Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 6. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/07.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 247/06, rješavajući apelaciju Nedima Sukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se apelacija Nedima Sukovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine, kao neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nedim Suković (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), stranke u postupku, zatraženo je 12. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. januara 2007. godine, Općinski sud 25. januara 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 31. januara 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Presudom broj K.59/04 od 28. februara 2005. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo napada na službenu osobu prilikom vršenja poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Apelant je osuđen što je, prilikom službene radnje u kojoj je policajac od njega uzimao podatke zbog prebrze vožnje automobilom, jer nije postupio po datom znaku drugog policajca u Čelebićima koji ga je zaustavljao tablicom "stop", otvorenom šakom udario policajca Almira Demirovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) u predjelu lijeve jagodične kosti, a zatim, nakon što ga je drugi policajac povukao za ramena a oštećeni odgurnuo rukama od sebe, udario oštećenog i u predio desne strane lica. Oštećeni je zadobio lakše tjelesne povrede u vidu otoka sa lijeve i sa desne strane lica. U dokaznom postupku pred Općinskim sudom izveden je dokaz saslušanjem oštećenog kao svjedoka, zatim saslušanjem svjedoka optužbe Zorana Šimunovića, Senada Ćatića, Mirsada Karkelje, Hidajeta Ramića, svjedoka odbrane Nedima Hodžića (u daljnjem tekstu: svjedok odbrane) i vještaka dr. Nasera Macića. Također je izvršen uvid u krivičnu evidenciju od 17. novembra 2003. godine i nalaz vještaka dr. Nasera Macića od 4. novembra 2003. godine. Od navedenih saslušanih svjedoka optužbe četiri su bili policajci, dok je Mirsad Karkelja radnik na benzinskoj pumpi na kojoj se odigrao kritični događaj. Iskazi svih saslušanih svjedoka, osim iskaza svjedoka odbrane, koji je apelantov prijatelj i koji je bio suvozač u apelantovom automobilu kritičnog dana, su gotovo identični u pogledu okolnosti pod kojima se desio kritični događaj. Naime, prema navedenim iskazima, nakon što su oštećeni i njegov kolega zaustavili apelantov automobil zbog prebrze vožnje i nezaustavljanja na znak "stop", apelant je izašao iz automobila, verbalno vrijeđao oštećenog i njegovog kolegu, te udario oštećenog u dva navrata, dok je svjedok odbrane izjavio da nije vidio da je apelant udario oštećenog, nego je oštećeni udarao apelanta dok ga je drugi policajac držao, a svjedoku odbrane je udario šamar. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je oštećeni zadobio lakšu tjelesnu povredu s lijeve i desne strane lica, a apelant povredu gornje usne. Općinski sud je vjerovao iskazima saslušanih svjedoka optužbe, a iskaz svjedoka odbrane nije prihvatio, zaključivši da je svjedok bio suvozač i apelantov dobar prijatelj, te da je svojim iskazom želio pomoći apelantu kako bi ga oslobodio optužbe, a da je iskaz proturječan iskazima drugih svjedoka i dokazima objektivne prirode.
  • 7.
    Apelant je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Mostaru u kojoj je, između ostalog, naveo da je Općinski sud počinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, jer je zbog složenosti postupka i u interesu pravičnosti trebao apelantu postaviti branitelja, budući da je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku koji još nije dovoljno jasan, a kao svjedoci optužbe saslušani su radnici policije. Apelant je osporio i utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog zakona i odluku o visini kazne.
  • 8.
    Kantonalni sud je Presudom broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov navod o povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, jer sud odlučuje o postavljanju branitelja u slučaju da ocijeni da je optuženik nesposoban da razumije predmet, da se ne može sam braniti i da bi to bilo u interesu pravičnosti, a pri takvoj odluci suda nije od važnosti činjenica da su većina svjedoka policajci jer su svoj iskaz dali pred sudom, a stranke su imale priliku direktno i unakrsno ih ispitati. Kantonalni sud je zaključio da nije relevantna ni činjenica da se radi o novom Zakonu o krivičnom postupku s obzirom da je u vrijeme održavanja glavnog pretresa taj zakon bio u primjeni već godinu i po dana. Zaključeno je da o postavljanju branitelja sud odlučuje na temelju diskrecione ocjene i da je u konkretnom slučaju Općinski sud koristio svoju diskreciju, te da je ta ocjena bila pravilna, a također apelant je na glavnom pretresu od 25. februara 2005. godine izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu branitelj nije potreban. Kantonalni sud je odbio i ostale žalbene navode.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant je naveo da je pobijanim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao na povredu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, kojim su propisani slučajevi kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja, na što je ukazivao i u žalbi protiv presude Općinskog suda. Prema apelantovom mišljenju, u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen bilo je jasno na samom početku suđenja da se on sam neće moći braniti jer je protiv sebe imao tužitelja i radnike policije, koji su svi bili upoznati s načinom vođenja krivičnog postupka po novom zakonodavstvu, i u vrijeme kada je dao izjavu da mu branitelj nije potreban nije mogao znati za sve implikacije koje takva izjava može imati. Apelant je, također, naveo da je Općinski sud morao uzeti u obzir činjenicu da je apelantu na teret stavljeno izvršenje krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, kao i da se radilo o kompleksnom predmetu. Dalje, apelant je naveo da smatra da mu je trebao biti postavljen branitelj i zbog toga što je postupak vođen po novom Zakonu o krivičnom postupku i zbog činjenice da su u postupku "favorizirani" policajci, a u potpunosti su zanemareni apelantovi dokazi. Posebno je zanemarena, prema apelantovom mišljenju, činjenica da je povrede koje je on zadobio Općinski sud okvalifikovao kao "odgurivanje", a povrede oštećenog kao lake tjelesne povrede, što dodatno ukazuje na pristranost suda, odnosno dodatni je argument u prilog njegovoj tezi da mu je trebao biti postavljen branitelj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Kantonalni sud je naveo da je očigledno iz apelacije da apelant teži dokazati da mu je bilo potrebno postaviti branitelja unatoč tome što je prvostepeni sud ocijenio da to nije potrebno i za to je u svojoj presudi dao jasne i detaljno obrazložene razloge. Dalje je navedeno da, po svemu sudeći, apelacija ne bi ni bila podnesena da je sud imao ocjenu činjenica kao i branitelj koji na to jednostrano gleda iz svog ugla, pa ocjenjuje sasvim paušalno kako je policija bila educirana u pogledu primjene "novog" Zakona o krivičnom postupku, a nasuprot tome, da optuženi nije bio educiran. Kantonalni sud je zaključio da ne stoje apelantovi argumenti jer je prvostepeni sud vodio postupak u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku ne favorizirajući ni jednu stranu, a što je stanje dokaza bilo takvo da je na strani optužbe bilo više policajaca ništa ne mijenja na stvari jer su njihovi iskazi kritički cijenjeni i ocijenjeni kao i iskazi ostalih svjedoka u postupku, te da činjenica da je bilo više policajaca ne daje predmetu karakter složenosti, a i samo krivično djelo ne sadrži elemente pravne složenosti i posebnog znanja u iskazivanju sudionika postupka. Ponovljeno je da je sud ocijenio da je optuženi sposoban sam se braniti, da razumije predmet i da mu u interesu pravde nije bilo potrebno postaviti branitelja i pored toga što je apelant jasno izjavio da mu branitelj nije potreban. Kantonalni sud je zaključio da je apelacija neosnovana.
  • 11.
    Općinski sud je, u vezi sa navodima iz apelacije o povredi člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, naveo da je po svojoj diskrecionoj ocjeni odlučio da apelantu ne treba dodijeliti branitelja, a da je apelant sam izjavio da nije angažirao branitelja jer smatra da mu nije potreban te da je imao dovoljno vremena da prouči predmet i pripremi odbranu koju je kasnije sam iznio. Na ročištu o izjašnjenju krivice od 8. juna 2004. godine apelant se izjasnio da nije kriv i odrekao se prava na branitelja. Općinski sud je zaključio da je apelacija neosnovana i predložio je njeno odbijanje.
  • 12.
    Kantonalno tužilaštvo je navelo da smatra da u krivičnom postupku protiv apelanta nije došlo do povrede člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant tokom cijelog postupka bio poučen o pravu da uzme branitelja. Navedeno je da u predmetnom slučaju nije povrijeđen član 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku jer je to diskreciona ocjena suda, kako sa gledišta složenosti činjenične osnovice spomenutog krivičnog djela, tako i s aspekta pravičnosti.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 359. st. 1. i 2.

  • 1.
    Tko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u obavljanju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda,

kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

  • 2.
    Ako je krivičnim djelom iz st. 1. ovog člana službena osoba ili osoba koja joj pomaže lako tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz st. 1. ovog člana počinjeno uz prijetnju upotrebom oružja,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."

  • 14.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 59. st. 5. i 6.

Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog to u interesu pravde.

U slučaju postavljanja branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-116/05 od 23. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 8. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka c. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava:

Š...Ć

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde."

  • 20.
    U krivičnom postupku protiv apelanta je utvrđivana krivična optužba protiv njega, stoga je član 6. Evropske konvencije nesporno primjenjiv. Ustavni sud će u narednim stavovima razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na pravično suđenje u vezi s pravom na odbranu.
  • 21.
    Apelant je, u suštini, naveo da nije imao pravično suđenje, jer nije bio u mogućnosti da se efektivno sam zastupa u krivičnom postupku, a sud mu nije postavio branitelja u skladu s članom 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku. Apelant je naglasio da je mogućnost njegove efektivne odbrane posebno bila dovedena u pitanje činjenicom da se radilo o složenom postupku za djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju do pet godina i da je postupak vođen prema odredbama novog Zakona o krivičnom postupku koji je u primjeni tek godinu i po dana.
  • 22.
    Redovni sudovi i Tužilaštvo su osporili apelantove navode i saglasni su u zaključku da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva, posebno imajući u vidu činjenicu da se eksplicitno odrekao prava na branitelja, da je izjavio da se upoznao sa predmetom i da je imao dovoljno vremena za pripremu odbrane. Također, prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud je koristio svoju diskreciju u ocjeni da apelantu nije potreban branitelj.
  • 23.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje "dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći", što ovdje nije slučaj. S druge strane, neophodno je razmotriti je li "u interesu pravde" da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći" (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, "kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima" (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV).
  • 24.
    Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da žžalbeni sudž može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
  • 25.
    Ustavni sud je utvrdio da se na glavnoj raspravi od 25. februara 2005. godine apelant izjasnio da nije angažirao branitelja, da ne smatra da mu je potreban i da je imao dovoljno vremena za pripremu odbrane. U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, bez obzira na izjašnjenje optuženog da želi da se brani sam, domaći sudovi mogu postaviti branitelja, a u domaćem zakonodavstvu nužno moraju postojati odredbe kojima je to regulisano. U Bosni i Hercegovini to je, inter alia, propisano članom 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, u kojem je propisana mogućnost da sud optuženom postavi branitelja ukoliko utvrdi da je to, zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U svakom konkretnom slučaju, redovni sudovi će, dakle, prema činjenicama utvrđenim u postupku, odlučiti je li u interesu pravde postaviti optuženom branitelja. U konkretnom slučaju Općinski sud, primjenjujući diskreciju iz člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, nije apelantu postavio branitelja, čemu se apelant u postupku pred tim sudom nije usprotivio, niti je zahtijevao branitelja. Apelant je angažirao advokata u žalbenom postupku i u žalbi protiv presude Općinskog suda jedan od žalbenih razloga je bila i povreda člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, koju je apelant obrazložio navodima koje je kasnije ponovio u apelaciji a koji se tiču razloga zbog kojih apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom trebao biti postavljen branitelj.
  • 26.
    Kantonalni sud je presudu Općinskog suda ispitao, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih pitanja, jer je apelant u žalbi naveo sve žalbene razloge iz Zakona o krivičnom postupku. U vezi s apelantovim navodom o povredi člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno postupio kada apelantu nije dodijelio branitelja, odnosno da je opravdana bila odluka Općinskog suda jer se, i po mišljenju Kantonalnog suda, nije radilo o posebno složenom krivičnom djelu, niti je bila složena činjenična osnovica samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od važnosti za odluku Općinskog suda o postavljanju branitelja u smislu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku bila ni činjenica da su većina svjedoka policajci s obzirom da je apelanat imao mogućnost da ih ispita na način propisan Zakonom o krivičnom postupku koji je u to vrijeme bio u primjeni već oko godinu i po dana.
  • 27.
    Za donošenje pravilnog zaključka u vezi s apelantovim navodima Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da je zakonima o krivičnom postupku, koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju Zakonom o krivičnom postupku u Federaciji BiH, propisana mogućnost da sud osumnjičenom ili optuženom postavi branitelja, pod određenim uvjetima, kada je to u interesu pravičnosti. Time je zadovoljena pozitivna obaveza države da, i kada optuženi za krivično djelo želi da se brani sam, radi efektivnog ostvarenja njegovog prava na odbranu, može postaviti branitelja kako princip pravičnosti suđenja, a posebno ravnopravnosti stranaka kao jedan njegov aspekt, ne bi bili dovedeni u pitanje. Međutim, za razliku od slučajeva predviđenih st. 1, 2. i 3. člana 59. Zakona o krivičnom postupku FBiH, u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po samom zakonu mora imati branitelja, u primjeni stava 5. člana 59. Zakona o krivičnom postupku FBiH redovni sudovi imaju diskreciono pravo da u svakom konkretnom slučaju odluče o tome hoće li postaviti branitelja, i u vršenju tog diskrecionog prava dužni su rukovoditi se kriterijima propisanim navedenom odredbom, odnosno dužni su utvrditi je li zbog složenosti predmeta ili duševnog stanja osumnjičenika odnosno optuženika, u interesu pravičnosti potrebno osumnjičeniku odnosno optuženiku postaviti branitelja, što korespondira sa zahtjevima člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije.
  • 28.
    U skladu sa stavom Ustavnog suda, prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03), u pravilu, Ustavni sud se neće upustiti u način na koji su redovni sudovi primijenili svoje diskreciono pravo u primjeni člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku. To će biti slučaj samo ukoliko se radi o proizvoljnoj procjeni i očiglednom zanemarivanju postojanja "interesa pravde". Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prvenstveno zbog toga što su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja zašto su utvrdili da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uvjet složenosti predmeta niti duševnog stanja apelanta kao osumnjičenika odnosno optuženika u interesu pravičnosti da bi apelantu bio postavljen branitelj. Zatim, što je apelant u žalbenom postupku imao branitelja koji je ga je efektivno zastupao, a Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu, kako u pogledu navoda u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u pogledu navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i povredama krivičnog zakona, odnosno odluke o kazni. Stoga se ne može zaključiti da su osnovani apelantovi navodi da je odlukom redovnih sudova da se apelantu ne postavi branitelj u smislu člana 59. stav 5. Zakona o krivičnom postupku FBiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    U vezi s navodima u apelaciji o navodnoj pristranosti Općinskog suda, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem "dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, testirati na razne načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presudu od 1. oktobra 1982. godine, A broj 53, stav 30). Apelant je naveo da se pristranost sudije Općinskog suda ogledala u kvalifikovanju apelantovih radnji, odnosno radnji oštećenog. Prema apelantovom mišljenju, ocjena sudije da apelantov napad na oštećenog tretira kao udarac, a povredu koju je oštećeni nanio apelantu samo kao "odgurivanje", ukazuje na pristranost sudije zbog koje je također povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku. Ustavni sud ne smatra ubjedljivim ove apelantove navode, s obzirom da navedena činjenica sama po sebi ne ukazuje na pristranost sudije Općinskog suda, a apelant nije naveo neke druge činjenice niti dokaze koji bi ukazivali na postojanje subjektivne ili objektivne pristranosti. Stoga su i ovi apelantovi navodi za Ustavni sud neprihvatljivi.
  • 30.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.c. Evropske konvencije

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.c. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise budući da apelantov slučaj ne spada u slučajeve u kojima osumnjičenik odnosno optuženik po zakonu mora imati branitelja, a redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svoje diskrecione odluke da nisu ispunjeni uvjeti složenosti predmeta ili duševnog stanja apelanta u interesu pravičnosti da bi mu sud postavio branitelja, uz to u situaciji kada je apelant odlučio da ne uzme branitelja i da se sam brani, dok je apelant u žalbenom postupku imao branitelja, a drugostepeni sud je bio ovlašten i ispitao je prvostepenu presudu kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.