakvog učinkovitog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje zaštita zagarantiranih prava. U takvoj situaciji ni upućivanje apelanata na redovite sudove, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Ustavni sud posebne okolnosti vidi u činjenici da se radi o posljedicama postupaka pripadnika SFOR-a, koji je u Bosni i Hercegovini prisutan na temelju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, njegovih aneksa i drugih međunarodnih instrumenata, i koji uživaju imunitet i ne podliježu jurisdikciji domaćih tijela, te opći pravni i politički kontekst u Bosni i Hercegovini. S druge strane, postoji neodgodiva potreba da se svim osobama na teritoriju Bosne i Hercegovine osigura najviša razina zaštite garantiranih ustavnih prava, pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše osobe koje ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obvezu države glede zaštite tih prava. Dakle, Ustavni sud smatra da je mjerodavan odlučivati u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju učinkovito i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 696/04 od 23. rujna 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/05). 44. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 45. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelanti smatraju da su im zbog načina na koji ih je uhapsio i pritvorio SFOR prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz članka 5. Europske konvencije, pravo da ne budu podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz članka 3. Europske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života, doma i prepiske iz članka 8. Europske konvencije. a) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost 47. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe." 48. Članak 5. stavak 1. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšenja ili lišenj? slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; d. lišenja slobode malodobnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti; e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; f. zakonitog hapšenja ili lišenje slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak u cilju deportacije ili ekstradicije." 49. Apelanti navode da se prigodom hapšenja SFOR-a njima, niti bilo kojem nazočnom članu obitelji nitko od ovih osoba nije predstavio, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo što slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i što se dešava. Po dolasku na nepoznatu lokaciju samo im je priopćeno da su uhapšeni zbog narušavanja Daytonskog sporazuma i ugrožavanja snaga NATO-a. U pritvoru su ispitivani o bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, te je traženo da otkriju koje osobe sudjeluju u financiranju osoba optuženih za ratne zločine. U svezi s ovim hapšenjem i pritvaranjem apelanata nijedno tijelo u Bosni i Hercegovini nije poduzimalo nikakve mjere. 50. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da su apelante uhapsili i pritvorili pripadnici SFOR-a isključivo u svrhu informiranja o Radovanu Karadžiću i drugim optuženima za ratne zločine. 51. Namjena članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije je zaštititi osobe od nezakonitog hapšenja ili lišavanja slobode. Razlozi koji mogu opravdati hapšenje ili lišavanje slobode su pobrojani u članku 5. stavak 1. Europske konvencije. Među ovim razlozima se ne može naći uporište za hapšenje i pritvaranje apelanata u konkretnim slučajevima. 52. To je dostatno da Ustavni sud zaključi da je hapšenje i pritvaranje apelanata bilo "nezakonito" u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije. Apelanti zbog toga smatraju odgovornom Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine smatra da je Bosna i Hercegovina odgovorna za postupke svojih tijela u pravcu zaštite ljudskih prava navedenih u apelaciji, ali i za postupke tijela međunarodne zajednice ukoliko je na njih prenijela dio svojih ovlasti. Međutim, kako tijela države Bosne i Hercegovine nisu bili obaviješteni o događajima kako ih opisuju apelanti niti su tražili intervenciju države Bosne i Hercegovine, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine smatra da Bosna i Hercegovina nije odgovorna. 53. Iz obavještenja Narodne skupštine Republike Srpske, Predsjedništva BiH, te CJS Bijeljina i Okružnog tužiteljstva Bijeljina proizlazi da su mjerodavna tijela odmah bila upoznata s činjenicom da su pripadnici SFOR-a lišili apelante slobode, ali da povodom toga nisu ništa poduzeli. 54. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Sabahudin Fijuljanin protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12499 od 11. siječnja 2003. godine Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je tuženim stranama naredio da zvanično zatraže od SFOR-a da podnositelja prijave odmah stave pod nadležnost tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tužene su strane ispoštovale naredbu o privremenoj mjeri, a SFOR je predao podnositelja prijave tijelima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je podnositelj prijave istoga dana oslobođen. 55. Ustavni sud primjećuje da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, a radi njegove implementacije, prenijela jedan dio svoje nadležnosti, koje ima kao država, na međunarodnu zajednicu i njezina tijela i organizacije, između ostalih i IFOR, odnosno kasnije SFOR. Točno je da, prema članku 6. Aneksa 1 uz ovaj sporazum, IFOR, odnosno SFOR ima pravo poduzeti svaku akciju koju smatra nužnom s ciljem izvršenja svog mandata, te da je, prema članku 12. ovog aneksa, vojni zapovjednik IFOR-a (SFOR-a) konačni autoritet što se tiče tumačenja odredaba navedenog aneksa. Ustavni sud priznaje da je nužno da Bosna i Hercegovina, kao subjekt međunarodnog prava, poštuje svoje obveze preuzete međunarodnim sporazumima. Međutim, Ustavom Bosne i Hercegovine koji je kao Aneks 4 također sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Aneksom 6, Bosna i Hercegovina je preuzela obvezu garantiranja najviše razine ljudskih prava svim osobama na svojemu teritoriju, odnosno svim osobama pod njezinom jurisdikcijom. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3837 56. Ustavni sud primjećuje da nijedna odredba Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti pravilo međunarodnog prava, ne nameću Bosni i Hercegovini obvezu davanja prednosti primjeni odredaba Aneksa 1 u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, koji sam, kako je već navedeno, predstavlja Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Aneks 6, a posebice ne dopušta narušavanje načela zaštite i ostvarivanja najviše razine garantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dapače, Bosna i Hercegovina je dužna u svakom trenutku osigurati osobama na svojemu teritoriju ostvarivanje garantiranih ljudskih prava. I Europski sud je u svojim odlukama usvojio stajalište da Europska konvencija ne isključuje mogućnost prijenosa nadležnosti na međunarodne organizacije pod uvjetom da prava propisana Europskom konvencijom i dalje budu osigurana. Zbog toga se odgovornost države ugovornice nastavlja i nakon takvog prijenosa nadležnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. veljače 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-I). Ustavni sud smatra da se isto obrazloženje može primijeniti i na konkretan slučaj. Dalje, Europski sud za ljudska prava smatra da država na čijem teritoriju dođe do povrede prava zagarantiranog Europskom konvencijom zadržava odgovornost za poduz imanje odgovarajućih koraka da zaštiti žrtve, iako je povreda rezultat radnji predstavnika nad kojima spomenuta država nema de facto kontrolu (vidi Europski sud za ljudska prava, Ilascu protiv Moldavije i Rusije, presuda od 8. srpnja 2004. godine). 57. Cilj Europske konvencije je garantirati prava koja nisu teoretska ili iluzorna, nego praktična i učinkovita (vidi Europski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. kolovoza 1996. godine, Izvješća 1996-IV, stavak 66). Zbog toga, činjenica da se radnje kojima se krše ustavna prava apelanata mogu pripisati SFOR-u ne oslobađa državu od poduzimanja odgovarajućih mjera za zaštitu tih prava. Europski sud za ljudska prava je, u načelu, u slučaju Banković i drugi (vidi Europski sud za ljudska prava, Banković i drugi protiv Belgije, Češke Republike i drugih, presuda od 12. prosinca 2001. godine) potvrdio da su, prema Europskoj konvenciji, strane ugovornice odgovorne za aktivnosti koje njihovi predstavnici poduzimaju izvan njihovih teritorija, kao što su, npr., pripadnici NATO-a, pod uvjetom da imaju stvarnu kontrolu u području u kojemu djeluju. Ustavni sud smatra da se ovo primjenjuje na države iz kojih dolazi SFOR, i to u razdoblju dok se one smatraju stranama ugovornicama Europske konvencije. Dokazi u konkretnom slučaju sugeriraju da osoblje SFOR-a koje je uhapsilo apelanta pripada oružanim snagama SAD, koja nije jedna od strana ugovornica Europske konvencije. Međutim, SAD je potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je jedan od instrumenata sadržanih u Aneksu 1 Ustava Bosne i Hercegovine, koji nameće jednake obveze onima koji potpadaju pod Europski sud za ljudska prava. 58. Prema odredbi članka 1. Europske konvencije, države ugovornice svim osobama pod svojom jurisdikcijom "jamče" prava i slobode utvrđene Konvencijom. Ova odredba ne obvezuje države ugovornice samo na uzdržavanje od kršenja tih prava i sloboda, nego i na zaštitu tih prava i sprečavanje da treća strana (osobe i organizacije za koje država nije odgovorna) krši prava pojedinaca (vidi Europski sud za ljudska prava, X i Y protiv Nizozemske, presuda iz 1985. godine, serija A, br. 91; Plat form "Arzte fur das Leben" protiv Austrije, presuda iz 1988. godine, serija A, broj 139, te McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. rujna 1995. godine, serija A, broj 324). Prema tomu, Europska konvencija nameće državi ugovornici pozitivnu obvezu temeljnog istraživanja navoda o namjernom lišavanju slobode čak i u predmetima u kojima se ne može utvrditi da se lišavanje slobode može pripisati tijelima vlasti (vidi odluku Doma broj CH/02/9851 i ostali, M.Ć. i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. prosinca 2003. godine, točka 60, i već citirana presuda Europskog suda za ljudska prava Ilascu protiv Moldavije i Rusije). 59. Ustavni sud prihvaća da se odgovorne domaće vlasti mogu suočiti s teškom zadaćom ukoliko je potrebno poduzeti odgovarajuće mjere prema pripadnicima SFOR-a, kao međunarodne organizacije koja uživa imunitet, a pored toga raspolaže mnogo jačim sredstvima i mjerama prinude nego sama država. One su, međutim, obvezne poduzeti korake primjerene takvoj situaciji. Obveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost osobe, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u svezi s općim obvezama države iz članka 1. Europske konvencije da se osiguraju svakome pod njezinom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Europskoj konvenciji. Zbog toga su mjerodavna domaća tijela bila dužna provesti istragu o povredi prava apelanata (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 696/04 od 23. rujna 2005. godine). Pri tomu takva istraga ne mora u svakom slučaju dati pozitivne rezultate. Europska konvencija ne nameće obvezu državi da dođe do određenog rezultata, nego da provede odgovarajući postupak. Pošto je obveza postupanje, a ne rezultat, moguće je da tijela ispune svoje pozitivne obveze prema Europskoj konvenciji čak i ako ne dođe do konkretnog utvrđivanja činjenica i okolnosti u kojima je došlo do povrede prava (vidi Odluku Doma broj CH/98/668, Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 2. lipnja 2003. godine, toč. 80. i 85). 60. Međutim, i pored toga što su apelanti i njihove obitelji tražili zaštitu svojih ustavnih prava od tijela koja su smatrali mjerodavnim prema domaćem zakonu, oni ne samo da nisu poduzeli odgovarajuće korake s ciljem zaštite tih prava, niti su proveli odgovarajuću istragu u tom pogledu, nego nisu poduzeli ni najmanji korak u tom pravcu, s ciljem utvrđivanja istine o predmetnom događaju. Sama ta činjenica se mora smatrati najozbiljnijim propustom pošto lišava apelante elementarnih garancija o ljudskim pravima. Time što nije provedena nikakva istraga nakon saznanja o tomu što se desilo s apelantima, vlasti se ne mogu osloboditi odgovornosti za kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga, činjenično stanje ne pokazuje da lokalne vlasti nisu mogle garantirati da će SFOR osloboditi apelante i isplatiti im štetu, te da one nisu obvezne apelantima naknaditi štetu izazvanu povredom njihovih ustavnih prava ako SFOR odbije to učiniti. U jednom prijašnjem slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/00 od 28. studenoga 2003. godine) Ustavni je sud smatrao da imunitet međunarodnih snaga (UNPROFOR) prema međunarodnim propisima ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina (kako se danas naziva tadašnja Republika Bosna i Hercegovina). 61. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz članka 5. stavak 1. Europske konvencije. Članak 5. stavak 2. Europske konvencije 62. Članak 5. stavak 2. Europske konvencije glasi: "2. Svako tko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega." 63. Apelanti su naveli da im je tek nakon što su odvedeni automobilom, odnosno helikopterom, i dolaskom na nepoznatu lokaciju priopćeno da ih je uhapsio SFOR zbog "narušavanja Daytonskog sporazuma" i zbog ugrožavanja snaga NATO-a i Bosne i Hercegovine. 64. Prema članku 5. stavak 2. Europske konvencije, uhapšenoj osobi moraju biti rečeni, jednostavnim jezikom, bez stručnih izraza, tako da može razumjeti, bitni pravni i činjenični razlozi za njezino hapšenje. Ovakvo obavještenje mora biti žurno, ali ga ne mora dati službena osoba koja vrši hapšenje u samom momentu hapšenja. Jesu li sadržaj i žurnost date obavijesti zadovoljavajući treba odrediti za svaki konkretni slučaj, sukladno njezinim posebnim obilježjima (vidi Europski sud za ljudska prava, Fox, Camp bell i Hartley, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, br. 182). 65. U konkretnom slučaju apelanti nisu bili obaviješteni o "zakonskim" razlozima za njihovo hapšenje, niti o činjeničnim razlozima iz kojih bi proizlazila dvojba da su izvršili neko konkretno kazneno djelo, niti su bili u mogućnosti pokrenuti pitanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja. Prema tomu, Ustavni sud smatra da sadržaj obavijesti date apelantima o razlozima njihovog hapšenja i pritvaranja ne zadovoljava min i mum standarda iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije. Broj 36 – Strana 3838 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 66. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije. Članak 5. stavak 3. Europske konvencije 67. Članak 5. stavak 3. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju." 68. Apelanti smatraju da je članak 5. stavak 3. Europske konvencije prekršen, jer nisu izvedeni pred suca ili službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast. 69. Međutim, članak 5. stavak 3. Europske konvencije je primjenjiv samo u slučajevima kada su osobe uhapšene ili lišene slobode na temelju članka 5. stavak 1.c. Europske konvencije. Ustavni je sud već zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o "zakonitom" hapšenju u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije, pa slijedi da nema povrede članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Članak 5. stavak 4. Europske konvencije 70. Članak 5. stavak 4. Europske konvencije glasi: "4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." 71. Apelanti smatraju da je članak 5. stavak 4. Europske konvencije prekršen jer nisu bili u mogućnosti pokrenuti postupak kojim bi sud u kratkom vremenu odlučio o zakonitosti njihovog hapšenja i pritvaranja. 72. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije, pojam "zakonitost" ima isto značenje kao i u članku 5. stavak 1. Europske konvencije. U smislu članka 5. stavak 4. Europske konvencije osoba koja je uhapšena ili pritvorena ima pravo na preispitivanje u svezi s okolnostima postupka i stvarnim uvjetima koji su bitni za "zakonitost" hapšenja ili pritvora. To znači da je apelantu morao biti dostupan učinkovit pravni lijek za preispitivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja (vidi Europski sud za ljudska prava, Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. studenoga 1988. godine, serija A, br. 145 B). 73. U konkretnom slučaju apelantima na raspolaganju nije bio nikakav pravni lijek za utvrđivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja, pa Ustavni sud zaključuje da je prekršen članak 5. stavak 4. Europske konvencije. Članak 5. stavak 5. Europske konvencije 74. Članak 5. stavak 5. Europske konvencije glasi: 5. Svako tko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog članka ima pravo na obeštećenje." 75. Apelanti smatraju da je članak 5. stavak 5. Europske konvencije prekršen, jer u pravnom sustavu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraćaju Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obvezati Bosnu i Hercegovinu na isplatu naknade materijalne i nematerijalne štete. Apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 76. Kako je već navedeno, Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine smatra da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neutemeljenim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 77. Ustavni sud podsjeća da je u članku 436. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine propisano koje osobe imaju pravo na naknadu štete i da to pravo u smislu stavka 2. ovog članka pripada i "osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova". Prema članku 433. istog zakona, osoba koja je oštećena može tražiti naknadu od mjerodavnog ministarstva Bosne i Hercegovine, a potom se, prema članku 434. istog zakona, obratiti i mjerodavnom sudu. Također, Ustavni je sud u ovoj odluci već naglasio da postojanje pravnih lijekova mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer u oprečnome ne bi bili učinkoviti, niti bi postojala obveza njihovog korištenja. 78. U konkretnom slučaju apelanti su se preko svojih odvjetnika i obitelji obraćali vlastima i institucijama Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, i oni im nisu ukazali na mogućnost bilo kakvog daljnjeg postupanja u njihovom slučaju, jer je hapšenje i pritvaranje izvršio SFOR. Dalje, Ustavnom sudu nije poznat nijedan slučaj u kojemu su se mjerodavna tijela vlasti ili sudovi pridržavali postupka za naknadu štete iz Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine u slučaju osobe koja je u istom položaju kao i apelant. Ustavni sud smatra da formalno propisivanje prava na naknadu u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij iz članka 5. stavak 5. Europske konvencije (vidi Odluku Doma broj CH/97/45, Hermas protiv Federacije BiH, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 18. veljače 1998. godine, toč. 73-77). 79. Ustavni sud zaključuje da je prekršen članak 5. stavak 5. Europske konvencije. 80. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1, 2, 4. i 5. Europske konvencije. b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni 81. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni." 82. Članak 3. Europske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 83. Apelanti navode da su prigodom hapšenja vezani lisicama, preko očiju su im stavljene zatamnjene naočale kroz koje se ništa ne vidi, preko ušiju slušal ice od kojih ništa nisu čuli i preko glave kapu. Apelant Željko Janković navodi da je boravio u kontejneru u kojemu je klima-uređaj bio uključen na hlađenje, da su mu obukli kombinezon na golo tijelo, da su mu sve vrijeme bile vezane noge i ruke i da je spavao na podu. Sve vrijeme je bilo upaljeno svjetlo te nije imao orijentaciju o vremenu, a puštana je i glasna glazba. Kada bi išao u toalet stavljane su mu tamne naočale, kapa preko glave i antifon slušal ice. Apelant Duško Tešić također navodi da su ga obukli u kombinezon na golo tijelo, smjestili ga u kontejner gdje je bio izložen ekstremno niskim temperaturama, puštanju glasne glazbe, lavežu pasa i krikovima životinja, dezorijentaciji u vremenu zbog upaljenog svjetla. Navodi da su ga izvodili pred streljački vod i da je bio primoran 15 minuta stajati ispred streljačkog voda gledajući u oružje upereno ka njemu. Apelant Vladi mir Ilić navodi da su mu prigodom hapšenja vezali noge lancima, ruke lisicama, stavili tamne naočale, kapu preko glave, slušal ice na uši i sve vrijeme držali oružje prislonjeno na glavu. U pritvoru je skinut do gola, obučen u kombinezon, puštana je klima na hladno, glasna glazba, te su ga tjerali da piše pisma u kojima bi priznao gdje se nalazi Radovan Karadžić, i prijetili da će ga prebaciti u zatvor Gvantanamo, predati Muslimanima i sl. 84. Ustavni sud podsjeća da je člankom II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 3. Europske konvencije zajamčena jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i pod najtežim okolnostima, kao što su borba protiv terorizma i zločina, bezuvjetno je zabranjeno mučenje, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nikakvo odstupanje nije moguće, niti u situacijama kada opća opasnost prijeti naciji (vidi Europski sud za ljudska prava, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-VI, paragraf 62). Glede osoba koje su lišene slobode, svaka primjena nasilja ili mjera koje nisu nužne zbog ponašanja uhapšene osobe umanjuje ljudsko dostojanstvo i, u načelu, predstavlja povredu članka 3. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. prosinca 1995. godine, serija A, br. 336, paragraf 38). 85. Prema jurisprudenciji tijela Europske konvencije, pojam neljudskog postupka obuhvaća najmanje takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških mentalnih i fizičkih patnji, koje su u datoj situaciji neopravdane, uz uvjet da su dostigle minimalnu Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3839 razinu ozbiljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava ustanovio kršenje prava osobe da ne bude podvrgnuta neljudskom i ponižavajućem postupku iz članka 3. Europske konvencije u slučaju kada je osoba prigodom ispitivanja bila prisiljena dugo stajati na nožnim prstima, glava mu je prekrivana crnom kukuljicom, podvrgnuta je intenzivnoj buci uz uskraćivanje sna i dovoljno hrane (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A.25, str. 66-67). 86. U situaciji kada vlasti Bosne i Hercegovine nisu poduzele mjere da ispitaju uvjete za hapšenje i pritvor apelanata i kada u odgovoru na apelaciju nisu pobijani navodi iz apelacije, Ustavni sud ne smatra potrebnim dalje ispitivati uvjete za pritvor apelanata unatoč mogućim dvojbama. 87. Ustavni sud zaključuje da postupak prema apelantima za vrijeme hapšenja i pritvora, te držanje u stanju produljene neizvjesnosti glede njihove sudbine, predstavljaju neljudski postupak i kršenje članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. c) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske 88. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". 89. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 90. Apelanti Željko Janković i Duško Tešić smatraju da im je prekršeno pravo iz članka 8. Europske konvencije. Apelant Željko Janković je u prilogu apelacije dostavio spisak predmeta koje su pripadnici SFOR-a oduzeli iz njegovog stana prigodom pretresa koji su obavili 28. siječnja 2004. godine, a koji su potpisali članovi njegove obitelji. Apelant Duško Tešić navodi da su prigodom drugog hapšenja pripadnici SFOR-a tijekom noći, u nazočnosti dvoje malodobne djece i supruge, pretresli kompletan stan, ispreturali stvari, a vojnici s dugim naoružanjem su sve vrijeme na nišanu držali i članove njegove obitelji. Također, ni apelantu ni članovima njegovog kućanstva nije dat nalog za navedene postupke, a članovima kućanstva je ponuđeno da potpišu zapisnik o oduzetim predmetima. 91. Ustavni sud smatra da pritužbe apelanata neprijeporno ulaze u opseg prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Isto tako je neprijeporno da država ima pozitivnu obvezu osigurati poštivanje ovog prava pojedinca. Praksa Europske konvencije potvrđuje da se pretresanjem stana ili kuće vrši miješanje u pravo na privatnost, a da kršenje prava na poštivanje nečijeg "doma" uvijek uključuje i miješanje u nečiji "privatni život" (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33). Postupanje SFOR-a u konkretnim slučajevima, u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije, predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje navedenog prava. Prema tomu, Ustavni sud mora utvrditi je li to miješanje: a) bilo sukladno zakonu, b) u svrhu legitimnog cilja i c) je li to nužno u demokratskom društvu, odnosno je li prekršeno načelo proporcionalnosti. 92. Ustavni sud ponovno podsjeća da svi aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini imaju jednaku važnost, a posebice ne dopuštaju narušavanje načela zaštite i ostvarivanja najviše razine garantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također, podsjeća na članak 3. Sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u svezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja, prema kojemu "sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni sukladni zadacima/mandatu i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu sukladne naravi operacija". Ustavni sud podsjeća i da su u Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jamstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i osoba, polazeći od međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. 93. U jednom drugom slučaju koji je Ustavni sud prije razmatrao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 642/03 od toč. 41. i 42) apelantov dom je pretresen uz njegovu suglasnost datu SFOR-u i u nazočnosti policajaca Policijske uprave, kao garancije za zakonito postupanje prigodom pretresa. Pripadnici SFOR-a bez apelantove suglasnosti i dok nije osigurana nazočnost domaće policije nisu pristupili pretresu. Ustavni je sud smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju, osim što je predviđeno zakonom, predstavljalo istodobno i nužnu mjeru koju nalažu interesi javne sigurnosti i interesi zaštite prava i sloboda drugih, te da je proporcionalno cilju koji se želi postići. 94. Međutim, u konkretnom slučaju, čak i kad bi se pojam "zakon" tumačio šire, zbog specifične situacije s djelovanjem SFOR-a u Bosni i Hercegovini, i kad bi se Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i drugi dokumenti koji reguliraju sta tus i daju okvir za postupke SFOR-a mogli smatrati "zakonom" u smislu osnove za miješanje u pravo apelanata, Ustavni sud smatra da miješanje nije bilo sukladno "zakonu" zbog toga što su postupci pripadnika SFOR-a u konkretnim slučajevima bili izvan okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata. S druge strane, bona fi des na strani pripadnika SFOR-a pri predmetnom postupanju ne može samo po sebi predstavljati pretpostavku za valjanost poduzetih prisilnih mjera. 95. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. d) Zahtjev za kompenzaciju 96. Zbog kršenja navedenih ljudskih prava, apelanti traže naknadu materijalne i nematerijalne štete, i to apelant Željko Janković potražuje iznos od 30.000,00 KM, apelant Duško Tešić iznos od 50.000,00 KM i apelant Vladi mir Ilić iznos 60.000,00 KM. 97. Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine navodi da bi apelantima dovoljna satisfakcija bilo eventualno utvrđenje povrede ljudskih prava, te smatra neutemeljenim traženje apelanata da im se na ime odštete plate navedeni iznosi. 98. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 99. Ustavni je sud već u ovoj odluci naglasio kako smatra da nijedan drugi postupak za naknadu štete nije učinkovit lijek. Također, Ustavni je sud u ovoj odluci ustvrdio kršenje prava apelanata iz članka II/3.(b) i (d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. st. 1, 2, 4. i 5. Europske konvencije. Ustavni je sud razmotrio dosadašnju praksu glede određivanja naknade osobama koje su bile u sličnoj situaciji kao i apelanti. U Odluci broj CH/97/41, u kojoj je aplikant tražio 10.000 DM za svaki mjesec nezakonitog pritvora, a obzirom na to da je u pritvoru proveo deset mjeseci, njegov je zahtjev iznosio 100.000 DM plus 50.000 DM za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela njegova obitelj, Dom je odlučio dosuditi naknadu u ukupnom iznosu od 30.000 DM. Također, u odlukama broj CH/98/1027 i CH/99/1842 Dom je dosudio aplikantu iznos od 25.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu, jer je bio u nezakonitom pritvoru manje od dva mjeseca i pri tom zadobio prostrelne rane. U predmetu broj CH/97/45 Dom je dosudio aplikantu 18.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava iz čl. 3, 4. i 5. Europske konvencije i zbog toga što je bio diskriminiran u uživanju tih prava. Aplikant je proveo u nezakonitom pritvoru oko šest mjeseci. U predmetu Ustavnog suda broj AP 696/04 od 23. rujna 2005. godine apelant je potraživao na ime naknade materijalne i nematerijalne štete iznos od 300.000,00 KM, a dosuđeno mu je 600 KM na ime materijalne štete i 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete. Apelant je proveo u nezakonitom pritvoru šest dana. Broj 36 – Strana 3840 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 100. Na temelju navedene prakse Doma i Ustavnog suda i okolnosti konkretnih slučajeva, Ustavni je sud odlučio da apelantima na ime naknade materijalne štete zbog kršenja prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 5. Europske konvencije pripada iznos od po 600 KM, a zbog kršenja prava iz članka II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Europske konvencije apelantu Željku Jankoviću iznos od 2.800,00 KM, što ukupno iznosi 3.400,00 KM, apelantu Dušku Tešiću iznos od 4.900,00 KM, što ukupno iznosi 5.500,00 KM, a apelantu Vladimiru Iliću zbog kršenja prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije iznos od 6.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.600,00 KM. VIII. Zaključak 101. Postoji neodgodiva potreba da se svim osobama na teritoriju Bosne i Hercegovine osigura najviša razina zaštite garantiranih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše osobe koje ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obvezu države glede zaštite tih prava. Obveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost osobe, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u svezi s općim obvezama države iz članka 1. Europske konvencije da se osiguraju svakome pod njezinom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Europskoj konvenciji. Zbog toga su mjerodavna domaća tijela bila dužna provesti istragu o povredi prava apelanata. Ustavni sud smatra da je mjerodavan odlučivati u ovom predmetu zbog toga što apelanti prethodno nisu imali na raspolaganju učinkovito i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava. 102. Na temelju članka 16. stavak 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 103. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2596/05, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hamze Rekića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da donese odluku u predmetu P-478/02, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hamza Rekić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj P-478/02, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daqnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 12. oktobra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-478/02. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju, zajedno sa traženim spisom, dostavio 24. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem P-478/02, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelant je 12. septembra 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 1.084.350,00 KM. U tužbi je naveo da štetu potražuje iz osnova materijalne i nematerijalne štete. Istakao je da mu je materijalnu štetu prouzrokovala Vojska Republike Srpske rušenjem objekata koje je posjedovao prije rata (dvije kuće, štala i tri poslovna objekta), te da je sa nekretninama uništena i pokretna imovina velike vrijednosti. Radi utvrđivawa visine stvarne štete angažovao je vještaka, pa iz osnova materijalne štete potražuje iznos od 924.350,00 KM. Po osnovu nematerijalne štete, zbog pretrpljenih posljedica kada ga je zatvorila Vojska Republike Srpske, potražuje iznos od 50.000,00 KM, za smrt majke iznos od 10.000,00 KM i za smrt kćerke iznos od 100.000,00 KM. Predložio je da sud nakon sprovedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu po osnovu materijalne štete za uništenu pokretnu i nepokretnu imovinu isplati iznos od 924.350,00 KM, a po osnovu nematerijalne iznos od 160.000,00 KM. 6. Nakon primitka tužbe u Osnovnom sudu je formiran predmet i zaveden pod brojem P-478/02. Apelant je pismenim podneskom, upućenim predsjedniku Osnovnog suda 18. februara 2005. godine, tražio da se zakaže rasprava navodeći da je tužbu predao 2002. godine, a da od tada u predmetu nije ništa urađeno. Podneskom od 11. maja 2005. godine ponovo je kod predsjednika Osnovnog suda urgirao na zakazivanju rasprave u predmetu P-478/02, ističući da je protekao neuobičajeno dug pe riod u kom se nije ništa uradilo, te da predsjednik Suda, u skladu sa ovlašćewima koje ima, preduzme radnje kako bi se predmetni spis uzeo u rad. Pored navedenog, u predmetni spis je uložen apelantov pismeni podnesak od 2. juna 2005. godine upućen Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, u kom je apelant istakao da, i pored požurnica kojima je tražio da se zakaže rasprava, u predmetu po njegovoj tužbi nije urađeno ništa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 7. Apelant navodi da je tužbu protiv tuženog, radi naknade štete, predao Osnovnom sudu 12. septembra 2002. godine, da je nakon podnošewa tužbe istom sudu poslao još dvije požurnice ističući da u predmetu formiranom po njegovoj tužbi broj P-478/02 nije ništa urađeno, s predlogom da se predmet što prije uzme u rad. Kako mu na požurnice nije odgovoreno, sačinio je prigovor Visokom sudskom i tužilačkom savjetu zbog uskraćivawa pravne zaštite. Međutim, i pored toga, predmet još uvijek nije zakazan niti je na njemu bilo šta rađeno. Zbog navedenog smatra da mu je uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, jer Osnovni sud više od tri godine od podnošewa tužbe nije preduzeo niti jednu jedinu radnju s Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3841 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. ciljem da riješi predmet. To, po apelantovom mišljenju, dovodi u sumnju nepristrasnost i nezavisnost suda, jer se sud nalazi u entitetu Republike Srpske, koja je tužena strana u postupku. Takvim ponašanjem suda, sem povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđeno je, po apelantovom mišljenju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava i pravo iz člana 14 Evropske konvencije, smatrajući da je diskriminisan zbog svoje vjere i nacionalnosti. b) Odgovor na apelaciju 8. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu protiv tužene podnio 12. septembra 2002. godine, da je predmet zaveden pod broj P-478/02 ali da postupak nije okončan jer je prilikom reorganizacije pravosuđa 14. marta 2004. godine svrstan u kategoriju starih predmeta i bio je planiran za rad dodatnih sudija koji ni do danas nisu imenovani. Navedeno je da taj sud ima 7.093 neriješena predmeta, a da je godišwi priliv preko 10.000 predmeta, da u sudu radi devet sudija i da se stari predmeti rade planski, uz tekuće predmete. Istakao je da je u toku 2005. godine rađeno na predmetima u kojima su tužbe podnesene prije 1990. godine, a sada se radi na predmetima u kojima su tužbe podnesene između 1990. i 1995. godine. Plan je da se zatim rade predmeti primljeni između 1995. i 2000. godine, a nakon toga predmeti iz 2000. do 2004. godine, te da s obzirom na broj predmeta i broj izvršilaca nije moguće da se radi bržim tempom. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." VI. Dopustivost 10. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 11. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 12. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 13. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 14. S obzirom da se apelant žali da od podnošewa tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizilazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost da se pokrene postupak pred nadležnim sudom koji bi rezultovao odlukom o njegovim građanskim pravima i obavezama. 15. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava u pogledu iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti može da se primjenjuje automatski, a prilikom ispitivawa da li je to pravo bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 16. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivawa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presudu od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluku broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 17. Zbog svega navedenog Ustavni sud zakqučuje da je na konkretni slučaj primjenqiv član 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno pravo na pristup sudu. 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) Broj 36 – Strana 3842 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesira apelantovu tužbu, odnosno da odluči o apelantovim pravima i obavezama građanske prirode, stoga je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo da se pokrene sudski postupak u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajemčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak kao karakteristike nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) principa po kom građanska tužba može da se podnese sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 23. Ustavni sud je cijenio argumente Osnovnog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava shodno pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1 Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane obezbijediće svakom licu pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu sa navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzimaju određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 24. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavawa velikog broja predmeta, Ustavni sud zakqučuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od četiri godine. 25. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za qudska prava koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni sudovima rokovi za preduzimanje određenih radwi u parničnom postupku, Ustavni sud konstatuje da je propust Osnovnog suda da u vremenu od četiri godine preduzme bilo kakvu radnju s ciljem da se procesira apelantova tužba rezultovao povredom apelantovog prava na pristup sudu, te apelantovom nemogućnošću da se pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njegovom građanskom pravu. 26. Na kraju, Ustavni sud zapaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da se zatim o tom zahtjevu suštinski, odnosno uopšte ne preduzimaju nikakve radnje, ne ispuwava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Dom za qudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatqivosti i meritumu, tačka 146 i Ustavni sud, Odluku broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 4/06 od 24. januara 2006. godine). 27. S obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatuje da apelant nije imao praktično, efektivno pravo da pristupi sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesira apelantovu tužbu u periodu od preko četiri godine prekršeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno obrazlažu apelantovi navodi u pogledu povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, kada se ima u vidu da u periodu od preko četiri godine Osnovni sud nije preduzeo nijednu radnju s ciljem da procesira tužbu, što predstavlja povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2596/05, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hamze Rekića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru donošenje odluke u predmetu P-478/02, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3843 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hamza Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-478/02, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 12. oktobra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-478/02. 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju, zajedno sa traženim spisom, dostavio 24. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem P-478/02, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 12. septembra 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 1.084.350,00 KM. U tužbi je naveo da štetu potražuje iz osnova materijalne i nematerijalne štete. Istakao je da mu je materijalnu štetu prouzrokovala Vojska Republike Srpske rušenjem objekata koje je posjedovao prije rata (dvije kuće, štala i tri poslovna objekta), te da je sa nekretninama uništena i pokretna imovina velike vrijednosti. Radi utvrđivanja visine stvarne štete angažovao je vještaka, pa iz osnova materijalne štete potražuje iznos od 924.350,00 KM. Po osnovu nematerijalne štete, zbog pretrpljenih posljedica kada ga je zatvorila Vojska Republike Srpske, potražuje iznos od 50.000,00 KM, za smrt majke iznos od 10.000,00 KM i za smrt kćerke iznos od 100.000,00 KM. Predložio je da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da mu po osnovu materijalne štete za uništenu pokretnu i nepokretnu imovinu isplati iznos od 924.350,00 KM, a po osnovu nematerijalne iznos od 160.000,00 KM. 6. Nakon primitka tužbe u Osnovnom sudu je formiran predmet i zaveden pod brojem P-478/02. Apelant je pismenim podneskom, upućenim predsjedniku Osnovnog suda 18. februara 2005. godine, tražio zakazivanje rasprave navodeći da je tužbu predao 2002. godine, a da od tada u predmetu nije ništa urađeno. Podneskom od 11. maja 2005. godine ponovno je kod predsjednika Osnovnog suda urgirao na zakazivanju rasprave u predmetu P-478/02, ističući da je protekao neuobičajeno dug pe - riod u kojem se nije ništa uradilo, te da predsjednik Suda, u skladu s ovlaštenjima koje ima, preduzme radnje kako bi se predmetni spis uzeo u rad. Pored navedenog, u predmetni spis je uložen apelantov pismeni podnesak od 2. juna 2005. godine upućen Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, u kojem je apelant istakao da, i pored požurnica kojima je tražio zakazivanje rasprave, u predmetu po njegovoj tužbi nije urađeno ništa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 7. Apelant navodi da je tužbu protiv tuženog, radi naknade štete, predao Osnovnom sudu 12. septembra 2002. godine, da je nakon podnošenja tužbe istom sudu poslao još dvije požurnice ističući da u predmetu formiranom po njegovoj tužbi broj P-478/02 nije ništa urađeno, s prijedlogom da se predmet što prije uzme u rad. Kako mu na požurnice nije odgovoreno, sačinio je prigovor Visokom sudskom i tužilačkom vijeću zbog uskraćivanja pravne zaštite. Međutim, i pored toga, predmet još uvijek nije zakazan niti je na njemu bilo šta rađeno. Zbog navedenog smatra da mu je uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom, jer Osnovni sud više od tri godine od podnošenja tužbe nije preduzeo niti jednu jedinu radnju s ciljem rješavanja predmeta. To, po apelantovom mišljenju, dovodi u sumnju nepristranost i nezavisnost suda, jer se sud nalazi u entitetu Republike Srpske, koja je tužena strana u postupku. Takvim ponašanjem suda, osim povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđeno je, po apelantovom mišljenju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i pravo iz člana 14. Evropske konvencije, smatrajući da je diskriminiran zbog svoje vjere i nacionalnosti. b) Odgovor na apelaciju 8. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu protiv tužene podnio 12. septembra 2002. godine, da je predmet zaveden pod broj P-478/02 ali da postupak nije okončan jer je prilikom reorganizacije pravosuđa 14. marta 2004. godine svrstan u kategoriju starih predmeta i bio je planiran za rad dodatnih sudija koji ni do danas nisu imenovani. Navedeno je da taj sud ima 7.093 neriješena predmeta, a da je godišnji priliv preko 10.000 predmeta, da u sudu radi devet sudija i da se stari predmeti rade planski, uz tekuće predmete. Istakao je da je u toku 2005. godine rađeno na predmetima u kojima su tužbe podnesene prije 1990. godine, a sada se radi na predmetima u kojima su tužbe podnesene između 1990. i 1995. godine. Plan je da se potom rade predmeti primljeni između 1995. i 2000. godine, a nakon toga predmeti iz 2000. do 2004. godine, te da s obzirom na broj predmeta i broj izvršilaca nije moguće raditi bržim tempom. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." VI. Dopustivost 10. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 11. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 12. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 13. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za Broj 36 – Strana 3844 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 14. S obzirom da se apelant žali da od podnošenja tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost pokretanja postupka pred nadležnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njegovim građanskim pravima i obavezama. 15. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prilikom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 16. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presudu od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluku broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 17. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je na konkretni slučaj primjenjiv član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno pravo na pristup sudu. 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesuira apelantovu tužbu, odnosno da odluči o apelantovim pravima i obavezama građanske prirode, stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak kao karakteristike nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu el - e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) principa po kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 23. Ustavni sud je cijenio argumente Osnovnog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 24. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od četiri godine. 25. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni sudovima rokovi za preduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, Ustavni sud konstatuje da je propust Osnovnog suda da u vremenu od četiri godine preduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja apelantove tužbe rezultirao povredom apelantovog prava na pristup sudu, te apelantovom nemogućnošću da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njegovom građanskom pravu. 26. Na kraju, Ustavni sud zapaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da se zatim o tom zahtjevu suštinski, odnosno uopće ne preduzimaju nikakve radnje, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146. i Ustavni sud, Odluku broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 4/06 od 24. januara 2006. godine). 27. S obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatuje da apelant nije imao praktično, efektivno pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3845 procesuira apelantovu tužbu u periodu od preko četiri godine prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati apelantove navode u pogledu povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u periodu od preko četiri godine Osnovni sud nije preduzeo nijednu radnju s ciljem procesuiranja tužbe, što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2596/05, rješavajući apelaciju Hamze Rekića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Hamze Rekića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru donošenje odluke u predmetu P-478/02, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Hamza Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta je podnio 19. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-478/02, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog je suda zatraženo 12. listopada 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P-478/02. 3. Osnovni je sud odgovor na apelaciju, zajedno s traženim spisom, dostavio 24. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se kod Osnovnog suda vodi pod brojem P-478/02, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelant je 12. rujna 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 1.084.350,00 KM. U tužbi je naveo da štetu potražuje iz osnova materijalne i nematerijalne štete. Istaknuo je da mu je materijalnu štetu prouzročila Vojska Republike Srpske rušenjem objekata koje je posjedovao prije rata (dvije kuće, štala i tri poslovna objekta), te da je sa nekretninama uništena i pokretna imovina velike vrijednosti. Radi utvrđivanja visine stvarne štete angažirao je vještaka, pa iz osnova materijalne štete potražuje iznos od 924.350,00 KM. Temeljem nematerijalne štete, zbog pretrpljenih posljedica kada ga je zatvorila Vojska Republike Srpske, potražuje iznos od 50.000,00 KM, za smrt majke iznos od 10.000,00 KM i za smrt kćerke iznos od 100.000,00 KM. Predložio je da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obvezati tuženu da mu temeljem materijalne štete za uništenu pokretnu i nepokretnu imovinu isplati iznos od 924.350,00 KM, a temeljem nematerijalne iznos od 160.000,00 KM. 6. Nakon primitka tužbe u Osnovnom je sudu formiran predmet i zaveden pod brojem P-478/02. Apelant je pismenim podneskom, upućenim predsjedniku Osnovnog suda 18. veljače 2005. godine, tražio zakazivanje rasprave navodeći da je tužbu predao 2002. godine, a da od tada u predmetu nije ništa urađeno. Podneskom od 11. svibnja 2005. godine ponovno je kod predsjednika Osnovnog suda urgirao na zakazivanju rasprave u predmetu P-478/02, ističući da je proteklo neuobičajeno dugo razdoblje u kojem se nije ništa uradilo, te da predsjednik Suda, sukladno ovlastima koje ima, poduzme radnje kako bi se predmetni spis uzeo u rad. Pored navedenog, u predmetni je spis uložen apelantov pismeni podnesak od 2. lipnja 2005. godine upućen Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću, u kojemu je apelant istaknuo da, i pored požurnica kojima je tražio zakazivanje rasprave, u predmetu po njegovoj tužbi nije urađeno ništa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 7. Apelant navodi da je tužbu protiv tuženog, radi naknade štete, predao Osnovnom sudu 12. rujna 2002. godine, da je nakon podnošenja tužbe istom sudu poslao još dvije požurnice ističući da u predmetu formiranom po njegovoj tužbi broj P-478/02 nije ništa urađeno, s prijedlogom da se predmet što prije uzme u rad. Kako mu na požurnice nije odgovoreno, sačinio je prigovor Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću zbog uskraćivanja pravne zaštite. Međutim, i pored toga, predmet još uvijek nije zakazan niti je na njemu bilo što rađeno. Zbog navedenog smatra da mu je uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom, jer Osnovni sud više od tri godine od podnošenja tužbe nije poduzeo niti jednu jedinu radnju s ciljem rješavanja predmeta. To, po apelantovom mišljenju, dovodi u dvojbu nepristranost i neovisnost suda, jer se sud nalazi u entitetu Republike Srpske, koja je tužena strana u postupku. Takvim ponašanjem suda, osim povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) je povrijeđeno, po apelantovom mišljenju, i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava i pravo iz članka 14. Europske konvencije, smatrajući da je diskriminiran zbog svoje vjere i nacionalnosti. b) Odgovor na apelaciju 8. U odgovoru na apelaciju Osnovni je sud naveo da je apelant tužbu protiv tužene podnio 12. rujna 2002. godine, da je predmet zaveden pod broj P-478/02 ali da postupak nije okončan jer je prigodom reorganizacije pravosuđa 14. ožujka 2004. Broj 36 – Strana 3846 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. godine svrstan u kategoriju starih predmeta i bio je planiran za rad dodatnih sudaca koji ni do danas nisu imenovani. Navedeno je da taj sud ima 7.093 neriješena predmeta, a da je godišnji priliv preko 10.000 predmeta, da u sudu radi devet sudaca i da se stari predmeti rade planski, uz tekuće predmete. Istaknuo je da je tijekom 2005. godine rađeno na predmetima u kojima su tužbe podnesene prije 1990. godine, a sada se radi na predmetima u kojima su tužbe podnesene između 1990. i 1995. godine. Plan je da se potom rade predmeti primljeni između 1995. i 2000. godine, a nakon toga predmeti iz 2000. do 2004. godine, te da obzirom na broj predmeta i broj izvršitelja nije moguće raditi bržim tempom. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stavak 4. Pripremno će se ročište održati u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna će se rasprava u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." VI. Dopustivost 10. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 11. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 12. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 13. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 14. Obzirom da se apelant žali da od podnošenja tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije poduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost pokretanja postupka pred mjerodavnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njegovim građanskim pravima i obvezama. 15. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava glede iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prigodom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 16. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presudu od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluku broj U 18/00 od 10. svibnja 2002. godine). 17. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je na konkretan slučaj primjenjiv članak 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) i članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno pravo na pristup sudu. 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust mjerodavnog suda da procesuira apelantovu tužbu, odnosno da odluči o apelantovim pravima i obvezama građanske naravi, stoga je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakomu pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog člankom 6. stavak 1. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3847 Europske konvencije. Europski je sud u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućuje korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak kao karakteristike nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Europskog suda je da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načela po kojem se građanska tužba može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 23. Ustavni je sud cijenio argumente Osnovnog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda glede velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ne može a ne primijetiti da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni se sud poziva na članak 1. Europske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obvezu osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji. Sukladno navedenom, Bosna i Hercegovina je preuzela i obvezu organizirati svoj pravni sustav tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 24. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redoviti sudovi glede rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve naravi da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom razdoblju od četiri godine. 25. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni sudovima rokovi za poduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, Ustavni sud konstatira da je propust Osnovnog suda da u vremenu od četiri godine poduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja apelantove tužbe rezultirao povredom apelantovog prava na pristup sudu, te apelantovom nemogućnošću da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njegovom građanskom pravu. 26. U konačnici, Ustavni sud opaža da mogućnost da se podnese zahtjev i da se potom o tomu zahtjevu suštinski, odnosno uopće ne poduzimaju nikakve radnje, ne ispunjava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluku o prihvatljivosti i meritumu, točka 146. i Ustavni sud, Odluku broj AP 994/04 od 13. rujna 2005. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 4/06 od 24. siječnja 2006. godine). 27. Obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelant nije imao praktično, učinkovito pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira apelantovu tužbu u razdoblju od preko četiri godine prekršeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice obrazlagati apelantove navode glede povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u razdoblju od preko četiri godine Osnovni sud nije poduzeo nijednu radnju s ciljem procesuiranja tužbe, što predstavlja povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2629/05, rješavajući apelaciju Bitera Perolija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Bitera Perolija. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine i Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude tog suda broj P-552/03 od 25. novembra 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Biter Peroli (u daqnjem tekstu: apelant) iz Kutine, kog zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine i broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 3. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. marta 2006. godine, a tuženi 16. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 8. novembra 2006. godine. Broj 36 – Strana 3848 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 5. novembra 2003. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi vraćawa pokretnih stvari. Apelant je predložio da Osnovni sud po sprovedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obavezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, ili da, u nemogućnosti izvršewa ovog zahtjeva, obaveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamewa i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom kamatom počev od dana podnošewa tužbe pa sve do isplate. U tužbi je naveo da je dugo godina pred rat obavljao zlatarsko-kujunxijsku djelatnost u Brčkom i posjedovao firmu pod nazivom "Peroli-zlatar". U aprilu 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa porodicom se preselio u Republiku Hrvatsku, osigurav radnju bezbjednosnim zaštitnim sredstvima (alarm, gvozdena roletna i dr.). Naveo je da je u radwi ostavio opremu, mašine, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio, u ukupnoj vrijednosti od 539.500 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Opštini Brčko u oktobru 1992. godine formirale Komisiju čiji je zadatak bio da, nakon što se otvori njegova radwa, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na osnovu tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Opštine Brčko. Komisija je sačinila zapisnik, a zlato, opremu i mašine odnijela u SDK Brčko i podrum robne kuće "Brčko". Apelant je tužbu usmjerio prema označenom tuženom, na osnovu člana 71 stav 2 Statuta Distrikta Brčko BiH, kao pravnom sljedniku bivše Opštine Brčko. Predložio je da sud po sprovedenom postupku donese presudu kom će obavezati tuženog da mu u posjed i na slobodno raspolaganje preda njegovu zlatarsku opremu, mašine i zlatne predmete individualno određene u tužbenom zahtjevu (ukupno 73 stavke), ili da mu alternativno, na ime izuzete opreme, mašina, zlatnih predmeta i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. novembra 2003. godine kao dana podnošewa tužbe pa do isplate. 7. Odlučujući o iznesenim zahtjevima, Osnovni sud je donio Presudu broj P-552/03 od 25. novembra 2004. godine kom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i srebreninu individualno određene u dispozitivu Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protivvrijednosti od 288.075,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamewa i mašina Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka apelantu u iznosu od 47.920,72 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istakao da, na osnovu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, sopstvenik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određenih stvari, pri čemu sopstvenik mora da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tome sopstvenik mora da opiše stvar čiji povraćaj traži shodno njenim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa nije mogao da se prihvati prigovor tuženog o zastarijevanju potraživawa u vezi sa povraćajem individualno određenih stvari. Shodno ocjeni tog suda, među parničkim strankama nije sporno da su mašine, oprema i zlato izuzeti iz zlatarske radnje "Peroli-zlatar" u Brčkom, čiji je sopstvenik apelant. Zbog toga, sud nije mogao da prihvati navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebno ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponovao) u prostor "Luke" u Brčkom. Radi se o javnom preduzeću, odnosno imovini tuženog kom on upravlja, te time i odgovara za obaveze "Luke" u Brčkom. Shodno stanovištu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dovoqno da se nečija stvar oduzme, preda trećem licu, pa da se kao tužena strana ne može da pojavi lice koje je tu stvar uzelo i predalo dalje trećem licu. Dalje, sud nije mogao da prihvati prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, or gan Opštine Brčko, kao pravnog prednika tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju opreme i sadržine u apelantovoj zlatarskoj radwi. Sud, takođe, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obavezi iz Naloga Supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko BiH od 13. aprila 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, shodno mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljednik dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz člana 71 stav 2 Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zakqučio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obavezama, jer ako bi se prihvatilo stanovište da je to specifična obaveza, onda bi to značilo da su sve obaveze specifične i da uopšte ne postoji pravno sljedništvo za obaveze tuženog iz člana 71 Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine kom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istakao da sopstveničku tužbu može sa uspjehom da podnese onaj ko je u stanju dokazati svoje pravo svojine na stvari i tuženikov posjed te stvari. U konkretnom slučaju, shodno mišljenju Apelacionog suda, apelantu nije osporeno pravo svojine na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je osporeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao da dokaže da se stvari čiju predaju traži nalaze u direktnom posjedu tuženog i prvostepeni sud je mogao da usvoji tužbeni zahtjev samo pri utvrđenju da su oba uslova za podnošenje sopstveničke tužbe ispunjena kumulativno. S obzirom na to da apelant,shodno mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj se vlasti, odnosno direktnom posjedu nalaze te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom da naredi tuženom predaju stvari individualno određenih tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, zbog bitnih povreda odredbi parničkog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Reviziono vijeće Apelacionog suda je donijelo Presudu broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine kom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je osporenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 313 ZPPDB, Reviziono vijeće Apelacionog suda je utvrdilo da Presuda tog suda broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostepeni sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo da ispita Reviziono vijeće, pa se apelant, shodno mišljenju tog suda, neosnovano poziva na bitnu povredu propisanu odredbom člana 284 stav 2 tačka 12 ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je shodno zakonu morao da bude izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, shodno mišljenju tog suda, nije osnovana. Naime, shodno navodima tog suda, nesporna je činjenica da je sudija Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zakqučak da je imala ovlašćewa na koja apelant ukazuje. Shopdno mišljenju Revizionog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud je za odluku kom je prvostepenu odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan da dokaže) da se stvari Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3849 čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije osnovan, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno apelantovom mišljenju, ovakve odluke Žalbenog i Revizionog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoqnog tumačewa pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantova svojina, da je tuženi pravni sljednik Opštine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Opština Brčko, preko svog organa - Izvršnog odbora donijela odluku o formiranju Komisije o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je ona imala uvid i formirala Komisiju radi kontrole kretawa tih dragocjenosti kojima je nesumwivo raspolagala Opština Brčko u Republici Srpskoj i da su deponovane apelantove stvari iz magacina robne kuće "Brčko" 17. avgusta 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Shodno apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno preduzeće, odnosno imovina tuženog kom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdwi da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećem licu i sl. Nakon uspostavljanja teritorije Distrikta Brčko, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj je postala imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostepenu presudu, što je, shodno apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto stanovište je ponovio Apelacioni sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, suprotno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, Reviziono vijeće je neosnovano osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u woj i kontroliše upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je stav Žalbenog i Revizionog vijeća Apelacionog suda proizvoljan i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoqnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Reviziono vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sudije Josipe Lucić, jer je imenovani sudija u vrijeme vođewa prvostepenog postupka obavljao poslove šefa Kancelarije za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlašćewa koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radwama, te stanovište Revizionog vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoqnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Shodno mišljenju Apelacionog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer je on u prvostepenom postupku mogao da iznese sve činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev u konkretnom sporu a, takođe, ni pravo na imovinu, jer apelantu ostaje mogućnost da svoju imovinu (ili naknadu vrijednosti imovine) traži od subjekta čiji su organi donijeli odluku o izuzimanju stvari od apelanta, te stvari preuzeli iz njegove zlatarske radnje. Sama činjenica da je "...Distrikt Brčko pravni sljednik i dijela Opštine Brčko u Republici Srpskoj, u konkretnom sporu ne znači i obavezu Distrikta za ispunjenje apelantovog konkretnog zahtjeva". U odgovoru je navedeno da pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno ni činjenicom da je sudija Josipa Lucić bila član drugostepenog vijeća, iako je u vrijeme trajawa prvostepenog postupka obavljala poslove šefa Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Razlozi su dati u revizionoj Odluci broj Rev-21/05. 13. U svom odgovoru tuženi je istakao da su navodi apelacije neosnovani, jer je tuženi tokom cijelog postupka, na sve tri in stance, isticao da se predmetne pokretne stvari ne nalaze u njegovom posjedu, niti u njegovoj faktičkoj vlasti. Osim toga, tuženi nije preuzeo obaveze za dugove nastale prije proglašewa Distrikta u slučaju da ne postoji dogovor sa entitetima shodno Nalogu Supervizora za Brčko od 13. aprila 2000. godine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48 tačka 9 Izuzeće sudija, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Član 50 Sudija ne može da učestvuje u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristrasnost. Posebno će se obratiti pažwa na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona." 15. Zakon o parničkom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Član 127 stav 3 Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov. Član 301 Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: 1. ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili indirektno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda je zasnovana iskqučivo na tim dokazima, 2. ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zakqučak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda, 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 303 U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značewa. Član 321 stav 2 Apelacioni sud ne mora da obrazloži svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredbi parničkog postupka koje revident ističe. Član 284 (1) Bitna povreda odredbi parničkog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredbi parničkog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora da izuzme, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) Broj 36 – Strana 3850 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispita, a osobito ako je izreka presude nerazumqiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga, ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Član 286 Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Član 71: Pravni sljednik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve opštinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Opštinske kancelarije i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od postojećih opštinskih administracija nastaviće da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 23. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na vraćanje pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji proizvoqno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, shodno apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda, koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoqno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neosnovan ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sudije koji je bio član Žalbenog vijeća, a koji je za vrijeme trajawa prvostepenog postupka bio zaposlen u svojstvu šefa Kancelarije za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Shodno vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica ako takvi zakqučci ne dejstvuju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi, bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 27. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6 Evropske konvencije ne može da tumači restriktivno (vidi, Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3851 postupku pred redovnim sudovima, pa, shodno tome, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Apelacionog suda u žalbenom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoqna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud u postupku po žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, član 41 Zakona o sopstveničkim i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, uz obrazloženje da je apelant sopstvenik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponovao te stvari. U presudi je, dalje, istakao da je za primjenu odredbe člana 41 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant sopstvenik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo "... da bi obavezivanju tuženog bilo mjesta samo u slučaju da je apelant tokom postupka ponudio dokaze, čijim sprovođenjem bi se utvrdilo da su navedene stvari pre date opštinskoj administraciji Opštine Brčko i da ih i dalje drži u posjedu tuženi, kao pravni sljednik, ali stvari stoje suprotno...." Shodno mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stawa utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, pa je, na osnovu člana 301 ZPPDB, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301 stav 3 ZPPDB proizilazi da Apelacioni sud može presudom da preinači prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303 istog zakona propisano da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značewa. Iz prakse Evropskog suda za qudska prava proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno da pozabavi wim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 30. Žalbom tuženog prvostepena presuda je osporavana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, shodno mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoqnu primjenu prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Do ovakvog zakqučka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijumima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoqne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoqno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao da primijeni odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebalo da primijeni neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine). 31. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istakao da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredbi parničkog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih ne može da se ispita, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Reviziono vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je istakao i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u tač. 26. i 29. dao detaqno obrazloženje u pogledu proizvoqne primjene prava u postupku po žalbi, proizilazi da je i presuda donesena u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoqna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizilazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sudije koji je shodno zakonu morao biti izuzet odgovoreno tako "...da je nesporna činjenica da je sudija Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, sama po sebi ne upućuje da je ona imala ovlašćewa koja apelant u navodima revizije ističe. Sa navedenog, sudija Josipa Lucić je mogla da učestvuje u drugostepenom postupku kao član vijeća, u okolnostima kada u prvostepenom postupku nije zastupala tuženog, niti je u tom predmetu preduzela bilo koju procesnu radnju". U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je potvrdio apelantov revizioni prigovor da je za vrijeme trajawa prvostepenog postupka (od 5. novembra 2003. do 25. novembra 2004. godine) sudija Josipa Lucić obavljala funkciju koordinatora Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko, ali nije imala ovlašćewa koja je naveo apelant jer je "...prema sadržaju generalnog ovlašćewa za zastupanje Distrikta Brčko BiH datog od gradonačelnika potrebno izričito ovlašćenje davaoca ovlašćewa za zakqučenje: sudskog poravnawa, priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, povlačenje tužbe i izdavanje privremenih mjera i to u svim postupcima pred pravosudnim organima BiH". U članu 314 ZPPDB je propisano da stranke u reviziji mogu da iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredbi parničkog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284 st. 1 i 2 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članu 48 tačka 9 Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Reviziono vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojawa ili nepostojawa razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 33. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) Pravo na imovinu." 34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da državi ne može da se ospori pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena qudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom shodno kojoj se određena prava, kao, na primjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uslovima da ograniče. 36. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u Broj 36 – Strana 3852 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61). 37. Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da ukqučuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživawa, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne ukqučuje prava ili očekivawa na sticanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. avgusta 2002. godine i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. avgusta 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo na vraćanje pokretnih stvari koje su, na osnovu Zakqučka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Komisija, formirana 16. decembra 1992. godine, ušla je u apelantovu zlatarsku radnju, popisala zlatarske mašine koje su deponovane u skladište Robne kuće, a dragocjenosti, uz zapisnik, deponovane su u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. 39. Prilikom analize da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitawa: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješawa u imovinu, c) u sklopu kog od navedena tri pravila miješanje može da bude razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti? 40. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovoj svojini, pa je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenqiv. Sljedeće pitanje je da li je "miješanje" u imovinu bilo u skladu sa zakonom. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatuje da uslov "miješanje u skladu sa zakonom" nije ispunjen s obzirom na to da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na osnovu zakona. Zbog navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da je osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio na prigovor o izuzeću sudije člana Žalbenog vijeća iako je, shodno članu 314 Zakona o parničkom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zakqučak da je došlo do proizvoqnosti u primjeni pozitivnopravnih odredbi. Povreda prava na imovinu proizilazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na osnovu zakona. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2629/05, rješavajući apelaciju Bitera Perolija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Bitera Perolija. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine i Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude tog suda broj P-552/03 od 25. novembra 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Biter Peroli (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kutine, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine i broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. marta 2006. godine, a tuženi 16. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 8. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. novembra 2003. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi povrata pokretnih stvari. Apelant je predložio da Osnovni sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3853 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. kojim će obavezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, ili da, u nemogućnosti izvršenja ovog zahtjeva, obaveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate. U tužbi je naveo da je dugo godina pred rat obavljao zlatarsko-kujundžijsku djelatnost u Brčkom i posjedovao firmu pod nazivom "Peroli-zlatar". U aprilu 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa porodicom se preselio u Republiku Hrvatsku, osiguravši radnju sigurnosnim zaštitnim sredstvima (alarm, željezna roletna i dr.). Naveo je da je u radnji ostavio opremu, mašine, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio, u ukupnoj vrijednosti od 539.500 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Općini Brčko u oktobru 1992. godine formirale Komisiju čiji je zadatak bio da, nakon što se otvori njegova radnja, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na osnovu tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Općine Brčko. Komisija je sačinila zapisnik, a zlato, opremu i mašine odnijela u SDK Brčko i podrum Robne kuće "Brčko". Apelant je tužbu usmjerio prema označenom tuženom, na osnovu člana 71. stav 2. Statuta Distrikta Brčko BiH, kao pravnom sljedniku bivše Općine Brčko. Predložio je da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu u posjed i na slobodno raspolaganje preda njegovu zlatarsku opremu, mašine i zlatne predmete individualno određene u tužbenom zahtjevu (ukupno 73 stavke), ili da mu alternativno, na ime izuzete opreme, mašina, zlatnih predmeta i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. 7. Odlučujući o iznesenim zahtjevima, Osnovni sud je donio Presudu broj P-552/03 od 25. novembra 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i srebreninu individualno određene u dispozitivu Presude. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protivvrijednosti od 288.075,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i mašina Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obavezan da nadoknadi troškove postupka apelantu u iznosu od 47.920,72 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istakao da, na osnovu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određenih stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tome vlasnik mora opisati stvar čiji povraćaj traži prema njenim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa se nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o zastarijevanju potraživanja u vezi sa povraćajem individualno određenih stvari. Prema ocjeni tog suda, među parničnim strankama nije sporno da su mašine, oprema i zlato izuzeti iz zlatarske radnje "Peroli-zlatar" u Brčkom, čiji je vlasnik apelant. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebno ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponirao) u prostor "Luke" u Brčkom. Radi se o javnom preduzeću, odnosno imovini tuženog kojom on upravlja, te time i odgovara za obaveze "Luke" u Brčkom. Prema stavu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dovoljno da se nečija stvar oduzme, preda trećem licu, pa da se kao tužena strana ne može pojaviti lice koje je tu stvar uzelo i predalo dalje trećem licu. Dalje, sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Izvršni odbor SO Brčko, or gan Općine Brčko, kao pravnog prednika tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Komisije o izuzimanju opreme i sadržaja u apelantovoj zlatarskoj radnji. Sud, također, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obavezi iz Naloga Supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko BiH od 13. aprila 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, prema mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz člana 71. stav 2. Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zaključio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obavezama, jer ako bi se prihvatio stav da je to specifična obaveza, onda bi to značilo da su sve obaveze specifične i da uopće ne postoji pravno sljedbeništvo za obaveze tuženog iz člana 71. Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istakao da vlasničku tužbu može sa uspjehom podnijeti onaj ko je u stanju dokazati svoje pravo vlasništva na stvari i tuženikov posjed te stvari. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacionog suda, apelantu nije osporeno pravo vlasništva na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je osporeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao dokazati da se stvari čiju predaju traži nalaze u neposrednom posjedu tuženog i prvostepeni sud je mogao usvojiti tužbeni zahtjev samo pri utvrđenju da su oba uvjeta za podnošenje vlasničke tužbe ispunjena kumulativno. S obzirom na to da apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj se vlasti, odnosno neposrednom posjedu nalaze te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom narediti tuženom predaju stvari individualno određenih tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Revizijsko vijeće Apelacionog suda donijelo je Presudu broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine kojom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je osporenu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom člana 313. ZPPDB, Revizijsko vijeće Apelacionog suda utvrdilo je da Presuda tog suda broj Gž-59/05 od 14. juna 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostepeni sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo ispitati Revizijsko vijeće, pa se apelant, prema mišljenju tog suda, neosnovano poziva na bitnu povredu propisanu odredbom člana 284. stav 2. tačka 12. ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostepene presude učestvovao sudija koji je prema zakonu morao biti izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, prema mišljenju tog suda, nije osnovana. Naime, prema navodima tog suda, nesporna je činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zaključak da je imala ovlaštenja na koja apelant ukazuje. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud je za odluku kojom je prvostepenu odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan dokazati) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije osnovan, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Broj 36 – Strana 3854 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni sljednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Općina Brčko, preko svog organa - Izvršnog odbora donijela odluku o formiranju Komisije o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je ona imala uvid i formirala Komisiju radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nesumnjivo raspolagala Općina Brčko u Republici Srpskoj i da su deponirane apelantove stvari iz magacina Robne kuće "Brčko" 17. augusta 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Prema apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno preduzeće, odnosno imovina tuženog kojom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdnji da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećem licu i sl. Nakon uspostave teritorije Distrikta Brčko, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj postala je imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostepenu presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti stav ponovio je Apelacioni sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, suprotno nesporno utvrđenom činjeničnom stanju, Revizijsko vijeće je neosnovano osujetilo apelanta da ostvari svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u njoj i kontrolira upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je stav Žalbenog i Revizijskog vijeća Apelacionog suda proizvoljan i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Revizijsko vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje Josipe Lucić, jer je imenovana sutkinja u vrijeme vođenja prvostepenog postupka obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlaštenja koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama, te stav Revizijskoga vijeća da nije postojao razlog za izuzeće upućuju na proizvoljnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Prema mišljenju Apelacionog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer je on u prvostepenom postupku mogao iznijeti sve činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev u konkretnom sporu a, također, ni pravo na imovinu, jer apelantu ostaje mogućnost da svoju imovinu (ili naknadu vrijednosti imovine) traži od subjekta čiji su organi donijeli odluku o izuzimanju stvari od apelanta, te stvari preuzeli iz njegove zlatarske radnje. Sama činjenica da je "...Distrikt Brčko pravni sljedbenik i dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, u konkretnom sporu ne znači i obavezu Distrikta za ispunjenje apelantovog konkretnog zahtjeva". U odgovoru je navedeno da pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno ni činjenicom da je sutkinja Josipa Lucić bila član drugostepenog vijeća, iako je u vrijeme trajanja prvostepenog postupka obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Razlozi su dati u revizijskoj Odluci broj Rev-21/05. 13. U svom odgovoru tuženi je istakao da su navodi apelacije neosnovani, jer je tuženi tokom cijelog postupka, na sve tri in - stance, isticao da se predmetne pokretne stvari ne nalaze u njegovom posjedu, niti u njegovoj faktičkoj vlasti. Osim toga, tuženi nije preuzeo obaveze za dugove nastale prije proglašenja Distrikta u slučaju da ne postoji dogovor sa entitetima prema Nalogu Supervizora za Brčko od 13. aprila 2000. godine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48. tačka 9. Izuzeće sudija, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Član 50. Sudija ne može učestvovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristrasnost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona." 15. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Član 127. stav 3. Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov. Član 301. Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: 1. ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda je zasnovana isključivo na tim dokazima, 2. ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda, 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Član 321. stav 2. Apelacioni sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe. Član 284. (1) Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Član 286. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Član 71: Pravni sljedbenik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3855 postojećih općinskih administracija nastavit će da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-21/05 od 23. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 23. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom; k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda, koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je kao neosnovan ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sutkinje koja je bila član Žalbenog vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka bila zaposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 27. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa, prema tome, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Apelacionog suda u žalbenom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoljna ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Apelacioni sud u postupku po žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, član 41. Zakona o vlasničkim i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, uz obrazloženje da je apelant vlasnik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponirao te stvari. U presudi je, dalje, istakao da je za primjenu odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo "... da bi obavezivanju tuženog bilo mjesta samo u slučaju da je apelant tokom postupka ponudio dokaze, čijim provođenjem bi se utvrdilo da su navedene stvari pre date općinskoj administraciji Općine Brčko i da ih i dalje drži Broj 36 – Strana 3856 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. u posjedu tuženi, kao pravni sljednik, ali stvari stoje suprotno...." Prema mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, pa je, na osnovu člana 301. ZPPDB, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301. stav 3. ZPPDB proizlazi da Apelacioni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 30. Žalbom tuženog prvostepena presuda je osporavana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa, prema tome, i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebalo da primijeni neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine). 31. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istakao da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Revizijsko vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je istakao i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom na to da je Ustavni sud u tač. 26. i 29. dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne primjene prava u postupku po žalbi, proizlazi da je i presuda donesena u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće sudije koji je prema zakonu morao biti izuzet odgovoreno tako "...da je nesporna činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obavljala funkciju koordinatora Kancelarije za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, sama po sebi ne upućuje da je ona imala ovlaštenja koja apelant u navodima revizije ističe. Sa navedenog, sutkinja Josipa Lucić je mogla učestvovati u drugostepenom postupku kao član vijeća, u okolnostima kada u prvostepenom postupku nije zastupala tuženog, niti je u tom predmetu preduzela bilo koju procesnu radnju". U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je potvrdio apelantov revizioni prigovor da je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka (od 5. novembra 2003. do 25. novembra 2004. godine) sutkinja Josipa Lucić obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko, ali nije imala ovlaštenja koja je naveo apelant jer je "...prema sadržaju generalnog ovlaštenja za zastupanje Distrikta Brčko BiH datog od gradonačelnika potrebno izričito ovlaštenje davaoca ovlaštenja za zaključenje: sudskog poravnanja, priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, povlačenje tužbe i izdavanje privremenih mjera i to u svim postupcima pred pravosudnim organima BiH". U članu 314. ZPPDB propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članu 48. tačka 9. Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Revizijsko vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) Pravo na imovinu." 34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može osporiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao, naprimjer, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. 36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61). 37. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na osnovu Zaključka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Komisija, formirana 16. decembra 1992. godine, ušla je u apelantovu zlatarsku radnju, popisala zlatarske mašine koje su deponirane u skladište Robne kuće, a dragocjenosti, uz zapisnik, deponirane su u trezor Službe za platni promet i finansijsku kontrolu Brčko. 39. Prilikom analize da li je došlo do povrede prava na imovinu treba da se daju odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3857 radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu s principom pravne sigurnosti ili zakonitosti? 40. U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovom vlasništvu, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv. Sljedeće pitanje je da li je "miješanje" u imovinu bilo u skladu sa zakonom. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da uvjet "miješanje u skladu sa zakonom" nije ispunjen s obzirom na to da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na osnovu zakona. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio na prigovor o izuzeću sudije člana Žalbenog vijeća iako je, prema članu 314. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da je došlo do proizvoljnosti u primjeni pozitivnopravnih odredaba. Povreda prava na imovinu proizlazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na osnovu zakona. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2629/05, rješavajući apelaciju Bitera Perolija, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Bitera Perolija. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Apelacijskoga suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-21/05 od 23. studenog 2005. godine i Gž-59/05 od 14. lipnja 2005. godine. Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da omogući ovrhu Presude tog suda broj P-552/03 od 25. studenog 2004. godine. Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu ovrhe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Biter Peroli (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kutine, kojeg zastupa Ohro Musić, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 20. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskoga suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Rev-21/05 od 23. studenog 2005. godine i broj Gž-59/05 od 14. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskoga suda i sudionika u postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. veljače 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. ožujka 2006. godine, a tuženi 16. veljače 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacijskoga suda i tuženog su dostavljeni apelantu 8. studenog 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 5. studenog 2003. godine Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog radi povrata pokretnih stvari. Apelant je predložio da Osnovni sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev kojim će obvezati tuženog da mu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu individualno određenu tužbenim zahtjevom, ili da, u nemogućnosti ovrhe ovog zahtjeva, obveže tuženog da mu na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate. U tužbi je naveo da je dugo godina pred rat obavljao zlatarsko-kujundžijsku djelatnost u Brčkom i posjedovao tvrtku pod nazivom "Peroli-zlatar". U travnju 1992. godine privremeno je zatvorio radnju i sa obitelji se preselio u Republiku Hrvatsku, osiguravši radnju sigurnosnim zaštitnim sredstvima (alarm, željezna roletna i dr.). Naveo je da je u radnji ostavio opremu, strojeve, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio, u ukupnoj vrijednosti od 539.500 KM. Po povratku u Brčko saznao je da su tadašnje vlasti u Općini Brčko u listopadu 1992. godine formirale Povjerenstvo čija je zadaća bila da, nakon što se otvori njegova radnja, popiše svu robu, opremu i ostali materijal, kako bi se na temelju tog popisa roba, oprema i drugi predmeti iz radnje izuzeli u korist Općine Brčko. Povjerenstvo je sačinilo zapisnik, a zlato, opremu i strojeve odnijelo u SDK Brčko i podrum Robne kuće "Brčko". Apelant je tužbu usmjerio prema označenom tuženom, na temelju članka 71. stavak 2. Statuta Distrikta Brčko BiH, kao pravnom sljedniku bivše Općine Brčko. Predložio je da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će obvezati tuženog da mu u posjed i na slobodno raspolaganje preda njegovu zlatarsku opremu, strojeve i zlatne predmete individualno određene u tužbenom zahtjevu (ukupno 73 stavke), ili da mu alternativno, na ime izuzete opreme, strojeva, zlatnih predmeta i drugih stvari, isplati novčani iznos od 288.075,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. studenog 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. 7. Odlučujući o iznesenim zahtjevima, Osnovni sud je donio Presudu broj P-552/03 od 25. studenog 2004. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje njegovu zlatarsku opremu, zlatne predmete i srebreninu individualno određene u dispozitivu Presude. Broj 36 – Strana 3858 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. Alternativno izneseni tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu novčane protuvrijednosti od 288.075,00 KM na ime izuzete opreme, zlata, dragog kamenja i strojeva Osnovni sud je odbio u cijelosti. U dispozitivu Presude tuženi je obvezan nadoknaditi troškove postupka apelantu u iznosu od 47.920,72 KM. 8. U obrazloženju Presude Osnovni sud je istaknuo da, na temelju članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određenih stvari, pri čemu vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pri tomu vlasnik mora opisati stvar čiji povrat traži prema njezinim osobinama po kojima se razlikuje od istovrsnih stvari. Pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, pa se nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o zastari potraživanja u svezi sa povratom individualno određenih stvari. Prema ocjeni tog suda, među parničnim strankama nije upitno da su strojevi, oprema i zlato izuzeti iz zlatarske radnje "Peroli-zlatar" u Brčkom, čiji je vlasnik apelant. Zbog toga, sud nije mogao prihvatiti navode tuženog da on ne drži u posjedu individualno određene stvari, čiji se povrat tužbom traži, jer iz materijalne dokumentacije u spisu koju je sud posebice ocijenio i iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je pravni prednik tuženog preuzeo upravo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio (deponirao) u prostor "Luke" u Brčkom. Radi se o javnom poduzeću, odnosno imovini tuženog kojom on upravlja, te time i odgovara za obveze "Luke" u Brčkom. Prema stajalištu Osnovnog suda, ako bi se prihvatilo stajalište tuženog, bilo bi dostatno da se nečija stvar oduzme, preda trećoj osobi, pa da se kao tužena strana ne može pojaviti osoba koja je tu stvar uzela i predala dalje trećoj osobi. Dalje, sud nije mogao prihvatiti prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, jer je Ovršni odbor SO Brčko, tijelo Općine Brčko, kao pravnog prednika tuženog Distrikta Brčko BiH, donio odluku o formiranju Povjerenstva o izuzimanju opreme i sadržaja u apelantovoj zlatarskoj radnji. Sud, također, nije prihvatio navode tuženog da se radi o specifičnoj obvezi iz Naloga Supervizora o financijskom sustavu Distrikta Brčko BiH od 13. travnja 2000. godine, jer ako bi prihvatio takvo mišljenje, onda bi, prema mišljenju suda, to značilo da se izgubio smisao da je Distrikt Brčko BiH pravni sljednik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko iz članka 71. stavak 2. Statuta Distrikta Brčko BiH. Usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, taj sud je zaključio da tuženi ničim nije dokazao da se radi o specifičnim obvezama, jer ako bi se prihvatilo stajalište da je to specifična obveza, onda bi to značilo da su sve obveze specifične i da uopće ne postoji pravno sljedništvo za obveze tuženog iz članka 71. Statuta, čime bi navedena odredba izgubila svaki pravni smisao i značaj, te bi faktički postala golo pravo. 9. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacijskome sudu uložio priziv zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se priziv uvaži i prvostupanjska presuda preinači tako da se apelantov tužbeni zahtjev odbije. Postupajući po prizivu, Apelacijski sud je donio Presudu broj Gž-59/05 od 14. lipnja 2005. godine kojom je priziv uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude taj sud je istaknuo da vlasničku tužbu može sa uspjehom podnijeti onaj tko je u stanju dokazati svoje pravo vlasništva na stvari i tuženikov posjed te stvari. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacijskoga suda, apelantu nije pobijeno pravo vlasništva na stvarima čiju je predaju tužbom zahtijevao, ali je pobijeno da se te stvari nalaze u posjedu tuženog. Apelant je morao dokazati da se stvari čiju predaju traži nalaze u izravnom posjedu tuženog i prvostupanjski sud je mogao usvojiti tužbeni zahtjev samo prigodom utvrđenja da su oba uvjeta za podnošenje vlasničke tužbe ispunjena kumulativno. Obzirom da apelant, prema mišljenju tog suda, nije dokazao da se tražene stvari nalaze u posjedu tuženog, niti je dokazao da je tuženi pravni sljednik onoga u čijoj se vlasti, odnosno izravnom posjedu nalaze te stvari, Osnovni sud nije mogao presudom narediti tuženom predaju stvari individualno određenih tužbenim zahtjevom. 10. Apelant je protiv drugostupanjske presude uložio reviziju, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati. Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda je donijelo Presudu broj Rev-21/05 od 23. studenog 2005. godine kojom je apelantova revizija odbijena. Nakon što je pobijanu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom članka 313. ZPPDB, Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda je utvrdilo da Presuda tog suda broj Gž-59/05 od 14. lipnja 2005. godine nije donesena uz bitne povrede na koje je apelant ukazivao, jer je drugostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i potpuno određeni, tako da je odluku moglo ispitati Revizijsko vijeće, pa se apelant, prema mišljenju tog suda, neutemeljeno poziva na bitnu povredu propisanu odredbom članka 284. stavak 2. točka 12. ZPPDB. Apelantovo ukazivanje da je u donošenju drugostupanjske presude sudjelovao sudac koji je prema zakonu morao biti izuzet i da je time počinjena bitna povreda postupka, prema mišljenju tog suda, nije utemeljena. Naime, prema navodima tog suda, nepobitna je činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obnašala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko BiH, ali sama ta činjenica ne upućuje na zaključak da je imala ovlasti na koje apelant ukazuje. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Apelacijskoga suda, drugostupanjski sud je za odluku kojom je prvostupanjsku odluku preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio dao potpune i valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, pravilno je utvrdio da apelant u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije dokazao i činjenicu (koju je bio dužan dokazati) da se stvari čiji povrat u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, pa apelantov zahtjev u ovom sporu nije utemeljen, te ga je valjalo odbiti primjenjujući odredbu članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke Prizivnog i Revizijskog vijeća Apelacijskoga suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnopravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostupanjski sud, odlučujući o prizivu tuženog, ocijenio da su u prvostupanjskom postupku kao nepobitne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni sljednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, Općina Brčko, preko svojeg tijela - Ovršnog odbora donijela odluku o formiranju Povjerenstva o izuzimanju predmeta iz njegove zlatarske radnje, da je ona imala uvid i formirala Povjerenstvo radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nedvojbeno raspolagala Općina Brčko u Republici Srpskoj i da su deponirane apelantove stvari iz magacina Robne kuće "Brčko" 17. kolovoza 1994. godine prenesene u depozit JP "Luka" Brčko. Prema apelantovom mišljenju, Osnovni sud je nepobitno utvrdio da je pravni prednik tuženog preuzeo stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, te ih smjestio u prostor "Luke", koja je javno poduzeće, odnosno imovina tuženog kojom on upravlja. Osim toga, tuženi pored tvrdnji da ne zna gdje se stvari nalaze ničim nije dokazivao da su te pokretne stvari propale, prenesene u posjed trećoj osobi i sl. Nakon uspostave teritorija Distrikta Brčko, sva pokretna i nepokretna imovina prijašnjeg dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj je postala imovina Distrikta Brčko BiH. Apelacijski sud, međutim, i pored navedenog, smatra da se Osnovni sud pogrešno pozvao na odredbu članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, te je preinačio prvostupanjsku presudu, što je, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljno stajalište Apelacijskoga suda koji je oprečan utvrđenom činjeničnom stanju, čime je povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Isto stajalište je ponovio Apelacijski sud postupajući po reviziji. Odlučujući na takav način, oprečno nepobitno utvrđenom činjeničnom stanju, Revizijsko vijeće je neutemeljeno osujetilo apelanta da ostvari Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3859 svoja imovinska prava i onemogućilo ga da svoju imovinu koristi, uživa u njoj i kontrolira upotrebu te imovine, što predstavlja elementarno pravo na mirno uživanje imovine, koje je kao takvo zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da je stajalište Prizivnog i Revizijskog vijeća Apelacijskoga suda proizvoljno i suprotno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda našlo da je bez temelja prigovor koji se odnosio na izuzimanje sutkinje Josipe Lucić, jer je imenovana sutkinja u vrijeme vođenja prvostupanjskoga postupka obnašala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Distrikta Brčko. Apelant smatra da ovlasti koje su joj davale mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama, te stajalište Revizijskoga vijeća da nije postojao razlog za izuzimanje upućuju na proizvoljnost u tumačenju materijalnog prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacijski sud u odgovoru na apelaciju je istaknuo da su neutemeljene apelantove tvrdnje o povredi navedenih ustavnih prava. Prema mišljenju Apelacijskoga suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer je on u prvostupanjskom postupku mogao iznijeti sve činjenice na kojima je utemeljio svoj zahtjev u konkretnom sporu a, također, ni pravo na imovinu, jer apelantu ostaje mogućnost da svoju imovinu (ili naknadu vrijednosti imovine) traži od subjekta čija su tijela donijela odluku o izuzimanju stvari od apelanta, te stvari preuzela iz njegove zlatarske radnje. Sama činjenica da je "...Distrikt Brčko pravni sljedbenik i dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, u konkretnom sporu ne znači i obavezu Distrikta za ispunjenje apelantovog konkretnog zahtjeva". U odgovoru je navedeno da pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno ni činjenicom da je sutkinja Josipa Lucić bila član drugostupanjskog vijeća, iako je u vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka obnašala poslove šefa Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Razlozi su dani u revizijskoj Odluci broj Rev-21/05. 13. U svojem odgovoru tuženi je istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni, jer je tuženi tijekom cijelog postupka, na sve tri in stance, isticao da se predmetne pokretne stvari ne nalaze u njegovom posjedu, niti u njegovoj faktičkoj vlasti. Osim toga, tuženi nije preuzeo obveze za dugove nastale prije proglašenja Distrikta u slučaju da ne postoji dogovor sa entitetima prema Nalogu Supervizora za Brčko od 13. travnja 2000. godine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) "Izuzeće sudaca i sudskih službenika Članak 48. točka 9. Izuzeće sudaca, odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima: (9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom; Članak 50. Sudac ne može sudjelovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebice će se obratiti pozornost na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudaca po osnovi ovog zakona." 15. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (" Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) "Članak 127. stavak 3. Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni temelj. Članak 301. Apelacijski sud će presudom preinačiti prvostupanjsku presudu: 1. ako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostupanjskoga suda je utemeljena isključivo na tim dokazima, 2. ako je prvostupanjski sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda, 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Članak 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacijski sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja. Članak 321. stavak 2. Apelacijski sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe. Članak 284. (1) Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke. (2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji: (....) 2. ako je presudu donio sudac koji se po zakonu mora izuzeti, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; (...) 12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Članak 286. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio." 16. Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00) "Članak 71: Pravni sljednik (1) Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju postojati sve općinske administracije koje postoje na teritoriju Distrikta. Općinski uredi i pravne osobe koje su utemeljene ili se financiraju od postojećih općinskih administracija nastavit će pružati usluge sukladno važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta. (2) Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine je pravni sljednik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. (...)" VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskoga suda broj Rev-21/05 od 23. studenog 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda donesena je 23. studenog 2005. godine, a apelacija je podnesena 20. prosinca 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Broj 36 – Strana 3860 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija presude Apelacijskoga suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom; (k) Pravo na imovinu;" Pravo na pravično suđenje 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)" 24. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na povrat pokretnih stvari, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Zadaća Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacijski sud u postupku po prizivu i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise, nalazeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH. Apelacijski sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog toga što apelant u postupku nije dokazao da se pokretne stvari nalaze u imovini tuženog, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljno stajalište Apelacijskoga suda, koji je oprečan utvrđenom činjeničnom stanju. Osim navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer je neutemeljenim ocijenio revizijski prigovor glede izuzeća sutkinje koja je bila član Prizivnog vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka bila uposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Distrikta Brčko BiH. 26. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi, bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 27. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, Serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, Serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovitim sudovima, pa, prema tomu, i pravilna primjena materijalnog prava. 28. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li primjena zakona od Apelacijskoga suda u prizivnom postupku i u postupku po reviziji bila proizvoljna ili ne. U tome smislu, Ustavni sud konstatira da je Apelacijski sud u postupku po prizivu istaknuo da su u prvostupanjskom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovog zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka, ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, članak 41. Zakona o vlasničkim i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH, uz obrazloženje da je apelant vlasnik tih stvari, a da je pravni prednik tuženog preuzeo i deponirao te stvari. U presudi je, dalje, istaknuo da je za primjenu odredbe članka 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i na slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacijski sud je naveo "... da bi obvezivanju tuženog bilo mjesta samo u slučaju da je apelant tijekom postupka ponudio dokaze, čijom provedbom bi se utvrdilo da su navedene stvari predane općinskoj administraciji Općine Brčko i da ih i dalje drži u posjedu tuženi, kao pravni sljednik, ali stvari stoje oprečno...." Prema mišljenju tog suda, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku ne postoji osnova za odgovornost tuženog, pa je, na temelju članka 301. ZPPDB, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. 29. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 301. stavak 3. ZPPDB proizlazi da Apelacijski sud može presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članku 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak bitno važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebice pozabaviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudbena odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je bitno važan za ishod spora. U protivnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 30. Prizivom tuženog prvostupanjska presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacijskoga suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa, prema tomu, i na povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostupanjsku presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, te dovodeći ih u svezu sa kriterijima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i nizom elemenata koji Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3861 su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacijski sud u postupku po prizivu nije dostatno i jasno obrazložio svoju odluku, jer je istaknuo samo razloge zbog kojih prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istodobno, Apelacijski sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostupanjski sud trebao primijeniti neku drugu zakonsku odredbu ili zakon (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2367/05 od 14. ožujka 2006. godine). 31. U postupku po uloženoj apelantovoj reviziji u kojoj je on istaknuo da su u drugostupanjskom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda je odbilo reviziju kao neutemeljenu, pozivajući se na iste razloge koje je istaknuo i drugostupanjski sud u prizivnom postupku. Obzirom da je Ustavni sud u toč. 26. i 29. dao detaljno obrazloženje glede proizvoljne primjene prava u postupku po prizivu, proizlazi da je i presuda donesena u postupku po uloženoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostupanjska. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je na apelantov prigovor koji se odnosio na izuzeće suca koji je prema zakonu morao biti izuzet odgovoreno tako "...da je nepobitna činjenica da je sutkinja Josipa Lucić 2003. godine obnašala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, sama po sebi ne upućuje da je ona imala ovlasti koje apelant u navodima revizije ističe. Sa navedenog, sutkinja Josipa Lucić je mogla sudjelovati i u drugostupanjskom postupku kao član vijeća, u okolnostima kada u prvostupanjskom postupku nije zastupala tuženog, niti je u tom predmetu poduzela bilo koju procesnu radnju". U odgovoru na apelaciju Apelacijski sud je potvrdio apelantov revizijski prigovor da je za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka (od 5. studenog 2003. do 25. studenog 2004. godine) sutkinja Josipa Lucić obnašala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Distrikta Brčko, ali nije imala ovlasti koje je naveo apelant jer je "...prema sadržaju generalne ovlasti za zastupanje Distrikta Brčko BiH danog od gradonačelnika potrebna izričita ovlast davatelja ovlasti za zaključenje: sudbenog poravnanja, priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, povlačenje tužbe i izdavanje privremenih mjera i to u svim postupcima pred pravosudnim tijelima BiH". U članku 314. ZPPDB je propisano da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u svezu sa razlozima propisanim u članku 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH i razlozima propisanim u članku 48. točka 9. Zakona o sudovima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudaca vrši u slučaju da je sudac u nekom drugom svojstvu imao neke veze s predmetom, onda se uočava da Revizijsko vijeće Apelacijskoga suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije utemeljen, nije dao niti jedan bitni razlog glede postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće. 32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 33. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (k) Pravo na imovinu." 34. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može pobiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Europskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao, primjerice, pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. 36. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, Serija A, broj 52, stavak 61). 37. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja, stvari i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Odluka Ustavnog suda broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine). 38. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je pravo na povrat pokretnih stvari koje su, na temelju Zaključka Izvršnog odbora SO Brčko iz 1992. godine, iznesene iz apelantove privatne zlatarske radnje i sklonjene na sigurnije mjesto. Povjerenstvo, formirano 16. prosinca 1992. godine, ušlo je u apelantovu zlatarsku radnju, popisalo zlatarske strojeve koji su deponirani u skladište Robne kuće, a dragocjenosti, uz zapisnik, deponirane su u trezor Službe za platni promet i financijsku kontrolu Brčko. 39. Prigodom analize je li došlo do povrede prava na imovinu trebaju se dati odgovori na sljedeća pitanja: a) radi li se o imovini koja spada pod zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, b) je li bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) je li miješanje proporcionalno i f) je li sukladno načelu pravne sigurnosti ili zakonitosti? 40. U odgovoru na pitanje radi li se o imovini koja spada pod zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je bila u apelantovom vlasništvu, pa je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjiv. Sljedeće pitanje jeste je li "miješanje" u imovinu bilo sukladno zakonu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da uvjet "miješanje sukladno zakonu" nije ispunjen obzirom da individualno određene apelantove stvari nisu izuzete na temelju zakona. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama Apelacijskoga suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer Apelacijski sud u prizivnom postupku nije dao razloge za odlučne činjenice, a u postupku po reviziji nije bitno odgovorio na prigovor o izuzeću suca člana Prizivnog vijeća iako je, prema članku 314. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, bio obvezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da je došlo do proizvoljnosti u Broj 36 – Strana 3862 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. primjeni pozitivnopravnih odredaba. Povreda prava na imovinu proizlazi iz činjenice da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo na temelju zakona. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2898/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.o.o. (u daqnjem tekstu: apelant) podnijelo je 25. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naložio Opštinskom sudu u Zavidovićima (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-574/04 u postupku broj 042-0-I-06-003999 od 12. oktobra 2006. godine, i izvršne radnje u drugim predmetima koji se vode po istom osnovu, dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelant je 10. novembra 2006. godine podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 3048/06 protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine. I u ovoj apelaciji apelant je podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naložio Opštinskom sudu da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-587/04 u postupku broj 042-0-I-06-004007. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda odlučio da spoji predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2898/06. Spojene su apelacije AP 2898/06 i AP 3048/06. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i učesnika u postupku zatraženo je 11. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 16. i 19. januara 2007. godine, Opštinski sud 17. i 19. januara i učesnik u postupku 17. januara 2007. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i učesnika u postupku dostavljeni su apelantu 2. februara 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda te dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2898/06 7. Opštinski sud je po tužbi Mustafe Rixala (u daqnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta, radi isplate razlika plata za pe riod od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine u iznosu od 18.420,67 KM, donio Presudu broj P-574/04 od 18. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu isplati 18.420,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počev od 30. novembra 2004. godine do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošewa presude. 8. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tužbeni zahtjev preciziran u toku postupka, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, da obuhvata pe riod od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine, te da navedeni iznos predstavlja razliku isplaćenih plata i plata koje tužiocu pripadaju shodno Kolektivnom ugovoru i Ugovoru o radu. Naime, kako je istakao taj sud, način obračuna vještaka nisu osporili ni tužilac a ni apelant. Obračun za pe riod od 1. novembra 2001. godine do 31. decembra 2004. godine predstavlja razliku plata koje su tužiocu isplaćene i onih koje mu pripadaju, a od 1. januara 2005. godine pa do 31. jula 2005. godine predstavlja sve neisplaćene plate, jer je nesporno utvrđeno da u tom periodu apelant tužiocu uopšte nije isplaćivao platu. Apelant je u toku prvostepenog postupka isticao prigovor u pogledu obračuna neisplaćenih plata iz nalaza i mišljena vještaka, navodeći da je apelantovim Pravilnikom o radu utvrđeno da se plata zaposlenika (tužioca) utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva. Ovaj prigovor sud nije prihvatio, jer je nakon dokaza koji su sprovedeni utvrdio da je osnovna plata najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati, bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Pored toga, u obrazloženju presude navedeno je da je Kolektivni ugovor predvidio mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima da im isplati manje najniže plate za vrijeme realizacije programa konsolidacije (član 42), ali taj pe riod ne može da bude duži od tri mjeseca, niti dogovorena najniža plata može da bude mawa od 80% iznosa najniže plate utvrđene u članu 39 Kolektivnog ugovora. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao apelanta da tužiocu isplati novčani iznos od 2.296,72 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a u preostalom dijelu žalbu odbio. Kantonalni sud smatra da su osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je Opštinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz stawa spisa, shodno mišljenju tog suda, proizilazi da je u spornom periodu, zbog smanjenja obima posla i zastoja na tržištu, apelant poslovao sa gubicima, pa tužilac u sudskom sporu može da zahtijeva da mu se isplati razlika plate samo do iznosa najniže plate a ne osnovne, što je u skladu sa svrhom i suštinom instituta "najniže plate". To, shodno mišljenju Kantonalnog suda, garantuju Zakon o radu i Kolektivni ugovor. Iznos najniže plate, kako u obrazloženju presude navodi taj sud, utvrđuje se Granskim kolektivnim ugovorima i on ne može da bude mawi od 55% prosječne plate ostvarene u FBiH shodno posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3863 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. statistiku, iz čega proizilazi da se zaposlenicima garantuje samo isplata najniže plate, a ne osnovne plate koja je proizvod najniže plate i koeficijenta složenosti poslova. 10. Protiv drugostepene presude tužilac je Vrhovnom sudu izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio presudu kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužilac bio apelantov radnik po ugovoru o radu, da mu je navedenim ugovorom određen koeficijent 2,10 i da u utuženom periodu nije primao platu u visini osnovne plate. Shodno postupku koji je sproveden dosuđena mu je razlika plate koju nije primio, u skladu sa nalazom vještaka, obračunata prema prosječnoj mjesečnoj plati ostvarenoj u FBiH za utuženi pe riod sa koeficijentom radnog mjesta i minulim radom. Drugostepeni sud je, kako navodi Vrhovni sud, ovu presudu preinačio i tužiocu dosudio platu do visine 55% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH samo za pe riod u kom nije primio 55% mjesečne plate (decembar 2001. godine i januar 2002. godine) i za pe riod u kom nije uopšte primio platu (od januara 2005. godine do jula 2005. godine), a za ostali pe riod je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Vrhovni sud smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravilna i nezakonita, jer je shodno odredbama Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i shodno Granskom kolektivnom ugovoru osnovna plata proizvod osnovne najniže neto plate iz člana 39 Granskog ugovora i koeficijenta složenosti poslova, dakle njegovog radnog mjesta. Taj iznos se povećava za minuli rad, što je prvostepeni sud utvrdio i udovoqio zahtjevu. Razlozi koje je apelant isticao u toku postupka, a koji se odnose na tešku ekonomsku situaciju, shodno ocjeni Vrhovnog suda nisu relevantni, jer apelant nije sačinio pro gram konsolidacije koji bi garantovao savladavanje problema za pe riod od tri mjeseca, za koji je mogao da se dogovori sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plate. Činjenice u predmetu AP 3048/06 11. Opštinski sud je po tužbi Mevludina Muharemovića (u daqnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta, radi isplate razlike plata u iznosu od 4.170,40 KM, donio Presudu broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužiocu isplati 4.170,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. decembra 2004. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM u roku od 15 dana od dana kada je donesena presuda pod prijetwom prinudnog izvršewa. Visina zahtjeva obuhvata pe riod od 1. decembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine i predstavlja razliku plata koje su tužiocu isplaćene i plata koje su trebale da mu budu isplaćene. Taj sud je kao spornu činjenicu među strankama apostrofirao da li je apelant u utuženom periodu tužiocu isplaćivao platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH, te da li je s obzirom na rezultate poslovawa bio dužan da isplaćuje veću platu od one koju je isplaćivao tužiocu. Tužbenom zahtjevu je udovoljeno primjenom odredbi spomenutog Kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 5. decembra 2000. godine, a visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljewa vještaka ekonomske struke, koji je prilikom obračuna utvrdio najprije iznos od 55% prosječne mjesečne plate na nivou FBiH za svaki mjesec pojedinačno. Taj sud nije prihvatio apelantov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnosio na tešku finansijsku situaciju, jer je utvrdio da osnovna plata predstavlja najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati, bez obzira da li apelant u svojstvu poslodavca ostvaruje dobit ili ne, odnosno da li je poslovao sa gubitkom. Naime, u obrazloženju je navedeno da je kolektivni ugovor predvidio mogućnost da se donese pro gram konsolidacije, koji je u konkretnom slučaju izostao, kao mogućnost dogovora sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plate za maksimalan pe riod od tri mjeseca (član 42). 12. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude naveo je da je žalba neosnovana, jer iz stawa spisa proizilazi da je tužilac 1. decembra 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate razlike plata u iznosu od 18.734,69 KM, a na glavnoj raspravi od 6. septembra 2005. godine smawio tužbeni zahtjev na iznos od 4.170,40 KM u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke. Konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, shodno mišljenju tog suda, predstavlja zbir razlika između isplaćenih plata i plata koje su utvrđene članom 44 Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH, za pe riod od septembra 2002. godine do avgusta 2003. godine. Kantonalni sud smatra da su razlozi navedeni u presudi Opštinskog suda kojim je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen pravilni, te ih je kao takve prihvatio. Naime, razlozi na kojima je zasnovana prvostepena presuda zasnovani su na pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu - odredbama čl. 68, 69 i 70 Zakona o radu, Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju BiH i Granskom kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je u apelacijama istakao da mu je donošenjem presuda Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/00). Naime, apelant smatra da je pogrešan zakqučak redovnih sudova da je on u svojstvu poslodavca "morao da isplaćuje osnovnu platu bez obzira kako je poslovao, dakle, da li je ostvarivao dobit ili gubitak". Shodno apelantovom mišljenju, pravno je nedopustivo da se jedna ugovorna strana obavezuje da ispuni nemoguću radnju - isplati plate, pri čemu je poslovanje sa gubicima nesporno. Zbog toga je, smatra apelant, tužilac samo mogao da zahtijeva da se isplati razlika plate do iznosa najniže plate (55% od prosječne plate), ako je te razlike eventualno i bilo. Arbitrarnom i proizvoqnom primjenom materijalnog prava Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, a povreda prava na imovinu ogleda se u činjenici ekonomske štete koju apelant trpi, jer se tužilac neosnovano obogatio za dosuđeni iznos na teret njegove imovine. b) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 2898/06 14. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju istakao je da iz navoda apelacije proizilazi da se apelant slaže sa stavom vijeća tog suda izraženog u Presudi broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine, kojom je preinačena Presuda Opštinskog suda broj P-574/04 od 18. oktobra 2005. godine. Istakao je da je apelacija izrečena protiv presude Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Kantonalnog suda, pa bi bilo kakvo dalje izjašnjenje ustvari predstavljalo komentar odluke Vrhovnog suda. 15. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi, jer suđenje u postupku vođeno je nepristrasno i u skladu sa zakonom. Taj sud smatra da u postupku nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom, niti je došlo do povrede prava na koja se poziva apelant. s) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 3048/06 16. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani, jer je taj sud odluku donio u sjednici vijeća kako je propisano u odredbi člana 217 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 79/05 i 19706). Pored toga, prvostepena Broj 36 – Strana 3864 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. presuda ispitana je na osnovu odredbe člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), nakon čega je zakqučeno da žalba nije osnovana, te je kao pravilno prihvatio činjenično stanje i pravne razloge koji su izneseni u prvostepenoj presudi. Razlog za takav stav suda je pravilno utvrđenje odlučnih činjenica i primijenjeno materijalno pravo koje čine odredbe čl. 68, 69 i 70 Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02), člana 4 st. 1 i 2, te člana 5 st. 1 i 2 Opšteg okvirnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine koji je bio u primjeni u vrijeme kada je donesena prvostepena odluka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) i čl. 39, 40 stav 1, 42 i 44 Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00). Sadržaj navedenih zakonskih normi, shodno mišljenju tog suda, upućuje na zakqučak da je apelant kao tuženi i kao poslodavac bio u obavezi da isplati tužiocu osnovnu platu, koja se shodno članu 40 Granskog kolektivnog ugovora utvrđuje po grupama složenosti kao proizvod osnovne plate i koeficijenta složenosti. Pozivanje na tešku situaciju uz nesačiwavanje programa konsolidacije ne može da se odražava na platu radnika i da se isplata vrši ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sve da je i sačinjen pro gram konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plate za pe riod ne duži od tri mjeseca, apelant bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovawa isplati dugovawa zaposlenicima. Shodno mišljenju tog suda, osnovna plata je najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati bez obzira da li poslodavac (apelant) ostvaruje dobit ili ne. Taj sud je u svom vrlo sveobuhvatnom odgovoru istakao i to da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sistemu što proizilazi iz člana 111 Zakona o radu. Analogno vrijedi i za individualne ugovore o radu koji djeluju kao pravna norma kojom se štiti min i mum prava zaposlenika ispod kog ne može da se ide kod zasnivawa radnog odnosa. Dakle, presudom Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba izrečena protiv prvostepene presude apelant je obavezan da isplati tačno naznačeni iznos koji predstavlja razliku između isplaćene plate i osnovne plate, pa ne može da se govori o povredi apelantovog prava na imovinu. 17. Tužilac je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, jer je Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda ukinuo, ostavljajući na snazi presudu Opštinskog suda. Tom prilikom Vrhovni sud je izrazio svoj stav da je apelant u obavezi da isplati tužiocu za njegov obavljeni rad u punom radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu platu, te da pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačiwavanje programa konsolidacije ne može da se odražava na plate radnika i da se vrši isplata ispod minimuma predviđenog ugovorom za dati koeficijent. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice da uzme kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo da cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza da utvrdi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 217 (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud zakazaće raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno da pred drugostepenim sudom utvrdi nove činjenice ili izvese nove dokaze ili ponovo izvede već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno da održi raspravu pred drugostepenim sudom. (...) Član 221 (1) Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kom se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 226 Drugostepeni sud odbiće presudom žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti". 19. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: "Član 68 Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 69 Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plata, te uslovi i način njenog usklađivawa. Poslodavac kog obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku da obračuna i isplati platu manju od plate utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70 Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plate, koji ne mogu da budu duži od 30 dana. Prilikom isplate plate poslodavac je dužan da zaposleniku uruči pismeni obračun plate. Pojedinačne isplate plate nisu javne". 20. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 49/00) relevantne odredbe glase: "Član 38 Plata zaposlenika utvrđuje se na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva, odnosno poslodavca. Član 39 Osnovna najniža neto plata za najjednostavnije poslove i radne zadatke ne može da bude mawa od 55% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak. Član 40 Osnovna plata je najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plate i koeficijenta složenosti. (...) Član 42 Kada zbog ekonomskih teškoća ne može da obezbijedi plate zaposlenicima u skladu sa čl. 38 i 39 ovog ugovora, a ima pro gram koji garantuje savladavanje problema, poslodavac može da se sa zaposlenicima dogovori o isplati i manje najniže plate za vrijeme realizacije programa konsolidacije koji ne može da bude duži od tri mjeseca". 21. U Opštem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 4 Osnovna plata je najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plata je proizvod najniže plate i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Član 5 Najniža plata je osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika. Najniža plata se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može da bude mawa od 55% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH prema posljedwim Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3865 objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora. Usklađivanje najniže plate iz stava 2 ovog člana urediće se granskim kolektivnim ugovorom". VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, koju je apelant primio 31. avgusta 2006. godine, i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 13. septembra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelacija je u predmetu AP 2898/06 podnesena 25. oktobra 2006. godine, a u predmetu AP 3048/04 10. novembra 2006. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant poslovao sa gubicima, zbog čega je shodno apelantovom mišljenju i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Povredu prava na imovinu apelant vidi u ekonomskoj šteti koju trpi jer su se tužioci, shodno njegovom mišljenju, za dosuđene iznose neosnovano obogatili. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Postupak se u konkretnim slučajevima odnosi na isplatu razlike plata, dakle predmete građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita da li je postupak pred Vrhovnim sudom u predmetu AP 2898/06 i Kantonalnim sudom u predmetu AP 3048/06 bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su Vrhovni sud u postupku o reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi proizvoqno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH. Naime, shodno apelantovom mišljenju, sud je morao da cijeni da li je apelant u spornom periodu poslovao sa dobiti ili nije, od čijeg utvrđewa bi zavisila osnova tužbenog zahtjeva. Međutim, redovni sudovi su ovu činjenicu potpuno zanemarili i osporavane presude donijeli iskqučivo na osnovu nalaza i mišljewa vještaka čiji je zadatak bio da obračuna razliku plata tužiocima koju su shodno odredbama Granskog kolektivnog ugovora trebali da prime i one koju su primili. Apelant ističe da mu se osporavanim presudama stavlja na teret dužnost da ispuni nemoguću radnju, jer u redovnim postupcima apsolutno nije cijenjen bilans uspjeha i izvještaj o poslovanju. 30. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da generalno nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 31. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, je da ocijeni da li je način na koji su primijenili zakon Vrhovni sud u postupku po reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi bio proizvoljan, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je drugostepena presuda nepravilna i nezakonita, jer je "shodno odredbama člana 4 stav 1 i člana 5 stav 1 Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine osnovna plata najniži iznos koji zaposleniku mora da se isplati za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada. Shodno istoj odredbi, osnovna plata je proizvod najniže plate i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja". Kantonalni sud je takođe, u postupku po žalbi potvrđujući Presudu Opštinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine, kojom je apelantu uspostavljena obaveza da isplati razliku plate tužiocu, istakao da razloge koje je naveo taj sud prilikom usvajawa tužbenog zahtjeva, kao potpune, uvjerqive i logične prihvata i drugostepeni sud, "jer imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu koje čine odredbe čl. 68, 69 i 70 Zakona o radu, člana 4 st. 1 i 2, člana 5 st. 1 i 2 Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i čl. 39 i 40 stav 1, 42 i 44 Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade Broj 36 – Strana 3866 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. drveta i hartije u FBiH". Shodno citiranim odredbama, kako smatra Kantonalni sud, osnovna plata koja tužiocu mora da se isplati je proizvod osnovne najniže neto plate iz člana 39 Granskog ugovora i koeficijenta složenosti, tj. njegovog radnog mjesta. Taj iznos shodno odredbi člana 44 Granskog ugovora mora da se poveća za minuli rad. Pozivanje na tešku materijalnu situaciju, shodno mišljenju Kantonalnog suda, uz nesačiwavanje programa konsolidacije ne može da se odražava na plate radnika i da se isplata vrši ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. 32. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi potpuno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoqno ili nepravično, a na apelantovu štetu. S obzirom da se apelantov osnovni prigovor, koji je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosio na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao platu koju je jedino i mogao svojim zaposlenicima, jer posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali da imaju u vidu ovu činjenicu kod presuđivawa, a nisu, Ustavni sud konstatuje da su sudovi cijenili i ovaj apelantov navod, te su utvrdili da on kao poslodavac nije donio pro gram o sanaciji proizvodnje, odnosno pro gram konsolidacije, na osnovu kog je mogao u skladu sa članom 42 Kolektivnog ugovora, u saglasnosti sa zaposlenicima i sindikatom, da umawi platu zaposlenicima u periodu od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao da uradi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašćen da umanjuje platu zaposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi jasno obrazložili u svojim odlukama, pa je neosnovana apelantova tvrdwa da su u konkretnim slučajevima ovi sudovi proizvoqno i pogrešno primijenili materijalno pravo. 33. U svjetlu zakqučaka u pogledu navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra navodne povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 34. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, pravilnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, utvrdili da je apelant kao poslodavac, bez obzira na uslove tržišta i rezultate poslovawa, dužan da svakome od svojih zaposlenika - tužilaca isplatiti osnovnu platu, koja je proizvod osnovne najniže plate iz člana 39 Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH i koeficijenta složenosti poslova, tj. wihovih radnih mjesta, uvećano za procenat minulog rada svakog zaposlenika, a ne platu koju im je apelant isplaćivao niti najnižu platu koju je apelant u postupku pred redovnim sudovima zagovarao. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra predlog apelanata da se donese privremena mjera. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2898/05, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Industrijsko preduzeće "Krivaja" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 25. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-574/04 u postupku broj 042-0-I-06-003999 od 12. oktobra 2006. godine, i izvršne radnje u drugim predmetima koji se vode po istom osnovu, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 10. novembra 2006. godine podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 3048/06 protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine. I u ovoj apelaciji apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-587/04 u postupku broj 042-0-I-06-004007. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2898/06. Spojene su apelacije AP 2898/06 i AP 3048/06. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku zatraženo je 11. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 16. i 19. januara 2007. godine, Općinski sud 17. i 19. januara i učesnik u postupku 17. januara 2007. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku dostavljeni su apelantu 2. februara 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda te dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2898/06 7. Općinski sud je po tužbi Mustafe Ridžala (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlika plaća za pe - riod od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine u iznosu od 18.420,67 KM, donio Presudu broj P-574/04 od 18. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3867 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati 18.420,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počevši od 30. novembra 2004. godine do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. 8. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tužbeni zahtjev preciziran u toku postupka, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, da obuhvata pe riod od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2005. godine, te da navedeni iznos predstavlja razliku isplaćenih plaća i plaća koje tužitelju pripadaju prema Kolektivnom ugovoru i Ugovoru o radu. Naime, kako je istakao taj sud, način obračuna vještaka nisu osporili ni tužitelj a ni apelant. Obračun za pe riod od 1. novembra 2001. godine do 31. decembra 2004. godine predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i onih koje mu pripadaju, a od 1. januara 2005. godine pa do 31. jula 2005. godine predstavlja sve neisplaćene plaće, jer je nesporno utvrđeno da u tom periodu apelant tužitelju uopće nije isplaćivao plaću. Apelant je u toku prvostepenog postupka isticao prigovor u pogledu obračuna neisplaćenih plaća iz nalaza i mišljena vještaka, navodeći da je apelantovim Pravilnikom o radu utvrđeno da se plaća zaposlenika (tužitelja) utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada u skladu s ostvarenom dobiti društva. Ovaj prigovor sud nije prihvatio, jer je nakon provedenih dokaza utvrdio da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li poslodavac dobit ili ne. Pored toga, u obrazloženju presude je navedeno da je Kolektivni ugovor predvidio mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije (član 42), ali taj pe riod ne može biti duži od tri mjeseca, niti dogovorena najniža plaća može biti manja od 80% iznosa najniže plaće utvrđene u članu 39. Kolektivnog ugovora. 9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao apelanta da tužitelju isplati novčani iznos od 2.296,72 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a u preostalom dijelu žalbu odbio. Kantonalni sud smatra da su osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz stanja spisa, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je u spornom periodu, zbog smanjenja obima posla i zastoja na tržištu, apelant poslovao sa gubicima, pa tužitelj u sudskom sporu može zahtijevati isplatu razlike plaće samo do iznosa najniže plaće a ne osnovne, što je u skladu sa svrhom i suštinom instituta "najniže plaće". To, prema mišljenju Kantonalnog suda, garantuju Zakon o radu i Kolektivni ugovor. Iznos najniže plaće, kako u obrazloženju presude navodi taj sud, utvrđuje se Granskim kolektivnim ugovorima i on ne može biti manji od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, iz čega proizlazi da se zaposlenicima garantuje samo isplata najniže plaće, a ne osnovne plaće koja je proizvod najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova. 10. Protiv drugostepene presude tužitelj je Vrhovnom sudu izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio presudu kojom je reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj bio apelantov radnik po ugovoru o radu, da mu je navedenim ugovorom određen koeficijent 2,10 i da u utuženom periodu nije primao plaću u visini osnovne plaće. Prema provedenom postupku dosuđena mu je razlika plaće koju nije primio, u skladu sa nalazom vještaka, obračunata prema prosječnoj mjesečnoj plaći ostvarenoj u FBiH za utuženi pe riod s koeficijentom radnog mjesta i minulim radom. Drugostepeni sud je, kako navodi Vrhovni sud, ovu presudu preinačio i tužitelju dosudio plaću do visine 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH samo za pe riod u kojem nije primio 55% mjesečne plaće (decembar 2001. godine i januar 2002. godine) i za pe riod u kojem nije uopće primio plaću (od januara 2005. godine do jula 2005. godine), a za ostali pe riod je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Vrhovni sud smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravilna i nezakonita, jer je prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i prema Granskom kolektivnom ugovoru osnovna plaća proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti poslova, dakle njegovog radnog mjesta. Taj iznos se povećava za minuli rad, što je prvostepeni sud utvrdio i udovoljio zahtjevu. Razlozi koje je apelant isticao u toku postupka, a koji se odnose na tešku ekonomsku situaciju, prema ocjeni Vrhovnog suda nisu relevantni, jer apelant nije sačinio pro gram konsolidacije koji bi garantovao savladavanje problema za pe riod od tri mjeseca, za koji se mogao dogovoriti sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće. Činjenice u predmetu AP 3048/06 11. Općinski sud je po tužbi Mevludina Muharemovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlike plaća u iznosu od 4.170,40 KM, donio Presudu broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati 4.170,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2004. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Visina zahtjeva obuhvaća pe riod od 1. decembra 2001. godine do 30. juna 2005. godine i predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i plaća koje su mu trebale biti isplaćene. Taj sud je kao spornu činjenicu među strankama apostrofirao je li apelant u utuženom periodu tužitelju isplaćivao plaću u skladu s Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, te je li s obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati veću plaću od one koju je isplaćivao tužitelju. Tužbenom zahtjevu je udovoljeno primjenom odredbi spomenutog Kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 5. decembra 2000. godine, a visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je prilikom obračuna utvrdio najprije iznos od 55% prosječne mjesečne plaće na nivou FBiH za svaki mjesec pojedinačno. Taj sud nije prihvatio apelantov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnosio na tešku finansijsku situaciju, jer je utvrdio da osnovna plaća predstavlja najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li apelant u svojstvu poslodavca dobit ili ne, odnosno je li poslovao s gubitkom. Naime, u obrazloženju je navedeno da je kolektivni ugovor predvidio mogućnost donošenja programa konsolidacije, koji je u konkretnom slučaju izostao, kao mogućnost dogovora sa svim zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za maksimalan pe riod od tri mjeseca (član 42). 12. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je naveo da je žalba neosnovana, jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj 1. decembra 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate razlike plaća u iznosu od 18.734,69 KM, a na glavnoj raspravi od 6. septembra 2005. godine smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 4.170,40 KM u skladu s nalazom vještaka finansijske struke. Konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, prema mišljenju tog suda, predstavlja zbir razlika između isplaćenih plaća i plaća utvrđenih članom 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, za pe riod od septembra 2002. godine do augusta 2003. godine. Kantonalni sud smatra da su razlozi navedeni u presudi Općinskog suda kojim je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen pravilni, te ih je kao takve prihvatio. Naime, razlozi na kojima je utemeljena prvostepena presuda su zasnovani na pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu - odredbama čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju BiH i Granskom kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je u apelacijama istakao da mu je donošenjem presuda Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz Broj 36 – Strana 3868 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/00). Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je on u svojstvu poslodavca "morao isplaćivati osnovnu plaću bez obzira kako je poslovao, dakle, je li ostvarivao dobit ili gubitak". Prema apelantovom mišljenju, pravno je nedopustivo da se jedna ugovorna strana obavezuje na ispunjenje nemoguće činidbe - isplate plaće, pri čemu je poslovanje sa gubicima nesporno. Zbog toga je, smatra apelant, tužitelj samo mogao zahtijevati isplatu razlike plaće do iznosa najniže plaće (55% od prosječne plaće), ako je te razlike eventualno i bilo. Arbitrarnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, a povreda prava na imovinu ogleda se u činjenici ekonomske štete koju apelant trpi, jer se tužitelj neosnovano obogatio za dosuđeni iznos na teret njegove imovine. b) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 2898/06 14. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant slaže sa stavom vijeća tog suda izraženog u Presudi broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine, kojom je preinačena Presuda Općinskog suda broj P-574/04 od 18. oktobra 2005. godine. Istakao je da je apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Kantonalnog suda, pa bi bilo kakvo dalje izjašnjenje ustvari predstavljalo komentar odluke Vrhovnog suda. 15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi, jer je suđenje u postupku vođeno nepristrano i u skladu sa zakonom. Taj sud smatra da u postupku nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom, niti je došlo do povrede prava na koja se poziva apelant. c) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 3048/06 16. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani, jer je taj sud odluku donio u sjednici vijeća kako je propisano u odredbi člana 217. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 79/05 i 19706). Pored toga, prvostepena presuda je ispitana na osnovu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je zaključeno da žalba nije osnovana, te je kao pravilno prihvatio činjenično stanje i pravne razloge iznesene u prvostepenoj presudi. Razlog za takav stav suda je pravilno utvrđenje odlučnih činjenica i primijenjeno materijalno pravo koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02), člana 4. st. 1. i 2, te člana 5. st. 1. i 2. Općeg okvirnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepene odluke ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) i čl. 39, 40. stav 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00). Sadržaj navedenih zakonskih normi, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da je apelant kao tuženi i kao poslodavac bio u obavezi isplatiti tužitelju osnovnu plaću, koja se prema članu 40. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuje po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Pozivanje na tešku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaću radnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sve da je i sačinjen pro gram konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za pe riod ne duži od tri mjeseca, apelant bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovanja isplati dugovanja zaposlenicima. Prema mišljenju tog suda, osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira ostvaruje li poslodavac (apelant) dobit ili ne. Taj sud je u svom vrlo sveobuhvatnom odgovoru istakao i to da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sistemu što proizlazi iz člana 111. Zakona o radu. Analogno vrijedi i za individualne ugovore o radu koji djeluju kao pravna norma kojom se štiti min i mum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. Dakle, presudom Kantonalnog suda kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude apelant je obavezan na isplatu tačno naznačenog iznosa koji predstavlja razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće, pa se ne može govoriti o povredi apelantovog prava na imovinu. 17. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, jer je Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1596/05 od 21. marta 2006. godine reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda ukinuo, ostavljajući na snazi presudu Općinskog suda. Tom prilikom Vrhovni sud je izrazio svoj stav da je apelant u obavezi isplatiti tužitelju za njegov obavljeni rad u punom radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu plaću, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može odražavati na plaće radnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog ugovorom za dati koeficijent. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. (...) Član 221. (1) Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 226. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti". 19. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: "Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3869 Pojedinačne isplate plaće nisu javne". 20. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 49/00) relevantne odredbe glase: "Član 38. Plaća zaposlenika utvrđuje se na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva, odnosno poslodavca. Član 39. Osnovna najniža neto plaća za najjednostavnije poslove i radne zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak. Član 40. Osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. (...) Član 42. Kada zbog ekonomskih teškoća ne može obezbijediti plaće zaposlenicima u skladu sa čl. 38. i 39. ovog ugovora, a ima pro - gram koji garantuje savladavanje problema, poslodavac se može sa zaposlenicima dogovoriti o isplati i manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije koji ne može biti duži od tri mjeseca". 21. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Član 4. Osnovna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Član 5. Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Najniža plaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora. Usklađivanje najniže plaće iz stava 2. ovog člana uredit će se granskim kolektivnim ugovorom". VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine, koju je apelant primio 31. augusta 2006. godine, i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1767/05 od 7. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 13. septembra 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je u predmetu AP 2898/06 podnesena 25. oktobra 2006. godine, a u predmetu AP 3048/04 10. novembra 2006. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tome što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant poslovao sa gubicima, zbog čega je prema apelantovom mišljenju i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Povredu prava na imovinu apelant vidi u ekonomskoj šteti koju trpi jer su se tužitelji, prema njegovom mišljenju, za dosuđene iznose neosnovano obogatili. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Postupak se u konkretnim slučajevima odnosi na isplatu razlike plaća, dakle predmete građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita je li postupak pred Vrhovnim sudom u predmetu AP 2898/06 i Kantonalnim sudom u predmetu AP 3048/06 bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su Vrhovni sud u postupku o reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH. Naime, prema apelantovom mišljenju, sud je morao cijeniti je li apelant u spornom periodu poslovao sa dobiti ili nije, od čijeg utvrđenja bi zavisila osnova tužbenog zahtjeva. Međutim, redovni sudovi su ovu činjenicu potpuno zanemarili i pobijane presude donijeli isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka čiji je zadatak bio da obračuna razliku plaća tužiteljima koju su prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora trebali primiti i one koju su primili. Apelant ističe da mu se pobijanim presudama stavlja na teret dužnost ispunjenja nemoguće činidbe, jer u redovnim postupcima apsolutno nije cijenjen bilans uspjeha i izvještaj o poslovanju. 30. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila Broj 36 – Strana 3870 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 31. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je da ocijeni je li način na koji su primijenili zakon Vrhovni sud u postupku po reviziji i Kantonalni sud u postupku po žalbi bio proizvoljan, je li došlo do povrede procesnih prava, te ukazuje li utvrđeno činjenično stanje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je drugostepena presuda nepravilna i nezakonita, jer je "prema odredbama člana 4. stav 1. i člana 5. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Prema istoj odredbi, osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja". Kantonalni sud je također, u postupku po žalbi potvrđujući Presudu Općinskog suda broj P-587/04 od 4. oktobra 2005. godine, kojom je apelantu uspostavljena obaveza da isplati razliku plaće tužitelju, istakao da razloge koje je naveo taj sud prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva, kao potpune, uvjerljive i logične prihvata i drugostepeni sud, "jer imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, člana 4. st. 1. i 2, člana 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i čl. 39. i 40. stav 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH". Prema citiranim odredbama, kako smatra Kantonalni sud, osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti je proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti, tj. njegovog radnog mjesta. Taj iznos se prema odredbi člana 44. Granskog ugovora mora povećati za minuli rad. Pozivanje na tešku materijalnu situaciju, prema mišljenju Kantonalnog suda, uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaće radnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. 32. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi potpuno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. S obzirom da se apelantov osnovni prigovor, kojeg je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosio na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim zaposlenicima, jer posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, a nisu, Ustavni sud konstatuje da su sudovi cijenili i ovaj apelantov navod, te su utvrdili da on kao poslodavac nije donio pro gram o sanaciji proizvodnje, odnosno pro gram konsolidacije, na osnovu kojega je mogao u skladu sa članom 42. Kolektivnog ugovora, u saglasnosti sa zaposlenicima i sindikatom, umanjiti plaću zaposlenicima u razdoblju od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao uraditi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću zaposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi jasno obrazložili u svojim odlukama, pa je neosnovana apelantova tvrdnja da su u konkretnim slučajevima ovi sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo. 33. U svjetlu zaključaka u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, pravilnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, utvrdili da je apelant kao poslodavac, bez obzira na uvjete tržišta i rezultate poslovanja, dužan svakome od svojih zaposlenika - tužitelja isplatiti osnovnu plaću, koja je proizvod osnovne najniže plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH i koeficijenta složenosti poslova, tj. njihovih radnih mjesta, uvećano za procent minulog rada svakog zaposlenika, a ne plaću koju im je apelant isplaćivao niti najnižu plaću koju je apelant u postupku pred redovnim sudovima zagovarao. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2898/05, rješavajući apelaciju Industrijskog poduzeća "Krivaja" d.o.o., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Industrijskog poduzeća "Krivaja" d.o.o. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. lipnja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1767/05 od 7. rujna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-587/04 od 4. listopada 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Industrijsko poduzeće "Krivaja" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) je podnijelo 25. listopada 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. lipnja 2006. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obustavu izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-574/04 u postupku broj 042-0-I-06-003999 od 12. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3871 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. listopada 2006. godine, i izvršne radnje u drugim predmetima koji se vode po istoj osnovi, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 10. studenoga 2006. godine podnio apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 3048/06 protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1767/05 od 7. rujna 2006. godine i Presude Općinskog suda broj P-587/04 od 4. listopada 2005. godine. I u ovoj je apelaciji apelant podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu obustavu izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-587/04 u postupku broj 042-0-I-06-004007. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni je sud sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2898/06. Spojene su apelacije AP 2898/06 i AP 3048/06. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i sudionika u postupku zatraženo je 11. siječnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 16. i 19. siječnja 2007. godine, Općinski sud 17. i 19. siječnja i sudionik u postupku 17. siječnja 2007. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i sudionika u postupku su dostavljeni apelantu 2. veljače 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda te dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu AP 2898/06 7. Općinski je sud po tužbi Mustafe Ridžala (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlika plaća za razdoblje od 1. studenoga 2001. godine do 31. srpnja 2005. godine u iznosu od 18.420,67 KM, donio Presudu broj P-574/04 od 18. listopada 2005. godine kojom je obvezao apelanta da tužitelju isplati 18.420,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počevši od 30. studenoga 2004. godine do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. 8. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je tužbeni zahtjev preciziran tijekom postupka, sukladno nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, da obuhvaća razdoblje od 1. studenoga 2001. godine do 31. srpnja 2005. godine, te da navedeni iznos predstavlja razliku isplaćenih plaća i plaća koje tužitelju pripadaju prema Kolektivnom ugovoru i Ugovoru o radu. Naime, kako je istaknuo taj sud, način obračuna vještaka nisu pobijali ni tužitelj a ni apelant. Obračun za razdoblje od 1. studenoga 2001. godine do 31. prosinca 2004. godine predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i onih koje mu pripadaju, a od 1. siječnja 2005. godine pa do 31. srpnja 2005. godine predstavlja sve neisplaćene plaće, jer je neprijeporno utvrđeno da u tom razdoblju apelant tužitelju uopće nije isplaćivao plaću. Apelant je tijekom prvostupanjskog postupka isticao prigovor glede obračuna neisplaćenih plaća iz nalaza i mišljena vještaka, navodeći da je apelantovim Pravilnikom o radu utvrđeno da se plaća uposlenika (tužitelja) utvrđuje na temelju ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada sukladno ostvarenoj dobiti društva. Ovaj prigovor sud nije prihvatio, jer je nakon provedenih dokaza ustvrdio da je osnovna plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li poslodavac dobit ili ne. Pored toga, u obrazloženju presude je navedeno da je Kolektivni ugovor predvidio mogućnost da se poslodavac dogovori s uposlenicima o isplati manje najniže plaće za vrijeme realiziranja programa konsolidacije (članak 42), ali to razdoblje ne može biti dulje od tri mjeseca, niti dogovorena najniža plaća može biti manja od 80% iznosa najniže plaće utvrđene u članku 39. Kolektivnog ugovora. 9. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni je sud Presudom broj Gž-1596/05 od 21. ožujka 2006. godine apelantov priziv djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio tako da je obvezao apelanta da tužitelju isplati novčani iznos od 2.296,72 KM sa kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, a u preostalom dijelu priziv odbio. Kantonalni sud smatra da su utemeljeni apelantovi prizivni prigovori da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz stanja spisa, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je u prijepornom razdoblju, zbog smanjenja opsega posla i zastoja na tržištu, apelant poslovao s gubicima, pa tužitelj u sudskom sporu može zahtijevati isplatu razlike plaće samo do iznosa najniže plaće a ne osnovne, što je sukladno svrsi i suštini instituta "najniže plaće". To, prema mišljenju Kantonalnog suda, garantiraju Zakon o radu i Kolektivni ugovor. Iznos najniže plaće, kako u obrazloženju presude navodi taj sud, utvrđuje se Granskim kolektivnim ugovorima i on ne može biti manji od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, iz čega proizlazi da se uposlenicima garantira samo isplata najniže plaće, a ne osnovne plaće koja je proizvod najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova. 10. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je Vrhovnom sudu izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio presudu kojom je reviziju uvažio, drugostupanjsku presudu preinačio tako da se apelantov priziv odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Vrhovni je sud istaknuo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tužitelj bio apelantov djelatnik po ugovoru o radu, da mu je navedenim ugovorom određen koeficijent 2,10 i da u utuženom razdoblju nije primao plaću u visini osnovne plaće. Prema provedenom postupku dosuđena mu je razlika plaće koju nije primio, sukladno nalazu vještaka, obračunata prema prosječnoj mjesečnoj plaći ostvarenoj u FBiH za utuženo razdoblje s koeficijentom radnog mjesta i minulim radom. Drugostupanjski je sud, kako navodi Vrhovni sud, ovu presudu preinačio i tužitelju dosudio plaću do visine 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH samo za razdoblje u kojem nije primio 55% mjesečne plaće (prosinac 2001. godine i siječanj 2002. godine) i za razdoblje u kojem nije uopće primio plaću (od siječnja 2005. godine do srpnja 2005. godine), a za ostalo je razdoblje odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Vrhovni sud smatra da je presuda Kantonalnog suda nepravilna i nezakonita, jer je prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH i prema Granskom kolektivnom ugovoru osnovna plaća proizvod osnovne najniže neto plaće iz članka 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti poslova, dakle njegovog radnog mjesta. Taj se iznos povećava za minuli rad, što je prvostupanjski sud ustvrdio i udovoljio zahtjevu. Razlozi koje je apelant isticao tijekom postupka, a koji se odnose na tešku ekonomsku situaciju, prema ocjeni Vrhovnog suda nisu relevantni, jer apelant nije sačinio pro gram konsolidacije koji bi garantirao savladavanje problema za razdoblje od tri mjeseca, za koji se mogao dogovoriti sa svim uposlenicima o isplati i manje najniže plaće. Činjenice u predmetu AP 3048/06 11. Općinski je sud po tužbi Mevludina Muharemovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate razlike plaća u iznosu od 4.170,40 KM, donio Presudu broj P-587/04 od 4. listopada 2005. godine kojom je obvezao apelanta da tužitelju isplati 4.170,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. prosinca 2004. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Visina zahtjeva obuhvaća razdoblje od 1. prosinca 2001. godine do 30. lipnja 2005. godine i predstavlja razliku plaća koje su tužitelju isplaćene i plaća koje su mu trebale biti isplaćene. Taj je sud kao prijepornu činjenicu među strankama apostrofirao je li apelant u utuženom razdoblju tužitelju isplaćivao plaću sukladno Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i djelatnika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, te je li obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati veću plaću od one koju je isplaćivao tužitelju. Tužbenom je zahtjevu udovoljeno primjenom odredbi spomenutog Kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 5. prosinca 2000. godine, a visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je prigodom obračuna utvrdio najprije iznos od 55% prosječne mjesečne plaće na razini FBiH za svaki mjesec pojedinačno. Taj sud nije prihvatio Broj 36 – Strana 3872 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. apelantov prigovor na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnosio na tešku financijsku situaciju, jer je ustvrdio da osnovna plaća predstavlja najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti, bez obzira ostvaruje li apelant u svojstvu poslodavca dobit ili ne, odnosno je li poslovao s gubitkom. Naime, u obrazloženju je navedeno da je kolektivni ugovor predvidio mogućnost donošenja programa konsolidacije, koji je u konkretnom slučaju izostao, kao mogućnost dogovora sa svim uposlenicima o isplati i manje najniže plaće za maksimalno razdoblje od tri mjeseca (članak 42). 12. Kantonalni je sud Presudom broj Gž-1767/05 od 7. rujna 2006. godine apelantov priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude je naveo da je priziv neutemeljen, jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj 1. prosinca 2004. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate razlike plaća u iznosu od 18.734,69 KM, a na glavnoj raspravi od 6. rujna 2005. godine smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 4.170,40 KM sukladno nalazu vještaka financijske struke. Konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, prema mišljenju tog suda, predstavlja zbroj razlika između isplaćenih plaća i plaća utvrđenih člankom 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, za razdoblje od rujna 2002. godine do kolovoza 2003. godine. Kantonalni sud smatra da su razlozi navedeni u presudi Općinskog suda kojim je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen pravilni, te ih je kao takve prihvatio. Naime, razlozi na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda su utemeljeni na pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu - odredbama čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, Općem kolektivnom ugovoru za teritorij BiH i Granskom kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant je u apelacijama istaknuo da mu je donošenjem presuda Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 49/00). Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovitih sudova da je on u svojstvu poslodavca "morao isplaćivati osnovnu plaću bez obzira kako je poslovao, dakle, je li ostvarivao dobit ili gubitak". Prema apelantovom mišljenju, pravno je nedopustivo da se jedna ugovorna strana obvezuje na ispunjenje nemoguće činidbe - isplate plaće, pri čemu je poslovanje sa gubicima neprijeporno. Zbog toga je, smatra apelant, tužitelj samo mogao zahtijevati isplatu razlike plaće do iznosa najniže plaće (55% od prosječne plaće), ako je te razlike eventualno i bilo. Arbitrarnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, a povreda prava na imovinu se ogleda u činjenici ekonomske štete koju apelant trpi, jer se tužitelj neutemeljeno obogatio za dosuđeni iznos na teret njegove imovine. b) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 2898/06 14. Kantonalni je sud u svom odgovoru na apelaciju istaknuo da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant slaže sa stavom vijeća tog suda izraženog u Presudi broj Gž-1596/05 od 21. ožujka 2006. godine, kojom je preinačena Presuda Općinskog suda broj P-574/04 od 18. listopada 2005. godine. Istaknuo je da je apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Kantonalnog suda, pa bi bilo kakvo dalje izjašnjenje ustvari predstavljalo komentar odluke Vrhovnog suda. 15. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi, jer je suđenje u postupku vođeno nepristrano i sukladno zakonu. Taj sud smatra da u postupku nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava zagarantiranog Europskom konvencijom, niti je došlo do povrede prava na koja se poziva apelant. c) Odgovori na apelaciju u predmetu AP 3048/06 16. Kantonalni je sud u svom odgovoru na apelaciju istaknuo da su apelantovi navodi neutemeljeni, jer je taj sud odluku donio u sjednici vijeća kako je propisano u odredbi članka 217. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 79/05 i 19706). Pored toga, prvostupanjska je presuda ispitana na temelju odredbe članka 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon čega je zaključeno da priziv nije utemeljen, te je kao pravilno prihvatio činjenično stanje i pravne razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi. Razlog za takav stav suda je pravilno utvrđenje odlučnih činjenica i primijenjeno materijalno pravo koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02), članka 4. st. 1. i 2, te članka 5. st. 1. i 2. Općeg okvirnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) i čl. 39, 40. stavak 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00). Sadržaj navedenih zakonskih normi, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da je apelant kao tuženi i kao poslodavac bio u obvezi isplatiti tužitelju osnovnu plaću, koja se prema članku 40. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuje po skupinama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Pozivanje na tešku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaću djelatnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. Sve da je i sačinjen pro gram konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za razdoblje ne dulje od tri mjeseca, apelant bi bio u obvezi nakon konsolidacije poslovanja isplatiti dugovanja uposlenicima. Prema mišljenju tog suda, osnovna je plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti bez obzira ostvaruje li poslodavac (apelant) dobit ili ne. Taj je sud u svom vrlo sveobuhvatnom odgovoru istaknuo i to da su kolektivni ugovori neposredni izvori radnog prava u našem pravnom sustavu što proizlazi iz članka 111. Zakona o radu. Analogno vrijedi i za individualne ugovore o radu koji djeluju kao pravna norma kojom se štiti min i mum prava uposlenika ispod kojeg se ne može ići kod zasnivanja radnog odnosa. Dakle, presudom Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov priziv izjavljen protiv prvostupanjske presude apelant je obvezan na isplatu točno naznačenog iznosa koji predstavlja razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće, pa se ne može govoriti o povredi apelantovog prava na imovinu. 17. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neutemeljena, jer je Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1596/05 od 21. ožujka 2006. godine reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda ukinuo, ostavljajući na snazi presudu Općinskog suda. Tom je prigodom Vrhovni sud izrazio svoj stav da je apelant u obvezi isplatiti tužitelju za njegov obavljeni rad u punom radnom vremenu i ostvarene rezultate rada osnovnu plaću, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može odražavati na plaće djelatnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog ugovorom za dati koeficijent. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno. Članak 123. (1) Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3873 (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. (...) Članak 221. (1) Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija prizivom, u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Članak 226. Drugostupanjski će sud presudom odbiti priziv kao neutemeljen i potvrditi prvostupanjsku presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti". 19. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: "Članak 68. Plaće uposlenika se utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu se utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 70. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koji ne mogu biti dulji od 30 dana. Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan uposleniku uručiti pismeni obračun plaće. Pojedinačne isplate plaće nisu javne". 20. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 49/00) relevantne odredbe glase: "Članak 38. Plaća uposlenika se utvrđuje na temelju ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uvjeta rada sukladno ostvarenoj dobiti društva, odnosno poslodavca. Članak 39. Osnovna najniža neto plaća za najjednostavnije poslove i radne zadaće ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak. Članak 40. Osnovna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće skupine složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po skupinama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. (...) Članak 42. Kada zbog ekonomskih teškoća ne može osigurati plaće uposlenicima sukladno čl. 38. i 39. ovog ugovora, a ima pro gram koji garantira savladavanje problema, poslodavac se može s uposlenicima dogovoriti o isplati i manje najniže plaće za vrijeme realizacije programa konsolidacije koji ne može biti dulji od tri mjeseca". 21. U Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 4. Osnovna plaća je najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće skupine složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja. Članak 5. Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika. Najniža plaća se utvrđuje granskim kolektivnim ugovorom s tim da ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog Kolektivnog ugovora. Usklađivanje najniže plaće iz stavka 2. ovog članka uredit će se granskim kolektivnim ugovorom". VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. lipnja 2006. godine, koju je apelant primio 31. kolovoza 2006. godine, i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1767/05 od 7. rujna 2006. godine, koju je apelant primio 13. rujna 2006. godine, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je u predmetu AP 2898/06 podnesena 25. listopada 2006. godine, a u predmetu AP 3048/04 10. studenoga 2006. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se ogleda u tomu što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant poslovao s gubicima, zbog čega je prema apelantovom mišljenju i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Povredu prava na imovinu apelant vidi u ekonomskoj šteti koju trpi jer su se tužitelji, prema njegovom mišljenju, za dosuđene iznose neutemeljeno obogatili. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. (k) Pravo na imovinu." Pravo na pravično suđenje Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Postupak se u konkretnim slučajevima odnosi na isplatu razlike plaća, dakle predmete građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Zadaća Broj 36 – Strana 3874 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred Vrhovnim sudom u predmetu AP 2898/06 i Kantonalnim sudom u predmetu AP 3048/06 bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su Vrhovni sud u postupku o reviziji i Kantonalni sud u postupku po prizivu proizvoljno primijenili materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije i Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH. Naime, prema apelantovom mišljenju, sud je morao cijeniti je li apelant u prijepornom razdoblju poslovao s dobiti ili nije, o čijem bi utvrđenju ovisila osnova tužbenog zahtjeva. Međutim, redoviti su sudovi ovu činjenicu potpuno zanemarili i pobijane presude donijeli isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka čija je zadaća bila obračunati razliku plaća tužiteljima koju su prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora trebali primiti i one koju su primili. Apelant ističe da mu se pobijanim presudama stavlja na teret dužnost ispunjenja nemoguće činidbe, jer u redovitim postupcima apsolutno nije cijenjena bilanca uspjeha i izvješće o poslovanju. 30. Budući iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da općenito nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 31. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, je ocijeniti je li način na koji su primijenili zakon Vrhovni sud u postupku po reviziji i Kantonalni sud u postupku po prizivu bio proizvoljan, je li došlo do povrede procesnih prava, te ukazuje li utvrđeno činjenično stanje na povredu Ustava. U tom smislu, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je drugostupanjska presuda nepravilna i nezakonita, jer je "prema odredbama članka 4. stavak 1. i članka 5. stavak 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine osnovna plaća najniži iznos koji se uposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće skupine složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Prema istoj odredbi, osnovna plaća je proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja". Kantonalni je sud također, u postupku po prizivu potvrđujući Presudu Općinskog suda broj P-587/04 od 4. listopada 2005. godine, kojom je apelantu uspostavljena obveza isplaćivanja razlike plaće tužitelju, istaknuo da razloge koje je naveo taj sud prigodom usvajanja tužbenog zahtjeva, kao potpune, uvjerljive i logične prihvaća i drugostupanjski sud, "jer imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu koje čine odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu, članka 4. st. 1. i 2, članka 5. st. 1. i 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH i čl. 39. i 40. st. 1, 42. i 44. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH". Prema citiranim odredbama, kako smatra Kantonalni sud, osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti je proizvod osnovne najniže neto plaće iz članka 39. Granskog ugovora i koeficijenta složenosti, tj. njegovog radnog mjesta. Taj iznos se prema odredbi članka 44. Granskog ugovora mora povećati za minuli rad. Pozivanje na tešku materijalnu situaciju, prema mišljenju Kantonalnog suda, uz nesačinjavanje programa konsolidacije ne može se odražavati na plaće djelatnika i isplata vršiti ispod minimuma predviđenog Ugovorom za dati koeficijent. 32. U kontekstu navedenog, budući su redoviti sudovi potpuno razvidno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji podastrtoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično, a na apelantovu štetu. Obzirom da se apelantov osnovni prigovor, kojeg je isticao u postupku pred redovitim sudovima, odnosio na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim uposlenicima, jer posluje s gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, a nisu, Ustavni sud konstatira da su sudovi cijenili i ovaj apelantov navod, te su utvrdili da on kao poslodavac nije donio pro gram o sanaciji proizvodnje, odnosno pro gram konsolidacije, na temelju kojega je mogao sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora, u suglasnosti s uposlenicima i sindikatom, umanjiti plaću uposlenicima u razdoblju od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao uraditi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću uposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi razvidno obrazložili u svojim odlukama, pa je neutemeljena apelantova tvrdnja da su u konkretnim slučajevima ovi sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo. 33. U svjetlu zaključaka glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, pravilnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, ustvrdili da je apelant kao poslodavac, bez obzira na uvjete tržišta i rezultate poslovanja, dužan svakome od svojih uposlenika - tužitelja isplatiti osnovnu plaću, koja je proizvod osnovne najniže plaće iz članka 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH i koeficijenta složenosti poslova, tj. njihovih radnih mjesta, uvećano za procent minulog rada svakog uposlenika, a ne plaću koju im je apelant isplaćivao niti najnižu plaću koju je apelant u postupku pred redovitim sudovima zagovarao. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebice razmatrati prijedlog apelanata za donošenjem privremene mjere. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatixa Haxiosmanović, potpredsjed- nici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine u predmetu broj AP 2950/06, rješavajući apelaciju Naučne ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Bawa Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3875 suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naučne ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Bawa Luka, podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Naučna ustanova "Institut zaštite, ekologije i informatike" Bawa Luka (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud "naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane s postupkom u predmetu broj 095-0-P-06 000-067 dok Ustavni sud ne donese konačnu odluku o podnesenoj apelaciji". 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2950/06 od 21. decembra 2006. godine odbio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Apelant je 4. oktobra 2002. godine sa Marijom Janković iz Trebiwa (u daqnjem tekstu: tužiteqka) zakqučio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu šef Odjeljewa Trebinje u organizacionoj jedinici Zajedničke službe - Služba marketinga. 4. Apelantov direktor je 16. aprila 2004. godine donio rješenje kojim prestaje radni odnos tužiteqki zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o radu. 5. Tužiteqka je 11. decembra 2003. godine protiv apelanta podnijela tužbe Osnovnom sudu u Trebinju radi isplate neisplaćenih plaća, a 26. maja 2004. godine radi povratka na posao, i postupak je još uvijek u toku. 6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio predlog da se za postupanje u toj pravnoj stvari odredi Osnovni sud u Bawoj Luci, kao mjesno nadležan, ili neki drugi stvarno nadležan osnovni sud sa područja drugog okružnog suda. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine odbio apelantov predlog kao neosnovan. 7. U obrazloženju osporavanog rješewa navedeno je da, u smislu člana 50 stav 2 važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05 - u daqnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud može na predlog stranke ili nadležnog suda da odredi da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan osnovni sud u području drugog okružnog suda, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Vrhovni sud je ocijenio, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz osnova ugovora o radu koji je tužiteqka zakqučila sa tuženim na radno mjesto šefa Odjeljewa u Trebinju, da je Osnovni sud u Trebinju zasnovao svoju mjesnu nadležnost na osnovu člana 37 ZPP-a. Navedenim članom je propisano da je, za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizilazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opšte mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ova poslovna jedinica. Pored navedenog Vrhovni sud je ocijenio, nasuprot apelantovim navodima po kojim je Osnovni sud u Trebinju pokazao neprimjerenu pristrasnost i podložnost "uticajima velike firme", da okolnost da je Upravni odbor ZDP "Hidroelektrane na Trebišwici" iz Trebiwa tuženom, odlukom od 22. novembra 2002. godine, odobrio novčana sredstva za opremanje poslovnog prostora za rad njegove poslovne jedinice u Trebinju u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM, nije sama za sebe razlog da se odredi da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, a pogotovo da bi ta okolnost mogla da dovede u sumnju nepristrasnost suda u Trebinju. 8. Apelant ističe da je Vrhovni sud "nepravedno, neopravdano, pristrasno i diskriminatorski stao na stranu radnika protiv poslodavca", jer u Trebinju nikad nije postojala apelantova poslovna jedinica, a ugovor o radu je tužiteqka sklopila sa apelantom, a ne njegovom poslovnom jedinicom. Apelant smatra da se osporavanom odlukom Vrhovnog suda uskraćuju njegova prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, koja su zajemčena članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". 10. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje doneseno u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kom je sud ispitivao da li postoje zakonski uslovi za delegaciju mjesne nadležnosti. Naime, apelant je podnio predlog Vrhovnom sudu da delegira bilo koji drugi stvarno nadležan sud u Republici Srpskoj da postupa u predmetnoj stvari, smatrajući da Osnovni sud u Trebinju, pred kojim se vodi postupak protiv apelanta, neće postupati nepristrasno. Osporenim rješenjem odbijen je apelantov predlog za delegaciju mjesne nadležnosti, jer za to ne postoje formalno-pravni uslovi, kako je sud obrazložio u osporavanom rješenju. 11. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6 stav 1 Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: "da li je posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi odluke Evropskog suda za qudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41 i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6 stav 1 Evropske konvencije smatra se primjenqivim. Ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra neprimjenqivim. 12. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili "posljedica" predmetnog postupka ("pro ce dure"), u kom je odlučivano o apelantovom predlogu za delegaciju mjesne nadležnosti u postupku koji se po tužbi protiv njega vodi pred Osnovnim sudom u Trebinju, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza. 13. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uslova za delegaciju mjesne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu sa navedenim, ishod takve pro ce dure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav Ustavni sud zasniva na činjenici da se u proceduri povodom predloga za delegaciju mjesne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li su ispunjeni zakonski uslovi za delegaciju mjesne nadležnosti, te stoga ishod takve pro ce dure ne može da bude odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. 14. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem predloga za delegaciju mjesne nadležnosti nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim sudom po tužbi tužiteqke protiv apelanta za uspostavu radno-pravnog statusa i naknadu plate, koji ima za ciq utvrđivanje građanskih prava i obaveza, Broj 36 – Strana 3876 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. te će u takvom postupku stranke moći aktivno da učestvuju i da brane svoje stavove zaštićeni garancijama člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po predlogu za delegaciju mjesne nadležnosti, u kom je odlučivano o procesnim pitawima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. 15. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da postupak po apelantovom predlogu za delegaciju mjesne nadležnosti nije obuhvaćen garancijama iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjed- nici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine u predmetu broj AP 2950/06, rješavajući apelaciju Naučne ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naučne ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banja Luka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Naučna ustanova "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud "naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane s postupkom u predmetu broj 095-0-P-06 000-067 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji". 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2950/06 od 21. decembra 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Apelant je 4. oktobra 2002. godine sa Marijom Janković iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu šef Odjeljenja Trebinje u organizacionoj jedinici Zajedničke službe - Služba marketinga. 4. Apelantov direktor je 16. aprila 2004. godine donio rješenje kojim prestaje radni odnos tužiteljici zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o radu. 5. Tužiteljica je 11. decembra 2003. godine protiv apelanta podnijela tužbe Osnovnom sudu u Trebinju radi isplate neisplaćenih plaća, a 26. maja 2004. godine radi povratka na posao, i postupak je još uvijek u toku. 6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio prijedlog da se za postupanje u toj pravnoj stvari odredi Osnovni sud u Banjoj Luci, kao mjesno nadležan, ili neki drugi stvarno nadležan osnovni sud sa područja drugog okružnog suda. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine odbio apelantov prijedlog kao neosnovan. 7. U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da, u smislu člana 50. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05 - u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan osnovni sud u području drugog okružnog suda, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Vrhovni sud je ocijenio, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz osnova ugovora o radu koji je tužiteljica zaključila s tuženim na radno mjesto šefa Odjeljenja u Trebinju, da je Osnovni sud u Trebinju zasnovao svoju mjesnu nadležnost na osnovu člana 37. ZPP-a. Navedenim članom je propisano da je, za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ova poslovna jedinica. Pored navedenog Vrhovni sud je ocijenio, nasuprot apelantovim navodima po kojim je Osnovni sud u Trebinju pokazao neprimjerenu pristranost i podložnost "uticajima velike firme", da okolnost da je Upravni odbor ZDP "Hidroelektrane na Trebišnjici" iz Trebinja tuženom, odlukom od 22. novembra 2002. godine, odobrio novčana sredstva za opremanje poslovnog prostora za rad njegove poslovne jedinice u Trebinju u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM, nije sama za sebe razlog za određivanje da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, a pogotovu da bi ta okolnost mogla dovesti u sumnju nepristranost suda u Trebinju. 8. Apelant ističe da je Vrhovni sud "nepravedno, neopravdano, pristrano i diskriminacijski stao na stranu radnika protiv poslodavca", jer u Trebinju nikad nije postojala apelantova poslovna jedinica, a ugovor o radu je tužiteljica sklopila sa apelantom, a ne njegovom poslovnom jedinicom. Apelant smatra da se pobijanom odlukom Vrhovnog suda uskraćuju njegova prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom, koja su zajamčena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". 10. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje doneseno u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojem je sud ispitivao postoje li zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti. Naime, apelant je podnio prijedlog Vrhovnom sudu da delegira bilo koji drugi stvarno nadležan sud u Republici Srpskoj da postupa u predmetnoj stvari, smatrajući da Osnovni sud u Trebinju, pred kojim se vodi postupak protiv apelanta, neće postupati nepristrano. Osporenim rješenjem odbijen je apelantov prijedlog za delegaciju mjesne nadležnosti, jer za to ne postoje formalno-pravni uvjeti, kako je sud obrazložio u pobijanom rješenju. 11. Ustavni sud se, pri ocjeni je li predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: "je li posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41. i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim. Ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3877 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. 12. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita je li ishod ili "posljedica" predmetnog postupka ("pro ce dure"), u kojem je odlučivano o apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti u postupku koji se po tužbi protiv njega vodi pred Osnovnim sudom u Trebinju, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza. 13. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uvjeta za delegaciju mjesne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve pro - ce dure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti, te stoga ishod takve pro ce dure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. 14. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim sudom po tužbi tužiteljice protiv apelanta za uspostavu radno-pravnog statusa i naknadu plaće, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno učestvovati i braniti svoje stavove zaštićeni garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti, u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. 15. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postupak po apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti nije obuhvaćen garancijama iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. ožujka 2007. godine u predmetu broj AP 2950/06, rješavajući apelaciju Znanstvene ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Znanstvene ustanove "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banjaluka, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. rujna 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Znanstvena ustanova "Institut zaštite, ekologije i informatike" Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ranko Vulić, odvjetnik iz Banjaluke, je podnio 30. listopada 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. rujna 2006. godine. Apelant je istodobno podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud "naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane s postupkom u predmetu broj 095-0-P-06 000-067 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji". 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 2950/06 od 21. prosinca 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Apelant je 4. listopada 2002. godine s Marijom Janković iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu šef Odjeljenja Trebinje u organizacijskoj jedinici Zajedničke službe - Služba marketinga. 4. Apelantov je ravnatelj 16. travnja 2004. godine donio rješenje kojim prestaje radni odnos tužiteljici zbog neispunjenja obveza iz ugovora o radu. 5. Tužiteljica je 11. prosinca 2003. godine protiv apelanta podnijela tužbe Osnovnom sudu u Trebinju radi isplate neisplaćenih plaća, a 26. svibnja 2004. godine radi povratka na posao, i postupak je još uvijek u tijeku. 6. Apelant je Vrhovnom sudu podnio prijedlog da se za postupanje u toj pravnoj stvari odredi Osnovni sud u Banjaluci, kao mjesno nadležan, ili neki drugi stvarno nadležan osnovni sud s područja drugog okružnog suda. Vrhovni je sud pobijanim Rješenjem broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. rujna 2006. godine odbio apelantov prijedlog kao neutemeljen. 7. U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da, u smislu članka 50. stavak 2. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05 - u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan osnovni sud u području drugog okružnog suda, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Vrhovni je sud ocijenio, budući je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz osnova ugovora o radu koji je tužiteljica zaključila s tuženim na radno mjesto šefa Odjeljenja u Trebinju, da je Osnovni sud u Trebinju zasnovao svoju mjesnu nadležnost na temelju članka 37. ZPP-a. Navedenim je člankom propisano da je, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ova poslovna jedinica. Pored navedenog Vrhovni je sud ocijenio, nasuprot apelantovim navodima po kojima je Osnovni sud u Trebinju pokazao neprimjerenu pristranost i podložnost "utjecajima velike firme", da okolnost da je Upravni odbor ZDP "Hidroelektrane na Trebišnjici" iz Trebinja tuženom, odlukom od 22. studenoga 2002. godine, odobrio novčana sredstva za opremanje poslovnog prostora za rad njegove poslovne jedinice u Trebinju u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM, nije sama za sebe razlog za određivanje da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, a pogotovu da bi ta okolnost mogla dovesti u dvojbu nepristranost suda u Trebinju. 8. Apelant ističe da je Vrhovni sud "nepravedno, neopravdano, pristrano i diskriminacijski stao na stranu djelatnika protiv poslodavca", jer u Trebinju nikad nije postojala apelantova poslovna jedinica, a ugovor o radu je tužiteljica sklopila s apelantom, a ne njegovom poslovnom jedinicom. Apelant smatra da se pobijanom odlukom Vrhovnog suda uskraćuju njegova prava na pravično suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, koja su zajamčena člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Broj 36 – Strana 3878 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/07. "Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom". 10. Ustavni sud opaža da je pobijano rješenje doneseno u akcesornom postupku u okviru parničnog postupka u kojemu je sud ispitivao postoje li zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti. Naime, apelant je podnio prijedlog Vrhovnom sudu da delegira bilo koji drugi stvarno nadležan sud u Republici Srpskoj da postupa u predmetnoj stvari, smatrajući da Osnovni sud u Trebinju, pred kojim se vodi postupak protiv apelanta, neće postupati nepristrano. Pobijanim je rješenjem odbijen apelantov prijedlog za delegaciju mjesne nadležnosti, jer za to ne postoje formalno-pravni uvjeti, kako je sud obrazložio u pobijanom rješenju. 11. Ustavni se sud, pri ocjeni je li predmetni postupak obuhvaćen garancijama članka 6. stavak 1. Europske konvencije, poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava koji smatra da je odgovor na ovo pitanje sadržan u odgovoru na pitanje: "je li posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza" (vidi odluke Europskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, od 17. srpnja 1989. godine stavak 41. i H v. France od 24. listopada 1989. godine stavak 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne pro ce dure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza članak 6. stavak 1. Europske konvencije se smatra primjenljivim. Ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza članak 6. stavak 1. Europske konvencije se smatra neprimjenljivim. 12. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora ispitati je li ishod ili "posljedica" predmetnog postupka ("pro ce dure"), u kojem je odlučivano o apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti u postupku koji se po tužbi protiv njega vodi pred Osnovnim sudom u Trebinju, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obveza. 13. Ustavni sud smatra da se u akcesornom postupku, koji se u okviru parničnog postupka odnosi na utvrđenje ispunjenosti zakonskih uvjeta za delegaciju mjesne nadležnosti, ne utvrđuju građanska prava i obveze. Sukladno navedenom, ishod takve pro - ce dure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Navedeni stav Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za delegaciju mjesne nadležnosti, te stoga ishod takve pro ce dure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. 14. Ustavni sud naglašava da je odbijanjem prijedloga za delegaciju mjesne nadležnosti nastavljen parnični postupak pred stvarno i mjesno nadležnim sudom po tužbi tužiteljice protiv apelanta za uspostavu radno-pravnog statusa i naknadu plaće, koji ima za cilj utvrđivanje građanskih prava i obveza, te će u takvom postupku stranke moći aktivno sudjelovati i braniti svoje stavove zaštićeni garancijama članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga slijedi da ishod akcesornog postupka po prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti, u kojemu je odlučivano o procesnim pitanjima, nije odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza. 15. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da postupak po apelantovom prijedlogu za delegaciju mjesne nadležnosti nije obuhvaćen garancijama iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 16. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. OPŠTINA BUSOVAČA OPŠTINSKO VIJEĆE Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 47. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine SKB/ŽSB", broj 13/00, 13/02, 13/03) i člana 27. Statuta Općine Busovača ("Službeni glasnik Općine Busovača", broj 1/00 i 3/01), Općinsko vijeće Busovača, na 16. sjednici održanoj 25. aprila 2007. godine, donosi RJEŠENJE I. DRAGICA dr. RAOS iz Busovače imenuje se za člana Upravnog odbora Javne ustanove Dom zdravlja Busovača, iz reda zaposlenih. II. Imenovanje se vrši na pe riod od 4 (četiri) godine. III. Ovim Rješenjem se razrješuje RUŽICA VUJICA dužnosti dosadašnjeg člana Upravnog odbora JU Dom zdravlja Busovača, na osobni zahtjev. IV. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasniku Općine Busovača" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-02-3004/07 25. aprila/travnja 2007. godine Busovača Predsjednik Općinskog vijeća Busovača Hilmija Šečić, s. r. JKUP "ČISTOĆA" D.O.O. BUGOJNO NADZORNI ODBOR Na osnovu člana 8. i 12. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05), člana 41. i 47. Statuta JKUP "Čistoća" d.o.o. Bugojno, broj 01-05-2051/06 od 26.02.2007. godine i člana 29. i 33. Poslovnika o radu Nadzornog odbora JKUP "Čistoća" d.o.o. Bugojno, broj 601/06 od 27.10.2006. godine, Nadzorni odbor JKUP "Čistoća" d.o.o. Bugojno, na sjednici održanoj 9. aprila 2007. godine, donio je ODLUKU O IMENOVANJU DIREKTORA Član 1. Za direktora Javnog komunalnog uslužnog preduzeća "Čistoća" d.o.o. Bugojno imenuje se TIĐA (Jusuf) RUSTEMPAŠIĆ iz Bugojna, na pe riod od 4 (četiri)godine. Član 2. Imenovani direktor će u skladu sa odredbama člana 51. Statuta JKUP "Čistoća" d.o.o. Bugojno, sa Nadzornim odborom JKUP "Čistoća" d.o.o. Bugojno, zaključiti ugovor o radu. Član 3. Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a bit će objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 565/07 9. aprila/travnja 2007. godine Bugojno Predsjednik Nadzornog odbora Nermin Gurbeta, s. r. Ponedjeljak, 28.5.2007. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 36 – Strana 3879 SADRŽAJ FEDERALNO MINISTA RSTVO PRAVDE 374Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu notara (srpski jezik) 3577 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu notara (bosanski jezik) 3582 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu notara (hrvatski jezik) 3587 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 375Rješenje o imenovanju Komisije 3592 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐEWA 376Rješenje o izmjeni i dopuni Rješenja o formiranju Savje- ta prostornog plana Federacije Bosne i Hercegovine za pe riod od 2002. do 2022. godine 3592 FEDERALNO MINISTA RSTVO RADA I SOCIJALNE POLITIKE 377Rješenje o imenovanju Komisije za izradu prijedloga Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva rada i socijalne politike 3592 FEDERALNI ZAVOD ZA GEOLOGIJU Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka javne nabavke 3593 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJ U/ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke3593 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke3594 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Pravila pro ce dure za rješavanje predmeta bivšeg Doma za qudska prava Bosne i Hercegovine/Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 3594 Pravila pro ce dure za rješavanje predmeta bivšeg Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine/Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 3601 Pravila pro ce dure za rješavanje predmeta bivšeg Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine/Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 3607 Odluka broj AP 223/06 (srpski jezik) 3613 Odluka broj AP 223/06 (bosanski jezik) 3616 Odluka broj AP 223/06 (hrvatski jezik) 3620 Odluka broj AP 247/06 (srpski jezik) 3623 Odluka broj AP 247/06 (bosanski jezik) 3626 Odluka broj AP 247/06 (hrvatski jezik) 3629 Odluka broj AP 299/06 (srpski jezik) 3633 Odluka broj AP 299/06 (bosanski jezik) 3637 Odluka broj AP 299/06 (hrvatski jezik) 3642 Odluka broj AP 888/06 (srpski jezik) 3647 Odluka broj AP 888/06 (bosanski jezik) 3650 Odluka broj AP 888/06 (hrvatski jezik) 3654 Odluka broj AP 915/06 (srpski jezik) 3657 Odluka broj AP 915/06 (bosanski jezik) 3661 Odluka broj AP 915/06 (hrvatski jezik) 3664 Odluka broj AP 2148/05(srpski jezik) 3668 Odluka broj AP 2148/05 (bosanski jezik) 3672 Odluka broj AP 2148/05 (hrvatski jezik) 3675 Odluka broj AP 2248/05 (srpski jezik) 3679 Odluka broj AP 2248/05 (bosanski jezik) 3685 Odluka broj AP 2248/05 (hrvatski jezik) 3691 Odluka broj AP 2255/05 (srpski jezik) 3697 Odluka broj AP 2255/05 (bosanski jezik) 3700 Odluka broj AP 2255/05 (hrvatski jezik) 3704 Odluka broj AP 2271/05 (srpski jezik) 3707 Odluka broj AP 2271/05 (bosanski jezik) 3716 Odluka broj AP 2271/05 (hrvatski jezik) 3724 Odluka broj AP 2382/05 (srpski jezik) 3733 Odluka broj AP 2382/05 (bosanski jezik) 3737 Odluka broj AP 2382/05 (hrvatski jezik) 3741 Odluka broj AP 2455/05 (srpski jezik) 3745 Odluka broj AP 2455/05 (bosanski jezik) 3747 Odluka broj AP 2455/05 (hrvatski jezik) 3749 Odluka broj AP 2468/05 (srpski jezik) 3752 Odluka broj AP 2468/05 (bosanski jezik) 3755 Odluka broj AP 2468/05 (hrvatski jezik) 3757 Odluka broj AP 2518/05 (srpski jezik) 3760 Odluka broj AP 2518/05 (bosanski jezik) 3764 Odluka broj AP 2518/05 (hrvatski jezik) 3769 Odluka broj AP 2524/05 (srpski jezik) 3773 Odluka broj AP 2524/05 (bosanski jezik) 3776 Odluka broj AP 2524/05 (hrvatski jezik) 3779 Odluka broj AP 2530/05 (srpski jezik) 3782 Odluka broj AP 2530/05 (bosanski jezik) 3790 Odluka broj AP 2530/05 (hrvatski jezik) 3798 Odluka broj AP 2572/05 (srpski jezik) 3805 Odluka broj AP 2572/05 (bosanski jezik) 3809 Odluka broj AP 2572/05 (hrvatski jezik) 3813 Odluka broj AP 2582/05 (srpski jezik) 3816 Odluka broj AP 2582/05 (bosanski jezik) 3825 Odluka broj AP 2582/05 (hrvatski jezik) 3833 Odluka broj AP 2596/05 (srpski jezik) 3841 Odluka broj AP 2596/05 (bosanski jezik) 3843 Odluka broj AP 2596/05 (hrvatski jezik) 3846 Odluka broj AP 2629/05 (srpski jezik) 3848 Odluka broj AP 2629/05 (bosanski jezik) 3853 Odluka broj AP 2629/05 (hrvatski jezik) 3858 Odluka broj AP 2898/05 (srpski jezik) 3863 Odluka broj AP 2898/05 (bosanski jezik) 3867 Odluka broj AP 2898/05 (hrvatski jezik) 3871 Odluka broj AP 2950/06 (srpski jezik) 3875 Odluka broj AP 2950/06 (bosanski jezik) 3877 Odluka broj AP 2950/06 (hrvatski jezik) 3878 OPŠTINA BUSOVAČA OPŠTINSKO VIJEĆE Rješenje broj 02-02-3004/07 3879 JKUP "ČISTOĆA" D.O.O. BUGOJNO NADZORNI ODBOR Odluka o imenovanju direktora 3879 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2007. godine na "Službene novine Federacije BiH", 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2007. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku Broj 36 – Strana 3880 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 28.5.2007.