Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije
Pravilnik o izmjenama i dopunama p ravilnika o
319 Na temelju članka 23. Odluke o kakvoći tečnih naftnih goriva ("Službeni glasnik BiH", broj 27/02), a u svezi sa člankom 2. Izmjena i dopuna Pravilnika o utvrđivanju kakvoće tečnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 65/06), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA P RAVILNIKA O UTVRĐIVANJU KAKVOĆE TEČNIH NAF TNIH GORIVA Članak 1. U Pravilniku o utvrđivanju kakvoće tečnih naftnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/04), (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tabela broja uzoraka po sezoni iz članka 2. stavak 5. Pravilnika, zamjenjuje se novom Tabelom koja je sastavni dio ovog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika. Članak 2. Iza članka 2. Pravilnika dodaje se članak 2a. koji glasi: "Kontrola usklađenosti kakvoće goriva po zahtjevima ovog programa se odvija pri uvozu tečnih naftnih goriva, transportu tečnih naftnih goriva, stavljanju tečnih naftnih goriva u promet i u slučajevima kada se tečna naftna goriva koriste za sagorijevanje radi neposredne proizvodnje toplotne energije. Kontrola usklađenosti kakvoće goriva iz stavka 1. ovog članka vrši se sukladno važećoj zakonskoj regulativi u omjeru: 30%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz članka 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika na granici Bosne i Hercegovine prilikom carinjenja za svakog dobavljača koji se bavi uvozom i/ili transportom tečnih naftnih goriva do terminala/benzinske stanice i sukladno zahtjevima ovog programa; 70%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz članka 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika sukladno zahtjevima ovog programa." Za sve ostale dobavljače tečnih naftnih goriva primjenjuju se odredbe programa na način kako je to regulirano Pravilnikom. Članak 3. Članak 2. Izmjena i dopuna Pravilnika ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/06) se mijenja i glasi: "Utvrđivanje usklađenosti kakvoće goriva po zahtjevima ovog Programa će se raditi do 30.09.2007. g. (ljetna sezona)." Po isteku ovog programa Ministarstvo će donijeti pro gram za zimski pe riod. Članak 4. Ovaj Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-17-1434/07 27. travnja 2007. godine Mostar Ministar mr. Vahid Hećo, v. r. Na osnovu člana 23. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva ("Službeni glasnik BiH", broj 27/02), a u vezi sa članom 2. Izmjena i dopuna Pravilnika o utvrđivanju kvaliteta tečnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 65/06), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O UTVRĐIVAWU KVAL ITETA TEČNIH NAFTNIH GORIVA Član 1. U Pravilniku o utvrđivanju kvaliteta tečnih naftnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/04), (u daqnjem tekstu: Pravilnik) tabela broja uzoraka po sezoni iz člana 2. stav 5. Pravilnika, zamjenjuje se novom Tabelom koja je sastavni dio ovog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika. Član 2. Iza člana 2. Pravilnika dodaje se član 2a. koji glasi: "Kontrola usklađenosti kvaliteta goriva po zahtjevima ovog programa se odvija pri uvozu tečnih naftnih goriva, transportu tečnih naftnih goriva, stavljanju tečnih naftnih goriva u promet i u slučajevima kada se tečna naftna goriva koriste za sagorijevanje radi neposredne proizvodnje toplotne energije. Kontrola usklađenosti kvaliteta goriva iz stava 1. ovog člana vrši se u skladu sa važećom zakonskom regulativom i u omjeru: 30%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika na granici Bosne i Hercegovine prilikom carinjenja za svakog dobavljača koji se bavi uvozom i/ili transportom tečnih naftnih goriva do terminala/ benzinske stanice i u skladu sa zahtjevima ovog programa; 70%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika u skladu sa zahtjevima ovog programa." Za sve ostale dobavljače tečnih naftnih goriva primjenjuju se odredbe programa na način kako je to regulisano Pravilnikom. Član 3. Član 2. Izmjena i dopuna Pravilnika ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/06) se mijewa i glasi: "Utvrđivanje usklađenosti kvaliteta goriva po zahtjevima ovog Programa će se raditi do 30.09.2007. g. (ljetna sezona)." Po isteku ovog programa Ministarstvo će donijeti pro - gram za zimski pe riod. Član 4. Ovaj Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika stu pa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-17-1434/07 27. aprila 2007. godine Mostar Ministar mr Vahid Hećo, s. r. Na osnovu člana 23. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva ("Službeni glasnik BiH", broj 27/02), a u vezi sa članom 2. Izmjena i dopuna Pravilnika o utvrđivanju kvaliteta tečnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 65/06), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA P RAVILNIKA O UTVRĐIVANJU KVALITETA TEČNIH NAFTNIH GORIVA Član 1. U Pravilniku o utvrđivanju kvaliteta tečnih naftnih goriva ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/04), (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tabela broja uzoraka po sezoni iz člana 2. stav 5. Pravilnika, zamjenjuje se novom Tabelom koja je sastavni dio ovog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika. Član 2. Iza člana 2. Pravilnika dodaje se član 2a. koji glasi: "Kontrola usklađenosti kvaliteta goriva po zahtjevima ovog programa se odvija pri uvozu tečnih naftnih goriva, transportu tečnih naftnih goriva, stavljanju tečnih naftnih goriva u promet i u slučajevima kada se tečna naftna goriva koriste za sagorijevanje radi neposredne proizvodnje toplotne energije. Kontrola usklađenosti kvaliteta goriva iz stava 1. ovog člana vrši se u skladu sa važećom zakonskom regulativom i u omjeru: 30%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika na granici Bosne i Hercegovine prilikom carinjenja za svakog dobavljača koji se bavi uvozom i/ili transportom tečnih naftnih goriva do terminala /benzinske stanice i u skladu sa zahtjevima ovog programa; 70%od ukupnog broja uzoraka utvrđenog u Tabeli uzoraka iz člana 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika u skladu sa zahtjevima ovog programa". Za sve ostale dobavljače tečnih naftnih goriva primjenjuju se odredbe programa na način kako je to regulisano Pravilnikom. Član 3. Član 2. Izmjena i dopuna Pravilnika ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/06) se mijenja i glasi: "Utvrđivanje usklađenosti kvaliteta goriva po zahtjevima ovog Programa će se raditi do 30.09.2007. g. (ljetna sezona)." Po isteku ovog programa Ministarstvo će donijeti pro gram za zimski pe riod. Član 4. Ovaj Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-17-1434/07 27. aprila 2007. godine Mostar Ministar mr. Vahid Hećo, s. r. AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 11. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04 i 42/06) i članka 12. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, na sjednici održanoj 23. travnja 2007. godine, donio je PRAVILNIK O IZMJENAMA PRAVILNI KA O POSTUPKU PRODAJE DRŽAVNOG KAPITALA NA BURZI Članak 1. U Pravilniku o postupku prodaje državnog kapitala na burzi ("Službene novine Federacije BiH", broj 58/06), članak 9. mijenja se i glasi: "Nadležna agencija za profesionalnog posrednika bira jednog od tri člana burze koji su ostvarili najveći promet u prethodna tri mjeseca, izuzimajući promet dionicama u državnom vlasništvu, a prema zvaničnim podacima Sarajevske burze. Temelj za odabir profesionalnog posrednika iz stavka 1. ovog članka je najniža cijena posredničkih usluga za predmetnu prodaju koju profesionalni posrednik dostavlja po pozivu nadležne agencije. Ukoliko ponuđači ponude istu cijenu usluge bit će odabran onaj ponuđač koji je ostvario veći promet u posljednja tri mjeseca. Nadležna agencija sa odabranim profesionalnim posred- nikom zaključuje ugovor o posredovanju. Prigovor na izbor profesionalnog posrednika može se podnijeti Upravnom odboru nadležne agencije." Članak 2. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-19-1856/07 4. svibnja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, v. r. Na osnovu člana 11. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04 i 42/06) i člana 12. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, na sjednici održanoj 23. aprila 2007. godine, donio je PRAVILNIK O IZMJENAMA PRAVILNI KA O POSTUPKU PRODAJE DRŽAVNOG KAPITALA NA BERZI Član 1. U Pravilniku o postupku prodaje državnog kapitala na berzi ("Službene novine Federacije BiH", broj 58/06), član 9. mijenja se i glasi: "Nadležna agencija za profesionalnog posrednika bira jednog od tri člana berze koji su ostvarili najveći promet u prethodna tri mjeseca, izuzimajući promet dionicama u državnom vlasništvu, a prema zvaničnim podacima Sarajevske berze. Osnova za odabir profesionalnog posrednika iz stava 1. ovog člana je najniža cijena posredničkih usluga za predmetnu prodaju koju profesionalni posrednik dostavlja po pozivu nadležne agencije. Ukoliko ponuđači ponude istu cijenu usluge bit će odabran onaj ponuđač koji je ostvario veći promet u posljednja tri mjeseca. Nadležna agencija sa odabranim profesionalnim posrednikom zaključuje ugovor o posredovanju. Prigovor na izbor profesionalnog posrednika može se podnijeti Upravnom odboru nadležne agencije." Član 2. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03-19-1856/07 4. maja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU KOEFICIJENTI RASTA CIJENA U FEDERACIJI BiH U APRILU/TRAVNJU 2007. GODINE 1.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu aprilu/travnju 2007. godine u odnosu na prethodni mjesec je -0,035. 2.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja aprila/travnja je -0,029. 3.Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja aprila/travnja je -0,007. 4.Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu aprilu/travnju 2007. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je 0,047. 5.Koeficijent rasta cijena na malo u mjesecu aprilu/travnju 2007. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,001. 6.Koeficijent rasta cijena na malo od početka godine do kraja aprila/travnja je -0,001. 7.Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena na malo od početka godine do kraja aprila/travnja je 0,000. 8.Koeficijent rasta cijena na malo u aprilu/travnju 2007. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je 0,021. Broj 20 14. maja/svibnja 2007. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ NETO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA MART/OŽUJAK 2007. GODI NE 1.Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec mart/ožujak 2007. godine iznosi 640,84 KM. 2.Prosječna isplaćena mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za pe riod januar/ siječanj - mart/ožujak 2007. godine iznosi 635,73 KM. Broj 21 10. maja/svibnja 2007. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. Na osnovu člana 8. Zakona o porezu na plaću ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/96), Federalni zavod za statistiku objavljuje SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ ISPLAĆENOJ MJESEČNOJ BRUTO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA MART/OŽUJAK 2007. GODI NE 1.Prosječna isplaćena mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec mart/ožujak 2007. godine iznosi 942,41 KM. Broj 22 10. maja/svibnja 2007. godine Sarajevo Direktor Derviš Đurđević, s. r. AGENCIJA ZA NADZOR OSIGURANJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Temeljem čl. 8., 10. i 26. Zakona o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) i članka 16. Statuta Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, Stručni savjet Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine donosi ODLUKU O VRSTAMA OSIGURANJA Članak 1. Ovom Odlukom propisuju se vrste osiguranja koje može obavljati društvo za osiguranje i vrste rizika unutar vrsta osiguranja, sukladno Zakonu o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) (u daljnjem tekstu: Zakon). Članak 2. Djelatnosti društva za osiguranje (u daljnjem tekstu: društva) sukladno ovoj Odluci klasificirane su po vrstama osiguranja temeljem odredbi članka 31. Zakona. Članak 3. Vrste rizika unutar vrsta neživotnih osiguranja dijele se na: 01 OSIGURANJE NEZGODA 01.01 Osiguranje osoba od posljedica nezgode pri i izvan redovnog zanimanja, 01.02 Osiguranje osoba od posljedica nezgode u motornim vozilima i pri posebnim djelatnostima, 01.03 Osiguranje djece i školske mladeži od posljedica nezgode i posebna osiguranja mladeži od posljedica nezgode, 01.04 Osiguranje gostiju, posjetitelja priredbi, izletnika i turista od posljedica nezgode, 01.05 Osiguranje potrošača, pretplatnika, korisnika drugih javnih usluga i sl. od posljedica nezgode, 01.06 Ostala posebna osiguranja od posljedica nezgode, 01.07 Obvezno osiguranje putnika u javnom prijevozu od posljedica nezgode, 01.99 Ostala osiguranja od posljedica nezgode. 02 ZDRAVSTVENO OSIGUR ANJE 02.02 Dopunsko osiguranje, 02.05 Putno zdravstveno osiguranje, 02.06 Privatno zdravstveno osiguranje, 02.99 Ostala dobrovoljna zdravstvena osiguranja. 03 OSIGURANJE CESTOVNIH VOZILA 03.01 Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon, 03.02 Kasko osiguranje cestovnih vozila bez vlastitog pogona, 03.99 Ostala kasko osiguranja cestovnih vozila. 04 OSIGURANJE TRAČNIH V OZILA 04.01 Kasko osiguranje tračnih vozila. 05 OSIGURANJE ZRAČNIH LETJELICA 05.01 Kasko osiguranje zračnih letjelica, 05.02 Kasko osiguranje zračnih plovila. 06 OSIGURANJE PLOVILA 06.01 Kasko osiguranje brodova i brodica u pomorskoj plovidbi, 06.02 Kasko osiguranje brodova i brodica u riječnoj plovidbi, 06.03 Kasko osiguranja brodova i brodica u jezerskoj plovidbi, 06.04 Kasko osiguranje brodova u izgradnji, 06.05 Kasko osiguranje platformi, 06.99 Ostala kasko osiguranja plovila. 07 OSIGURANJE ROBE U PRIJEV OZU 07.01 Osiguranje robe u pomorskom prijevozu, 07.02 Osiguranje robe u avionskom prijevozu, 07.03 Osiguranje robe u kopnenom prijevozu, 07.04 Osiguranje robe za vrijeme uskladištenja, 07.99 Ostala osiguranja robe u prijevozu. 08 OSIGURANJE IMOVINE OD P OŽARA I PRIRODNIH SILA 08.01 Osiguranje od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda) izvan industrije i obrta, 08.02 Osiguranje od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda)u industriji i obrtu, 08.99 Ostala osiguranja od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda). 09 OSIGURANJA OD OSTALIH ŠTETA NA IMOVINI 09.01 Osiguranje strojeva od loma, 09.02 Osiguranje od provalne krađe i razbojstva, 09.03 Osiguranje stakla od loma, 09.04 Osiguranje kućanstva, 09.05 Osiguranje građevinskih objekata u izgradnji, 09.06 Osiguranje objekata u montaži, 09.07 Osiguranje filmske djelatnosti, 09.08 Osiguranje stvari u rudarskim jamama, 09.09 Osiguranje informatičke opreme, 09.10 Osiguranje zaliha u hladnjačama, 09.11 Osiguranje usjeva i nasada, 09.12 Osiguranje životinja, 09.99 Ostala osiguranja imovine. 10 OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI ZA MOTORNA VOZILA 10.01 Obvezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim osobama, 10.02 Dobrovoljno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim osobama, 10.03 Osiguranje od odgovornosti vozara za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, 10.99 Ostala osiguranja od automobilske odgovornosti. 11 OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOV ORNOSTI ZA ZRAČNE LETJELICE 11.01 Obvezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika zračnih letjelica od odgovornosti za štete trećim osobama, 11.02 Osiguranje vlasnika odnosno korisnika zračnih letjelica od odgovornosti svih vrsta, 11.03 Osiguranje od odgovornost vozara za robu primljenu na prijevoz u zračnom prometu. 12 OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOV ORNOSTI ZA PLOVILA 12.01 Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika morskih plovila, 12.02Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika riječnih, jezerskih i kanalskih plovila, 12.03 Osiguranje od odgovornosti vozara za robu primljenu na prijevoz u pomorskom, riječnom i jezerskom prometu, 12.99 Ostala osiguranja od odgovornosti. 13 OSIGURANJE OD OPĆE CIVILNE ODGOVORNOSTI 13.01 Osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača građevinskih radova, 13.02 Osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača montažnih radova, 13.03 Osiguranje od odgovornosti proizvođača filmova, 13.04 Osiguranje od odgovornosti proizvođača za proizvode, 13.05 Osiguranje od odgovornosti u željezničkom prometu, 13.06 Osiguranje garancije proizvođača, prodavača i dobavljača, 13.07 Osiguranje opće odgovornosti, 13.08 Osiguranje od odgovornosti projektnih i drugih društava za štete na objektima zbog neispravne tehničke dokumentacije, 13.09 Osiguranje od odgovornosti projektnih i drugih društava, 13.10 Osiguranje od odgovornosti odvjetnika, 13.11 Osiguranje od odgovornosti javnih bilježnika, 13.12 Osiguranje od odgovornosti revizorskih tvrtki, 13.13 Osiguranje od odgovornosti špeditera, 13.14 Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika marine, 13.15 Osiguranje od odgovornosti brodopopravljača, 13.16 Osiguranje od odgovornosti obavljanja zaštitarskih i detektivskih djelatnosti, 13.17 Osiguranje od odgovornosti iz obavljanja djelatnosti upravljanja nekretninama, 13.18 Osiguranje od odgovornosti iz obavljanja liječničke, stomatološke i ljekarničke djelatnosti, 13.19 Osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja, 13.99 Ostala osiguranja od odgovornosti. 14 OSIGURANJE KREDITA 14.01 Osiguranje potraživanja po izvoznim kreditima, 14.02 Osiguranje drugih vrsta potraživanja. 15 OSIGURANJE JAMSTVA 15.01 Osiguranje jamstava, 15.02 Osiguranje garancija. 16 OSIGURANJE OD RAZLIČITIH F INANCIJSKIH GUBITAKA 16.01 Osiguranje od financijskih gubitaka radi prijekida rada zbog požara i nekih drugih opasnosti, 16.02 Osiguranje od financijskih gubitaka radi prijekida rada zbog loma strojeva, 16.03 Osiguranje raznih priredbi zbog atmosferskih oborina, 16.04 Osiguranje od šteta zbog otkupa krivotvorenih inostranih sredstava plaćanja, 16.99 Ostala osiguranja od financijskih gubitaka. 17 OSIGURANJE TROŠKOV A PRAVNE ZAŠTITE 17.01 Osiguranje troškova pravne zaštite. 18 OSIGURANJE POMOĆI 18.01 Turističko osiguranje, 18.04 Osiguranje pomoći za vrijeme puta, izvan mjesta boravka ili prebivališta, 18.99 Ostala osiguranja. Članak 4. Vrste rizika unutar vrsta životnih osiguranja dijele se na: 19 ŽIVOTNO OSIGURANJE 19.01 Osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja (mješovito osiguranje), 19.02 Osiguranje za slučaj smrti, 19.03 Osiguranje za slučaj doživljenja, 19.04 Doživotno osiguranje za slučaj smrti, 19.20 Osiguranje lične doživotne rente, 19.21 Osiguranje lične rente s određenim trajanjem, 19.29 Ostala rentna osiguranja. 19.30 Dodatno osiguranje od posljedica nezgode uz životno osiguranje, 19.31 Dodatno zdravstveno osiguranje uz životno osiguranje, 19.39 Ostala dodatna osiguranja osoba uz životno osiguranje, 19.99 Ostala životna osiguranja. Članak 5. Društvo može pokrivati i prateće rizike iz druge vrste osiguranja, bez potrebnog odobrenja za rad za tu vrstu osiguranja sukladno odredbama točke III - Prateći rizici, stavka 1. članka 31. Zakona. Članak 6. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 1.0.-021-743-2/07 24. travnja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stručnog savjeta mr. Zaim Hećo, v. r. Na osnovu čl. 8., 10. i 26. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) i člana 16. Statuta Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, Stručni savjet Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine donosi ODLUKU O VRSTAMA OSIGURANJA Član 1. Ovom Odlukom propisuju se vrste osiguranja koje može obavljati društvo za osiguranje i vrste rizika unutar vrsta osiguranja, u skladu sa Zakonom o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) (u daljnjem tekstu: Zakon). Član 2. Djelatnosti društva za osiguranje (u daljnjem tekstu: društva) u skladu sa ovom Odlukom klasifikovane su po vrstama osiguranja na osnovu odredbi člana 31. Zakona. Član 3. Vrste rizika unutar vrsta neživotnih osiguranja dijele se na: 01 OSIGURANJE NEZGODA 01.01 Osiguranje lica od posljedica nezgode pri i izvan redovnog zanimanja, 01.02 Osiguranje lica od posljedica nezgode u motornim vozilima i pri posebnim djelatnostima, 01.03 Osiguranje djece i školske mladeži od posljedica nezgode i posebna osiguranja mladeži od posljedica nezgode, 01.04 Osiguranje gostiju, posjetitelja priredbi, izletnika i turista od posljedica nezgode, 01.05 Osiguranje potrošača, pretplatnika, korisnika drugih javnih usluga i sl. od posljedica nezgode, 01.06 Ostala posebna osiguranja od posljedica nezgode, 01.07 Obavezno osiguranje putnika u javnom prijevozu od posljedica nezgode, 01.99 Ostala osiguranja od posljedica nezgode. 02 ZDRAVSTVENO OSIGURAN JE 02.02 Dopunsko osiguranje, 02.05 Putno zdravstveno osiguranje, 02.06 Privatno zdravstveno osiguranje, 02.99 Ostala dobrovoljna zdravstvena osiguranja. 03 OSIGURANJE CESTOVNIH VOZILA 03.01 Kasko osiguranje cestovnih motornih vozila na vlastiti pogon, 03.02 Kasko osiguranje cestovnih vozila bez vlastitog pogona, 03.99 Ostala kasko osiguranja cestovnih vozila. 04 OSIGURANJE TRAČNIH V OZILA 04.01 Kasko osiguranje tračnih vozila. 05 OSIGURANJE ZRAČNIH LETJELICA 05.01 Kasko osiguranje zračnih letjelica, 05.02 Kasko osiguranje zračnih plovila. 06 OSIGURANJE PLOVILA 06.01 Kasko osiguranje brodova i brodica u pomorskoj plovidbi, 06.02 Kasko osiguranje brodova i brodica u riječnoj plovidbi, 06.03 Kasko osiguranja brodova i brodica u jezerskoj plovidbi, 06.04 Kasko osiguranje brodova u izgradnji, 06.05 Kasko osiguranje platformi, 06.99 Ostala kasko osiguranja plovila. 07 OSIGURANJE ROBE U PRIJEV OZU 07.01 Osiguranje robe u pomorskom prijevozu, 07.02 Osiguranje robe u avionskom prijevozu, 07.03 Osiguranje robe u kopnenom prijevozu, 07.04 Osiguranje robe za vrijeme uskladištenja, 07.99 Ostala osiguranja robe u prijevozu. 08 OSIGURANJE IMOVINE OD P OŽARA I PRIRODNIH SILA 08.01 Osiguranje od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda) izvan industrije i obrta, 08.02 Osiguranje od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda)u industriji i obrtu, 08.99 Ostala osiguranja od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda). 09 OSIGURANJA OD OSTALIH ŠTETA NA IMOVINI 09.01 Osiguranje mašina od loma, 09.02 Osiguranje od provalne krađe i razbojstva, 09.03 Osiguranje stakla od loma, 09.04 Osiguranje kućanstva, 09.05 Osiguranje građevinskih objekata u izgradnji, 09.06 Osiguranje objekata u montaži, 09.07 Osiguranje filmske djelatnosti, 09.08 Osiguranje stvari u rudarskim jamama, 09.09 Osiguranje informatičke opreme, 09.10 Osiguranje zaliha u hladnjačama, 09.11 Osiguranje usjeva i nasada, 09.12 Osiguranje životinja, 09.99 Ostala osiguranja imovine. 10 OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI ZA MOTORNA VOZILA 10.01 Obavezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim licama, 10.02 Dobrovoljno osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim licama, 10.03 Osiguranje od odgovornosti vozara za robu primljenu na prijevoz u cestovnom prometu, 10.99 Ostala osiguranja od automobilske odgovornosti. 11 OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOV ORNOSTI ZA ZRAČNE LETJELICE 11.01 Obavezno osiguranje vlasnika odnosno korisnika zračnih letjelica od odgovornosti za štete trećim licima, 11.02 Osiguranje vlasnika odnosno korisnika zračnih letjelica od odgovornosti svih vrsta, 11.03 Osiguranje od odgovornost vozara za robu primljenu na prijevoz u zračnom prometu. 12 OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOV ORNOSTI ZA PLOVILA 12.01 Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika morskih plovila, 12.02 Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika riječnih, jezerskih i kanalskih plovila, 12.03 Osiguranje od odgovornosti vozara za robu primljenu na prijevoz u pomorskom, riječnom i jezerskom prometu, 12.99 Ostala osiguranja od odgovornosti. 13 OSIGURANJE OD OPĆE CIVILNE ODGOVORNOSTI 13.01 Osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača građevinskih radova, 13.02 Osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača montažnih radova, 13.03 Osiguranje od odgovornosti proizvođača filmova, 13.04 Osiguranje od odgovornosti proizvođača za proizvode, 13.05 Osiguranje od odgovornosti u željezničkom prometu, 13.06 Osiguranje garancije proizvođača, prodavača i dobavljača, 13.07 Osiguranje opće odgovornosti, 13.08 Osiguranje od odgovornosti projektnih i drugih društava za štete na objektima zbog neispravne tehničke dokumen- tacije, 13.09 Osiguranje od odgovornosti projektnih i drugih društava, 13.10 Osiguranje od odgovornosti advokata, 13.11 Osiguranje od odgovornosti notara, 13.12 Osiguranje od odgovornosti revizorskih tvrtki, 13.13 Osiguranje od odgovornosti špeditera, 13.14 Osiguranje od odgovornosti vlasnika odnosno korisnika marine, 13.15 Osiguranje od odgovornosti brodopopravljača, 13.16 Osiguranje od odgovornosti obavljanja zaštitarskih i detektivskih djelatnosti, 13.17 Osiguranje od odgovornosti iz obavljanja djelatnosti upravljanja nekretninama, 13.18 Osiguranje od odgovornosti iz obavljanja liječničke, stomatološke i apotekarne djelatnosti, 13.19 Osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja, 13.99 Ostala osiguranja od odgovornosti. 14 OSIGURANJE KREDITA 14.01 Osiguranje potraživanja po izvoznim kreditima, 14.02 Osiguranje drugih vrsta potraživanja. 15 OSIGURANJE JEMSTVA 15.01 Osiguranje jemstava, 15.02 Osiguranje garancija. 16 OSIGURANJE OD RAZLIČITIH F INANSIJSKIH GUBITAKA 16.01 Osiguranje od finansijskih gubitaka radi prekida rada zbog požara i nekih drugih opasnosti, 16.02 Osiguranje od finansijskih gubitaka radi prekida rada zbog loma strojeva, 16.03 Osiguranje raznih priredbi zbog atmosferskih oborina, 16.04 Osiguranje od šteta zbog otkupa krivotvorenih inostranih sredstava plaćanja, 16.99 Ostala osiguranja od finansijskih gubitaka. 17 OSIGURANJE TROŠKOV A PRAVNE ZAŠTITE 17.01 Osiguranje troškova pravne zaštite. 18 OSIGURANJE POMOĆI 18.01 Turističko osiguranje, 18.04 Osiguranje pomoći za vrijeme puta, izvan mjesta boravka ili prebivališta, 18.99 Ostala osiguranja. Član 4. Vrste rizika unutar vrsta životnih osiguranja dijele se na: 19 ŽIVOTNO OSIGURANJE 19.01 Osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja (mješovito o siguranje), 19.02Osiguranje za slučaj smrti, 19.03 Osiguranje za slučaj doživljenja, 19.04 Doživotno osiguranje za slučaj smrti, 19.20 Osiguranje lične doživotne rente, 19.21 Osiguranje lične rente s određenim trajanjem, 19.29 Ostala rentna osiguranja. 19.30 Dodatno osiguranje od posljedica nezgode uz životno osiguranje, 19.31 Dodatno zdravstveno osiguranje uz životno osiguranje, 19.39 Ostala dodatna osiguranja lica uz životno osiguranje, 19.99 Ostala životna osiguranja. Član 5. Društvo može pokrivati i prateće rizike iz druge vrste osiguranja, bez potrebnog odobrenja za rad za tu vrstu osiguranja u skladu s odredbama tačke III - Prateći rizici, stava 1. člana 31. Zakona. Član 6. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 1.0.-021-743-2/07 24. aprila 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stručnog savjeta mr. Zaim Hećo, s. r. Temeljem članka 10. Zakona o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05), članka 9. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) i članka 16. Statuta Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, Stručni savjet Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine donosi ODLUKU O ODREĐIVANJU IZNOS A NA KOJI SE MORA UGOVORITI OSIGURANJE OD ODGOVORNOS TI ZA MOTORNA VOZILA Članak 1. Ovom Odlukom određuju se najmanji iznosi na koji se mora ugovoriti osigurana suma po osiguranom slučaju osiguranja od odgovornosti za motorna vozila. Članak 2. Najmanji iznosi na koje se mora ugovoriti osigurana suma po osiguranom slučaju, iznose: 1.u slučaju tjelesne ozljede osoba 1.000.000,00 KM, bez obzira na broj žrtava uključenih u istu nezgodu; 2.u slučaju štete na imovini 350.000,00 KM, po jednom štetnom događaju bez obzira na broj žrtava. Članak 3. Ovom Odlukom stavlja se van snage Odluka o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za motorna vozila Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 1.0.-021-260-7/05 od 14.12.2005. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 71/05). Članak 4. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se od 27. travnja 2007. godine. Broj 1.0.-021- 743-3/07 24. travnja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stručnog savjeta mr. Zaim Hećo, v. r. Na osnovu člana 10. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05), člana 9. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05) i člana 16. Statuta Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, Stručni savjet Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine donosi ODLUKU O ODREĐIVANJU IZNOS A NA KOJI SE MORA UGOVORITI OSIGURANJE OD ODGOVORNOS TI ZA MOTORNA VOZILA Član 1. Ovom Odlukom određuju se najmanji iznosi na koji se mora ugovoriti osigurana suma po osiguranom slučaju osiguranja od odgovornosti za motorna vozila. Član 2. Najmanji iznosi na koje se mora ugovoriti osigurana suma po osiguranom slučaju, iznose: 1.u slučaju fizičke povrede lica 1.000.000,00 KM, bez obzira na broj žrtava uključenih u istu nezgodu; 2.u slučaju štete na imovini 350.000,00 KM, po jednom štetnom događaju bez obzira na broj žrtava. Član 3. Ovom Odlukom stavlja se van snage Odluka o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za motorna vozila Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 1.0.-021-260-7/05 od 14.12.2005. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 71/05). Član 4. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjuje se od 27. aprila 2007. godine. Broj 1.0.-021- 743-3/07 24. aprila 2007. godine Sarajevo Predsjednik Stručnog savjeta mr. Zaim Hećo, s. r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, na sjednici održanoj 08.02.2007. godine, rješavajući u predmetu emitenta "SARAJEVOLIJEK" d.d. Sarajevo, a na temelju članaka 291. i 292. u svezi sa člancima 124. i 134. Zakona o gospodarskim društvima ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03), članka 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05), sukladno članku 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), donosi RJEŠENJE BRIŠE SE emitent "SARAJEVOLIJEK" d.d. Sarajevo, iz registra emitenata koji se vodi kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (registarski broj 01-10), upisan po Rješenju broj 03-19-39/00 od 17.08.2000. godine. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03/2-19-185/07 9. svibnja/maj 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mr. Hasan Ćelam, v. r. Na temelju članka 11. stavak 1. točka 7. i članka 12. stavak 1. točka 22. i 26. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 109.,110.,111. i 112. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98 i 36/99), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine na 140. sjednici, održanoj 9. svibnja 2007. godine, donijela je PRAVILNIK O SADRŽAJU, ROKOVIMA I NAČINU OBJAVLJIVANJA IZVJEŠĆA EMI TENTA VRIJEDNOSNIH PAPIRA I. OPĆE ODREDBE Članak 1. Ovim Pravilnikom propisuje se sadržaj, rokovi i način objavljivanja godišnjih i polugodišnjih izvješća o poslovanju i izvješća o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje emitenta, kao i sadržaj, način i rokovi izvještavanja i dostavljanja dokaza o objavi izvješća Komisiji za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija). Članak 2. (1)Pod emitentom, u smislu ovog Pravilnika, podrazumijeva se dioničko društvo upisano u registar emitenata kod Komisije, koje je emitiralo, putom javne ponude, vrijednosne papire koji su uvršteni u trgovanje na burzi ili drugom uređenom javnom tržištu. (2)Banke i druge financijske institucije, te društva za osiguranje i reosiguranje koja su upisana u registar emitenata kod Komisije smatraju se emitentima u smislu ovog Pravilnika, bez obzira na uvjete iz stavka 1. ovog članka. II. VRSTE IZVJEŠĆA, NAČIN OBJAVLJIVANJA I DOSTAVLJANJA IZVJEŠĆA Članak 3. Emitent je dužan, sukladno ovom Pravilniku, sačiniti sljedeća izvješća: a.polugodišnje izvješće o poslovanju; b.godišnje izvješće o poslovanju sa nalazom revizora i c.izvješće o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje emitenta. Članak 4. (1)Izvješća iz članka 3. ovog Pravilnika se sačinjavaju u obliku i sadržaju koji je utvrđen prilozima koji čine sastavni dio ovog Pravilnika, i to: a.Obvezni elementi polugodišnjeg izvješća o poslovanju emitenta (Prilog br. 1.), b.Obvezni elementi godišnjeg izvješća o poslovanju emitenta (Prilog br. 2.), c.Obvezni elementi izvješća o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje emitenta (Prilog br. 3.). (2)Izvješća iz stavka 1. ovog članka emitent je dužan objaviti u najmanje jednim dnevnim novinama koje izlaze na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta). (3)Emitent je dužan Komisiji, dostaviti dokaze o objavi izvješća na propisani način najkasnije u roku od pet dana od dana objavljivanja izvješća. Članak 5. (1)Izvješća iz članka 3. točka a. i b. emitenti - gospodarska društva dostavljaju Komisiji i na obrascima za elektroničko izvještavanje, OEI-PD. (2)Izvješća iz članka 3. točka a. i b., emitenti-banke i druge financijske institucije i društva za osiguranje i reosiguranje, dostavljaju Komisiji i u elektroničkom obliku na propisanim shemama financijskih izvješća. (3)Obrasci za elektroničko izvještavanje za gospodarska društva dostupni su u sjedištu i na njeb stranici Komisije (www.komvp.gov.ba). III. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE POLUGODIŠNJEG IZVJEŠĆA O POSLOVANJU EMITENTA Članak 6. Polugodišnje izvješće o poslovanju, uprava emitenta dužna je sačiniti i objaviti na način propisan člankom 4. ovog Pravilnika u roku od 30 dana po završetku polugodišta. Članak 7. Emitenti koji imaju više od 100 dioničara i/ili čijim vrijednosnim papirima je trgovano na burzi ili drugom uređenom javnom tržištu u razdoblju za koji se podnosi izvješće, dužni su, pored obveze propisane u članku 4. ovog Pravilnika, sačiniti i Komisiji dostaviti, elektronički oblik polugodišnjeg izvješća o poslovanju na obrascima propisanim u članku 5. ovog Pravilnika u roku od 30 dana po završetku polugodišta. IV. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE GODIŠNJEG IZVJEŠĆA O POSLOVANJU EMITENTA Članak 8. Godišnje izvješće o poslovanju uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti na način propisan člankom 4. ovog Pravilnika u roku od 60 dana po završetku godine. Članak 9. Svi emitenti su dužni, pored obveze propisane u članku 4. ovog Pravilnika, sačiniti i Komisiji dostaviti, elektronički oblik godišnjeg izvješća o poslovanju na obrascima propisanim u članku 5. ovog Pravilnika u roku od 60 dana po završetku godine. Članak 10. (1)Emitent je dužan objaviti, u najmanje jednini domaćim dnevnim novinama i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta), cjelovito mišljenje neovisnog revizora o obavljenoj reviziji godišnjeg izvješća o poslovanju emitenta najkasnije osam dana od održavanja skupštine emitenta na kojoj je izvješće razmatrano. (2)Emitent je dužan, Komisiji, dostaviti dokaze o objavi izvješća na način propisan u stavku 1. ovog članka najkasnije u roku od pet dana od dana objavljivanja izvješća. Članak 11. (1)U slučaju da skupština emitenta ne usvoji godišnje izvješće o poslovanju koje uključuje i izvješće vanjskog revizora, emitent je dužan, u roku od 8 dana od dana održavanja skupštine, o tome obavijestiti Komisiju dostavljajući preslik zapisnika sa sjednice skupštine na kojoj je izvješće razmatrano. (2)Emitent je dužan odluku skupštine o neusvajanju godišnjeg izvješća o poslovanju objaviti u najmanje jednim dnevnim novinama koje izlaze na području Federacije i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta) u roku od 8 dana od dana donošenja odluke. (3)Odluku skupštine o neusvajanju godišnjeg izvješća o poslovanju emitent je dužan dostaviti burzi ili drugom uređenom javnom tržištu na kojemu su uvršteni vrijednosni papiri emitenta. V. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE IZVJEŠĆA O DOGAĐAJIMA KOJI BITNO UTJEČU NA FINANCIJSKO POSLOVANJE EMITENTA Članak 12. Izvješća o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje iz članka 112. Zakona o vrijednosnim papirima, uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti na način propisan člankom 4. ovog Pravilnika u roku od 8 dana od dana događaja. Članak 13. Pored izvješća o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje iz članka 112. Zakona o vrijednosnim papirima, uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti izvješće o svakom događaju, kada se ne radi o općepoznatim okolnostima, koji ima ili bi mogao imati karakter događaja koji bitno utječu na financijsko poslovanje emitenta, na tržišnu vrijednost imovine i cijenu dionica emitenta, na način i u rokovima određenim ovim Pravilnikom. VI. IZVJEŠĆIVANJE DIONIČARA Članak 14. (1)Emitent je dužan, dioničaru koji je podnio zahtjev, dostaviti polugodišnje i godišnje izvješće o poslovanju. (2)Troškove dostave polugodišnjeg i godišnjeg izvješća u iznosu stvarnih troškova tiskanja i dostavljanja, snosi dioničar, podnosilac zahtjeva. VII. IZVJEŠĆIVANJE BURZE ILI DRUGOG UREĐENOG JAVNOG TRŽIŠTA Članak 15. (1)Emitent je dužan, burzi ili drugom uređenom tržištu na kojem su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, dostaviti u elektroničkom obliku polugodišnja i godišnja izvješća o poslovanju na obrascima propisanim ovim Pravilnikom. (2)Emitent je dužan, burzi ili drugom uređenom tržištu na kojemu su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, dostaviti u elektroničkom obliku izvješća o događajima koji bitno utječu na financijsko poslovanje emitenta sukladno sadržaju utvrđenom u Prilogu br. 3 ovog Pravilnika. (3)Emitent je dužan, izvješća iz stavka 1. i 2. ovog članka, dostaviti burzi ili drugom uređenom tržištu na kojemu su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, u istim rokovima u kojima se izvješća dostavljaju Komisiji. VIII. DODANO OBJAVLJIVANJE Članak 16. (1)Komisija će izvješća zaprimljena u elektroničkom obliku objaviti na svojoj njeb stranici. (2)Komisija nije odgovorna za točnost i istinitost podataka koje emitenti navedu u svojim izvješćima. IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 17. (1)Emitenti koji Komisiji, do dana stupanja na snagu ovog Pravilnika, nisu dostavili godišnja izvješća o poslovanju za 2006. godinu, dužni su izvješća pripremiti, objaviti i dostaviti sukladno ovom Pravilniku u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog Pravilnika. (2)Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o sadržaju, načinu i standardima objavljivanja financijskih izvješća i drugih informacija o poslovanju dioničkog društva ("Službene novine Federacije BiH", broj 16/03). Članak 18. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1414/07 9. svibnja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Hasan Ćelam, v. r. Prilog broj 1. Sukladno članku 4. stavak 1. i 2. točka a. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvješća emitenta objavljujemo: POLUGODIŠNJE IZVJEŠĆE O POSLOVANJU EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU -puna i skraćena tvrtka -adresa sjedišta -broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; -predsjednik i članovi nadzornog odbora -članovi uprave II- PODACI O VRIJEDNOSNIM PAPIRI MA I VLASNICIMA EMITENTA: -broj emitiranih vrijednosnih papira i nominalna cijena -vlasnici sa više od 5% vrijednosnih papira -dionica emitenta s pravom glasa III - PODACI O FINANCIJSKOM POSLOVANJU EMITENTA: Podaci iz bilance stanja: AKTIVA a) Upisani a neuplaćeni kapital b) Stalna sredstva c) Tekuća sredstva d) Gubitak iznad visine kapitala e) Ukupna aktiva PASIVA a) Kapital b) Upisani temeljni kapital c) Dugoročne obveze d) Kratkoročne obveze e) Ukupno pasiva Podaci iz bilance uspjeha emitenta: a) Prihodi b) Rashodi c) Dobit / gubitak prije poreza d) Porez na dobit e) Neto dobit razdoblja/ gubitak razdoblja *Izvještaj obvezno sadrži faksimil potpisa direktora Prilog broj 2. Sukladno članku 4. stavak 1. i 2. točka b. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvješća emitenta objavljujemo: GODIŠNJE IZVJEŠĆE O POSLOVANJU EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU - puna i skraćena tvrtka - adresa sjedišta - broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; - predsjednik i članovi nadzornog odbora - članovi uprave II- PODACI O VRIJEDNOSNIM PAPIRI MA I VLASNICIMA EMITENTA: - broj emitiranih vrijednosnih papira i nominalna cijena - vlasnici više od 5% vrijednosnih papira -dionica emitenta s pravom glasa III - PODACI O FINANCIJSKOM POSLOVANJU EMITENTA: Podaci iz bilance stanja: AKTIVA f) Upisani a neuplaćeni kapital g) Stalna sredstva h) Tekuća sredstva i) Gubitak iznad visine kapitala j) Ukupna aktiva PASIVA f) Kapital g) Upisani temeljni kapital h) Dugoročne obveze i) Kratkoročne obveze j) Ukupno pasiva Podaci iz bilanse uspjeha emitenta: f) Prihodi g) Rashodi h) Dobit / gubitak prije poreza i) Porez na dobit j) Neto dobit razdoblja/ gubitak razdoblja IV- PODACI O VANJSKOM REVIZORU EMIT ENTA - firma i sjedište vanjskog revizora -završno mišljenje vanjskog revizora o financijskim izvješćima 1 1 Naznačiti da li su podatci iz izvješća revidirani i prezentirati mišljenje vanjskog revizora kao: pozitivno, suzdržano ili negativno. * Izvješće obvezno sadrži faksimil potpisa direktora Prilog broj 3. Sukladno članku 4. stavak 1. i 2. točka c. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvješća emitenta objavljujemo: IZVJEŠĆE O DOGAĐAJU KO JI BITNO UTJEČE NA FINANCIJSKO POSLOVANJE EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU - puna i skraćena tvrtka - adresa sjedišta - broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; II - PODACI O DOGAĐAJU - navesti događaj iz članka 11. ili 12. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvješća emitenta vrijednosnih papira - nadnevak nastanka događaja - kratak opis i razlog događaja - potpis ovlaštene osobe odgovorne za potpunost i točnost informacija iz izvješća - mjesto i nadnevak podnošenja izvješća i potpis osobe koja je sačinila izvješće Na osnovu člana 11. stav 1. tačka 7. i člana 12. stav 1. tačka 22. i 26. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 109.,110.,111. i 112. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98 i 36/99), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine na 140. sjednici, održanoj 9. maja 2007. godine, donijela je PRAVILNIK O SADRŽAJU, ROKOVIMA I NAČINU OBJAVLJIVANJA IZVJEŠTAJA EMITENTA VRIJEDNOSNIH PAPIRA I. OPĆE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom propisuje se sadržaj, rokovi i način objavljivanja godišnjih i polugodišnjih izvještaja o poslovanju i izvještaja o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje emitenta, kao i sadržaj, način i rokovi izvještavanja i dostavljanja dokaza o objavi izvještaja Komisiji za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija). Član 2. (1)Pod emitentom, u smislu ovog Pravilnika, podrazumijeva se dioničko društvo upisano u registar emitenata kod Komisije, koje je emitovalo, putem javne ponude, vrijednosne papire koji su uvršteni u trgovanje na berzi ili drugom uređenom javnom tržištu. (2)Banke i druge finansijske institucije, te društva za osiguranje i reosiguranje koja su upisana u registar emitenata kod Komisije smatraju se emitentima u smislu ovog Pravilnika, bez obzira na uvjete iz stava 1. ovog člana. II. VRSTE IZVJEŠTAJA, NAČIN OBJAVLJIVANJA I DOSTAVLJANJA IZVJEŠTAJA Član 3. Emitent je dužan, u skladu sa ovim Pravilnikom, sačiniti sljedeće izvještaje: a.polugodišnji izvještaj o poslovanju; b.godišnji izvještaj o poslovanju sa nalazom revizora i c.izvještaj o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje emitenta. Član 4. (1)Izvještaji iz člana 3. ovog Pravilnika se sačinjavaju u obliku i sadržaju koji je utvrđen prilozima koji čine sastavni dio ovog Pravilnika, i to: a.Obavezni elementi polugodišnjeg izvještaja o poslovanju emitenta (Prilog br. 1.), b.Obavezni elementi godišnjeg izvještaja o poslovanju emitenta (Prilog br. 2.), c.Obavezni elementi izvještaja o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje emitenta (Prilog br. 3.). (2)Izvještaje iz stava 1. ovog člana emitent je dužan objaviti u najmanje jednim dnevnim novinama koje izlaze na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta). (3)Emitent je dužan, Komisiji, dostaviti dokaze o objavi izvještaja na propisani način najkasnije u roku od pet dana od dana objavljivanja izvještaja. Član 5. (1)Izvještaje iz člana 3. tačka a. i b. emitenti - privredna društva dostavljaju Komisiji i na obrascima za elektronsko izvještavanje, OEI-PD. (2)Izvještaje iz člana 3. tačka a. i b., emitenti-banke i druge finansijske institucije i društva za osiguranje i reosiguranje, dostavljaju Komisiji i u elektronskom obliku na propisanim šemama finansijskih izvještaja. (3)Obrasci za elektronsko izvještavanje za privredna društva dostupni su u sjedištu i na njeb stranici Komisije (www.komvp.gov.ba). III. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE POLUGODIŠNJEG IZVJEŠTAJA O POSLOVANJU EMITENTA Član 6. Polugodišnji izvještaj o poslovanju, uprava emitenta dužna je sačiniti i objaviti na način propisan članom 4. ovog Pravilnika u roku od 30 dana po završetku polugodišta. Član 7. Emitenti koji imaju više od 100 dioničara i/ili čijim vrijednosnim papirima je trgovano na berzi ili drugom uređenom javnom tržištu u periodu za koji se podnosi izvještaj, dužni su, pored obaveze propisane u članu 4. ovog Pravilnika, sačiniti i Komisiji dostaviti, elektronski oblik polugodišnjeg izvještaja o poslovanju na obrascima propisanim u članu 5. ovog Pravilnika u roku od 30 dana po završetku polugodišta. IV. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE GODIŠNJEG IZVJEŠTAJA O POSLOVANJU EMITENTA Član 8. Godišnji izvještaj o poslovanju uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti na način propisan članom 4. ovog Pravilnika u roku od 60 dana po završetku godine. Član 9. Svi emitenti su dužni, pored obaveze propisane u članu 4. ovog Pravilnika, sačiniti i Komisiji dostaviti, elektronski oblik godišnjeg izvještaja o poslovanju na obrascima propisanim u članu 5. ovog Pravilnika u roku od 60 dana po završetku godine. Član 10. (1)Emitent je dužan objaviti, u najmanje jednim domaćim dnevnim novinama i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta), cjelovito mišljenje neovisnog revizora o obavljenoj reviziji godišnjeg izvještaja o poslovanju emitenta najkasnije osam dana od održavanja skupštine emitenta na kojoj je izvještaj razmatran. (2)Emitent je dužan, Komisiji, dostaviti dokaze o objavi izvještaja na način propisan u stavu 1. ovog člana najkasnije u roku od pet dana od dana objavljivanja izvještaja. Član 11. (1)U slučaju da skupština emitenta ne usvoji godišnji izvještaj o poslovanju koji uključuje i izvještaj vanjskog revizora, emitent je dužan, u roku od 8 dana od dana održavanja skupštine, o tome obavijestiti Komisiju dostavljajući kopiju zapisnika sa sjednice skupštine na kojoj je izvještaj razmatran. (2)Emitent je dužan odluku skupštine o neusvajanju godišnjeg izvještaja o poslovanju objaviti u najmanje jednim dnevnim novinama koje izlaze na području Federacije i na svojoj njeb stranici (i/ili oglasnoj ploči u sjedištu emitenta) u roku od 8 dana od dana donošenja odluke. (3)Odluku skupštine o neusvajanju godišnjeg izvještaja o poslovanju emitent je dužan dostaviti berzi ili drugom uređenom javnom tržištu na kojem su uvršteni vrijednosni papiri emitenta. V. ROKOVI ZA SAČINJAVANJE I DOSTAVLJANJE IZVJEŠTAJA O DOGAĐAJIMA KOJI BITNO UTIČU NA FINANSIJSKO POSLOVANJE EMITENTA Član 12. Izvještaje o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje iz člana 112. Zakona o vrijednosnim papirima, uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti na način propisan članom 4. ovog Pravilnika u roku od 8 dana od dana događaja. Član 13. Pored izvještaja o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje iz člana 112. Zakona o vrijednosnim papirima, uprava emitenta je dužna sačiniti i objaviti izvještaj o svakom događaju, kada se ne radi o općepoznatim okolnostima, koji ima ili bi mogao imati karakter događaja koji bitno utiču na finansijsko poslovanje emitenta, na tržišnu vrijednost imovine i cijenu dionica emitenta, na način i u rokovima određenim ovim Pravilnikom. VI. IZVJEŠTAVANJE DIONIČARA Član 14. (1)Emitent je dužan, dioničaru koji je podnio zahtjev, dostaviti polugodišnji i godišnji izvještaj o poslovanju. (2)Troškove dostave polugodišnjeg i godišnjeg izvještaja u iznosu stvarnih troškova štampanja i dostavljanja, snosi dioničar, podnosilac zahtjeva. VII. IZVJEŠTAVANJE BERZE ILI DRUGOG UREĐENOG JAVNOG TRŽIŠTA Član 15. (1)Emitent je dužan, berzi ili drugom uređenom tržištu na kojem su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, dostaviti u elektronskom obliku polugodišnje i godišnje izvještaje o poslovanju na obrascima propisanim ovim Pravilnikom. (2)Emitent je dužan, berzi ili drugom uređenom tržištu na kojem su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, dostaviti u elektronskom obliku izvještaj o događajima koji bitno utiču na finansijsko poslovanje emitenta u skladu sa sadržajem utvrđenim u Prilogu br. 3 ovog Pravilnika. (3)Emitent je dužan, izvještaje iz stavova 1. i 2. ovog člana, dostaviti berzi ili drugom uređenom tržištu na kojem su uvršteni vrijednosni papiri emitenta, u istim rokovima u kojima se izvještaji dostavljaju Komisiji. VIII. DODATNO OBJAVLJIVANJE Član 16. (1)Komisija će izvještaje zaprimljene u elektronskom obliku objaviti na svojoj njeb stranici. (2)Komisija nije odgovorna za tačnost i istinitost podataka koje emitenti navedu u svojim izvještajima. IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 17. (1)Emitenti koji Komisiji, do dana stupanja na snagu ovog Pravilnika, nisu dostavili godišnji izvještaj o poslovanju za 2006. godinu, dužni su izvještaj pripremiti, objaviti i dostaviti u skladu sa ovim Pravilnikom u roku od 60 dana od stupanja na snagu ovog Pravilnika. (2)Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje da važi Pravilnik o sadržaju, načinu i standardima objavljivanja finansijskih izvještaja i drugih informacija o poslovanju dioničkog društva ("Službene novine Federacije BiH", broj 16/03). Član 18. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1414/07 9. maja 2007. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Hasan Ćelam, s. r. Prilog bojr 1. U skladu sa članom 4. stav 1. i 2. tačka a. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvještaja emitenta objavljujemo POLUGODIŠNJI IZVJEŠTAJ O POSLOVANJU EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU - puna i skraćena firma - adresa sjedišta - broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; - predsjednik i članovi nadzornog odbora - članovi uprave II- PODACI O VRIJEDNOSNIM PAPIRI MA I VLASNICIMA EMITENTA: - broj emitovanih vrijednosnih papira i nominalna cijena -vlasnici sa više od 5% vrijednosnih papira -dionica emitenta s pravom glasa III - PODACI O FINANSIJSKOM POSLOVANJU EMITENTA: Podaci iz bilansa stanja: AKTIVA a) Upisani a neuplaćeni kapital b) Stalna sredstva c) Tekuća sredstva d) Gubitak iznad visine kapitala e) Ukupna aktiva PASIVA a) Kapital b) Upisani osnovni kapital c) Dugoročne obaveze d) Kratkoročne obaveze e) Ukupno pasiva Podaci iz bilansa uspjeha emitenta: a) Prihodi b) Rashodi c) Dobit/gubitak prije poreza d) Porez na dobit e) Neto dobit razdoblja/ gubitak razdoblja 1 Izvještaj obavezno sadrži faksimil potpisa direktora Prilog broj 2. U skladu sa članom 4. stav 1. i 2. tačka b. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvještaja cmitenta objavljujemo: GODIŠNJI IZVJEŠTAJ O POSLOVANJU EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU - puna i skraćena firma - adresa sjedišta - broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; - predsjednik i članovi nadzornog odbora - članovi uprave II- PODACI O VRIJEDNOSNIM PAPIRI MA I VLASNICIMA EMITENTA: - broj emitovanih vrijednosnih papira i nominalna cijena - vlasnici više od 5% vrijednosnih papira -dionica emitenta s pravom glasa III - PODACI O FINANSIJSKOM POSLOVANJU EMITENTA: Podaci iz bilansu stanja: AKTIVA f) Upisani a neuplaćeni kapital g) Stalna sredstva h) Tekuća sredstva i) Gubitak iznad visine kapitala j) Ukupna aktiva PASIVA f) Kapital g) Upisani osnovni kapital h) Dugoročne obaveze i) Kratkoročne obaveze j) Ukupno pasiva Podaci iz bilansu uspjeha emitenta: f) Prihodi g) Rashodi h) Dobit / gubitak prije poreza i) Porez na dobit j) Neto dobit razdoblja/ gubitak razdoblja IV- PODACI O VANJSKOM REVIZORU EMIT ENTA - firma i sjedište vanjskog revizora - završno mišljenje vanjskog revizora o finansijskim izvještajima 1 1 Naznačiti da li su podaci iz izvještaja revidirani i prezen- tirati mišljenje vanjskog revizora kao: pozitivno, suzdržano ili negativno. *Izvještaj obavezno sadrži faksimil potpisa direktora Prilog broj 3. U skladu sa članom 4. stav 1. i 2. tačka c. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvještaja emitenta objavljujemo: IZVJEŠTAJ O DOGAĐAJU KOJI BITNO UTIČE NA FINANSIJSKO POSLOVANJE EMITENTA I - OPĆI PODACI O EMITENTU - puna i skraćena firma - adresa sjedišta - broj telefona i telefaksa, e-mail i njeb stranica; II - PODACI O DOGAĐAJU - navesti događaj iz člana 11. ili 12. Pravilnika o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvještaja emitenta vrijednosnih papira - da tum nastanka događaja - kratak opis i razlog događaja - potpis ovlaštene osobe odgovorne za potpunost i tačnost informacija iz izvještaja - mjesto i da tum podnošenja izvještaja i potpis osobe koja je sačinila izvještaj AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 4. točka b) i članka 11. točka b) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06 i 59/06), a sukladno članku 53. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), direktor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE 1.Gospodin STJEPAN JOVIČIĆ, razrješava se dužnosti privremenog upravitelja Hercegovačke banke d.d. Mostar u privremenoj upravi, sa 16. 4. 2007. godine. 2.Za privremenog upravitelja Hercegovačke banke d.d. Mostar u privremenoj upravi, počevši od 16.4.2007. godine imenuje se gosp. NIKOLA FABIJANIĆ, dipl. ecc. iz Tuzle. 3.Prava i obveze privremenog upravitelja utvrđena su člankom 57. Zakona o bankama i Rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH broj 04-1-1559/06 od 19.12.2006. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/06). 4.Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i upisati u sudski registar. 5.Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 04-1-661/07 16. travnja 2007. godine Sarajevo Direktor Zlatko Barš, v. r. Na osnovu člana 4. tačka b) i člana 11. tačka b) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06 i 59/06), a u skladu sa članom 53. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), direktor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE 1.Gospodin STJEPAN JOVIČIĆ, razrješava se dužnosti privremenog upravnika Hercegovačke banke d.d. Mostar u privremenoj upravi, sa 16. 4. 2007. godine. 2.Za privremenog upravnika Hercegovačke banke d.d. Mostar u privremenoj upravi, počevši od 16.4.2007. godine imenuje se gosp. NIKOLA FABIJANIĆ, dipl. ecc. iz Tuzle. 3.Prava i obaveze privremenog upravnika utvrđena su članom 57. Zakona o bankama i Rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH broj 04-1-1559/06 od 19.12.2006. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/06). 4.Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i upisati u sudski registar. 5.Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 04-1-661/07 16. aprila 2007. godine Sarajevo Direktor Zlatko Barš, s. r. AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i člana 5. i 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05), direktor Agencije za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Imenuju se članovi Komisije za provođenje postupka javnih nabavki pružanja usluga edukacije državnih službenika za LOT 1: Zakon o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH i Uredba o načelima za utvrđivanje unutarnje organizacije federalnih organa uprave i federalnih upravnih organizacija: 1.ZINKA SALIHAGIĆ - predsjedavajuća 2.FARIS RAŠIDAGIĆ - član 3.JAGODA KRDŽOVIĆ - član 4.BELMA SEJFIĆ - sekretar. Za predsjedavajućeg Komisije imenuje se ZINKA SALIHA- GIĆ, koja usmjerava rad Komisije i osigurava poštivanje odredaba Zakona i Uputstva. Za sekretara Komisije imenuje se BELMA SEJFIĆ, koja obavlja administrativne poslove za Komisiju, priprema zapisnik sa sastanaka Komisije, izvještaj o radu Komisije i druge poslove koje zahtijeva predsjedavajući Komisije. Komisija je ovlaštena za provođenje postupka nabavke od dana donošenja odluke o njenom formiranju do okončanja svih poslova vezanih za nabavku a u skladu sa članom 33. Zakona o nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i članom 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05). Komisija je dužna da, nakon okončanja postupka, dostavi direktoru Agencije preporuku zajedno sa izvještajem o radu i razlozima izdavanja takve preporuke. Za rad i angažovanje na navedenim poslovima predsjedniku, članovima i sekretaru Komisije isplatit će se novčana naknada. Visina novčane naknade utvrdit će se posebnim rješenjem. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-2-204-3/07 26. aprila/travnja 2007. godine Sarajevo Direktor mr. Enver Išerić, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Na osnovu člana 30. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija broj 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROCES PROVOĐENJA UBRZANOG PREGO VARAČKOG POSTUPKA BEZ OBJAVLJIVANJ A OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. U Komisiju za proces provođenja ubrzanog pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci usluge nadogradnje sistema govornih komunikacija TWR i APP Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju- Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, imenuju se: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik 2.SEAD KEBO, član 3.ADISA DŽELILOVIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ, sekretar Komisije. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31.05.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva, sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih, od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 2. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-598-3/07 23. aprila/travnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 30. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11.05.2005.godine i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br.01-27-427/03 od 12. maja 2003.godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROCES PROVOĐENJA UBRZANOG PREGO VARAČKOG POSTUPKA BEZ OBJAVLJIVANJ A OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. U Komisiju za proces provođenja ubrzanog pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci elektronskih dijelova za meteo stanicu za potrebe CKZP Mostar/Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, imenuju se: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije 2.TOMISLAV KOŽUL, član 3.ŽELJKO KOVAČEVIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ, administrativni sekretar. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvoni prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31.05.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva, sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-767-3/07 3. maja/svibnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija, broj 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku usluge servisiranja i održavanja informatičke opreme za potrebe CKZP Tuzla za 2007/2008. godinu, Federalne direkcije za civilnu avijaciju- zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.ADISA DŽELILOVIĆ, predsjednik Komisije 2.BOJANA RADIVOJEVIĆ, član 3.VLADO JURIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ, administrativno lice Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 01.06.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva, sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-818-1/07 10. maja/svibnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26 stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama, broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija broj 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku usluge servisiranja i održavanja informatičke opreme za potrebe CKZP Sarajevo, CKZP Mostar, ured FED CAD Mostar i ured FED CAD Sarajevo za 2007/2008. godinu, Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije 2.ADISA DŽELILOVIĆ, član 3.VLADO JURIĆ, član 4.ANA CVITANOVIĆ, administrativno lice Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 01.06.2007. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva, sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-797-02/07 10. maja/svibnja 2007. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 37. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99, 6/01, 51/01, 58/05 i 10/06), člana 44. Statuta Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", 82/06) i člana 25. Poslovnika o radu Nadzornog odbora Registra, broj NO-I-1/99, Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH, 17. aprila 2007. godine, na prijedlog direktora i zamjenika direktora Registra vrijednosnih papira, donio je ODLUKU O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O UTVRĐIVANJU VRSTE I VISINE NAKNADA ZA USLUGE REGISTRA VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U članu 7. tačka 6. podtačka 6.1. Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/05 01/06, 21/06 i 23/06), u stavu 2. broj "0,04" mijenja se brojem "0,03". Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu i primjenjuje se nakon izdavanja odobrenja Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, počev od 01.05.2007. godine. Ova Odluka je odobrena rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine broj 04-49-874/07 od 26.04.2007. godine. Član 3. Ova Odluka će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-2-NO- 5430/07 Predsjednik Nadzornog odbora prof. dr. Adnan Rovčanin, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1125/05, rješavajući apelaciju Milorada Đakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Đakovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.e. i 4. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj Kv-28/05 od 3. ožujka 2005. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke poduzme odgovarajuće mjere na stvaranju pravnog okvira radi poštovanja apelantovih ustavnih prava sukladno ovoj Odluci. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce- govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego- vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, trenutačno u Njemačkoj, kojeg zastupa Simo Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, je podnio 3. svibnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-28/05 3. ožujka 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. i 29. travnja 2006. godine, te 2. studenoga 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), je zatraženo 27. srpnja 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 4. kolovoza 2005. godine, a Okružno tužiteljstvo nije dostavilo odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 21. lipnja 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 9. veljače 2001. godine je utvrđeno da je apelant počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 128. stavak 1. točka 5. u svezi s člankom 20. Kaznenog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 17. rujna 2002. godine je odbačen kao nepravodoban apelantov priziv izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja. Apelant je upućen u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac, ali je nakon tri mjeseca, za vrijeme terapeutskog vikenda, ovu ustanovu samovoljno napustio i otišao u Njemačku, gdje se nalazi i u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda. 7. Apelant je 19. siječnja 2005. godine podnio zahtjev Okružnom sudu za obustavu izrečene mjere sigurnosti. Okružni je sud Rješenjem broj Kv-28/05 od 3. ožujka 2005. godine odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. U obrazloženju ovog Rješenja Okružni je sud naveo da je člankom 498. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: raniji ZKP) predviđeno da će sud, koji je donio odluku u prvom stupnju, donijeti rješenje o obustavi mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi po službenoj dužnosti, ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili tijela starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužitelja. Okružni je sud konstatirao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", zato što u ranijem ZKP "ne postoji odredba slična onoj u postupku prema malodobnicima, po kojoj bi sud pratio izvršenje mjere i po svojoj inicijativi mogao odlučiti o prestanku te mjere ili njezinoj zamjeni blažom - obveznim liječenjem na slobodi". Okružni je sud, dalje, naveo da je ostala mogućnost da se odluka o prestanku mjere donese na prijedlog zdravstvene ustanove ili tijela starateljstva. Također, Okružni je sud ustvrdio da je u apelantovom slučaju prijedlog podnio njegov branitelj, prilažući medicinsku dokumentaciju drugih ustanova, a ne one u kojoj je apelant izdržavao mjeru i iz koje je pobjegao. U svezi s ovim, Psihijatrijska klinika u Sokocu je navela da je samo ta ustanova mogla dati validan i relevantan prijedlog sudu za obustavu izvršenja mjere, nakon neposrednog pregleda apelanta i praćenja njegovog zdravstvenog stanja. Imajući u vidu "nedvosmislene odredbe članka 498. stavak 1. ZKP-a o nadležnim subjektima za podnošenje zahtjeva za obustavom izvršenja mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi", Okružni je sud, i pored stava Okružnog tužiteljstva, odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Premda se apelant striktno pozvao na odredbu članka 5. st. 3. i 4. Europske konvencije, iz navoda apelacije i dokumentacije podastrte Ustavnom sudu proizlazi da se apelant u suštini žali samo na povredu članka 5. stavak 4. Europske konvencije. Naime, apelant navodi da povredu svojih prava vidi u tomu što sud nije prihvatio stav nadležnog tužitelja koji je dao suglasnost za ukidanje izrečene mjere, te što je sud odbacio apelantov zahtjev, odnosno zahtjev njegovog branitelja, smatrajući da apelant nije ovlašten podnijeti takav zahtjev. Apelant smatra da je on ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva, u smislu članka 59. stavak 2. KZ RS, bez obzira što zahtjev nije podnijela ustanova za čuvanje i liječenje. U apelaciji se, dalje, navodi da iz nalaza liječnika neuropsihijatra u Njemačkoj proizlazi da je apelant zdrava osoba, da je njegovo psihofizičko stanje takve naravi da nije potrebno bilo kakvo liječenje niti bilo 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. kakav boravak u zdravstvenoj ustanovi, a apelant smatra da je neutemeljeno i upućen u zdravstvenu ustanovu. Apelant je, također, uz dopunu apelacije od 2. studenoga 2006. godine dostavio i nalaze dva liječnika iz Beograda od 1. studenoga 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud navodi da donošenjem pobijanog rješenja nije prekršena ni jedna odredba ZKP ili Europske konvencije, zato što je člankom 498. stavak 1. ZKP propisano tko može podnijeti zahtjev za obustavom izvršenja mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a to po ocjeni suda ne može biti apelantov branitelj. Iz navedenih razloga Okružni sud smatra da je apelacija neutemeljena. V. Relevantni propisi 10. U Kaznenom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Članak 59. (1) Počinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na temelju težine izvršenog kaznenog djela i stupnja počiniteljeve duševne poremećenosti ustvrdi postojanje opasnost da bi na slobodi mogao izvršiti neko teže kazneno djelo protiv života i tijela, spolnog integriteta ili imovine i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi. (2) Mjeru iz stavka 1. ovog članka sud će obustaviti kad ustvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem počinitelja u zdravstvenoj ustanovi. Sud svake godine ponovno odlučuje je li liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno. Š...Ć" 11. U Zakonu o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase: "Članak 498. (1) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili tijela starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužitelja, sud koji je u prvom stupnju izrekao mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje počinitelja iz zdravstvene ustanove, ako na temelju mišljenja liječnika utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem počinitelja u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obvezno psihijatrijsko liječenje na slobodi.Š...Ć" 12. U Kaznenom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: "Članak 56. Počiniteljima kaznenih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: 1. obvezno psihijatrijsko liječenjeŠ...Ć. Članak 58. Počinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obvezno psihijatrijsko liječenje ako na temelju težine izvršenog kaznenog djela i stupnja počiniteljeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže kazneno djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Članak 439. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti sve kaznenopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koje su oprečne ovom zakonu." 13. U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03 i 115/04) relevantne odredbe glase: "Članak 400. (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi tijelu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stavka 1. ovog članka osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužitelja donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja priziv nije dopušten." 14. U Zakonu o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/01 i 24/04) relevantne odredbe glase: "Članak 28. (2) U posebnoj zdravstvenoj ustanovi ili posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove izvršavaju se mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kada je izrečena uz kaznu zatvora. Š...Ć (5) Nadzor glede zakonitog i pravilnog postupanja prema osobama iz st. 1. i 2. ovog članka vrši Ministarstvo i sud koji je izrekao ovu mjeru. Članak 217. (1) Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi izrečena uz kaznu zatvora osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove, o čemu odlučuje nadležni sud ili ministarstvo. Š...Ć (3) Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeljenja za izvršenje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi za osobe za koje je u kaznenom postupku utvrđeno da su neuračunljive." 15. U Zakonu o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik RS" broj 46/04) relevantne odredbe glase: "Članak 43. Počinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obvezno psihijatrijsko liječenje ako na temelju težine izvršenog kaznenog djela i stupnja počiniteljeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže kazneno djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Š...Ć Članak 45. Izvršenje mjere sigurnosti iz članka 43. Š...Ć provodi se sukladno Zakonu o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija Republike Srpske." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Kv-28/05 od 3. ožujka 2005. godine, protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je pobijano rješenje primio 9. ožujka 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. svibnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim Rješenjem povrijeđeni njegovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije, te pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom, garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Članak 5. stavak 4. Europske konvencije 21. Prema načelima iz prakse Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osoba koja je zbog neuračunljivosti zatvorena u psihijatrijsku instituciju na dugo ili neodređeno vrijeme ima, prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije, pravo pokrenuti postupak pred nadležnim "sudom", u razumnim vremenskim intervalima, da bi se ispitala "zakonitost" njegovog lišavanja slobode, u smislu Europske konvencije, budući razlozi koji su inicijalno tražili primjenu ovakve mjere mogu vremenom prestati postojati (vidi Europski sud za ljudska prava, Luberti protiv Italije, presuda od 23. veljače 1984. godine, serija A, broj 75, stavak 31; Megyeri protiv Njemačke, presuda od 12. svibnja 1992. godine, serija A, broj 237-A, stavak 22. i Musial protiv Poljske, presuda od 24. ožujka 1999. godine, aplikacija broj 24557/94, stavak 43). 22. Ustavni sud, prije svega, konstatira da apelant nije, u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda, faktički "lišen slobode", jer je ranije samovoljno napustio ustanovu u kojoj je prema njemu primjenjivana izrečena mjera sigurnosti. U svezi s pitanjem može li se u takvom slučaju primijeniti članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije ne primjenjuje u slučaju da se osoba lišena slobode nalazi na slobodi zakonito (vidi bivše Povjerenstvo za ljudska prava, X protiv Švedske, aplikacija broj 10230/82, Odluke i izvješća broj 32, str. 303, 1983. godina), ili uz dozvolu (vidi bivše Povjerenstvo za ljudska prava, L. protiv Švedske, aplikacija broj 10801/84, Odluke i izvješća broj 61, str. 73). Međutim, u konkretnom slučaju apelant ima sta tus osobe u bijegu, za koju je odluka o obveznom liječenju i čuvanju još na pravnoj snazi. Otuda Ustavni sud smatra da postoji opravdan apelantov interes da zahtijeva ispitivanje te odluke pred "sudom" koji ima ovlasti narediti i otpuštanje, dakle ispitati "zakonitost" daljnjeg trajanja izrečene mjere sigurnosti. 23. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, članak 5. stavak 4. Europske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obveza iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije primjenjuje se neovisno o tomu po kojoj je osnovi osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovi iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije. Cjelovita analiza članka 5. stavak 4. Europske konvencije ukazuje da, u odnosu na lišavanje slobode, pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u st. 1.e. i 4. članka 5. Europske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članku 5. stavak 1.e., suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode osobe na temelju "duševnog poremećaja", već i za "zakonitost" produljenja trajanja te mjere kroz periodično ispitivanje (vidi Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenoga 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 58. i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stavak 80). 24. Dakle, članak 5. stavak 4. Europske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup "sudu" da bi se mogla ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produljenja trajanja te mjere. Prema praksi Europskog suda, ključni el e ment ove obveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 114, stavak 61). Međutim, to mora biti tijelo koje ima "sudski karakter". Da bi imalo "sudski karakter" to tijelo mora biti "neovisno o izvršnoj vlasti i stranama u postupku" (vidi Europski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. studenoga 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost za donošenje obvezujuće odluke koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u kaznenom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje osobe. Osobito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 25. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je pobijanim Rješenjem Okružnog suda broj Kv-28/05 3. ožujka 2005. godine o odbacivanju njegovog zahtjeva za preispitivanjem rješenja kojim mu je izrečena mjera sigurnosti prekršeno pravo na "pristup sudu" u smislu članka 5. stavak 4. Europske konvencije. U svezi s tim navodima, Ustavni sud opaža da je Okružni sud odbacio apelantov zahtjev za prestankom izrečene mjere sigurnosti pozivom na članak 498. stavak 1. ranijeg ZKP, smatrajući da apelant i njegov punomoćnik nisu ovlašteni za pokretanje takvog postupka. U svezi s ovakvim stavom suda, a u svezi s navedenim zahtjevom "zakonitosti" iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, postavljaju se dva pitanja: prvo, je li prema članku 5. stavak 4. Europske konvencije apelant ovlašten, sam ili preko punomoćnika, tražiti prestanak izvršenja mjere sigurnosti, drugo, je li Okružni sud pobijanim rješenjem proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. 26. U svezi s prvim pitanjem Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda prema kojoj mogućnost da se mentalno stanje osobe popravi u toj mjeri da daljnje izvršenje ranije izrečene mjere lišavanja slobode po toj osnovi nije potrebno, znači da članak 5. stavak 4. Europske konvencije zahtijeva da ta osoba ima na raspolaganju mogućnost preispitivanja zakonitosti daljnjeg lišavanja slobode, bilo kroz "automatsko periodično preispitivanje" davanjem mogućnosti toj osobi da "pokrene postupak pred sudom u razumnim vremenskim intervalima" ili na oba navedena načina (vidi Europski sud za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenoga 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 52). Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud pobijano rješenje utemeljio na odredbi članka 59. stavak 2. ranijeg KZ RS, koji je važio u vrijeme kada je kazneno djelo izvršeno, a koji nije propisivao mogućnost da osoba kojoj je izrečena mjera sigurnosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može podnijeti zahtjev nadležnom sudu za preispitivanje. Međutim, u vrijeme izvršenja kaznenog djela, kao i u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, postoji obveza primjene Europske konvencije koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovo znači da je apelantu moralo biti osigurano pravo da, osobno ili preko punomoćnika, postavi zahtjev za preispitivanjem zakonitosti daljnjeg "lišavanja slobode". Osobito, Ustavni sud opaža da je Okružni sud u pobijanom rješenju konstatirao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", jer raniji ZKP nije predviđao da sud prati izvršenje ovakve odluke. U takvoj situaciji bi proizlazilo da se daljnje trajanje mjere nije i ne bi preispitivalo sve dok ustanova u kojoj osoba izdržava mjeru sigurnosti ne predloži preispitivanje, što je oprečno cilju i svrsi članka 5. stavak 4. Europske konvencije, jer osoba koja je na taj način lišena slobode ne bi imala nikakvu garanciju niti mehanizam protiv proizvoljnosti glede ograničavanja prava na slobodu i sigurnost ličnosti. 27. S druge strane, okolnost da se apelant, koji je Psihijatrijsku bolnicu Sokolac samovoljno napustio nakon nekoliko mjeseci, nalazi u Njemačkoj, te da je prema mišljenju zdravstvene ustanove nužna njegova nazočnost, odnosno neposredni pregled apelanta radi utvrđivanja njegovog zdravstvenog stanja, ne može samo po sebi osloboditi sud obveze da o apelantovom zahtjevu meritorno odluči u razumnom vremenu, imajući u vidu sve postojeće relevantne činjenice. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za preispitavanjem odluke kojom mu je izrečena mjera sigurnosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi odbacuje zato što sud smatra da apelant nije ovlaštena osoba za pokretanje takvog postupka, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. 28. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo prava na pristup sudu iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. b) Članak 5. stavak 1.e. Europske konvencije 29. Ustavni sud smatra da drugo pitanje, je li Okružni sud proizvoljno primijenio materijalne i procesne propise u konkretnom slučaju, odnosno ispunjava li pobijana odluka zahtjev "zakonitosti", pokreće ustvari pitanja iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije, mada apelant nije eksplicitno naveo kršenje ovog prava. Obzirom da prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život, Ustavni sud smatra da je opravdano na vlastitu inicijativu ispitati i eventualno kršenje prava iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije. 30. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u žurnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim tijelom, na temelju objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stupnja da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina toga poremećaja (vidi Europski sud, već citirana odluka Winternjerp, stav 39). Potom, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen, moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlasti narediti i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlasti takve osobe držati u pritvoru (vidi Europski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. studenoga 1981. godine, serija A, broj 46, stavak 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 93, stavak 44). Također, Europski je sud naglasio da je u slučaju "lišavanja slobode" od iznimne važnosti poštovanje općeg načela pravne sigurnosti, što znači, između ostalog, da uvjeti za lišavanje slobode moraju biti razvidno definirani u domaćem zakonu, kao i da je primjena tog Zakona predvidljiva (vidi Europski sud, Kawka protiv Poljske, presuda od 9. siječnja 2001. godine, aplikacija broj 25874/94, stavak 49). 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da je apelantu, inicijalno, Okružni sud izrekao mjeru obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, prema odredbama ranijih KZ i ZKP RS, zato što je kazneno djelo ubojstva u pokušaju učinio u stanju neuračunljivosti, što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja liječnika-vještaka. Međutim, u međuvremenu je, 2003. godine, došlo do izmjene i materijalnog i procesnog kaznenog zakonodavstva, pa novi KZ RS više uopće ne predviđa mogućnost izricanja mjere liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, već samo propisuje mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja koja se može izreći samo osobi koja je kazneno djelo učinila u stanju bitno smanjene uračunljivosti, pod zakonom predviđenim uvjetima. Prema tomu, novi ZKP RS propisuje da će u slučaju da je osumnjičeni učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti tužitelj dati prijedlog sudu da tu činjenicu utvrdi, te da predmet uputi nadležnom tijelu socijalnog staranja radi pokretanja "odgovarajućeg postupka", ne definirajući pojam "odgovarajući postupak". S druge strane, Ustavni sud opaža da ni Zakon o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba), niti Zakon o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija u RS (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), ne predviđaju nikakav postupak za izricanje ovakve mjere osobama koje kazneno djelo učine u stanju neuračunljivosti, kao ni kojem "sudu" i u kojem postupku se osobe kojima je ranije izrečena navedena mjera sigurnosti mogu obratiti radi preispitivanja zakonitosti njihovog inicijalnog "lišavanja slobode" ili produljenja izrečene mjere, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produljenja izrečene mjere, koje procesne garancije im stoje na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tomu mora donijeti. 32. Također, Ustavni sud opaža da je Okružni sud primijenio odredbe ranijeg ZKP RS, iako je u vrijeme kad je zahtjev podnesen i kad je donesena pobijana odluka na snazi već bio novi KZ i ZKP RS. Za primjenu ranijeg propisa Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti Ustavni sud nalazi bilo kakvu pravnu osnovu koja bi ukazivala da se o apelantovom zahtjevu treba i može odlučivati prema ranijem kaz neno-pravnom zakonodavstvu. 33. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se pobijanom odlukom koja je utemeljena na kaznenim zakonima koji više nisu snazi krši načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržano načelo pravne sigurnosti, što je i opće načelo sadržano u Europskoj konvenciji. Stoga Ustavni sud smatra da tako pobijana odluka ne može ispuniti zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije, te da se njome krši apelantovo pravo iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije. c) Kvaliteta zakona u odnosu na članak 5. stavak 1.e. i stavak 4. Europske konvencije 34. Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacijske jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U oprečnom, Ustavni bi se sud lišio svoje funkcije "suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. listopada 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji mu nije sukladan, a da je Europska konvencija, sukladno članku II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu. U konkretnom slučaju, ranija analiza ukazuje da se postavljaju ozbiljna pitanja kvalitete pravnog okvira u Republici Srpskoj u svezi sa zaštitom prava apelanta, ali i drugih osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti. 35. U svezi s tim, Ustavni sud prije svega ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati "zakonitost" lišavanja slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti iz članka 5. stavak 1.e. i pristup "sudu" radi preispitivanja "zakonitosti" izricanja ili trajanja te mjere iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije, predstavlja pitanje koje spada u slobodnu procjenu države. Međutim, poduzete mjere moraju ispunjavati standarde Europske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti kaznenih sudova, sama po sebi, nije oprečna Europskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produljivanje ili prestanak mjere liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa "sudu". 36. Ustavni sud prije svega ukazuje da u Republici Srpskoj ne postoji nikakav poseban propis koji bi regulirao mogućnost, postupak i uvjete za izricanje, preispitivanje ili prestanak mjere sigurnosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi osobi koja je kazneno djelo učinila u stanju neuračunljivosti. Također, ovom se problematikom ne bavi ni Zakon o zaštiti osoba koji je donesen 2004. godine, nakon što su na snagu stupili novi kazneno-pravni propisi, niti taj zakon sadrži odgovarajuće odredbe o tomu koje tijelo, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produljiti ili obustaviti mjeru navedenim osobama, ne osigurava pravo priziva protiv odluke o izricanju, produljenju ili prestanku ove mjere i ne propisuje učinkovito pravo na pristup sudu u smislu članka 5. stavak 4. Europske konvencije. 37. Osim toga, ni Zakon o izvršenju ni na koji način ne tretira ovu problematiku, iako je noveliran 2004. godine. Naime, odredbe Zakona o izvršenju upućuju samo na slučajeve kada su kaznena djela učinile osobe u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Jedina odredba koja se tiče osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti odnosi se na to tko je nadležan odrediti ustanovu u kojoj će se izvršavati mjera sigurnosti liječenja i čuvanja osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti. 38. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da u Republici Srpskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir u kojemu bi osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti bilo osigurano poštovanje njihovih prava iz članka 5. stavak 1.e. Europske konvencije i članka 5. stavak 4. Europske konvencije, kao ni da KZ RS, ZKP RS, Zakon o zaštiti osoba i Zakon o izvršenju u tom smislu ne ispunjavaju zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštovali zahtjevi iz članka 5. st. 1.e. i 4. Europske konvencije u odnosu na navedene osobe. 39. Ustavni sud smatra da nije njegova zadaća odrediti hoće li nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštovanje prava apelanta ili drugih osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiva zadaća nadležnog zakonodavca i odgovarajućih tijela izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne žurno poduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti bude "zakonito" kako to zahtijeva članak 5. stavak 1.e. Europske konvencije, kao i da te osobe imaju pravo, u razumnim vremenskim intervalima, pokrenuti postupak pred "sudom" u smislu Europske konvencije, radi preispitivanja "zakonitosti" izrečene mjere i njezinog produljenja, kako to zahtijeva članak 5. stavak 4. Europske konvencije, sa svim garancijama na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj Odluci. 40. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da zbog svega navedenog postoji kršenje apelantovog prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.e. i stavak 4. Europske konvencije. d) Ostali navodi 41. U svjetlu zaključka Ustavnog suda glede povrede članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.4. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije kada je apelantu onemogućeno da se odluka o izricanju mjere sigurnosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi preispita na njegov zahtjev. Također, postoji kršenje prava iz članka 5. stavak 1.e. i stavak 4. Europske konvencije kada važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produljenja ili prestanka mjere obveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi osobama koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti, niti pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1125/05, rješavajući apelaciju Milorada Đakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Herce govine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Đakovića. Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e. i 4 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bawoj Luci broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke preduzme odgovarajuće mjere na stvaranju pravnog okvira radi poštovawa apelantovih ustavnih prava u skladu sa ovom Odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova Odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Her ce go - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Her ce - govine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Slu žbenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milorad Đaković (u daqnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, trenutno u Wemačkoj, kog zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. i 29. aprila 2006. godine, te 2. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 27. jula 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. avgusta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 21. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 9. februara 2001. godine utvrđeno je da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 128 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. RS), pa mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 17. septembra 2002. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba izrečena protiv prvostepenog rješewa. Apelant je upućen u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac, ali je nakon tri mjeseca, za vrijeme terapeutskog vikenda, ovu ustanovu samovoqno napustio i otišao u Wemačku, gdje se nalazi i u vrijeme donošewa ove Odluke Ustavnog suda. 7. Apelant je 19. januara 2005. godine podnio zahtjev Okružnom sudu da obustavi izrečenu mjeru bezbjednosti. Okružni sud je Rješenjem broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine odbacio apelantov zahtjev kao nedozvoljen. U obrazloženju ovog rješewa Okružni sud je naveo da je članom 498 stav 1 Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daqnjem tekstu: raniji ZKP) predviđeno da će sud, koji je donio odluku u prvom stepenu, donijeti rješenje o obustavljanju mjere obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi po službenoj dužnosti, ili na predlog zdravstvene ustanove ili organa starateqstva, a nakon saslušawa javnog tužioca. Okružni sud je konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavljanju ove mjere i nije donosio", zato što u ranijem ZKP "ne postoji odredba slična onoj u postupku prema maloljetnicima, po kojoj bi sud pratio izvršenje mjere i po svojoj inicijativi mogao da odluči o prestanku te mjere ili njenoj zamjeni blažom - obaveznim liječenjem na slobodi". Okružni sud je, dalje, naveo da je ostala mogućnost da se odluka o prestanku mjere donese na predlog zdravstvene ustanove ili organa starateqstva. Takođe, Okružni sud je utvrdio da je u apelantovom slučaju predlog podnio njegov branilac, prilažući medicinsku dokumentaciju drugih ustanova, a ne one u kojoj je apelant izdržavao mjeru i iz koje je pobjegao. U vezi s ovim, Psihijatrijska klinika u Sokolcu navela je da je samo ta ustanova mogla dati validan i relevantan predlog sudu da obustavi izvršenje mjere, nakon neposrednog pregleda apelanta i praćewa njegovog zdravstvenog stawa. Imajući u vidu "nedvosmislene odredbe člana 498 stav 1 ZKP-a o subjektima koji su nadležni da podnose zahtjeve da se obustavi izvršenje mjere obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi", Okružni sud je, i pored stava Okružnog tužilaštva, odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Premda se apelant striktno pozvao na odredbu člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije, iz navoda apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizilazi da se apelant u suštini žali samo na povredu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da povredu svojih prava vidi u tome što sud nije prihvatio stav nadležnog tužioca koji je dao saglasnost da se ukine izrečena mjera, te što je sud odbacio apelantov zahtjev, odnosno zahtjev njegovog branioca, smatrajući da apelant nije ovlašćen da podnese takav zahtjev. Apelant smatra da je on ovlašćen da podnese takav zahtjev, u smislu člana 59 stav 2 KZ RS, bez obzira što zahtjev nije podnijela ustanova za čuvanje i liječenje. U apelaciji se, dalje, navodi da iz nalaza ljekara neuropsihijatra u Wemačkoj proizilazi da je apelant zdrava osoba, da je njegovo psihofizičko stanje takve prirode da nije potrebno bilo kakvo liječenje niti bilo kakav boravak u zdravstvenoj ustanovi, a apelant smatra da je neosnovano i upućen u zdravstvenu ustanovu. Apelant je, takođe, uz dopunu apelacije od 2. novembra 2006. godine dostavio i nalaze dva ljekara iz Beograda od 1. novembra 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud navodi da donošenjem osporenog rješewa nije prekršena ni jedna odredba ZKP ili Evropske konvencije, zato što je članom 498 stav 1 ZKP propisano ko može da podnese zahtjev da se obustavi izvršewa mjere obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, a to po ocjeni suda ne može da bude apelantov branilac. Iz navedenih razloga Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 10. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 59 (1) Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti ili bitno smanjene uračunqivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi na slobodi mogao da izvrši neko teže krivično djelo protiv života i tijela, polnog integriteta ili imovine i da je radi otklawawa ove opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi. (2) Mjeru iz stava 1 ovog člana sud će obustaviti kad utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi. Sud svake godine ponovo odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno. Š...Ć" 11. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase: "Član 498 (1) Po službenoj dužnosti ili na predlog zdravstvene ustanove ili organa starateqstva, a nakon saslušawa javnog tužioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi obustaviće ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljewa ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može da odredi njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi.Š...Ć" 12. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: "Član 56 Učiniocima krivičnih djela mogu da se izreknu ove mjere bezbjednosti: 1. obavezno psihijatrijsko liječenje, Š...Ć Član 58 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunqivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao da izvrši isto ili teže krivično djelo i da je radi otklawawa ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Član 439 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaju da važe sve krivičnopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koje su u suprotnosti sa ovim zakonom." 13. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03 i 115/04) relevantne odredbe glase: "Član 400 (1) Ako je osumwičeni učinio djelo u stanju neuračunqivosti, tužilac će u optužnici postaviti predlog da sud utvrdi da je osumwičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitawa socijalnog starawa, radi pokretawa odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1 ovog člana osumwičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na predlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošewa tog rješewa. Protiv ovoga rješewa žalba nije dopuštena." 14. U Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/01 i 24/04) relevantne odredbe glase: "Član 28 (2) U posebnoj zdravstvenoj ustanovi ili posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove izvršavaju se mjere obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi kada je izrečena uz kaznu zatvora. Š...Ć (5) Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupawa prema licima iz st. 1 i 2 ovog člana vrši Ministarstvo i sud koji je izrekao ovu mjeru. Član 217 (1) Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi izrečena uz kaznu zatvora osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove, o čemu odlučuje nadležni sud ili ministarstvo. Š...Ć (3) Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeljewa za izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi za lica za koja je u krivičnom postupku utvrđeno da su neuračunqiva." 15. U Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik RS" broj 46/04) relevantne odredbe glase: "Član 43 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunqivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao da izvrši isto ili teže krivično djelo i da je radi otklawawa ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Š...Ć Član 45 Izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 43 Š...Ć sprovodi se u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelant je osporeno rješenje primio 9. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su tim Rješenjem povrijeđeni njegovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije, te pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišewa slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvarawa mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Član 5 stav 4 Evropske konvencije 21. Shodno principima iz prakse Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), lice koje je zbog neuračunqivosti zatvoreno u psihijatrijsku instituciju na dugo ili neodređeno vrijeme ima, shodno članu 5 stav 4 Evropske konvencije, pravo da pokrene postupak pred nadležnim "sudom", u razumnim vremenskim intervalima, da bi se ispitala "zakonitost" njegovog lišavawa slobode, u smislu Evropske konvencije, budući da razlozi koji su inicijalno tražili primjenu ovakve mjere mogu vremenom da prestanu da postoje (vidi Evropski sud za qudska prava, Luberti protiv Italije, presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 75, stav 31; Megyeri protiv Wemačke, presuda od 12. maja 1992. godine, serija A, broj 237-A, stav 22 i Musial protiv Poqske, presuda od 24. marta 1999. godine, aplikacija broj 24557/94, stav 43). 22. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da apelant nije, u vrijeme donošewa ove Odluke Ustavnog suda, faktički "lišen slobode", jer je ranije samovoqno napustio ustanovu u kojoj je prema njemu primjewivana izrečena mjera bezbjednosti. U vezi sa pitanjem da li u takvom slučaju može da se primijeni član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se, shodno praksi bivše Evropske komisije za qudska prava, pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije ne primjenjuje u slučaju da se osoba lišena slobode nalazi na slobodi zakonito (vidi, bivša Komisija za qudska prava, X protiv Švedske, aplikacija broj 10230/82, Odluke i izvještaji broj 32, str. 303, 1983. godina), ili uz dozvolu (vidi bivša Komisija za qudska prava, L. protiv Švedske, aplikacija broj 10801/84, Odluke i izvještaji broj 61, str. 73). Međutim, u konkretnom slučaju apelant ima sta tus lica u bjekstvu, za koje je odluka o obaveznom liječenju i čuvanju još na pravnoj snazi. Otuda Ustavni sud smatra da postoji opravdan apelantov interes da zahtijeva da se ispita ta odluka pred "sudom" koji ima ovlašćewa da naredi i otpuštanje, dakle da se ispita "zakonitost" daqnjeg trajawa izrečene mjere bezbjednosti. 23. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda, član 5 stav 4 Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavawa slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoqnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije primjenjuje se nezavisno od toga po kojoj je osnovi osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovi iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5 stav 4 Evropske konvencije ukazuje da, u odnosu na lišavanje slobode, pojam "zakonitosti" mora da ima isti značaj u st. 1e. i 4 člana 5 Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora da bude dostupno shodno članu 5 stav 4 Evropske konvencije mora da omogući da se preispitaju uslovi koji su, shodno članu 5 stav 1e., suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavawa slobode osobe na osnovi "duševnog poremećaja", već i za "zakonitost" produžewa trajawa te mjere kroz periodično ispitivanje (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58 i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80). 24. Dakle, član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu koje je lišeno slobode da mora da ima pristup "sudu" da bi moglo da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavawa slobode, tako i produžewa trajawa te mjere. Shodno praksi Evropskog suda, kqučni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavawa slobode mora da vrši sud, ali to ne mora da bude "klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude or gan koji ima "sudski karakter". Da bi imao "sudski karakter" taj or gan mora da bude "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora da bude nadležan da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu. Ovaj or gan mora, takođe, da pruži "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavawa slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo. 25. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Okružnog suda broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine o odbacivanju njegovog zahtjeva za preispitivanje rješewa kojim mu je izrečena mjera bezbjednosti prekršeno pravo na "pristup sudu" u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbacio apelantov zahtjev da prestane izrečena mjera bezbjednosti pozivom na član 498 stav 1 ranijeg ZKP, smatrajući da apelant i njegov punomoćnik nisu ovlašćeni da pokrenu takav postupak. U vezi sa ovakvim stavom suda, a u vezi sa navedenim zahtjevom "zakonitosti" iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, postavljaju se dva pitawa: prvo, da li je shodno članu 5 stav 4 Evropske konvencije apelant ovlašćen da, sam ili preko punomoćnika, traži da prestane izvršenje mjere bezbjednosti, drugo, da li je Okružni sud osporenim rješenjem proizvoqno primijenio materijalno i procesno pravo. 26. U vezi sa prvim pitanjem Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda shodno kojoj mogućnost da se mentalno stanje lica popravi u toj mjeri da daqnje izvršenje ranije izrečene mjere lišavawa slobode po toj osnovi nije potrebno, znači da član 5 stav 4 Evropske konvencije zahtijeva da to lice ima na raspolaganju mogućnost da sepreispita zakonitost njegovog daqnjeg lišavawa slobode, bilo kroz "automatsko periodično preispitivanje" davanjem mogućnosti tom licu da "pokrene postupak pred sudom u razumnim vremenskim intervalima" ili na oba navedena načina (vidi Evropski sud za qudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 52). Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud osporeno rješenje zasnovao na odredbi člana 59 stav 2 ranijeg KZ RS, koji je važio u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno, a koji nije propisivao mogućnost da lice kom je izrečena mjera bezbjednosti liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi može da podnese zahtjev nadležnom sudu za preispitivanje. Međutim, u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo, kao i u vrijeme kada je doneseno osporeno rješenje, postoji obaveza primjene Evropske konvencije koja se, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovo znači da je apelantu moralo da bude obezbijeđeno pravo da, lično ili preko punomoćnika, postavi zahtjev da se preispita zakonitost daqnjeg "lišavawa slobode". Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", jer raniji ZKP nije predviđao da sud prati izvršenje ovakve odluke. U takvoj situaciji bi proizilazilo da se daqnje trajanje mjere nije i ne bi preispitivalo sve dok ustanova u kojoj lice izdržava mjeru bezbjednosti ne predloži preispitivanje, što je suprotno ciqu i svrsi člana 5 stav 4 Evropske konvencije, jer lice koje je na taj način lišeno slobode ne bi imalo nikakvu garanciju niti mehanizam protiv proizvoqnosti u pogledu ograničavawa prava na slobodu i bezbjednost ličnosti. 27. S druge strane, okolnost da se apelant, koji je Psihijatrijsku bolnicu Sokolac samovoqno napustio nakon nekoliko mjeseci, nalazi u Wemačkoj, te da je shodno mišljenju zdravstvene ustanove neophodno njegovo prisustvo, odnosno neposredni pregled apelanta radi utvrđivawa njegovog zdravstvenog stawa, ne može samo po sebi da oslobodi sud obaveze da o apelantovom zahtjevu meritorno odluči u razumnom vremenu, imajući u vidu sve postojeće relevantne činjenice. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev da se preispita odluka kojom mu je izrečena mjera bezbjednosti liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi odbacuje zato što sud smatra da apelant nije osoba koja je ovlašćena da pokrene takav postupak, ne ispuwava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo prava na pristup sudu iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. b) Član 5 stav 1e. Evropske konvencije 29. Ustavni sud smatra da drugo pitanje, da li je Okružni sud proizvoqno primijenio materijalne i procesne propise u konkretnom slučaju, odnosno da li osporena odluka ispuwava zahtjev "zakonitosti", pokreće ustvari pitawa iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije, mada apelant nije eksplicitno naveo kršenje ovog prava. S obzirom da prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život, Ustavni sud smatra da je opravdano da se na sopstvenu inicijativu ispita i eventualno kršenje prava iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije. 30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterijume koji moraju da budu ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5 stav 1e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora da bude, sem u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora da bude takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije da traje samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winternjerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen, moraju da se vrše povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlašćenje da naredi i otpuštanje, a pritvor mora da bude u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlašćenje da takve osobe drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43 i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44). Takođe, Evropski sud je naglasio da je u slučaju "lišavawa slobode" od izuzetne važnosti da se poštuje opšti princip pravne bezbjednosti, što znači, između ostalog, da uslovi za lišavanje slobode moraju da budu jasno definisani u domaćem zakonu, kao i da je primjena tog Zakona predvidqiva (vidi Evropski sud, Kawka protiv Poqske, presuda od 9. januara 2001. godine, aplikacija broj 25874/94, stav 49). 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu, inicijalno, Okružni sud izrekao mjeru obaveznog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, shodno odredbama ranijih KZ i ZKP RS, zato što je krivično djelo ubistva u pokušaju učinio u stanju neuračunqivosti, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljewa ljekara-vještaka. Međutim, u međuvremenu je, 2003. godine, došlo do izmjene i materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva, pa novi KZ RS više uopšte ne predviđa mogućnost da se izrekne mjera liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, već samo propisuje mjeru obaveznog psihijatrijskog liječewa koja može da se izrekne samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunqivosti, pod zakonom predviđenim uslovima. Shodno tome, novi ZKP RS propisuje da će u slučaju da je osumwičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti tužilac da predloži sudu da tu činjenicu utvrdi, te da predmet uputi nadležnom organu socijalnog starawa kako bi se pokrenuo "odgovarajući postupak", ne definišući pojam "odgovarajući postupak". S druge strane, Ustavni sud zapaža da ni Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima (u daqnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), niti Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u RS (u daqnjem tekstu: Zakon o izvršenju), ne predviđaju nikakav postupak za izricanje ovakve mjere licima koja krivično djelo učine u stanju neuračunqivosti, kao ni kom "sudu" i u kom postupku lica kojima je ranije izrečena navedena mjera bezbjednosti mogu da se obrate da bi se preispitala zakonitost wihovog inicijalnog "lišavawa slobode" ili produžewa izrečene mjere, u kojim vremenskim intervalima mogu da traže da se preispita produženje izrečene mjere, koje procesne garancije im stoje na raspolaganju, te u kom roku odluka o tome mora da se donese. 32. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primijenio odredbe ranijeg ZKP RS, iako je u vrijeme kad je zahtjev podnesen i kad je donesena osporena odluka na snazi već bio novi KZ i ZKP RS. Za primjenu ranijeg propisa Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti Ustavni sud nalazi bilo kakav pravni osnov koji bi ukazivao da o apelantovom zahtjevu treba i može da se odlučuje shodno ranijem krivično-pravnom zakonodavstvu. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenom odlukom koja je zasnovana na krivičnim zakonima koji više nisu snazi krši princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržan princip pravne bezbjednosti, što je i opšti princip sadržan u Evropskoj konvenciji. Stoga Ustavni sud smatra da tako osporena odluka ne može da ispuni zahtjev "zakonitosti" iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije, te da se wom krši apelantovo pravo iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije. c) Kvalitet zakona u odnosu na član 5 stav 1e. i stav 4 Evropske konvencije 34. Takođe, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zakqučio da je nadležan da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik opšteg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu sa wim, a da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2 Ustava BiH, nadređena bilo kom domaćem zakonu. U konkretnom slučaju, ranija analiza ukazuje da se postavljaju ozbiqna pitawa kvaliteta pravnog okvira u Republici Srpskoj u vezi sa zaštitom prava apelanta, ali i drugih lica koji su krivično djelo učinili u stanju neuračunqivosti. 35. U vezi sa tim, Ustavni sud prije svega ističe da način na koji će nadležne vlasti obezbijediti "zakonitost" lišavawa slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti iz člana 5 stav 1e. i pristup "sudu" radi preispitivawa "zakonitosti" izricawa ili trajawa te mjere iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, predstavlja pitanje koje spada u slobodnu procjenu države. Međutim, mjere koje su preduzete moraju da ispuwavaju standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora da propiše uslove i postupak u kom se određuje, produžava ili prestaje mjera liječewa i čuvawa u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, ukqučujući i mogućnost pristupa "sudu". 36. Ustavni sud prije svega ukazuje da u Republici Srpskoj ne postoji nikakav poseban propis koji bi regulisao mogućnost, postupak i uslove da se izrekne, preispita ili ukine mjera bezbjednosti liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunqivosti. Takođe, ovom problematikom se ne bavi ni Zakon o zaštiti lica koji je donesen 2004. godine, nakon što su na snagu stupili novi krivično-pravni propisi, niti taj zakon sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji or gan, pod kojim uslovima i u kom postupku može da izrekne, produži ili obustavi mjeru navedenim licima, ne obezbjeđuje pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije. 37. Sem toga, ni Zakon o izvršenju ni na koji način ne tretira ovu problematiku, iako je noveliran 2004. godine. Naime, odredbe Zakona o izvršenju upućuju samo na slučajeve kada su krivična djela učinila lica u stanju bitno smanjene uračunqivosti. Jedina odredba koja se tiče lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti odnosi se na to ko je nadležan da odredi ustanovu u kojoj će se izvršavati mjera bezbjednosti liječewa i čuvawa lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti. 38. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da u Republici Srpskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir u kom bi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti bilo obezbijeđeno poštovanje wihovih prava iz člana 5 stav 1e. Evropske konvencije i člana 5 stav 4 Evropske konvencije, kao ni da KZ RS, ZKP RS, Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju u tom smislu ne ispuwavaju zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali zahtjevi iz člana 5 st. 1e. i 4 Evropske konvencije u odnosu na navedena lica. 39. Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da odredi da li će nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se obezbijedilo poštovanje prava apelanta ili drugih lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, već da je to iskqučivi zadatak nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne da hitno preduzmu odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će obezbijediti da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti bude "zakonito" kako to zahtijeva član 5 stav 1e. Evropske konvencije, kao i da ta lica imaju pravo da, u razumnim vremenskim intervalima, pokrenu postupak pred "sudom" u smislu Evropske konvencije, kako bi se preispitala "zakonitost" izrečene mjere i njenog produžewa, kako to zahtijeva član 5 stav 4 Evropske konvencije, sa svim garancijama na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj Odluci. 40. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da zbog svega navedenog postoji kršenje apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1e. i stav 4 Evropske konvencije. d) Ostali navodi 41. U svjetlu zakqučka Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.4 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada je apelantu onemogućeno da se odluka o izricanju mjere bezbjednosti liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi preispita na njegov zahtjev. Takođe, postoji kršenje prava iz člana 5 stav 1e. i stav 4 Evropske konvencije kada važeći zakoni precizno ne definišu mogućnost, uslove, način i postupak izricawa, produžewa ili prestanka mjere obaveznog liječewa i čuvawa u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti, niti pristup "sudu" radi ispitivawa zakonitosti pritvarawa, što ostavlja prostor za proizvoqnu primjenu zakona. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1125/05, rješavajući apelaciju Milorada Đakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Đakovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke preduzme odgovarajuće mjere na stvaranju pravnog okvira radi poštovanja apelantovih ustavnih prava u skladu s ovom Odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, trenutno u Njemačkoj, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. i 29. aprila 2006. godine, te 2. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 27. jula 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. augusta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 21. juna 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 9. februara 2001. godine utvrđeno je da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 128. stav 1. tačka 5. u vezi s članom 20. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Rješenjem Okružnog suda broj K-209/00 od 17. septembra 2002. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Apelant je upućen u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac, ali je nakon tri mjeseca, za vrijeme terapeutskog vikenda, ovu ustanovu samovoljno napustio i otišao u Njemačku, gdje se nalazi i u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda. 7. Apelant je 19. januara 2005. godine podnio zahtjev Okružnom sudu za obustavu izrečene mjere bezbjednosti. Okružni sud je Rješenjem broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. U obrazloženju ovog Rješenja Okružni sud je naveo da je članom 498. stav 1. Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: raniji ZKP) predviđeno da će sud, koji je donio odluku u prvom stepenu, donijeti rješenje o obustavi mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi po službenoj dužnosti, ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužioca. Okružni sud je konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", zato što u ranijem ZKP "ne postoji odredba slična onoj u postupku prema maloljetnicima, po kojoj bi sud pratio izvršenje mjere i po svojoj inicijativi mogao odlučiti o prestanku te mjere ili njenoj zamjeni blažom - obaveznim liječenjem na slobodi". Okružni sud je, dalje, naveo da je ostala mogućnost da se odluka o prestanku mjere donese na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva. Također, Okružni sud je utvrdio da je u apelantovom slučaju prijedlog podnio njegov branilac, prilažući medicinsku dokumentaciju drugih ustanova, a ne one u kojoj je apelant izdržavao mjeru i iz koje je pobjegao. U vezi s ovim, Psihijatrijska klinika u Sokocu je navela da je samo ta ustanova mogla dati validan i relevantan prijedlog sudu za obustavu izvršenja mjere, nakon neposrednog pregleda apelanta i praćenja njegovog zdravstvenog stanja. Imajući u vidu "nedvosmislene odredbe člana 498. stav 1. ZKP-a o nadležnim subjektima za podnošenje zahtjeva za obustavu izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi", Okružni sud je, i pored stava Okružnog tužilaštva, odbacio apelantov zahtjev kao nedopušten. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Premda se apelant striktno pozvao na odredbu člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da se apelant u suštini žali samo na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da povredu svojih prava vidi u tome što sud nije prihvatio stav nadležnog tužioca koji je dao saglasnost za ukidanje izrečene mjere, te što je sud odbacio apelantov zahtjev, odnosno zahtjev njegovog branioca, smatrajući da apelant nije ovlašten da podnese takav zahtjev. Apelant smatra da je on ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva, u smislu člana 59. stav 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. 2. KZ RS, bez obzira što zahtjev nije podnijela ustanova za čuvanje i liječenje. U apelaciji se, dalje, navodi da iz nalaza ljekara neuropsihijatra u Njemačkoj proizlazi da je apelant zdrava osoba, da je njegovo psihofizičko stanje takve prirode da nije potrebno bilo kakvo liječenje niti bilo kakav boravak u zdravstvenoj ustanovi, a apelant smatra da je neosnovano i upućen u zdravstvenu ustanovu. Apelant je, također, uz dopunu apelacije od 2. novembra 2006. godine dostavio i nalaze dva ljekara iz Beograda od 1. novembra 2006. godine. b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud navodi da donošenjem osporenog rješenja nije prekršena ni jedna odredba ZKP ili Evropske konvencije, zato što je članom 498. stav 1. ZKP propisano ko može podnijeti zahtjev za obustavu izvršenja mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a to po ocjeni suda ne može biti apelantov branilac. Iz navedenih razloga Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 10. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase: "Član 59. (1) Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi na slobodi mogao izvršiti neko teže krivično djelo protiv života i tijela, spolnog integriteta ili imovine i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi. (2) Mjeru iz stava 1. ovog člana sud će obustaviti kad utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi. Sud svake godine ponovo odlučuje da li je liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi i dalje potrebno. Š...Ć" 11. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase: "Član 498. (1) Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove ili organa starateljstva, a nakon saslušanja javnog tužioca, sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi obustavit će ovu mjeru i odrediti otpuštanje učinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem učinioca u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi.Š...Ć" 12. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: "Član 56. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere bezbjednosti: 1. obavezno psihijatrijsko liječenje, Š...Ć Član 58. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Član 439. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe sve krivičnopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koje su u suprotnosti sa ovim zakonom." 13. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03 i 115/04) relevantne odredbe glase: "Član 400. (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1. ovog člana osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena." 14. U Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 64/01 i 24/04) relevantne odredbe glase: "Član 28. (2) U posebnoj zdravstvenoj ustanovi ili posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove izvršavaju se mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kada je izrečena uz kaznu zatvora. Š...Ć (5) Nadzor u pogledu zakonitog i pravilnog postupanja prema licima iz st. 1. i 2. ovog člana vrši Ministarstvo i sud koji je izrekao ovu mjeru. Član 217. (1) Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi izrečena uz kaznu zatvora osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom psihijatrijskom odjeljenju zdravstvene ustanove, o čemu odlučuje nadležni sud ili ministarstvo. Š...Ć (3) Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva odlučuje u kojim zdravstvenim ustanovama se osnivaju odjeljenja za izvršenje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi za lica za koja je u krivičnom postupku utvrđeno da su neuračunljiva." 15. U Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik RS" broj 46/04) relevantne odredbe glase: "Član 43. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje. Š...Ć Član 45. Izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 43. Š...Ć provodi se u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske." VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Kv-28/05 od 3. marta 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporeno rješenje primio 9. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim Rješenjem povrijeđeni njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Član 5. stav 4. Evropske konvencije 21. Prema principima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), lice koje je zbog neuračunljivosti zatvoreno u psihijatrijsku instituciju na dugo ili neodređeno vrijeme ima, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pravo da pokrene postupak pred nadležnim "sudom", u razumnim vremenskim intervalima, da bi se ispitala "zakonitost" njegovog lišavanja slobode, u smislu Evropske konvencije, budući da razlozi koji su inicijalno tražili primjenu ovakve mjere mogu vremenom prestati postojati (vidi Evropski sud za ljudska prava, Luberti protiv Italije, presuda od 23. februara 1984. godine, serija A, broj 75, stav 31; Megyeri protiv Njemačke, presuda od 12. maja 1992. godine, serija A, broj 237-A, stav 22. i Musial protiv Poljske, presuda od 24. marta 1999. godine, aplikacija broj 24557/94, stav 43). 22. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da apelant nije, u vrijeme donošenja ove Odluke Ustavnog suda, faktički "lišen slobode", jer je ranije samovoljno napustio ustanovu u kojoj je prema njemu primjenjivana izrečena mjera bezbjednosti. U vezi sa pitanjem može li se u takvom slučaju primijeniti član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava, pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije ne primjenjuje u slučaju da se osoba lišena slobode nalazi na slobodi zakonito (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Švedske, aplikacija broj 10230/82, Odluke i izvještaji broj 32, str. 303, 1983. godina), ili uz dozvolu (vidi bivša Komisija za ljudska prava, L. protiv Švedske, aplikacija broj 10801/84, Odluke i izvještaji broj 61, str. 73). Međutim, u konkretnom slučaju apelant ima sta tus lica u bjekstvu, za koje je odluka o obaveznom liječenju i čuvanju još na pravnoj snazi. Otuda Ustavni sud smatra da postoji opravdan apelantov interes da zahtijeva ispitivanje te odluke pred "sudom" koji ima ovlasti da naredi i otpuštanje, dakle da se ispita "zakonitost" daljnjeg trajanja izrečene mjere bezbjednosti. 23. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o "lišavanju slobode". Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojoj je osnovi osoba lišena slobode, dakle i u slučaju kad se radi o osnovi iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Cjelovita analiza člana 5. stav 4. Evropske konvencije ukazuje da, u odnosu na lišavanje slobode, pojam "zakonitosti" mora imati isti značaj u st. 1.e. i 4. člana 5. Evropske konvencije. Stoga, domaće pravno sredstvo koje mora biti dostupno prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije mora omogućiti preispitivanje uvjeta koji su, prema članu 5. stav 1.e., suštinski ne samo za "zakonitost" inicijalnog lišavanja slobode osobe na osnovi "duševnog poremećaja", već i za "zakonitost" produženja trajanja te mjere kroz periodično ispitivanje (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 58. i Kolanis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. juna 2005. godine, aplikacija broj 517/02, stav 80). 24. Dakle, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni el e ment ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti "klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države" (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti tijelo koje ima "sudski karakter". Da bi imalo "sudski karakter" to tijelo mora biti "nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku" (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 25. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Okružnog suda broj Kv-28/05 3. marta 2005. godine o odbacivanju njegovog z ahtjeva za preispitivanjem rješenja kojim mu je izrečena mjera bezbjednosti prekršeno pravo na "pristup sudu" u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odbacio apelantov zahtjev za prestankom izrečene mjere bezbjednosti pozivom na član 498. stav 1. ranijeg ZKP, smatrajući da apelant i njegov punomoćnik nisu ovlašteni za pokretanje takvog postupka. U vezi sa ovakvim stavom suda, a u vezi sa navedenim zahtjevom "zakonitosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, postavljaju se dva pitanja: prvo, je li prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije apelant ovlašten, sam ili preko punomoćnika, tražiti prestanak izvršenja mjere bezbjednosti, drugo, je li Okružni sud osporenim rješenjem proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. 26. U vezi s prvim pitanjem Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj mogućnost da se mentalno stanje lica popravi u toj mjeri da daljnje izvršenje ranije izrečene mjere lišavanja slobode po toj osnovi nije potrebno, znači da član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da to lice ima na raspolaganju mogućnost preispitivanja zakonitosti daljnjeg lišavanja slobode, bilo kroz "automatsko periodično preispitivanje" davanjem mogućnosti tom licu da "pokrene postupak pred sudom u razumnim vremenskim intervalima" ili na oba navedena načina (vidi Evropski sud za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 52). Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud osporeno rješenje zasnovao na odredbi člana 59. stav 2. ranijeg KZ RS, koji je važio u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno, a koji nije propisivao mogućnost da lice kojem je izrečena mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može podnijeti zahtjev nadležnom sudu za preispitivanje. Međutim, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, kao i u vrijeme donošenja osporenog rješenja, postoji obaveza primjene Evropske konvencije koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovo znači da je apelantu moralo biti osigurano pravo da, lično ili preko punomoćnika, postavi zahtjev za preispitivanje zakonitosti daljnjeg "lišavanja slobode". Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju konstatovao da je "sudska praksa pokazala da sud, po službenoj dužnosti, odluku o obustavi ove mjere i nije donosio", jer raniji ZKP nije predviđao da sud prati izvršenje ovakve odluke. U takvoj situaciji bi proizlazilo da se daljnje trajanje mjere nije i ne bi preispitivalo sve dok ustanova u kojoj lice izdržava mjeru bezbjednosti ne predloži preispitivanje, što je suprotno cilju i svrsi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer lice koje je na taj način lišeno slobode ne bi imalo nikakvu garanciju niti mehanizam protiv proizvoljnosti u pogledu ograničavanja prava na slobodu i sigurnost ličnosti. 27. S druge strane, okolnost da se apelant, koji je Psihijatrijsku bolnicu Sokolac samovoljno napustio nakon nekoliko mjeseci, nalazi u Njemačkoj, te da je prema mišljenju zdravstvene ustanove neophodno njegovo prisustvo, odnosno neposredni pregled apelanta radi utvrđivanja njegovog zdravstvenog stanja, ne može samo po sebi osloboditi sud obaveze da o apelantovom zahtjevu meritorno odluči u razumnom vremenu, imajući u vidu sve postojeće relevantne činjenice. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za preispitavanje odluke kojom mu je izrečena mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi odbacuje zato što sud smatra da apelant nije ovlaštena osoba za pokretanje takvog postupka, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo prava na pristup sudu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. b) Član 5. stav 1.e. Evropske konvencije 29. Ustavni sud smatra da drugo pitanje, je li Okružni sud proizvoljno primijenio materijalne i procesne propise u konkretnom slučaju, odnosno ispunjava li osporena odluka zahtjev "zakonitosti", pokreće ustvari pitanja iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, mada apelant nije eksplicitno naveo kršenje ovog prava. S obzirom da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život, Ustavni sud smatra da je opravdano na vlastitu inicijativu ispitati i eventualno kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. 30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takve osobe. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winternjerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen, moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlasti da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima ovlasti da takve osobe drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44). Također, Evropski sud je naglasio da je u slučaju "lišavanja slobode" od izuzetne važnosti poštovanje općeg principa pravne sigurnosti, što znači, između ostalog, da uvjeti za lišavanje slobode moraju biti jasno definisani u domaćem zakonu, kao i da je primjena tog Zakona predvidljiva (vidi Evropski sud, Kawka protiv Poljske, presuda od 9. januara 2001. godine, aplikacija broj 25874/94, stav 49). 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu, inicijalno, Okružni sud izrekao mjeru obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, prema odredbama ranijih KZ i ZKP RS, zato što je krivično djelo ubistva u pokušaju učinio u stanju neuračunljivosti, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja ljekara-vještaka. Međutim, u međuvremenu je, 2003. godine, došlo do izmjene i materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva, pa novi KZ RS više uopće ne predviđa mogućnost izricanja mjere liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, već samo propisuje mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja koja se može izreći samo licu koje je krivično djelo učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti, pod zakonom predviđenim uvjetima. Prema tome, novi ZKP RS propisuje da će u slučaju da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti tužilac dati prijedlog sudu da tu činjenicu utvrdi, te da predmet uputi nadležnom organu socijalnog staranja radi pokretanja "odgovarajućeg postupka", ne definišući pojam "odgovarajući postupak". S druge strane, Ustavni sud zapaža da ni Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), niti Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u RS (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), ne predviđaju nikakav postupak za izricanje ovakve mjere licima koja krivično djelo učine u stanju neuračunljivosti, kao ni kojem "sudu" i u kojem postupku se lica kojima je ranije izrečena navedena mjera bezbjednosti mogu obratiti radi preispitivanja zakonitosti njihovog inicijalnog "lišavanja slobode" ili produženja izrečene mjere, u kojim vremenskim intervalima mogu tražiti preispitivanje produženja izrečene mjere, koje procesne garancije im stoje na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. 32. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud primijenio odredbe ranijeg ZKP RS, iako je u vrijeme kad je zahtjev podnesen i kad je donesena osporena odluka na snazi već bio novi KZ i ZKP RS. Za primjenu ranijeg propisa Okružni sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti Ustavni sud nalazi bilo kakvu pravnu osnovu koja bi ukazivala da se o apelantovom zahtjevu treba i može odlučivati prema ranijem krivično-pravnom zakonodavstvu. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenom odlukom koja je zasnovana na krivičnim zakonima koji više nisu snazi krši princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržan princip pravne sigurnosti, što je i opći princip sadržan u Evropskoj konvenciji. Stoga Ustavni sud smatra da tako osporena odluka ne može ispuniti zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, te da se njom krši apelantovo pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. c) Kvalitet zakona u odnosu na član 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije 34. Također, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Također, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, a da je Evropska konvencija, u skladu s članom II/2. Ustava BiH, nadređena bilo kojem domaćem zakonu. U konkretnom slučaju, ranija analiza ukazuje da se postavljaju ozbiljna pitanja kvaliteta pravnog okvira u Republici Srpskoj u vezi sa zaštitom prava apelanta, ali i drugih lica koji su krivično djelo učinili u stanju neuračunljivosti. 35. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ističe da način na koji će nadležne vlasti osigurati "zakonitost" lišavanja slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti iz člana 5. stav 1.e. i pristup "sudu" radi preispitivanja "zakonitosti" izricanja ili trajanja te mjere iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, predstavlja pitanje koje spada u slobodnu procjenu države. Međutim, preduzete mjere moraju ispunjavati standarde Evropske konvencije. Dakle, činjenica da ova materija nije više u nadležnosti krivičnih sudova, sama po sebi, nije suprotna Evropskoj konvenciji, ali država mora propisati uvjete i postupak za određivanje, produžavanje ili prestanak mjere liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, uključujući i mogućnost pristupa "sudu". 36. Ustavni sud prije svega ukazuje da u Republici Srpskoj ne postoji nikakav poseban propis koji bi regulisao mogućnost, postupak i uvjete za izricanje, preispitivanje ili prestanak mjere bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi licu koje je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti. Također, ovom problematikom se ne bavi ni Zakon o zaštiti lica koji je donesen 2004. godine, nakon što su na snagu stupili novi krivično-pravni propisi, niti taj zakon sadrži odgovarajuće odredbe o tome koji or gan, pod kojim uvjetima i u kojem postupku može izreći, produžiti ili obustaviti mjeru navedenim licima, ne osigurava pravo žalbe protiv odluke o izricanju, produženju ili prestanku ove mjere i ne propisuje djelotvorno pravo na pristup sudu u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. 37. Osim toga, ni Zakon o izvršenju ni na koji način ne tretira ovu problematiku, iako je noveliran 2004. godine. Naime, odredbe Zakona o izvršenju upućuju samo na slučajeve kada su krivična djela učinila lica u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Jedina odredba koja se tiče lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti odnosi se na to ko je nadležan odrediti ustanovu u kojoj će se izvršavati mjera bezbjednosti liječenja i čuvanja lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti. 38. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da u Republici Srpskoj ne postoji odgovarajući pravni okvir u kojem bi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bilo osigurano poštovanje njihovih prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, kao ni da KZ RS, ZKP RS, Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju u tom smislu ne ispunjavaju zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e. i 4. Evropske konvencije u odnosu na navedena lica. 39. Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak da odredi hoće li nadležni zakonodavac pristupiti izmjenama postojećih ili donošenju novih propisa kojima bi se osiguralo poštovanje prava apelanta ili drugih lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, već da je to isključiva zadaća nadležnog zakonodavca i odgovarajućih organa izvršne vlasti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su nadležne vlasti dužne hitno preduzeti odgovarajuće legislativne i druge mjere kojima će osigurati da lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti bude "zakonito" kako to zahtijeva član 5. stav 1.e. Evropske konvencije, kao i da ta lica imaju pravo, u razumnim vremenskim intervalima, pokrenuti postupak pred "sudom" u smislu Evropske konvencije, radi preispitivanja "zakonitosti" izrečene mjere i njenog produženja, kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije, sa svim garancijama na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj Odluci. 40. Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud smatra da zbog svega navedenog postoji kršenje apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. d) Ostali navodi 41. U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je apelantu onemogućeno da se odluka o izricanju mjere bezbjednosti liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi preispita na njegov zahtjev. Također, postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije kada važeći zakoni precizno ne definišu mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi licima koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, niti pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1526/05, rješavajući apelaciju Ahmeta Ćufurovića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. toč. 10. i 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši žurno donošenje odluke u predmetima br. P-140/86, R-419/86 (RT-251/97), P-628/86 (P-530/91) i P-274/03, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića protiv Rješenja Općinskog suda Velika Kladuša broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Općine Velika Kladuša broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu u Republici Hrvatskoj broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine, zbog toga što je ratione per so nae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ahmet Ćufurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše je podnio 22. studenoga 2000. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao predmet SU broj 44/00. Ustavni je sud dopisima od 12. veljače 2001. godine i 3. srpnja 2002. godine, sukladno članku 11. stavak 3. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, obavijestio apelanta da se iz njegovog podneska ne može razvidno zaključiti za koja prava smatra da su mu povrijeđena. Apelantu je istodobno ukazano na sadržaj čl. II/2. i VI/3.(b) 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Ustava Bosne i Hercegovine, te su mu dostavljene odgovarajuće tiskanice radi eventualnog podnošenja apelacije. Apelant i njegov brat Šefik Ćufurović (u daljnjem tekstu apelanti) su 22. srpnja 2005. godine podnijeli apelaciju žaleći se na duljinu postupaka u predmetima koji se vode kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za ostvarivanje njihovih prava na naknadu za ekspropriranu imovinu i prava na naknadu štete zbog toga što korisnik eksproprijacije ne ispunjava sporazum o pravičnoj nagodbi za eksproprirane nepokretnosti. Apelanti su također podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Služba prostornog uređenja) broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine. Apelant Ahmet Ćufurović je apelaciju podnio i protiv Rješenja o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je na temelju članka 33. Pravila Ustavnog suda zatraženo 6. studenoga 2006. godine obavještenje je li u upravnom sporu, kojeg su apelanti pokrenuli protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine, donesena odluka ili je postupak u tijeku. Istog dana je od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo da dostavi spise predmeta broj P-628/86 i broj P-530/91, ukoliko su na rješavanju po prizivu apelanata. Također, istog je dana od Službe za prostorno uređenje zatraženo obavještenje o stanju upravnog spisa broj 05-31/2-14/02 u kojem su apelanti kao stranke u postupku pokrenuli upravni spor protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine, te je li donesena i dostavljena odluka Vrhovnog suda. 3. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda od Općinskog je suda zatraženo 6. studenoga 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spise predmeta br. P-140/86, R-418/86, R-419/86, P-628/86, P-315/90, P-530/91, P-102/97 i P-274/03 (na koje su apelanti ukazali, kao i sve sudbene spise koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata). 4. Vrhovni je sud obavještenje dostavio 10. studenoga 2006. godine, a Kantonalni sud 8. studenoga 2006. godine. 5. Odgovor na apelaciju i tražene sudbene spise Općinski je sud dostavio 1. prosinca 2006. godine, a Služba za prostorno uređenje je dostavila obavještenje 14. studenoga 2006. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, obavještenja Vrhovnog i Kantonalnog suda, te odgovori Općinskog suda i Službe prostornog uređenja, su dostavljeni apelantima 12. prosinca 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Rješenjima općinskog Povjerenstva za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, katastarsko-geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: općinsko Povjerenstvo za imovinsko-pravne poslove) broj 04/2-473-19-10/86 od 9. travnja 1986. godine, broj 04/2-475-19-8/86 od 5. lipnja 1986. godine i broj 04/2-473-19-11/86 od 9. lipnja 1986. godine, usvojen je prijedlog SOUR-a "Agrokomerc" RO Inženjering iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) da se u svrhu proširenja kamenoloma za eksploataciju kamena na lokaciji "Hajrat" ekspropriraju nekretnine u vlasništvu apelanata. U navedenim je rješenjima, između ostalog, navedeno da je Rješenjem SO Velika Kladuša broj 010-012-252/85 od 26. prosinca 1985. godine utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja kamenoloma "Hajrat" Donja Slapnica na predmetnim nekretninama. Istim je rješenjima određeno da će se naknada za eksproprirane nepokretnosti utvrditi u posebnom postupku nagodbom, a ukoliko ne dođe do sporazuma o pravičnoj nagodbi, predmeti će se uputiti sudu radi utvrđivanja pravične naknade. 9. Apelant Ahmet Ćufurović je postigao sporazum o naknadi za eksproprirane nepokretnosti pred općinskim Povjerenstvom za imovinsko-pravne poslove 24. lipnja 1986. godine. Korisnik eksproprijacije se na Zapisnik o sporazumnom određivanju naknade za eksproprirane nepokretnosti broj 04/2-473-19-8/86 od 24. lipnja 1986. godine obvezao pred općinskim Povjerenstvom za imovinsko-pravne poslove da će na ime naknade za eksproprirane nepokretnosti, čiji je vlasnik apelant Ahmet Ćufurović, dati u zamjenu nekretnine koje je kupio od Đure Rebića iz Kuka 138 Cetingrad. (Korisnik eksproprijacije je 20. lipnja 1986. godine kao kupac zaključio Ugovor o kupnji nekretnina broj 3713/86 s Draganom Rebićem i isplatio mu iznos od 6.300.000,00 dinara). U istom su sporazumu navedene konkretne nekretnine, sve upisane u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš, te je određena obveza korisnika eksproprijacije da obavi preseljenje apelanta i njegove obitelji i preveze apelantu građevinski materijal koji bude uporabljiv poslije rušenja ekspropriranog objekta. Apelant se suglasio da mu se na ime naknade preda u posjed i vlasništvo nepokretnost označena kao kč. br. 101/1, 99/1 i kč. br. 105, s objektima izgrađenim na navedenim nekretninama, sve upisano u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš. Točkom četiri tog sporazuma je određeno da ovaj zapisnik u smislu članka 65. Zakona o eksproprijaciji ima snagu izvršnog rješenja. 10. Apelant Šefik Ćufurović pred istim tijelom uprave na ročištu održanom 20. studenoga 1986. godine nije postigao sporazum o pravičnoj naknadi, kao ni otac apelanata Ibro Ćufurović. 11. Općinsko Povjerenstvo za imovinsko-pravne poslove je, sukladno članku 67. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 19/77 i 18/86), svojim podneskom broj 04/2-473-19-11/86 od 26. studenoga 1986. godine, koji je zaprimljen u Osnovnom sudu Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), istog dana dostavilo upravni predmet apelanta Šefika Ćufurovića, radi određivanja pravične naknade, navodeći da raniji vlasnik - Šefik Ćufurović, 20. studenoga 1986. godine nije prihvatio ponudu korisnika eksproprijacije. Predmet je registriran pod brojem R-419/86. Osnovni je sud Rješenjem broj R-419/86 od 3. rujna 1990. godine, u predmetu određivanja pravične naknade za eksproprirane nepokretnosti apelanta Šefika Ćufurovića, naveo da "stranke izjavljuju da će sporazumno pokušati riješiti spor vezan za pravičnu naknadu, ukoliko to bude moguće obzirom na istaknute zahtjeve. U protivnom obavijestit će sud o eventualnom nastavku postupka ili odustajanju". Nakon toga, u tijeku 2001. godine pa dalje, apelant se obraćao općinskom načelniku, Kantonalnom tužiteljstvu, korisniku eksproprijacije, Skupštini općine Velika Kladuša i Ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine o "upornoj šutnji Općinskog suda i nerješavanju njegovog predmeta vezanog za eksproprijaciju nekretnina po rješenju općinskog Povjerenstva za imovinsko-pravne poslove". Također, apelant je dopisom koji je zaprimljen 19. ožujka 2002. godine ponovno urgirao na rješavanju predmeta. Iz dostavljene se dokumentacije ne vidi da je u konkretnom predmetu bilo daljnjeg postupanja suda. Prema podacima na omotu konkretnog spisa je precrtan broj R-419/86, a evidentiran je novi broj RT-251/97 12. Apelant Ahmet Ćufurović je Osnovnom sudu 2. rujna 1986. godine podnio tužbu protiv korisnika eksproprijacije za naknadu štete, koju je proširio 4. rujna 1986. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P-628/86. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisima proizlazi da se tužba odnosila na to da korisnik eksproprijacije nije ispunio postignuti sporazuma o naknadi ekspropriranih nepokretnosti apelantu, jer su zamjenske nekretnine u suštini kupljene od osobe koja je bila suvlasnik, a ne vlasnik svih zamjenskih nekretnina. Također, tužbama za naknadu štete protiv korisnika eksproprijacije evidentirani su predmeti br. P-140/86 i P-315/90. 13. Osnovni je sud Rješenjem broj P-628/86 od 16. veljače 1990. godine odbacio tužbene zahtjeve apelanta Ahmeta Ćufurovića. Sud ih je ocijenio nepovezanim i potpuno nerazumljivim. Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-353/90 od 22. kolovoza 1991. godine apelantov priziv protiv Rješenja broj P-628/86 od 16. veljače 1990. godine je uvažen, navedeno je rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz navođenje da je pobijana odluka donesena uz bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na omotu spisa konkretnog predmeta pored broja P-628/86 unesen je i broj P-530/91. Apelant je podneskom koji je Općinski sud zaprimio 12. rujna 1990. godine i 27. siječnja 1992. godine, a koji je apelant označio kao urgenciju, zatražio dalje postupanje po predmetu. Posebnim podneskom od 17. veljače 1992. godine apelant je predložio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine da u predmetima br. P-140/86, P-315/90 i P-530/91 protiv korisnika eksproprijacije umjesto Osnovnog suda postupa drugi stvarno nadležan sud na području Bosne i Hercegovine. Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj R-74/92 od 24. srpnja 1992. godine (koje je Viši sud u Bihaću dostavio prvostupanjskom sudu tek 26. prosinca 1996. godine) apelantov je prijedlog odbijen kao neutemeljen. Apelant je i dalje tražio postupanje suda 15. travnja 2002. godine, 28. listopada 2003. godine, a posljednji podnesak datira od 11. travnja 2006. godine. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda, a prema Dnevnoj naredbi P-628/86 od 22. ožujka 1990. godine spis je arhiviran s oznakom "rješenje pravomoćno 18. ožujka 1990. godine, spis u a/a". 14. Rješenjem Osnovnog suda broj 140/86 od 8. veljače 1990. godine, povodom tužbe apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije radi naknade štete (v.s. 397.000,00 tadašnjih dinara) određeno je mirovanje postupka s tim da će se, ako ni jedna stranka postupak ne pokrene u roku od šest mjeseci, smatrati da je tužba povučena. Apelant je podnescima od 29. lipnja i 3. srpnja 1990. godine, te 6. studenoga 1991. godine, 11. siječnja 1992. godine, 15. travnja 2002. godine i 11. travnja 2006. godine, zatražio dalje vođenje postupka i spajanje ovog predmeta s predmetom broj P-628/86. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda. 15. Rješenjem Osnovnog suda broj P-315/90 od 30. listopada 1991. godine tužba apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije je odbačena zbog neurednosti, kao nerazumljiva. Viši je sud Rješenjem broj Gž-63/92 od 22. ožujka 1993. godine odbio apelantov priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. 16. U obavještenju predsjednika Općinskog suda broj SU-2/03 od 13. siječnja 2003. godine, koje je dostavljeno Ministarstvu za ljudska prava Bosne i Hercegovine povodom priziva apelanata na rad suda, konstatirano je da je "parnični predmet broj P-315/90 završen i da se nalazi u arhivi suda. Pregledom spisa broj P-315/90 je utvrđeno da je tužba tužitelja Ahmeta Ćufurovića odbačena zbog neurednosti, jer sam nije mogao razvidno postaviti određen tužbeni zahtjev čime su za njega nastupile štetne posljedice pošto je zbog nestručnosti i nedovoljnog pravnog znanja izgubio parnicu, pa bi ga trebalo poučiti da uzme punomoćnika za zastupanje do okončanja svojih postupaka. Parnični predmet broj P-140/86 je naknadno zaveden pod novi broj P-530/91, te je po prizivu dostavljen 26. prosinca 1996. godine Kantonalnom sudu i do danas, 13. siječnja 2003. godine, nije vraćen ovom sudu. U isti je spis spojen i nalazi se po prizivu predmet broj P-628/86. Iz navedenih je razloga sasvim očito da Općinski sud ne odugovlači sa suđenjem u predmetu žalitelja Ahmeta Ćufurovića. Nismo u mogućnosti urgirati kod Višeg suda donošenje odluke po prizivu, iako je sasvim očito da se predmet po prizivu Ahmeta Ćufurovića nalazi više godina kod Kantonalnog suda u Bihaću". 17. Općinski je sud Rješenjem broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi smetanja posjeda, odredio privremenu mjeru kojom je tuženim apelantima naložio da skinu lanac i lokot s ulazne kapije Kompleksa "Hajrat", te im zabranio ulazak u posjed nekretnina označenih u tom Rješenju, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja. Općinski je sud Rješenjem broj P-274/03 od 31. srpnja 2003. godine odbacio kao nedopuštene prizive apelanata na Rješenje o privremenoj mjeri tog suda broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine. 18. Apelanti su naknadno, 4. rujna 2003. godine, u istom predmetu podnijeli protutužbu protiv tužitelja radi predaje u posjed nekretnina ili novčane isplate, navodeći "da je od ranije u tijeku postupak između istih stranaka i povodom istih nekretnina" i tražeći spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve. Na ročištu održanom 1. listopada 2003. godine tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za smetanje posjeda, ali se nije izjasnio o protutužbi apelanata, navodeći da je tek upoznat s tužbenim zahtjevom apelanata i njihovim podnescima. Međutim, tužitelj je podneskom broj 3575/03 od 6. listopada 2003. godine, koji je zaprimljen u Općinskom sudu 7. listopada 2003. godine, pobijao u cijelosti osnovu i visinu postavljene protutužbe. Tužitelj je predložio da sud odbije protutužbu apelanata. Na ročištu od 6. studenoga 2003. godine (kojem nije nazočio tužitelj, apelanti su bili nazočni), je doneseno rješenje koje glasi: "Opoziva se rješenje ovog suda da će se na današnjem ročištu održati rasprava, zbog izmjene ZPP-u, a primjenom članka 454. stavak 3. ZPP." Apelant Ahmet Ćufurović je nakon toga zatražio "izuzeće suca koji sudi u konkretnom predmetu, kao i svih sudaca u Velikoj Kladuši, iz razloga što na presuđenje čeka već dvadeset godina". Sud je donio rješenje o prekidu rada na predmetu, a predsjednik Općinskog suda je Rješenjem broj SU-338/03 od 21. studenoga 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće suca. Apelantima je navedeno rješenje uručeno 21. studenoga 2003. godine, kada je Općinski sud na prijedlog apelanata donio rješenje da se održi ročište u izočnosti uredno obaviještenog tužitelja i da se vodi postupak i po protutužbi apelanata kao jedan postupak, te da će na istom ročištu biti raspravljeno o dopuštenosti protutužbe apelanata i o eventualnim procesnim smetnjama za dalje vođenje postupka. Općinski je sud, nakon što je saslušao apelante, donio rješenje kojim je pripremno ročite odložio za 17. prosinac 2003. godine, s tim da sud od pisarnice tog suda zatraži podatak pod kojim se brojem vodi spor Šefika Ćufurovića protiv tuženog "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (je li to predmet P-419/86 ili se radi o nekom drugom broju). Općinski je sud na ročištu 17. prosinca 2003. godine (na koji se tužitelj ponovno nije odazvao, apelanti nazočni) konstatirao da je 11. prosinca 2003. godine, na traženje Neovisnog pravosudnog povjerenstva, Ured Banjaluka, kompletan spis broj P-274/03 predat uposleniku navedenog povjerenstva. Sud je odložio ročište do povrata spisa. U predmetu nema dokaza kada je Neovisno pravosudno povjerenstvo vratila spis Općinskom sudu. Sud je također 5. travnja 2005. godine, na traženje Kantonalnog tužiteljstva predmetni spis dostavio na uvid, a Kantonalno ga je tužiteljstvo vratilo 21. rujna 2005. godine, od kada pa sve do dostave spisa Ustavnom sudu u konkretnom predmetu nije postupano. Općinski sud nije naveo razloge daljnjeg nepostupanja u predmetu. 19. Rješenjem Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine, je odbijen zahtjev apelanata kojim su tražili deeksproprijaciju nekretnina koje su bile predmetom eksproprijacije. Apelanti su protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine pokrenuli upravni spor kod Vrhovnog suda koji ga je, po upravnoj tužbi apelanata a sukladno Zakonu o upravnim sporovima, 28. ožujka 2005. godine proslijedio na nadležnost Kantonalnom sudu pred kojim je postupak u tijeku. 20. Rješenjem Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine je odbijen prijedlog apelanta Ahmeta Ćufurovića da mu se vrati pravo na roditeljsko staranje koje mu je oduzeto Rješenjem tog suda broj R-39/89-9 od 22. prosinca 1989. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem broj Gž-130/90-2 Okružnog suda u Karlovcu od 15. ožujka 1990. godine. 21. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. lipnja 2006. godine, u vanparničnom predmetu apelanta Ahmeta Ćufurovića kao predlagatelja i protustranke Centra za socijalno staranje Slunj radi vraćanja prava na roditeljsko staranje, je odbijen apelantov priziv kao neutemeljen i potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine. IV. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 73. Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti sukladno odredbi članka 336. ovog zakona. Članak 74. stavak 1. Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u svezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište će se održati, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 83. Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojim je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženih, sud može, uz suglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu. Sud može, uz suglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te će nakon završetka odvojenog raspravljanja donijeti posebne odluke o tim zahtjevima. Rješenja iz st. 1. i 2. ovog članka se mogu, u pravilu, donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale da im nakon eksproprijacije nepokretnosti koja je provedena 1986. godine nije dodijeljena nadoknada, i to apelantu Šefiku Ćufuroviću, a da korisnik eksproprijacije prema apelantu Ahmetu Ćufuroviću nije u suštini ispoštovao sporazum o pravičnoj naknadi za ekspropriranu imovinu. Apelant Ahmet Ćufurović posebice navodi da nekretnine koje je korisnik eksproprijacije kupio od Đure Rebića u selu Kuk Cetinjgrad nisu mogle biti zamjenske, jer se naknadno utvrdilo da se radi o suvlasničkoj imovini, odnosno da kako ističe apelant, prodavač navodno nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, tako da se sporazum o naknadi nije mogao u suštini ni realizirati, iako je on već s obitelji, po zahtjevu korisnika eksproprijacije, bio iseljen iz svoje kuće sa svog imanja sa mnogočlanom obitelji i malodobnom djecom, tvrdeći da je od tada postao beskućnik, te da mu je nakon toga oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti ističu da mjerodavan sud još ni do danas nije riješio predmete koji se odnose na navedena pitanja, a također ni predmet broj P-274/03 u kojem su podnijeli protutužbu protiv korisnika eksproprijacije tražeći da se svi njihovi raniji zahtjevi spoje i riješi pitanje određivanja pravične naknade za apelanta Šefika Ćufurovića i naknade štete za apelanta Ahmeta Ćufurovića. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale na duljinu trajanja sudbenog postupka i nedonošenja odluka u razumnom roku pred Općinskim sudom u predmetima br. R-419/86 (RT-251/97), P-140/86, P-315/86, P-628/86, P-530/91 i P-274/03, odnosno povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj duljini postupka, jer još nisu donesene ni prvostupanjske odluke. Apelanti traže da Ustavni sud obveže Općinski sud da odluči o njihovim imovinskim zahtjevima, poništi Rješenje Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine i Rješenje Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev za deekspro- prijacijom predmetnih nekretnina i ukine Rješenje Općinskog suda broj P-274/03, kojim je određena privremena mjera. Ahmet Ćufurović posebice traži da Ustavni sud poništi Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine, kojim mu je oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti smatraju da im je navedenim pobijanim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je nepravilno primijenjeno materijalno pravo. b) Odgovori na apelaciju 24. Vrhovni sud u obavještenju povodom upravnog spora kojeg su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine navodi da je, sukladno članku 75. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05), tužba proslijeđena na nadležno rješavanje Kantonalnom sudu u Bihaću 28. ožujka 2005. godine. 25. Kantonalni sud u svom obavještenju ističe da predmeti Općinskog suda br. P-530/91 i P-628/86 nisu dostavljeni Kantonalnom sudu radi odlučivanja o prizivu, a da se navedeni predmeti, prema informaciji koju su dobili provjerom kroz evidenciju Općinskog suda, nalaze u predmetu tog suda broj P-274/03. 26. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da dostavlja predmete koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata vezane za naknadu eksproprirane imovine uz napomenu da je predmet broj P-530/91 (ranije 628/86) završen i da je odložen u a/a. U predmetu broj P-274/03, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša protiv apelanata radi smetanja posjeda, apelanti su, kao tuženi, istaknuli protutužbeni zahtjev za naknadom eksproprirane imovine, naveli da postoji u Općinskom sudu još predmeta između istih stranaka zbog istog osnova, te su u spis broj P-274/03 uloženi i predmeti ovog suda br. P-419/86 (koji se ne odnosi na stranke), P-315/90 (spis završen i odložen u a/a), R-102/97 (ne odnosi se na stranke), R-418/86 (spis završen i odložen u a/a). Predmet broj P-140/86 nije zaveden u 1997. godini, od kada su u ovom sudu zavedeni prijeratni predmeti u radu), a također ni predmet broj RT- 251/97. Dalje se ističe da je predmet broj P-274/03 u 2004. godini nosilo na uvid Neovisno pravosudno povjerenstvo, a u 2005. godini Kantonalno tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona. Također je navedeno da je zaduženi sudac u ovom predmetu dužio samo taj predmet, a nakon što je Kantonalno tužiteljstvo vratilo konkretan predmet u njemu nisu dalje poduzimane nikakve radnje. 27. Služba prostornog uređenja u obavještenju navodi da su uvidom u predmet broj 05-31/2-14/02 ustanovili da, povodom upravnog spora koji su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine, nije još dostavljena odluka mjerodavnog suda. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 30. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava glede iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prigodom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i osobne prilike apelanata 33. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što postupci traju neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog duljine trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudbenog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organiziranje svojega pravnog sustava tako da omogući sudovima povinovanje zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Odluku Ustavnog suda broj U 18/00 od 10. svibnja 2002. godine). 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) i članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 36. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine, te Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. i stavak 4. toč. 9, 10. i 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 1. i stavak 4. toč. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (10) apelacija je ratione per so nae inkompatibilna s Ustavom; (14) apelacija je preuranjena". 37. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 38. U konkretnom slučaju postupak po tužbi apelanata protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine je u tijeku pred Kantonalnim sudom, te Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na pobijano rješenje Federalne uprave i Rješenje Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine. 39. U odnosu na pobijano Rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, kojim je tuženim apelantima radi smetanja posjeda naloženo skidanje lanca i lokota s ulazne kapije tužitelja, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja, Ustavni sud primjećuje da se ova Odluka tiče građanskih prava i obveza apelanata. Ustavni sud zaključuje da je, u okolnostima kada se eventualna povreda može ispraviti u kasnijoj fazi postupka, obzirom na činjenicu da se ova Odluka može pobijati prizivom protiv prvostupanjske odluke o tužbenom zahtjevu, apelacija u ovom dijelu preuranjena. 40. U svezi s dopustivosti apelacije protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine, Ustavni sud ističe da je nadležnost Ustavnog suda određena ustavnom odredbom u članku VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, iz koje nedvojbeno proizlazi da Ustavni sud ima jurisdikciju samo na području države Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, oduzimanje apelantovog roditeljskog prava se dogodilo na teritoriju druge države, tj. na području Slunja u Republici Hrvatskoj, na čijem teritoriju Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema bilo kakvu nadležnost, niti njegove odluke mogu biti obvezujuće na teritoriju Republike Hrvatske. Stoga, Ustavni sud nema nadležnost ratione per so nae odlučivanja u konkretnom slučaju u odnosu na pobijane odluke Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine. 41. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. toč. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, ili ratine per so nae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija nedopuštena protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. srpnja 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. veljače 2004. godine, Rješenja Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. rujna 2003. godine i odluka Županijskog suda Karlovac broj Gž-1409/06-2 od 28. srpnja 2006. godine i Općinskog suda Slunj broj R-13/04-13 od 7. ožujka 2006. godine u Republici Hrvatskoj. VII. Meritum 42. Apelanti se žale da njihovi predmeti koji se vode pred Općinskim sudom nisu završeni u "razumnom roku", te da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 43. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 44. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 45. U konkretnom je slučaju potrebno odgovoriti na pitanje imaju li predmetni postupci karakter "spora" u kojem su utvrđivana, kao prvo, "građanska prava i obveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problemi riješiti" i "ovlasti" koje pripadaju predmetnom tijelu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20, i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 46. U konkretnom se slučaju postupci odnose na pitanje određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i pitanje naknade štete zbog neispunjavanja sporazuma o pravičnoj nagodbi, propuštanje nadležnog suda da procesuira protutužbu apelanata, odnosno odlučivanja mjerodavnog suda o pravima apelanata građanske naravi. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razdoblje koje se uzima u obzir 47. Ustavni sud opaža da su postupci za naknadu štete po zahtjevu apelanta Ahmeta Ćufurovića, te određivanje pravične naknade za ekspropriranu imovinu apelantu Šefiku Ćufuroviću po zahtjevu općinskog Povjerenstva za imovinsko-pravne poslove pokrenuti 2. i 4. rujna i 26. studenoga 1986. godine i još nisu okončani. Međutim, vremensko razdoblje koje je relevantno u ovom slučaju započinje 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, a Europska konvencija, prema članku II/2. Ustava, postala obvezni dio prava Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred nadležnim sudom do 14. prosinca 1995. godine trajao više od osam godina. 48. Nakon 14. prosinca 1995. godine predmeti su u suštini i dalje u postupku i nisu donesene nikakve meritorne odluke. O ovakvom kašnjenju Općinski sud nije dao nikakvo objašnjenje, tj. u odnosu na predmete br. P-140/86 i RT-251/97 u odgovoru je navedeno da oni nisu evidentirani u 1997. godini kada su se evidentirali prijeratni predmeti u radu, a da se predmet broj P-530/91, ranije evidentiran kao broj P-628/86, vodi kao završen i da je odložen u a/a. O predmetu broj R-419/86 Općinski se sud nije ni izjasnio. U odnosu na predmet broj P-315/86 sud je naveo da je završen i da je odložen u a/a, dok je za predmet broj P-274/03 istaknuo da nije završen i da u njemu nije postupano od 21. rujna 2005. godine, nakon što je Kantonalno tužiteljstvo vratilo predmetni spis, bez navođenja razloga takvog daljnjeg nepostupanja. 49. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li u konkretnim postupcima (izuzev predmeta broj P-315/86, jer je predmet završen) došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelante dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Ustavni će sud posebice u odnosu na predmet broj P-274/03 ispitati je li došlo do kršenja prava na pristup sudu. a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 51. Ustavni sud opaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i postupku utvrđivanja naknade štete radi nemogućnosti realiziranja sporazuma o naknadi za ekspropriranu nekretninu, kao i postupku zbog smetanja posjeda i spajanju svih imovinskih zahtjeva apelanata koji se odnose na navedena pitanja. Također, iako su u predmetnim postupcima uključene samo dvije strane, obzirom na sve ove postupke, te činjenična i pravna pitanja koja je trebalo u tim postupcima raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu. b) Ponašanje apelanata 52. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No.11541/85, 12. travanj 1989. godine, O.I. 70). 53. Apelanti su svojim pisanim podnescima od 12. rujna i 29. lipnja 1990. godine, 6. studenoga 1991. godine, 11. siječnja 1992. godine (kojim su održali kontinuitet potrebnih aktivnosti) i dalje podnescima nakon 14. prosinca 1995. godine tražili postupanje mjerodavnog suda u njihovim predmetima. To ukazuje da su apelanti imali aktivan odnos glede konkretnih postupaka. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da se duljina postupka, u relevantnom vremenskom razdoblju, ne može pripisati apelantima, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 54. Apelant Ahmet Ćufurović je 2. i 4. rujna 1986. godine podnio tužbe za naknadu štete. Osnovni je sud Rješenjem broj P-628/86 od 16. veljače 1990. godine odbacio apelantove tužbene zahtjeve. Kako je ranije navedeno, predmet broj P-628/86 je evidentiran i kao broj P-530/91, a Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-359/90 od 22. kolovoza 1991. godine je usvojen apelantov priziv protiv prvostupanjskog Rješenja Osnovnog suda broj P-628/86 od 16. veljače 1990. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak nije proveden, iako je apelant pored urgencija prije 14. prosinca 1995. godine i dalje, svojim podnescima nakon 14. prosinca 1995. godine, tražio postupanje. Odluka nije donesena ni do donošenja ove Odluke suda. Također iz podnesaka Općinskog suda, koje je sud dostavljao na traženje općinskog načelnika, vidi se da je i apelant Šefik Ćufurović ostao aktivan u traženju rješavanja predmeta broj R-419/86 (RT -251/94) nakon 14. prosinca 1995. godine. Odluka nije donesena ni do donošenja ove Odluke. U predmetu P-140/86, koji se odnosi na tužbu apelanta Ahmeta Ćufurovića, iz dostavljene dokumentacije se nije moglo utvrditi da je u tom predmetu donesena odluka, odnosno da je po prizivu Kantonalni sud donio odluku o kojoj je, u obavještenju predsjednika Općinskog suda od 13. siječnja 2003. godine dostavljenom Ministarstvu, između ostalog navedeno, "spis broj P-140/86 naknadno zaveden pod novi broj P-530/91, po prizivu dostavljen 26. prosinca 1996. godine Kantonalnom sudu i nije vraćen do 13. siječnja 2003. godine". Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupaka najviše doprinio Općinski sud, ali i Kantonalni sud. U predmetu broj P-274/03 u kojem su apelanti 4. rujna 2003. godine podnijeli protutužbu tražeći, između ostalog, spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve, Ustavni sud uočava da Općinski sud u suštini nije održao pripremno ročište ni nakon što je 21. rujna 2005. godine predmetni spis vratilo Kantonalno tužiteljstvo, niti je naveo razloge nepostupanja u predmetu. 55. Obzirom na postojanje navedenih činjenica Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupci i bili složeni, postoji povreda prava apelanata na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na pristup sudu i time povreda na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". Obzirom da postupak u navedenim predmetima još uvijek nije završen, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za što se odgovornim smatra Općinski, ali i Kantonalni sud. 57. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 58. Razmatrajući konkretan predmet broj P-274/03 u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku poduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatira da je propust Općinskog suda da u vremenu više od godinu dana, nakon povratka spisa sa uvida koji je vršilo Kantonalno tužiteljstvo, ne poduzme dalje radnje s ciljem procesuiranja protutužbe apelanata, rezultirao povredom njihovih prava na pristup sudu, te nemogućnošću apelantima da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovom građanskom pravu. Ustavni sud podsjeća da mogućnost da se podnese zahtjev i da, potom, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi npr. Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, točka 146). VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan jedanaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju mjerodavnih sudova. Također imajući u vidu da u razdoblju više od godinu dana Općinski sud, nakon povrata spisa sa uvida, nije poduzeo ni jednu radnju s ciljem daljnjeg procesuiranja protutužbe, apelantima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na efektivan pristup sudu zaštićen člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 60. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 61..Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1526/05, rješavajući apelaciju Ahmeta Ćufurovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tač. 10 i 14, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da hitno donese odluke u predmetima br. P-140/86, R-419/86 (RT-251/97), P-628/86 (P-530/91) i P-274/03, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje preduzete s ciljem da se izvrši ova Odluka. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića protiv Rješewa Opštinskog suda Velika Kladuša broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića podnesena protiv Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješewa Službe prostornog uređewa, resursa i zaštite okoline Opštine Velika Kladuša broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića podnesena protiv Rješewa Županijskog suda u Karlovcu u Republici Hrvatskoj broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješewa Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione per - so nae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ahmet Ćufurović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 22. novembra 2000. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao predmet SU broj 44/00. Ustavni sud je dopisima od 12. februara 2001. godine i 3. jula 2002. godine, u skladu sa članom 11 stav 3 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, obavijestio apelanta da se iz njegovog podneska ne može jasno da zakquči za koja prava smatra da su mu povrijeđena. Apelantu je istovremeno ukazano na sadržaj čl. II/2 i VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te su mu dostavljeni odgovarajući obrasci radi eventualnog podnošewa apelacije. Apelant i njegov brat Šefik Ćufurović (u daqnjem tekstu apelanti) su 22. jula 2005. godine podnijeli apelaciju žaleći se na dužinu postupaka u predmetima koji se vode kod Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) za ostvarivanje wihovih prava na naknadu za eksproprisanu imovinu i prava na naknadu štete zbog toga što korisnik eksproprijacije ne ispuwava sporazum o pravičnoj nagodbi za eksproprisane nepokretnosti. Apelanti su takođe podnijeli apelaciju i protiv Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješewa Službe prostornog uređewa, resursa i zaštite okoline Opštine Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: Služba prostornog uređewa) broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine. Apelant Ahmet Ćufurović je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. apelaciju podnio i protiv Rješewa o privremenoj mjeri Opštinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješewa Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješewa Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) na osnovu člana 33 Pravila Ustavnog suda zatraženo je 6. novembra 2006. godine obavještenje da li je u upravnom sporu, koji su apelanti pokrenuli protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, donesena odluka ili je postupak u toku. Istog dana od Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je da dostavi spise predmeta broj P-628/86 i broj P-530/91, ukoliko su na rješavanju po žalbi apelanata. Takođe, istog dana od Službe za prostorno uređenje zatraženo je obavještenje o stanju upravnog spisa broj 05-31/2-14/02 u kom su apelanti kao stranke u postupku pokrenuli upravni spor protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, te da li je donesena i dostavljena odluka Vrhovnog suda. 3. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda od Opštinskog suda zatraženo je 6. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spise predmeta br. P-140/86, R-418/86, R-419/86, P-628/86, P-315/90, P-530/91, P-102/97 i P-274/03 (na koje su apelanti ukazali, kao i sve sudske spise koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata). 4. Vrhovni sud je obavještenje dostavio 10. novembra 2006. godine, a Kantonalni sud 8. novembra 2006. godine. 5. Odgovor na apelaciju i tražene sudske spise Opštinski sud dostavio je 1. decembra 2006. godine, a Služba za prostorno uređenje dostavila je obavještenje 14. novembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, obavještewa Vrhovnog i Kantonalnog suda, te odgovori Opštinskog suda i Službe prostornog uređewa, dostavljeni su apelantima 12. decembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Rješewima opštinske Komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, katastarsko -geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: opštinska Komisija za imovinsko-pravne poslove) broj 04/2-473-19-10/86 od 9. aprila 1986. godine, broj 04/2-475-19-8/86 od 5. juna 1986. godine i broj 04/2-473-19-11/86 od 9. juna 1986. godine, usvojen je predlog SOUR-a "Agrokomerc" RO Inženjering iz Velike Kladuše (u daqnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) da se u svrhu proširewa kamenoloma za eksploataciju kamena na lokaciji "Hajrat" eksproprišu nekretnine u svojini apelanata. U navedenim rješewima je, između ostalog, navedeno da je Rješenjem SO Velika Kladuša broj 010-012-252/85 od 26. decembra 1985. godine utvrđeno da je od opšteg interesa da se izgradi kamenolom "Hajrat" Dowa Slapnica na predmetnim nekretninama. Istim rješewima je određeno da će se naknada za eksproprisane nepokretnosti utvrditi u posebnom postupku nagodbom, a ukoliko ne dođe do sporazuma o pravičnoj nagodbi, predmeti će se uputiti sudu kako bi se utvrdila pravična naknada. 9. Apelant Ahmet Ćufurović je postigao sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti pred opštinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove 24. juna 1986. godine. Korisnik eksproprijacije se na Zapisnik o sporazumnom određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti broj 04/2-473-19-8/86 od 24. juna 1986. godine obavezao pred opštinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove da će na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti, čiji je vlasnik apelant Ahmet Ćufurović, dati u zamjenu nekretnine koje je kupio od Đure Rebića iz Kuka 138 Cetingrad. (Korisnik eksproprijacije je 20. juna 1986. godine kao kupac zakqučio Ugovor o kupovini nekretnina broj 3713/86 sa Draganom Rebićem i isplatio mu iznos od 6.300.000,00 dinara). U istom sporazumu su navedene konkretne nekretnine, sve upisane u zk. ul. br. 257 KO Cetiwski Varoš, te je određena obaveza korisnika eksproprijacije da obavi preseljenje apelanta i njegove porodice i preveze apelantu građevinski materijal koji bude upotrebqiv poslije rušewa eksproprisanog objekta. Apelant se saglasio da mu se na ime naknade preda u posjed i svojinu nepokretnost označena kao kč. br. 101/1, 99/1 i kč. br. 105, sa objektima izgrađenim na navedenim nekretninama, sve upisano u zk. ul. br. 257 KO Cetiwski Varoš. Tačkom četiri tog sporazuma određeno je da ovaj zapisnik u smislu člana 65 Zakona o eksproprijaciji ima snagu izvršnog rješewa. 10. Apelant Šefik Ćufurović pred istim organom uprave na ročištu održanom 20. novembra 1986. godine nije postigao sporazum o pravičnoj naknadi, kao ni otac apelanata Ibro Ćufurović. 11. Opštinska Komisija za imovinsko-pravne poslove je, u skladu sa članom 67 Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 19/77 i 18/86), svojim podneskom broj 04/2-473-19-11/86 od 26. novembra 1986. godine, koji je zaprimljen u Osnovnom sudu Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), istog dana dostavila upravni predmet apelanta Šefika Ćufurovića, kako bi se odredila pravična naknada, navodeći da raniji vlasnik - Šefik Ćufurović, 20. novembra 1986. godine nije prihvatio ponudu korisnika eksproprijacije. Predmet je registrovan pod brojem R-419/86. Osnovni sud je Rješenjem broj R-419/86 od 3. septembra 1990. godine, u predmetu određivawa pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti apelanta Šefika Ćufurovića, naveo da "stranke izjavquju da će sporazumno pokušati da riješe spor vezan za pravičnu naknadu, ukoliko to bude moguće s obzirom na zahtjeve koji su istaknuti. U protivnom obavijestiće sud o eventualnom nastavku postupka ili odustajanju". Nakon toga, u toku 2001. godine pa dalje, apelant se obraćao opštinskom načelniku, Kantonalnom tužilaštvu, korisniku eksproprijacije, Skupštini opštine Velika Kladuša i Ombudsmenu za qudska prava Bosne i Hercegovine o "upornom ćutanju Opštinskog suda i nerješavanju njegovog predmeta vezanog za eksproprijaciju nekretnina po rješenju opštinske Komisije za imovinsko-pravne poslove". Takođe, apelant je dopisom koji je zaprimljen 19. marta 2002. godine ponovo urgirao da se rješavaju predmeti. Iz dostavljene dokumentacije se ne vidi da je u konkretnom predmetu bilo daqnjeg postupawa suda. Prema podacima na omotu konkretnog spisa precrtan je broj R-419/86, a evidentiran je novi broj RT-251/97 12. Apelant Ahmet Ćufurović je Osnovnom sudu 2. septembra 1986. godine podnio tužbu protiv korisnika eksproprijacije za naknadu štete, koju je proširio 4. septembra 1986. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P-628/86. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisima proizlazi da se tužba odnosila na to da korisnik eksproprijacije nije ispunio postignuti sporazuma o naknadi eksproprisanih nepokretnosti apelantu, jer su zamjenske nekretnine u suštini kupljene od lica koje je bilo suvlasnik, a ne vlasnik svih zamjenskih nekretnina. Takođe, tužbama za naknadu štete protiv korisnika eksproprijacije evidentirani su predmeti br. P-140/86 i P-315/90. 13. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio tužbene zahtjeve apelanta Ahmeta Ćufurovića. Sud ih je ocijenio kao nepovezane i potpuno nerazumqive. Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-353/90 od 22. avgusta 1991. godine apelantova žalba protiv Rješewa broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine je uvažena, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz navođenje da je osporavana odluka donesena uz bitnu povredu odredbi člana 354 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Na omotu spisa konkretnog predmeta pored broja P-628/86 unesen je i broj P-530/91. Apelant je podneskom koji je Opštinski sud zaprimio 12. septembra 1990. godine i 27. januara 1992. godine, a koji je apelant označio kao urgenciju, zatražio da se dalje postupa po predmetu. Posebnim podneskom od 17. februara 1992. godine apelant je predložio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine da u predmetima br. P-140/86, P-315/90 i P-530/91 protiv korisnika eksproprijacije umjesto Osnovnog suda postupa drugi stvarno nadležan sud na području Bosne i Hercegovine. Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj R-74/92 od 24. jula 1992. godine (koje je Viši sud u Bihaću dostavio prvostepenom sudu tek 26. decembra 1996. godine) apelantov predlog je odbijen kao neosnovan. Apelant je i dalje tražio 15. aprila 2002. godine, 28. oktobra 2003. godine da sud djeluje, a posljedwi podnesak datira od 11. aprila 2006. godine. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda, a shodno Dnevnoj naredbi P-628/86 od 22. marta 1990. godine spis je arhiviran sa oznakom "rješenje pravosnažno 18. marta 1990. godine, spis u a/a". 14. Rješenjem Osnovnog suda broj 140/86 od 8. februara 1990. godine, povodom tužbe apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije radi naknade štete (v.s. 397.000,00 tadašwih dinara) određeno je da postupak miruje s tim da će se, ako ni jedna stranka postupak ne pokrene u roku od šest mjeseci, smatrati da je tužba povučena. Apelant je podnescima od 29. juna i 3. jula 1990. godine, te 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine, 15. aprila 2002. godine i 11. aprila 2006. godine, zatražio da se dalje vodi postupak i spoji ovaj predmet sa predmetom broj P-628/86. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda. 15. Rješenjem Osnovnog suda broj P-315/90 od 30. oktobra 1991. godine tužba apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije je odbačena zbog neurednosti, kao nerazumqiva. Viši sud je Rješenjem broj Gž-63/92 od 22. marta 1993. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 16. U obavještenju predsjednika Opštinskog suda broj SU-2/03 od 13. januara 2003. godine, koje je dostavljeno Ministarstvu za qudska prava Bosne i Hercegovine povodom žalbi apelanata na rad suda, konstatovano je da je "parnični predmet broj P-315/90 završen i da se nalazi u arhivi suda. Pregledom spisa broj P-315/90 utvrđeno je da je tužba tužioca Ahmeta Ćufurovića odbačena zbog neurednosti, jer sam nije mogao jasno da postavi određen tužbeni zahtjev čime su za njega nastupile štetne posljedice pošto je zbog nestručnosti i nedovoqnog pravnog znawa izgubio parnicu, pa bi ga trebalo poučiti da uzme punomoćnika koji bi ga zastupao do okončawa postupaka. Parnični predmet broj P-140/86 naknadno je zaveden pod novi broj P-530/91, te je po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i do danas, 13. januara 2003. godine, nije vraćen ovom sudu. U isti spis je spojen i nalazi se po žalbi predmet broj P-628/86. Iz navedenih razloga sasvim je očigledno da Opštinski sud ne odugovlači sa suđenjem u predmetu žalioca Ahmeta Ćufurovića. Nismo u mogućnosti da urgiramo kod Višeg suda da donese odluku po žalbi, iako je sasvim očigledno da se predmet po žalbi Ahmeta Ćufurovića nalazi više godina kod Kantonalnog suda u Bihaću". 17. Opštinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: tužilac) protiv apelanata radi smetawa posjeda, odredio privremenu mjeru kojom je tuženim apelantima naložio da skinu lanac i katanac sa ulazne kapije Kompleksa "Hajrat", te im zabranio da ulaze u posjed nekretnina označenih u tom Rješenju, s tim da privremena mjera ostaje na snazi dok se pravosnažno ne okonča postupak po tužbi tužioca. Opštinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 31. jula 2003. godine odbacio kao nedopuštene žalbe apelanata na Rješenje o privremenoj mjeri tog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine. 18. Apelanti su naknadno, 4. septembra 2003. godine, u istom predmetu podnijeli protivtužbu protiv tužioca radi predaje u posjed nekretnina ili novčane isplate, navodeći "da je od ranije u toku postupak između istih stranaka i povodom istih nekretnina" i tražeći da se spoje svi raniji predmeti koji se odnose na wihove imovinske zahtjeve. Na ročištu održanom 1. oktobra 2003. godine tužilac je smawio tužbeni zahtjev za smetanje posjeda, ali se nije izjasnio o protivtužbi apelanata, navodeći da je tek upoznat sa tužbenim zahtjevom apelanata i wihovim podnescima. Međutim, tužilac je podneskom broj 3575/03 od 6. oktobra 2003. godine, koji je zaprimljen u Opštinskom sudu 7. oktobra 2003. godine, osporio u cijelosti osnovu i visinu postavljene protivtužbe. Tužilac je predložio da sud odbije protivtužbu apelanata. Na ročištu od 6. novembra 2003. godine (kome nije prisustvovao tužilac, apelanti su bili prisutni), doneseno je rješenje koje glasi: "Opoziva se rješenje ovog suda da će se na današnjem ročištu održati rasprava, zbog izmjene ZPP-u, a primjenom člana 454 stav 3 ZPP." Apelant Ahmet Ćufurović je nakon toga zatražio "izuzeće sudije koji sudi u konkretnom predmetu, kao i svih sudija u Velikoj Kladuši, iz razloga što na presuđenje čeka već dvadeset godina". Sud je donio rješenje da se prekine rad na predmetu, a predsjednik Opštinskog suda je Rješenjem broj SU-338/03 od 21. novembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće sudije. Apelantima je navedeno rješenje uručeno 21. novembra 2003. godine, kada je Opštinski sud na predlog apelanata donio rješenje da se ročište održi iako je odsutan tužilac koji je uredno obaviješten i da se vodi postupak i po protivtužbi apelanata kao jedan postupak, te da se na istom ročištu raspravlja da li je dopuštena protivtužba apelanata i o eventualnim procesnim smetwama za dalje vođenje postupka. Opštinski sud je, nakon što je saslušao apelante, donio rješenje kojim je pripremno ročite odložio za 17. decembar 2003. godine, s tim da sud od pisare tog suda zatraži podatak pod kojim brojem se vodi spor Šefika Ćufurovića protiv tuženog "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (da li je to predmet P-419/86 ili se radi o nekom drugom broju). Opštinski sud je na ročištu 17. decembra 2003. godine (na koji se tužilac ponovo nije odazvao, apelanti prisutni) konstatovao da je 11. decembra 2003. godine, na traženje Nezavisne pravosudne komisije, Kancelarija Bawa Luka, kompletan spis broj P-274/03 predat zaposleniku navedene komisije. Sud je odložio ročište do povraćaja spisa. U predmetu nema dokaza kada je Nezavisna pravosudna komisija vratila spis Opštinskom sudu. Sud je takođe 5. aprila 2005. godine, na traženje Kantonalnog tužilaštva predmetni spis dostavio na uvid, a Kantonalno tužilaštvo ga je vratilo 21. septembra 2005. godine, od kada pa sve do dostavljanja spisa Ustavnom sudu u konkretnom predmetu nije postupano. Opštinski sud nije naveo razloge zbog kojih nije dalje postupano u predmetu. 19. Rješenjem Službe prostornog uređewa broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili deeksproprijaciju nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije. Apelanti su protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine pokrenuli upravni spor kod Vrhovnog suda koji ga je, po upravnoj tužbi apelanata a u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, 28. marta 2005. godine proslijedio na nadležnost Kantonalnom sudu pred kojim je postupak u toku. 20. Rješenjem Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine odbijen je predlog apelanta Ahmeta Ćufurovića da mu se vrati pravo na roditeqsko staranje koje mu je oduzeto Rješenjem tog suda broj R-39/89-9 od 22. decembra 1989. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem broj Gž-130/90-2 Okružnog suda u Karlovcu od 15. marta 1990. godine. 21. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. juna 2006. godine, u vanparničnom predmetu apelanta Ahmeta Ćufurovića kao predlagača i protivstranke Centra za socijalno staranje Sluw radi vraćawa prava na roditeqsko staranje, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. IV. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 73 Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumqiv ili nepotpun, sud će radi otklawawa tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336 ovog zakona. Član 74 stav 1 Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako ti zahtjevi mogu da se prebiju, ili ako se protivtužbom traži da se utvrdi neko pravo ili pravni odnos od čijeg postojawa ili nepostojawa zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 83 Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili u kojim je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz suglasnost stranaka, rješenjem da spoji sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smawili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu. Sud može, uz saglasnost stranaka, da odredi da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te da nakon završetka odvojenog raspravljanja donese posebne odluke o tim zahtjevima. Rješewa iz st. 1 i 2 ovog člana mogu, u pravilu, da se donesu najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. Član 94 stav 2 Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je održano pripremno ročište. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale da im nakon eksproprijacije nepokretnosti koja je sprovedena 1986. godine nije dodijeljena nadoknada, i to apelantu Šefiku Ćufuroviću, a da korisnik eksproprijacije prema apelantu Ahmetu Ćufuroviću nije u suštini ispoštovao sporazum o pravičnoj naknadi za eksproprisanu imovinu. Apelant Ahmet Ćufurović posebno navodi da nekretnine koje je korisnik eksproprijacije kupio od Đure Rebića u selu Kuk Cetiwgrad nisu mogle da budu zamjenske, jer je naknadno utvrđeno da se radi o suvlasničkoj imovini, odnosno da kako ističe apelant, prodavac navodno nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, tako da sporazum o naknadi nije mogao u suštini ni da se realizuje, iako je on već sa porodicom, po zahtjevu korisnika eksproprijacije, bio iseljen iz svoje kuće sa svog imawa sa mnogočlanom porodicom i maloljetnom djecom, tvrdeći da je od tada postao beskućnik, te da mu je nakon toga oduzeto roditeqsko staranje. Apelanti ističu da nadležan sud još ni do danas nije riješio predmete koji se odnose na navedena pitawa, a takođe ni predmet broj P-274/03 u kom su podnijeli protivtužbu protiv korisnika eksproprijacije tražeći da se svi wihovi raniji zahtjevi spoje i riješi pitanje određivawa pravične naknade za apelanta Šefika Ćufurovića i naknade štete za apelanta Ahmeta Ćufurovića. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale na dužinu trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluka u razumnom roku pred Opštinskim sudom u predmetima br. R-419/86 (RT-251/97), P-140/86, P-315/86, P-628/86, P-530/91 i P-274/03, odnosno povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj dužini postupka, jer još nisu donesene ni prvostepene odluke. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Opštinski sud da odluči o wihovim imovinskim zahtjevima, poništi Rješenje Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenje Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina i ukine Rješenje Opštinskog suda broj P-274/03, kojim je određena privremena mjera. Ahmet Ćufurović posebno traži da Ustavni sud poništi Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenje Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, kojim mu je oduzeto roditeqsko staranje. Apelanti smatraju da im je navedenim osporavanim rješewima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je nepravilno primijenjeno materijalno pravo. b) Odgovori na apelaciju 24. Vrhovni sud u obavještenju povodom upravnog spora kog su pokrenuli apelanti protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine navodi da je, u skladu sa članom 75 stav 3 Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05), tužba proslijeđena na nadležno rješavanje Kantonalnom sudu u Bihaću 28. marta 2005. godine. 25. Kantonalni sud u svom obavještenju ističe da predmeti Opštinskog suda br. P-530/91 i P-628/86 nisu dostavljeni Kantonalnom sudu radi odlučivawa o žalbi, a da se navedeni predmeti, shodno informaciji koju su dobili provjerom kroz evidenciju Opštinskog suda, nalaze u predmetu tog suda broj P-274/03. 26. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da dostavlja predmete koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata vezane za naknadu eksproprisane imovine uz napomenu da je predmet broj P-530/91 (ranije 628/86) završen i da je odložen u a/a. U predmetu broj P-274/03, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša protiv apelanata radi smetawa posjeda, apelanti su, kao tuženi, istakli protivtužbeni zahtjev za naknadu eksproprisane imovine, naveli da postoji u Opštinskom sudu još predmeta između istih stranaka zbog istog osnova, te su u spis broj P-274/03 uloženi i predmeti ovog suda br. P-419/86 (koji se ne odnosi na stranke), P-315/90 (spis završen i odložen u a/a), R-102/97 (ne odnosi se na stranke), R-418/86 (spis završen i odložen u a/a). Predmet broj P-140/86 nije zaveden u 1997. godini, od kada su u ovom sudu zavedeni prijeratni predmeti u radu), a takođe ni predmet broj RT- 251/97. Dalje se ističe da je predmet broj P-274/03 u 2004. godini nosila na uvid Nezavisna pravosudna komisija, a u 2005. godini Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona. Takođe, navedeno je da je zaduženi sudija u ovom predmetu dužio samo taj predmet, a nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo konkretan predmet u njemu nisu dalje preduzimane nikakve radnje. 27. Služba prostornog uređewa u obavještenju navodi da su uvidom u predmet broj 05-31/2-14/02 ustanovili da, povodom upravnog spora koji su pokrenuli apelanti protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, nije još dostavljena odluka nadležnog suda. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 30. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava u pogledu iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti može da se primjenjuje automatski, a prilikom ispitivawa da li je to pravo bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanata 33. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što postupci traju neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajawa postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugalije, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret da sam otkriva koji je najefikasniji put kojim bi došao do ostvarewa svojih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripisuje pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Odluku Ustavnog suda broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 36. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješewa Službe prostornog uređewa broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, te Rješewa Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješewa Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tač. 9, 10 i 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 1 i stav 4 tač. 10 i 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (10) apelacija je ratione per so nae inkompatibilna sa Ustavom; (14) apelacija je preuranjena". 37. Shodno navedenim odredbama apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 38. U konkretnom slučaju postupak po tužbi apelanata protiv Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine je u toku pred Kantonalnim sudom, te Ustavni sud zakqučuje da je apelacija preuranjena u odnosu na osporavano rješenje Federalne uprave i Rješenje Službe prostornog uređewa broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine. 39. U odnosu na osporavano Rješenje o privremenoj mjeri Opštinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, kojim je tuženim apelantima radi smetawa posjeda naloženo da skinu lanac i katanac sa ulazne kapije tužioca, s tim da privremena mjera ostaje na snazi dok se pravosnažno ne okonča postupak po tužbi tužioca, Ustavni sud primjećuje da se ova Odluka tiče građanskih prava i obaveza apelanata. Ustavni sud zakqučuje da je, u okolnostima kada eventualna povreda može da se ispravi u kasnijoj fazi postupka, s obzirom na činjenicu da ova Odluka može da se osporava žalbom protiv prvostepene odluke o tužbenom zahtjevu, apelacija u ovom dijelu preuranjena. 40. U vezi sa dopustivosti apelacije protiv Rješewa Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješewa Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud ističe da je nadležnost Ustavnog suda određena ustavnom odredbom u članu VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine, iz koje nesumwivo proizilazi da Ustavni sud ima jurisdikciju samo na području države Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, oduzimanje apelantovog roditeqskog prava dogodilo se na teritoriji druge države, tj. na području Sluwa u Republici Hrvatskoj, na čijoj teritoriji Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema bilo kakvu nadležnost, niti njegove odluke mogu da budu obavezujuće na teritoriji Republike Hrvatske. Stoga, Ustavni sud nema nadležnost ratione per so nae da odlučuje u konkretnom slučaju u odnosu na osporavane odluke Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Opštinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. 41. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tač. 10 i 14 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, ili ratione per so nae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija nedopuštena protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješewa Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, Rješewa Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine i odluka Županijskog suda Karlovac broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Opštinskog suda Sluw broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine u Republici Hrvatskoj. VII. Meritum 42. Apelanti se žale da wihovi predmeti koji se vode pred Opštinskim sudom nisu završeni u "razumnom roku", te da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 43. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 45. U konkretnom slučaju potrebno je da se odgovori na pitanje da li predmetni postupci imaju karakter "spora" u kom su utvrđivana, kao prvo, "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava, shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problemi riješiti" i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 46. U konkretnom slučaju postupci se odnose na pitanje određivawa pravične naknade za eksproprisanu imovinu i pitanje naknade štete zbog neispuwavawa sporazuma o pravičnoj nagodbi, propuštanje nadležnog suda da procesira protivtužbu apelanata, odnosno odlučivawa nadležnog suda o pravima apelanata građanske prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Pe riod koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da su postupci za naknadu štete po zahtjevu apelanta Ahmeta Ćufurovića, te određivanje pravične naknade za eksproprisanu imovinu apelantu Šefiku Ćufuroviću po zahtjevu opštinske Komisije za imovinsko-pravne poslove pokrenuti 2. i 4. septembra i 26. novembra 1986. godine i još nisu okončani. Međutim, vremenski pe riod koji je relevantan u ovom slučaju započinje 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, a Evropska konvencija, shodno članu II/2 Ustava, postala obavezni dio prava Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred nadležnim sudom do 14. decembra 1995. godine trajao više od osam godina. 48. Nakon 14. decembra 1995. godine predmeti su u suštini i dalje u postupku i nisu donesene nikakve meritorne odluke. O ovakvom kašnjenju Opštinski sud nije dao nikakvo objašnjenje, tj. u odnosu na predmete br. P-140/86 i RT-251/97 u odgovoru je navedeno da oni nisu evidentirani u 1997. godini kada su se evidentirali prijeratni predmeti u radu, a da se predmet broj P-530/91, ranije evidentiran kao broj P-628/86, vodi kao završen i da je odložen u a/a. O predmetu broj R-419/86 Opštinski sud se nije ni izjasnio. U odnosu na predmet broj P-315/86 sud je naveo da je završen i da je odložen u a/a, dok je za predmet broj P-274/03 istakao da nije završen i da u njemu nije postupano od 21. septembra 2005. godine, nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo predmetni spis, bez navođewa razloga takvog daqnjeg nepostupawa. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnim postupcima (izuzev predmeta broj P-315/86, jer je predmet završen) došlo do kršewa prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelante dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Ustavni sud će posebno u odnosu na predmet broj P-274/03 ispitati da li je došlo do kršewa prava na pristup sudu. a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku određivawa pravične naknade za eksproprisanu imovinu i postupku utvrđivawa naknade štete radi nemogućnosti realizacije sporazuma o naknadi za eksproprisanu nekretninu, kao i postupku zbog smetawa posjeda i spajanju svih imovinskih zahtjeva apelanata koji se odnose na navedena pitawa. Takođe, iako su u predmetnim postupcima ukqučene samo dvije strane, s obzirom na sve ove postupke, te činjenična i pravna pitawa koja je trebalo u tim postupcima da se rasprave, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu. b) Ponašanje apelanata 52. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 53. Apelanti su svojim pisanim podnescima od 12. septembra i 29. juna 1990. godine, 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine (kojim su održali kontinuitet potrebnih aktivnosti) i dalje podnescima nakon 14. decembra 1995. godine tražili da nadležni sud postupa u wihovim predmetima. To ukazuje da su apelanti imali aktivan odnos u pogledu konkretnih postupaka. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da dužina postupka, u relevantnom vremenskom periodu, ne može da se pripiše apelantima, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle da dovedu do odugovlačewa postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 54. Apelant Ahmet Ćufurović je 2. i 4. septembra 1986. godine podnio tužbe za naknadu štete. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio apelantove tužbene zahtjeve. Kako je ranije navedeno, predmet broj P-628/86 evidentiran je i kao broj P-530/91, a Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-359/90 od 22. avgusta 1991. godine usvojena je apelantova žalba protiv prvostepenog Rješewa Osnovnog suda broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak nije sproveden, iako je apelant pored urgencija prije 14. decembra 1995. godine i dalje, svojim podnescima nakon 14. decembra 1995. godine, tražio da sud postupa. Odluka nije donesena ni do donošewa ove Odluke suda. Takođe iz podnesaka Opštinskog suda, koje je sud dostavljao na traženje opštinskog načelnika, vidi se da je i apelant Šefik Ćufurović ostao aktivan u traženju rješavawa predmeta broj R-419/86 (RT -251/94) nakon 14. decembra 1995. godine. Odluka nije donesena ni do donošewa ove Odluke. U predmetu P-140/86, koji se odnosi na tužbu apelanta Ahmeta Ćufurovića, iz dostavljene dokumentacije nije moglo da se utvrdi da je u tom predmetu donesena odluka, odnosno da je po žalbi Kantonalni sud donio odluku o kojoj je, u obavještenju predsjednika Opštinskog suda od 13. januara 2003. godine dostavljenom Ministarstvu, između ostalog navedeno, "spis broj P-140/86 naknadno zaveden pod novi broj P-530/91, po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i nije vraćen do 13. januara 2003. godine". S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupaka najviše doprinio Opštinski sud, ali i Kantonalni sud. U predmetu broj P-274/03 u kom su apelanti 4. septembra 2003. godine podnijeli protivtužbu tražeći, između ostalog, da se spoje svi raniji predmeti koji se odnose na wihove imovinske zahtjeve, Ustavni sud uočava da Opštinski sud u suštini nije održao pripremno ročište ni nakon što je 21. septembra 2005. godine predmetni spis vratilo Kantonalno tužilaštvo, niti je naveo razloge zbog kojih nije postupao u predmetu. 55. S obzirom da postoje navedene činjenice Ustavni sud zakqučuje da, bez obzira koliko predmetni postupci i bili složeni, postoji povreda prava apelanata na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na pristup sudu i time povreda na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". S obzirom da postupak u navedenim predmetima još uvijek nije završen, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Opštinski, ali i Kantonalni sud. 57. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 58. Razmatrajući konkretan predmet broj P-274/03 u svjetlu prakse Evropskog suda za qudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku preduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatuje da je propust Opštinskog suda da u vremenu više od godinu dana, nakon povratka spisa sa uvida koji je vršilo Kantonalno tužilaštvo, ne preduzme dalje radnje s ciljem da procesira protivtužbe apelanata, rezultovao povredom wihovih prava na pristup sudu, te nemogućnošću apelantima da se pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o wihovom građanskom pravu. Ustavni sud podsjeća da mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispuwava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi npr. Dom za qudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu, tačka 146). VIII. Zakqučak 59. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak donošewa odluke nije okončan jedanaest godina od dana podnošewa tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju nadležnih sudova. Takođe imajući u vidu da u periodu više od godinu dana Opštinski sud, nakon povraćaja spisa sa uvida, nije preduzeo ni jednu radnju s ciljem da dalje procesira protivtužbu, apelantima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na efektivan pristup sudu zaštićen članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 61..Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1526/05, rješavajući apelaciju Ahmeta Ćufurovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 10. i 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši hitno donošenje odluke u predmetima br. P-140/86, R-419/86 (RT-251/97), P-628/86 (P-530/91) i P-274/03, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića protiv Rješenja Općinskog suda Velika Kladuša broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića i Šefika Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline Općine Velika Kladuša broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, jer je preuranjena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Ćufurovića podnesena protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu u Republici Hrvatskoj broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione per so nae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ahmet Ćufurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše je podnio 22. novembra 2000. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao predmet SU broj 44/00. Ustavni sud je dopisima od 12. februara 2001. godine i 3. jula 2002. godine, u skladu s članom 11. stav 3. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, obavijestio apelanta da se iz njegovog podneska ne može jasno zaključiti za koja prava smatra da su mu povrijeđena. Apelantu je istovremeno ukazano na sadržaj čl. II/2. i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te su mu dostavljeni odgovarajući obrasci radi eventualnog podnošenja apelacije. Apelant i njegov brat Šefik Ćufurović (u daljnjem tekstu apelanti) su 22. jula 2005. godine podnijeli apelaciju žaleći se na dužinu postupaka u predmetima koji se vode kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za ostvarivanje njihovih prava na naknadu za ekspropriranu imovinu i prava na naknadu štete 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. zbog toga što korisnik eksproprijacije ne ispunjava sporazum o pravičnoj nagodbi za eksproprirane nepokretnosti. Apelanti su također podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja, resursa i zaštite okoline Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Služba prostornog uređenja) broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine. Apelant Ahmet Ćufurović je apelaciju podnio i protiv Rješenja o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda zatraženo je 6. novembra 2006. godine obavještenje je li u upravnom sporu, kojeg su apelanti pokrenuli protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, donesena odluka ili je postupak u toku. Istog dana od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je zatraženo da dostavi spise predmeta broj P-628/86 i broj P-530/91, ukoliko su na rješavanju po žalbi apelanata. Također, istog dana od Službe za prostorno uređenje je zatraženo obavještenje o stanju upravnog spisa broj 05-31/2-14/02 u kojem su apelanti kao stranke u postupku pokrenuli upravni spor protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, te je li donesena i dostavljena odluka Vrhovnog suda. 3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je zatraženo 6. novembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spise predmeta br. P-140/86, R-418/86, R-419/86, P-628/86, P-315/90, P-530/91, P-102/97 i P-274/03 (na koje su apelanti ukazali, kao i sve sudske spise koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata). 4. Vrhovni sud je obavještenje dostavio 10. novembra 2006. godine, a Kantonalni sud 8. novembra 2006. godine. 5. Odgovor na apelaciju i tražene sudske spise Općinski sud je dostavio 1. decembra 2006. godine, a Služba za prostorno uređenje je dostavila obavještenje 14. novembra 2006. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, obavještenja Vrhovnog i Kantonalnog suda, te odgovori Općinskog suda i Službe prostornog uređenja, su dostavljeni apelantima 12. decembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Rješenjima općinske Komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, katastarsko-geodetske i imovinsko-pravne poslove SO Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: općinska Komisija za imovinsko-pravne poslove) broj 04/2-473-19-10/86 od 9. aprila 1986. godine, broj 04/2-475-19-8/86 od 5. juna 1986. godine i broj 04/2-473-19-11/86 od 9. juna 1986. godine, usvojen je prijedlog SOUR-a "Agrokomerc" RO Inženjering iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) da se u svrhu proširenja kamenoloma za eksploataciju kamena na lokaciji "Hajrat" eksproprišu nekretnine u vlasništvu apelanata. U navedenim rješenjima je, između ostalog, navedeno da je Rješenjem SO Velika Kladuša broj 010-012-252/85 od 26. decembra 1985. godine utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja kamenoloma "Hajrat" Donja Slapnica na predmetnim nekretninama. Istim rješenjima je određeno da će se naknada za eksproprirane nepokretnosti utvrditi u posebnom postupku nagodbom, a ukoliko ne dođe do sporazuma o pravičnoj nagodbi, predmeti će se uputiti sudu radi utvrđivanja pravične naknade. 9. Apelant Ahmet Ćufurović je postigao sporazum o naknadi za eksproprirane nepokretnosti pred općinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove 24. juna 1986. godine. Korisnik eksproprijacije se na Zapisnik o sporazumnom određivanju naknade za eksproprirane nepokretnosti broj 04/2-473-19-8/86 od 24. juna 1986. godine obavezao pred općinskom Komisijom za imovinsko-pravne poslove da će na ime naknade za eksproprirane nepokretnosti, čiji je vlasnik apelant Ahmet Ćufurović, dati u zamjenu nekretnine koje je kupio od Đure Rebića iz Kuka 138 Cetingrad. (Korisnik eksproprijacije je 20. juna 1986. godine kao kupac zaključio Ugovor o kupovini nekretnina broj 3713/86 s Draganom Rebićem i isplatio mu iznos od 6.300.000,00 dinara). U istom sporazumu su navedene konkretne nekretnine, sve upisane u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš, te je određena obaveza korisnika eksproprijacije da obavi preseljenje apelanta i njegove porodice i preveze apelantu građevinski materijal koji bude upotrebljiv poslije rušenja ekspropriranog objekta. Apelant se saglasio da mu se na ime naknade preda u posjed i vlasništvo nepokretnost označena kao kč. br. 101/1, 99/1 i kč. br. 105, s objektima izgrađenim na navedenim nekretninama, sve upisano u zk. ul. br. 257 KO Cetinjski Varoš. Tačkom četiri tog sporazuma je određeno da ovaj zapisnik u smislu člana 65. Zakona o eksproprijaciji ima snagu izvršnog rješenja. 10. Apelant Šefik Ćufurović pred istim organom uprave na ročištu održanom 20. novembra 1986. godine nije postigao sporazum o pravičnoj naknadi, kao ni otac apelanata Ibro Ćufurović. 11. Općinska Komisija za imovinsko-pravne poslove je, u skladu s članom 67. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" br. 19/77 i 18/86), svojim podneskom broj 04/2-473-19-11/86 od 26. novembra 1986. godine, koji je zaprimljen u Osnovnom sudu Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), istog dana dostavila upravni predmet apelanta Šefika Ćufurovića, radi određivanja pravične naknade, navodeći da raniji vlasnik - Šefik Ćufurović, 20. novembra 1986. godine nije prihvatio ponudu korisnika eksproprijacije. Predmet je registriran pod brojem R-419/86. Osnovni sud je Rješenjem broj R-419/86 od 3. septembra 1990. godine, u predmetu određivanja pravične naknade za eksproprirane nepokretnosti apelanta Šefika Ćufurovića, naveo da "stranke izjavljuju da će sporazumno pokušati riješiti spor vezan za pravičnu naknadu, ukoliko to bude moguće s obzirom na istaknute zahtjeve. U protivnom obavijestit će sud o eventualnom nastavku postupka ili odustajanju". Nakon toga, u toku 2001. godine pa dalje, apelant se obraćao općinskom načelniku, Kantonalnom tužilaštvu, korisniku eksproprijacije, Skupštini općine Velika Kladuša i Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine o "upornoj šutnji Općinskog suda i nerješavanju njegovog predmeta vezanog za eksproprijaciju nekretnina po rješenju općinske Komisije za imovinsko-pravne poslove". Također, apelant je dopisom koji je zaprimljen 19. marta 2002. godine ponovo urgirao na rješavanju predmeta. Iz dostavljene dokumentacije se ne vidi da je u konkretnom predmetu bilo daljnjeg postupanja suda. Prema podacima na omotu konkretnog spisa precrtan je broj R-419/86, a evidentiran je novi broj RT-251/97 12. Apelant Ahmet Ćufurović je Osnovnom sudu 2. septembra 1986. godine podnio tužbu protiv korisnika eksproprijacije za naknadu štete, koju je proširio 4. septembra 1986. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P-628/86. Iz dokumentacije koja se nalazi u spisima proizlazi da se tužba odnosila na to da korisnik eksproprijacije nije ispunio postignuti sporazuma o naknadi ekspropriranih nepokretnosti apelantu, jer su zamjenske nekretnine u suštini kupljene od lica koje je bilo suvlasnik, a ne vlasnik svih zamjenskih nekretnina. Također, tužbama za naknadu štete protiv korisnika eksproprijacije evidentirani su predmeti br. P-140/86 i P-315/90. 13. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio tužbene zahtjeve apelanta Ahmeta Ćufurovića. Sud ih je ocijenio nepovezanim i potpuno nerazumljivim. Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-353/90 od 22. augusta 1991. godine apelantova žalba protiv Rješenja broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine je uvažena, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz navođenje da je pobijana odluka donesena uz bitnu povredu odredaba člana 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na omotu spisa konkretnog predmeta pored broja P-628/86 unesen je i broj P-530/91. Apelant je podneskom koji je Općinski sud zaprimio 12. septembra 1990. godine i 27. januara 1992. godine, a koji je apelant označio kao urgenciju, zatražio dalje postupanje po predmetu. Posebnim podneskom od 17. februara 1992. godine apelant je predložio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine da u predmetima br. P-140/86, P-315/90 i P-530/91 protiv korisnika eksproprijacije umjesto Osnovnog suda postupa drugi stvarno nadležan sud na području Bosne i Hercegovine. Rješenjem Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj R-74/92 od 24. jula 1992. godine (koje je Viši sud u Bihaću dostavio prvostepenom sudu tek 26. decembra 1996. godine) apelantov prijedlog je odbijen kao neosnovan. Apelant je i dalje tražio postupanje suda 15. aprila 2002. godine, 28. oktobra 2003. godine, a posljednji podnesak datira od 11. aprila 2006. godine. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda, a prema Dnevnoj naredbi P-628/86 od 22. marta 1990. godine spis je arhiviran sa oznakom "rješenje pravosnažno 18. marta 1990. godine, spis u a/a". 14. Rješenjem Osnovnog suda broj 140/86 od 8. februara 1990. godine, povodom tužbe apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije radi naknade štete (v.s. 397.000,00 tadašnjih dinara) određeno je mirovanje postupka s tim da će se, ako ni jedna stranka postupak ne pokrene u roku od šest mjeseci, smatrati da je tužba povučena. Apelant je podnescima od 29. juna i 3. jula 1990. godine, te 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine, 15. aprila 2002. godine i 11. aprila 2006. godine, zatražio dalje vođenje postupka i spajanje ovog predmeta s predmetom broj P-628/86. U predmetu se ne nalaze naknadne odluke suda. 15. Rješenjem Osnovnog suda broj P-315/90 od 30. oktobra 1991. godine tužba apelanta Ahmeta Ćufurovića protiv korisnika eksproprijacije je odbačena zbog neurednosti, kao nerazumljiva. Viši sud je Rješenjem broj Gž-63/92 od 22. marta 1993. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 16. U obavještenju predsjednika Općinskog suda broj SU-2/03 od 13. januara 2003. godine, koje je dostavljeno Ministarstvu za ljudska prava Bosne i Hercegovine povodom žalbi apelanata na rad suda, konstatirano je da je "parnični predmet broj P-315/90 završen i da se nalazi u arhivi suda. Pregledom spisa broj P-315/90 je utvrđeno da je tužba tužitelja Ahmeta Ćufurovića odbačena zbog neurednosti, jer sam nije mogao jasno postaviti određen tužbeni zahtjev čime su za njega nastupile štetne posljedice pošto je zbog nestručnosti i nedovoljnog pravnog znanja izgubio parnicu, pa bi ga trebalo poučiti da uzme punomoćnika za zastupanje do okončanja svojih postupaka. Parnični predmet broj P-140/86 naknadno je zaveden pod novi broj P-530/91, te je po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i do danas, 13. januara 2003. godine, nije vraćen ovom sudu. U isti spis je spojen i nalazi se po žalbi predmet broj P-628/86. Iz navedenih razloga sasvim je očito da Općinski sud ne odugovlači sa suđenjem u predmetu žalitelja Ahmeta Ćufurovića. Nismo u mogućnosti urgirati kod Višeg suda donošenje odluke po žalbi, iako je sasvim očito da se predmet po žalbi Ahmeta Ćufurovića nalazi više godina kod Kantonalnog suda u Bihaću". 17. Općinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata radi smetanja posjeda, odredio privremenu mjeru kojom je tuženim apelantima naložio da skinu lanac i lokot s ulazne kapije Kompleksa "Hajrat", te im zabranio ulazak u posjed nekretnina označenih u tom Rješenju, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja. Općinski sud je Rješenjem broj P-274/03 od 31. jula 2003. godine odbacio kao nedopuštene žalbe apelanata na Rješenje o privremenoj mjeri tog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine. 18. Apelanti su naknadno, 4. septembra 2003. godine, u istom predmetu podnijeli protutužbu protiv tužitelja radi predaje u posjed nekretnina ili novčane isplate, navodeći "da je od ranije u toku postupak između istih stranaka i povodom istih nekretnina" i tražeći spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve. Na ročištu održanom 1. oktobra 2003. godine tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za smetanje posjeda, ali se nije izjasnio o protutužbi apelanata, navodeći da je tek upoznat s tužbenim zahtjevom apelanata i njihovim podnescima. Međutim, tužitelj je podneskom broj 3575/03 od 6. oktobra 2003. godine, koji je zaprimljen u Općinskom sudu 7. oktobra 2003. godine, osporio u cijelosti osnovu i visinu postavljene protutužbe. Tužitelj je predložio da sud odbije protutužbu apelanata. Na ročištu od 6. novembra 2003. godine (kojem nije prisustvovao tužitelj, apelanti su bili prisutni), doneseno je rješenje koje glasi: "Opoziva se rješenje ovog suda da će se na današnjem ročištu održati rasprava, zbog izmjene ZPP-u, a primjenom člana 454. stav 3. ZPP." Apelant Ahmet Ćufurović je nakon toga zatražio "izuzeće sudije koji sudi u konkretnom predmetu, kao i svih sudija u Velikoj Kladuši, iz razloga što na presuđenje čeka već dvadeset godina". Sud je donio rješenje o prekidu rada na predmetu, a predsjednik Općinskog suda je Rješenjem broj SU-338/03 od 21. novembra 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće sudije. Apelantima je navedeno rješenje uručeno 21. novembra 2003. godine, kada je Općinski sud na prijedlog apelanata donio rješenje da se održi ročište u odsustvu uredno obaviještenog tužitelja i da se vodi postupak i po protutužbi apelanata kao jedan postupak, te da će na istom ročištu biti raspravljeno o dopuštenosti protutužbe apelanata i o eventualnim procesnim smetnjama za dalje vođenje postupka. Općinski sud je, nakon što je saslušao apelante, donio rješenje kojim je pripremno ročite odložio za 17. decembar 2003. godine, s tim da sud od pisarnice tog suda zatraži podatak pod kojim brojem se vodi spor Šefika Ćufurovića protiv tuženog "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša (je li to predmet P-419/86 ili se radi o nekom drugom broju). Općinski sud je na ročištu 17. decembra 2003. godine (na koji se tužitelj ponovo nije odazvao, apelanti prisutni) konstatirao da je 11. decembra 2003. godine, na traženje Nezavisne pravosudne komisije, Ured Banja Luka, kompletan spis broj P-274/03 predat zaposleniku navedene komisije. Sud je odložio ročište do povrata spisa. U predmetu nema dokaza kada je Nezavisna pravosudna komisija vratila spis Općinskom sudu. Sud je također 5. aprila 2005. godine, na traženje Kantonalnog tužilaštva predmetni spis dostavio na uvid, a Kantonalno tužilaštvo ga je vratilo 21. septembra 2005. godine, od kada pa sve do dostave spisa Ustavnom sudu u konkretnom predmetu nije postupano. Općinski sud nije naveo razloge daljnjeg nepostupanja u predmetu. 19. Rješenjem Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili deeksproprijaciju nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije. Apelanti su protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine pokrenuli upravni spor kod Vrhovnog suda koji ga je, po upravnoj tužbi apelanata a u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, 28. marta 2005. godine proslijedio na nadležnost Kantonalnom sudu pred kojim je postupak u toku. 20. Rješenjem Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine je odbijen prijedlog apelanta Ahmeta Ćufurovića da mu se vrati pravo na roditeljsko staranje koje mu je oduzeto Rješenjem tog suda broj R-39/89-9 od 22. decembra 1989. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem broj Gž-130/90-2 Okružnog suda u Karlovcu od 15. marta 1990. godine. 21. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. juna 2006. godine, u vanparničnom predmetu apelanta Ahmeta Ćufurovića kao predlagateja i protustranke Centra za socijalno staranje Slunj radi vraćanja prava na roditeljsko staranje, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. IV. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 73. Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336. ovog zakona. Član 74. stav 1. Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 83. Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojim je ista osoba protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženih, sud može, uz suglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve te parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu. Sud može, uz suglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe, te će nakon završetka odvojenog raspravljanja donijeti posebne odluke o tim zahtjevima. Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, u pravilu, donijeti najkasnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale da im nakon eksproprijacije nepokretnosti koja je provedena 1986. godine nije dodijeljena nadoknada, i to apelantu Šefiku Ćufuroviću, a da korisnik eksproprijacije prema apelantu Ahmetu Ćufuroviću nije u suštini ispoštovao sporazum o pravičnoj naknadi za ekspropriranu imovinu. Apelant Ahmet Ćufurović posebno navodi da nekretnine koje je korisnik eksproprijacije kupio od Đure Rebića u selu Kuk Cetinjgrad nisu mogle biti zamjenske, jer se naknadno utvrdilo da se radi o suvlasničkoj imovini, odnosno da kako ističe apelant, prodavac navodno nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, tako da se sporazum o naknadi nije mogao u suštini ni realizirati, iako je on već sa porodicom, po zahtjevu korisnika eksproprijacije, bio iseljen iz svoje kuće sa svog imanja sa mnogočlanom porodicom i maloljetnom djecom, tvrdeći da je od tada postao beskućnik, te da mu je nakon toga oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti ističu da nadležan sud još ni do danas nije riješio predmete koji se odnose na navedena pitanja, a također ni predmet broj P-274/03 u kojem su podnijeli protutužbu protiv korisnika eksproprijacije tražeći da se svi njihovi raniji zahtjevi spoje i riješi pitanje određivanja pravične naknade za apelanta Šefika Ćufurovića i naknade štete za apelanta Ahmeta Ćufurovića. Iz apelacije proizlazi da se apelanti žale na dužinu trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluka u razumnom roku pred Općinskim sudom u predmetima br. R-419/86 (RT-251/97), P-140/86, P-315/86, P-628/86, P-530/91 i P-274/03, odnosno povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj dužini postupka, jer još nisu donesene ni prvostepene odluke. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Općinski sud da odluči o njihovim imovinskim zahtjevima, poništi Rješenje Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenje Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina i ukine Rješenje Općinskog suda broj P-274/03, kojim je određena privremena mjera. Ahmet Ćufurović posebno traži da Ustavni sud poništi Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenje Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, kojim mu je oduzeto roditeljsko staranje. Apelanti smatraju da im je navedenim pobijanim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je nepravilno primijenjeno materijalno pravo. b) Odgovori na apelaciju 24. Vrhovni sud u obavještenju povodom upravnog spora kojeg su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine navodi da je, u skladu s članom 75. stav 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05), tužba proslijeđena na nadležno rješavanje Kantonalnom sudu u Bihaću 28. marta 2005. godine. 25. Kantonalni sud u svom obavještenju ističe da predmeti Općinskog suda br. P-530/91 i P-628/86 nisu dostavljeni Kantonalnom sudu radi odlučivanja o žalbi, a da se navedeni predmeti, prema informaciji koju su dobili provjerom kroz evidenciju Općinskog suda, nalaze u predmetu tog suda broj P-274/03. 26. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da dostavlja predmete koji se odnose na imovinske zahtjeve apelanata vezane za naknadu eksproprirane imovine uz napomenu da je predmet broj P-530/91 (ranije 628/86) završen i da je odložen u a/a. U predmetu broj P-274/03, po tužbi "Agrokomerca" d.d. Velika Kladuša protiv apelanata radi smetanja posjeda, apelanti su, kao tuženi, istakli protutužbeni zahtjev za naknadu eksproprirane imovine, naveli da postoji u Općinskom sudu još predmeta između istih stranaka zbog istog osnova, te su u spis broj P-274/03 uloženi i predmeti ovog suda br. P-419/86 (koji se ne odnosi na stranke), P-315/90 (spis završen i odložen u a/a), R-102/97 (ne odnosi se na stranke), R-418/86 (spis završen i odložen u a/a). Predmet broj P-140/86 nije zaveden u 1997. godini, od kada su u ovom sudu zavedeni prijeratni predmeti u radu), a također ni predmet broj RT- 251/97. Dalje se ističe da je predmet broj P-274/03 u 2004. godini nosila na uvid Nezavisna pravosudna komisija, a u 2005. godini Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona. Također, navedeno je da je zaduženi sudija u ovom predmetu dužio samo taj predmet, a nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo konkretan predmet u njemu nisu dalje poduzimane nikakve radnje. 27. Služba prostornog uređenja u obavještenju navodi da su uvidom u predmet broj 05-31/2-14/02 ustanovili da, povodom upravnog spora koji su pokrenuli apelanti protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, nije još dostavljena odluka nadležnog suda. VI. Dopustivost 28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 30. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 32. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, a prilikom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanata 33. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što postupci traju neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 34. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Odluku Ustavnog suda broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 36. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine i Rješenja Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine, te Rješenja Županijskog suda u Karlovcu Republika Hrvatska broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9, 10. i 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (10) apelacija je ratione per so nae inkompatibilna sa Ustavom; (14) apelacija je preuranjena". 37. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 38. U konkretnom slučaju postupak po tužbi apelanata protiv Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine je u toku pred Kantonalnim sudom, te Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na pobijano rješenje Federalne uprave i Rješenje Službe prostornog uređenja broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine. 39. U odnosu na pobijano Rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, kojim je tuženim apelantima radi smetanja posjeda naloženo da skinu lanac i lokot sa ulazne kapije tužitelja, s tim da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi tužitelja, Ustavni sud primjećuje da se ova Odluka tiče građanskih prava i obaveza apelanata. Ustavni sud zaključuje da je, u okolnostima kada se eventualna povreda može ispraviti u kasnijoj fazi postupka, s obzirom na činjenicu da se ova Odluka može pobijati žalbom protiv prvostepene odluke o tužbenom zahtjevu, apelacija u ovom dijelu preuranjena. 40. U vezi sa dopustivosti apelacije protiv Rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine, Ustavni sud ističe da je nadležnost Ustavnog suda određena ustavnom odredbom u članu VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, iz koje nedvojbeno proizlazi da Ustavni sud ima jurisdikciju samo na području države Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, oduzimanje apelantovog roditeljskog prava dogodilo se na teritoriji druge države, tj. na području Slunja u Republici Hrvatskoj, na čijoj teritoriji Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema bilo kakvu nadležnost, niti njegove odluke mogu biti obavezujuće na teritoriji Republike Hrvatske. Stoga, Ustavni sud nema nadležnost ratione per so nae da odlučuje u konkretnom slučaju u odnosu na pobijane odluke Županijskog suda u Karlovcu, Republika Hrvatska, broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Općinskog suda u Slunju broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine. 41. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 10. i 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, ili ratine per so nae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija nedopuštena protiv Rješenja Općinskog suda broj P-274/03 od 29. jula 2003. godine, Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-1003/03 od 9. februara 2004. godine, Rješenja Službe za prostorno uređenje broj 05-31/2-14/02 od 22. septembra 2003. godine i odluka Županijskog suda Karlovac broj Gž-1409/06-2 od 28. jula 2006. godine i Općinskog suda Slunj broj R-13/04-13 od 7. marta 2006. godine u Republici Hrvatskoj. VII. Meritum 42. Apelanti se žale da njihovi predmeti koji se vode pred Općinskim sudom nisu završeni u "razumnom roku", te da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 45. U konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje imaju li predmetni postupci karakter "spora" u kojem su utvrđivana, kao prvo, "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se problemi riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 46. U konkretnom slučaju postupci se odnose na pitanje određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i pitanje naknade štete zbog neispunjavanja sporazuma o pravičnoj nagodbi, propuštanje nadležnog suda da procesuira protutužbu apelanata, odnosno odlučivanja nadležnog suda o pravima apelanata građanske prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Pe riod koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da su postupci za naknadu štete po zahtjevu apelanta Ahmeta Ćufurovića, te određivanje pravične naknade za ekspropriranu imovinu apelantu Šefiku Ćufuroviću po zahtjevu općinske Komisije za imovinsko-pravne poslove pokrenuti 2. i 4. septembra i 26. novembra 1986. godine i još nisu okončani. Međutim, vremenski pe riod koji je relevantan u ovom slučaju započinje 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, a Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava, postala obavezni dio prava Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred nadležnim sudom do 14. decembra 1995. godine trajao više od osam godina. 48. Nakon 14. decembra 1995. godine predmeti su u suštini i dalje u postupku i nisu donesene nikakve meritorne odluke. O ovakvom kašnjenju Općinski sud nije dao nikakvo objašnjenje, tj. u odnosu na predmete br. P-140/86 i RT-251/97 u odgovoru je navedeno da oni nisu evidentirani u 1997. godini kada su se evidentirali prijeratni predmeti u radu, a da se predmet broj P-530/91, ranije evidentiran kao broj P-628/86, vodi kao završen i da je odložen u a/a. O predmetu broj R-419/86 Općinski sud se nije ni izjasnio. U odnosu na predmet broj P-315/86 sud je naveo da je završen i da je odložen u a/a, dok je za predmet broj P-274/03 istakao da nije završen i da u njemu nije postupano od 21. septembra 2005. godine, nakon što je Kantonalno tužilaštvo vratilo predmetni spis, bez navođenja razloga takvog daljnjeg nepostupanja. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnim postupcima (izuzev predmeta broj P-315/86, jer je predmet završen) došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelante dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Ustavni sud će posebno u odnosu na predmet broj P-274/03 ispitati je li došlo do kršenja prava na pristup sudu. a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku određivanja pravične naknade za ekspropriranu imovinu i postupku utvrđivanja naknade štete radi nemogućnosti realizacije sporazuma o naknadi za ekspropriranu nekretninu, kao i postupku zbog smetanja posjeda i spajanju svih imovinskih zahtjeva apelanata koji se odnose na navedena pitanja. Također, iako su u predmetnim postupcima uključene samo dvije strane, s obzirom na sve ove postupke, te činjenična i pravna pitanja koja je trebalo u tim postupcima raspraviti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom predmetu. b) Ponašanje apelanata 52. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 53. Apelanti su svojim pisanim podnescima od 12. septembra i 29. juna 1990. godine, 6. novembra 1991. godine, 11. januara 1992. godine (kojim su održali kontinuitet potrebnih aktivnosti) i dalje podnescima nakon 14. decembra 1995. godine tražili postupanje nadležnog suda u njihovim predmetima. To ukazuje da su apelanti imali aktivan odnos u pogledu konkretnih postupaka. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka, u relevantnom vremenskom periodu, ne može pripisati apelantima, jer nisu koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. c) Ponašanje javnih vlasti 54. Apelant Ahmet Ćufurović je 2. i 4. septembra 1986. godine podnio tužbe za naknadu štete. Osnovni sud je Rješenjem broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine odbacio apelantove tužbene zahtjeve. Kako je ranije navedeno, predmet broj P-628/86 je evidentiran i kao broj P-530/91, a Rješenjem Višeg suda u Bihaću broj Gž-359/90 od 22. augusta 1991. godine je usvojena apelantova žalba protiv prvostepenog Rješenja Osnovnog suda broj P-628/86 od 16. februara 1990. godine, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni postupak nije proveden, iako je apelant pored urgencija prije 14. decembra 1995. godine i dalje, svojim podnescima nakon 14. decembra 1995. godine, tražio postupanje. Odluka nije donesena ni do donošenja ove Odluke suda. Također iz podnesaka Općinskog suda, koje je sud dostavljao na traženje općinskog načelnika, vidi se da je i apelant Šefik Ćufurović ostao aktivan u traženju rješavanja predmeta broj R-419/86 (RT -251/94) nakon 14. decembra 1995. godine. Odluka nije donesena ni do donošenja ove Odluke. U predmetu P-140/86, koji se odnosi na tužbu apelanta Ahmeta Ćufurovića, iz dostavljene dokumentacije se nije moglo utvrditi da je u tom predmetu donesena odluka, odnosno da je po žalbi Kantonalni sud donio odluku o kojoj je, u obavještenju predsjednika Općinskog suda od 13. januara 2003. godine dostavljenom Ministarstvu, između ostalog navedeno, "spis broj P-140/86 naknadno zaveden pod novi broj P-530/91, po žalbi dostavljen 26. decembra 1996. godine Kantonalnom sudu i nije vraćen do 13. januara 2003. godine". S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupaka najviše doprinio Općinski sud, ali i Kantonalni sud. U predmetu broj P-274/03 u kojem su apelanti 4. septembra 2003. godine podnijeli protutužbu tražeći, između ostalog, spajanje svih ranijih predmeta koji se odnose na njihove imovinske zahtjeve, Ustavni sud uočava da Općinski sud u suštini nije održao pripremno ročište ni nakon što je 21. septembra 2005. godine predmetni spis vratilo Kantonalno tužilaštvo, niti je naveo razloge nepostupanja u predmetu. 55. S obzirom na postojanje navedenih činjenica Ustavni sud zaključuje da, bez obzira koliko predmetni postupci i bili složeni, postoji povreda prava apelanata na suđenje u razumnom roku, odnosno prava na pristup sudu i time povreda na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". S obzirom da postupak u navedenim predmetima još uvijek nije završen, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Općinski, ali i Kantonalni sud. 57. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. 58. Razmatrajući konkretan predmet broj P-274/03 u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku poduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatira da je propust Općinskog suda da u vremenu više od godinu dana, nakon povratka spisa sa uvida koji je vršilo Kantonalno tužilaštvo, ne poduzme dalje radnje s ciljem procesuiranja protutužbe apelanata, rezultirao povredom njihovih prava na pristup sudu, te nemogućnošću apelantima da se pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovom građanskom pravu. Ustavni sud podsjeća da mogućnost da se podnese zahtjev i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude odlučeno ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi npr. Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146). VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan jedanaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudova. Također imajući u vidu da u periodu više od godinu dana Općinski sud, nakon povrata spisa sa uvida, nije poduzeo ni jednu radnju s ciljem daljnjeg procesuiranja protutužbe, apelantima je povrijeđeno pravo na pristup sudu, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na efektivan pristup sudu zaštićen članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 61..Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1539/05, rješavajući apelaciju Zrinke Glavinke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Zrinke Glavinke, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao neutemeljena. Odbacuje se apelacija Zrinke Glavinke, u odnosu na članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao nedopustiva, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zrinka Glavinka koja zastupa kćerku Renatu Glavinku (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, je podnijela 23. lipnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-461/03-B. Apelantica je u više navrata dopunjavala apelaciju, a uz podnesak od 21. studenoga 2006. godine je dostavila Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03 od 24. studenoga 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda 26. srpnja 2005. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i sudski spis broj P-461/03-B. Ustavni je sud, također, 6. rujna 2006. godine od Općinskog suda zatražio dostavu obavijesti koje su aktivnosti naknadno obavljene u predmetnom sudskom spisu. 3. Odgovor na apelaciju Općinski je sud dostavio 1. rujna i 5. listopada 2005. godine, zajedno sa sudskim spisom. Općinski je sud, također, 12. rujna 2006. godine dostavio obavijest o stanju predmeta broj P-461/03-B. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda su dostavljeni apelantici 4. studenoga 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenog spisa kao i iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica i njezina malodobna kćerka Renata Glavinka (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), koju zastupa apelantica kao zakonska zastupnica, su podnijele Općinskom sudu 3. ožujka 2003. godine tužbu protiv Samira Tahirovića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao jedinog nasljednika umrlog Sulejmana Tahirovića, radi utvrđivanja očinstva umrlog Sulejmana Tahirovića. Istom je tužbom zatraženo da se prvotužiteljici omogući ostvarivanje prava na mirovinu, te da se ona proglasi jedinom nasljednicom prvog nasljednog reda s dijelom 1/1 cjelokupne pokretne i nepokretne imovine koja pripada umrlom Sulejmanu Tahiroviću, a koju joj osporava tuženi. 7. Općinski je sud nakon provedenog postupka Presudom broj P-461/03 od 24. studenoga 2006. godine ustvrdio da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac malodobne prvotužiteljice Renate Glavinke, koju je 16. siječnja 1994. godine rodila drugotužiteljica - apelantica. Istom je presudom utvrđeno da se postupak obustavlja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da prvotužiteljici pripadaju prava iz mirovinsko-invalidskog osiguranja nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića, s tim što će se po pravomoćnosti ove presude postupak nastaviti prema pravilima izvanparničnog postupka pred istim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica u apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u predmetnom građanskom postupku, jer sud namjerno odugovlači donošenje presude, zbog čega rad suda ne smatra učinkovitim. Istaknula je da "zaduženi sudac ne želi nazočiti okončanju naloga za vještačenje, jer su po zadnjem nalogu za vještačenje bili nazočni samo ona, dijete i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. policija". Apelantica smatra da su im u konkretnom sudskom postupku povrijeđeni pravo na život, pravo na osobnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i obiteljski život, pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz članka II/3.(a), d), (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Odgovor na apelaciju 9. Općinski je sud u svojim odgovorima na apelaciju naveo redoslijed svih poduzetih radnji u konkretnom predmetu, ističući da vještačenje određenog vještaku na groblju Vlakovo, na točno označenoj parceli zakazano za 14. rujan 2005. godine sa početkom u 9,00 sati, nije obavljeno jer se nitko od parničnih stranaka nije pojavio na licu mjesta, o čemu je nadležna sudska policija sačinila službenu zabilješku. Iako je sud do tada zakazivao tri puta vještačenje, razlog što posljednje vještačenje nije obavljeno je što tužiteljice, kao socijalni slučajevi, nisu mogle uplatiti potrebne iznose na ime vještačenja, jer je apelantica uplatila samo jedan dio koji je bio nedovoljan. Općinski sud ističe da mu do tada apelantica nije dala na znanje da ne može uplatiti potreban novčani iznos, jer je stalno tvrdila da su drugi razlozi neodržavanja uviđaja, a da je ona novac pripremila. Općinski se sud, ocjenjujući konkretnu situaciju u smislu da se ne može očekivati da tužiteljice osiguraju sudu dokaz koji je jedino vjerodostojan da bi sud donio odluku utemeljenu na zakonu, podneskom od 16. rujna 2005. godine obratio Centru za socijalni rad Općine Novo Sarajevo i Odjelu za prava djeteta pri Instituciji ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine tražeći da se, u interesu malodobnog djeteta, osiguraju novčana sredstva u iznosu od 1.500,00 KM do 2.000,00 KM na ime neophodnog vještačenja vezanog za utvrđivanje očinstva, tj. je li umrli Sulejman Tahirović otac prvotužiteljice. U obavještenju o stanju dokaza u sudskom predmetu broj P-461/03-B, koje je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 12. rujna 2006. godine, dato je objašnjenje da je rješenjem ranijeg uređujućeg suca u konkretnoj pravnoj stvari bila određena izvedba dokaza vještačenjem - analizom DNK-a malodobne prvotužiteljice, apelantice, te Sulejmana Tahirovića. Kako bi se izvršilo ovo vještačenje, bilo je potrebno izvršiti ekshumaciju posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića, radi uzimanja uzorka za analizu. Izvedba ovog dokaza je odgađana nekoliko puta, zbog toga što tužiteljice nisu izvršile potrebne uplate predujma troškova za vršenje vještačenja. Apelantica je, konačno, dopisom 15. prosinca 2005. godine sudu dostavila dokaz o uplati navedenih sredstava, te je nakon toga, u dogovoru s vještakom, određeno ročište na licu mjesta za 16. lipanj 2006. godine, na kojemu je izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka i uzimanje potrebnog uzorka. Ročište nije moglo biti zakazano ranije zbog otežanih uvjeta rada u zimskom razdoblju (tj. niskih temperatura). Uzeti uzorci su nakon ročišta dostavljeni na analizu u Institut za mikrobiologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a nastavak glavne rasprave je određen za 25. listopad 2006. godine. U spis predmeta je nakon toga dostavljen nalaz vještaka od 12. srpnja 2006. godine, ali do 12. rujna 2006. godine (dakle, do dostave obavijesti Ustavnom sudu), nije dostavljen nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu o analizi DNK-a. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. (1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba s prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 75. (4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 80. U daljnjem tijeku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Članak 94. (2) Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 123. (1) Svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Članak 147. Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Članak 148. (1) Stranka koja predlaže vještačenje je dužna u prijedlogu naznačiti predmet i opseg vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje. (2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i opsegu vještačenja. Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." 11. U Zakonu o obiteljskim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: "Članak 272. (2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva,... Članak 273. (1) Radnje u postupcima iz članka 272. ovog zakona poduzimaju se žurno." VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život, prava na slobodu i sigurnost osobe, prava na privatni i obiteljski život i prava na imovinu, garantiranih člankom II/3.(a), d), (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6. stavak 1. i člankom 8. Europske konvencije, te člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena". 15. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 16. U konkretnom slučaju, Općinski je sud u prvostupanjskom postupku donio Presudu broj P-461/03 od 24. studenoga 2006. godine. Protiv navedene presude apelantica ima mogućnost izjaviti priziv nadležnom Kantonalnom sudu. Pored toga, u odnosu na dio prava na čiju se povredu apelantica žali, istom je presudom Općinski sud obustavio postupak koji će se nastaviti po pravomoćnosti ove presude prema pravilima izvanparničnog postupka pred istim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na apelantičine navode o povredi ustavnih prava navedenih u točki 14. ove Odluke i kao takva - nedopustiva. 17. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da može, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 19. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, podsjeća da se prigodom primjene odredaba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda te odredbe moraju primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan - dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može trpjeti pojedinac. Osim toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima povinovanje zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantica se žali da njezin predmet koji se vodi pred redovitim sudom nije završen u razumnom roku, te da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud opaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz odnosa roditelja i djece, tj. utvrđivanje očinstva i prava koja proizlaze iz očinstva, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Razdoblje koje se uzima u obzir 26. Apelantica se žali što postupak odlučivanja po tužbi pred Općinskim sudom nije završen u razumnom roku. 27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. 28. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 29. Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 30. U konkretnom se slučaju radi o tužbi koju su podnijeli dijete - malodobna prvotužiteljica i apelantica - djetetova majka, drugotužiteljica, za utvrđivanje očinstva, po kojoj je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje, izvršiti ekshumaciju posmrtnih ostataka umrle osobe i analizu potrebnog materijala - vještačenje vještaka, uz uključenje svih nadležnih institucija vezanih za postupak ekshumacije i postupak vještačenja. Obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini, dokazima koje treba izvesti i procijeniti kao i sudjelovanju potrebnih strana u postupku, može smatrati složenim. b) Ponašanje suda 31. Ustavni sud konstatira da je navedeni postupak započeo 3. ožujka 2003. godine, podnošenjem tužbe koja je bila neuredna u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. Općinski je sud 28. ožujka 2003. godine pozvao apelanticu da podnese urednu tužbu, poučivši je da su kod utvrđivanja očinstva jedinstveni suparničari malodobno dijete i njegova majka. Općinski je sud 14. travnja 2003. godine ponovno apelantici dostavio tužbu na uređenje, jer apelantica 3. travnja 2003. godine nije postupila po prethodno datoj uputi. Apelantica je tek 5. svibnja 2003. godine na ročištu pred Općinskim sudom izjavila da stu pa u parnicu kao drugotužiteljica. Na istom je ročištu tuženi istaknuo da nije samo on pasivno legitimiran, navodeći još dvije osobe iz II nasljednog reda po pravu predstavljanja, Zekiju Tahirović i Sanelu Tahirović. Nakon toga, apelantica je kao drugotužiteljica tuženim označila još dvije osobe. Ustavni sud primjećuje da su tužiteljice tek na ročištu održanom 17. svibnja 2003. godine opredijelile tužbeni zahtjev tako što su zatražile da se presudom utvrdi da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac malodobne prvotužiteljice koju je rodila apelantica, te da prvotužiteljici pripadaju prava iz MIO nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića. Ročište zakazano za 16. lipanj 2003. godine nije održano zbog neodazivanja tuženog, a apelantica je na ročištu održanom 26. kolovoza 2003. godine povukla tužbu u odnosu na Zekiju Tahirović, s čim se suglasio i tuženi. Kada je apelantica predložila saslušanje svjedoka i izvedbu određenih dokaza vezanih za okolnosti stanovanja umrlog Sulejmana Tahirovića, punomoćnik tuženog je, primijetivši da apelantica doprinosi bespotrebnom gubljenju vremena, otkazao punomoć tuženom. Nakon što je sud službeno pribavio podatke o stanovanju Sulejmana Tahirovića 9. listopada 2003. godine je ponovno održano ročište, kada je apelantica povukla tužbu i u odnosu na Sanelu Tahirović, s čim se suglasio i tuženi. Općinski je sud na istom ročištu donio rješenje o provedbi dokaza saslušanjem tužiteljica, tuženog i Sanele Tahirović kao svjedoka. Apelantica je predložila da se ročište odloži na neodređeno vrijeme, te da se od Zavoda za transfuziologiju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraži, odnosno postavi upit, je li moguće iz medicinske dokumentacije, te uz vađenje krvi tužiteljica ustvrditi je li biološki otac malodobne prvotužiteljice Sulejman Tahirović. S ciljem utvrđivanja ovih činjenica sud se, jer još nije bio donesen novi Zakon o parničnom postupku, obratio Zavodu, proslijedivši svu medicinsku dokumentaciju iz sudskog spisa s upitom je li ona dovoljna (obzirom da je Sulejman Tahirović umro), uz uzimanje uzorka krvi tužiteljicama, da se utvrdi očinstvo DNK-a analizom. Općinski je sud, 7. studenoga 2003. godine, primio podnesak Zavoda kojim se sud obavještava da je Zavod spreman izvršiti vještačenje očinstva, ali uz nazočnost oba roditelja i djeteta uz nalog suda. Budući se vještačenje vrši na navedeni način kada je živ pretpostavljeni otac, Općinski se sud ponovno, 11. studenoga 2003. godine, obratio Zavodu naglašujući da je pretpostavljeni otac mrtav. Sud je 30. prosinca 2003. godine ponovio isti zahtjev Zavodu, jer sudu nije dostavljeno traženo mišljenje iako je dopis od 11. studenoga 2003. godine Zavod primio 22. studenoga 2003. godine. Nakon što je sud 4. veljače 2004. godine izdao naredbu, Zavod je dostavio odgovor da se u konkretnom slučaju ne može izvršiti naknadno vještačenje. Tužiteljice su 12. ožujka 2004. godine sudu dostavile dopunu tužbe, predlažući nove dokaze. Sukladno članku 454. stavak 3. ZPP-a, koji je u međuvremenu 5. studenoga 2003. godine stupio na snagu, pred Općinskim je sudom 17. svibnja 2004. godine održano pripremno ročište i doneseno rješenje kojim se zakazuje glavna rasprava za 14. prosinac 2004. godine i istodobno donosi rješenje da će se na glavnoj raspravi raspravljati o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, te provedbi dokaza koje je predložila apelantica. Apelantica je obvezana, u roku od 15 dana nakon ispitivanja dokaza na medicinskoj klinici u Sarajevu, obavijestiti sud kome i u kojem smislu treba biti upućeno rješenje o vještačenju, odnosno kojem odjelu navedene klinike. Apelantica je 29. studenoga 2004. godine obavijestila Općinski sud da je obavila razgovor u Institutu za patologiju i sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu i utvrdila da je jedini dokaz za utvrđivanje očinstva DNK-a umrlog. Međutim, 14. prosinca 2004. godine apelantica je predložila odlaganje glavne rasprave, "jer vještačenje predloženog biološkog traga - dijelova prsta palca lijeve šake koji su odstranjeni Sulejmanu Tahiroviću nije još urađeno na mikrobiologiji". Općinski je sud potom zakazao glavnu raspravu za 16. veljače 2005. godine, te nakon što je održana donio je rješenje o nastavku glavne rasprave za 1. lipanj 2005. godine, na kojoj će se provesti dokaz vještačenjem medicinskog vještaka koje će izvesti nadležna institucija u Sarajevu ili Tuzli, uz obvezu da tužiteljice ovaj dokaz pribave i prezentiraju sudu u roku od petnaest dana prije zakazanog nastavka glavne rasprave. Apelantica je na ovom nastavku glavne rasprave, između ostalog, zatražila da joj sud omogući ponovno urgiranje da se izvrši vještačenje predloženog biološkog traga umrlog, kao i vještačenje na okolnost sličnosti tuženog i prvotužiteljice kao djece od dva brata u Sarajevu na UKC Sarajevo. 32. Općinski je sud Rješenjem broj P-461/03 od 7. travnja 2005. godine, na temelju čl. 147. i 148. ZPP-a, izvan ročišta donio rješenje kojim je odredio vještačenje analizom DNK-a posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića. Istim je rješenjem određeno da vještačenje počinje 26. travnja 2005. godine uz oznaku groblja, broja parcele, te nazočnost sudskog vještaka, tužiteljica i tuženog, te određivanje roka kada će vještak svoj nalaz i mišljenje dostaviti sudu. Apelantica je 25. travnja 2005. godine podnijela sudu zahtjev za odgodom vještačenja i tražila izdavanje naloga za sanitarnu inspekciju. Sud je 9. svibnja 2005. godine ponovno donio isto rješenje i odredio vještačenje za 26. svibanj 2005. godine koje nije obavljeno, jer nije bila nazočna sudska policija, niti je sud u prethodnom rješenju odredio nazočnost sudske policije. Sud je održao nastavak glavne rasprave 1. lipnja 2005. godine, kada je, na apelantičin zahtjev, ponovno donio isto rješenje, uz naredbu sudskoj policiji za 20. lipanj 2005. godine. Vještačenje na određeni dan nije obavljeno zbog toga što pozvani vještak nije pristupio. Sud je ponovno zakazao vještačenje za 26. kolovoz 2005. godine, koje ponovno nije obavljeno, te je sud sljedeće vještačenje zakazao za 14. rujan 2005. godine. Vještačenje zakazano za 14. rujan 2005. godine također nije obavljeno (sudska policija je bila nazočna, dok nitko od pozvanih nije pristupio, o čemu je sudska policija sačinila službenu zabilješku). Apelantica je tek 15. prosinca 2005. godine dostavila sudu dokaz o uplati novčanih sredstava na ime vještačenja. Prema dogovoru s vještakom određeno je ročište na licu mjesta 16. lipnja 2006. godine, na kojemu je i izvršena ekshumacija i uzimanje potrebnog uzorka. Sudu je 12. srpnja 2006. godine dostavljen nalaz vještaka, ali nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je izdat tek 16. listopada 2006. godine. Općinski je sud, nakon zaključenja glavne rasprave održane 25. listopada 2006. godine, donio Presudu broj P-461/03 od 24. studenoga 2006. godine. 33. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud bio aktivan, te da nije svojim radnjama značajno doprinio da postupak traje preko tri godine. Također, nadležni je sud u interesu djeteta, nakon saznanja da apelantica i prvotužiteljica ne mogu platiti troškove vještačenja, o tomu obavijestio nadležne institucije. Iako apelantica nije mogla u razdoblju preko tri godine doći do konačne odluke, ne može se odgovornost za to pripisati Općinskom sudu, niti zaključiti da sud nije bio aktivan onoliko koliko je to bilo moguće u datim okolnostima slučaja. c) Apelantičino ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi i o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče apelantičinog ponašanja u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svojim ponašanjem najvećim dijelom doprinijela da postupak traje preko tri godine. Naime, na duljinu postupka umnogome je utjecala apelantica koja nije odmah podnijela potpunu i preciziranu tužbu, te što također nije odmah predložila vještačenje ekshumacijom posmrtnih ostataka koji su jedino bili presudni za pravilan ishod postupka, niti je stavila do znanja sudu da nije u situaciji platiti troškove vještačenja. Stiče se utisak da je svoje pravo stranke u postupku, na kojoj je teret dokazivanja, apelantica prihvatila vrlo široko. Istina, apelantica je insistirala na provedbi drukčijeg vještačenja, imajući u vidu protivljenje tuženog da se izvrši ekshumacija, iako je sud već bio donio takvo rješenje. Ovim se ne želi reći da sud, u smislu rukovođenja postupkom, nije imao svoje ovlasti koje mu pripadaju i prema ranijem i prema novom Zakonu o parničnom postupku, ali je očevidno da su, u smislu učinkovitosti suda, propisi koji uređuju postupak pred prvostupanjskim sudom, pripremno ročište i tijek glavne rasprave učinkovitiji prema novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od studenoga 2003. godine, prema kojemu je postupak i okončan. 35. Uzimajući u obzir izloženo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju dugo trajanje postupka vezano za utvrđivanje očinstva ne može isključivo staviti na teret nadležnom sudu, koji je postupao prema apelantičinim prijedlozima u svojstvu tužiteljice, na kojoj je bio teret dokazivanja. Osim navedenog, postupak je započeo u vrijeme kad je na snazi bio prijašnji Zakon o parničnom postupku, te nije bilo obveze da stranka koja inicira postupak izvrši koncentraciju dokaza u tužbi, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, već je duljina postupka u velikoj mjeri ovisila o dispoziciji stranaka i njihovih prijedloga, koje je sud ocijenio kao prihvatljive ili neprihvatljive, odnosno relevantne ili ne. 36. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je u pitanju složena pravna stvar pred redovitim sudom kao što je utvrđivanje očinstva prema pretpostavljenom ocu kojega je trebalo ekshumirati i izvršiti vještačenje DNK analizom, a odgađanje u postupanju po apelantičinoj tužbi nije bilo takve naravi da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka", te kada je apelantica i sama značajno doprinijela odgađanju u postupku, a prvostupanjska je odluka donesena u roku od tri i pol godine od podnošenja tužbe koja je bila neuredna. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1539/05, rješavajući apelaciju Zrinke Glavinke, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 1 i 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Zrinke Glavinke, podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Zrinke Glavinke, u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao nedopustiva, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zrinka Glavinka koja zastupa kćerku Renatu Glavinku (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, podnijela je 23. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku pred Opštinskim sudom II u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj P-461/03-B. Apelantkiwa je u više navrata dopuwavala apelaciju, a uz podnesak od 21. novembra 2006. godine dostavila je Presudu Opštinskog suda u Sarajevu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 26. jula 2005. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i sudski spis broj P-461/03-B. Ustavni sud je, takođe, 6. septembra 2006. godine od Opštinskog suda zatražio da mu dostavi obavještenje koje su aktivnosti naknadno obavljene u predmetnom sudskom spisu. 3. Odgovor na apelaciju Opštinski sud je dostavio 1. septembra i 5. oktobra 2005. godine, zajedno sa sudskim spisom. Opštinski sud je, takođe, 12. septembra 2006. godine dostavio obavještenje o stanju predmeta broj P-461/03-B. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda su dostavljeni apelantkiwi 4. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz dostavljenog spisa kao i iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa i njena maloljetna kćerka Renata Glavinka (u daqnjem tekstu: prvotužiteqka), koju zastupa apelantkiwa kao zakonska zastupnica, podnijele su Opštinskom sudu 3. marta 2003. godine tužbu protiv Samira Tahirovića (u daqnjem tekstu: tuženi), kao jedinog nasljednika umrlog Sulejmana Tahirovića, radi utvrđivawa očinstva umrlog Sulejmana Tahirovića. Istom tužbom zatraženo je da se prvotužiteqki omogući da ostvari pravo na penziju, te da se ona proglasi jedinom nasljednicom prvog nasljednog reda sa dijelom 1/1 cjelokupne pokretne i nepokretne imovine koja pripada umrlom Sulejmanu Tahiroviću, a koju joj osporava tuženi. 7. Opštinski sud je nakon postupka koji je sproveden Presudom broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine utvrdio da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac maloljetne prvotužiteqke Renate Glavinke, koju je 16. januara 1994. godine rodila drugotužiteqka - apelantkiwa. Istom presudom utvrđeno je da se postupak obustavlja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da prvotužiteqki pripadaju prava iz penziono-invalidskog osigurawa nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića, s tim što će se po pravosnažnosti ove presude postupak nastaviti shodno pravilima vanparničnog postupka pred istim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantkiwa u apelaciji ukazuje da se neopravdano dugo vodi postupak povodom tužbe u predmetnom građanskom postupku, jer sud namjerno odugovlači donošenje presude, zbog čega rad suda ne smatra djelotvornim. Istakla je da "zaduženi sudija ne želi da prisustvuje okončanju naloga za vještačenje, jer su po zadnjem nalogu za vještačenje bili prisutni samo ona, dijete i policija". Apelantkiwa smatra da su im u konkretnom sudskom postupku povrijeđeni pravo na život, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, pravo na privatni i porodični život, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Odgovor na apelaciju 9. Opštinski sud je u svojim odgovorima na apelaciju naveo redoslijed svih radwi koje su preduzete u konkretnom predmetu, ističući da vještačenje određenog vještaku na grobqu Vlakovo, na tačno označenoj parceli zakazano za 14. septembar 2005. godine sa početkom u 9,00 časova, nije obavljeno jer se niko od parničnih stranaka nije pojavio na licu mjesta, o čemu je nadležna sudska policija sačinila službenu zabilješku. Iako je sud do tada zakazivao tri puta vještačenje, razlog što posljednje vještačenje nije obavljeno je što tužiteqke, kao socijalni slučajevi, nisu mogle da uplate potrebne iznose na ime vještačewa, jer je apelantkiwa uplatila samo jedan dio koji je bio nedovoljan. Opštinski sud ističe da mu do tada apelantkiwa nije dala na znanje da ne može da uplati potreban novčani iznos, jer je stalno tvrdila da su drugi razlozi zbog kojih nije održan uviđaj, a da je ona novac pripremila. Opštinski sud se, ocjenjujući konkretnu situaciju u smislu da ne može da se očekuje da tužiteqke obezbijede sudu dokaz koji je jedino vjerodostojan da bi sud donio odluku zasnovanu na zakonu, podneskom od 16. septembra 2005. godine obratio Centru za socijalni rad Opštine Novo Sarajevo i Odjelu za prava djeteta pri Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine tražeći da se, u interesu maloljetnog djeteta, obezbijede novčana sredstva u iznosu od 1.500,00 KM do 2.000,00 KM na ime neophodnog vještačewa vezanog za utvrđivanje očinstva, tj. da li je umrli Sulejman Tahirović otac prvotužiteqke. U obavještenju o stanju dokaza u sudskom predmetu broj P-461/03-B, koje je Opštinski sud dostavio Ustavnom sudu 12. septembra 2006. godine, dato je objašnjenje da je rješenjem ranijeg uređujućeg sudije u konkretnoj pravnoj stvari bilo određeno da se izvede dokaz vještačenjem - analizom DNK-a maloljetne prvotužiteqke, apelantkinje, te Sulejmana Tahirovića. Kako bi se izvršilo ovo vještačenje, bilo je potrebno da se izvrši ekshumacija posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića, kako bi se uzeo uzorak za analizu. Izvođenje ovog dokaza je odgađano nekoliko puta, zbog toga što tužiteqke nisu izvršile potrebne uplate predujma troškova za obavljanje vještačewa. Apelantkiwa je, na kraju, dopisom 15. decembra 2005. godine sudu dostavila dokaz da je uplatila navedena sredstva, te je nakon toga, u dogovoru sa vještakom, određeno ročište na licu mjesta za 16. juni 2006. godine, na kom je izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka i uzet potreban uzorak. Ročište nije moglo da bude zakazano ranije zbog otežanih uslova rada u zimskom periodu (tj. niskih temperatura). Uzeti uzorci su nakon ročišta dostavljeni na analizu u Institut za mikrobiologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a nastavak glavne rasprave određen je za 25. oktobar 2006. godine. U spis predmeta je nakon toga dostavljen nalaz vještaka od 12. jula 2006. godine, ali do 12. septembra 2006. godine (dakle, do dostavljanja obavještewa Ustavnom sudu), nije dostavljen nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu o analizi DNK-a. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 (1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 75 (4) Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 80 U daqnjem toku pripremnog ročišta raspravljaće se o predlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje predloge. Član 94 (2) Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 147 Sud može, na predlog stranke, da odredi izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđewa ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 148 (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je da u predlogu naznači predmet i obim vještačewa, te da predloži lice koje će obaviti vještačenje. (2) Protivna stranka izjasniće se o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačewa. Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." 11. U Zakonu o porodičnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: "Član 272 (2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva,... Član 273 (1) Radnje u postupcima iz člana 272 ovog zakona preduzimaju se hitno." VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život, prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, prava na privatni i porodični život i prava na imovinu, garantovanih članom II/3a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6 stav 1 i članom 8 Evropske konvencije, te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena". 15. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 16. U konkretnom slučaju, Opštinski sud je u prvostepenom postupku donio Presudu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. Protiv navedene presude apelantkiwa ima mogućnost da izjavi žalbu nadležnom Kantonalnom sudu. Pored toga, u odnosu na dio prava na čiju se povredu apelantkiwa žali, istom presudom Opštinski sud je obustavio postupak koji će se nastaviti po pravosnažnosti ove presude shodno pravilima vanparničnog postupka pred istim sudom. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija preuranjena u odnosu na apelantkiwine navode o povredi ustavnih prava navedenih u tački 14 ove Odluke i kao takva - nedopustiva. 17. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da može da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, izuzetno, razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud ukazuje da, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 19. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, podsjeća da prilikom primjene odredbi iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda te odredbe moraju da se primjenjuju uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mu - ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugalije, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda koji su utvrđeni Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 21. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da trpi pojedinac. Sem toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantkiwa se žali da njen predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz odnosa roditelja i djece, tj. utvrđivanje očinstva i prava koja proizilaze iz očinstva, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pe riod koji se uzima u obzir 26. Apelantkiwa se žali što postupak odlučivawa po tužbi pred Opštinskim sudom nije završen u razumnom roku. 27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 29. Složenost predmeta mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 30. U konkretnom slučaju radi se o tužbi koju su podnijeli dijete - maloljetna prvotužiteqka i apelantkiwa - djetetova majka, drugotužiteqka, za utvrđivanje očinstva, po kojoj je bilo potrebno da se utvrdi činjenično stanje, izvrši ekshumacija posmrtnih ostataka umrlog lica i analizira potreban materijal - vještačenje vještaka, uz ukqučivanje svih nadležnih institucija vezanih za postupak ekshumacije i postupak vještačewa. S obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da predmetni spor shodno svojoj suštini, dokazima koji treba da se izvedu i procijene, kao i učešću potrebnih strana u postupku, može da se smatra složenim. b) Ponašanje suda 31. Ustavni sud konstatuje da je navedeni postupak započeo 3. marta 2003. godine, podnošenjem tužbe koja je bila neuredna u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku. Opštinski sud je 28. marta 2003. godine pozvao apelantkinju da podnese urednu tužbu, poučivši je da su kod utvrđivawa očinstva jedinstveni suparničari maloljetno dijete i njegova majka. Opštinski sud je 14. aprila 2003. godine ponovo apelantkiwi dostavio tužbu na uređenje, jer apelantkiwa 3. aprila 2003. godine nije postupila po prethodno datom uputstvu. Apelantkiwa je tek 5. maja 2003. godine na ročištu pred Opštinskim sudom izjavila da stu pa u parnicu kao drugotužiteqka. Na istom ročištu tuženi je istakao da nije samo on pasivno legitimisan, navodeći još dvije osobe iz II nasljednog reda po pravu predstavljanja, Zekiju Tahirović i Sanelu Tahirović. Nakon toga, apelantkiwa kao drugotužiteqka je tuženim označila još dvije osobe. Ustavni sud primjećuje da su tužiteqke tek na ročištu održanom 17. maja 2003. godine opredijelile tužbeni zahtjev tako što su zatražile da se presudom utvrdi da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac maloljetne prvotužiteqke koju je rodila apelantkiwa, te da prvotužiteqki pripadaju prava iz PIO nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića. Ročište zakazano za 16. juni 2003. godine nije održano zbog neodazivawa tuženog, a apelantkiwa je na ročištu održanom 26. avgusta 2003. godine povukla tužbu u odnosu na Zekiju Tahirović, s čim se saglasio i tuženi. Kada je apelantkiwa predložila da se saslušaju svjedoci i izvedu određeni dokazi vezanih za okolnosti stanovawa umrlog Sulejmana Tahirovića, punomoćnik tuženog je, primijetivši da apelantkiwa doprinosi bespotrebnom gubljenju vremena, otkazao punomoć tuženom. Nakon što je sud službeno pribavio podatke o stanovanju Sulejmana Tahirovića 9. oktobra 2003. godine ponovo je održano ročište, kada je apelantkiwa povukla tužbu i u odnosu na Sanelu Tahirović, s čim se saglasio i tuženi. Opštinski sud je na istom ročištu donio rješenje da se sprovede dokaz saslušanjem tužiteqke, tuženog i Sanele Tahirović kao svjedoka. Apelantkiwa je predložila da se ročište odloži na neodređeno vrijeme, te da se od Zavoda za transfuziologiju Sarajevo (u daqnjem tekstu: Zavod) zatraži, odnosno postavi pitanje, da li je moguće da se iz medicinske dokumentacije, te uz vađenje krvi tužiteqki, utvrdi da li je biološki otac maloljetne prvotužiteqke Sulejman Tahirović. S ciljem da se utvrde ove činjenice sud se, jer još nije bio donesen novi Zakon o parničnom postupku, obratio Zavodu, proslijedivši svu medicinsku dokumentaciju iz sudskog spisa sa pitanjem da li je ona dovoqna (s obzirom da je Sulejman Tahirović umro), uz uzimanje uzorka krvi tužiteqkama, da se utvrdi očinstvo DNK-a analizom. Opštinski sud je 7. novembra 2003. godine primio podnesak Zavoda kojim se sud obavještava da je Zavod spreman da izvrši vještačenje očinstva, ali uz prisustvo oba roditelja i djeteta uz nalog suda. Budući da se vještačenje vrši na navedeni način kada je živ pretpostavljeni otac, Opštinski sud se ponovo, 11. novembra 2003. godine, obratio Zavodu naglašavajući da je pretpostavljeni otac mrtav. Sud je 30. decembra 2003. godine ponovio isti zahtjev Zavodu, jer sudu nije dostavljeno traženo mišljenje iako je dopis od 11. novembra 2003. godine Zavod primio 22. novembra 2003. godine. Nakon što je sud 4. februara 2004. godine izdao naredbu, Zavod je dostavio odgovor da u konkretnom slučaju ne može da se izvrši naknadno vještačenje. Tužiteqke su 12. marta 2004. godine sudu dostavile dopunu tužbe, predlažući nove dokaze. U skladu sa članom 454 stav 3 ZPP-a, koji je u međuvremenu 5. novembra 2003. godine stupio na snagu, pred Opštinskim sudom je 17. maja 2004. godine održano pripremno ročište i doneseno rješenje kojim se zakazuje glavna rasprava za 14. decembar 2004. godine. Istovremeno je doneseno rješenje da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva i sprovođenju dokaza koje je predložila apelantkiwa. Apelantkiwa je obavezana da, u roku od 15 dana nakon ispitivawa dokaza na medicinskoj klinici u Sarajevu, obavijesti sud kome i u kom smislu treba da bude upućeno rješenje o vještačenju, odnosno kom odjelu navedene klinike. Apelantkiwa je 29. novembra 2004. godine obavijestila Opštinski sud da je obavila razgovor u Institutu za patologiju i sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu i utvrdila da je jedini dokaz da se utvrdi očinstvo DNK-a umrlog. Međutim, 14. decembra 2004. godine apelantkiwa je predložila da se odloži glavna rasprava, "jer vještačenje predloženog biološkog traga - dijelova prsta palca lijeve šake koji su odstranjeni Sulejmanu Tahiroviću nije još urađeno na mikrobiologiji". Opštinski sud je zatim zakazao glavnu raspravu za 16. februar 2005. godine, te nakon što je održana donio je rješenje da se nastavi glavna rasprava 1. juna 2005. godine, na kojoj će se sprovesti dokaz vještačenjem medicinskog vještaka koje će da izvede nadležna institucija u Sarajevu ili Tuzli, uz obavezu da tužiteqke ovaj dokaz pribave i prezentuju sudu u roku od petnaest dana prije zakazanog nastavka glavne rasprave. Apelantkiwa je na ovom nastavku glavne rasprave, između ostalog, zatražila da joj sud omogući da ponovo urgira da se izvrši vještačenje predloženog biološkog traga umrlog, kao i vještačenje na okolnost sličnosti tuženog i prvotužiteqke kao djece od dva brata u Sarajevu na UKC Sarajevo. 32. Opštinski sud je Rješenjem broj P-461/03 od 7. aprila 2005. godine, na osnovu čl. 147 i 148 ZPP-a, van ročišta donio rješenje kojim je odredio vještačenje analizom DNK-a posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića. Istim rješenjem je određeno da vještačenje počinje 26. aprila 2005. godine uz oznaku groblja, broja parcele, te prisustva sudskog vještaka, tužiteqki i tuženog, te određivanje roka kada će vještak svoj nalaz i mišljenje dostaviti sudu. Apelantkiwa je 25. aprila 2005. godine podnijela sudu zahtjev da se odgodi vještačenje i tražila da se izda nalog za sanitarnu inspekciju. Sud je 9. maja 2005. godine ponovo donio isto rješenje i odredio vještačenje za 26. maj 2005. godine koje nije obavljeno, jer nije bila prisutna sudska policija, niti je sud u prethodnom rješenju odredio da sudska policija bude prisutna. Sud je održao nastavak glavne rasprave 1. juna 2005. godine, kada je, na apelantkiwin zahtjev, ponovo donio isto rješenje, uz naredbu sudskoj policiji za 20. juni 2005. godine. Vještačenje na određeni dan nije obavljeno zbog toga što pozvani vještak nije pristupio. Sud je ponovo zakazao vještačenje za 26. avgust 2005. godine, koje ponovo nije obavljeno, te je sud sljedeće vještačenje zakazao za 14. septembar 2005. godine. Vještačenje zakazano za 14. septembar 2005. godine takođe nije obavljeno (sudska policija je bila prisutna, dok niko od pozvanih nije pristupio, o čemu je sudska policija sačinila službenu zabilješku). Apelantkiwa je tek 15. decembra 2005. godine dostavila sudu dokaz da su uplaćena novčana sredstva na ime vještačewa. Shodno dogovoru s vještakom određeno je ročište na licu mjesta 16. juna 2006. godine, na kom je i izvršena ekshumacija i uzet potreban uzorak. Sudu je 12. jula 2006. godine dostavljen nalaz vještaka, ali nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je izdat tek 16. oktobra 2006. godine. Opštinski sud je, nakon zakqučewa glavne rasprave održane 25. oktobra 2006. godine, donio Presudu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. 33. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Opštinski sud bio aktivan, te da nije svojim radwama značajno doprinio da postupak traje preko tri godine. Takođe, nadležni sud je u interesu djeteta, nakon saznawa da apelantkiwa i prvotužiteqka ne mogu da plate troškove vještačewa, o tome obavijestio nadležne institucije. Iako apelantkiwa nije mogla u periodu preko tri godine da dođe do konačne odluke, odgovornost za to ne može da se pripiše Opštinskom sudu, niti da se zakquči da sud nije bio aktivan onoliko koliko je to bilo moguće u datim okolnostima slučaja. s) Apelantkiwino ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi i od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče apelantkiwinog ponašawa u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantkiwa svojim ponašanjem najvećim dijelom doprinijela da postupak traje preko tri godine. Naime, na dužinu postupka umnogome je uticala apelantkiwa koja nije odmah podnijela potpunu i preciziranu tužbu, te što takođe nije odmah predložila vještačenje ekshumacijom posmrtnih ostataka koji su jedino bili presudni za pravilan ishod postupka, niti je stavila do znawa sudu da nije u situaciji da plati troškove vještačewa. Stiče se utisak da je svoje pravo stranke u postupku, na kojoj je teret dokazivawa, apelantkiwa prihvatila vrlo široko. Istina, apelantkiwa je insistirala da se sprovede drugačije vještačenje, imajući u vidu protivljenje tuženog da se izvrši ekshumacija, iako je sud već bio donio takvo rješenje. Ovim se ne želi reći da sud, u smislu rukovođewa postupkom, nije imao svoja ovlašćewa koja mu pripadaju i prema ranijem i prema novom Zakonu o parničnom postupku, ali je očigledno da su, u smislu djelotvornosti suda, propisi koji uređuju postupak pred prvostepenim sudom, pripremno ročište i tok glavne rasprave efikasniji prema novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od novembra 2003. godine, shodno kom je postupak i okončan. 35. Uzimajući u obzir izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dugo trajanje postupka vezano za utvrđivanje očinstva ne može iskqučivo da se stavi na teret nadležnom sudu, koji je postupao shodno apelantkiwinim predlozima u svojstvu tužiteqke, na kojoj je bio teret dokazivawa. Sem navedenog, postupak je započeo u vrijeme kad je na snazi bio prijašwi Zakon o parničnom postupku, te nije bilo obaveze da stranka koja inicira postupak izvrši koncentraciju dokaza u tužbi, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, već je dužina postupka u velikoj mjeri zavisila od dispozicije stranaka i wihovih predloga, koje je sud ocijenio kao prihvatqive ili neprihvatqive, odnosno relevantne ili ne. 36. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 37. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je u pitanju složena pravna stvar pred redovnim sudom kao što je utvrđivanje očinstva prema pretpostavljenom ocu kog je trebalo da se ekshumira i izvrši vještačenje DNK analizom, a odgađanje u postupanju po apelantkiwinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka", te kada je apelantkiwa i sama značajno doprinijela odgađanju u postupku, a prvostepena odluka donesena je u roku od tri i po godine od podnošewa tužbe koja je bila neuredna. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1539/05, rješavajući apelaciju Zrinke Glavinke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Zrinke Glavinke, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Zrinke Glavinke, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03, kao nedopustiva, jer je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zrinka Glavinka koja zastupa kćerku Renatu Glavinku (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 23. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-461/03-B. Apelantica je u više navrata dopunjavala apelaciju, a uz podnesak od 21. novembra 2006. godine je dostavila Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 26. jula 2005. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i sudski spis broj P-461/03-B. Ustavni sud je, također, 6. septembra 2006. godine od Općinskog suda zatražio dostavu obavijesti koje su aktivnosti naknadno obavljene u predmetnom sudskom spisu. 3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 1. septembra i 5. oktobra 2005. godine, zajedno sa sudskim spisom. Općinski sud je, također, 12. septembra 2006. godine dostavio obavještenje o stanju predmeta broj P-461/03-B. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda su dostavljeni apelantici 4. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenog spisa kao i iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica i njena maloljetna kćerka Renata Glavinka (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), koju zastupa apelantica kao zakonska zastupnica, podnijele su Općinskom sudu 3. marta 2003. godine tužbu protiv Samira Tahirovića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao jedinog nasljednika umrlog Sulejmana Tahirovića, radi utvrđivanja očinstva umrlog Sulejmana Tahirovića. Istom tužbom je zatraženo da se prvotužiteljici omogući ostvarivanje prava na penziju, te da se ona proglasi jedinom nasljednicom prvog nasljednog reda sa dijelom 1/1 cjelokupne pokretne i nepokretne imovine koja pripada umrlom Sulejmanu Tahiroviću, a koju joj osporava tuženi. 7. Općinski sud je nakon provedenog postupka Presudom broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine utvrdio da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac maloljetne prvotužiteljice Renate Glavinke, koju je 16. januara 1994. godine rodila drugotužiteljica - apelantica. Istom presudom je utvrđeno da se postupak obustavlja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da prvotužiteljici pripadaju prava iz penziono-invalidskog osiguranja nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića, s tim što će se po pravosnažnosti ove presude postupak nastaviti prema pravilima vanparničnog postupka pred istim sudom. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica u apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u predmetnom građanskom postupku, jer sud namjerno odugovlači donošenje presude, zbog čega rad suda ne smatra djelotvornim. Istakla je da "zaduženi sudija ne želi da prisustvuje okončanju naloga za vještačenje, jer su po zadnjem nalogu za vještačenje bili prisutni samo ona, dijete i policija". Apelantica smatra da su im u konkretnom sudskom postupku povrijeđeni pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Odgovor na apelaciju 9. Općinski sud je u svojim odgovorima na apelaciju naveo redoslijed svih preduzetih radnji u konkretnom predmetu, ističući da vještačenje određenog vještaku na groblju Vlakovo, na tačno označenoj parceli zakazano za 14. septembar 2005. godine sa početkom u 9,00 sati, nije obavljeno jer se niko od parničnih stranaka nije pojavio na licu mjesta, o čemu je nadležna sudska policija sačinila službenu zabilješku. Iako je sud do tada zakazivao tri puta vještačenje, razlog što posljednje vještačenje nije obavljeno je što tužiteljice, kao socijalni slučajevi, nisu mogle da uplate potrebne iznose na ime vještačenja, jer je apelantica uplatila samo jedan dio koji je bio nedovoljan. Općinski sud ističe da mu do tada apelantica nije dala na znanje da ne može uplatiti potreban novčani iznos, jer je stalno tvrdila da su drugi razlozi neodržavanja uviđaja, a da je ona novac pripremila. Općinski sud se, ocjenjujući konkretnu situaciju u smislu da se ne može očekivati da tužiteljice obezbijede sudu dokaz koji je jedino vjerodostojan da bi sud donio odluku zasnovanu na zakonu, podneskom od 16. septembra 2005. godine obratio Centru za socijalni rad Općine Novo Sarajevo i Odjelu za prava djeteta pri Instituciji ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine tražeći da se, u interesu maloljetnog djeteta, obezbijede novčana sredstva u iznosu od 1.500,00 KM do 2.000,00 KM na ime neophodnog vještačenja vezanog za utvrđivanje očinstva, tj. da li je umrli Sulejman Tahirović otac prvotužiteljice. U obavještenju o stanju dokaza u sudskom predmetu broj P-461/03-B, koje je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 12. septembra 2006. godine, dato je objašnjenje da je rješenjem ranijeg uređujućeg sudije u konkretnoj pravnoj stvari bilo određeno izvođenje dokaza vještačenjem - analizom DNK-a maloljetne prvotužiteljice, apelantice, te Sulejmana Tahirovića. Kako bi se izvršilo ovo vještačenje, bilo je potrebno izvršiti ekshumaciju posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića, radi uzimanja uzorka za analizu. Izvođenje ovog dokaza je odgađano nekoliko puta, zbog toga što tužiteljice nisu izvršile potrebne uplate predujma troškova za vršenje vještačenja. Apelantica je, konačno, dopisom 15. decembra 2005. godine sudu dostavila dokaz o uplati navedenih sredstava, te je nakon toga, u dogovoru s vještakom, određeno ročište na licu mjesta za 16. juni 2006. godine, na kojem je izvršena ekshumacija posmrtnih ostataka i uzimanje potrebnog uzorka. Ročište nije moglo biti zakazano ranije zbog otežanih uvjeta rada u zimskom periodu (tj. niskih temperatura). Uzeti uzorci su nakon ročišta dostavljeni na analizu u Institut za mikrobiologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a nastavak glavne rasprave određen je za 25. oktobar 2006. godine. U spis predmeta je nakon toga dostavljen nalaz vještaka od 12. jula 2006. godine, ali do 12. septembra 2006. godine (dakle, do dostave obavještenja Ustavnom sudu), nije dostavljen nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu o analizi DNK-a. V. Relevantni propisi 10. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. (1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 75. (4) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 80. U daljnjem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Član 94. (2) Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 147. Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 148. (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje. (2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." 11. U Zakonu o porodičnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: "Član 272. (2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: sporovi o utvrđivanju ili osporavanju materinstva ili očinstva,... Član 273. (1) Radnje u postupcima iz člana 272. ovog zakona preduzimaju se hitno." VI. Dopustivost a) Dopustivost apelacije 12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život, prava na slobodu i sigurnost ličnosti, prava na privatni i porodični život i prava na imovinu, garantiranih članom II/3.a), d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5, 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena". 15. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 16. U konkretnom slučaju, Općinski sud je u prvostepenom postupku donio Presudu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. Protiv navedene presude apelantica ima mogućnost da izjavi žalbu nadležnom Kantonalnom sudu. Pored toga, u odnosu na dio prava na čiju se povredu apelantica žali, istom presudom Općinski sud je obustavio postupak koji će se nastaviti po pravosnažnosti ove presude prema pravilima vanparničnog postupka pred istim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u odnosu na apelantičine navode o povredi ustavnih prava navedenih u tački 14. ove Odluke i kao takva - nedopustiva. 17. Kada je riječ o pravu na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da može, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, izuzetno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 19. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, podsjeća da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda te odredbe moraju primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan - dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može trpjeti pojedinac. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantica se žali da njen predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 25. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz odnosa roditelja i djece, tj. utvrđivanje očinstva i prava koja proizlaze iz očinstva, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pe riod koji se uzima u obzir 26. Apelantica se žali što postupak odlučivanja po tužbi pred Općinskim sudom nije završen u razumnom roku. 27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 29. Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 30. U konkretnom slučaju se radi o tužbi koju su podnijeli dijete - maloljetna prvotužiteljica i apelantica - djetetova majka, drugotužiteljica, za utvrđivanje očinstva, po kojoj je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje, izvršiti ekshumaciju posmrtnih ostataka umrlog lica i analizu potrebnog materijala - vještačenje vještaka, uz uključenje svih nadležnih institucija vezanih za postupak ekshumacije i postupak vještačenja. S obzirom na ovo, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini, dokazima koje treba izvesti i procijeniti kao i učešću potrebnih strana u postupku, može smatrati složenim. b) Ponašanje suda 31. Ustavni sud konstatira da je navedeni postupak započeo 3. marta 2003. godine, podnošenjem tužbe koja je bila neuredna u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. Općinski sud je 28. marta 2003. godine pozvao apelanticu da podnese urednu tužbu, poučivši je da su kod utvrđivanja očinstva jedinstveni suparničari maloljetno dijete i njegova majka. Općinski sud je 14. aprila 2003. godine ponovo apelantici dostavio tužbu na uređenje, jer apelantica 3. aprila 2003. godine nije postupila po prethodno datoj uputi. Apelantica je tek 5. maja 2003. godine na ročištu pred Općinskim sudom izjavila da stu pa u parnicu kao drugotužiteljica. Na istom ročištu tuženi je istakao da nije samo on pasivno legitimiran, navodeći još dvije osobe iz II nasljednog reda po pravu predstavljanja, Zekiju Tahirović i Sanelu Tahirović. Nakon toga, apelantica kao drugotužiteljica je tuženim označila još dvije osobe. Ustavni sud primjećuje da su tužiteljice tek na ročištu održanom 17. maja 2003. godine opredijelile tužbeni zahtjev tako što su zatražile da se presudom utvrdi da je umrli Sulejman Tahirović iz Sarajeva otac maloljetne prvotužiteljice koju je rodila apelantica, te da prvotužiteljici pripadaju prava iz PIO nakon smrti oca Sulejmana Tahirovića. Ročište zakazano za 16. juni 2003. godine nije održano zbog neodazivanja tuženog, a apelantica je na ročištu održanom 26. augusta 2003. godine povukla tužbu u odnosu na Zekiju Tahirović, s čim se saglasio i tuženi. Kada je apelantica predložila saslušanje svjedoka i izvođenje određenih dokaza vezanih za okolnosti stanovanja umrlog Sulejmana Tahirovića, punomoćnik tuženog je, primijetivši da apelantica doprinosi bespotrebnom gubljenju vremena, otkazao punomoć tuženom. Nakon što je sud službeno pribavio podatke o stanovanju Sulejmana Tahirovića 9. oktobra 2003. godine je ponovo održano ročište, kada je apelantica povukla tužbu i u odnosu na Sanelu Tahirović, s čim se saglasio i tuženi. Općinski sud je na istom ročištu donio rješenje da se provede dokaz saslušanjem tužiteljica, tuženog i Sanele Tahirović kao svjedoka. Apelantica je predložila da se ročište odloži na neodređeno vrijeme, te da se od Zavoda za transfuziologiju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraži, odnosno postavi upit, je li moguće iz medicinske dokumentacije, te uz vađenje krvi tužiteljica utvrditi je li biološki otac maloljetne prvotužiteljice Sulejman Tahirović. S ciljem utvrđivanja ovih činjenica sud se, jer još nije bio donesen novi Zakon o parničnom postupku, obratio Zavodu, proslijedivši svu medicinsku dokumentaciju iz sudskog spisa sa upitom je li ona dovoljna (s obzirom da je Sulejman Tahirović umro), uz uzimanje uzorka krvi tužiteljicama, da se utvrdi očinstvo DNK-a analizom. Općinski sud je, 7. novembra 2003. godine, primio podnesak Zavoda kojim se sud obavještava da je Zavod spreman izvršiti vještačenje očinstva, ali uz prisustvo oba roditelja i djeteta uz nalog suda. Budući da se vještačenje vrši na navedeni način kada je živ pretpostavljeni otac, Općinski sud se ponovo, 11. novembra 2003. godine, obratio Zavodu naglašavajući da je pretpostavljeni otac mrtav. Sud je 30. decembra 2003. godine ponovio isti zahtjev Zavodu, jer sudu nije dostavljeno traženo mišljenje iako je dopis od 11. novembra 2003. godine Zavod primio 22. novembra 2003. godine. Nakon što je sud 4. februara 2004. godine izdao naredbu, Zavod je dostavio odgovor da se u konkretnom slučaju ne može izvršiti naknadno vještačenje. Tužiteljice su 12. marta 2004. godine sudu dostavile dopunu tužbe, predlažući nove dokaze. U skladu s članom 454. stav 3. ZPP-a, koji je u međuvremenu 5. novembra 2003. godine stupio na snagu, pred Općinskim sudom je 17. maja 2004. godine održano pripremno ročište i doneseno rješenje kojim se zakazuje glavna rasprava za 14. decembar 2004. godine i istovremeno donosi rješenje da će se na glavnoj raspravi raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te provođenju dokaza koje je predložila apelantica. Apelantica je obavezana da, u roku od 15 dana nakon ispitivanja dokaza na medicinskoj klinici u Sarajevu, obavijesti sud kome i u kojem smislu treba biti upućeno rješenje o vještačenju, odnosno kojem odjelu navedene klinike. Apelantica je 29. novembra 2004. godine obavijestila Općinski sud da je obavila razgovor u Institutu za patologiju i sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu i utvrdila da je jedini dokaz za utvrđivanje očinstva DNK-a umrlog. Međutim, 14. decembra 2004. godine apelantica je predložila odlaganje glavne rasprave, "jer vještačenje predloženog biološkog traga - dijelova prsta palca lijeve šake koji su odstranjeni Sulejmanu Tahiroviću nije još urađeno na mikrobiologiji". Općinski sud je zatim zakazao glavnu raspravu za 16. februar 2005. godine, te nakon što je održana donio je rješenje o nastavku glavne rasprave za 1. juni 2005. godine, na kojoj će se provesti dokaz vještačenjem medicinskog vještaka koje će izvesti nadležna institucija u Sarajevu ili Tuzli, uz obavezu da tužiteljice ovaj dokaz pribave i prezentiraju sudu u roku od petnaest dana prije zakazanog nastavka glavne rasprave. Apelantica je na ovom nastavku glavne rasprave, između ostalog, zatražila da joj sud omogući da ponovo urgira da se izvrši vještačenje predloženog biološkog traga umrlog, kao i vještačenje na okolnost sličnosti tuženog i prvotužiteljice kao djece od dva brata u Sarajevu na UKC Sarajevo. 32. Općinski sud je Rješenjem broj P-461/03 od 7. aprila 2005. godine, na osnovu čl. 147. i 148. ZPP-a, van ročišta donio rješenje kojim je odredio vještačenje analizom DNK-a posmrtnih ostataka Sulejmana Tahirovića. Istim rješenjem je određeno da vještačenje počinje 26. aprila 2005. godine uz oznaku groblja, broja parcele, te prisustva sudskog vještaka, tužiteljica i tuženog, te određivanje roka kada će vještak svoj nalaz i mišljenje dostaviti sudu. Apelantica je 25. aprila 2005. godine podnijela sudu zahtjev za odgodu vještačenja i tražila izdavanje naloga za sanitarnu inspekciju. Sud je 9. maja 2005. godine ponovo donio isto rješenje i odredio vještačenje za 26. maj 2005. godine koje nije obavljeno, jer nije bila prisutna sudska policija, niti je sud u prethodnom rješenju odredio prisustvo sudske policije. Sud je održao nastavak glavne rasprave 1. juna 2005. godine, kada je, na apelantičin zahtjev, ponovo donio isto rješenje, uz naredbu sudskoj policiji za 20. juni 2005. godine. Vještačenje na određeni dan nije obavljeno zbog toga što pozvani vještak nije pristupio. Sud je ponovo zakazao vještačenje za 26. au gust 2005. godine, koje ponovo nije obavljeno, te je sud sljedeće vještačenje zakazao za 14. septembar 2005. godine. Vještačenje zakazano za 14. septembar 2005. godine također nije obavljeno (sudska policija je bila prisutna, dok niko od pozvanih nije pristupio, o čemu je sudska policija sačinila službenu zabilješku). Apelantica je tek 15. decembra 2005. godine dostavila sudu dokaz o uplati novčanih sredstava na ime vještačenja. Prema dogovoru s vještakom određeno je ročište na licu mjesta 16. juna 2006. godine, na kojem je i izvršena ekshumacija i uzimanje potrebnog uzorka. Sudu je 12. jula 2006. godine dostavljen nalaz vještaka, ali nalaz Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je izdat tek 16. oktobra 2006. godine. Općinski sud je, nakon zaključenja glavne rasprave održane 25. oktobra 2006. godine, donio Presudu broj P-461/03 od 24. novembra 2006. godine. 33. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud bio aktivan, te da nije svojim radnjama značajno doprinio da postupak traje preko tri godine. Također, nadležni sud je u interesu djeteta, nakon saznanja da apelantica i prvotužiteljica ne mogu platiti troškove vještačenja, o tome obavijestio nadležne institucije. Iako apelantica nije mogla u periodu preko tri godine doći do konačne odluke, ne može se odgovornost za to pripisati Općinskom sudu, niti zaključiti da sud nije bio aktivan onoliko koliko je to bilo moguće u datim okolnostima slučaja. c) Apelantičino ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi i od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče apelantičinog ponašanja u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svojim ponašanjem najvećim dijelom doprinijela da postupak traje preko tri godine. Naime, na dužinu postupka umnogome je utjecala apelantica koja nije odmah podnijela potpunu i preciziranu tužbu, te što također nije odmah predložila vještačenje ekshumacijom posmrtnih ostataka koji su jedino bili presudni za pravilan ishod postupka, niti je stavila do znanja sudu da nije u situaciji da plati troškove vještačenja. Stiče se utisak da je svoje pravo stranke u postupku, na kojoj je teret dokazivanja, apelantica prihvatila vrlo široko. Istina, apelantica je insistirala na provođenju drugačijeg vještačenja, imajući u vidu protivljenje tuženog da se izvrši ekshumacija, iako je sud već bio donio takvo rješenje. Ovim se ne želi reći da sud, u smislu rukovođenja postupkom, nije imao svoje ovlasti koje mu pripadaju i prema ranijem i prema novom Zakonu o parničnom postupku, ali je očigledno da su, u smislu djelotvornosti suda, propisi koji uređuju postupak pred prvostepenim sudom, pripremno ročište i tok glavne rasprave efikasniji prema novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od novembra 2003. godine, prema kojem je postupak i okončan. 35. Uzimajući u obzir izloženo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju dugo trajanje postupka vezano za utvrđivanje očinstva ne može isključivo staviti na teret nadležnom sudu, koji je postupao prema apelantičinim prijedlozima u svojstvu tužiteljice, na kojoj je bio teret dokazivanja. Osim navedenog, postupak je započeo u vrijeme kad je na snazi bio prijašnji Zakon o parničnom postupku, te nije bilo obaveze da stranka koja inicira postupak izvrši koncentraciju dokaza u tužbi, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, već je dužina postupka u velikoj mjeri zavisila od dispozicije stranaka i njihovih prijedloga, koje je sud ocijenio kao prihvatljive ili neprihvatljive, odnosno relevantne ili ne. 36. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je u pitanju složena pravna stvar pred redovnim sudom kao što je utvrđivanje očinstva prema pretpostavljenom ocu kojeg je trebalo ekshumirati i izvršiti vještačenje DNK analizom, a odgađanje u postupanju po apelantičinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka", te kada je apelantica i sama značajno doprinijela odgađanju u postupku, a prvostepena odluka je donesena u roku od tri i po godine od podnošenja tužbe koja je bila neuredna. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1603/05, rješavajući apelaciju Save Lončara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Save Lončara. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-118/04 od 19. travnja 2005. godine i Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj K-69/03 od 23. prosinca 2003. godine. Predmet se, na temelju članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu u Banjaluci kojem se nalaže da po žurnom postupku donese novu Odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savo Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 27. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-118/04 od 19. travnja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-69/03 od 23. prosinca 2003. godine. Apelant je 9. veljače 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva, zatraženo je 8. veljače 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Okružni je sud dostavio 21. veljače 2006. godine, Osnovni sud 16. veljače 2006. godine, a Okružno tužiteljstvo 22. veljače 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. studenog 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud Presudom broj K-69/03 od 23. prosinca 2003. godine proglasio apelanta krivim za kazneno djelo nesavjesnog rada u službi iz članka 234/II Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U prvostupanjskom postupku Osnovni je sud zaključio da je u cijelosti dokazano da je apelant, u razdoblju od siječnja 1998. godine do 31. prosinca 2000. godine, kao predsjednik Stambenog povjerenstva za rješavanje stambenih pitanja Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Stambeno povjerenstvo), očevidno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, tako što je odobrio i potpisao više odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita kadrovima Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), iako je znao da nije donesena i objavljena odluka o usvajanju Pravilnika o rješavanju stambenih pitanja kadrova Vlade RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik), dakle bez kriterija i mjerila, čime je tim osobama omogućio zaključivanje ugovora o korištenju stanova i stjecanje stanarskog prava na dodijeljenim stanovima, iako je "bio dužan i mogao biti svjestan da zbog toga može nastupiti teža povreda drugoga i imovinska šteta, kao i da je ta šteta nastupila u iznosu od oko 2.000.000 KM". 7. Osnovni je sud tijekom dokaznog postupka, između ostalog, saslušao brojne svjedoke i proveo vještačenje vještaka financijske struke. Svjedoci su posvjedočili da je Vlada RS usvojila Pravilnik, u kojem je odredbom članka 39. regulirano da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošenja, mada nisu znali je li naknadno Pravilnik i objavljen u "Službenom glasniku RS". Također, svjedoci su naveli da je na temelju Pravilnika, a uz suglasnost Vlade RS, sačinjena lista prioriteta za rješavanje stambenih pitanja kadrova Vlade RS, te da o svim dodjelama stanova i stambenih kredita postoji pismena dokumentacija. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. 8. Međutim, Osnovni je sud zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića kaznenog djela nesavjesnog rada u službi, zbog toga što je "obnašao dužnost predsjednika stambenog povjerenstva za rješavanje stambenih pitanja Vlade RS, te da je u spomenutom razdoblju na sjednici Vlade RS usvojen ŠPravilnikĆ, da isti pravilnik nikada nije objavljen u službenom glasniku, pa da kao takav nije stupio na pravnu snagu". Prvostupanjski je sud, u daljnjem obrazloženju ovakvog zaključka, naveo da smatra da Pravilnik nikada nije usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati. Također, prvostupanjski je sud zaključio da je neprijeporno da su usvojeni kriteriji i da su "isti formalno na papiru postojali", ali da smatra da ti kriteriji nisu poštovani. Zbog ovoga, prvostupanjski sud zaključuje da je apelant bio "svjestan da potpisivanjem rješenja o dodjeli i rješavanju stambenih pitanja članova Vlade RS može nastupiti imovinska šteta, te da isti na to pristaje". Prvostupanjski sud dalje navodi da nije dovedeno u pitanje to da su djelatnici Vlade RS podnosili zahtjeve i davali točne podatke u svezi s rješavanjem njihovog stambenog pitanja, te da su dostavili nužnu dokumentaciju, ali smatra "da se prigodom dodjele stanova nije vodilo dovoljno računa o kriterijima". Što se tiče navedenih izjava svjedoka, prvostupanjski sud ih je ocijenio paušalnim, jer "ŠsvjedokeĆ nije zanimalo je li ŠPravilnikĆ objavljen u službenom glasniku", a sud je stao na stajalište da taj Pravilnik nije ni donesen, zbog čega se "po odredbama Ustava i Zakona, takav akt ne može primjenjivati niti proizvoditi pravna djelovanja". Konačno, prvostupanjski je sud zaključio da je apelant "bio svjestan i mogao biti svjestan na nastupanje štete", te da je "kao predsjednik povjerenstva sredstva koristio nezakonito". 9. Okružni je sud Presudom broj Kž-118/04 od 19. travnja 2005. godine odbio apelantov priziv i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju svoje odluke, Okružni je sud naveo, prije svega, "da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži određene nedostatke na koje se prizivom ukazuje, a koji se odnose na razloge o odlučnim činjenicama (nastupanje štete u iznosu od 2.000.000 KM i oblik vinosti optuženog), jer su oni i po mišljenju ovog suda dati nesistematično i nekonzistentno". Međutim, Okružni je sud smatrao da ti nedostaci nisu takvi da bi doveli u pitanje sveukupan zaključak prvostupanjskog suda o apelantovoj krivnji, zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Dalje, Okružni je sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te da je neprijeporno utvrđeno da je apelant potpisao više odluka o dodjeli stanova i kredita bez važećeg općeg akta o dodjeli stanova. Okružni je sud, analizom Ustava RS i Zakona o Vladi, zaključio da je Pravilnik morao biti objavljen da bi stupio na pravnu snagu, a kako nije objavljen, sama činjenica da je taj Pravilnik Vlada usvojila nije dovoljna da bi se primjenjivao, bez obzira na njegovu odredbu da stu pa na snagu danom donošenja. Stoga Okružni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant, kao predsjednik stambenog povjerenstva, znao za tu činjenicu, te da je "i nekom sa manje obrazovanja i stručnosti poznato da za donošenje odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita Š...Ć nužno postojanje pravovaljanog općeg akta". Također, Okružni sud navodi i da priziv točno navodi da su u proračunu bila planirana sredstva za stambenu izgradnju u ukupnom iznosu od 2.000.000 KM, te da se stoga ne može smatrati da su ta sredstva nenamjenski potrošena. Međutim, Okružni sud navodi da apelant nije ni proglašen krivim zato što je omogućio nenamjenski utrošak proračunskih sredstava, već zato što je svojim očevidno nesavjesnim radom omogućio nezakonito dodjeljivanje kredita i stanova, koji su tim sredstvima kupljeni na temelju odluka Vlade RS. Nakon daljnjeg obrazlaganja kako se odluke donose na sjednicama vlade, Okružni je sud zaključio da se zaključci prvostupanjskog suda nisu odnosili na valjanost pojedinih kriterija za dodjelu stanova ili konkretnih odluka stambenog povjerenstva, već "isključivo na njihove suštinske, formalne nedostatke usljed kojih predmetni Pravilnik, kao opći akt Vlade, uopće nije stupio na snagu i nije se mogao primjenjivati". 10. Konačno, Okružni je sud zaključio da je "u obrazloženju prvostupanjske presude načinjena greška" kada je navedeno da je apelant očevidno nesavjesno postupao zato što je "bio svjestan i mogao biti svjestan", te da je umjesto "svjestan" trebalo da stoji "dužan". Međutim, Okružni sud navodi da se u prvostupanjskoj odluci uopće i ne spominje voljni el e ment, budući da je prvostupanjski sud ocijenio "da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu glede nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem". IV. Relevantni propisi 11. U Kaznenom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase: "Članak 234. (1) Službena osoba koja kršenjem zakona ili drugih propisa ili samoupravnih općih akata, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očevidno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti, iako je bila svjesna ili je bila dužno biti svjesna da usljed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta, pa takva povreda, odnosno šteta u iznosu koji prelazi tisuću KM i nastupi, kaznit će se zatvorom do tri godine. (2) Ako je usljed djela iz stavka 1. ovog članka došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi deset tisuća KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina." 12. U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Članak 3. (1) Svako se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja (2) Dvojba glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 14. Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 287. Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 303. (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: Š...Ć j) ako je izreka presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su presuda i zaključak o njegovoj krivnji proizvoljni i nedokazani. Apelant smatra da sud nije sa jednakom pozornošću cijenio činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, te da za zaključak da je apelant kriv za kazneno djelo nesavjesnog rada u službi u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Naime, apelant navodi da je Vlada RS donijela Pravilnik u kojemu je izričito navedeno da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošenja, što su potvrdili i saslušani svjedoci. To što taj Pravilnik nije naknadno objavljen nije se moglo staviti na teret apelantu. Osim toga, svjedoci, od kojih su neki diplomirani pravnici s dugogodišnjim iskustvom, a koji su također službenici u Vladi RS-a su, kako navodi apelant, pred sudom izjavili da je Pravilnik stupio na snagu danom donošenja, te da je bio primjenjiv. Apelant smatra da sud nije obrazložio zašto je apelant, kao diplomirani inženjer tehnologije, morao smatrati da taj Pravilnik nije stupio na snagu, a osobito kako je to apelant "znao" za to, a što sud smatra utvrđenim. Osim toga, sud na ovaj način, navodi apelant, uzima sebi za pravo da tumači pravnu valjanost akata Vlade RS, što mu po zakonu nije dopušteno. 14. Dalje, apelant navodi da drugostupanjski sud zaključuje da je apelantova dužnost bila, prije nego svih drugih članova povjerenstva, voditi računa o ustavnosti i zakonitosti općih akata, ali da to "nije bila isključiva obveza ŠapelantaĆ". Apelant smatra da ovakvih kontradiktornosti ima previše da bi se postupak koji je rezultirao ovakvim odlukama mogao smatrati pravičnim. Prije svega, apelant navodi da nije on dodjeljivao stanove, već je to činilo Stambeno povjerenstvo u postupku i na način predviđen Pravilnikom. Stoga, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili na temelju kojeg zakonskog propisa su ustvrdili da je neka osoba, kao član kolektivnog tijela, pa makar bila i predsjednik povjerenstva, isključivo odgovorna za odluke koje to tijelo donese. Osim toga, ni Pravilnik, ni donesene odluke nitko nigdje nije pobijao, a sud navodi da kriteriji postoje, ali odmah potom navodi da smatra da ti kriteriji nisu primijenjeni, ničim ne obrazlažući takvo stajalište. Također, apelant navodi da se u dispozitivu prvostupanjske odluke navodi 16 konkretnih stanova i kredita, ali se u obrazloženju ni jedan ne obrazlaže i ne navodi, a osobito se ni na koji način ne obrazlaže na temelju čega je zaključeno da je apelant oštetio proračun RS za iznos od "oko 2.000.000 KM", niti sud zauzima ikakav stav u svezi s promijenjenim iskazom vještaka financijske struke. 15. U svezi s valjanošću Pravilnika, apelant je naknadno dostavio Ustavnom sudu presudu u predmetu Osnovnog suda broj K-162/05 od 17. listopada 2005. godine kojom su Milorad Dodik i Novak Kondić oslobođeni od optužbe da su učinili, između ostalog, kazneno djelo nesavjesnog rada u službi, zato što su u razdoblju od 1998. do 2000. godine odobrili isplate iz proračuna RS za rješavanje stambenih pitanja većeg broja osoba. U tom je postupku isti sud, dakle, ustvrdio da je u navedenom razdoblju postojao Pravilnik koji je usvojila Vlada RS, a u kojem su definirani kriteriji i mjerila za dodjelu stanova i kredita, kao i da je člankom 39. tog Pravilnika određeno da on stu pa na snagu danom donošenja. U obrazloženju ove Odluke isti sud je naveo sljedeće: "Činjenica da ŠPravilnikĆ nije objavljen u "Službenom glasniku RS" ne može značiti da on nije stupio na pravnu snagu niti se to može stavljati na teret optuženima". Apelant smatra da je ovo pokazatelj da je apelant o istom pravnom pitanju različito tretiran pred istim sudom, bez ikakvog obrazloženja. 16. Također, apelant smatra da sud ni na koji način nije dokazao da je apelant postupao s umišljajem u svezi s izvršenjem kaznenog djela, da je prvostupanjska presuda kontradiktorna u tom dijelu, jer u jednom dijelu konstatira da je apelant djelo počinio s umišljajem, a u drugom iz nehata, a da je drugostupanjski sud, mimo svojih ovlasti, promijenio oblik vinosti smatrajući da se radi samo o grešci prvostupanjskog suda. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u svom odgovoru pobija navode iz apelacije i ističe da ostaje kod svih razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Okružni sud smatra da navodi iz apelacije predstavljaju samo ponavljanje navoda koji su već bili istaknuti u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje je Okružni sud ispitao i za svoje zaključke dao obrazloženje. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Osnovni sud u odgovoru navodi da prvostupanjskom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 19. Okružno tužiteljstvo također pobija navode iz apelacije, jer smatra da nisu prekršena apelantova ustavna prava, a osobito da nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Okružni javni tužitelj smatra da se navodi odnose samo na pitanje je li činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a da je to već razmotreno u prizivnom postupku i da su ti apelantovi navodi odbijeni drugostupanjskom odlukom. Također, Okružno tužiteljstvo navodi da je neprijeporno da Pravilnik nikada nije objavljen, što je bitan uvjet za njegovo stupanje na snagu u smislu članka 109. Ustava RS i članka 35. Zakona o vladi RS. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-118/04 od 19. travnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 9. lipnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. srpnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluke donesene u kaznenom postupku koji je protiv njega vođen, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 28. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su utemeljene pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostupanjska presuda proizvoljna i ne navodi odlučne činjenice i razloge zbog kojih su redoviti sudovi zaključili da je apelant učinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. 29. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 30. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istaknuo, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga je da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižna i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovitim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u svezi s izvedbom i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske, u kojem odredba članka 287. stavak 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", te tako čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja glede načina na koje su ispitivali činjenično stanje i ocijenili dokaze redoviti sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očevidno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u način na koji su ocijenili činjenično stanje i dokaze redoviti sudovi (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. prosinca 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. travnja 2006. godine, itd.). 32. Ustavni sud smatra da se ova stajališta mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, prvostupanjski je sud odluku o apelantovoj krivnji utemeljio isključivo na svojoj ocjeni ustavnosti općeg akta, odnosno Pravilnika, za koji je zaključio da nije stupio na pravnu snagu sukladno Ustavu RS, a drugostupanjski je sud u cijelosti potvrdio tu odluku iz istih razloga. 33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je jedno od temeljnih načela ZKP da su sud i druga tijela gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, ZKP propisuje presumpciju nevinosti i primjenu načela in dubio pro reo, pravilo da i najmanja dvojba u svezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivnju, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu kaznenog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan braniti se mada ima pravo na obranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tomu, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u dvojbi, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). 34. Dalje, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižne ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 287. ZKP). Pri tomu, prema članku 15. Zakona, sud i druga tijela nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. 35. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obveza redovitog suda u obrazloženju presude opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovoditi svaki ocijenjeni dokaz u vezu s drugim dokazima i izvesti zaključak o dokazanosti određene činjenice. 36. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljnije na temelju čega je sud stekao takav utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižne i savjesne ocjene dokaza, budući subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret nije dostatno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama utemeljena i obrazložena istinitost zaključka suda. Redoviti sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz oprečan iskazu nekog drugog svjedoka kojemu vjeruju, niti je dostatno dokaze samo subjektivno kvalificirati kao "paušalne". 37. Ustavni sud također opaža da redoviti sudovi svoj zaključak o apelantovoj krivnji izvode iz vlastite ocjene pravne valjanosti općeg akta, tako što navode: "Smatramo da ŠPravilnikĆ nije nikada usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati". Prije svega, Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak protivan svim izvedenim dokazima iz kojih nedvojbeno proističe da je Pravilnik usvojen na sjednici Vlade RS, a prvostupanjski sud nikako ne obrazlaže zašto smatra da ovaj akt nije usvojen, unatoč ovim dokazima. Dalje, cijelo obrazloženje o apelantovoj krivnji je utemeljeno isključivo na ocjeni kaznenog suda o valjanosti Pravilnika, što je van njegove nadležnosti. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi u redovitom postupku dužni primijeniti pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanost ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti mjerodavnom sudu, u konkretnom slučaju Ustavnom sudu Republike Srpske, što nije učinjeno. Ustavni sud također ukazuje da ovakvo ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovitih sudova ne samo da nije zakonito, već nije ni sukladno ustavnom načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava BiH i u njega inkorporiranom načelu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom istog kaznenog djela i istog pravnog akta donio sasvim drukčiju odluku i zauzeo sasvim drukčije stajalište, ali nakon što je ustvrdio da Ustavni sud RS nikada nije ispitivao ustavnost i zakonitost općeg akta na bilo čiji zahtjev. 38. Dalje, Ustavni sud opaža da u ostalom dijelu presude, u kojem se ne bavi ispitivanjem ustavnosti, prvostupanjski sud doista nedosljedno i konfuzno obrazlaže svoj zaključak o apelantovoj krivnji. Osobito se takva ocjena može dati za zaključak o obliku apelantove vinosti, iako je to odlučujuće za donošenje odluke o tomu je li kazneno djelo koje je apelantu stavljeno na teret doista učinjeno. Naime, za utvrđivanje postojanja kaznenog djela nesavjesnog rada u službi nužno je da se radi o "očevidno nesavjesnom postupanju u vršenju dužnosti", što bitno razgraničava ovo djelo od običnog zanemarivanja službene dužnosti. Postoji li "očevidno nesavjesno postupanje" faktičko je pitanje koje se rješava prema okolnostima svakog slučaja. Iz obrazloženja pobijanih presuda se, međutim, ne može zaključiti na temelju čega su redoviti sudovi, osim na temelju vlastite analize ustavnosti općeg pravnog akta, izveli zaključak da je ispunjen ovaj objektivni el e ment bića navedenog kaznenog djela. 39. S druge strane, subjektivna strana bića ovog kaznenog djela je složena, jer je čini umišljaj i nehat. Naime, službena osoba koje nesavjesno postupa mora biti svjesna svoje velike nesavjesnosti, činjenice da krši zakon ili drugi propis odnosno opći akt ili da propušta nadzor u vršenju službe, pa to hoće ili pristaje na nastupanje zabranjene posljedice (izravni i eventualni umišljaj). Međutim, u odnosu na težu posljedicu može postojati i nehat, jer učinitelj treba da je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da zbog njegovog nesavjesnog postupanja može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta. 40. S ovim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je vinost vrlo kompleksna subjektivna kategorija kod čije ocjene se mora imati u vidu ličnost učinitelja, način na koji se odlučio za izvršenje kaznenog djela, njegova motivacija itd. Kao takva, ona je osnovni razlog zašto se određeno ponašanje može smatrati kaznenim djelom. Ustavni sud smatra da redoviti sudovi nisu uopće obrazložili na temelju čega su zaključili da je apelant u odnosu na izvršenje ovog kaznenog djela postupao s umišljajem ili da je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao s nehatom. Naprotiv, iako daje definicije različitih oblika vinosti, Okružni sud zaključuje u svom obrazloženju da je prvostupanjski sud "pogrešno ukazao da se radi o umišljaju", budući da iz izreke i cjelokupnog obrazloženja proizlazi da "prvostupanjski sud cijeni da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu glede nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem". Međutim, Ustavni sud opaža da ovakvoj konstataciji i zaključku ne slijedi nikakvo obrazloženje iz kojeg bi objektivno bilo razvidno na temelju čega je samo takav zaključak moguć i na temelju koje i kakve ocjene dokaza je takav zaključak izveden. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant opravdano ukazuje i na to da prvostupanjski sud nije zauzeo nikakav stav o nalazu vještaka financijske struke, koji je izjavio da je kontrolu utroška proračunskih sredstava vršila javna revizija i proračunska inspekcija, da je izvršen rebalans proračuna i da su za tzv. posebne potrebe predviđena sredstva od 2.000.000 KM, odakle je Vlada RS mogla izdvajati ta sredstva za kupnju stanova. Ustavni sud smatra da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu obrazložili ni jesu li ni kako su ustvrdili da je apelantovim radnjama "teže povrijeđeno pravo drugoga" ili da je nastupila imovinska šteta, što je sastavni el e ment bića kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Uzimajući sve ovo u obzir, Ustavni sud smatra da nedostatak zadovoljavajućeg obrazloženja zaključka o apelantovoj krivnji, te nedostatak objektiviziranja subjektivne ocjene suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije sukladno zahtjevima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 41. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja pobijanih presuda ne zadovoljavaju ni obvezu poštivanja načela in dubio pro reo. Ovo tim prije što sud, tužitelj i druga tijela imaju prema ZKP obvezu utvrditi sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene načela in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerojatne, tj. kada postoji dvojba u njihovo postojanje. Ustavni sud smatra da obrazloženja koj? su dali i prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu dovoljno precizna i razvidna, te da se iz tih obrazloženja ne vidi jesu li i na koji su način sudovi primijenili načelo in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. 42. Ustavni sud također opaža da se Okružni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza koje je dao prvostupanjski sud, što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo s aspekta kazneno-pravnih propisa, već i Europske konvencije. Naime, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine Europska konvencija i njezini protokoli se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, tijela vlasti, te tijela kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode na koje je ukazano u stavku 2." Na temelju ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Okružni je sud, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljavaju li obrazloženje prvostupanjske presude i izvedeni zaključak zahtjeve ZKP, ali i članka 6. Europske konvencije, umjesto što je dao još detaljniju analizu pravne valjanosti Pravilnika. 43. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja pobijanih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja već ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivnji, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 46. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1603/05, rješavajući apelaciju Save Lončara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Save Lončara. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presuda Osnovnog suda u Bawoj Luci broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine. Predmet se, na osnovu člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu u Bawoj Luci kojem se nalaže da po hitnom postupku donese novu Odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Savo Lončar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine. Apelant je 9. februara 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva, zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 21. februara 2006. godine, Osnovni sud 16. februara 2006. godine, a Okružno tužilaštvo 22. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 234/II Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U prvostepenom postupku Osnovni sud je zakqučio da je u cijelosti dokazano da je apelant, u periodu od januara 1998. godine do 31. decembra 2000. godine, kao predsjednik Stambene komisije za rješavanje stambenih pitawa Vlade Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Stambena komisija), očigledno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, tako što je odobrio i potpisao više odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita kadrovima Vlade Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vlada RS), iako je znao da nije donesena i objavljena odluka o usvajanju Pravilnika o rješavanju stambenih pitawa kadrova Vlade RS (u daqnjem tekstu: Pravilnik), dakle bez kriterijuma i mjerila, čime je tim licima omogućio da zakquče ugovore o korišćenju stanova i steknu stanarska prava na stanovima koji su im dodijeljeni, iako je "bio dužan i mogao da bude svjestan da zbog toga može da nastupi teža povreda drugoga i imovinska šteta, kao i da je ta šteta nastupila u iznosu od oko 2.000.000 KM". 7. Osnovni sud je tokom dokaznog postupka, između ostalog, saslušao brojne svjedoke i sproveo vještačenje vještaka finansijske struke. Svjedoci su posvjedočili da je Vlada RS usvojila Pravilnik, u kom je odredbom člana 39 regulisano da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošewa, mada nisu znali da li je naknadno Pravilnik i objavljen u "Službenom glasniku RS". Takođe, svjedoci su naveli da je na osnovu Pravilnika, a uz saglasnost Vlade RS, sačinjena lista prioriteta za rješavanje stambenih pitawa kadrova Vlade RS, te da o svim dodjelama stanova i stambenih kredita postoji pismena dokumentacija. 8. Međutim, Osnovni sud je zakqučio da su se u apelantovim radwama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, zbog toga što je "obavljao dužnost predsjednika stambene komisije za rješavanje stambenih pitawa Vlade RS, te da je u spomenutom periodu na sjednici Vlade RS usvojen ŠPravilnikĆ, da isti pravilnik nikada nije objavljen u službenom glasniku, pa da kao takav nije stupio na pravnu snagu". Prvostepeni sud je, u daqnjem obrazloženju ovakvog zakqučka, naveo da smatra da Pravilnik nikada nije usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da nije ni mogao da se primjenjuje. Takođe, prvostepeni sud je zakqučio da je nesporno da su usvojeni kriterijumi i da su "isti formalno na papiru postojali", ali da smatra da ti kriterijumi nisu poštovani. Zbog ovoga, prvostepeni sud zakqučuje da je apelant bio "svjestan da potpisivanjem rješewa o dodjeli i rješavanju stambenih pitawa članova Vlade RS može da nastupi imovinska šteta, te da isti na to pristaje". Prvostepeni sud dalje navodi da nije dovedeno u pitanje to da su radnici Vlade RS podnosili zahtjeve i davali tačne podatke u vezi sa rješavanjem wihovog stambenog pitawa, te da su dostavili neophodnu dokumentaciju, ali smatra "da se prilikom dodjele stanova nije vodilo dovoqno računa o kriterijumima". Što se tiče navedenih izjava svjedoka, prvostepeni sud je ocijenio da su paušalni, jer "ŠsvjedokeĆ nije zanimalo da li je ŠPravilnikĆ objavljen u službenom glasniku", a sud je stao na stanovište da taj Pravilnik nije ni donesen, zbog čega "po odredbama Ustava i Zakona, takav akt ne može da se primjenjuje niti proizvodi pravna dejstva". Na kraju, prvostepeni sud je zakqučio da je apelant "bio svjestan i mogao da bude svjestan da će da nastupi šteta", te da je "kao predsjednik komisije sredstva koristio nezakonito". 9. Okružni sud je Presudom broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo, prije svega, "da obrazloženje prvostepene presude sadrži određene nedostatke na koje se žalbom ukazuje, a koje se odnose na razloge o odlučnim činjenicama (nastupanje štete u iznosu od 2.000.000 KM i oblik vinosti optuženog), jer su oni i po mišljenju ovog suda dati nesistematično i nekonzistentno". Međutim, Okružni sud je smatrao da ti nedostaci nisu takvi da bi doveli u pitanje sveukupan zakqučak prvostepenog suda o apelantovoj krivici, zbog čega ne postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka. Dalje, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te da je nesporno utvrđeno da je apelant potpisao više odluka o dodjeli stanova i kredita bez važećeg opšteg akta o dodjeli stanova. Okružni sud je, analizom Ustava RS i Zakona o Vladi, zakqučio da je Pravilnik morao da bude objavljen da bi stupio na pravnu snagu, a kako nije objavljen, sama činjenica da je taj Pravilnik Vlada usvojila nije dovoqna da bi se primjewivao, bez obzira na njegovu odredbu da stu pa na snagu danom donošewa. Stoga Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da je apelant, kao predsjednik stambene komisije, znao za tu činjenicu, te da je "i nekom sa manje obrazovawa i stručnosti poznato da za donošenje odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita Š...Ć neophodno da postoji pravovaljan opšti akt". Takođe, Okružni sud navodi i da žalba tačno navodi da su u buxetu bila planirana sredstva za stambenu izgradnju u ukupnom iznosu od 2.000.000 KM, te da stoga ne može da se smatra da su ta sredstva nenamjenski potrošena. Međutim, Okružni sud navodi da apelant nije ni proglašen krivim zato što je omogućio nenamjenski utrošak buxetskih sredstava, već zato što je svojim očigledno nesavjesnim radom omogućio da se nezakonito dodijele krediti i stanovi, koji su tim sredstvima kupljeni na osnovu Odluka Vlade RS. Nakon daqnjeg obrazlagawa kako se odluke donose na sjednicama vlade, Okružni sud je zakqučio da se zakqučci prvostepenog suda nisu odnosili na valjanost pojedinih kriterijuma za dodjelu stanova ili konkretnih odluka stambene komisije, već "iskqučivo na wihove suštinske, formalne nedostatke usljed kojih predmetni Pravilnik, kao opšti akt Vlade, uopšte nije stupio na snagu i nije mogao da se primjenjuje". 10. Na kraju, Okružni sud je zakqučio da je "u obrazloženju prvostepene presude načinjena greška" kada je navedeno da je apelant očigledno nesavjesno postupao zato što je "bio svjestan i mogao da bude svjestan", te da je umjesto "svjestan" trebalo da stoji "dužan". Međutim, Okružni sud navodi da se u prvostepenoj odluci uopšte i ne spominje voqni elemenat, budući da je prvostepeni sud ocijenio "da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupawa štete, a ne da je postupao s umišljajem". IV. Relevantni propisi 11. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase: "Član 234 (1) Službeno lice koje kršenjem zakona ili drugih propisa ili samoupravnih opštih akata, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno da bude svjesno da usljed toga može da nastupi teža povreda prava drugog ili imovinska šteta, pa takva povreda, odnosno šteta u iznosu koji prelazi hiljadu KM i nastupi, kazniće se zatvorom do tri godine. (2) Ako je usljed djela iz stava 1 ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi deset hiljada KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina." 12. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 3 (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 14 Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju da li postoje ili ne postoje činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287 Š...Ć (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 303 (1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: Š...Ć j) ako je izreka presuda nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporavanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su presuda i zakqučak o njegovoj krivici proizvoqni i nedokazani. Apelant smatra da sud nije sa jednakom pažwom cijenio činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, te da za zakqučak da je apelant kriv za krivično djelo nesavjesnog rada u službi u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Naime, apelant navodi da je Vlada RS donijela Pravilnik u kom je izričito navedeno da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošewa, što su potvrdili i saslušani svjedoci. To što taj Pravilnik nije naknadno objavljen nije moglo da se stavi na teret apelantu. Sem toga, svjedoci, od kojih su neki diplomirani pravnici sa dugogodišwim iskustvom, a koji su takođe službenici u Vladi RS-a su, kako navodi apelant, pred sudom izjavili da je Pravilnik stupio na snagu danom donošewa, te da je bio primjenqiv. Apelant smatra da sud nije obrazložio zašto je apelant, kao diplomirani inženjer tehnologije, morao da smatra da taj Pravilnik nije stupio na snagu, a naročito kako je to apelant "znao" za to, a što sud smatra utvrđenim. Sem toga, sud na ovaj način, navodi apelant, uzima sebi za pravo da tumači pravnu valjanost akata Vlade RS, što mu po zakonu nije dozvoljeno. 14. Dalje, apelant navodi da drugostepeni sud zakqučuje da je apelantova dužnost bila, prije nego svih drugih članova komisije, da vodi računa o ustavnosti i zakonitosti opštih akata, ali da to "nije bila iskqučiva obaveza ŠapelantaĆ". Apelant smatra da ovakvih kontradiktornosti ima previše da bi postupak koji je rezultovao ovakvim odlukama mogao da se smatra pravičnim. Prije svega, apelant navodi da nije on dodjeqivao stanove, već je to činila Stambena komisija u postupku i na način predviđen Pravilnikom. Stoga, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili na osnovu kog zakonskog propisa su utvrdili da je neko lice, kao član kolektivnog organa, pa makar bilo i predsjednik komisije, iskqučivo odgovorno za odluke koje taj or gan donese. Sem toga, ni Pravilnik, ni donesene odluke niko nigdje nije osporio, a sud navodi da kriterijumi postoje, ali odmah zatim navodi da smatra da ti kriterijumi nisu primijenjeni, ničim ne obrazlažući takvo stanovište. Takođe, apelant navodi da se u dispozitivu prvostepene odluke navodi 16 konkretnih stanova i kredita, ali se u obrazloženju ni jedan ne obrazlaže i ne navodi, a naročito se ni na koji način ne obrazlaže na osnovu čega je zakqučeno da je apelant oštetio buxet RS za iznos od "oko 2.000.000 KM", niti sud zauzima ikakav stav u vezi sa promijenjenim iskazom vještaka finansijske struke. 15. U vezi sa valjanošću Pravilnika, apelant je naknadno dostavio Ustavnom sudu presudu u predmetu Osnovnog suda broj K-162/05 od 17. oktobra 2005. godine kojom su Milorad Dodik i Novak Kondić oslobođeni od optužbe da su učinili, između ostalog, krivično djelo nesavjesnog rada u službi, zato što su u periodu od 1998. do 2000. godine odobrili isplate iz buxeta RS za rješavanje stambenih pitawa većeg broja lica. U tom postupku isti sud je, dakle, utvrdio da je u navedenom periodu postojao Pravilnik koji je usvojila Vlada RS, a u kom su definisani kriterijumi i mjerila za dodjelu stanova i kredita, kao i da je članom 39 tog pravilnika određeno da on stu pa na snagu danom donošewa. U obrazloženju ove Odluke, isti sud je naveo sljedeće: "Činjenica da ŠPravilnikĆ nije objavljen u "Službenom glasniku RS" ne može da znači da on nije stupio na pravnu snagu niti to može da se stavlja na teret optuženima". Apelant smatra da je ovo pokazateq da je apelant o istom pravnom pitanju različito tretiran pred istim sudom, bez ikakvog obrazložewa. 16. Takođe, apelant smatra da sud ni na koji način nije dokazao da je apelant postupao sa umišljajem u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, da je prvostepena presuda kontradiktorna u tom dijelu, jer u jednom dijelu konstatuje da je apelant djelo počinio s umišljajem, a u drugom iz nehata, a da je drugostepeni sud, mimo svojih ovlašćewa, promijenio oblik vinosti smatrajući da se radi samo o grešci prvostepenog suda. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da ostaje kod svih razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Okružni sud smatra da navodi iz apelacije predstavljaju samo ponavljanje navoda koji su već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Okružni sud ispitao i za svoje zakqučke dao obrazloženje. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Osnovni sud u odgovoru navodi da prvostepenom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 19. Okružno tužilaštvo takođe osporava navode iz apelacije jer smatra da nisu prekršena apelantova ustavna prava, a naročito da nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Okružni javni tužilac smatra da se navodi odnose samo na pitanje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a da je to već razmotreno u žalbenom postupku i da su ti apelantovi navodi odbijeni drugostepenom odlukom. Takođe, Okružno tužilaštvo navodi da je nesporno da Pravilnik nikada nije objavljen, što je bitan uslov za njegovo stupanje na snagu u smislu člana 109 Ustava RS i člana 35 Zakona o vladi RS. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 28. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane osporavane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostepena presuda proizvoqna i ne navodi odlučne činjenice i razloge zbog kojih su redovni sudovi zakqučili da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. 29. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, generalno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi bivši Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 30. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da član 6 Evropske konvencije ne može da se tumači restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda mora da se primijeti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kom odredba člana 287 stav 2 glasi: "Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana", te tako čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa kako su činjenično stanje i dokaze ocijenili redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u način na koji su ocijenili činjenično stawa i dokaza redovni sudovi (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.). 32. Ustavni sud smatra da ova stanovišta mogu da se primijene i u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici zasnovao iskqučivo na svojoj ocjeni ustavnosti opšteg akta, odnosno Pravilnika, za koji je zakqučio da nije stupio na pravnu snagu u skladu sa Ustavom RS, a drugostepeni sud je u cijelosti potvrdio tu odluku iz istih razloga. 33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Takođe, ZKP propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmawa sumwa u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženom, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radwa izvršewa, protivpravnost ili kažwivost). Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivawa je na tužiocu. U skladu sa tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumwi, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 34. Dalje, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižqive ocjene, izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana (član 287 ZKP). Pri tom, shodno članu 15 Zakona, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. 35. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva da se obrazlože kako svaki dokaz pojedinačno, tako i svi dokazi zajedno, te da se dovedu svi sprovedeni dokazi u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima qudskog mišljewa, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovede svaki ocijenjeni dokaz u vezu sa drugim dokazima i izvede zakqučke o dokazanosti određene činjenice. 36. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaqnije na osnovu čega je sud stekao takav utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjewivawa tih dokaza, kako to zahtijeva princip slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižqivog i savjesnog ocjewivawa dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoqno, već mora da postoji stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zakqučka suda. Redovni sudovi ne mogu samo da kažu da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kom vjeruju, niti je dovoqno da dokaze samo subjektivno kvalifikuju kao "paušalne". 37. Ustavni sud takođe zapaža da redovni sudovi svoj zakqučak o apelantovoj krivici izvode iz sopstvene ocjene pravne valjanosti opšteg akta, tako što navode: "Smatramo da ŠPravilnikĆ nije nikada usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da nije ni mogao da se primjenjuje". Prije svega, Ustavni sud smatra da je ovakav zakqučak protivan svim izvedenim dokazima iz kojih nesumwivo proističe da je Pravilnik usvojen na sjednici Vlade RS, a prvostepeni sud nikako ne obrazlaže zašto smatra da ovaj akt nije usvojen, uprkos ovim dokazima. Dalje, cijelo obrazloženje o apelantovoj krivici zasnovano je iskqučivo na ocjeni krivičnog suda o valjanosti Pravilnika, što je van njegove nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi u redovnom postupku dužni da primijene pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanost ili ustavnosti određenog opšteg pravnog akta, onda to pitanje mogu da proslijede nadležnom sudu, u konkretnom slučaju Ustavnom sudu Republike Srpske, što nije učinjeno. Ustavni sud takođe ukazuje da ovakvo ad hoc ocjewivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito, već nije ni u skladu sa ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava BiH i u njega inkorporisanom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom istog krivičnog djela i istog pravnog akta donio sasvim drugačiju odluku i zauzeo sasvim drugačije stanovište, ali nakon što je utvrdio da Ustavni sud RS nikada nije ispitivao ustavnost i zakonitost opšteg akta na bilo čiji zahtjev. 38. Dalje, Ustavni sud zapaža da u ostalom dijelu presude, u kom se ne bavi ispitivanjem ustavnosti, prvostepeni sud zaista nedosljedno i konfuzno obrazlaže svoj zakqučak o apelantovoj krivici. Naročito takva ocjena može da se da za zakqučak o obliku apelantove vinosti, iako je to odlučujuće za donošenje odluke o tome da li je krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret zaista učinjeno. Naime, da bi se utvrdilo da li postoji krivično djelo nesavjesnog rada u službi neophodno je da se radi o "očigledno nesavjesnom postupanju u vršenju dužnosti", što bitno razgraničava ovo djelo od običnog zanemarivawa službene dužnosti. Da li postoji "očigledno nesavjesno postupanje" faktičko je pitanje koje se rješava shodno okolnostima svakog slučaja. Iz obrazložewa osporenih presuda, međutim, ne može da se zakquči na osnovu čega su redovni sudovi, sem na osnovu sopstvene analize ustavnosti opšteg pravnog akta, izveli zakqučak da je ispunjen ovaj objektivni el e ment bića navedenog krivičnog djela. 39. S druge strane, subjektivna strana bića ovog krivičnog djela je složena, jer je čini umišljaj i nehat. Naime, službeno lice koje nesavjesno postupa mora da bude svjesno svoje velike nesavjesnosti, činjenice da krši zakon ili drugi propis odnosno opšti akt ili da propušta nadzor u vršenju službe, pa to hoće ili pristaje da nastupe zabranjene posljedice (direktni i eventualni umišljaj). Međutim, u odnosu na težu posljedicu može da postoji i nehat, jer učinilac treba da je svjestan ili je bio dužan i mogao da bude svjestan da zbog njegovog nesavjesnog postupawa može da nastupi teža povreda prava drugog ili imovinska šteta. 40. S ovim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je vinost vrlo kompleksna subjektivna kategorija kod čije ocjene mora da se ima u vidu ličnost učinioca, način na koji je odlučio da izvrši krivično djelo, njegova motivacija itd. Kao takva, ona je osnovni razlog zašto određeno ponašanje može da se smatra krivičnim djelom. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu uopšte obrazložili na osnovu čega su zakqučili da je apelant u odnosu na izvršenje ovog krivičnog djela postupao sa umišljajem ili da je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao sa nehatom. Naprotiv, iako daje definicije različitih oblika vinosti, Okružni sud zakqučuje u svom obrazloženju da je prvostepeni sud "pogrešno ukazao da se radi o umišljaju", budući da iz izreke i cjelokupnog obrazložewa proizilazi da "prvostepeni sud cijeni da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupawa štete, a ne da je postupao s umišljajem". Međutim, Ustavni sud zapaža da ovakvoj konstataciji i zakqučku ne slijedi nikakvo obrazloženje iz kog bi objektivno bilo jasno na osnovu čega je samo takav zakqučak moguć i na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je takav zakqučak izveden. Sem toga, Ustavni sud ukazuje da apelant opravdano ukazuje i na to da prvostepeni sud nije zauzeo nikakav stav o nalazu vještaka finansijske struke, koji je izjavio da je kontrolu utroška buxetskih sredstava vršila javna revizija i buxetska inspekcija, da je izvršen rebalans buxeta i da su za tzv. posebne potrebe predviđena sredstva od 2.000.000 KM, odakle je Vlada RS mogla da izdvaja ta sredstva za kupovinu stanova. Ustavni sud smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu obrazložili ni da li su ni kako su utvrdili da je apelantovim radwama "teže povrijeđeno pravo drugoga" ili da je nastupila imovinska šteta, što je sastavni elemenat bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Uzimajući sve ovo u obzir, Ustavni sud smatra da nedostatak zadovoljavajućeg obrazložewa zakqučka o apelantovoj krivici, te nedostatak objektivizacije subjektivne ocjene suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđewa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 41. Takođe, Ustavni sud smatra da obrazložewa osporenih presuda ne zadovoljavaju ni obavezu poštovawa principa in dubio pro reo. Ovo tim prije što su sud, tužilac i drugi organi obavezni prema ZKP da utvrde sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju da budu sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumwa da one postoje. Ustavni sud smatra da obrazložewa koja su dali i prvostepeni i drugostepeni sud nisu dovoqno precizna i jasna, te da se iz tih obrazložewa ne vidi da li su i na koji su način sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. 42. Ustavni sud takođe zapaža da se Okružni sud nije detaqnije upuštao u pitanje ocjene dokaza koje je dao prvostepeni sud, što je primarno zadatak tog suda, i to ne samo sa aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine Evropska konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a shodno članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju qudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Na osnovu ovih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine Okružni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaqnije da ispita da li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zakqučak zadovoljavaju zahtjeve ZKP, ali i člana 6 Evropske konvencije, umjesto što je dao još detaqniju analizu pravne valjanosti Pravilnika. 43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazložewa osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđewa već ostavljaju utisak proizvoqnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih sa sigurnošću može da se zakquči da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerqivo obrazloženje za svoj zakqučak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoqnom. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 46. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1603/05, rješavajući apelaciju Save Lončara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Save Lončara. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine. Predmet se, na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci kojem se nalaže da po hitnom postupku donese novu Odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Savo Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine. Apelant je 9. februara 2006. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva, zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 21. februara 2006. godine, Osnovni sud 16. februara 2006. godine, a Okružno tužilaštvo 22. februara 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 234/II Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U prvostepenom postupku Osnovni sud je zaključio da je u cijelosti dokazano da je apelant, u periodu od januara 1998. godine do 31. decembra 2000. godine, kao predsjednik Stambene komisije za rješavanje stambenih pitanja Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Stambena komisija), očigledno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, tako što je odobrio i potpisao više odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita kadrovima Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), iako je znao da nije donesena i objavljena odluka o usvajanju Pravilnika o rješavanju stambenih pitanja kadrova Vlade RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik), dakle bez kriterija i mjerila, čime je tim licima omogućio da zaključe ugovore o korištenju stanova i steknu stanarska prava na dodijeljenim stanovima, iako je "bio dužan i mogao biti svjestan da zbog toga može nastupiti teža povreda drugoga i imovinska šteta, kao i da je ta šteta nastupila u iznosu od oko 2.000.000 KM". 7. Osnovni sud je tokom dokaznog postupka, između ostalog, saslušao brojne svjedoke i proveo vještačenje vještaka finansijske struke. Svjedoci su posvjedočili da je Vlada RS usvojila Pravilnik, u kojem je odredbom člana 39. regulisano da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošenja, mada nisu znali da li je naknadno Pravilnik i objavljen u "Službenom glasniku RS". Također, svjedoci su naveli da je na osnovu Pravilnika, a uz saglasnost Vlade RS, sačinjena lista prioriteta za rješavanje stambenih pitanja kadrova Vlade RS, te da o svim dodjelama stanova i stambenih kredita postoji pismena dokumentacija. 8. Međutim, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, zbog toga što je "obavljao dužnost predsjednika stambene komisije za rješavanje stambenih pitanja Vlade RS, te da je u spomenutom periodu na sjednici Vlade RS usvojen ŠPravilnikĆ, da isti pravilnik nikada nije objavljen u službenom glasniku, pa da kao takav nije stupio na pravnu snagu". Prvostepeni sud je, u daljnjem obrazloženju ovakvog zaključka, naveo da smatra da Pravilnik nikada nije usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati. Također, prvostepeni sud je zaključio da je nesporno da su usvojeni kriteriji i da su "isti formalno na papiru postojali", ali da smatra da ti kriteriji nisu poštovani. Zbog ovoga, prvostepeni sud 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. zaključuje da je apelant bio "svjestan da potpisivanjem rješenja o dodjeli i rješavanju stambenih pitanja članova Vlade RS može nastupiti imovinska šteta, te da isti na to pristaje". Prvostepeni sud dalje navodi da nije dovedeno u pitanje to da su radnici Vlade RS podnosili zahtjeve i davali tačne podatke u vezi sa rješavanjem njihovog stambenog pitanja, te da su dostavili neophodnu dokumentaciju, ali smatra "da se prilikom dodjele stanova nije vodilo dovoljno računa o kriterijima". Što se tiče navedenih izjava svjedoka, prvostepeni sud ih je ocijenio paušalnim, jer "ŠsvjedokeĆ nije zanimalo da li je ŠPravilnikĆ objavljen u službenom glasniku", a sud je stao na stanovište da taj Pravilnik nije ni donesen, zbog čega se "po odredbama Ustava i Zakona, takav akt ne može primjenjivati niti proizvoditi pravna dejstva". Konačno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant "bio svjestan i mogao biti svjestan na nastupanje štete", te da je "kao predsjednik komisije sredstva koristio nezakonito". 9. Okružni sud je Presudom broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo, prije svega, "da obrazloženje prvostepene presude sadrži određene nedostatke na koje se žalbom ukazuje, a koje se odnose na razloge o odlučnim činjenicama (nastupanje štete u iznosu od 2.000.000 KM i oblik vinosti optuženog), jer su isti i po mišljenju ovog suda dati nesistematično i nekonzistentno". Međutim, Okružni sud je smatrao da ti nedostaci nisu takvi da bi doveli u pitanje sveukupan zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivici, zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Dalje, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te da je nesporno utvrđeno da je apelant potpisao više odluka o dodjeli stanova i kredita bez važećeg općeg akta o dodjeli stanova. Okružni sud je, analizom Ustava RS i Zakona o Vladi, zaključio da je Pravilnik morao biti objavljen da bi stupio na pravnu snagu, a kako nije objavljen, sama činjenica da je taj Pravilnik Vlada usvojila nije dovoljna da bi se primjenjivao, bez obzira na njegovu odredbu da stu pa na snagu danom donošenja. Stoga Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant, kao predsjednik stambene komisije, znao za tu činjenicu, te da je "i nekom sa manje obrazovanja i stručnosti poznato da za donošenje odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita Š...Ć neophodno postojanje pravovaljanog općeg akta". Također, Okružni sud navodi i da žalba tačno navodi da su u budžetu bila planirana sredstva za stambenu izgradnju u ukupnom iznosu od 2.000.000 KM, te da se stoga ne može smatrati da su ta sredstva nenamjenski potrošena. Međutim, Okružni sud navodi da apelant nije ni proglašen krivim zato što je omogućio nenamjenski utrošak budžetskih sredstava, već zato što je svojim očigledno nesavjesnim radom omogućio da se nezakonito dodijele krediti i stanovi, koji su tim sredstvima kupljeni na osnovu Odluka Vlade RS. Nakon daljnjeg obrazlaganja kako se odluke donose na sjednicama vlade, Okružni sud je zaključio da se zaključci prvostepenog suda nisu odnosili na valjanost pojedinih kriterija za dodjelu stanova ili konkretnih odluka stambene komisije, već "isključivo na njihove suštinske, formalne nedostatke usljed kojih predmetni Pravilnik, kao opći akt Vlade, uopće nije stupio na snagu i nije se mogao primjenjivati". 10. Konačno, Okružni sud je zaključio da je "u obrazloženju prvostepene presude načinjena greška" kada je navedeno da je apelant očigledno nesavjesno postupao zato što je "bio svjestan i mogao biti svjestan", te da je umjesto "svjestan" trebalo da stoji "dužan". Međutim, Okružni sud navodi da se u prvostepenoj odluci uopće i ne spominje voljni el e ment, budući da je prvostepeni sud ocijenio "da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem". IV. Relevantni propisi 11. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase: "Član 234. (1) Službeno lice koje kršenjem zakona ili drugih propisa ili samoupravnih općih akata, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno biti svjesno da usljed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta, pa takva povreda, odnosno šteta u iznosu koji prelazi hiljadu KM i nastupi, kaznit će se zatvorom do tri godine. (2) Ako je usljed djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi deset hiljada KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina." 12. Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase: "Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 14. Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287. Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 303. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć j) ako je izreka presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su presuda i zaključak o njegovoj krivici proizvoljni i nedokazani. Apelant smatra da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, te da za zaključak da je apelant kriv za krivično djelo nesavjesnog rada u službi u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Naime, apelant navodi da je Vlada RS donijela Pravilnik u kojem je izričito navedeno da taj Pravilnik stu pa na snagu danom donošenja, što su potvrdili i saslušani svjedoci. To što taj Pravilnik nije naknadno objavljen nije se moglo staviti na teret apelantu. Osim toga, svjedoci, od kojih su neki diplomirani pravnici sa dugogodišnjim iskustvom, a koji su također službenici u Vladi RS-a su, kako navodi apelant, pred sudom izjavili da je Pravilnik stupio na snagu danom donošenja, te da je bio primjenjiv. Apelant smatra da sud nije obrazložio zašto je apelant, kao diplomirani inženjer tehnologije, morao smatrati da taj Pravilnik nije stupio na snagu, a naročito kako je to apelant "znao" za to, a što sud smatra utvrđenim. Osim toga, sud na ovaj način, navodi apelant, uzima sebi za pravo da tumači pravnu valjanost akata Vlade RS, što mu po zakonu nije dozvoljeno. 14. Dalje, apelant navodi da drugostepeni sud zaključuje da je apelantova dužnost bila, prije nego svih drugih članova komisije, da vodi računa o ustavnosti i zakonitosti općih akata, ali da to "nije bila isključiva obaveza ŠapelantaĆ". Apelant smatra da ovakvih kontradiktornosti ima previše da bi se postupak koji je rezultirao ovakvim odlukama mogao smatrati pravičnim. Prije svega, apelant navodi da nije on dodjeljivao stanove, već je to činila Stambena komisija u postupku i na način predviđen Pravilnikom. Stoga, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili na osnovu kojeg zakonskog propisa su utvrdili da je neko lice, kao član kolektivnog tijela, pa makar bilo i predsjednik komisije, isključivo odgovorno za odluke koje to tijelo donese. Osim toga, ni Pravilnik, ni donesene odluke niko nigdje nije osporio, a sud navodi da kriteriji postoje, ali odmah zatim navodi da smatra da ti kriteriji nisu primijenjeni, ničim ne obrazlažući takvo stanovište. Također, apelant navodi da se u dispozitivu prvostepene odluke navodi 16 konkretnih stanova i kredita, ali se u obrazloženju ni jedan ne obrazlaže i ne navodi, a naročito se ni na koji način ne obrazlaže na osnovu čega je zaključeno da je apelant oštetio budžet RS za iznos od "oko 2.000.000 KM", niti sud zauzima ikakav stav u vezi sa promijenjenim iskazom vještaka finansijske struke. 15. U vezi sa valjanošću Pravilnika, apelant je naknadno dostavio Ustavnom sudu presudu u predmetu Osnovnog suda broj K-162/05 od 17. oktobra 2005. godine kojom su Milorad Dodik i Novak Kondić oslobođeni od optužbe da su učinili, između ostalog, krivično djelo nesavjesnog rada u službi, zato što su u periodu od 1998. do 2000. godine odobrili isplate iz budžeta RS za rješavanje stambenih pitanja većeg broja lica. U tom postupku isti sud je, dakle, utvrdio da je u navedenom periodu postojao Pravilnik koji je usvojila Vlada RS, a u kojem su definisani kriteriji i mjerila za dodjelu stanova i kredita, kao i da je članom 39. tog Pravilnika određeno da on stu pa na snagu danom donošenja. U obrazloženju ove Odluke, isti sud je naveo sljedeće: "Činjenica da ŠPravilnikĆ nije objavljen u "Službenom glasniku RS" ne može značiti da on nije stupio na pravnu snagu niti se to može stavljati na teret optuženima". Apelant smatra da je ovo pokazatelj da je apelant o istom pravnom pitanju različito tretiran pred istim sudom, bez ikakvog obrazloženja. 16. Također, apelant smatra da sud ni na koji način nije dokazao da je apelant postupao s umišljajem u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, da je prvostepena presuda kontradiktorna u tom dijelu, jer u jednom dijelu konstatuje da je apelant djelo počinio s umišljajem, a u drugom iz nehata, a da je drugostepeni sud, mimo svojih ovlaštenja, promijenio oblik vinosti smatrajući da se radi samo o grešci prvostepenog suda. b) Odgovor na apelaciju 17. Okružni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da ostaje kod svih razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Okružni sud smatra da navodi iz apelacije predstavljaju samo ponavljanje navoda koji su već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Okružni sud ispitao i za svoje zaključke dao obrazloženje. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Osnovni sud u odgovoru navodi da prvostepenom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 19. Okružno tužilaštvo također pobija navode iz apelacije, jer smatra da nisu prekršena apelantova ustavna prava, a naročito da nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Okružni javni tužilac smatra da se navodi odnose samo na pitanje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a da je to već razmotreno u žalbenom postupku i da su ti apelantovi navodi odbijeni drugostepenom odlukom. Također, Okružno tužilaštvo navodi da je nesporno da Pravilnik nikada nije objavljen, što je bitan uvjet za njegovo stupanje na snagu u smislu člana 109. Ustava RS i člana 35. Zakona o vladi RS. VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć" 27. Apelant se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 28. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostepena presuda proizvoljna i ne navodi odlučne činjenice i razloge zbog kojih su redovni sudovi zaključili da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. 29. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 30. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan seg ment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", te tako čini neodvojiv el e ment prava na pravično suđenje. 31. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu načina na koje su ispitivali činjenično stanje i ocijenili dokaze redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u način na koji su ocijenili činjenično stanje i dokaze redovni sudovi (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.). 32. Ustavni sud smatra da se ova stanovišta mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici zasnovao isključivo na svojoj ocjeni ustavnosti općeg akta, odnosno Pravilnika, za koji je zaključio da nije stupio na pravnu snagu u skladu sa Ustavom RS, a drugostepeni sud je u cijelosti potvrdio tu odluku iz istih razloga. 33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, ZKP propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan el e ment prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 34. Dalje, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. ZKP). Pri tome, prema članu 15. Zakona, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. 35. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a pri ori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. 36. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega je sud stekao takav utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti s iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo subjektivno kvalifikuju kao "paušalne". 37. Ustavni sud također zapaža da redovni sudovi svoj zaključak o apelantovoj krivici izvode iz vlastite ocjene pravne valjanosti općeg akta, tako što navode: "Smatramo da ŠPravilnikĆ nije nikada usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati". Prije svega, Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak protivan svim izvedenim dokazima iz kojih nesumnjivo proističe da je Pravilnik usvojen na sjednici Vlade RS, a prvostepeni sud nikako ne obrazlaže zašto smatra da ovaj akt nije usvojen, usprkos ovim dokazima. Dalje, cijelo obrazloženje o apelantovoj krivici zasnovano je isključivo na ocjeni krivičnog suda o valjanosti Pravilnika, što je van njegove nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanost ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom sudu, u konkretnom slučaju Ustavnom sudu Republike Srpske, što nije učinjeno. Ustavni sud također ukazuje da ovakvo ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito, već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom istog krivičnog djela i istog pravnog akta donio sasvim drukčiju odluku i zauzeo sasvim drukčije stanovište, ali nakon što je utvrdio da Ustavni sud RS nikada nije ispitivao ustavnost i zakonitost općeg akta na bilo čiji zahtjev. 38. Dalje, Ustavni sud zapaža da u ostalom dijelu presude, u kojem se ne bavi ispitivanjem ustavnosti, prvostepeni sud zaista nedosljedno i konfuzno obrazlaže svoj zaključak o apelantovoj krivici. Naročito se takva ocjena može dati za zaključak o obliku apelantove vinosti, iako je to odlučujuće za donošenje odluke o tome je li krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret zaista učinjeno. Naime, za utvrđivanje postojanja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi neophodno je da se radi o "očigledno nesavjesnom postupanju u vršenju dužnosti", što bitno razgraničava ovo djelo od običnog zanemarivanja službene dužnosti. Postoji li "očigledno nesavjesno postupanje" faktičko je pitanje koje se rješava prema okolnostima svakog slučaja. Iz obrazloženja osporenih presuda se, međutim, ne može zaključiti na osnovu čega su redovni sudovi, osim na osnovu vlastite analize ustavnosti općeg pravnog akta, izveli zaključak da je ispunjen ovaj objektivni el e ment bića navedenog krivičnog djela. 39. S druge strane, subjektivna strana bića ovog krivičnog djela je složena, jer je čini umišljaj i nehat. Naime, službeno lice koje nesavjesno postupa mora biti svjesno svoje velike nesavjesnosti, činjenice da krši zakon ili drugi propis odnosno opći akt ili da propušta nadzor u vršenju službe, pa to hoće ili pristaje na nastupanje zabranjene posljedice (direktni i eventualni umišljaj). Međutim, u odnosu na težu posljedicu može postojati i nehat, jer učinilac treba da je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da zbog njegovog nesavjesnog postupanja može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta. 40. S ovim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je vinost vrlo kompleksna subjektivna kategorija kod čije ocjene se mora imati u vidu ličnost učinioca, način na koji se odlučio za izvršenje krivičnog djela, njegova motivacija itd. Kao takva, ona je osnovni razlog zašto se određeno ponašanje može smatrati krivičnim djelom. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu uopće obrazložili na osnovu čega su zaključili da je apelant u odnosu na izvršenje ovog krivičnog djela postupao s umišljajem ili da je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao s nehatom. Naprotiv, iako daje definicije različitih oblika vinosti, Okružni sud zaključuje u svom obrazloženju da je prvostepeni sud "pogrešno ukazao da se radi o umišljaju", budući da iz izreke i cjelokupnog obrazloženja proizlazi da "prvostepeni sud cijeni da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem". Međutim, Ustavni sud zapaža da ovakvoj konstataciji i zaključku ne slijedi nikakvo obrazloženje iz kojeg bi objektivno bilo jasno na osnovu čega je samo takav zaključak moguć i na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je takav zaključak izveden. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant opravdano ukazuje i na to da prvostepeni sud nije zauzeo nikakav stav o nalazu vještaka finansijske struke, koji je izjavio da je kontrolu utroška budžetskih sredstava vršila javna revizija i budžetska inspekcija, da je izvršen rebalans budžeta i da su za tzv. posebne potrebe predviđena sredstva od 2.000.000 KM, odakle je Vlada RS mogla izdvajati ta sredstva za kupovinu stanova. Ustavni sud smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu obrazložili ni da li su ni kako su utvrdili da je apelantovim radnjama "teže povrijeđeno pravo drugoga" ili da je nastupila imovinska šteta, što je sastavni el e ment bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Uzimajući sve ovo u obzir, Ustavni sud smatra da nedostatak zadovoljavajućeg obrazloženja zaključka o apelantovoj krivici, te nedostatak objektiviziranja subjektivne ocjene suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 41. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju ni obavezu poštivanja principa in dubio pro reo. Ovo tim prije što sud, tužilac i drugi organi imaju prema ZKP obavezu da utvrde sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje. Ustavni sud smatra da obrazloženja koj? su dali i prvostepeni i drugostepeni sud nisu dovoljno precizna i jasna, te da se iz tih obrazloženja ne vidi da li su i na koji su način sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. 42. Ustavni sud također zapaža da se Okružni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza koje je dao prvostepeni sud, što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo s aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine Evropska konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Na osnovu ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Okružni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljavaju li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve ZKP, ali i člana 6. Evropske konvencije, umjesto što je dao još detaljniju analizu pravne valjanosti Pravilnika. 43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja već ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1808/06, rješavajući apelaciju Marka Vuletića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 10, članka 61. st. 1, 2. i 3, te članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. veljače 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića u odnosu na pozitivnu obvezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede ostvarivanja potraživanja temeljem stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova se odluka dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava sukladno ovoj Odluci. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Marko Vuletić, Vesna Mudrenović koju zastupa Vojislav Mudrenović i Anto Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u razdoblju od lipnja 2006. godine do kolovoza 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarenja potraživanja stare devizne štednje kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio apelacije AP 1808/06, AP 1924/06 i AP 2324/06 spojiti u jedan predmet, pod brojem AP 1808/06, jer se radi o 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Ustavni je sud ranije, u predmetu broj AP 164/04, zatražio i dobio odgovore na navode iz apelacija od Ljubljanske banka d.d. Sarajevo, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine preko Federalnog ministarstva financija, dok Bosna i Hercegovine nije dostavila odgovor na apelacije. Obzirom da se u konkretnim predmetima radi o istim pitanjima Ustavni sud nije smatrao potrebnim predmetne apelacije proslijediti stranama u postupku radi dostavljanja odgovora, već je uzeo u obzir navedene ranije dostavljene odgovore. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelanti su prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini polagali sredstva na svoje devizne štedne knjižice kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana u njihovim podružnicama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Neki od apelanata posjeduju Izvode sa Jedinstvenog računa građana kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Jedinstveni račun građana), na kojima su registrirana njihova potraživanja temeljem stare devizne štednje. 6. Neki od podnositelja apelacije su pokrenuli sudske postupke kako bi ostvarili svoja potraživanja temeljem stare devizne štednje. Međutim, niti jedan sudski postupak nije rezultirao ostvarenjem potraživanja, tako da su ti postupci do danas ostali bez rezultata. 7. Također, neki od apelanata su se obraćali Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Federalnoj agenciji za privatizaciju i Ministarstvu financija Bosne i Hercegovine kako bi ostvarili potraživanja stare devizne štednje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti su nezadovoljni upisom njihovih deviznih potraživanja na Jedinstveni račun građana i traže da im se njihova štednja isplati u gotovom novcu, te se općenito žale da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine zagarantirano člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Ustavni sud upućuje na odgovore u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine. V. Dopustivost i meritum 10. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja temeljem stare devizne štednje, deponirane u Ljubljanskoj banci, u njezinim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove Odluke glede prizivnih navoda apelanata, Ustavni se sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u predmetu Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/06 od 29. svibnja 2006. godine). 12. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine se u cijelosti odnose i na ovu Odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata navedenih u ovoj Odluci. VI. Zaključak 13. Ustavni sud zaključuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila učinkovito zaštititi prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine. 14. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 10, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 15. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1808/06, rješavajući apelaciju Marka Vuletića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 10, člana 61 st. 1, 2 i 3, te člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova Odluka dostavlja se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava u skladu sa ovom Odlukom. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Marko Vuletić, Vesna Mudrenović koju zastupa Vojislav Mudrenović i Anto Ćosić (u daqnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od juna 2006. godine do avgusta 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarewa potraživawa stare devizne štednje kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 1808/06, AP 1924/06 i AP 2324/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 1808/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 3. Ustavni sud je ranije, u predmetu broj AP 164/04, zatražio i dobio odgovore na navode iz apelacija od Qubljanske banka d.d. Sarajevo, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine preko Federalnog ministarstva finansija, dok Bosna i Hercegovine nije dostavila odgovor na apelacije. S obzirom da se u konkretnim predmetima radi o istim pitawima Ustavni sud nije smatrao potrebnim da predmetne apelacije prosljeđuje stranama u postupku radi dostavljanja odgovora, već je uzeo u obzir navedene ranije dostavljene odgovore. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom, sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelanti su prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini polagali sredstva na svoje devizne štedne kwižice kod Qubljanske banke d.d. Qubljana u wihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Neki od apelanata posjeduju Izvode sa Jedinstvenog računa građana kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Jedinstveni račun građana), na kojima su registrovana wihova potraživawa po osnovu stare devizne štednje. 6. Neki od podnosilaca apelacije pokrenuli su sudske postupke kako bi ostvarili svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje. Međutim, niti jedan sudski postupak nije rezultovao ostvarenjem potraživawa, tako da su ti postupci do danas ostali bez rezultata. 7. Takođe, neki od apelanata su se obraćali Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Federalnoj agenciji za privatizaciju i Ministarstvu finansija Bosne i Hercegovine kako bi ostvarili potraživawa stare devizne štednje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti su nezadovoqni upisom wihovih deviznih potraživawa na Jedinstveni račun građana i traže da im se wihova štedwa isplati u gotovom novcu, te se generalno žale da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine zagarantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Ustavni sud upućuje na odgovore u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine. V. Dopustivost i meritum 10. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da ne mogu da ostvare svoja novčana potraživawa po osnovu stare devizne štednje, deponovane u Qubljanskoj banci, u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. Umjesto posebnog obrazložewa dopustivosti i merituma ove Odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge koji su navedeni u predmetu Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/06 od 29. maja 2006. godine). 12. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine u cijelosti se odnose i na ovu Odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata navedenih u ovoj Odluci. VI. Zakqučak 13. Ustavni sud zakqučuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane kod Qubljanske banke d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine. 14. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 10, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 15. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1808/06, rješavajući apelaciju Marka Vuletića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10, člana 61. st. 1, 2. i 3, te člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marka Vuletića, Vesne Mudrenović i Ante Ćosića podnesene protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su ratione per so nae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova Odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava u skladu s ovom Odlukom. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Služ- benom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Marko Vuletić, Vesna Mudrenović koju zastupa Vojislav Mudrenović i Anto Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od juna 2006. godine do augusta 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarenja potraživanja stare devizne 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. štednje kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 1808/06, AP 1924/06 i AP 2324/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 1808/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Ustavni sud je ranije, u predmetu broj AP 164/04, zatražio i dobio odgovore na navode iz apelacija od Ljubljanske banka d.d. Sarajevo, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine preko Federalnog ministarstva finansija, dok Bosna i Hercegovine nije dostavila odgovor na apelacije. S obzirom da se u konkretnim predmetima radi o istim pitanjima Ustavni sud nije smatrao potrebnim da predmetne apelacije prosljeđuje stranama u postupku radi dostavljanja odgovora, već je uzeo u obzir navedene ranije dostavljene odgovore. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelanti su prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini polagali sredstva na svoje devizne štedne knjižice kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Neki od apelanata posjeduju Izvode sa Jedinstvenog računa građana kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Jedinstveni račun građana), na kojima su registrovana njihova potraživanja po osnovu stare devizne štednje. 6. Neki od podnosilaca apelacije pokrenuli su sudske postupke kako bi ostvarili svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Međutim, niti jedan sudski postupak nije rezultirao ostvarenjem potraživanja, tako da su ti postupci do danas ostali bez rezultata. 7. Također, neki od apelanata su se obraćali Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Federalnoj agenciji za privatizaciju i Ministarstvu finansija Bosne i Hercegovine kako bi ostvarili potraživanja stare devizne štednje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti su nezadovoljni upisom njihovih deviznih potraživanja na Jedinstveni račun građana i traže da im se njihova štednja isplati u gotovom novcu, te se generalno žale da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 9. Ustavni sud upućuje na odgovore u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine. V. Dopustivost i meritum 10. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje, deponovane u Ljubljanskoj banci, u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. Umjesto posebnog obrazloženja dopustivosti i merituma ove Odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u predmetu Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/06 od 29. maja 2006. godine). 12. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine se u cijelosti odnose i na ovu Odluku, pa iz istih razloga Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede ustavnih prava apelanata navedenih u ovoj Odluci. VI. Zaključak 13. Ustavni sud zaključuje da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što su apelacije ratione per so nae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine. 14. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 15. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1831/05, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ive Petrovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli donošenje odluke u ponovnom postupku u predmetu broj R-I-29/05, bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ivo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Budimir Mrkajić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 1. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" za odlučivanje u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj R-I-29/05, a u svezi s utvrđivanjem naknade apelantu za eksproprirane nekretnine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 25. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i sudionika u postupku, Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava), zatraženo je 28. lipnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog je suda zatražen na uvid spis broj R-I-29/05. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 6. srpnja 2006. godine, Općinski sud 11. srpnja 2006. godine, a Općinska 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. uprava 19. srpnja 2006. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 23. lipnja 2006. godine. 4. Općinska je uprava zahtjev Ustavnog suda za davanje odgovora na apelaciju proslijedila Općinskom pravobraniteljstvu, pa je ono 24. srpnja 2006. godine dalo odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 28. kolovoza 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. Postupak pred tijelima uprave 7. Rješenjem Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. svibnja 1997. godine je određeno privremeno zauzimanje apelantovog zemljišta (u naravi: poljoprivredno zemljište označeno kao k.č. broj 773 "Ogorjelica", kuća i zgrada površine 18 m², njiva 5. klase, površine 13.571 m², upisane u p.l. broj 360 KO Par Selo (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje je apelant stekao kupoprodajnim ugovorom između Radana Filipovića kao prodavača, i apelanta kao kupca), i dozvoljen prijelaz preko njega osobama ovlaštenim za izvođenje radova na izgradnji cjevovoda, koji je trebalo da prelazi preko apelantovih nekretnina. 8. Protiv Rješenja Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. svibnja 1997. godine apelant je 9. lipnja 1997. godine izjavio priziv Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava). 9. Obzirom da se apelant nije suglasio s korištenjem zemljišta i izvođenjem radova, Općinsko javno pravobraniteljstvo je aktom U-1/97 od 3. srpnja 1997. godine pokrenulo postupak izvršenja rješenja o privremenom zauzimanju zemljišta, pa je Općinska uprava Zaključkom broj 10-473-4/95 od 7. srpnja 1997. godine dozvolila prinudno izvršenje rješenja Općinske uprave, a posebnim je zaključkom odredila vještaka za procjenu štete nastale uslijed privremenog zauzimanja zemljišta. 10. Nakon toga, apelant se 5. siječnja 1998. godine obratio Općinskoj upravi, zbog sporosti u utvrđivanju njegovih prava i obveza temeljem nepotpuno ekspropriranog zemljišta. 11. Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. rujna 2000. godine je poništeno Rješenje Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. svibnja 1997. godine i Zaključak tog tijela o dozvoli izvršenja broj 10-473-4/95 od 7. srpnja 1997. godine, pa je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. 12. Navedenim rješenjem Federalne uprave Općinskoj je upravi naloženo da u ponovnom postupku mjerodavno tijelo postupi suglasno odredbama Zakona o vodama, odnosno Zakona o eksproprijaciji, po prethodno pribavljenom mišljenju općinskog tijela mjerodavnog za poslove vodoprivrede. 13. Rješavajući apelantov priziv zbog nedonošenja rješenja odnosno zbog šutnje administracije u predmetu privremenog zauzimanja zemljišta nakon poništavanja prvostupanjskog rješenja, Federalna je uprava Rješenjem broj 05-31-2-68/00 od 23. svibnja 2001. godine obvezala Općinsku upravu da, u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja, odluči o apelantovom zahtjevu u predmetu privremenog zauzimanja zemljišta, odnosno da postupi po Rješenju Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. rujna 2000. godine. 14. Općinska je uprava pod brojem 01-473-4/95 od 8. lipnja 2001. godine donijela rješenje kojim je određeno da se u svrhu spajanja krakova cjevovoda pitke vode Sprečko Polje - Tuzla ustanovljava pravo službenosti odvođenja i dovođenja vode preko zemljišta čiji je stvarni vlasnik i posjednik apelant, te se dozvoljava prijelaz preko tog zemljišta osobama ovlaštenim za izvođenje radova na izgradnji cjevovoda kao i polaganje cjevovoda i to preko parcele označene kao k.č. broj 773 "Ogorjelica" upisana u p.l. broj 360 KO Par Selo, u duljini 106 m i širini od 10 m. 15. Općinska uprava i apelant su postigli 3. kolovoza 2001. godine Sporazum o određivanju naknade broj 7-473-4/95, kojim su se sporazumjeli da se apelantu na teret proračuna Općine Tuzla isplati iznos od 11.918,00 na ime naknade štete pričinjene apelantovim nekretninama prilikom izvođenja radova. Parnični postupak za naknadu zakonske zatezne kamate 16. U međuvremenu, apelant je 7. srpnja 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi isplate naknade štete kojom je tražio da se Općina Tuzla obveže na ime naknade štete koja je pričinjena prilikom izvođenja radova apelantu isplatiti iznos od 11.918,00 KM. 17. Parnični postupak koji je pokrenuo apelant 7. srpnja 1998. godine je rezultirao Presudom Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. rujna 2003. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. lipnja 2004. godine, kojom je utvrđeno da naknada koja je utvrđena sporazumom između Općinske uprave i apelanta od 3. kolovoza 2001. godine u iznosu od 11.918,00 KM ima karakter naknade štete koja je pričinjena na parcelama, između ostalih i apelantu, jer je eksproprijacija izvršena prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, u čemu se u stvari i sastoji nezakonito odnosno protupravno postupanje Općine Tuzla, pa apelantu pripada pravo da, sukladno čl. 154. i 186. Zakona o obligacijskim odnosima, zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate, što je Općinski sud i dosudio na iznose kako slijedi u izreci ove presude: na iznos od 1.278,00 KM počevši od 16. srpnja 1997. godine do 16. kolovoza 2001. godine i na iznos od 7.728,00 počevši od 1. travnja 1998. godine do 16. kolovoza 2001. godine. Dakle, ovim je postupkom utvrđivano samo apelantovo pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos utvrđene i isplaćene naknade štete zbog korištenja apelantovog zemljišta. Vanparnični postupak za utvrđivanje pravične naknade za nepotpunu eksproprijaciju apelantovog zemljišta 18. Općinska je uprava 22. lipnja 1998. godine dostavila Općinskom sudu spis broj 10-473-4/95, radi određivanja pravične naknade apelantu za nepotpuno eksproprirano zemljište. 19. Općinski je sud 29. rujna 1999. godine odgodio raspravu na neodređeno vrijeme. Aktom Općinskog suda broj Su-109/2000 ovaj je predmet presigniran sa sutkinje Darinke Mešanović na sutkinju Admiru Sejranić. Kompletan spis Općinski je sud vratio Općinskoj upravi 27. ožujka 2000. godine, budući Rješenje Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. svibnja 1997. godine, unatoč tvrdnji Općinske uprave, nije bilo pravomoćno jer je apelant protiv njega izjavio priziv Federalnoj upravi. Rješenjem Općinskog suda broj RI-44/98 od 3. listopada 2000. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je, pozivom na odredbu članka 197. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prekinut do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu broj 10-473-4/95 pred Općinskom upravom. Iako je postupak pred Općinskom upravom okončan 3. kolovoza 2001. godine, prekinuti postupak pred Općinskim sudom u pravnoj stvari broj RI-44/98 nije nastavljen do 1995. godine. Aktom Općinskog suda broj Su-3/05-12 od 30. svibnja 2005. godine određen je novi broj predmeta, R-I-29/05, i u predmetu određen novi sudac, Edin Mukanović. Rasprave u predmetu RI-44/98 odnosno RI-29/05 su održane 24. ožujka 2000. godine, 6. svibnja 2005. godine, 2. lipnja 2005. godine, 10 lipnja 2005. godine, 11. srpnja 2005. godine, 17. listopada 2005. godine, 16. studenoga 2005. godine, 14. prosinca 2005. godine i 12. siječnja 2006. godine. 20. Općinsko je pravobraniteljstvo 28. travnja 2005. godine, u postupku pred Općinskim sudom, predložilo da se odbije apelantov zahtjev za naknadu štete obzirom da je mu je naknada za eksproprirano zemljište koja je pravično utvrđena - isplaćena. 21. Rješenjem Općinskog suda broj RI-29/05 od 14. veljače 2006. godine je određena pravična naknada za nepotpuno eksproprirano zemljište, odnosno umanjenu vrijednost zemljišta zbog ustanovljenja pravne služnosti na apelantovim nekretninama u iznosu od 50.880,00 KM. Protiv ovog je rješenja Općina Tuzla izjavila priziv. 22. Kantonalni je sud, odlučujući o prizivu Općine Tuzla protiv rješenja iz prethodne točke, donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000574 od 11. listopada 2006. godine kojim je priziv Općine Tuzla uvažio, prvostupanjsko rješenje, primjenom odredbe članka 235. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni je sud svoje rješenje obrazložio, između ostalog, konstatacijom da je prvostupanjski sud utvrdio da ukupna površina zemljišta koje predlagač ne može koristiti zbog ustanovljene služnosti odvođenja i dovođenja vode iznosi 4.240 m², zbog čega je dosudio pravičnu naknadu u iznosu od 50.880,00 KM (4.240 m² x 12 KM) na ime umanjene vrijednosti zemljišta, pozivom na odredbu članka 71. Zakona o eksproprijaciji. Međutim, nastavlja Kantonalni sud, pravomoćnim Rješenjem mjerodavnog općinskog tijela protivnika predlagača broj 10-473-4/95 od 8. lipnja 2001. godine je ustanovljeno pravo služnosti odvođenja vode na dijelu predlagateljeve parcele označene kao k.č. 773 "Ogorjelica" upisana u pl.l. broj 360 KO Par Selo, u duljini od 100 m i širini 10 m (ukupna površina 1.060 m). Ovo pravomoćno rješenje vezuje i sud u vanparničnom postupku jer ga je donijelo mjerodavno tijelo u granicama svoje nadležnosti. Kantonalni je sud konstatirao da je Općinski sud prihvatio utvrđenu duljinu od 106 m, ali da je utvrdio ukupnu širinu od 40 m, jer se vještak poljoprivredne struke izjasnio da predlagač ne može koristiti svoju parcelu u širini po 15 m s obje strane trase vodovoda. Samo u slučaju da ne postoji pravomoćno rješenje, smatra Kantonalni sud, kojim je utvrđena širina od 10 m, moglo bi se prihvatiti da se u vanparničnom postupku može utvrđivati površina koju predlagač ne može koristiti zbog trase vodovoda. Pored toga, Kantonalni je sud utvrdio da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i razmatrati u konačnoj ocjeni pri određivanju pravične naknade za umanjenu vrijednost zemljišta navode iznesene u podnesku Općine Tuzla kao protivnika predlagača od 12. siječnja 2006. godine, prema kojima je isplaćenim iznosom od 11.918,00 KM obuhvaćena i naknada za umanjenu vrijednost zemljišta u iznosu od 3.240,00 KM. 23. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje obzirom na "razuman rok" odlučivanja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). IV. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 12. (1) Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo mjerodavno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Članak 197. (1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12); Članak 199. (2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članku 197. stavak 1. točka 1. i stavak 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim mjerodavnim tijelom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak." 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Članak 6. Kad tijela i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 27. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH broj 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89 Službeni list RBiH broj 15/94) "Članak 4. Eksproprijacijom se može ustanoviti službenost na zemljištu i zgradi, kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija). Članak 31. Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim Rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Š...Ć Članak 75. Poslije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji mjerodavno općinsko tijelo uprave dužno je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost. Članak 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, mjerodavno općinsko tijelo dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz članka 77. ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit mjerodavnom redovitom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. Članak 82. (2) Protiv odluke drugostupanjskog suda o određivanju naknade za ekspropriranu nepokretnost dopuštena je revizija. Članak 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je žuran." 28. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 2. (2) U vanparničnom postupku dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 26. U vanparničnom postupku u kojem se odlučuje o...naknadi za ekspropriranu nepokretnost protiv pravomoćnog rješenja donesenog u drugom stupnju dopuštena je revizija. Članak 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred mjerodavnom službom odnosno tijelom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Članak 147. (1) Ako sudionici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, mjerodavna služba, odnosno tijelo uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. (3) Ako mjerodavna služba odnosno tijelo ne postupi po odredbama stavka 1. ovog članka sudionici se mogu neposredno obratiti mjerodavnom sudu sa zahtjevom za određivanjem naknade. Članak 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stavka 1. ovog članka se mora završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant se žali da postupak utvrđivanja naknade za njegovo djelomično eksproprirano zemljište traje previše dugo. Obzirom da je još 1998. godine, po prijedlogu općinskih tijela uprave, trebalo utvrditi visinu te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih tijela, taj postupak traje preko osam godina. Sama činjenica da se zbog šutnje administracije apelant morao obraćati drugostupanjskom tijelu uprave, a radi ubrzanja i okončanja postupka, apelant se morao obraćati i redovitim sudovima zbog sporosti u radu i zlouporabe u službi upravnih tijela, kao i Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću, dovoljno govori sa kakvim problemima se apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Apelant navodi da je nekoliko puta urgirao donošenje konačnih upravnih i sudskih akata, ali je tek Rješenjem Općinskog suda broj RI-29/05 od 14. veljače 2006. godine doneseno prvostupanjsko rješenje. Zbog svega iznesenog apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak zaštićen člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, zbog duljine trajanja postupka utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. b) Odgovori na apelaciju 30. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju se navodi da se duljina postupka odnosi na rad Općinskog suda jer je spis RI-29/05 zaprimljen kod Kantonalnog suda tek 4. travnja 2006. godine, tako da nije mogao biti uzet u rad prije tog roka. 31. U odgovoru Općinskog suda postupajuća sutkinja navodi da je zadužila predmet 19. srpnja 2005. godine i da je o njemu zakazala raspravu za 17. listopad 2005. godine. Prvostupanjsko je rješenje doneseno 14. veljače 2006. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača pravodobno izjavio priziv na doneseno rješenje, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak po prizivu. Općinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku". Općinski se sud nije posebno izjasnio o duljini postupka u razdoblju od 1998. do 19. srpnja 2005. godine. 32. U odgovoru Općinske uprave se navodi da, obzirom da je u sudskom postupku sudjelovalo Općinsko pravobraniteljstvo, zastupajući interese Općine Tuzla, njemu je i dostavljen zahtjev Ustavnog suda za davanje odgovora na apelaciju. 33. U odgovoru Općinskog pravobraniteljstva se navodi da je apelant još 1998. godine, istodobno s vanparničnim postupkom, pokrenuo i parnični postupak za naknadu štete na zemljištu na kojem je određena nepotpuna eksproprijacija, pa je u dijelu koji je određen sporazumom o određivanju naknade od 3. kolovoza 2001. godine ishodovano donošenje djelomične presude o isplati kamata na iznos isplaćene naknade po nalazima vještaka šumarske i poljoprivredne struke. Po Presudi Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. rujna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. lipnja 2004. godine, Općina Tuzla je obvezana na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana ulaska u apelantove nekretnine prije pravomoćnog okončanja postupka određivanja naknade za djelomično ekspropriranu nekretninu, koje je apelant naplatio u izvršnom postupku. 34. Nakon djelomičnog okončanja ovog postupka, nastavlja Općinsko pravobraniteljstvo, apelant je podnio prijedlog za nastavak vanparničnog postupka koji je predmet apelacije, pa je postupak nastavljen s tim da je apelant predlagač, a Općina Tuzla protivnik predlagača u postupku određivanja pravične naknade za nepotpuno ekspropriranu nekretninu. Prvostupanjsko Rješenje Općinskog suda broj RI-29/05, na koje je Općina Tuzla uložila priziv 28. veljače 2006. godine, doneseno je 14. veljače 2006. godine. VI. Dopustivost 35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 36. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 37. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Dakle, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i osobne apelantove prilike. 39. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što je postupak pred tijelima uprave i sudom trajao i traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog duljine trajanja upravnog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 40. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret da sam otkriva koji je najučinkovitiji put kojim bi mogao doći do ostvarenja svojih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 41. Ustavni sud primjećuje da u apelantovom slučaju ne postoji konačna odluka u smislu Pravila Ustavnog suda. U stvari, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari ne postoji niti prvostupanjska niti drugostupanjska odluka, a pored toga, po zakonu, protiv odluke drugostupanjskog suda o određivanju naknade za ekspropriranu nepokretnost je dopuštena revizija. Međutim Ustavni sud, upravo zbog ovakve situacije, smatra da se radi o propustu mjerodavnih tijela javne vlasti da odluče o apelantovim pravima i obvezama u razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi pobija duljinu trajanja postupka. 42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VII. Meritum 43. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred tijelima uprave i sudovima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 44. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 45. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 46. U konkretnom je slučaju potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni, odnosno sudski postupak, karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obveze". Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti, a odnose se, kao u konkretnom slučaju, na privatna prava i obveze, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se prob lem riješiti" i "ovlasti" koje pripadaju predmetnom tijelu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stav 20. i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 47. U konkretnom se slučaju postupak odnosi na pitanje utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirane nekretnine. Također, u konkretnom se slučaju radi o zahtjevu da se apelantu u razumnom roku utvrdi pravična naknada za eksproprirano zemljište, sukladno odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa stoga Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Razdoblje koje se uzima u obzir 48. Ustavni sud opaža da je postupak za utvrđivanje pravične naknade za eksproprirano zemljište na temelju odredbi Zakona i eksproprijaciji započeo 1998. godine i do danas nije pravomoćno okončan. Prema tomu, razdoblje u kojemu je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, obzirom da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove Odluke) traje preko osam godina. 49. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje tijela uprave i redoviti sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 51. Ustavni sud opaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirano zemljište. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao osobito složen, kako glede činjeničnog stanja, tako i glede pravnih pitanja. b) Ponašanje apelanta 52. Ustavni sud ističe da u upravnim odnosno građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi i o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No.11541/85, 12. travanj 1989. godine, O.I. 70). 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža da je apelant više puta urgirao završetak, kako upravnog tako i sudskog postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Štoviše, u situaciji kada Općinska uprava nije ispunila svoju zakonsku obvezu i pravomoćno rješenje o eksproprijaciji dostavila Općinskom sudu nakon što je njezino rješenje od 8. lipnja 2001. godine postalo pravomoćno i nakon što je 3. kolovoza 2001. godine s apelantom postignut sporazum o naknadi štete, iz spisa proizlazi da je sam apelant početkom 2005. godine iskoristio svoje ovlasti iz Zakona o vanparničnom postupku i inicirao nastavak postupka za utvrđivanje pravične naknade pred Općinskim sudom. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj duljini konkretnog postupka. Dapače. c) Ponašanje javnih vlasti 54. Ustavni sud opaža da je Općinska uprava dopustila ulazak u posjed apelantove nekretnine prije pravomoćnosti rješenja o privremenom zauzimanju apelantovog zemljišta, bez posebnog obrazloženja. Potom, Općinska je uprava donijela rješenje o eksproprijaciji tek 8. lipnja 2001. godine iako rješenje nosi broj iz 1995. godine, nakon nekoliko urgencija apelanta i Federalne uprave. Nakon zaključenja sporazuma o naknadi pričinjene štete od 3. kolovoza 2001. godine i pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Općinska je uprava propustila postupiti po relevantnim odredbama Zakona o vanparničnom postupku, tj. budući da sudionici u postupku eksproprijacije nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost, u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, dostavi sudu pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. Ovakvim ponašanjem Općinska je uprava doprinijela da bezuspješno proteknu gotovo četiri godine u postupku određivanja pravične naknade apelantu, koji je, opet oprečno zakonu, pokrenula Općinska uprava 22. lipnja 1998. godine, kada je Općinskom sudu dostavila spis broj 10-473-4/95 radi određivanja naknade apelantu za eksproprirano zemljište, iako za to nisu postojali zakonom predviđeni uvjeti jer rješenje o eksproprijaciji nije bilo pravomoćno. 55. Opisanim ponašanjem Općinska je uprava značajno doprinijela duljini trajanja postupka pred Općinskim sudom. Naime, Općinski je sud zbog nepravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji bio prinuđen Općinskoj upravi vratiti spis, a potom i prekinuti postupak pokrenut 22. lipnja 1998. godine do pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji u predmetu broj 10-473-4/95. S druge strane, Ustavni sud opaža da je Općinski sud ove korake poduzeo tek 2000. godine, iako je postojala zakonska obveza da se postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom. Potom, da su se bez posebnog obrazloženja u konkretnom predmetu smjenjivale sudije. Dalje, i kada je predmetom zadužena sutkinja koja je i donijela prvostupanjsku odluku, prvostupanjski postupak određivanja naknade apelantu trajao je gotovo godinu dana, iako je zakonski rok najdulje 30 dana. 56. Ustavni sud konstatira da je i postupak po prizivu pred Kantonalnim sudom trajao oko šest mjeseci i rezultirao odlukom kojom se priziv uvažava, prvostupanjsko rješenje ukida i predmet vraća na ponovni postupak. Ustavni sud smatra da je bilo mjesta da Kantonalni sud, i kada je uvažio priziv, odluči tako da preinači prvostupanjsko rješenje, jer su nedostaci kojima je zahvaćeno pobijano prvostupanjsko rješenje takve naravi da ih je Kantonalni sud, iako po zakonu nije mogao otvoriti raspravu pred drugostupanjskim sudom, mogao otkloniti u sjednici vijeća. Bilo je logično da Kantonalni sud tako postupi, imajući u vidu činjenicu da postupak u konkretnom slučaju nosi broj iz 1995. godine, a trajao je najmanje osam godina u trenutku kada je Kantonalni sud odlučivao u drugom stupnju. Međutim, Kantonalni je sud svojom odlukom vratio postupak na sam početak i sada se čeka nova prvostupanjska odluka, protiv koje postoji mogućnost izjavljivanja priziva a potom i revizije. 57. Ustavni sud podsjeća da ukidanjem odluka nižih tijela i njihovim vraćanjem na ponovni postupak viša tijela, u načelu, ne čine pravne lijekove neučinkovitim. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, koji po zakonu mora biti okončan za 30 dana traje najmanje osam godina, može pravne lijekove učiniti iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba biti pravilo, jer omogućuje apelantu brzo i učinkovito dobijanje odluke od najvišeg tijela, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u iznimnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestupanjskim tijelima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovu ako se radi o žurnim postupcima, kao što je predmetni. Upravo zbog toga mjerodavna tijela moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 58. U konkretnom slučaju, tijelo uprave uopće nije obrazložilo svoje ponašanje. Ni razlozi koje su iznijeli sudovi ne daju razuman odgovor za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom slučaju. Ustavni sud podsjeća da, čak i da su Općinska uprava i sudovi iznijeli razloge kojima se obično opravdava nerazumno dugo trajanje postupka, kao što su opterećenost velikim brojem predmeta i stalne promjene referenata odnosno sudaca koji rade na predmetima, preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Europske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud smatra da ni Općinska uprava ni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je trebalo najmanje osam godina da bi se postupak vratio na sam početak, u situaciju da se ponovo očekuje prvostupanjska odluka. U tom smislu, Ustavni se sud poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji, u svom relevantnom dijelu, glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom roku...". 59. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje upravnih tijela niti sudova u konkretnom slučaju, te da se razdoblje odlučivanja u upravnom i sudskom postupku o određivanju naknade za ekspropriranu apelantovu nepokretnost ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, za šta se odgovornim smatraju Općinska uprava, Općinski sud i Kantonalni sud. 60. Obzirom na činjenicu da postupak za utvrđivanje naknade za ekspropriranu apelantovu nepokretnost do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje preko devet godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskoj upravi, Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 61. Obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, postupak za utvrđivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost ponovno nalazi na odlučivanju kod Općinskog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti tom tijelu da taj postupak žurno okonča. VIII. Zaključak 62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirano zemljište nije okončan ni nakon više od devet godina od dana donošenja rješenja o privremenom zauzimanju apelantovog zemljišta, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju mjerodavnih tijela uprave i sudova. 63. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 64. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1831/05, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ive Petrovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelantovo pravo da se donese odluka u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli da donese odluku u ponovnom postupku u predmetu broj R-I-29/05, bez daqnjeg odlagawa, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke. Nalaže se Opštinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova Odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ivo Petrović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kog zastupa Budimir Mrkajić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" za odlučivanje u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj R-I-29/05, a u vezi sa utvrđivanjem naknade apelantu za eksproprisane nekretnine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i učesnika u postupku, Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Tuzla (u daqnjem tekstu: Opštinska uprava), zatraženo je 28. juna 2006. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Opštinskog suda je zatražen na uvid spis broj R-I-29/05. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 6. jula 2006. godine, Opštinski sud 11. jula 2006. godine, a Opštinska uprava 19. jula 2006. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 23. juna 2006. godine. 4. Opštinska uprava je zahtjev Ustavnog suda da se da odgovor na apelaciju proslijedila Opštinskom pravobranilaštvu, pa je ono 24. jula 2006. godine odgovorilo na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 28. avgusta 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Postupak pred organima uprave 7. Rješenjem Opštinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine određeno je da se privremeno zauzme apelantovo zemqište (u stvarnosti: poqoprivredno zemqište označeno kao k.č. broj 773 "Ogorjelica", kuća i zgrada površine 18 m², wiva 5. klase, površine 13.571 m², upisane u p.l. broj 360 KO Par Selo (u daqnjem tekstu: sporne nekretnine) koje je apelant stekao kupoprodajnim ugovorom između Radana Filipovića kao prodavca, i apelanta kao kupca), i dozvoljen prelaz preko njega licima ovlašćenim da izvode radove na izgradwi cjevovoda, koji je trebalo da prelazi preko apelantovih nekretnina. 8. Protiv Rješewa Opštinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine apelant je 9. juna 1997. godine izjavio žalbu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daqnjem tekstu: Federalna uprava). 9. S obzirom da se apelant nije saglasio da se koristi zemqište i izvode radovi , Opštinsko javno pravobranilaštvo je aktom U-1/97 od 3. jula 1997. godine pokrenulo postupak izvršewa rješewa o privremenom zauzimanju zemqišta, pa je Opštinska uprava Zakqučkom broj 10-473-4/95 od 7. jula 1997. godine dozvolila da se prinudno izvrši rješenje Opštinske uprave, a posebnim zakqučkom je odredila vještaka da procijeni štetu nastalu zbog privremenog zauzimawa zemqišta. 10. Nakon toga, apelant se 5. januara 1998. godine obratio Opštinskoj upravi, zbog sporosti u utvrđivanju njegovih prava i obaveza po osnovu nepotpuno eksproprisanog zemqišta. 11. Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. septembra 2000. godine poništeno je Rješenje Opštinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine i Zakqučak tog organa o dozvoli izvršewa broj 10-473-4/95 od 7. jula 1997. godine, pa je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. 12. Navedenim rješenjem Federalne uprave Opštinskoj upravi je naloženo da u ponovnom postupku nadležni or gan postupi saglasno odredbama Zakona o vodama, odnosno Zakona o eksproprijaciji, po prethodno pribavljenom mišljenju opštinskog organa nadležnog za poslove vodoprivrede. 13. Rješavajući apelantovu žalbu zbog nedonošewa rješewa odnosno zbog ćutawa administracije u predmetu privremenog zauzimawa zemqišta nakon poništavawa prvostepenog rješewa, Federalna uprava je Rješenjem broj 05-31-2-68/00 od 23. maja 2001. godine obavezala Opštinsku upravu da, u roku od 15 dana od dana prijema tog rješewa, odluči o apelantovom zahtjevu u predmetu privremenog zauzimawa zemqišta, odnosno da postupi po Rješenju Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. septembra 2000. godine. 14. Opštinska uprava je pod brojem 01-473-4/95 od 8. juna 2001. godine donijela rješenje kojim je određeno da se u svrhu spajawa krakova cjevovoda pitke vode Sprečko Polje - Tuzla ustanovljava pravo službenosti odvođewa i dovođewa vode preko zemqišta čiji je stvarni vlasnik i posjednik apelant, te se dozvoljava prelaz preko tog zemqišta licima koja su ovlašćena da izvode radove na izgradwi cjevovoda i da polože cjevovod i to preko parcele označene kao k.č. broj 773 "Ogorjelica" upisane u p.l. broj 360 KO Par Selo, u dužini 106 m i širini od 10 m. 15. Opštinska uprava i apelant postigli su 3. avgusta 2001. godine Sporazum o određivanju naknade broj 7-473-4/95, kojim su se sporazumjeli da se apelantu na teret buxeta Opštine Tuzla isplati iznos od 11.918,00 na ime naknade štete pričinjene apelantovim nekretninama prilikom izvođewa radova. Parnični postupak za naknadu zakonske zatezne kamate 16. U međuvremenu, apelant je 7. jula 1998. godine podnio tužbu Opštinskom sudu radi isplate naknade štete kojom je tražio da se Opština Tuzla obaveže da na ime naknade štete koja je pričinjena prilikom izvođewa radova apelantu isplati iznos od 11.918,00 KM. 17. Parnični postupak koji je pokrenuo apelant 7. jula 1998. godine rezultovao je Presudom Opštinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. juna 2004. godine, kojom je utvrđeno da naknada koja je utvrđena sporazumom između Opštinske uprave i apelanta od 3. avgusta 2001. godine u iznosu od 11.918,00 KM, ima karakter naknade štete koja je pričinjena na parcelama, između ostalih i apelantu, jer je eksproprijacija izvršena prije nego što je doneseno rješenje o eksproprijaciji, u čemu se u stvari i sastoji nezakonito odnosno protivpravno postupanje Opštine Tuzla, pa apelantu pripada pravo da, u skladu sa čl. 154 i 186 Zakona o obligacionim odnosima, zahtijeva da mu se isplati zakonska zatezna kamata, što je Opštinski sud i dosudio na iznose kako slijedi u izreci ove presude: na iznos od 1.278,00 KM počevši od 16. jula 1997. godine do 16. avgusta 2001. godine i na iznos od 7.728,00 počevši od 1. aprila 1998. godine do 16. avgusta 2001. godine. Dakle, ovim postupkom utvrđivano je samo apelantovo pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos utvrđene i isplaćene naknade štete zbog toga što je korišćeno apelantovo zemqište. Vanparnični postupak za utvrđivanje pravične naknade za nepotpunu eksproprijaciju apelantovog zemqišta 18. Opštinska uprava je 22. juna 1998. godine dostavila Opštinskom sudu spis broj 10-473-4/95, radi određivawa pravične naknade apelantu za nepotpuno eksproprisano zemqište. 19. Opštinski sud je 29. septembra 1999. godine odgodio raspravu na neodređeno vrijeme. Aktom Opštinskog suda broj Su-109/2000 ovaj predmet je presigniran sa sudije Darinke Mešanović na sudiju Admiru Sejranić. Kompletan spis Opštinski sud je vratio Opštinskoj upravi 27. marta 2000. godine, budući da Rješenje Opštinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine, nasuprot tvrdwi Opštinske uprave, nije bilo pravosnažno jer je apelant protiv njega izjavio žalbu Federalnoj upravi. Rješenjem Opštinskog suda broj RI-44/98 od 3. oktobra 2000. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je, pozivom na odredbu člana 197 stav 1 Zakona o parničnom postupku, prekinut do pravosnažnog okončawa postupka u predmetu broj 10-473-4/95 pred Opštinskom upravom. Iako je postupak pred Opštinskom upravom okončan 3. avgusta 2001. godine, prekinuti postupak pred Opštinskim sudom u pravnoj stvari broj RI-44/98 nije nastavljen do 1995. godine. Aktom Opštinskog suda broj Su-3/05-12 od 30. maja 2005. godine određen je novi broj predmeta, RI-29/05, i u predmetu određen novi sudija, Edin Mukanović. Rasprave u predmetu RI-44/98 odnosno RI-29/05 su održane 24. marta 2000. godine, 6. maja 2005. godine, 2. juna 2005. godine, 10 juna 2005. godine, 11. jula 2005. godine, 17. oktobra 2005. godine, 16. novembra 2005. godine, 14. decembra 2005. godine i 12. januara 2006. godine. 20. Opštinsko pravobranilaštvo je 28. aprila 2005. godine, u postupku pred Opštinskim sudom, predložilo da se odbije apelantov zahtjev za naknadu štete s obzirom da je mu je naknada za eksproprisano zemqište koja je pravično utvrđena - isplaćena. 21. Rješenjem Opštinskog suda broj RI-29/05 od 14. februara 2006. godine određena je pravična naknada za nepotpuno eksproprisano zemqište, odnosno umanjenu vrijednost zemqišta zbog ustanovljewa pravne služnosti na apelantovim nekretninama u iznosu od 50.880,00 KM. Protiv ovog rješewa Opština Tuzla izjavila je žalbu. 22. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi Opštine Tuzla protiv rješewa iz prethodne tačke, donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000574 od 11. oktobra 2006. godine kojim je žalbu Opštine Tuzla uvažio, prvostepeno rješenje, primjenom odredbe člana 235 stav 3 Zakona o parničnom postupku, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je svoje rješenje obrazložio, između ostalog, konstatacijom da je prvostepeni sud utvrdio da ukupna površina zemqišta koje predlagač ne može da koristi zbog ustanovljene služnosti odvođewa i dovođewa vode iznosi 4.240 m², zbog čega je dosudio pravičnu naknadu u iznosu od 50.880,00 KM (4.240 m² x 12 KM) na ime umanjene vrijednosti zemqišta, pozivom na odredbu člana 71 Zakona o eksproprijaciji. Međutim, nastavlja Kantonalni sud, pravosnažnim Rješenjem nadležnog opštinskog organa protivnika predlagača broj 10-473-4/95 od 8. juna 2001. godine ustanovljeno je pravo služnosti odvođewa vode na dijelu predlagačeve parcele označene kao k.č. 773 "Ogorjelica" upisana u pl.l. broj 360 KO Par Selo, u dužini od 100 m i širini 10 m (ukupna površina 1.060 m). Ovo pravosnažno rješenje vezuje i sud u vanparničnom postupku jer ga je donio nadležni or gan u granicama svoje nadležnosti. Kantonalni sud je konstatovao da je Opštinski sud prihvatio utvrđenu dužinu od 106 m, ali da je utvrdio ukupnu širinu od 40 m, jer se vještak poqoprivredne struke izjasnio da predlagač ne može da koristi svoju parcelu u širini po 15 m s obje strane trase vodovoda. Samo u slučaju da ne postoji pravosnažno rješenje, smatra Kantonalni sud, kojim je utvrđena širina od 10 m, moglo bi da se prihvati da u vanparničnom postupku može da se utvrđuje površina koju predlagač ne može da koristi zbog trase vodovoda. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud propustio da utvrdi i razmatra u konačnoj ocjeni pri određivanju pravične naknade za umanjenu vrijednost zemqišta navode iznesene u podnesku Opštine Tuzla kao protivnika predlagača od 12. januara 2006. godine, prema kojima je isplaćenim iznosom od 11.918,00 KM obuhvaćena i naknada za umanjenu vrijednost zemqišta u iznosu od 3.240,00 KM. 23. Apelant se žali da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na "razuman rok" za odlučivanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). IV. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12 (1) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješewa pitawa da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni or gan (prethodno pitanje), sud može sam da riješi to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Član 197 (1) Sem slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12); Član 199 (2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga koji su navedeni u članu 197 stav 1 tačka 1 i stav 2 ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak." 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Član 6 Kad organi i institucije koje imaju javna ovlašćewa rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14 Postupak treba da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno da se pravilno utvrdi činjenično stanje i donese zakonito i pravilno rješenje. Š...Ć 27. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH broj 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89 Službeni list RBiH broj 15/94) "Član 4 Eksproprijacijom može da se ustanovi službenost na zemqištu i zgradi, kao i zakup na zemqištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija). Član 31 Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji ili danom koji je tim Rješenjem određen, a koji ne može da bude prije pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji. Š...Ć Član 75 Poslije pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji nadležni opštinski or gan uprave dužan je da bez odlagawa zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost. Član 79 Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, nadležni opštinski or gan dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77 ovog zakona ili o njegovom polaganju u sudski depozit nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivawa naknade. Član 82 (2) Protiv odluke drugostepenog suda o određivanju naknade za eksproprisanu nepokretnost dopuštena je revizija. Član 84 Postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan." 28. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2 (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 26 U vanparničnom postupku u kom se odlučuje o...naknadi za eksproprisanu nepokretnost protiv pravosnažnog rješewa donesenog u drugom stupnju dopuštena je revizija. Član 146 U postupku određivawa naknade za eksproprisanu nepokretnost sud određuje visinu naknade za eksproprisanu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost. Član 147 (1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, nadležna služba, odnosno or gan uprave dostaviće pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivawa naknade. (3) Ako nadležna služba odnosno or gan ne postupi po odredbama stava 1 ovog člana učesnici mogu da se neposredno obrate nadležnom sudu sa zahtjevom da se odredi naknada. Član 148 (1) Postupak određivawa naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1 ovog člana mora da se završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretawa postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant se žali da postupak utvrđivawa naknade za njegovo djelimično eksproprisano zemqište traje previše dugo. S obzirom da je još 1998. godine, po prijedlogu opštinskih organa uprave, trebalo da utvrdi visina te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih organa, taj postupak traje preko osam godina. Sama činjenica da je zbog ćutawa administracije apelant morao da se obraća drugostepenom organu uprave, a radi ubrzawa i okončawa postupka, apelant je morao da se obraća i redovnim sudovima zbog sporosti u radu i zloupotrebe u službi upravnih organa, kao i Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, dovoqno govori sa kakvim problemima se apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Apelant navodi da je nekoliko puta urgirao da se donesu konačna upravna i sudska akta, ali je tek Rješenjem Opštinskog suda broj RI-29/05 od 14. februara 2006. godine doneseno prvostepeno rješenje. Zbog svega iznesenog apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak zaštićen članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, zbog dužine trajawa postupka utvrđivawa naknade za eksproprisane nekretnine. b) Odgovori na apelaciju 30. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da se dužina postupka odnosi na rad Opštinskog suda jer je spis RI-29/05 zaprimljen kod Kantonalnog suda tek 4. aprila 2006. godine, tako da nije mogao da bude uzet u rad prije tog roka. 31. U odgovoru Opštinskog suda postupajući sudija navodi da je zadužila predmet 19. jula 2005. godine i da je o njemu zakazala raspravu za 17. oktobar 2005. godine. Prvostepeno rješenje doneseno je 14. februara 2006. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača blagovremeno izjavio žalbu na doneseno rješenje, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak po žalbi. Opštinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku". Opštinski sud nije se posebno izjasnio o dužini postupka u periodu od 1998. do 19. jula 2005. godine. 32. U odgovoru Opštinske uprave navodi se da, s obzirom da je u sudskom postupku učestvoval o Opštinsko pravobranilaštvo, zastupajući interese Opštine Tuzla, njemu je i dostavljen zahtjev Ustavnog suda da dostavi odgovor na apelaciju. 33. U odgovoru Opštinskog pravobranilaštva navodi se da je apelant još 1998. godine, istovremeno s vanparničnim postupkom, pokrenuo i parnični postupak za naknadu štete na zemqištu na kom je određena nepotpuna eksproprijacija, pa je u dijelu koji je određen sporazumom o određivanju naknade od 3. avgusta 2001. godine ishodovano da se donese djelimična presuda o isplati kamata na iznos isplaćene naknade po nalazima vještaka šumarske i poqoprivredne struke. Po Presudi Opštinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. juna 2004. godine, Opština Tuzla je obavezana da isplati zakonske zatezne kamate od dana ulaska u apelantove nekretnine prije pravosnažnog okončawa postupka određivawa naknade za djelimično eksproprisanu nekretninu, koje je apelant naplatio u izvršnom postupku. 34. Nakon djelimičnog okončawa ovog postupka, nastavlja Opštinsko pravobranilaštvo, apelant je podnio predlog da se nastavi vanparnični postupak koji je predmet apelacije, pa je postupak nastavljen s tim da je apelant predlagač, a Opština Tuzla protivnik predlagača u postupku određivawa pravične naknade za nepotpuno eksproprisanu nekretninu. Prvostepeno Rješenje Opštinskog suda broj RI-29/05, na koje je Opština Tuzla uložila žalbu 28. februara 2006. godine, doneseno je 14. februara 2006. godine. VI. Dopustivost 35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 37. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Dakle, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike. 39. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što je postupak pred organima uprave i sudom trajao i traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa upravnog postupka (vidi, mu ta tis mu - tan dis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugalije, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 40. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret da sam otkriva koji je najefikasniji put kojim bi mogao da dođe do ostvarewa svojih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 41. Ustavni sud primjećuje da u apelantovom slučaju ne postoji konačna odluka u smislu Pravila Ustavnog suda. U stvari, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari ne postoji niti prvostepena niti drugostepena odluka, a pored toga, po zakonu, protiv odluke drugostepenog suda o određivanju naknade za eksproprisanu nepokretnost dopuštena je revizija. Međutim Ustavni sud, upravo zbog ovakve situacije, smatra da se radi o propustu nadležnih organa javne vlasti da odluče o apelantovim pravima i obavezama u razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu trajawa postupka. 42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VII. Meritum 43. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred organima uprave i sudovima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 45. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, da se odgovori na pitanje da li predmetni upravni, odnosno sudski postupak, ima karakter "spora" u kom su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud podsjeća na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa, a odnose se, kao u konkretnom slučaju, na privatna prava i obaveze, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se prob lem riješiti" i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20 i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 46. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje utvrđivawa pravične naknade apelantu za eksproprisane nekretnine. Takođe, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se apelantu u razumnom roku utvrdi pravična naknada za eksproprisano zemqište, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Pe riod koji se uzima u obzir 47. Ustavni sud zapaža da je postupak za utvrđivanje pravične naknade za eksproprisano zemqište na osnovu odredbi Zakona i eksproprijaciji započeo 1998. godine i do danas nije pravosnažno okončan. Shodno tome, pe riod u kom je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošewa ove Odluke) traje preko osam godina. 48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 49. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organi uprave i redovni sudovi moraju da izvedu i procijene u svjetlu pravne prirode spora. 50. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivawa pravične naknade apelantu za eksproprisano zemqište. Takođe, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane, te ne smatra da apelantov slučaj može da se opiše kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. b) Ponašanje apelanta 51. Ustavni sud ističe da u upravnim odnosno građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi i od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant više puta urgirao da se završi, kako upravni tako i sudski postupak. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Štaviše, u situaciji kada Opštinska uprava nije ispunila svoju zakonsku obavezu i pravosnažno rješenje o eksproprijaciji dostavila Opštinskom sudu nakon što je njeno rješenje od 8. juna 2001. godine postalo pravosnažno i nakon što je 3. avgusta 2001. godine sa apelantom postignut sporazum o naknadi štete, iz spisa proizilazi da je sam apelant početkom 2005. godine iskoristio svoja ovlašćewa iz Zakona o vanparničnom postupku i inicirao da se nastavi postupak za utvrđivanje pravične naknade pred Opštinskim sudom. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog postupka. Naprotiv. s) Ponašanje javnih vlasti 53. Ustavni sud zapaža da je Opštinska uprava dopustila da se uđe u posjed apelantove nekretnine prije pravosnažnosti rješewa o privremenom zauzimanju apelantovog zemqišta, bez posebnog obrazložewa. Zatim, Opštinska uprava je donijela rješenje o eksproprijaciji tek 8. juna 2001. godine iako rješenje nosi broj iz 1995. godine, nakon nekoliko urgencija apelanta i Federalne uprave. Nakon zakqučewa sporazuma o naknadi pričinjene štete od 3. avgusta 2001. godine i pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, Opštinska uprava je propustila da postupi po relevantnim odredbama Zakona o vanparničnom postupku, tj. budući da učesnici u postupku eksproprijacije nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost, u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji, dostavi sudu pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivawa naknade. Ovakvim ponašanjem Opštinska uprava je doprinijela da bezuspješno proteknu gotovo četiri godine u postupku određivawa pravične naknade apelantu, koji je, opet suprotno zakonu, pokrenula Opštinska uprava 22. juna 1998. godine, kada je Opštinskom sudu dostavila spis broj 10-473-4/95 radi određivawa naknade apelantu za eksproprisano zemqište, iako za to nisu postojali zakonom predviđeni uslovi jer rješenje o eksproprijaciji nije bilo pravosnažno. 54. Opisanim ponašanjem Opštinska uprava je značajno doprinijela dužini trajawa postupka pred Opštinskim sudom. Naime, Opštinski sud je zbog nepravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji bio prinuđen da Opštinskoj upravi vrati spis, a zatim i prekine postupak koji je pokrenut 22. juna 1998. godine do pravosnažnosti rješewa o eksproprijaciji u predmetu broj 10-473-4/95. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud ove korake preduzeo tek 2000. godine, iako je postojala zakonska obaveza da se postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana kada je pokrenut postupak pred sudom. Zatim, da su se bez posebnog obrazložewa u konkretnom predmetu smjewivale sudije. Dalje, i kada je predmetom zadužena sudija koja je i donijela prvostepenu odluku, prvostepeni postupak za određivanje naknade apelantu trajao je gotovo godinu dana, iako je zakonski rok najduže 30 dana. 55. Ustavni sud konstatuje da je i postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao oko šest mjeseci i rezultovao odlukom kojom se žalba uvažava, prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća na ponovni postupak. Ustavni sud smatra da je bilo mjesta da Kantonalni sud, i kada je uvažio žalbu, odluči tako da preinači prvostepeno rješenje, jer su nedostaci kojima je zahvaćeno osporavano prvostepeno rješenje takve prirode da ih je Kantonalni sud, iako po zakonu nije mogao da otvori raspravu pred drugostepenim sudom, mogao da otkloni u sjednici vijeća. Bilo je logično da Kantonalni sud tako postupi, imajući u vidu činjenicu da postupak u konkretnom slučaju nosi broj iz 1995. godine, a trajao je najmanje osam godina u trenutku kada je Kantonalni sud odlučivao u drugom stepenu. Međutim, Kantonalni sud je svojom odlukom vratio postupak na sam početak i sada se čeka nova prvostepena odluka, protiv koje postoji mogućnost da se izjavi žalba, a zatim i revizija. 56. Ustavni sud podsjeća da ukidanjem odluka nižih organa i wihovim vraćanjem na ponovni postupak viši organi, u principu, ne čine pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, koji po zakonu mora da bude okončan za 30 dana traje najmanje osam godina, može da učini pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može da bude opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima, kao što je predmetni. Upravo zbog toga nadležni organi moraju da ulože dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 57. U konkretnom slučaju, or gan uprave uopšte nije obrazložio svoje ponašanje. Ni razlozi koje su iznijeli sudovi ne daju razuman odgovor za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom slučaju. Ustavni sud podsjeća da, čak i da su Opštinska uprava i sudovi iznijeli razloge kojima se obično opravdava nerazumno dugo trajanje postupka, kao što su opterećenost velikim brojem predmeta i stalne promjene referenata odnosno sudija koji rade na predmetima, preopterećenost sudstva, generalno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administriranje pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud smatra da ni Opštinska uprava ni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je trebalo najmanje osam godina da bi se postupak vratio na sam početak, u situaciju da se ponovo očekuje prvostepena odluka. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji, u svom relevantnom dijelu, glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". 58. Takođe, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se vodi postupak u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje upravnih organa niti sudova u konkretnom slučaju, te da pe riod odlučivawa u upravnom i sudskom postupku o određivanju naknade za eksproprisanu apelantovu nepokretnost ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju Opštinska uprava, Opštinski sud i Kantonalni sud. 59. S obzirom na činjenicu da postupak za utvrđivanje naknade za eksproprisanu apelantovu nepokretnost do dana donošewa odluke Ustavnog suda traje preko devet godina, kao i da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše Opštinskoj upravi, Opštinskom sudu i Kantonalnom sudu, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 60. S obzirom da se, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, postupak za utvrđivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost ponovo nalazi na odlučivanju kod Opštinskog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naložiti tom organu da taj postupak hitno okonča. VIII. Zakqučak 61. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak za utvrđivanje naknade za eksproprisano zemqište nije okončan ni nakon više od devet godina od dana donošewa rješewa o privremenom zauzimanju apelantovog zemqišta, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju nadležnih organa uprave i sudova. 62. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 63. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1831/05, rješavajući apelaciju Ive Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ive Petrovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli donošenje odluke u ponovnom postupku u predmetu broj R-I-29/05, bez daljnjeg odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke. Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Ivo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Budimir Mrkajić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" za odlučivanje u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj R-I-29/05, a u vezi s utvrđivanjem naknade apelantu za eksproprirane nekretnine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava), zatraženo je 28. juna 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda je zatražen na uvid spis broj R-I-29/05. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 6. jula 2006. godine, Općinski sud 11. jula 2006. godine, a Općinska uprava 19. jula 2006. godine. Spis je dostavljen Ustavnom sudu na uvid 23. juna 2006. godine. 4. Općinska uprava je zahtjev Ustavnog suda za davanje odgovora na apelaciju proslijedila Općinskom pravobranilaštvu, pa je ono 24. jula 2006. godine dalo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 28. augusta 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dostavljenog spisa, kao i iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. Postupak pred organima uprave 7. Rješenjem Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine određeno je privremeno zauzimanje apelantovog zemljišta (u naravi: poljoprivredno zemljište označeno kao k.č. broj 773 "Ogorjelica", kuća i zgrada površine 18 m², njiva 5. klase, površine 13.571 m², upisane u p.l. broj 360 KO Par Selo (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje je apelant stekao kupoprodajnim ugovorom između Radana Filipovića kao prodavca, i apelanta kao kupca), i dozvoljen prijelaz preko njega osobama ovlaštenim za izvođenje radova na izgradnji cjevovoda, koji je trebalo da prelazi preko apelantovih nekretnina. 8. Protiv Rješenja Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine apelant je 9. juna 1997. godine izjavio žalbu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava). 9. S obzirom da se apelant nije saglasio s korištenjem zemljišta i izvođenjem radova, Općinsko javno pravobranilaštvo je aktom U-1/97 od 3. jula 1997. godine pokrenulo postupak izvršenja rješenja o privremenom zauzimanju zemljišta, pa je Općinska uprava Zaključkom broj 10-473-4/95 od 7. jula 1997. godine dozvolila prinudno izvršenje rješenja Općinske uprave, a posebnim zaključkom je odredila vještaka za procjenu štete nastale uslijed privremenog zauzimanja zemljišta. 10. Nakon toga, apelant se 5. januara 1998. godine obratio Općinskoj upravi, zbog sporosti u utvrđivanju njegovih prava i obaveza po osnovu nepotpuno ekspropriranog zemljišta. 11. Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. septembra 2000. godine poništeno je Rješenje Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine i Zaključak tog organa o dozvoli izvršenja broj 10-473-4/95 od 7. jula 1997. godine, pa je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. 12. Navedenim rješenjem Federalne uprave Općinskoj upravi je naloženo da u ponovnom postupku nadležni or gan postupi saglasno odredbama Zakona o vodama, odnosno Zakona o eksproprijaciji, po prethodno pribavljenom mišljenju općinskog organa mjerodavnog za poslove vodoprivrede. 13. Rješavajući apelantovu žalbu zbog nedonošenja rješenja odnosno zbog šutnje administracije u predmetu privremenog zauzimanja zemljišta nakon poništavanja prvostepenog rješenja, Federalna uprava je Rješenjem broj 05-31-2-68/00 od 23. maja 2001. godine obavezala Općinsku upravu da, u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja, odluči o apelantovom zahtjevu u predmetu privremenog zauzimanja zemljišta, odnosno da postupi po Rješenju Federalne uprave broj 01-473-255/98 od 13. septembra 2000. godine. 14. Općinska uprava je pod brojem 01-473-4/95 od 8. juna 2001. godine donijela rješenje kojim je određeno da se u svrhu spajanja krakova cjevovoda pitke vode Sprečko Polje - Tuzla ustanovljava pravo službenosti odvođenja i dovođenja vode preko zemljišta čiji je stvarni vlasnik i posjednik apelant, te se dozvoljava prijelaz preko tog zemljišta licima ovlaštenim za izvođenje radova na izgradnji cjevovoda kao i polaganje cjevovoda i to preko parcele označene kao k.č. broj 773 "Ogorjelica" upisana u p.l. broj 360 KO Par Selo, u dužini 106 m i širini od 10 m. 15. Općinska uprava i apelant postigli su 3. augusta 2001. godine Sporazum o određivanju naknade broj 7-473-4/95, kojim su se sporazumjeli da se apelantu na teret budžeta Općine Tuzla isplati iznos od 11.918,00 na ime naknade štete pričinjene apelantovim nekretninama prilikom izvođenja radova. Parnični postupak za naknadu zakonske zatezne kamate 16. U međuvremenu, apelant je 7. jula 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi isplate naknade štete kojom je tražio da se Općina Tuzla obaveže da na ime naknade štete koja je pričinjena prilikom izvođenja radova apelantu isplati iznos od 11.918,00 KM. 17. Parnični postupak koji je pokrenuo apelant 7. jula 1998. godine je rezultirao Presudom Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. juna 2004. godine, kojom je utvrđeno da naknada koja je utvrđena sporazumom između Općinske uprave i apelanta od 3. augusta 2001. godine u iznosu od 11.918,00 KM ima karakter naknade štete koja je pričinjena na parcelama, između ostalih i apelantu, jer je eksproprijacija izvršena prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, u čemu se u stvari i sastoji nezakonito odnosno protupravno postupanje Općine Tuzla, pa apelantu pripada pravo da, u skladu s čl. 154. i 186. Zakona o obligacionim odnosima, zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate, što je Općinski sud i dosudio na iznose kako slijedi u izreci ove presude: na iznos od 1.278,00 KM počevši od 16. jula 1997. godine do 16. augusta 2001. godine i na iznos od 7.728,00 počevši od 1. aprila 1998. godine do 16. augusta 2001. godine. Dakle, ovim postupkom utvrđivano je samo apelantovo pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos utvrđene i isplaćene naknade štete zbog korištenja apelantovog zemljišta. Vanparnični postupak za utvrđivanje pravične naknade za nepotpunu eksproprijaciju apelantovog zemljišta 18. Općinska uprava je 22. juna 1998. godine dostavila Općinskom sudu spis broj 10-473-4/95, radi određivanja pravične naknade apelantu za nepotpuno eksproprirano zemljište. 19. Općinski sud je 29. septembra 1999. godine odgodio raspravu na neodređeno vrijeme. Aktom Općinskog suda broj Su-109/2000 ovaj predmet je presigniran sa sutkinje Darinke Mešanović na sutkinju Admiru Sejranić. Kompletan spis Općinski sud je vratio Općinskoj upravi 27. marta 2000. godine, budući da Rješenje Općinske uprave broj 10-473-4/95 od 16. maja 1997. godine, nasuprot tvrdnji Općinske uprave, nije bilo pravosnažno jer je apelant protiv njega izjavio žalbu Federalnoj upravi. Rješenjem Općinskog suda broj RI-44/98 od 3. oktobra 2000. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je, pozivom na odredbu člana 197. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prekinut do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu broj 10-473-4/95 pred Općinskom upravom. Iako je postupak pred Općinskom upravom okončan 3. augusta 2001. godine, prekinuti postupak pred Općinskim sudom u pravnoj stvari broj RI-44/98 nije nastavljen do 1995. godine. Aktom Općinskog suda broj Su-3/05-12 od 30. maja 2005. godine određen je novi broj predmeta, RI-29/05, i u predmetu određen novi sudija, Edin Mukanović. Rasprave u predmetu R-I-44/98 odnosno RI-29/05 su održane 24. marta 2000. godine, 6. maja 2005. godine, 2. juna 2005. godine, 10 juna 2005. godine, 11. jula 2005. godine, 17. oktobra 2005. godine, 16. novembra 2005. godine, 14. decembra 2005. godine i 12. januara 2006. godine. 20. Općinsko pravobranilaštvo je 28. aprila 2005. godine, u postupku pred Općinskim sudom, predložilo da se odbije apelantov zahtjev za naknadu štete s obzirom da je mu je naknada za eksproprirano zemljište koja je pravično utvrđena - isplaćena. 21. Rješenjem Općinskog suda broj RI-29/05 od 14. februara 2006. godine određena je pravična naknada za nepotpuno eksproprirano zemljište, odnosno umanjenu vrijednost zemljišta zbog ustanovljenja pravne služnosti na apelantovim nekretninama u iznosu od 50.880,00 KM. Protiv ovog Rješenja Općina Tuzla je izjavila žalbu. 22. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi Općine Tuzla protiv rješenja iz prethodne tačke, donio Rješenje broj 003-0-Gž-06-000574 od 11. oktobra 2006. godine kojim je žalbu Općine Tuzla uvažio, prvostepeno rješenje, primjenom odredbe člana 235. stav 3. Zakona o parničnom postupku, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je svoje rješenje obrazložio, između ostalog, konstatacijom da je prvostepeni sud utvrdio da ukupna površina zemljišta koje predlagač ne može koristiti zbog ustanovljene služnosti odvođenja i dovođenja vode iznosi 4.240 m², zbog čega je dosudio pravičnu naknadu u iznosu od 50.880,00 KM (4.240 m² x 12 KM) na ime umanjene vrijednosti zemljišta, pozivom na odredbu člana 71. Zakona o eksproprijaciji. Međutim, nastavlja Kantonalni sud, pravosnažnim Rješenjem nadležnog općinskog organa protivnika predlagača broj 10-473-4/95 od 8. juna 2001. godine ustanovljeno je pravo služnosti odvođenja vode na dijelu predlagačeve parcele označene kao k.č. 773 "Ogorjelica" upisana u pl.l. broj 360 KO Par Selo, u dužini od 100 m i širini 10 m (ukupna površina 1.060 m). Ovo pravosnažno rješenje vezuje i sud u vanparničnom postupku jer ga je donio nadležni or gan u granicama svoje nadležnosti. Kantonalni sud je konstatirao da je Općinski sud prihvatio utvrđenu dužinu od 106 m, ali da je utvrdio ukupnu širinu od 40 m, jer se vještak poljoprivredne struke izjasnio da predlagač ne može koristiti svoju parcelu u širini po 15 m s obje strane trase vodovoda. Samo u slučaju da ne postoji pravosnažno rješenje, smatra Kantonalni sud, kojim je utvrđena širina od 10 m, moglo bi se prihvatiti da se u vanparničnom postupku može utvrđivati površina koju predlagač ne može koristiti zbog trase vodovoda. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud propustio utvrditi i razmatrati u konačnoj ocjeni pri određivanju pravične naknade za umanjenu vrijednost zemljišta navode iznesene u podnesku Općine Tuzla kao protivnika predlagača od 12. januara 2006. godine, prema kojima je isplaćenim iznosom od 11.918,00 KM obuhvaćena i naknada za umanjenu vrijednost zemljišta u iznosu od 3.240,00 KM. 23. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje s obzirom na "razuman rok" odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). IV. Relevantni propisi 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12. (1) Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni or gan (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Član 197. (1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (član 12); Član 199. (2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 197. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak." 25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 27. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH broj 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89 Službeni list RBiH broj 15/94) "Član 4. Eksproprijacijom se može ustanoviti službenost na zemljištu i zgradi, kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija). Član 31. Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim Rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Š...Ć Član 75. Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji nadležni općinski or gan uprave dužan je da bez odlaganja zakaže i održi usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost. Član 79. Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski or gan dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77. ovog zakona ili o polaganju istog u sudski depozit nadležnom redovnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. Član 82. (2) Protiv odluke drugostepenog suda o određivanju naknade za ekspropriranu nepokretnost dopuštena je revizija. Član 84. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost je hitan." 28. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 2. (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 26. U vanparničnom postupku u kojem se odlučuje o...naknadi za ekspropriranu nepokretnost protiv pravomoćnog rješenja donesenog u drugom stupnju dopuštena je revizija. Član 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Član 147. (1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležna služba, odnosno or gan uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. (3) Ako nadležna služba odnosno or gan ne postupi po odredbama stava 1. ovog člana sudionici se mogu neposredno obratiti nadležnom sudu sa zahtjevom za određivanje naknade. Član 148. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant se žali da postupak utvrđivanja naknade za njegovo djelimično eksproprirano zemljište traje previše dugo. S obzirom da je još 1998. godine, po prijedlogu općinskih organa uprave, trebalo utvrditi visinu te naknade, nedopustivo je, navodi apelant, da propustima, najprije upravnih pa onda i sudskih organa, taj postupak traje preko osam godina. Sama činjenica da je zbog šutnje administracije apelant morao da se obraća drugostepenom organu uprave, a radi ubrzanja i okončanja postupka, apelant je morao da se obraća i redovnim sudovima zbog sporosti u radu i zloupotrebe u službi upravnih organa, kao i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, dovoljno govori sa kakvim problemima se apelant suočavao u ovom upravnom i sudskom postupku. Apelant navodi da je nekoliko puta urgirao donošenje konačnih upravnih i sudskih akata, ali je tek Rješenjem Općinskog suda broj RI-29/05 od 14. februara 2006. godine doneseno prvostepeno rješenje. Zbog svega iznesenog apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak zaštićen članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. b) Odgovori na apelaciju 30. U odgovoru Kantonalnog suda na apelaciju navodi se da se dužina postupka odnosi na rad Općinskog suda jer je spis RI-29/05 zaprimljen kod Kantonalnog suda tek 4. aprila 2006. godine, tako da nije mogao biti uzet u rad prije tog roka. 31. U odgovoru Općinskog suda postupajuća sutkinja navodi da je zadužila predmet 19. jula 2005. godine i da je o njemu zakazala raspravu za 17. oktobar 2005. godine. Prvostepeno rješenje je doneseno 14. februara 2006. godine, te je sud, nakon što je protivnik predlagača blagovremeno izjavio žalbu na doneseno rješenje, cjelokupan spis proslijedio Kantonalnom sudu na postupak po žalbi. Općinski sud navodi da svojim postupcima nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku". Općinski sud se nije posebno izjasnio o dužini postupka u periodu od 1998. do 19. jula 2005. godine. 32. U odgovoru Općinske uprave se navodi da, s obzirom da je u sudskom postupku učestvovalo Općinsko pravobranilaštvo, zastupajući interese Općine Tuzla, njemu je i dostavljen zahtjev Ustavnog suda za davanje odgovora na apelaciju. 33. U odgovoru Općinskog pravobranilaštva se navodi da je apelant još 1998. godine, istovremeno s vanparničnim postupkom, pokrenuo i parnični postupak za naknadu štete na zemljištu na kojem je određena nepotpuna eksproprijacija, pa je u dijelu koji je određen sporazumom o određivanju naknade od 3. augusta 2001. godine ishodovano donošenje djelimične presude o isplati kamata na iznos isplaćene naknade po nalazima vještaka šumarske i poljoprivredne struke. Po Presudi Općinskog suda broj P-1201/98 od 25. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-242/04 od 1. juna 2004. godine, Općina Tuzla je obavezana na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana ulaska u apelantove nekretnine prije pravosnažnog okončanja postupka određivanja naknade za djelimično ekspropriranu nekretninu, koje je apelant naplatio u izvršnom postupku. 34. Nakon djelimičnog okončanja ovog postupka, nastavlja Općinsko pravobranilaštvo, apelant je podnio prijedlog za nastavak vanparničnog postupka koji je predmet apelacije, pa je postupak nastavljen s tim da je apelant predlagač, a Općina Tuzla protivnik predlagača u postupku određivanja pravične naknade za nepotpuno ekspropriranu nekretninu. Prvostepeno Rješenje Općinskog suda broj R-I-29/05, na koje je Općina Tuzla uložila žalbu 28. februara 2006. godine, doneseno je 14. februara 2006. godine. VI. Dopustivost 35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 37. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Dakle, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike. 39. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što je postupak pred organima uprave i sudom trajao i traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 40. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret da sam otkriva koji je najefikasniji put kojim bi mogao doći do ostvarenja svojih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 41. Ustavni sud primjećuje da u apelantovom slučaju ne postoji konačna odluka u smislu Pravila Ustavnog suda. U stvari, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda u ovoj pravnoj stvari ne postoji niti prvostepena niti drugostepena odluka, a pored toga, po zakonu, protiv odluke drugostepenog suda o određivanju naknade za ekspropriranu nepokretnost dopuštena je revizija. Međutim Ustavni sud, upravo zbog ovakve situacije, smatra da se radi o propustu nadležnih organa javne vlasti da odluče o apelantovim pravima i obavezama u razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu trajanja postupka. 42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VII. Meritum 43. Apelant se žali da njegov predmet koji se vodi pred organima uprave i sudovima nije završen u "razumnom roku", te da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 46. U konkretnom slučaju je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni, odnosno sudski postupak, karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, a odnose se, kao u konkretnom slučaju, na privatna prava i obaveze, karakter "zakonodavstva koje određuje kako će se prob lem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu je od malog značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 47. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirane nekretnine. Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se apelantu u razumnom roku utvrdi pravična naknada za eksproprirano zemljište, u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Pe riod koji se uzima u obzir 48. Ustavni sud zapaža da je postupak za utvrđivanje pravične naknade za eksproprirano zemljište na temelju odredbi Zakona i eksproprijaciji započeo 1998. godine i do danas nije pravosnažno okončan. Prema tome, pe riod u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove Odluke) traje preko osam godina. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 50. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organi uprave i redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 51. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja pravične naknade apelantu za eksproprirano zemljište. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se apelantov slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. b) Ponašanje apelanta 52. Ustavni sud ističe da u upravnim odnosno građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi i od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant više puta urgirao završetak, kako upravnog tako i sudskog postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Štaviše, u situaciji kada Općinska uprava nije ispunila svoju zakonsku obavezu i pravosnažno rješenje o eksproprijaciji dostavila Općinskom sudu nakon što je njeno rješenje od 8. juna 2001. godine postalo pravosnažno i nakon što je 3. augusta 2001. godine sa apelantom postignut sporazum o naknadi štete, iz spisa proizlazi da je sam apelant početkom 2005. godine iskoristio svoje ovlasti iz Zakona o vanparničnom postupku i inicirao nastavak postupka za utvrđivanje pravične naknade pred Općinskim sudom. Ustavni sud, dakle, ne nalazi u apelantovom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog postupka. Naprotiv. c) Ponašanje javnih vlasti 54. Ustavni sud zapaža da je Općinska uprava dopustila ulazak u posjed apelantove nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o privremenom zauzimanju apelantovog zemljišta, bez posebnog obrazloženja. Zatim, Općinska uprava je donijela rješenje o eksproprijaciji tek 8. juna 2001. godine iako rješenje nosi broj iz 1995. godine, nakon nekoliko urgencija apelanta i Federalne uprave. Nakon zaključenja sporazuma o naknadi pričinjene štete od 3. augusta 2001. godine i pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, Općinska uprava je propustila da postupi po relevantnim odredbama Zakona o vanparničnom postupku, tj. budući da učesnici u postupku eksproprijacije nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost, u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, dostavi sudu pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade. Ovakvim ponašanjem Općinska uprava je doprinijela da bezuspješno proteknu gotovo četiri godine u postupku određivanja pravične naknade apelantu, koji je, opet suprotno zakonu, pokrenula Općinska uprava 22. juna 1998. godine, kada je Općinskom sudu dostavila spis broj 10-473-4/95 radi određivanja naknade apelantu za eksproprirano zemljište, iako za to nisu postojali zakonom predviđeni uvjeti jer rješenje o eksproprijaciji nije bilo pravosnažno. 55. Opisanim ponašanjem Općinska uprava je značajno doprinijela dužini trajanja postupka pred Općinskim sudom. Naime, Općinski sud je zbog nepravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji bio prinuđen Općinskoj upravi vratiti spis, a zatim i prekinuti postupak pokrenut 22. juna 1998. godine do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji u predmetu broj 10-473-4/95. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ove korake poduzeo tek 2000. godine, iako je postojala zakonska obaveza da se postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom. Zatim, da su se bez posebnog obrazloženja u konkretnom predmetu smjenjivale sudije. Dalje, i kada je predmetom zadužena sutkinja koja je i donijela prvostepenu odluku, prvostepeni postupak određivanja naknade apelantu trajao je gotovo godinu dana, iako je zakonski rok najduže 30 dana. 56. Ustavni sud konstatira da je i postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao oko šest mjeseci i rezultirao odlukom kojom se žalba uvažava, prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća na ponovni postupak. Ustavni sud smatra da je bilo mjesta da Kantonalni sud, i kada je uvažio žalbu, odluči tako da preinači prvostepeno rješenje, jer su nedostaci kojima je zahvaćeno pobijano prvostepeno rješenje takve prirode da ih je Kantonalni sud, iako po zakonu nije mogao otvoriti raspravu pred drugostepenim sudom, mogao otkloniti u sjednici vijeća. Bilo je logično da Kantonalni sud tako postupi, imajući u vidu činjenicu da postupak u konkretnom slučaju nosi broj iz 1995. godine, a trajao je najmanje osam godina u trenutku kada je Kantonalni sud odlučivao u drugom stepenu. Međutim, Kantonalni sud je svojom odlukom vratio postupak na sam početak i sada se čeka nova prvostepena odluka, protiv koje postoji mogućnost izjavljivanja žalbe a zatim i revizije. 57. Ustavni sud podsjeća da ukidanjem odluka nižih organa i njihovim vraćanjem na ponovni postupak viši organi, u principu, ne čine pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, koji po zakonu mora biti okončan za 30 dana traje najmanje osam godina, može pravne lijekove učiniti iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put od niže ka višoj instanci treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odluku od najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odluka, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovu ako se radi o hitnim postupcima, kao što je predmetni. Upravo zbog toga nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. 58. U konkretnom slučaju, or gan uprave uopće nije obrazložio svoje ponašanje. Ni razlozi koje su iznijeli sudovi ne daju razuman odgovor za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom slučaju. Ustavni sud podsjeća da, čak i da su Općinska uprava i sudovi iznijeli razloge kojima se obično opravdava nerazumno dugo trajanje postupka, kao što su opterećenost velikim brojem predmeta i stalne promjene referenata odnosno sudija koji rade na predmetima, preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države-ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud smatra da ni Općinska uprava ni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je trebalo najmanje osam godina da bi se postupak vratio na sam početak, u situaciju da se ponovo očekuje prvostepena odluka. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 10/01) koji, u svom relevantnom dijelu, glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku...". 59. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje upravnih organa niti sudova u konkretnom slučaju, te da se pe riod odlučivanja u upravnom i sudskom postupku o određivanju naknade za ekspropriranu apelantovu nepokretnost ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju Općinska uprava, Općinski sud i Kantonalni sud. 60. S obzirom na činjenicu da postupak za utvrđivanje naknade za ekspropriranu apelantovu nepokretnost do dana donošenja odluke Ustavnog suda traje preko devet godina, kao i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskoj upravi, Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 61. S obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, postupak za utvrđivanje naknade za ekspropriranu nepokretnost ponovo nalazi na odlučivanju kod Općinskog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti tom organu da taj postupak hitno okonča. VIII. Zaključak 62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirano zemljište nije okončan ni nakon više od devet godina od dana donošenja rješenja o privremenom zauzimanju apelantovog zemljišta, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih organa uprave i sudova. 63. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 64. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1876/05, rješavajući apelaciju Jovanke Duvnjak i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Jovanke Duvnjak, Siniše Duvnjaka i Branke Duvnjak. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu u Livnu donošenje odluke u predmetu broj P-613/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Općinskom sudu u Livnu da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova se odluka dostavlja Vladi Kantona 10 da bi se osigurala ustavna prava apelanata sukladno ovoj Odluci. Vladi Kantona 10 se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonu 10 da Jovanki Duvnjak, Siniši Duvnjaku i Branki Duvnjak u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 300,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jovanka Duvnjak i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kupresa su podnijeli 5. rujna 2005. godine odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetima br. P-291/01 i P-613/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, u smislu članka 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, obzirom da su dostavljene dvije apelacije iz nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, odlučio apelacije pod br. AP 1876/05 i AP 1877/05 spojiti, voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1876/05. 3. Na temelju članka 25. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatraženo 6. ožujka 2006. godine dostavljanje odgovora na apelacije. Također, Ustavni je sud u dva navrata zatražio i dostavu sudskih spisa na uvid, i to 6. ožujka i 12. listopada 2006. godine. 4. Općinski je sud 23. ožujka 2006. godine dostavio odgovor na apelacije sa sudskim spisom broj P-291/01 23. ožujka 2006. godine, a spis broj P-613/04 je dostavljen 20. listopada 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je 13. srpnja 2006. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenih spisa kao i iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 10. prosinca 2001. godine Općinskom sudu u Tomislavgradu podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u iznosu od 70.000,00 KM. U tužbi je navedeno da su apelanti suvlasnici na nekretninama - zemljištu koje se nalazi u Kupresu, u naselju Kratelj, označeno kao k.č. br 1064/03, u površini od 522 m², upisano u pl. br. 1624 K.O. Kupres na kojem je postojao individualni stambeni objekt, također u suvlasništvu apelanata. Na predmetnom je stambenom objektu 20. rujna 2000. godine izbio požar (prema navodima tužbe požar je podmetnut), jer objekt nije bio useljen niti je bio priključen na elektromrežu. Tom je prigodom taj individualni stambeni objekt u potpunosti izgorio. Iako su apelanti navedeni događaj prijavili Policijskoj upravi u općini Kupres, tražeći da se on rasvijetli i utvrdi počinitelj kako bi mogli ostvariti svoja prava glede naknade za pričinjenu štetu, Policijska uprava u Kupresu nije utvrdila tko je odgovoran za nastalu štetu. Apelanti su u tužbi predložili da sud, po načelu objektivne odgovornosti tužene, nakon provedenog postupka donese presudu kojom bi naložio tuženoj da im na ime naknade štete za uništeni individualni stambeni objekt isplati ukupan iznos od 70.000,00 KM, uz naknadu parničnih troškova. Apelanti su istodobno postavili zahtjev da ih sud oslobodi od plaćanja takse na tužbu i presudu sukladno Zakonu o sudskim taksama, jer su raseljene osobe. 8. Predmet je registriran u Općinskom sudu u Tomislavgradu pod brojem P-291/01. Rješenjem tog suda broj P-291/01 od 11. travnja 2003. godine je prihvaćen prijedlog apelanata za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi. Također, Sud je Rješenjem broj P-291/01 od 4. lipnja 2003. godine pozvao apelante da podnesenu tužbu urede u roku od 15 dana i označe protiv kojeg tijela usmjeravaju tužbu. Apelanti su podneskom od 14. i 18. lipnja 2003. godine dostavili preciziranu tužbu u kojoj su označili da je tužba usmjerena na Općinu Kupres. 9. Zbog reorganizacije sudova u međuvremenu je predmet dostavljen na nadležnost Općinskom sudu Livno. Taj sud, Rješenjem broj P-291/01 od 3. studenoga 2004. godine, nije dopustio preinaku tužbe u konkretnoj pravnoj stvari tako što apelanti umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, koju je zastupalo Federalno javno pravobraniteljstvo, tuže Općinu Kupres. U obrazloženju rješenja je navedeno da sud smatra da je prema članku 58. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) opravdan prigovor Općine Kupres, odnosno njezinog zakonskog zastupnika općinskog javnog pravobranitelja, da ne pristaje stupiti u parnicu umjesto prvotužene, odnosno da se ne dopusti preinaka tužbe u smislu navedenog propisa. 10. Navedeno je rješenje postalo pravomoćno 24. studenoga 2004. godine, jer apelanti nakon prijema Rješenja Općinskog suda broj P-291/01 od 3. studenoga 20004. godine nisu koristili pravni lijek, odnosno, protiv navedenog rješenja nisu podnijeli priziv Kantonalnom sudu u Livnu. 11. Međutim, apelanti su Općinskom sudu 26. studenoga 2004. godine, ponovno povodom istog događaja, podnijeli tužbu istog sadržaja protiv Općine Kupres. Predmet je registriran pod brojem P-613/04. Apelanti su istodobno dostavili poseban dopis u kojem traže da se dokumentacija iz sudskog spisa broj P-291/01, odnosno cijeli spis, pripoji ovoj tužbi koju podnose, navodeći da se radi o istom događaju. 12. Općinski je sud 3. siječnja 2005. godine dostavio navedenu tužbu Općinskom javnom pravobraniteljstvu Tomislavgrad, koje je dopisom od 17. siječnja 2005. godine dostavilo odgovor na tužbu. Prema stanju dokaza u predmetu broj P-613/04 Općinski sud, nakon što je 20. siječnja 2005. godine primio navedeni odgovor na tužbu, nije poduzeo ni jednu dalju procesnu radnju. IV. Relevantni propisi 13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 73. Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti sukladno odredbi članka 336. ovog Zakona. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti se žale da im je nedonošenjem odluke po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj duljini postupka, jer nije zakazano ni pripremno ročite a kamoli donesena prvostupanjska odluka. Apelanti traže da Ustavni sud obveže Općinski sud da žurno odluči o podnesenoj tužbi, te zbog kršenja njihovog prava obveže Federaciju Bosne i Hercegovine na isplatu 5.000 KM na ime nematerijalne štete koju trpe zbog odugovlačenja postupka i zato što im je uskraćena mogućnost da se u razumnom roku raspravlja o utemeljenosti njihovog tužbenog zahtjeva. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općinski je sud istaknuo kronologiju radnji u predmetu broj P-291/01, navodeći da su apelanti 18. lipnja 2003. godine precizirali tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na tuženika tako da je umjesto tužene FBiH tužba usmjerena na Općinu Kupres, i to nakon što ih je Općinski sud u Tomislavgradu, Rješenjem broj P-291/01 od 4. lipnja 2003. godine, pozvao da to učine. Općinski je sud naglasio da je sve do tada radnje u konkretnom predmetu vodio Općinski sud u Tomislavgradu, kada je zbog reorganizacije sudova navedeni predmet dostavljen Općinskom sudu u Livnu. Općinski javni pravobranitelj u Tomislavgradu je 21. lipnja 2004. godine dao svoj prigovor na tužbu, obavijestivši sud da ne može dati odgovor na tužbu zbog toga što tužena Općina Kupres nije stranka i nije tužena, te da on ne pristaje stupiti u parnicu umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, pozivajući se pri tomu na članak 58. stavak 2. ZPP. Nakon toga Općinski je sud donio Rješenje broj P-291/01 od 3. studenoga 2004. godine, kojim nije dopustio preinaku tužbe u tom smislu, pozivajući se na navedeni propis. Općinski je sud istaknuo da apelanti na navedeno rješenje nisu uložili priziv Kantonalnom sudu u Livnu, te se u konkretnom predmetu više i ne postupa. 16. Kako je ponovna tužba apelanata registrirana pod brojem P-613/04, u odnosu na navedeni predmet Općinski je sud samo dostavio kompletan sudski spis. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. Obzirom da se apelanti žale da od podnošenja tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije poduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost pokretanja postupka pred mjerodavnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njihovim građanskim pravima i obvezama. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava glede iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, a prigodom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i osobne apelantove prilike. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud opaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. svibnja 2002. godine). 23. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je na konkretan slučaj primjenjiv članak 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija vezana za predmet Općinskog suda broj P-613/04 ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da u predmetu, koji se po tužbi vodi pred Općinskim sudom, nije procesuirana njihova tužba, te da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno njihovo pravo na pristup sudu. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust mjerodavnog suda da procesuira tužbu apelanata, odnosno da odluči o pravima i obvezama apelanata građanske naravi. Stoga je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakomu pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Europski je sud u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućuje korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Europskog suda je da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načela po kojem se građanska tužba obvezno može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 29. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku poduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatira da je rezultat propusta Osnovnog suda da u vremenu od dvije godine ne poduzme dalje radnje s ciljem procesuiranja tužbe apelanata, povreda prava na pristup sudu apelanata, te nemogućnost da se apelantima, pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovom građanskom pravu. 30. Naposljetku, Ustavni sud opaža da sama mogućnost da se zahtjev podnese, ako o tom zahtjevu ne bude odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, točka 146). 31. Obzirom na sve okolnosti slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelanti nisu imali učinkovito pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira tužbu apelanata u razdoblju od dvije godine prekršeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu iznijetih zaključaka, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati ostale navode apelanata. 33. Obzirom da je ustanovio povredu članka 6. stavak 1. u odnosu na učinkovito pravo pristupa sudu, a sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjeljuje svim apelantima kompenzaciju u ukupnom iznosu od 300,00 KM koju je dužan isplatiti Kanton 10. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni je sud odredio imajući u vidu zahtjev apelanata, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. srpnja 2001. godine). VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelantima povrijeđeno pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u razdoblju od dvije godine Općinski sud, nakon dobivanja odgovora na tužbu, nije poduzeo nijednu radnju s ciljem daljnjeg procesuiranja tužbe, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na učinkovit pristup sudu zaštićen člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1876/05, rješavajući apelaciju Jovanke Duvwak i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Jovanke Duvwak, Siniše Duvwaka i Branke Duvwak. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Opštinskom sudu u Livnu da donese odluku u predmetu broj P-613/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Livnu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova Odluka dostavlja se Vladi Kantona 10 da bi se obezbijedila ustavna prava apelanata u skladu sa ovom Odlukom. Vladi Kantona 10 se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonu 10 da Jovanki Duvwak, Siniši Duvwaku i Branki Duvwak u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 300,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Jovanka Duvwak i dr. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Kupresa podnijeli su 5. septembra 2005. godine odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku pred Opštinskim sudom u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetima br. P-291/01 i P-613/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u smislu člana 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, s obzirom da su dostavljene dvije apelacije iz nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, odlučio da 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. apelacije pod br. AP 1876/05 i AP 1877/05 spoji, vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 1876/05. 3. Na osnovu člana 25 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 6. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelacije. Takođe, Ustavni sud je u dva navrata zatražio i da mu se dostave sudski spisi na uvid, i to 6. marta i 12. oktobra 2006. godine. 4. Opštinski sud je 23. marta 2006. godine dostavio odgovor na apelacije sa sudskim spisom broj P-291/01 23. marta 2006. godine, a spis broj P-613/04 dostavljen je 20. oktobra 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda je 13. jula 2006. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz spisa koji su dostavljeni kao i iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su 10. decembra 2001. godine Opštinskom sudu u Tomislavgradu podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u iznosu od 70.000,00 KM. U tužbi je navedeno da su apelanti suvlasnici na nekretninama - zemqištu koje se nalazi u Kupresu, u nasequ Krateq, označeno kao k.č. br 1064/03, u površini od 522 m², upisano u pl. br. 1624 K.O. Kupres na kome je postojao individualni stambeni objekat, takođe u suvlasništvu apelanata. Na predmetnom stambenom objektu je 20. septembra 2000. godine izbio požar (prema navodima tužbe požar je podmetnut), jer objekat nije bio useljen niti je bio prikqučen na elektro-mrežu. Tom prilikom taj individualni stambeni objekat je u potpunosti izgorio. Iako su apelanti navedeni događaj prijavili Policijskoj upravi u opštini Kupres, tražeći da se on rasvijetli i utvrdi počinilac kako bi mogli da ostvare svoja prava u pogledu naknade za pričinjenu štetu, Policijska uprava u Kupresu nije utvrdila ko je odgovoran za štetu koja je nastala. Apelanti su u tužbi predložili da sud, po principu objektivne odgovornosti tužene, nakon postupka koji je sproveden donese presudu kojom bi naložio tuženoj da im na ime naknade štete za uništeni individualni stambeni objekat isplati ukupan iznos od 70.000,00 KM, uz naknadu parničnih troškova. Apelanti su istovremeno postavili zahtjev da ih sud oslobodi od plaćawa takse na tužbu i presudu u skladu sa Zakonom o sudskim taksama, jer su raseljena lica. 8. Predmet je registrovan u Opštinskom sudu u Tomislavgradu pod brojem P-291/01. Rješenjem tog suda broj P-291/01 od 11. aprila 2003. godine prihvaćen je predlog apelanata da ih se oslobodi od plaćawa sudskih taksi. Takođe, Sud je Rješenjem broj P-291/01 od 4. juna 2003. godine pozvao apelante da podnesenu tužbu urede u roku od 15 dana i označe protiv kog organa usmjeravaju tužbu. Apelanti su podneskom od 14. i 18. juna 2003. godine dostavili preciziranu tužbu u kojoj su označili da je tužba usmjerena na Opštinu Kupres. 9. Zbog reorganizacije sudova u međuvremenu predmet je dostavljen na nadležnost Opštinskom sudu Livno. Taj sud, Rješenjem broj P-291/01 od 3. novembra 2004. godine, nije dopustio da se tužba preinači u konkretnoj pravnoj stvari tako što apelanti umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, koju je zastupalo Federalno javno pravobranilaštvo, tuže Opštinu Kupres. U obrazloženju rješewa navedeno je da sud smatra da je shodno članu 58 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) opravdan prigovor Opštine Kupres, odnosno njenog zakonskog zastupnika opštinskog javnog pravobranioca, da ne pristaje da stupi u parnicu umjesto prvotužene, odnosno da se ne dopusti da se tužba preinači u smislu navedenog propisa. 10. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 24. novembra 2004. godine, jer apelanti nakon prijema Rješewa Opštinskog suda broj P-291/01 od 3. novembra 20004. godine nisu koristili pravni lijek, odnosno, protiv navedenog rješewa nisu podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Livnu. 11. Međutim, apelanti su Opštinskom sudu 26. novembra 2004. godine, ponovo povodom istog događaja, podnijeli tužbu istog sadržaja protiv Opštine Kupres. Predmet je registrovan pod brojem P-613/04. Apelanti su istovremeno dostavili poseban dopis u kome traže da se dokumentacija iz sudskog spisa broj P-291/01, odnosno cijeli spis, pripoji ovoj tužbi koju podnose, navodeći da se radi o istom događaju. 12. Opštinski sud je 3. januara 2005. godine dostavio navedenu tužbu Opštinskom javnom pravobranilaštvu Tomislavgrad, koje je dopisom od 17. januara 2005. godine dostavilo odgovor na tužbu. Shodno stanju dokaza u predmetu broj P-613/04 Opštinski sud, nakon što je 20. januara 2005. godine primio navedeni odgovor na tužbu, nije preduzeo ni jednu daqu procesnu radnju. IV. Relevantni propisi 13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima dostavlja se tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 73 Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumqiv ili nepotpun, sud će radi otklawawa tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336 ovog zakona. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti se žale da im je nedonošenjem odluke po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj dužini postupka, jer nije zakazano ni pripremno ročite a kamoli donesena prvostepena odluka. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Opštinski sud da hitno odluči o tužbi koja je podnesena, te zbog kršewa wihovog prava obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da isplati 5.000 KM na ime nematerijalne štete koju trpe zbog odugovlačewa postupka i zato što im je uskraćena mogućnost da se u razumnom roku raspravlja o osnovanosti wihovog tužbenog zahtjeva. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je istakao hronologiju radwi u predmetu broj P-291/01, navodeći da su apelanti 18. juna 2003. godine precizirali tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na tuženika tako da je umjesto tužene FBiH tužba usmjerena na Opštinu Kupres, i to nakon što ih je Opštinski sud u Tomislavgradu, Rješenjem broj P-291/01 od 4. juna 2003. godine, pozvao da to učine. Opštinski sud je naglasio da je sve do tada radnje u konkretnom predmetu vodio Opštinski sud u Tomislavgradu, kada je zbog reorganizacije sudova navedeni predmet dostavljen Opštinskom sudu u Livnu. Opštinski javni pravobranilac u Tomislavgradu je 21. juna 2004. godine dao svoj prigovor na tužbu, obavijestivši sud da ne može da odgovori na tužbu zbog toga što tužena Opština Kupres nije stranka i nije tužena, te da on ne pristaje da stupi u parnicu umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, pozivajući se pri tome na član 58 stav 2 ZPP. Nakon toga Opštinski sud je donio Rješenje broj P-291/01 od 3. novembra 2004. godine, kojim nije dopustio da se tužba preinači u tom smislu, pozivajući se na navedeni propis. Opštinski sud je istakao da apelanti na navedeno rješenje nisu uložili žalbu Kantonalnom sudu u Livnu, te se u konkretnom predmetu više i ne postupa. 16. Kako je ponovna tužba apelanata registrovana pod brojem P-613/04, u odnosu na navedeni predmet Opštinski sud je samo dostavio kompletan sudski spis. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. S obzirom da se apelanti žale da od podnošewa tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizilazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost da se pokrene postupak pred nadležnim sudom koji bi rezultovao odlukom o wihovim građanskim pravima i obavezama. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava u pogledu iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, a prilikom ispitivawa da li je to pravo bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora da se realno uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike. 22. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 23. Zbog svega navedenog Ustavni sud zakqučuje da je na konkretan slučaj primjenqiv član 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqno kršenje prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da apelacija vezana za predmet Opštinskog suda broj P-613/04 ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da u predmetu, koji se po tužbi vodi pred Opštinskim sudom, nije procesirana wihova tužba, te da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno wihovo pravo na pristup sudu. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesira tužbu apelanata, odnosno da odluči o pravima i obavezama apelanata građanske prirode. Stoga je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. 28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo da se pokrene sudski postupak u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajemčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) principa po kom građanska tužba obavezno može da se podnese sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 29. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za qudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku preduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatuje da je rezultat propusta Osnovnog suda da u vremenu od dvije godine ne preduzme dalje radnje s ciljem da procesira tužbe apelanata, povreda prava na pristup sudu apelanata, te nemogućnost da se apelantima, pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o wihovom građanskom pravu. 30. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da sama mogućnost da se zahtjev podnese, ako o tom zahtjevu ne bude odlučeno, ne ispuwava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Dom za qudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatqivosti i meritumu, tačka 146). 31. S obzirom na sve okolnosti slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatuje da apelanti nisu imali djelotvorno pravo da pristupe sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesira tužbu apelanata u periodu od dvije godine prekršeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu iznesenih zakqučaka, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra ostale navode apelanata. 33. S obzirom da je ustanovio povredu člana 6 stav 1 u odnosu na djelotvorno pravo pristupa sudu, a u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjequje svim apelantima kompenzaciju u ukupnom iznosu od 300,00 KM koju je dužan da isplati Kanton 10. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio imajući u vidu zahtjev apelanata, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te u skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju apelantima povrijeđeno pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u periodu od dvije godine Opštinski sud, nakon što je dobio odgovor na tužbu, nije preduzeo nijednu radnju s ciljem da dalje procesira tužbu, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na djelotvoran pristup sudu zaštićen članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1876/05, rješavajući apelaciju Jovanke Duvnjak i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Jovanke Duvnjak, Siniše Duvnjaka i Branke Duvnjak. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu. Nalaže se Općinskom sudu u Livnu donošenje odluke u predmetu broj P-613/04, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u što kraćem roku. Nalaže se Općinskom sudu u Livnu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ova Odluka dostavlja se Vladi Kantona 10 da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu s ovom Odlukom. Vladi Kantona 10 se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonu 10 da Jovanki Duvnjak, Siniši Duvnjaku i Branki Duvnjak u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 300,00 KM. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Jovanka Duvnjak i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kupresa podnijeli su 5. septembra 2005. godine odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetima br. P-291/01 i P-613/04. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da su dostavljene dvije apelacije iz nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, odlučio da apelacije pod br. AP 1876/05 i AP 1877/05 spoji, vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 1876/05. 3. Na osnovu člana 25. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 6. marta 2006. godine da dostavi odgovor na apelacije. Također, Ustavni sud je u dva navrata zatražio i dostavu sudskih spisa na uvid, i to 6. marta i 12. oktobra 2006. godine. 4. Općinski sud je 23. marta 2006. godine dostavio odgovor na apelacije sa sudskim spisom broj P-291/01 23. marta 2006. godine, a spis broj P-613/04 je dostavljen 20. oktobra 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je 13. jula 2006. godine dostavljen apelantima. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz dostavljenih spisa kao i iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 10. decembra 2001. godine Općinskom sudu u Tomislavgradu podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u iznosu od 70.000,00 KM. U tužbi je navedeno da su apelanti suvlasnici na nekretninama - zemljištu koje se nalazi u Kupresu, u naselju Kratelj, označeno kao k.č. br 1064/03, u površini od 522 m², upisano u pl. br. 1624 K.O. Kupres na kojem je postojao individualni stambeni objekat, također u suvlasništvu apelanata. Na predmetnom stambenom objektu je 20. septembra 2000. godine izbio požar (prema navodima tužbe požar je podmetnut), jer objekat nije bio useljen niti je bio priključen na elektromrežu. Tom prilikom taj individualni stambeni objekat je u potpunosti izgorio. Iako su apelanti navedeni događaj prijavili Policijskoj upravi u općini Kupres, tražeći da se on rasvijetli i utvrdi počinitelj kako bi mogli ostvariti svoja prava u pogledu naknade 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. za pričinjenu štetu, Policijska uprava u Kupresu nije utvrdila ko je odgovoran za nastalu štetu. Apelanti su u tužbi predložili da sud, po načelu objektivne odgovornosti tužene, nakon provedenog postupka donese presudu kojom bi naložio tuženoj da im na ime naknade štete za uništeni individualni stambeni objekat isplati ukupan iznos od 70.000,00 KM, uz naknadu parničnih troškova. Apelanti su istovremeno postavili zahtjev da ih sud oslobodi od plaćanja takse na tužbu i presudu u skladu sa Zakonom o sudskim taksama, jer su raseljena lica. 8. Predmet je registriran u Općinskom sudu u Tomislavgradu pod brojem P-291/01. Rješenjem tog suda broj P-291/01 od 11. aprila 2003. godine prihvaćen je prijedlog apelanata za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi. Također, Sud je Rješenjem broj P-291/01 od 4. juna 2003. godine pozvao apelante da podnesenu tužbu urede u roku od 15 dana i označe protiv kojeg organa usmjeravaju tužbu. Apelanti su podneskom od 14. i 18. juna 2003. godine dostavili preciziranu tužbu u kojoj su označili da je tužba usmjerena na Općinu Kupres. 9. Zbog reorganizacije sudova u međuvremenu je predmet dostavljen na nadležnost Općinskom sudu Livno. Taj sud, Rješenjem broj P-291/01 od 3. novembra 2004. godine, nije dopustio preinaku tužbe u konkretnoj pravnoj stvari tako što apelanti umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, koju je zastupalo Federalno javno pravobraniteljstvo, tuže Općinu Kupres. U obrazloženju rješenja je navedeno da sud smatra da je prema članu 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) opravdan prigovor Općine Kupres, odnosno njenog zakonskog zastupnika općinskog javnog pravobranitelja, da ne pristaje stupiti u parnicu umjesto prvotužene, odnosno da se ne dopusti preinaka tužbe u smislu navedenog propisa. 10. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 24. novembra 2004. godine, jer apelanti nakon prijema Rješenja Općinskog suda broj P-291/01 od 3. novembra 20004. godine nisu koristili pravni lijek, odnosno, protiv navedenog rješenja nisu podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Livnu. 11. Međutim, apelanti su Općinskom sudu 26. novembra 2004. godine, ponovo povodom istog događaja, podnijeli tužbu istog sadržaja protiv Općine Kupres. Predmet je registriran pod brojem P-613/04. Apelanti su istovremeno dostavili poseban dopis u kojem traže da se dokumentacija iz sudskog spisa broj P-291/01, odnosno cijeli spis, pripoji ovoj tužbi koju podnose, navodeći da se radi o istom događaju. 12. Općinski sud je 3. januara 2005. godine dostavio navedenu tužbu Općinskom javnom pravobraniteljstvu Tomislavgrad, koje je dopisom od 17. januara 2005. godine dostavilo odgovor na tužbu. Prema stanju dokaza u predmetu broj P-613/04 Općinski sud, nakon što je 20. januara 2005. godine primio navedeni odgovor na tužbu, nije preduzeo ni jednu dalju procesnu radnju. IV. Relevantni propisi 13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 73. Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka postupiti u skladu sa odredbom člana 336. ovog zakona. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti se žale da im je nedonošenjem odluke po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u neprimjerenoj dužini postupka, jer nije zakazano ni pripremno ročite a kamoli donesena prvostepena odluka. Apelanti traže da Ustavni sud obaveže Općinski sud da hitno odluči o podnesenoj tužbi, te zbog kršenja njihovog prava obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine na isplatu 5.000 KM na ime nematerijalne štete koju trpe zbog odugovlačenja postupka i zato što im je uskraćena mogućnost da se u razumnom roku raspravlja o osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao hronologiju radnji u predmetu broj P-291/01, navodeći da su apelanti 18. juna 2003. godine precizirali tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na tuženika tako da je umjesto tužene FBiH tužba usmjerena na Općinu Kupres, i to nakon što ih je Općinski sud u Tomislavgradu, Rješenjem broj P-291/01 od 4. juna 2003. godine, pozvao da to učine. Općinski sud je naglasio da je sve do tada radnje u konkretnom predmetu vodio Općinski sud u Tomislavgradu, kada je zbog reorganizacije sudova navedeni predmet dostavljen Općinskom sudu u Livnu. Općinski javni pravobranitelj u Tomislavgradu je 21. juna 2004. godine dao svoj prigovor na tužbu, obavijestivši sud da ne može dati odgovor na tužbu zbog toga što tužena Općina Kupres nije stranka i nije tužena, te da on ne pristaje da stupi u parnicu umjesto prvobitno tužene Federacije Bosne i Hercegovine, pozivajući se pri tome na član 58. stav 2. ZPP. Nakon toga Općinski sud je donio Rješenje broj P-291/01 od 3. novembra 2004. godine, kojim nije dopustio preinaku tužbe u tom smislu, pozivajući se na navedeni propis. Općinski sud je istakao da apelanti na navedeno rješenje nisu uložili žalbu Kantonalnom sudu u Livnu, te se u konkretnom predmetu više i ne postupa. 16. Kako je ponovna tužba apelanata registrirana pod brojem P-613/04, u odnosu na navedeni predmet Općinski sud je samo dostavio kompletan sudski spis. VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 20. S obzirom da se apelanti žale da od podnošenja tužbe Osnovnom sudu taj sud još nije preduzeo nikakvu aktivnost u predmetu, proizlazi da se žali na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se suština apelacije odnosi na nemogućnost pokretanja postupka pred nadležnim sudom koji bi rezultirao odlukom o njihovim građanskim pravima i obavezama. 21. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava u pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, a prilikom ispitivanja je li to pravo bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične apelantove prilike. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine). 23. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je na konkretan slučaj primjenjiv član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda koji utvrđuje da "Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini." 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija vezana za predmet Općinskog suda broj P-613/04 ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da u predmetu, koji se po tužbi vodi pred Općinskim sudom, nije procesuirana njihova tužba, te da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno njihovo pravo na pristup sudu. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete, te da je predmet apelacije propust nadležnog suda da procesuira tužbu apelanata, odnosno da odluči o pravima i obavezama apelanata građanske prirode. Stoga je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. 28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna principa: (1) princip po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) princip međunarodnog prava koji zabranjuje odricanje pravde. 29. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud Bosne i Hercegovine i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su utvrđeni rokovi u kojima sudovi u parničnom postupku preduzimaju određene radnje, Ustavni sud konstatira da je rezultat propusta Osnovnog suda da u vremenu od dvije godine ne preduzme dalje radnje s ciljem procesuiranja tužbe apelanata, povreda prava na pristup sudu apelanata, te nemogućnost da se apelantima, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovom građanskom pravu. 30. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da sama mogućnost da se zahtjev podnese, ako o tom zahtjevu ne bude odlučeno, ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, predmet br. CH/98/1309 i ostali, Kajtaz i ostali protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu, tačka 146). 31. S obzirom na sve okolnosti slučaja u cjelini, Ustavni sud konstatira da apelanti nisu imali djelotvorno pravo pristupa sudu, pa su propustom Osnovnog suda da procesuira tužbu apelanata u periodu od dvije godine prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu iznijetih zaključaka, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra ostale navode apelanata. 33. S obzirom da je ustanovio povredu člana 6. stav 1. u odnosu na djelotvorno pravo pristupa sudu, a u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud dodjeljuje svim apelantima kompenzaciju u ukupnom iznosu od 300,00 KM koju je dužan da isplati Kanton 10. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). Visinu kompenzacije Ustavni sud je odredio imajući u vidu zahtjev apelanata, kao i okolnosti u Bosni i Hercegovini, te u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ankica Horvat protiv Hrvatske, presuda od 26. jula 2001. godine). VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelantima povrijeđeno pravo na pristup sudu, imajući u vidu da u periodu od dvije godine Općinski sud, nakon dobivanja odgovora na tužbu, nije preduzeo nijednu radnju s ciljem daljnjeg procesuiranja tužbe, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje u odnosu na djelotvoran pristup sudu zaštićen članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1926/05, rješavajući apelaciju Džemala Salibašića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Džemala Salibašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-876/05 od 25. srpnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj O-P-28/04 od 20. svibnja 2005. godine. Stavlja se van snage Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1926/05 od 23. ožujka 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Džemal Salibašić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 16. rujna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-876/05 od 25. srpnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-P-28/04 od 20. svibnja 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. svibnja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 1926/05 od 23. ožujka 2006. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavio postupak izvršenja presude Općinskog suda od 20. svibnja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Mevle Salibašić, stranke u postupku, zatraženo je 8. ožujka 2006. godine, odnosno 14. srpnja 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Općinski je sud dostavio 20. ožujka 2006. godine, Kantonalni sud 13. ožujka 2006. godine, dok Mevla Salibašić nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 19. prosinca 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Općinski je sud Presudom broj O-P-28/04 od 20. svibnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. srpnja 2005. godine, ustanovio stvarnu služnost svakodnevnog prolaza i prijevoza kolskim i pješačkim putem širine tri metra koja se računa od ivice vrha škarpe uz jugoistočnu ivicu parcele prema potoku pa u dubinu parcele, cijelom duljinom od 55,75 m poslužnog dobra parcele zv. Hrid, označene kao KČ br. 767/3 KO Musići, vlasništvo apelanta (u daljnjem tekstu: poslužno dobro), počevši od njezine granice do magistralnog puta Olovo-Zavidovići u korist povlasnog dobra KČ br. 763/2 KO Musići (u daljnjem tekstu: povlasno dobro), vlasništvo tužiteljice Mevle Salibašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Apelantu je naloženo da je dužan ovo pravo priznati i uzdržati se od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini te trpjeti da se to pravo upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu općine Olovo. U prvostupanjskoj je presudi navedeno da tužiteljica, prema Presudi tog suda broj P-120/97 od 24. veljače 1999. godine, ima ustanovljeno pravo služnosti preko apelantovog dobra u širini od jednog metra svakodnevno, kao i sezonski kolski put širine tri metra, ali da je tražila ustanovljenje prava služnosti u cijelosti poslužnim dobrom svakodnevno i bez vremenskog i sezonskog ograničenja. Općinski je sud proveo dokazni postupak uvidom u preslike plana 146 i 147 KO Musići, urbanističku suglasnost od 16. prosinca 1979. godine, stručnu ocjenu od 25. siječnja 1982. godine, rješenje kojim se dozvoljava gradnja stambene zgrade tužiteljice, čitanjem zapisnika od 7. siječnja 1998. godine, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom i čitanjem zapisnika o očevidu tog suda od 16. svibnja 2002. godine i saslušanjem vještaka geometra. 8. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza kao neprijeporno utvrđeno da se povlasna nekretnina ne može u cjelini koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. Također je navedeno da je sud vodio računa da se pravo služnosti uspostavi tako da najmanje opterećuje poslužno dobro, te da ne postoji druga trasa ili način za bilo koji alternativni put. Navedeno je da, prema nalazu vještaka od 2. studenoga 2002. godine, dužina alternativnog puta iznosi 1.175 metara od čega 478 metara ide preko privatnih posjeda, što je za sud neprihvatljivo, jer se na konkretnom poslužnom dobru ustanovljava pravo služnosti u dužini od 55,75 m, što je nemjerljivo manje od alternativnog puta. U obrazloženju drugostupanjske presude, u svezi s apelantovim navodom da ima mentalno retardirano dijete, Kantonalni je sud odgovorio da je to nova činjenica koja se ne može iznositi u prizivu jer nije bila iznesena tijekom postupka i ne utiče na zakonitost pobijane odluke. Iz činjenica predmeta proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. srpnja 1997. godine i da je promijenjen sudac nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 21. lipnja 2004. godine bila ukinuta prvostupanjska presuda. Novi sudac je zadužio spis i održao pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je izveo dokazni postupak koji nije obuhvatio očevid na licu mjesta, ali je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik o očevidu na licu mjesta od 16. svibnja 2002. godine koji je obavio raniji sudac. 9. Općinski je sud Rješenjem broj I.2683/05 od 16. siječnja 2006. godine, na prijedlog tužiteljice, odredio izvršenje presude tog suda od 20. svibnja 2005. godine, u kojem je zatraženo da apelant ukloni zapreku, u stvarnosti ograda i zidovi, koji ometaju tužiteljicu u vršenju ustanovljene služnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je pobijanim presudama došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo da sudac koji je donio pobijanu presudu Općinskog suda nije obavio očevid na licu mjesta, što je jedan od ključnih dokaza u ovom postupku, i time je prekršio načelo neposrednosti predviđeno člankom 4. Zakona o parničnom postupku, a i odredbu članka 114. istog Zakona koja predviđa obvezu da se na novom ročištu, zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovno provode ako se ročište drži pred novim sucem, što je u konkretnom predmetu slučaj. Apelant smatra da je sudačkim propustom da izvrši očevid na licu mjesta sud propustio pravilno utvrditi činjenice koje se tiču opsega 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. opterećenja poslužnog dobra, tim prije što je i sam apelant nudio tužiteljici put koji bi u cijelosti zadovoljio njezine potrebe. Također je navedeno da je točno da je odabrana lokacija puta najkraća, ali da najteže pogađa apelanta kao vlasnika poslužnog dobra, te da je tužiteljici nuđen put koji bi obilazio kuću i tako bi se izbjegao put u neposrednoj blizini kuće, ali da to nije sud u postupku uzeo u obzir. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. svibnja 2005. godine, jer bi "izvršenjem pobijane odluke njemu nastala šteta koja bi se kasnije teško mogla nadoknaditi obzirom da bi se gradio put odmah pored kuće, a uz to apelant ima dijete koje mora imati dodatnu njegu te bi u tom slučaju bilo dovedeno u opasnost zdravlje i život djeteta." b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni je sud naveo da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu ni na koji način povrijedili apelantovo pravo na pravično i fer suđenje. Također je naveo da je apelanta u postupku pred sudom zastupao odvjetnik koji je apelantu pružio stručnu pomoć tijekom cijelog postupka, te da je postupak vođen na način propisan odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni je sud naveo da je i sam apelant u svojoj apelaciji odnosno dopuni apelacije priznao da tužiteljica nema mogućnost normalnog dolaska do svoje kuće, da je jedina mogućnost dolaska do njezine kuće preko apelantovih nekretnina i da je pravac puta najkraći put do tužiteljičine kuće. 12. Općinski je sud naveo da je točan navod iz apelacije da se poslužno dobro - put koji je utvrđen ustanovljenjem prava stvarne služnosti nalazi blizu kuće, ali da se ne može izjasniti o kojoj se točno udaljenosti od kuće radi. Također je potvrđen navod iz apelacije da je suprotnu stranu zastupao odvjetnik koji je kasnije imenovan za suca Općinskog suda u Olovu, ali da nije točno da je izvršio bilo kakav pritisak na suca. Navedeno je i da je točna tvrdnja iz dopune apelacije da sudac nije izvršio očevid - odlazak na lice mjesta, ali da je sudac koji je donio pobijanu presudu bio na toj mikro lokaciji 6. rujna 2005. godine u predmetu P-21/03 koji je vođen među istim strankama radi smetanja posjeda, ali da nitko od stranaka nije bio nazočan na licu mjesta. Općinski sud smatra da nije bilo kršenja prava niti jedne stranke u postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Članak 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na temelju usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobode ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 114. Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovno se provode samo ako se ročište drži pred novim sucem ili ako sud smatra da je to nužno za pravilno donošenje presude." 14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98) "Članak 56. stavak 1. Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Članak 59. st. 1. i 2. Odlukom suda i drugog mjerodavnog tijela, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelomično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stavka 1. ovog članka stječe se danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog mjerodavnog tijela, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 61. stavak 1. Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. srpnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena 25. srpnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. rujna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor tiče ustanovljenja služnosti puta preko apelantove nekretnine. Po svojoj naravi prava, čiju zaštitu apelant traži, spadaju u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. Obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima i obvezama članak 6. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. 21. Apelant je pobijao način na koji su u postupku donošenja pobijanih presuda utvrđene činjenice, navodeći da redoviti sud nije uzeo u obzir da je on nudio put koji se nalazi iza kuće kako bi se izbjeglo ustanovljenje služnosti u neposrednoj blizini kuće. Također, prema apelantovom mišljenju, na Općinski je sud izvršio pritisak sudac koji je zastupao tužiteljicu, a kasnije je postao sudac Općinskog suda. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da postupajući sudac, koji je preuzeo predmet od ranijeg suca, nije proveo očevid na licu mjesta čime je povrijeđeno načelo neposrednosti u parničnom postupku. 22. Redoviti sudovi smatraju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, a posebice imajući u vidu činjenicu da je apelant imao odvjetnika koji ga je zastupao tijekom postupka. Navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i navodnoj pristranosti u postupku su redoviti sudovi također ocijenili kao neutemeljene, navodeći da je pravilno u postupku utvrđeno da je put preko apelantove nekretnine najkraći put i da tužiteljica bez tog puta nema mogućnosti prilaza svojoj kući, i da činjenica da je raniji zastupnik tužiteljice imenovan za suca Općinskog suda ali da nije točno da je bilo utjecaja na rad suca u predmetnom postupku. 23. U svezi s apelantovim navodom o pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjenicama Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Općinski je sud ustvrdio da se tužiteljičina kuća, kao povlasno dobro, ne može koristiti u cjelini bez odgovarajućeg korištenja apelantove nekretnine kao poslužnog dobra. Dalje, prema utvrđenju Općinskog suda iz nalaza vještaka od 2. studenoga 2002. godine proizlazi da je put preko apelantove nekretnine najkraći put do tužiteljičine kuće i da iznosi 55,75 metara, dok alternativni put čini 1.175 metara od čega 478 metara preko privatnih posjeda. Dakle, redoviti je sud ustvrdio činjenicu postojanja alternativnog puta, ali je zaključio da se radi o putu koji je znatno dulji, a da je put preko apelantove nekretnine ustanovljen po krajnjoj granici dobra i da nema mogućnosti daljnjeg pomjeranja. Stoga, nisu utemeljeni apelantovi navodi da sudovi nisu utvrđivali mogućnost alternativnog puta. 24. Što se tiče navoda da postupajući sudac nije izvršio očevid na licu mjesta, odnosno da je samo pročitan zapisnik sa ranijeg očevida, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadaća redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati ni u to kojim dokazima u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presudu od 6. ožujka 1996. godine, objavljenu u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Neprijeporno je da je u predmetnom postupku proveden dokaz očevidom na licu mjesta, potom da je pročitan zapisnik s očevida kao dokaz koji je apelant imao prigodu pobijati odnosno na njega se očitovati. Obzirom na navedeno, činjenica da nije ponovno proveden dokaz očevida sudac koji je donio pobijanu presudu, čak i ukoliko bi se radilo o kršenju odredaba domaćeg zakona, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, osim apelantovih paušalnih navoda o navodnom utjecaju ranijeg tužiteljičinog zastupnika na sud u predmetnom postupku, nema nikakvih dokaza o pristranosti suca u predmetnom postupku. Stoga se i prethodni navodi moraju odbiti kao neutemeljeni. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 26. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije su neutemeljeni jer nije bilo proizvoljnosti redovitih sudova u postupku utvrđivanja činjenica. Činjenica da novi postupajući sudac nije ponovno proveo dokaz očevidom na licu mjesta, obzirom da je apelantu data mogućnost da se očituje na ovaj dokaz jer je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik s ranijeg očevida, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, nema dokaza da je bilo pristranosti suca u postupku, odnosno da je raniji zastupnik tužiteljice, koji je u međuvremenu imenovan za suca Općinskog suda, na bilo koji način utjecao na postupajućeg suca u ovom predmetu. 27. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje odluke o privremenoj mjeri. 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1926/05, rješavajući apelaciju Xemala Salibašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Xemala Salibašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Stavlja se van snage Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Xemal Salibašić (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 16. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Opštinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošewa odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine usvojio apelantov zahtjev da donese privremenu mjeru i obustavio postupak izvršewa presude Opštinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošewa odluke o apelaciji. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda i Mevle Salibašić, stranke u postupku, zatraženo je 8. marta 2006. godine, odnosno 14. jula 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Opštinski sud je dostavio 20. marta 2006. godine, Kantonalni sud 13. marta 2006. godine, dok Mevla Salibašić nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 19. decembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Opštinski sud je Presudom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, ustanovio stvarnu služnost svakodnevnog prolaza i prevoza kolskim i pješačkim putem širine tri metra koja se računa od ivice vrha škarpe uz 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. jugoistočnu ivicu parcele prema potoku pa u dubinu parcele, cijelom dužinom od 55,75 m poslužnog dobra parcele zv. Hrid, označene kao KČ br. 767/3 KO Musići, svojina apelanta (u daqnjem tekstu: poslužno dobro), počevši od njene granice do magistralnog puta Olovo-Zavidovići u korist povlasnog dobra KČ br. 763/2 KO Musići (u daqnjem tekstu: povlasno dobro), svojina tužiteqke Mevle Salibašić (u daqnjem tekstu: tužiteqka). Apelantu je naloženo da je dužan da ovo pravo prizna i uzdrži se od vršewa određenih radwi koje bi inače imao pravo da vrši na svojoj nekretnini te da trpi da se to pravo upiše u zemqišnoj kwizi i katastarskom operatu opštine Olovo. U prvostepenoj presudi navedeno je da tužiteqka, shodno Presudi tog suda broj P-120/97 od 24. februara 1999. godine, ima ustanovljeno pravo služnosti preko apelantovog dobra u širini od jednog metra svakodnevno, kao i sezonski kolski put širine tri metra, ali da je tražila da se ustanovi pravo služnosti u cijelosti poslužnim dobrom svakodnevno i bez vremenskog i sezonskog ograničewa. Opštinski sud je sproveo dokazni postupak uvidom u kopije plana 146 i 147 KO Musići, urbanističku saglasnost od 16. decembra 1979. godine, stručnu ocjenu od 25. januara 1982. godine, rješenje kojim se dozvoljava gradwa stambene zgrade tužiteqke, čitanjem zapisnika od 7. januara 1998. godine, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom i čitanjem zapisnika o uviđaju tog suda od 16. maja 2002. godine i saslušanjem vještaka geometra. 8. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je na osnovu dokaza koji su sprovedeni kao nesporno utvrđeno da povlasna nekretnina ne može u cjelini da se koristi bez odgovarajućeg korišćewa poslužne nekretnine. Takođe je navedeno da je sud vodio računa da se pravo služnosti uspostavi tako da najmanje opterećuje poslužno dobro, te da ne postoji druga trasa ili način za bilo koji alternativni put. Navedeno je da, shodno nalazu vještaka od 2. novembra 2002. godine, dužina alternativnog puta iznosi 1.175 metara od čega 478 metara ide preko privatnih posjeda, što je za sud neprihvatqivo, jer je na konkretnom poslužnom dobru ustanovljeno pravo služnosti u dužini od 55,75 m, što je nemjerqivo manje od alternativnog puta. U obrazloženju drugostepene presude, u vezi sa apelantovim navodom da ima mentalno retardirano dijete, Kantonalni sud je odgovorio da je to nova činjenica koja ne može da se iznosi u žalbi jer nije bila iznesena u toku postupka i ne utiče na zakonitost osporavane odluke. Iz činjenica predmeta proizilazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. jula 1997. godine i da je promijenjen sudija nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2004. godine bila ukinuta prvostepena presuda. Novi sudija je zadužio spis i održao pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je izveo dokazni postupak koji nije obuhvatio uviđaj na licu mjesta, ali je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik o uviđaju na licu mjesta od 16. maja 2002. godine koji je obavio raniji sudija. 9. Opštinski sud je Rješenjem broj I.2683/05 od 16. januara 2006. godine, na predlog tužiteqke, odredio da se izvrši presuda tog suda od 20. maja 2005. godine, u kom je zatraženo da apelant ukloni zapreku, u stvarnosti ograda i zidovi, koji ometaju tužiteqku da vrši ustanovljenu služnost. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do kršewa njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudija koji je donio osporenu presudu Opštinskog suda nije obavio uviđaj na licu mjesta, što je jedan od kqučnih dokaza u ovom postupku, i time je prekršio princip neposrednosti predviđen članom 4 Zakona o parničnom postupku, a i odredbu člana 114 istog Zakona koja predviđa obavezu da se na novom ročištu, zakazanom nakon odlagawa rasprave, radnje koje su već sprovedene ponovo sprovode ako se ročište drži pred novim sudijom, što je u konkretnom predmetu slučaj. Apelant smatra da je sudijinim propustom da izvrši uviđaj na licu mjesta sud propustio da pravilno utvrdi činjenice koje se tiču obima opterećewa poslužnog dobra, tim prije što je i sam apelant nudio tužiteqki put koji bi u cijelosti zadovoqio njene potrebe. Takođe je navedeno da je tačno da je odabrana lokacija puta najkraća, ali da najteže pogađa apelanta kao vlasnika poslužnog dobra, te da je tužiteqki nuđen put koji bi obilazio kuću i tako bi se izbjegao put u neposrednoj blizini kuće, ali da to nije sud u postupku uzeo u obzir. Apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi se zabranilo da se prinudno izvrši presuda Opštinskog suda od 20. maja 2005. godine, jer bi "izvršenjem osporene odluke njemu nastala šteta koja bi kasnije teško mogla da se nadoknadi s obzirom da bi se gradio put odmah pored kuće, a uz to apelant ima dijete koje mora da ima dodatnu njegu te bi u tom slučaju bilo dovedeno u opasnost zdravlje i život djeteta." b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je naveo da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ni na koji način povrijedili apelantovo pravo na pravično i fer suđenje. Takođe je naveo da je apelanta u postupku pred sudom zastupao advokat koji je apelantu pružio stručnu pomoć u toku cijelog postupka, te da je postupak vođen na način propisan odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je i sam apelant u svojoj apelaciji odnosno dopuni apelacije priznao da tužiteqka nema mogućnost da normalno dolazi do svoje kuće, da je jedina mogućnost da dođe do svoje kuće preko apelantovih nekretnina i da je pravac puta najkraći put do tužiteqkine kuće. 12. Opštinski sud je naveo da je tačan navod iz apelacije da se poslužno dobro - put koji je utvrđen ustanovljenjem prava stvarne služnosti nalazi blizu kuće, ali da ne može da se izjasni o kojoj se tačno udaljenosti od kuće radi. Takođe je potvrđen navod iz apelacije da je suprotnu stranu zastupao advokat koji je kasnije imenovan za sudiju Opštinskog suda u Olovu, ali da nije tačno da je izvršio bilo kakav pritisak na sudiju. Navedeno je i da je tačna tvrdwa iz dopune apelacije da sudija nije izvršio uviđaj - odlazak na lice mjesta, ali da je sudija koji je donio osporenu presudu bio na toj mikro lokaciji 6. septembra 2005. godine u predmetu P-21/03 koji je vođen između istih stranaka radi smetawa posjeda, ali da niko od stranaka nije bio prisutan na licu mjesta. Opštinski sud smatra da nije bilo kršewa prava niti jedne stranke u postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 4 Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Član 8 Koje će činjenice da uzme kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobode ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 114 Na novom ročištu zakazanom nakon odlagawa rasprave, radnje koje su već sprovedene ponovo se sprovode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude." 14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98) "Član 56 stav 1 Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Član 59 st. 1 i 2 Odlukom suda i drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može da se koristi bez odgovarajućeg korišćewa poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1 ovog člana stiče se danom pravosnažnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 61 stav 1 Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo da tužbom zahtijeva da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 25. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor tiče ustanovljewa služnosti puta preko apelantove nekretnine. Po svojoj prirodi prava, čiju zaštitu apelant traži, spadaju u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima i obavezama član 6 Evropske konvencije je primjenqiv u konkretnom slučaju. 21. Apelant je osporio način na koji su u postupku donošewa osporenih presuda utvrđene činjenice, navodeći da redovni sud nije uzeo u obzir da je on nudio put koji se nalazi iza kuće kako bi se izbjeglo ustanovljenje služnosti u neposrednoj blizini kuće. Takođe, shodno apelantovom mišljenju, na Opštinski sud je izvršio pritisak sudija koji je zastupao tužiteqku, a kasnije je postao sudija Opštinskog suda. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da postupajući sudija, koji je preuzeo predmet od ranijeg sudije, nije sproveo uviđaj na licu mjesta čime je povrijeđen princip neposrednosti u parničnom postupku. 22. Redovni sudovi smatraju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, a posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant imao advokata koji ga je zastupao u toku postupka. Navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i navodnoj pristrasnosti u postupku redovni sudovi su takođe ocijenili kao neosnovane, navodeći da je pravilno u postupku utvrđeno da je put preko apelantove nekretnine najkraći put i da tužiteqka bez tog puta nema mogućnosti da priđe svojoj kući, i da činjenica da je raniji zastupnik tužiteqke imenovan za sudiju Opštinskog suda ali da nije tačno da je bilo uticaja na rad sudije u predmetnom postupku. 23. U vezi sa apelantovim navodom o pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjenicama Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Opštinski sud je utvrdio da tužiteqkina kuća, kao povlasno dobro, ne može da se koristi u cjelini bez odgovarajućeg korišćewa apelantove nekretnine kao poslužnog dobra. Dalje, shodno utvrđenju Opštinskog suda iz nalaza vještaka od 2. novembra 2002. godine proizilazi da je put preko apelantove nekretnine najkraći put do tužiteqkine kuće i da iznosi 55,75 metara, dok alternativni put čini 1.175 metara od čega 478 metara preko privatnih posjeda. Dakle, redovni sud je utvrdio činjenicu da postoji alternativni put, ali je zakqučio da se radi o putu koji je znatno duži, a da je put preko apelantove nekretnine ustanovljen po krajwoj granici dobra i da nema mogućnosti da se dalje pomjera. Stoga, nisu osnovani apelantovi navodi da sudovi nisu utvrđivali mogućnost alternativnog puta. 24. Što se tiče navoda da postupajući sudija nije izvršio uviđaj na licu mjesta, odnosno da je samo pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava, shodno kojoj je zadatak redovnih sudova, a prevashodno prvostepenog suda, da ocijene dokaze koji su izvedeni i wihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Nesporno je da je u predmetnom postupku sproveden dokaz uviđajem na licu mjesta, zatim da je pročitan zapisnik sa uviđaja kao dokaz koji je apelant imao priliku da ospori odnosno da se na njega očituje. S obzirom na navedeno, činjenica da nije ponovo sproveden dokaz uviđaja sudije koji je donio osporavanu presudu, čak i ukoliko bi se radilo o kršenju odredbi domaćeg zakona, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, sem apelantovih paušalnih navoda o navodnom uticaju ranijeg tužiteqkinog zastupnika na sud u predmetnom postupku, nema nikakvih dokaza o pristrasnosti sudije u predmetnom postupku. Stoga i prethodni navodi moraju da se odbiju kao neosnovani. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 26. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije su neosnovani jer nije bilo proizvoqnosti redovnih sudova u postupku utvrđivawa činjenica. Činjenica da novi postupajući sudija nije ponovo sproveo dokaz uviđajem na licu mjesta, s obzirom da je apelantu data mogućnost da se očituje na ovaj dokaz jer je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Takođe, nema dokaza da je bilo pristrasnosti sudije u postupku, odnosno da je raniji zastupnik tužiteqke, koji je u međuvremenu imenovan za sudiju Opštinskog suda, na bilo koji način uticao na postupajućeg sudiju u ovom predmetu. 27. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo odluke o privremenoj mjeri. 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1926/05, rješavajući apelaciju Džemala Salibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Salibašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Stavlja se van snage Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Džemal Salibašić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1926/05 od 23. marta 2006. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavio postupak izvršenja presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Mevle Salibašić, stranke u postupku, zatraženo je 8. marta 2006. godine, odnosno 14. jula 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 20. marta 2006. godine, Kantonalni sud 13. marta 2006. godine, dok Mevla Salibašić nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 19. decembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Općinski sud je Presudom broj O-P-28/04 od 20. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, ustanovio stvarnu služnost svakodnevnog prolaza i prijevoza kolskim i pješačkim putem širine tri metra koja se računa od ivice vrha škarpe uz jugoistočnu ivicu parcele prema potoku pa u dubinu parcele, cijelom dužinom od 55,75 m poslužnog dobra parcele zv. Hrid, označene kao KČ br. 767/3 KO Musići, vlasništvo apelanta (u daljnjem tekstu: poslužno dobro), počevši od njene granice do magistralnog puta Olovo-Zavidovići u korist povlasnog dobra KČ br. 763/2 KO Musići (u daljnjem tekstu: povlasno dobro), vlasništvo tužiteljice Mevle Salibašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Apelantu je naloženo da je dužan ovo pravo priznati i uzdržati se od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini te trpjeti da se to pravo upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu općine Olovo. U prvostepenoj presudi je navedeno da tužiteljica, prema Presudi tog suda broj P-120/97 od 24. februara 1999. godine, ima ustanovljeno pravo služnosti preko apelantovog dobra u širini od jednog metra svakodnevno, kao i sezonski kolski put širine tri metra, ali da je tražila ustanovljenje prava služnosti u cijelosti poslužnim dobrom svakodnevno i bez vremenskog i sezonskog ograničenja. Općinski sud je proveo dokazni postupak uvidom u kopije plana 146 i 147 KO Musići, urbanističku saglasnost od 16. decembra 1979. godine, stručnu ocjenu od 25. januara 1982. godine, rješenje kojim se dozvoljava gradnja stambene zgrade tužiteljice, čitanjem zapisnika od 7. januara 1998. godine, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom i čitanjem zapisnika o uviđaju tog suda od 16. maja 2002. godine i saslušanjem vještaka geometra. 8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza kao nesporno utvrđeno da se povlasna nekretnina ne može u cjelini koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. Također je navedeno da je sud vodio računa da se pravo služnosti uspostavi tako da najmanje opterećuje poslužno dobro, te da ne postoji druga trasa ili način za bilo koji alternativni put. Navedeno je da, prema nalazu vještaka od 2. novembra 2002. godine, dužina alternativnog puta iznosi 1.175 metara od čega 478 metara ide preko privatnih posjeda, što je za sud neprihvatljivo, jer se na konkretnom poslužnom dobru ustanovljava pravo služnosti u dužini od 55,75 m, što je nemjerljivo manje od alternativnog puta. U obrazloženju drugostepene presude, u vezi sa apelantovim navodom da ima mentalno retardirano dijete, Kantonalni sud je odgovorio da je to nova činjenica koja se ne može iznositi u žalbi jer nije bila iznesena u toku postupka i ne utiče na zakonitost pobijane odluke. Iz činjenica predmeta proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. jula 1997. godine i da je promijenjen sudija nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2004. godine bila ukinuta prvostepena presuda. Novi sudija je zadužio spis i održao pripremno ročište i glavnu raspravu na kojoj je izveo dokazni postupak koji nije obuhvatio uviđaj na licu mjesta, ali je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik o uviđaju na licu mjesta od 16. maja 2002. godine koji je obavio raniji sudija. 9. Općinski sud je Rješenjem broj I.2683/05 od 16. januara 2006. godine, na prijedlog tužiteljice, odredio izvršenje presude tog suda od 20. maja 2005. godine, u kojem je zatraženo da apelant ukloni zapreku, u stvarnosti ograda i zidovi, koji ometaju tužiteljicu u vršenju ustanovljene služnosti. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da sudija koji je donio osporenu presudu Općinskog suda nije obavio uviđaj na licu mjesta, što je jedan od ključnih dokaza u ovom postupku, i time je prekršio načelo neposrednosti predviđeno članom 4. Zakona o parničnom postupku, a i odredbu člana 114. istog Zakona koja predviđa obavezu da se na novom ročištu, zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. provedene ponovo provode ako se ročište drži pred novim sudijom, što je u konkretnom predmetu slučaj. Apelant smatra da je sudijinim propustom da izvrši uviđaj na licu mjesta sud propustio da pravilno utvrdi činjenice koje se tiču obima opterećenja poslužnog dobra, tim prije što je i sam apelant nudio tužiteljici put koji bi u cijelosti zadovoljio njene potrebe. Također je navedeno da je tačno da je odabrana lokacija puta najkraća, ali da najteže pogađa apelanta kao vlasnika poslužnog dobra, te da je tužiteljici nuđen put koji bi obilazio kuću i tako bi se izbjegao put u neposrednoj blizini kuće, ali da to nije sud u postupku uzeo u obzir. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo prinudno izvršenje presude Općinskog suda od 20. maja 2005. godine, jer bi "izvršenjem osporene odluke njemu nastala šteta koja bi se kasnije teško mogla nadoknaditi s obzirom da bi se gradio put odmah pored kuće, a uz to apelant ima dijete koje mora imati dodatnu njegu te bi u tom slučaju bilo dovedeno u opasnost zdravlje i život djeteta." b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je naveo da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu ni na koji način povrijedili apelantovo pravo na pravično i fer suđenje. Također je naveo da je apelanta u postupku pred sudom zastupao advokat koji je apelantu pružio stručnu pomoć u toku cijelog postupka, te da je postupak vođen na način propisan odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je i sam apelant u svojoj apelaciji odnosno dopuni apelacije priznao da tužiteljica nema mogućnost normalnog dolaska do svoje kuće, da je jedina mogućnost dolaska do njene kuće preko apelantovih nekretnina i da je pravac puta najkraći put do tužiteljicine kuće. 12. Općinski sud je naveo da je tačan navod iz apelacije da se poslužno dobro - put koji je utvrđen ustanovljenjem prava stvarne služnosti nalazi blizu kuće, ali da se ne može izjasniti o kojoj se tačno udaljenosti od kuće radi. Također je potvrđen navod iz apelacije da je suprotnu stranu zastupao advokat koji je kasnije imenovan za sudiju Općinskog suda u Olovu, ali da nije tačno da je izvršio bilo kakav pritisak na sudiju. Navedeno je i da je tačna tvrdnja iz dopune apelacije da sudija nije izvršio uviđaj - odlazak na lice mjesta, ali da je sudija koji je donio osporenu presudu bio na toj mikro lokaciji 6. septembra 2005. godine u predmetu P-21/03 koji je vođen između istih stranaka radi smetanja posjeda, ali da niko od stranaka nije bio prisutan na licu mjesta. Općinski sud smatra da nije bilo kršenja prava niti jedne stranke u postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 4. Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, po pravilu, na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobode ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 114. Na novom ročištu zakazanom nakon odlaganja rasprave, radnje koje su već provedene ponovo se provode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude." 14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98) "Član 56. stav 1. Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Član 59. st. 1. i 2. Odlukom suda i drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1. ovog člana stječe se danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno. Član 61. stav 1. Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti." VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-876/05 od 25. jula 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 25. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor tiče ustanovljenja služnosti puta preko apelantove nekretnine. Po svojoj prirodi prava, čiju zaštitu apelant traži, spadaju u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima i obavezama član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. 21. Apelant je osporio način na koji su u postupku donošenja osporenih presuda utvrđene činjenice, navodeći da redovni sud nije uzeo u obzir da je on nudio put koji se nalazi iza kuće kako bi se izbjeglo ustanovljenje služnosti u neposrednoj blizini kuće. Također, prema apelantovom mišljenju, na Općinski sud je izvršio pritisak sudija koji je zastupao tužiteljicu, a kasnije je postao sudija Općinskog suda. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da postupajući sudija, koji je preuzeo predmet od ranijeg sudije, nije proveo uviđaj na licu mjesta čime je povrijeđeno načelo neposrednosti u parničnom postupku. 22. Redovni sudovi smatraju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, a posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant imao advokata koji ga je zastupao u toku postupka. Navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i navodnoj pristranosti u postupku su redovni sudovi također ocijenili kao neosnovane, navodeći da je pravilno u postupku utvrđeno da je put preko apelantove nekretnine najkraći put i da tužiteljica bez tog puta nema mogućnosti prilaza svojoj kući, i da činjenica da je raniji zastupnik tužiteljice imenovan za sudiju Općinskog suda ali da nije tačno da je bilo utjecaja na rad sudije u predmetnom postupku. 23. U vezi s apelantovim navodom o pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjenicama Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Općinski sud je utvrdio da se tužiteljicina kuća, kao povlasno dobro, ne može koristiti u cjelini bez odgovarajućeg korištenja apelantove nekretnine kao poslužnog dobra. Dalje, prema utvrđenju Općinskog suda iz nalaza vještaka od 2. novembra 2002. godine proizlazi da je put preko apelantove nekretnine najkraći put do tužiteljicine kuće i da iznosi 55,75 metara, dok alternativni put čini 1.175 metara od čega 478 metara preko privatnih posjeda. Dakle, redovni sud je utvrdio činjenicu postojanja alternativnog puta, ali je zaključio da se radi o putu koji je znatno duži, a da je put preko apelantove nekretnine ustanovljen po krajnjoj granici dobra i da nema mogućnosti daljnjeg pomjeranja. Stoga, nisu osnovani apelantovi navodi da sudovi nisu utvrđivali mogućnost alternativnog puta. 24. Što se tiče navoda da postupajući sudija nije izvršio uviđaj na licu mjesta, odnosno da je samo pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presudu od 6. marta 1996. godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Nesporno je da je u predmetnom postupku proveden dokaz uviđajem na licu mjesta, zatim da je pročitan zapisnik sa uviđaja kao dokaz koji je apelant imao priliku osporiti odnosno na njega se očitovati. S obzirom na navedeno, činjenica da nije ponovo proveden dokaz uviđaja sudije koji je donio osporavanu presudu, čak i ukoliko bi se radilo o kršenju odredaba domaćeg zakona, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, osim apelantovih paušalnih navoda o navodnom utjecaju ranijeg tužiteljicinog zastupnika na sud u predmetnom postupku, nema nikakvih dokaza o pristranosti sudije u predmetnom postupku. Stoga se i prethodni navodi moraju odbiti kao neosnovani. 25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 26. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije su neosnovani jer nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u postupku utvrđivanja činjenica. Činjenica da novi postupajući sudija nije ponovo proveo dokaz uviđajem na licu mjesta, s obzirom da je apelantu data mogućnost da se očituje na ovaj dokaz jer je na glavnoj raspravi pročitan zapisnik sa ranijeg uviđaja, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Također, nema dokaza da je bilo pristranosti sudije u postupku, odnosno da je raniji zastupnik tužiteljice, koji je u međuvremenu imenovan za sudiju Općinskog suda, na bilo koji način utjecao na postupajućeg sudiju u ovom predmetu. 27. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo odluke o privremenoj mjeri. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2044/05, rješavajući apelaciju Branka Tadića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Branka Tadića podnesena protiv Presude Županijskog suda Mostar broj U-1410/05 od 19. kolovoza 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornoga uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. lipnja 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branko Tadić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ema Hodžić-Alić, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 28. rujna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Županijskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Županijski sud) broj U-1410/05 od 19. kolovoza 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko- neretvanskoga kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Županijskog suda i Ministarstva zatraženo je 7. srpnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Županijski sud je 18. srpnja 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo nije dalo traženi odgovor. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 7. studenoga 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana u Čapljini, Ulica Petra Krešimira IV, S-20, na kojemu postoji stanarsko pravo, Odjel opće uprave Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel opće uprave) Rješenjem broj 02-23-450/2-04 od 21. siječnja 2005. godine potvrdio je da je apelant nositelj stanarskoga prava na predmetnom stanu, te da mu privremeni korisnik stan ima vratiti u roku od 15 dana. U obrazloženju rješenja Odjel opće uprave je naveo da je apelant dokazao da je sa Zajednicom stanovanja JNA zaključio Ugovor o uporabi stana 8. veljače 1982. godine na temelju kojeg je ovaj stan i koristio kao nositelj stanarskoga prava prije 30. travnja 1991. godine, da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je za vrijeme rata bio u izbjeglištvu u Republici Srpskoj, te da je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. za to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Na temelju ovih činjenica, Odjel opće uprave je zaključio da apelant nije bio u "službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine nakon 19. svibnja 1992. godine", u smislu članka 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03), zbog čega mu se može priznati pravo na povrat stana kojim raspolaže Federalno ministarstvo obrane. 7. Na ovo Rješenje Federalno ministarstvo obrane je uložilo priziv Ministarstvu, navodeći da je apelant bio u vojsci izvan područja BiH, točnije u JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije (u daljnjem tekstu: VJ), iz koje je istupio tek 30. lipnja 2001. godine, a kao dokaz ovoj tvrdnji je priložilo i Rješenje o apelantovom umirovljenju. Rješavajući po ovom prizivu, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant, iako se u vremenu od 12. svibnja 1992. godine do 1. srpnja 2001. godine nalazio na području BiH, točnije Republike Srpske, uporedno vođen u VRS i u JNA, tj. VJ, te da je pravo na mirovinu ostvario na temelju pripadnosti JNA, tj. VJ, sa kojom nikada nije prekinuo odnos službovanja, iako se stvarno nalazio u VRS. Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 18. ožujka 2005. godine, utvrđujući na navedeni način da je apelant nakon 19. svibnja 1992. godine bio u službi oružanih snaga izvan teritorija BiH, Ministarstvo je poništilo rješenje Odjela opće uprave i odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskoga prava. 8. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Županijskom sudu, koji je Presudom broj U-1252/05 od 18. svibnja 2005. godine tužbu uvažio, rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Županijski sud je našao da Ministarstvo nije dalo dovoljno uvjerljive razloge koji bi bili utemeljeni na utvrđenim činjenicama, a o pitanju na koji način je moguće da je apelant bio u službi dviju vojski istodobno, pogotou u odnosu na apelantov tužbeni navod da je on pravo na mirovinu u JNA stekao na temelju toga što je najveći dio svojeg radnoga vijeka proveo u JNA, te da je imao pravo opredijeliti se od koga će tražiti mirovinu, a da je od 1992. godine bio u službi VRS. 9. Postupajući po Presudi Županijskog suda, Ministarstvo je ponovno, Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. lipnja 2005. godine, odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskoga prava. Ovoga puta Ministarstvo je utvrdilo da je apelantu Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika VJ priznao ukupan staž u trajanju od 49 godina, osam mjeseci i tri dana, i to zaključno sa 30. lipnjem 2001. godine, iz čega proizlazi da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus u JNA, odnosno VJ, pa ni za vrijeme za koje se nalazio u VRS, što je, opet, posebnim potvrdama iz Republike Srpske, također, dokazao. Na taj način Ministarstvo je utvrdilo da apelant jeste bio u službi oružanih snaga izvan teritorija BiH nakon 19. svibnja 1992. godine zbog čega mu se, sukladno članku 3.a Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ne može priznati pravo na povrat stana. 10. Protiv ovoga rješenja apelant je ponovno podnio tužbu koju je ovoga puta Županijski sud Presudom broj U-1410/05 od 19. kolovoza 2005. godine odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju ove svoje presude Županijski sud je potvrdio da je ovoga puta nepobitno utvrđeno da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus koji je imao u JNA, odnosno VJ, zahvaljujući čemu je ostvario i pravo na mirovinu, a zbog čega je odluka Ministarstva o nepriznavanju prava na povrat stana apelantu ispravna. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi da je u provedenim postupcima nedvojbeno dokazao da je "za sve vrijeme rata od 1992. do 1. srpnja 2001. godine bio u VRS", te da Ministarstvo i Županijski sud nisu mogli jedino na temelju rješenja o umirovljenju donijeti odbijajuće odluke o njegovom zahtjevu za povrat stana obzirom da je logično da je kod JNA, odnosno VJ, ostvario pravo na mirovinu, jer je kod njih proveo najveći dio svojega radnoga vijeka. Na taj način apelant vidi povredu svojeg prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. Županijski sud smatra da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu zbog toga što apelant nije iskoristio učinkovite pravne lijekove, konkretno - zahtjev za izvanredno preispitivanje sudbene odluke. V. Relevantni propisi 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03) "Članak 3. st. 1. i 2. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegova obiteljskog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Članak 3.a Iznimno od odredbe članka 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo obrane, čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzevši ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istoga stambenoga fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tome pravu." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Županijskog suda broj U-1410/05 od 19. kolovoza 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda je donesena 19. kolovoza 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. rujna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, a ona obuhvaćaju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Povredu svojeg prava na pravično suđenje apelant vidi u načinu na koji su tijela u provedenim postupcima utvrdila činjenice i primijenila materijalno pravo, ističući, prije svega, da je potpuno zanemarena činjenica da je on dokazao da je bio pripadnik VRS, dakle, da vojnu službu nije obnašao izvan teritorija Bosne i Hercegovine. 21. Prije svega, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno pravo osim ukoliko odluke tih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnoga prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine). 22. Ministarstvo i Županijski sud nedvojbeno su utvrdili da je apelant u kontinuitetu bio u službi JNA, odnosno VJ, zaključno sa 30. lipnjem 2001. godine, i to na temelju Rješenja o umirovljenju, donesenog na temelju Zakona o VJ, kojim je apelantu utvrđena mirovina kao profesionalnom vojniku. U provedenim postupcima apelant nije dokazao da je nakon 19. svibnja 1992. godine, sukladno članku 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za razdoblje angažiranja u VRS prekinuo svoje službovanje u JNA, odnosno VJ, niti to navodi u apelaciji. Iako ne pobija pravo na mirovinu koje mu je priznato na temelju službovanja u JNA/VJ zaključno sa 30. lipnjem 2001. godine, on jednostavno iznosi da je od 1992. do 1. srpnja 2001. godine bio u VRS i da je imao sta tus izbjeglice. Prema tomu, apelant je, kako su to bez dvojbe utvrdila nadležna tijela u provedenim postupcima, ostvario pravo na mirovinu na temelju službovanja u JNA/VJ, zaključno sa 30. lipnjem 2001. godine a, sa druge strane, za ostvarivanje prava za povrat stana ističe da je bio izbjeglica i pripadnik VRS. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao u isto vrijeme biti u službi i JNA/VJ i VRS, pa prema takvom statusu ostvarivati paralelno i prava predviđena za pripadnike JNA/VJ i za pripadnike VRS. Ovu činjenicu su utvrđivali Ministarstvo i Županijski sud, i to u dva navrata: Ministarstvo rješenjima br. UP/II-09-03-25-826/02 od 18. ožujka 2005. godine i UP/II-09-03-25-826/02 od 13. lipnja 2005. godine, Županijski sud presudama br. U-1252/05 od 18. svibnja 2005. godine i U-1410/05 od 19. kolovoza 2005. godine. Iz navedenih odluka se može zaključiti da su ova tijela prigodom utvrđivanja činjenica i donošenja zaključaka postupala sa osobitom brižljivošću, da su u odlukama dana detaljna obrazloženja svih prizivnih i tužbenih apelantovih navoda, kao i razloga zbog kojih su donesene pobijane odluke, zbog čega Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente proizvoljnosti u radu ovih tijela prigodom utvrđivanja činjenica, pa, slijedeći to, i primjene članka 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji se jedini mogao primijeniti u ovom slučaju. 23. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud svojom Odlukom broj U 83/03 od 21. i 22. rujna 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 54/04) utvrdio da odredba članka 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov navod da je u provedenim postupcima došlo do povrede njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u cijelosti neutemeljen. Pravo na dom 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje." Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svatko ima pravo na štovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih." 25. U odnosu na apelantov navod da je pobijanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom, prvo se mora utvrditi može li se predmetni stan smatrati apelantovim domom u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije. 26. Prema sudbenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46.f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Sukladno navedenoj praksi, proizlazi da je "dom" faktično stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnoga temelja. 27. U konkretnom slučaju apelant je stan koji smatra svojim dobio na uporabu na temelju Ugovora o uporabi stana od 8. veljače 1982. godine i u njemu je boravio do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. To vrijeme je dovoljno da predmetni stan apelant opravdano smatra svojim domom zbog čega je članak 8. Europske konvencije u ovom slučaju primjenjiv. 28. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi radi li se u ovom slučaju o "miješanju" javnih vlasti u apelantovo pravo na štovanje doma, je li to "miješanje" bilo opravdano i je li bilo sukladno zakonskim propisima, te jesu li ti zakonski propisi bili dostupni na način da pojedinac može saznati za njih i jesu li formulirani na jasan način tako da ih pojedinac može razumjeti i prema njima prilagoditi svoje postupke. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno "miješanje" bilo sukladno zakonu, potrebito je utvrditi je li bilo neophodno u smislu da postoji razumna relacija između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojemu se teži (vidi Presudu Europskog suda, Niemietz protiv Njemačke, od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 29. U konkretnom slučaju nepobitno je da je došlo do "miješanja" javnih vlasti u apelantov "dom". Međutim, ovo miješanje je izvršeno sukladno članku 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je javno objavljen pa, prema tomu, svima dostupan, jasno formuliran tako da nema dvojbe da ga svaki pojedinac može razumjeti. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stajalište Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kojemu postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se osobama koje su sudjelovale u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi Odluku Povjerenstva za ljudska prava broj CH/00/5152 od 6. srpnja 2005. godine), odnosno stajalište da osobe koje nisu iskazale lojalnost prema svojoj državi ne mogu uživati jednaku zaštitu kao one koje jesu (vidi Odluku Povjerenstva za ljudska prava broj CH/98/874 od 8. veljače 2005. godine). 30. Slijedeći izneseno, apelantov navod da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije Ustavni sud smatra, također, neutemeljenim. Ostali navodi 31. Obzirom na iznesena stajališta u ovom slučaju u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebice analizirati apelantov navod koji se odnosi na povredu njegova prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada su tijela u provedenim postupcima na odlučan način utvrdila potrebite činjenice i na temelju toga, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijela odgovarajuću odluku. Također, nema ni povrede prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je "miješanje" izvršeno sukladno javno objavljenom i razumljivom zakonu, te kada postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja zbog kojeg je zakon i donesen. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2044/05, rješavajući apelaciju Branka Tadića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Tadića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj U-1410/05 od 19. avgusta 2005. godine i Rješewa Ministarstva građewa, prostornog uređewa i zaštite okoline Herce - govačko-neretvanskog kantona broj UP/II-09- 03- 25- 826/02 od 13. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branko Tadić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Ema Hoxić-Alić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1410/05 od 19. avgusta 2005. godine i Rješewa Ministarstva građewa, prostornog uređewa i zaštite okoline Hercegovačko- neretvanskog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 18. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo nije dalo traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana u Čapqini, Ulica Petra Krešimira IV, S-20, na kom postoji stanarsko pravo, Odjeljenje opšte uprave Opštine Čapqina (u daqnjem tekstu: Odjeljenje opšte uprave) Rješenjem broj 02-23-450/2-04 od 21. januara 2005. godine potvrdilo je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu ga privremeni korisnik ima da vrati u roku od 15 dana. U obrazloženju Rješewa Odjeljenje opšte uprave navelo je da je apelant dokazao da je sa Zajednicom stanovawa JNA zakqučio Ugovor o korišćenju stana 8. februara 1982. godine, na osnovu kog je ovaj stan i koristio kao nosilac stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je za vrijeme rata bio u izbjeglištvu u Republici Srpskoj, te da je za to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daqnjem tekstu: VRS). Na osnovu ovih činjenica Odjeljenje opšte uprave zakqučilo je da apelant nije bio u "službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine", u smislu člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03), zbog čega može da mu se prizna pravo na vraćanje stana kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane. 7. Na ovo Rješenje Federalno ministarstvo odbrane izjavilo je žalbu Ministarstvu, navodeći da je apelant bio u vojsci van područja BiH, tačnije u JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije (u daqnjem tekstu: VJ), iz koje je istupio tek 30. juna 2001. godine, a kao dokaz za ovu tvrdnju priložilo je i rješenje o apelantovom penzionisanju. Rješavajući po ovoj žalbi, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant, iako se u vremenu od 12. maja 1992. godine do 1. jula 2001. godine nalazio na području BiH, tačnije Republike Srpske, uporedo vođen u VRS i u JNA, tj. VJ, te da je pravo na penziju ostvario na osnovu pripadnosti JNA, tj. VJ, sa kom nikada nije prekinuo odnos službovawa iako se stvarno nalazio u VRS. Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 18. marta 2005. godine Ministarstvo je, utvrđujući na navedeni način da je apelant nakon 19. maja 1992. godine bio u službi oružanih snaga van teritorije BiH, poništilo rješenje Odjeljewa opšte uprave i odbilo apelantov zahtjev za vraćanje stana i potvrđivanje stanarskog prava. 8. Protiv rješewa Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-1252/05 od 18. maja 2005. godine tužbu uvažio, rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Kantonalni sud našao je da Ministarstvo nije dalo dovoqno uvjerqive razloge koji bi bili zasnovani na utvrđenim činjenicama, a o pitanju na koji način je moguće da je apelant bio u službi dviju vojski istovremeno, pogotovo u odnosu na apelantov tužbeni navod da je on pravo na penziju u JNA stekao na osnovu toga što je najveći dio svog radnog vijeka proveo u JNA, te da je imao pravo da se opredijeli od koga će tražiti penziju, a da je od 1992. godine bio u službi VRS. 9. Postupajući po Presudi Kantonalnog suda, Ministar- stvo je ponovo, Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, odbilo apelantov zahtjev za vraćanje stana i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. potvrđivanje stanarskog prava. Ovog puta Ministarstvo je utvrdilo da je apelantu Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika VJ priznao ukupan staž u trajanju od 49 godina, osam mjeseci i tri dana, i to zakqučno sa 30. junom 2001. godine, iz čega proizilazi da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus u JNA, odnosno VJ, pa niti za vrijeme za koje se nalazio u VRS, što je, opet, posebnim potvrdama iz Republike Srpske, takođe, dokazao. Na ovaj način Ministarstvo je utvrdilo da apelant jeste bio u službi oružanih snaga van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, zbog čega, u skladu sa članom 3a Zakona o prestanku važewa Zakona o napuštenim stanovima, ne može da mu se prizna pravo na vraćanje stana. 10. Protiv ovog rješewa apelant je ponovo podnio tužbu, koju je ovog puta Kantonalni sud Presudom broj U-1410/05 od 19. avgusta 2005. godine odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju ove svoje presude potvrdio da je ovog puta nesporno utvrđeno da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus koji je imao u JNA, odnosno VJ, zahvaqujući čemu je ostvario i pravo na penziju, a zbog čega je odluka Ministarstva o nepriznavanju prava na vraćanje stana apelantu ispravna. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi da je u sprovedenim postupcima nedvosmisleno dokazao da je "za sve vrijeme rata od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS", te da Ministarstvo i Kantonalni sud nisu mogli jedino na osnovu rješewa o penzionisanju da donesu odbijajuće odluke o njegovom zahtjevu za vraćanje stana s obzirom na to da je logično da je kod JNA, odnosno VJ, ostvario pravo na penziju, jer je kod wih proveo najveći dio svog radnog vijeka. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud smatra da apelaciju treba odbaciti kao nedozvoljenu zbog toga što apelant nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove, konkretno - zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. V. Relevantni propisi 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03) "Član 3 st. 1 i 2 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6 ZOSO (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove shodno članu 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima shodno Aneksu VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 3a Izuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na vraćanje stana u Federaciji Bosne i Hercegovine niti nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1 ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1410/05 od 19. avgusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 19. avgusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u načinu na koji su organi u sprovedenim postupcima utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, ističući, prije svega, da je u potpunosti zanemarena činjenica da je on dokazao da je bio pripadnik VRS, dakle, da vojnu službu nije vršio van teritorije Bosne i Hercegovine. 21. Prije svega, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo osim ukoliko odluke tih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 22. Ministarstvo i Kantonalni sud nedvosmisleno su utvrdili da je apelant u kontinuitetu bio u službi JNA, odnosno VJ, zakqučno sa 30. junom 2001. godine, i to na osnovu Rješewa o penzionisanju, donesenog na osnovu Zakona o VJ, kojim je apelantu utvrđena penzija kao profesionalnom vojniku. U sprovedenim postupcima apelant nije dokazao da je nakon 19. maja 1992. godine, u skladu sa članom 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za pe riod angažovawa u VRS, prekinuo svoje službovanje u JNA, odnosno VJ, niti to navodi u apelaciji. Iako ne osporava pravo na penziju koje mu je priznato na osnovu službovawa u JNA/VJ zakqučno sa 30. junom 2001. godine, on jednostavno iznosi da je od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS i da je imao sta tus izbjeglice. Shodno tome, apelant je, kako su to bez sumnje utvrdili nadležni organi u sprovedenim postupcima, ostvario pravo na penziju na osnovu službovawa u JNA/VJ, zakqučno sa 30. junom 2001. godine a, sa druge strane, za ostvarivanje prava za vraćanje stana ističe da je bio izbjeglica i pripadnik VRS. Shodno mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao u isto vrijeme biti u službi i JNA/VJ i VRS, pa prema takvom statusu ostvarivati paralelno i prava predviđena za pripadnike JNA/VJ i za pripadnike VRS. Ovu činjenicu su utvrđivali Ministarstvo i Kantonalni sud, i to u dva navrata: Ministarstvo r ješewima br. UP/II-09-03-25-826/02 od 18. marta 2005. godine i UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, Kantonalni sud presudama br. U-1252/05 od 18. maja 2005. godine i U-1410/05 od 19. avgusta 2005. godine. Iz navedenih odluka može da se zakquči da su ovi organi pri utvrđivanju činjenica i donošenju zakqučaka postupali sa osobitom brižqivošću, da su u odlukama data detaqna obrazložewa svih žalbenih i tužbenih navoda apelanta, kao i razloga zbog kojih su donesene osporavane odluke, zbog čega Ustavni sud ne može da nađe bilo kakve elemente proizvoqnosti u radu ovih organa pri utvrđivanju činjenica, pa, slijedeći to, i primjeni člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji se jedini mogao da primijeni u ovom slučaju. 23. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud svojom Odlukom broj U 83/03 od 21. i 22. septembra 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 54/04) utvrdio da odredba člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov navod da je u sprovedenim postupcima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u cijelosti neosnovan. Pravo na dom 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih." 25. U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom, prvo mora da se utvrdi da li se predmetni stan može da smatra apelantovim domom u smislu značewa člana 8 stav 1 Evropske konvencije. 26. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizilazi da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova. 27. U konkretnom slučaju apelant je stan koji smatra svojim dobio na korišćenje na osnovu Ugovora o korišćenju stana od 8. februara 1982. godine i u njemu je boravio do izbijawa rata u Bosni i Hercegovini. To vrijeme je dovoqno da predmetni stan apelant opravdano smatra svojim domom zbog čega je član 8 Evropske konvencije u ovom slučaju primjenqiv. 28. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li se u ovom slučaju radi o "miješanju" javnih vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma, da li je to "miješanje" bilo opravdano i da li je bilo u skladu sa zakonskim propisima, te da li su ti zakonski propisi bili dostupni na način da pojedinac može da sazna za wih i da li su formulisani na jasan način tako da pojedinac može da ih razumije i prema wima prilagodi svoje postupke. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi da li je bilo neophodno u smislu da postoji razumna relacija između izvršenog miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi Presudu Evropskog suda, Niemietz protiv Wemačke, od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 29. U konkretnom slučaju neosporno je da je došlo do "miješawa" javnih vlasti u apelantov "dom". Međutim, to miješanje izvršeno je u skladu sa članom 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je javno objavljen pa, shodno tome, svima dostupan, jasno formulisan tako da nema sumnje da ga svaki pojedinac može da razumije. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stanovište Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kom postoji razumna relacija između miješawa i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dozvoljava vraćanje stana u posjed (vidi Odluku Komisije za qudska prava broj CH/00/5152 od 6. jula 2005. godine), odnosno stanovište da lica koja nisu iskazala lojalnost prema svojoj državi ne mogu da uživaju jednaku zaštitu kao ona koja jesu (vidi Odluku Komisije za qudska prava broj CH/98/874 od 8. februara 2005. godine). 30. Slijedeći izneseno, apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije Ustavni sud smatra, takođe, neosnovanim. Ostali navodi 31. S obzirom na iznesena stanovišta u ovom slučaju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno analizira apelantov navod koji se odnosi na povredu njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada su organi u sprovedenim postupcima na odlučan način utvrdili potrebne činjenice i na osnovu toga, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijeli odgovarajuću odluku. Takođe, nema ni povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je "miješanje" izvršeno u skladu sa javno objavljenim i razumqivim zakonom, te kada postoji razumna relacija između miješawa i zakonitog cilja zbog kog je zakon i donesen. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2044/05, rješavajući apelaciju Branka Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Tadića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Branko Tadić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ema Hodžić-Alić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 18. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo nije dalo traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana u Čapljini, Ulica Petra Krešimira IV, S-20, na kojem postoji stanarsko pravo, Odjel opće uprave Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel opće uprave) Rješenjem broj 02-23-450/2-04 od 21. januara 2005. godine potvrdio je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu ga privremeni korisnik ima vratiti u roku od 15 dana. U obrazloženju Rješenja Odjel opće uprave naveo je da je apelant dokazao da je sa Zajednicom stanovanja JNA zaključio Ugovor o korištenju stana 8. februara 1982. godine, na osnovu kojeg je ovaj stan i koristio kao nosilac stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je za vrijeme rata bio u izbjeglištvu u Republici Srpskoj, te da je za to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Na osnovu ovih činjenica Odjel opće uprave zaključio je da apelant nije bio u "službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine", u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03), zbog čega mu se može priznati pravo na povrat stana kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane. 7. Na ovo Rješenje Federalno ministarstvo odbrane uložilo je žalbu Ministarstvu, navodeći da je apelant bio u vojsci izvan područja BiH, tačnije u JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije (u daljnjem tekstu: VJ), iz koje je istupio tek 30. juna 2001. godine, a kao dokaz za ovu tvrdnju priložilo je i rješenje o apelantovom penzioniranju. Rješavajući po ovoj žalbi, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant, iako se u vremenu od 12. maja 1992. godine do 1. jula 2001. godine nalazio na području BiH, tačnije Republike Srpske, uporedo vođen u VRS i u JNA, tj. VJ, te da je pravo na penziju ostvario na osnovu pripadnosti JNA, tj. VJ, sa kojom nikada nije prekinuo odnos službovanja iako se stvarno nalazio u VRS. Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 18. marta 2005. godine Ministarstvo je, utvrđujući na navedeni način da je apelant nakon 19. maja 1992. godine bio u službi oružanih snaga izvan teritorije BiH, poništilo rješenje Odjela opće uprave i odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskog prava. 8. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-1252/05 od 18. maja 2005. godine tužbu uvažio, rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Kantonalni sud našao je da Ministarstvo nije dalo dovoljno uvjerljive razloge koji bi bili zasnovani na utvrđenim činjenicama, a o pitanju na koji način je moguće da je apelant bio u službi dviju vojski istovremeno, pogotovo u odnosu na apelantov tužbeni navod da je on pravo na penziju u JNA stekao na osnovu toga što je najveći dio svog radnog vijeka proveo u JNA, te da je imao pravo opredijeliti se od koga će tražiti penziju, a da je od 1992. godine bio u službi VRS. 9. Postupajući po Presudi Kantonalnog suda, Ministarstvo je ponovo, Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskog prava. Ovog puta Ministarstvo je utvrdilo da je apelantu Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika VJ priznao ukupan staž u trajanju od 49 godina, osam mjeseci i tri dana, i to zaključno sa 30. junom 2001. godine, iz čega proizlazi da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus u JNA, odnosno VJ, pa niti za vrijeme za koje se nalazio u VRS, što je, opet, posebnim potvrdama iz Republike Srpske, također, dokazao. Na ovaj način Ministarstvo je utvrdilo da apelant jeste bio u službi oružanih snaga izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, zbog čega mu se, u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ne može priznati pravo na povrat stana. 10. Protiv ovog Rješenja apelant je ponovno podnio tužbu, koju je ovog puta Kantonalni sud Presudom broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju ove svoje presude potvrdio da je ovog puta neosporno utvrđeno da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni sta tus koji je imao u JNA, odnosno VJ, zahvaljujući čemu je ostvario i pravo na penziju, a zbog čega je odluka Ministarstva o nepriznavanju prava na povrat stana apelantu ispravna. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi da je u provedenim postupcima nedvosmisleno dokazao da je "za sve vrijeme rata od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS", te da Ministarstvo i Kantonalni sud nisu mogli jedino na osnovu rješenja o penzioniranju donijeti odbijajuće odluke o njegovom zahtjevu za povrat stana s obzirom na to da je logično da je kod JNA, odnosno VJ, ostvario pravo na penziju, jer je kod njih proveo najveći dio svog radnog vijeka. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud smatra da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu zbog toga što apelant nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove, konkretno - zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. V. Relevantni propisi 13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03) "Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine niti nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 19. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u načinu na koji su organi u provedenim postupcima utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, ističući, prije svega, da je u potpunosti zanemarena činjenica da je on dokazao da je bio pripadnik VRS, dakle, da vojnu službu nije vršio izvan teritorije Bosne i Hercegovine. 21. Prije svega, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo osim ukoliko odluke tih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 22. Ministarstvo i Kantonalni sud nedvosmisleno su utvrdili da je apelant u kontinuitetu bio u službi JNA, odnosno VJ, zaključno sa 30. junom 2001. godine, i to na osnovu Rješenja o penzioniranju, donesenog na osnovu Zakona o VJ, kojim je apelantu utvrđena penzija kao profesionalnom vojniku. U provedenim postupcima apelant nije dokazao da je nakon 19. maja 1992. godine, u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za pe riod angažiranja u VRS, prekinuo svoje službovanje u JNA, odnosno VJ, niti to navodi u apelaciji. Iako ne osporava pravo na penziju koje mu je priznato na osnovu službovanja u JNA/VJ zaključno sa 30. junom 2001. godine, on jednostavno iznosi da je od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS i da je imao sta tus izbjeglice. Prema tome, apelant je, kako su to bez sumnje utvrdili nadležni organi u provedenim postupcima, ostvario pravo na penziju na osnovu službovanja u JNA/VJ, zaključno sa 30. junom 2001. godine a, sa druge strane, za ostvarivanje prava za povrat stana ističe da je bio izbjeglica i pripadnik VRS. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao u isto vrijeme biti u službi i JNA/VJ i VRS, pa prema takvom statusu ostvarivati paralelno i prava predviđena za pripadnike JNA/VJ i za pripadnike VRS. Ovu činjenicu su utvrđivali Ministarstvo i Kantonalni sud, i to u dva navrata: Ministarstvo rješenjima br. UP/II-09-03-25-826/02 od 18. marta 2005. godine i UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, Kantonalni sud presudama br. U-1252/05 od 18. maja 2005. godine i U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine. Iz navedenih odluka se može zaključiti da su ovi organi pri utvrđivanju činjenica i donošenju zaključaka postupali sa osobitom brižljivošću, da su u odlukama data detaljna obrazloženja svih žalbenih i tužbenih navoda apelanta, kao i razloga zbog kojih su donesene osporavane odluke, zbog čega Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente proizvoljnosti u radu ovih organa pri utvrđivanju činjenica, pa, slijedeći to, i primjeni člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji se jedini mogao primijeniti u ovom slučaju. 23. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud svojom Odlukom broj U 83/03 od 21. i 22. septembra 2004. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 54/04) utvrdio da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov navod da je u provedenim postupcima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovan. Pravo na dom 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih." 25. U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom, prvo se mora utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. 26. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizlazi da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova. 27. U konkretnom slučaju apelant je stan koji smatra svojim dobio na korištenje na osnovu Ugovora o korištenju stana od 8. februara 1982. godine i u njemu je boravio do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. To vrijeme je dovoljno da predmetni stan apelant opravdano smatra svojim domom zbog čega je član 8. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenjiv. 28. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u ovom slučaju radi o "miješanju" javnih vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma, da li je to "miješanje" bilo opravdano i da li je bilo u skladu sa zakonskim propisima, te da li su ti zakonski propisi bili dostupni na način da pojedinac može saznati za njih i da li su formulirani na jasan način tako da ih pojedinac može razumjeti i prema njima prilagoditi svoje postupke. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi da li je bilo neophodno u smislu da postoji razumna relacija između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Presudu Evropskog suda, Niemietz protiv Njemačke, od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 29. U konkretnom slučaju neosporno je da je došlo do "miješanja" javnih vlasti u apelantov "dom". Međutim, to miješanje izvršeno je u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je javno objavljen pa, prema tome, svima dostupan, jasno formuliran tako da nema sumnje da ga svaki pojedinac može razumjeti. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kojem postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi Odluku Komisije za ljudska prava broj CH/00/5152 od 6. jula 2005. godine), odnosno stav da lica koja nisu iskazala lojalnost prema svojoj državi ne mogu uživati jednaku zaštitu kao ona koja jesu (vidi Odluku Komisije za ljudska prava broj CH/98/874 od 8. februara 2005. godine). 30. Slijedeći izneseno, apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud smatra, također, neosnovanim. Ostali navodi 31. S obzirom na iznesene stavove u ovom slučaju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno analizira apelantov navod koji se odnosi na povredu njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su organi u provedenim postupcima na odlučan način utvrdili potrebne činjenice i na osnovu toga, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijeli odgovarajuću odluku. Također, nema ni povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je "miješanje" izvršeno u skladu sa javno objavljenim i razumljivim zakonom, te kada postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja zbog kojeg je zakon i donesen. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2050/05, rješavajući apelaciju Kerima Hrnjičića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. prosinca 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao neutemeljena. Odbacuje se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. prosinca 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao nedopustiva zato što je očigledno (prima fa cie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Kerim Hrnjičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. rujna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-235/05 od 13. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-135/02 od 7. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 24. listopada 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud odgovor na apelaciju dostavio je 2. studenog 2005. godine, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. studenog 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. studenog 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Kantonalnog suda broj K-135/02 od 7. prosinca 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. travnja 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog kaznenog djela - ubojstva u pokušaju iz članka 36. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u svezi sa člankom 19. Zakona o preuzimanju Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Na temelju članka 91. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka i paušala sudu. 7. Kantonalni sud, na temelju provedenih dokaza, utvrdio je da je apelant kritičnog dana, zbog neraščišćenih imovinskih odnosa sa oštećenim (novčano potraživanje), bacio bombu - kašikaru u pravcu oštećenog na udaljenosti od 10 metara, uz prijetnju da će ga ubiti, upozoravajući ostale osobe koje su bile nazočne da se sklone. Bomba je eksplodirala u neposrednoj blizini oštećenog, ali ga nije povrijedila. 8. Vrhovni sud je ocijenio da nisu utemeljeni prizivni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje rezultat pogrešne ocjene prvostupanjskog suda vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (Elmira Bikića i Semira Karšića) čije iskaze sud nije prihvatio. Vrhovni sud je zaključio da vjerodostojnost iskaza svjedoka kojima je Kantonalni sud poklonio vjeru nije dovedena u pitanje tim prije što u apelantovom prizivu nije navedena nijedna konkretna činjenica, niti su ponuđeni dokazi koji bi doveli u dvojbu pravilnost ocjene iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Vrhovni sud je naglasio da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao konkretne razloge o neprihvaćanju iskaza svjedoka koji nije očevidac inkriminiranog događaja Semira Karšića, brata oštećenog, koji je u tazbinskom odnosu sa apelantom. Vrhovni sud, imajući u vidu provedeni dokazni postupak i odlučne činjenice koje su utvrđene glede načina izvršenja kaznenog djela, ocijenio je da je Kantonalni sud pravilno zaključio da su se u apelantovoj radnji stekla obilježja bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze i nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog njegovoj obrani. Apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda donesena bez nazočnosti njegovog branitelja, te da nije mogao stručno obrazložiti navode svoje obrane. Apelant, također, navodi da mu je, usljed izdržavanja kazne zatvora, ograničena sloboda kretanja zbog čega je ugrožena njegova majka o kojoj se brine, jer je teško bolesna. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u postupku pred Vrhovnim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na obranu. Vrhovni sud je istaknuo da je sjednica vijeća Vrhovnog suda održana sukladno odredbama članka 365. stavak 4. prijašnjeg Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH, "Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), u odsutnosti branitelja optuženog, odvjetnika Senada Krehe, koji je o sjednici suda pismeno obaviješten. Vrhovni sud je naglasio da je apelantov branitelj obavijestio Vrhovni sud da ne može doći na sjednicu i predložio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u njegovoj odsutnosti ukoliko se s tim suglasi apelant. Vrhovni sud je istaknuo da je apelant tu suglasnost i dao na sjednici vijeća Vrhovnog suda. Dalje se navodi da su neutemeljeni prizivni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud ocijenio obiteljsku i materijalnu situaciju prigodom izricanja kazne zatvora, te da je u tom pravcu dao jasne i konkretne razloge u svojoj odluci prigodom izricanja kazne. 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je istaknuo da je Kantonalni sud Rješenjem broj K-135/02 od 7. studenog 2002. godine kao apelantovog branitelja imenovao Dijanu Kočić, odvjetnicu iz Sarajeva, a da je tijekom daljnjeg trajanja postupka apelanta, uz njegovu suglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. svibnja 2003. godine, zastupao Senad Kreho, također odvjetnik iz Sarajeva. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-205/05 od 13. srpnja 2004. godine odbio apelantov priziv kao neutemeljen, te da je nakon pravomoćnosti presude, 7. ožujka 2005. godine, apelant upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora. V. Relevantni propisi 12. Kazneni zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Ubojstvo Članak 36. (1) Tko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. ..." 13. Zakon o preuzimanju Kaznenog zakona SFRJ ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Pokušaj Članak 19. (1) Tko sa umišljajem započne izvršenje kaznenog djela, ili ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog kaznenog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. (2) Učinitelj će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za kazneno djelo, a može se i blaže kazniti." 14. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 13. (1) Sud, nadležni tužitelj i tijelo unutarnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni s jednakom pozornošću ispitati i utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one koje mu idu u korist, te prije početka postupka i tijekom postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, staviti na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist. Članak 365. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branitelj, oštećeni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom (čl. 367. do 369). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova nazočnost bila korisna za razrješavanje stvari. (4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 19. U odnosu na apelantov prizivni navod da mu je, zbog izdržavanja kazne zatvora, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je spriječen da njeguje bolesnu majku, Ustavni sud smatra da je apelant pravomoćnom presudom Kantonalnog suda osuđen na kaznu zatvora primjenom instituta ublažavanja propisane kazne za počinjeno kazneno djelo za koju je Vrhovni sud ocijenio da je adekvatna težini izvršenog kaznenog djela i apelantovoj ličnosti. Obzirom da je apelantu kazna zatvora izrečena u svemu sukladno relevantnim zakonskim odredbama, te da su sudovi detaljno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju izricanje kazne zatvora apelantu u navedenom vremenskom trajanju, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi prizivni navodi moraju odbiti kao (prima fa cie) neutemeljeni. 20. U odnosu na povredu apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. srpnja 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih lijekova mogućih po zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 25. kolovoza 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. rujna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije. 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 24. Članak 6. stavak 1. i stavak 3.c) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 25. Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudbene odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. travnja 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tijek postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Sud mora ispitati postupak kojim su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi odlučili prihvaćaju li dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98, i 4046/98, presuda od 22. srpnja 2003. godine). 27. U ovom predmetu apelant se, između ostalog, žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudbenom postupku. U tom kontekstu ističe da sudovi nisu prihvatili navode njegove obrane i pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pozornošću ocijenili dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist. 28. Ustavni sud podsjeća na svoja ranije utvrđena stajališta da njegova zadaća nije da preispituje zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. srpnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadaća upravo redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine). 29. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije prihvatio navode njegove obrane u kojima je isticao da nije imao namjeru ubiti oštećenog, što su potvrdili svjedoci njegove obrane, čijim iskazima Kantonalni sud nije poklonio vjeru. 30. Ustavni sud zapaža da je apelant tijekom postupka pred Kantonalnim sudom imao branitelja, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje pobijane odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao prigodu ispitati sve dokaze optužbe i pobiti ih osobno i uz pomoć branitelja. Iz pobijanih odluka proizlazi da su saslušani brojni svjedoci, vještak medicinske struke i ostvaren uvid u zapisnik o očevidu, nalaz i mišljenje vještaka, a da je nalaz vještaka prvostupanjski sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima. 31. U konkretnom slučaju nepobitno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su utemeljene presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u svezu sa zakonskom ovlasti redovitih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redoviti sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivnju. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda nepobitno je da su redoviti sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nepobitno je da je apelant tijekom cijelog postupka tretiran kao jednakopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno sudjeluje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Potom, apelant je tijekom postupka mogao ulagati prizive, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. 32. Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su sudovi svoje odluke utemeljili na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U pobijanim presudama su dana detaljna obrazloženja i razlozi, a također su primijenjene i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostupanjski i drugostupanjski sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 33. U svezi sa apelantovim prizivnim navodima da sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka Elmira Bikića i Semira Karšića, koji idu u prilog apelantovoj obrani, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju vjeru na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). 34. Obzirom na navedeno, apelantovi prigovori da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze obrane neutemeljeni su i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od redovitih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zlorabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je bila predmet apelantovog priziva protiv prvostupanjske odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio kao neutemeljene, a za takav zaključak je dao jasne razloge i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u prizivu na prvostupanjsku odluku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoja stajališta u obrazloženju svojih presuda. 35. U svezi sa apelantovim navodom da je povrijeđeno i njegovo pravo na obranu, koje je zaštićeno člankom 6. stavak 3.c) Europske konvencije, jer sjednici vijeća Vrhovnog suda koji je odlučivao o njegovom prizivu uloženom na presudu Kantonalnog suda nije bio nazočan njegov branitelj, Ustavni sud podsjeća da članak 6. Europske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj članak sadrži spisak minimalnih prava koja ima svatko tko je optužen za kazneno djelo. Među ova prava se ubraja i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa načelom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (vidi, Europski sud za ljudska prava, presuda od 19. prosinca 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. veljače 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). 36. U svezi sa ovim apelantovim prigovorom, Ustavni sud ističe da je opće načelo članka 6. stavak 3.c) Europske konvencije da optuženim osobama mora biti dopušteno da se same brane ili uz pomoć branitelja kojega same izaberu. Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava da je apelantu u početku postupka pred Kantonalnim sudom po službenoj dužnosti postavljen branitelj, a da je tijekom daljnjeg trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, uz njegovu suglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. svibnja 2003. godine, za branitelja određen odvjetnik Senad Kreho. Također, apelant je posredstvom svojeg branitelja Senada Krehe uložio priziv Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. srpnja 2005. godine. 37. Članak 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije uvijek je povrijeđen kad apelant nije bio pozvan na sjednicu prizivnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude nazočan radu prizivnog vijeća (vidi, Europski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Mor ris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, strana 25). 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u vrijeme vođenja kaznenog postupka čije su odluke predmet apelacije primjenjivan ZKPFBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), te da, prema odredbama članka 365. stavak 4. navedenog zakona, nedolazak stranke i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Ustavni sud zapaža da je o sjednici vijeća Vrhovnog suda apelantov branitelj bio uredno obaviješten, te da je apelant bio nazočan sjednici vijeća Vrhovnog suda i da se suglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u odsutnosti njegovog branitelja. Dakle, Vrhovni sud je postupio sukladno zakonu i nakon što je uredno obavijestio apelantovog branitelja, održao je sjednicu vijeća bez njegove nazočnosti. Sama činjenica da se apelant i suglasio da se održi sjednica vijeća Vrhovnog suda bez nazočnosti njegovog branitelja ne može se okarakterizirati kao propust Vrhovnog suda na štetu apelantovog prava na obranu. Osim toga, apelant ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je načelo jednakosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršeno, niti je kršenje tog načela očigledno u ovom postupku. 39. Na temelju svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije ako redoviti sud na temelju svoje slobodne sudačke ocjene nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog apelantovoj obrani, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redoviti sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zlorabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na obranu kao elementa prava na pravično suđenje kada je Vrhovni sud, sukladno zakonu, donio odluku na sjednici vijeća kojoj je bio nazočan apelant, koji se suglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi bez nazočnosti njegovog branitelja. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2050/05, rješavajući apelaciju Kerima Hrwičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Kerima Hrwičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Kerima Hrwičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopustiva zato što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Kerim Hrwičić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 24. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud odgovor na apelaciju je dostavio 2. novembra 2005. godine, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Kantonalnog suda broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. aprila 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela - ubistva u pokušaju iz člana 36 stav 1 Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 19 Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daqnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Na osnovu člana 91 stav 4 Zakona o krivičnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen plaćawa troškova krivičnog postupka i paušala sudu. 7. Kantonalni sud, na osnovu sprovedenih dokaza, utvrdio je da je apelant kritičnog dana, zbog neraščišćenih imovinskih odnosa sa oštećenim (novčano potraživanje), bacio bombu - kašikaru u pravcu oštećenog na udaljenosti od 10 metara, uz prijetnju da će ga ubiti, upozoravajući ostala prisutna lica da se sklone. Bomba je eksplodirala u neposrednoj blizini oštećenog, ali ga nije povrijedila. 8. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje rezultat pogrešne ocjene prvostepenog suda vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (Elmira Bikića i Semira Karšića) čije iskaze sud nije prihvatio. Vrhovni sud je zakqučio da vjerodostojnost iskaza svjedoka kojima je Kantonalni sud poklonio vjeru nije dovedena u pitanje tim prije što u apelantovoj žalbi nije navedena nijedna konkretna činjenica, niti su ponuđeni dokazi koji bi doveli u sumnju pravilnost ocjene iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Vrhovni sud je naglasio da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao konkretne razloge o neprihvatanju iskaza svjedoka koji nije očevidac inkriminisanog događaja Semira Karšića, brata oštećenog, koji je u tazbinskom odnosu sa apelantom. Vrhovni sud, imajući u vidu sprovedeni dokazni postupak i odlučne činjenice koje su utvrđene u pogledu načina izvršewa krivičnog djela, ocijenio je da je Kantonalni sud pravilno zakqučio da su se u apelantovoj radwi stekla obilježja bića krivičnog djela ubistva u pokušaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze i nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog njegovoj odbrani. Apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda donesena bez prisustva njegovog branioca, te da nije mogao stručno da obrazloži navode svoje odbrane. Apelant, takođe, navodi da mu je, usljed izdržavawa kazne zatvora, ograničena sloboda kretawa zbog čega je ugrožena njegova majka o kojoj se brine, jer je teško bolesna. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u postupku pred Vrhovnim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je sjednica vijeća Vrhovnog suda održana u skladu sa odredbama člana 365 stav 4 prijašnjeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKPFBiH, "Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), u odsustvu branioca optuženog, advokata Senada Krehe, koji je o sjednici suda pismeno obaviješten. Vrhovni sud je naglasio da je apelantov branilac obavijestio Vrhovni sud da ne može da dođe na sjednicu i predložio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u njegovoj odsutnosti ukoliko se s tim saglasi apelant. Vrhovni sud je istakao da je apelant tu saglasnost i dao na sjednici vijeća Vrhovnog suda. Dalje se navodi da su neosnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud ocijenio porodičnu i materijalnu situaciju prilikom izricawa kazne zatvora, te da je u tom pravcu dao jasne i konkretne razloge u svojoj odluci prilikom izricawa kazne. 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da je Kantonalni sud Rješenjem broj K-135/02 od 7. novembra 2002. godine kao apelantovog branioca imenovao Dijanu Kočić, advokata iz Sarajeva, a da je tokom daqnjeg trajawa postupka apelanta, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, zastupao Senad Kreho, takođe advokat iz Sarajeva. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-205/05 od 13. jula 2004. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te da je nakon pravosnažnosti presude, 7. marta 2005. godine, apelant upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora. V. Relevantni propisi 12. Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Ubistvo Član 36 (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. ..." 13. Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Pokušaj Član 19 (1) Ko sa predumišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ili ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može da izrekne zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažwavanje i za pokušaj. (2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može da se i blaže kazni." 14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 13 (1) Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašwih poslova dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažwom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog, tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumwičenom i okrivljenom, odnosno wihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist. Član 365 (1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 367 do 369). Predsjednik vijeća ili vijeće može da odluči da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi wihova prisutnost bila korisna za razrješavanje stvari. (4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretawa i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Maxarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava. 19. U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je, zbog izdržavawa kazne zatvora, povrijeđeno pravo na slobodu kretawa i prebivalište iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je spriječen da njeguje bolesnu majku, Ustavni sud smatra da je apelant pravosnažnom presudom Kantonalnog suda osuđen na kaznu zatvora primjenom instituta ublažavawa propisane kazne za počinjeno krivično djelo za koju je Vrhovni sud ocijenio da je adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i apelantovoj ličnosti. S obzirom na to da je apelantu kazna zatvora izrečena u svemu u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te da su sudovi detaqno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju izricanje kazne zatvora apelantu u navedenom vremenskom trajanju, Ustavni sud zakqučuje da se ovi apelantovi žalbeni navodi moraju da odbiju kao (prima fa cie) neosnovani. 20. U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. avgusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije. 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6 stav 1 i stav 3c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branioca kog sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 25. Ustavni sud konstatuje da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da sprovede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudicirawa wihove procjene i wihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za qudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora da se procijeni tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđewa bio pravičan. Sud mora da ispita postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi obezbijedili da postupak donošewa odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98, i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 27. U ovom predmetu apelant se, između ostalog, žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa u sudskom postupku. U tom kontekstu ističe da sudovi nisu prihvatili navode njegove odbrane i pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pažwom ocijenili dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist. 28. Ustavni sud podsjeća na svoja ranije utvrđena stanovišta da njegov zadatak nije da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 29. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije prihvatio navode njegove odbrane u kojima je isticao da nije imao namjeru da ubije oštećenog, što su potvrdili svjedoci njegove odbrane, čijim iskazima Kantonalni sud nije poklonio vjeru. 30. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim sudom imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka proizilazi da su saslušani brojni svjedoci, vještak medicinske struke i ostvaren uvid u zapisnik o uviđaju, nalaz i mišljenje vještaka, a da je nalaz vještaka prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. 31. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše wihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaqnije da ulazi u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazložewa osporenih presuda neosporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerqivo obrazloženje koje ni u kom slučaju ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao da ulaže žalbe, te nema nijednog razloga da se posumwa u pravičnost suđewa. 32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U osporenim presudama su data detaqna obrazložewa i razlozi, a takođe su primijenjene i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivnopravne propise ne može da smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 33. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka Elmira Bikića i Semira Karšića, koji idu u prilog apelantovoj odbrani, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud neće da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud neće da se miješa ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju vjeru na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 34. S obzirom na navedeno, apelantovi prigovori da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani su i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoqna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Takođe, ocjena izvedenih dokaza je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zakqučak je dao jasne razloge i obrazložewa. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoja stanovišta u obrazloženju svojih presuda. 35. U vezi sa apelantovim navodom da je povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu, koje je zaštićeno članom 6 stav 3c) Evropske konvencije, jer sjednici vijeća Vrhovnog suda koji je odlučivao o njegovoj žalbi izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda nije prisustvovao njegov branilac, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koja ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava se ubraja i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđewa (vidi, Evropski sud za qudska prava, presuda od 19. decembra 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). 36. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Ustavni sud ističe da je opšti princip člana 6 stav 3c) Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dozvoljeno da se sami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava da je apelantu u početku postupka pred Kantonalnim sudom po službenoj dužnosti postavljen branilac, a da je tokom daqnjeg trajawa postupka pred Kantonalnim sudom, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, za branioca određen advokat Senad Kreho. Takođe, apelant je posredstvom svog branioca Senada Krehe izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine. 37. Član 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije uvijek je povrijeđen kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da prisustvuje radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za qudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Mor ris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25). 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u vrijeme vođewa krivičnog postupka čije su odluke predmet apelacije primjewivan ZKPFBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), te da, shodno odredbama člana 365 stav 4 navedenog zakona, nedolazak stranke i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Ustavni sud zapaža da je o sjednici vijeća Vrhovnog suda apelantov branilac bio uredno obaviješten, te da je apelant prisustvovao sjednici vijeća Vrhovnog suda i da se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u odsustvu njegovog branioca. Dakle, Vrhovni sud je postupio u skladu sa zakonom i nakon što je uredno obavijestio apelantovog branioca, održao je sjednicu vijeća bez njegovog prisustva. Sama činjenica da se apelant i saglasio da se održi sjednica vijeća Vrhovnog suda bez prisustva njegovog branioca ne može da se okarakteriše kao propust Vrhovnog suda na štetu apelantovog prava na odbranu. Osim toga, apelant ne nudi argumente iz kojih bi moglo da se zakquči da je princip jednakosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u ovom postupku. 39. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana 6 st. 1 i 3c) Evropske konvencije ako redovni sud na osnovu svoje slobodne sudijske ocjene nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog apelantovoj odbrani, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoqno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Takođe, ne postoji kršenje prava na odbranu kao elementa prava na pravično suđenje kada je Vrhovni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća kojoj je prisustvovao apelant, koji se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi bez prisustva njegovog branioca. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2050/05, rješavajući apelaciju Kerima Hrnjičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Kerima Hrnjičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopustiva zato što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Kerim Hrnjičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 24. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud odgovor na apelaciju dostavio je 2. novembra 2005. godine, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Kantonalnog suda broj K-135/02 od 7. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. aprila 2005. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela - ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 19. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Na osnovu člana 91. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i paušala sudu. 7. Kantonalni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio je da je apelant kritičnog dana, zbog neraščišćenih imovinskih odnosa sa oštećenim (novčano potraživanje), bacio bombu - kašikaru u pravcu oštećenog na udaljenosti od 10 metara, uz prijetnju da će ga ubiti, upozoravajući ostala prisutna lica da se sklone. Bomba je eksplodirala u neposrednoj blizini oštećenog, ali ga nije povrijedila. 8. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje rezultat pogrešne ocjene prvostepenog suda vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka (Elmira Bikića i Semira Karšića) čije iskaze sud nije prihvatio. Vrhovni sud je zaključio da vjerodostojnost iskaza svjedoka kojima je Kantonalni sud poklonio vjeru nije dovedena u pitanje tim prije što u apelantovoj žalbi nije navedena nijedna konkretna činjenica, niti su ponuđeni dokazi koji bi doveli u sumnju pravilnost ocjene iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru. Vrhovni sud je naglasio da je Kantonalni sud u svojoj presudi dao konkretne razloge o neprihvatanju iskaza svjedoka koji nije očevidac inkriminiranog događaja Semira Karšića, brata oštećenog, koji je u tazbinskom odnosu sa apelantom. Vrhovni sud, imajući u vidu provedeni dokazni postupak i odlučne činjenice koje su utvrđene u pogledu načina izvršenja krivičnog djela, ocijenio je da je Kantonalni sud pravilno zaključio da su se u apelantovoj radnji stekla obilježja bića krivičnog djela ubistva u pokušaju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze i nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog njegovoj odbrani. Apelant je naveo da je presuda Vrhovnog suda donesena bez prisustva njegovog branioca, te da nije mogao stručno obrazložiti navode svoje odbrane. Apelant, također, navodi da mu je, usljed izdržavanja kazne zatvora, ograničena sloboda kretanja zbog čega je ugrožena njegova majka o kojoj se brine, jer je teško bolesna. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u postupku pred Vrhovnim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je sjednica vijeća Vrhovnog suda održana u skladu sa odredbama člana 365. stav 4. prijašnjeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH, "Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), u odsustvu branioca optuženog, advokata Senada Krehe, koji je o sjednici suda pismeno obaviješten. Vrhovni sud je naglasio da je apelantov branilac obavijestio Vrhovni sud da ne može da dođe na sjednicu i predložio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u njegovoj odsutnosti ukoliko se s tim saglasi apelant. Vrhovni sud je istakao da je apelant tu saglasnost i dao na sjednici vijeća Vrhovnog suda. Dalje se navodi da su neosnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud ocijenio porodičnu i materijalnu situaciju prilikom izricanja kazne zatvora, te da je u tom pravcu dao jasne i konkretne razloge u svojoj odluci prilikom izricanja kazne. 11. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao je da je Kantonalni sud Rješenjem broj K-135/02 od 7. novembra 2002. godine kao apelantovog branioca imenovao Dijanu Kočić, advokaticu iz Sarajeva, a da je tokom daljnjeg trajanja postupka apelanta, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, zastupao Senad Kreho, također advokat iz Sarajeva. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Vrhovni sud Rješenjem broj Kž-205/05 od 13. jula 2004. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, te da je nakon pravosnažnosti presude, 7. marta 2005. godine, apelant upućen na izdržavanje izrečene kazne zatvora. V. Relevantni propisi 12. Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH" br. 21/92, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Ubistvo Član 36. (1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. ..." 13. Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: "Pokušaj Član 19. (1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ili ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. (2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti." 14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 13. (1) Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist. Član 365. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 367. do 369). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razrješavanje stvari. (4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. 19. U odnosu na apelantov žalbeni navod da mu je, zbog izdržavanja kazne zatvora, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivalište iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te da je spriječen da njeguje bolesnu majku, Ustavni sud smatra da je apelant pravosnažnom presudom Kantonalnog suda osuđen na kaznu zatvora primjenom instituta ublažavanja propisane kazne za počinjeno krivično djelo za koju je Vrhovni sud ocijenio da je adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i apelantovoj ličnosti. S obzirom na to da je apelantu kazna zatvora izrečena u svemu u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te da su sudovi detaljno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju izricanje kazne zatvora apelantu u navedenom vremenskom trajanju, Ustavni sud zaključuje da se ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao (prima fa cie) neosnovani. 20. U odnosu na povredu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije. 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 24. Član 6. stav 1. i stav 3.c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;" 25. Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98, i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 27. U ovom predmetu apelant se, između ostalog, žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku. U tom kontekstu ističe da sudovi nisu prihvatili navode njegove odbrane i pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist. 28. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). 29. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije prihvatio navode njegove odbrane u kojima je isticao da nije imao namjeru da ubije oštećenog, što su potvrdili svjedoci njegove odbrane, čijim iskazima Kantonalni sud nije poklonio vjeru. 30. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred Kantonalnim sudom imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka proizlazi da su saslušani brojni svjedoci, vještak medicinske struke i ostvaren uvid u zapisnik o uviđaju, nalaz i mišljenje vještaka, a da je nalaz vještaka prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. 31. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja osporenih presuda neosporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. 32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi da su sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U osporenim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi, a također su primijenjene i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 33. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka Elmira Bikića i Semira Karšića, koji idu u prilog apelantovoj odbrani, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju vjeru na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 34. S obzirom na navedeno, apelantovi prigovori da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani su i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Vrhovni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak je dao jasne razloge i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Sudovi su dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju svojih presuda. 35. U vezi sa apelantovim navodom da je povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu, koje je zaštićeno članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije, jer sjednici vijeća Vrhovnog suda koji je odlučivao o njegovoj žalbi izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda nije prisustvovao njegov branilac, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koja ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava ubraja se i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 19. decembra 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). 36. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dopušteno da se sami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava da je apelantu u početku postupka pred Kantonalnim sudom po službenoj dužnosti postavljen branilac, a da je tokom daljnjeg trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, uz njegovu saglasnost koju je dao na glavnom pretresu 6. maja 2003. godine, za branioca određen advokat Senad Kreho. Također, apelant je posredstvom svog branioca Senada Krehe izjavio žalbu Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda, koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-235/05 od 13. jula 2005. godine. 37. Član 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije uvijek je povrijeđen kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da prisustvuje radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Mor ris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25). 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u vrijeme vođenja krivičnog postupka čije su odluke predmet apelacije primjenjivan ZKPFBiH ("Službene novine FBiH" br. 43/98 i 23/99), te da, prema odredbama člana 365. stav 4. navedenog zakona, nedolazak stranke i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Ustavni sud zapaža da je o sjednici vijeća Vrhovnog suda apelantov branilac bio uredno obaviješten, te da je apelant prisustvovao sjednici vijeća Vrhovnog suda i da se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi u odsustvu njegovog branioca. Dakle, Vrhovni sud je postupio u skladu sa zakonom i nakon što je uredno obavijestio apelantovog branioca, održao je sjednicu vijeća bez njegovog prisustva. Sama činjenica da se apelant i saglasio da se održi sjednica vijeća Vrhovnog suda bez prisustva njegovog branioca ne može se okarakterizirati kao propust Vrhovnog suda na štetu apelantovog prava na odbranu. Osim toga, apelant ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip jednakosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u ovom postupku. 39. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije ako redovni sud na osnovu svoje slobodne sudijske ocjene nije poklonio vjeru iskazima svjedoka koji idu u prilog apelantovoj odbrani, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na odbranu kao elementa prava na pravično suđenje kada je Vrhovni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća kojoj je prisustvovao apelant, koji se saglasio da se sjednica vijeća Vrhovnog suda održi bez prisustva njegovog branioca. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2089/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se Presuda Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-308/05 od 12. rujna 2005. godine. Predmet se vraća Apelacijskom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu Odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Apelacijskom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 3. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-308/05 od 12. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i M.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 20. listopada 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud i Apelacijski sud su odgovor na apelaciju dostavili 2. odnosno 8. studenoga 2005. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Apelacijskog suda su 4. prosinca 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. lipnja 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zakupu i isplate duga. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se raskine Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. ožujka 1999. godine u Brčkom, između Javnog poduzeća Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom (u daljnjem tekstu: prednik) i tuženog, te da se tuženi obveže apelantu isplatiti iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Apelant je tijekom postupka 28. listopada 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da je uz raskid ugovora umjesto fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja razdoblja na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate, tražio isplatu duga temeljem neplaćene zakupnine u pojedinačno označenim iznosima za svaki mjesec posebno od siječnja 2001. godine do travnja 2004. godine (od siječnja 2001. godine zaključno s lipnjem 2002. godine po 143,55 KM mjesečno, od srpnja 2002. godine zaključno s ožujkom 2004. godine po 140,94 KM mjesečno i za travanj 2004. godine 108,05 KM) sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos od dana njegovog dospijeća do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-315/03-I od 4. svibnja 2005. godine je odbijen u cijelosti kao neutemeljen apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, te je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud je naveo da je tijekom dokaznog postupka proveo niz dokaza čitanjem javnih isprava, između ostalog računa i analitičke kartice partnera za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 12. svibnja 2003. godine na iznos od 3.993,26 KM, te saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, pa je cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi ocijenio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanta, a koji je istaknuo tuženi, utemeljen. Obrazlažući svoju odluku sud je konstatirao da je predmetni objekt vlasništvo Jugoslavenskog riječnog brodarstva Beograd (u daljnjem tekstu: vlasnik) kojemu je i vraćen, da je poslovnim prostorom upravljao apelantov prednik ali da apelant nije, prema važećim propisima, mogao preuzeti tu imovinu, jer ona nikad nije bila javna imovina. Sud je zaključio da aktivna legitimacija pripada onoj pravnoj i fizičkoj osobi kojoj pripada i zahtjev iz tužbe ili protutužbe, te zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju budući da apelant nikada nije bio zakupodavac predmetnog poslovnog prostora niti je mogao biti pravni slijednik zakupodavca. 9. Presudom Apelacijskog suda broj Gž-308/05 od 12. rujna 2005. godine apelantov je priziv uvažen i presuda Osnovnog suda preinačena tako da je usvojen apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i raskinut Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. ožujka 1999. godine u Brčkom između apelantovog pravnog prednika i tuženog, te je tuženi obvezan apelantu isplatiti iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je također utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju presude Sud je konstatirao da iz činjeničnog utvrđenja u prvostupanjskom postupku slijedi da je tuženi 26. ožujka 1999. godine s apelantovim prednikom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Brčkom na razdoblje od 10 godina uz mjesečnu zakupninu od 130,50 KM uvećanu za porez od 12%, tj. uz zakupninu u ukupnom iznosu od 146,16 KM mjesečno, te da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za razdoblje 2001. i 2002. godine, a zaključno sa 12. svibnjem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM. Međutim, Apelacijski je sud naveo da činjenica da je predmetni poslovni prostor vraćen vlasniku, te da je ugovor o zakupu tuženi zaključio s apelantovim prednikom, ne oslobađa tuženog obveze da apelantu isplati dosuđeni iznos budući je apelant nakon proglašenja raspolagao svim poslovnim prostorima na svojem teritoriju, a prema nalogu Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 13. travnja 2000. godine, te Sporazumu o provedbi obveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH od 24. listopada 2000. godine, i to sve do predaje predmetnog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. poslovnog prostora u posjed vlasniku. Sud je konstatirao da je, ako se imaju u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bez osnove tvrdnja tuženog da je smatrao da je ugovor raskinut kada je prestao sa radom. Konačno, Apelacijski je sud zaključio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prigodom donošenja prvostupanjske presude pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je apelantov priziv uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio te odlučio kao u izreci presude na temelju članka 301. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda ovih prava zrcali u tomu što pobijanom odlukom "nije odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu kako je isti bio postavljen prije zaključenja glavne rasprave", te jer je neodlučivanjem sudova o tužbenom zahtjevu apelanta "istom nezakonito uskraćeno pravo na ostvarivanje imovinskih prava - zakonitom naplatom neprijepornih potraživanja prema tuženom u parničnom postupku" čime mu je onemogućen adekvatan pristup sudu, jer je pobijanom odlukom onemogućeno da se pred redovitim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku. Apelant ističe da je u parničnom predmetu Osnovnog suda broj P-315/03-I, preciziranim tužbenim zahtjevom od 28. listopada 2004. godine, zahtijevao isplatu pojedinačnih mjesečnih potraživanja za neplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obveze, što je prvostupanjski sud odbio. Apelant dalje navodi da se u izreci pobijane presude niti u obrazloženju ne navodi da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva kao neutemeljen. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da u odluci koju je donio taj sud nije bilo povreda apelantovih ustavnih prava. 12. Apelacijski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u prvostupanjskom postupku, pored zahtjeva za raskidom predmetnog ugovora o zakupu, postavio i zahtjev za isplatom neisplaćene zakupnine koji, prema priloženim računima u spisu i analitičkoj kartici iznosi 3.993,26 KM, kako je i postavljen u petitu tužbe uz zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate kako je i odlučeno pobijanom presudom kojom je preinačena presuda Osnovnog suda. Sud je dalje naveo da je apelant podneskom od 28. listopada 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio zakonsku zateznu kamatu za svaki iznos mjesečne zakupnine od dana njenog dospijeća do isplate, ali da je sud ocijenio da takav zahtjev nije sukladan osnovnom načelu u ugovornim odnosima - načelu savjesnosti i poštenja ugovornih strana, budući da tuženi nije morao znati da je apelant novi zakupodavac obzirom da je ugovor zaključio s apelantovim prednikom. Sud je dalje naveo da, prema njegovom stajalištu, nema povrede apelantovog prava na imovinu budući je predmetni prostor vlasništvo druge pravne osobe, te da nema povrede prava na pravično suđenje jer je apelant tijekom postupka uredno obaviješten o svim ročištima kojima je bio nazočan apelantov punomoćnik koji je predlagao dokaze koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom i izjašnjavao se o navodima tuženog. Postupak je okončan u razumnom roku, a apelant je koristio i mogućnost izjavljivanja priziva. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Članak 131. Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu. (...) Članak 132. (1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. (...) Članak 301. Apelacijski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu: (...) 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Članak 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacijski sud treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značenja." VI. Dopustivost 14. U svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine Ustavni je sud konstatirao da Europska konvencija pruža min i mum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je, imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih tijela, izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim tijelima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo s aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Dalje, Ustavni sud konstatira da, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj Gž-308/05 od 12. rujna 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 26. rujna 2005. godine a apelacija je podnesena 3. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Ustavni sud konstatira da se postupak koji je okončan pobijanom presudom odnosi na raskid ugovora o zakupu i isplatu duga, te da se dakle radi o predmetu građanskopravne naravi, pa je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom predmetu primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno nemogućnošću da se pred redovitim sudovima odluči o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku pa smatra da nije imao adekvatan pristup sudu, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava, jer smatra da je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji u vrijeme donošenja pobijane odluke nije postojao. 22. Glede prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira sve standarde obuhvaćene člankom 6. Europske konvencije. Stoga, povodom apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakomu pravo da bilo koji pravni zahtjev u svezi sa svojim građanskim pravima i obvezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Europski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 35), Europski je sud usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da članak 6. stavak 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućuje korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Europskog suda jeste da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stavka ovog članka, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načela prema kojem se građanska tužba može podnijeti sucu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 23. Pristup sudskom ili upravnom tijelu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakomu tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Tijela koja imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). 24. Budući apelant smatra da mu nije pružena mogućnost da se pred redovitim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku, Ustavni sud zaključuje da apelant u suštini smatra da mu je pristup sudu povrijeđen pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava u prizivnom postupku pred Apelacijskim sudom. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u načelu nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koji su izvedeni. Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 26. Međutim, s druge strane, zadaća Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje prizivne nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovitim sudovima u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 27. U tom kontekstu, a u svezi s apelantovim navodima da Apelacijski sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zaključivanja glavne rasprave, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Apelacijski sud udovoljio apelantovom prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu (kojim je tražio raskid ugovora i isplatu fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja razdoblja na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate), mada je apelant 28. listopada 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev, tako da je osim utvrđenja da je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zahtijevao isplatu neplaćene zakupnine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima za razdoblje od siječnja 2001. godine zaključno s travnjem 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obveze. Prvostupanjski je sud u cijelosti odbio upravo takav apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud dalje konstatira da Apelacijski sud u odgovoru na apelaciju ne spori da je apelant preinačio tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je Apelacijski sud, prema članku 301. stavak 3. ZPP mjerodavan, ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, preinačiti prvostupanjsku presudu. 28. Međutim, premda je u obrazloženju presude Apelacijski sud utvrdio da je priziv, koji je apelant izjavio iz svih prizivnih razloga, utemeljen, udovoljio je, kako to apelant prigovara, tužbenom zahtjevu koji kao takav nije postojao u vrijeme okončanja prvostupanjskog postupka, pri čemu niti u izreci niti u obrazloženju presude nije naveo da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva niti je obrazložio da je apelantov priziv samo djelomično utemeljen. Naime, budući je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu fiksnog iznosa zakupnine od 3.993,26 KM, bez označavanja razdoblja na koji se dug odnosi i sa kamatama od dana podnošenja tužbe, a preinačenim tužbenim zahtjevom pojedinačne mjesečne iznose, čiji je zbroj znatno veći od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te kamate za svaki mjesečni iznos pojedinačno od dana dospijeća, i pod pretpostavkom da je sud zaključio da je samo dio preinačenog tužbenog zahtjeva utemeljen, sud je u izreci presude morao navesti da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju presude je morao dati razloge zbog kojih je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tako i glede odluke o kamatama. Stoga, Ustavni sud konstatira da u pobijanoj presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je Apelacijski sud odlučio preinačiti presudu Osnovnog suda tako da usvoji apelantov tužbeni zahtjev, odnosno u presudi su u cijelosti dati razlozi koji se odnose na prvobitni, a ne preinačeni apelantov tužbeni zahtjev. 29. Do drukčijeg zaključka ne može dovesti ni sadržaj odgovora na apelaciju ni sadržaj obrazloženja pobijane presude, u smislu da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za razdoblje 2001. i 2002. godina, zaključno sa 12. svibnjem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM, budući je apelant tužbu podnio 10. lipnja 2003. godine, te da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na do tada dospjeli dug, a da je tijekom postupka u kojem je prvostupanjska presuda donesena 4. svibnja 2005. godine iskoristio zakonsku mogućnost iz članka 131. ZPP te je precizirao - povećao tužbeni zahtjev, a preinaku je prihvatio i Osnovni sud. Po mišljenju Ustavnog suda Apelacijski je sud svoju odluku o obvezi isplate kamata mogao utemeljiti na odgovarajućim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima koje reguliraju tu materiju dajući obrazloženje za svoju odluku što sud nije učinio niti je u obrazloženju pobijane odluke dao bilo kakvo obrazloženje vezano za odluku o kamatama. Sve navedeno potvrđuje da Apelacijski sud prigodom donošenja pobijane odluke nije pravilno primijenio odredbu članka 2. ZPP, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, niti je pravilno primijenio odredbu članka 303. tog Zakona prema kojoj u obrazloženju presude treba ocijeniti prizivne navode koji su od odlučnog značaja. 30. Iz prakse Europskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebice pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U oprečnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Ustavni sud ponovno napominje da je apelant presudu Osnovnog suda pobijao iz svih prizivnih razloga (bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), ali se iz pobijane presude ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu jer Apelacijski sud u postupku o prizivu nije dao apsolutno nikakve razloge vezane za apelantov preinačeni tužbeni zahtjev od 28. listopada 2004. godine, već je isključivo dao razloge koji se odnose na prvobitno postavljeni zahtjev zanemarujući činjenicu da je apelantov preinačeni tužbeni zahtjev odbio prvostupanjski sud. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Apelacijski sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Ostali navodi 32. Sukladno zaključku u svezi s povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je, odlučujući u postupku po prizivu, donio odluku o prvobitnom a ne o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i kad iz izreke i obrazloženja presude nije vidljivo je li sud djelomično ili u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju pobijane odluke. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2089/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova Odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 3. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) i M.S. (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. oktobra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud i Apelacioni sud su odgovor na apelaciju dostavili 2. odnosno 8. novembra 2005. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Apelacionog suda su 4. decembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 10. juna 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zakupu i isplate duga. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se raskine Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zakqučen 26. marta 1999. godine u Brčkom, između Javnog preduzeća Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom (u daqnjem tekstu: prednik) i tuženog, te da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošewa tužbe, pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. Apelant je u toku postupka 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da je uz raskid ugovora umjesto fiksnog iznosa zakupnine, bez označavawa perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživawa kamata od dana podnošewa tužbe do isplate, tražio isplatu duga po osnovu neplaćene zakupnine u pojedinačno označenim iznosima za svaki mjesec posebno od januara 2001. godine do aprila 2004. godine (od januara 2001. godine zakqučno sa junom 2002. godine po 143,55 KM mjesečno, od jula 2002. godine zakqučno sa martom 2004. godine po 140,94 KM mjesečno i za april 2004. godine 108,05 KM) sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos od dana njegovog dospijevawa do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-315/03-I od 4. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, te je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud je naveo da je u toku dokaznog postupka sproveo niz dokaza čitanjem javnih isprava, između ostalog računa i analitičke kartice partnera za pe riod od 1. januara 2003. do 12. maja 2003. godine na iznos od 3.993,26 KM, te saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, pa je cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi ocijenio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanta, a koji je istakao tuženi, osnovan. Obrazlažući svoju odluku sud je konstatovao da je predmetni objekat svojina Jugoslovenskog riječnog brodarstva Beograd (u daqnjem tekstu: vlasnik) kome je i vraćen, da je poslovnim prostorom upravljao apelantov prednik ali da apelant nije, shodno važećim propisima, mogao da preuzme tu imovinu, jer ona nikad nije bila javna imovina. Sud je zakqučio da aktivna legitimacija pripada onom pravnom i fizičkom licu kome pripada i zahtjev iz tužbe ili protivtužbe, te zakqučio da apelant nema aktivnu legitimaciju budući da apelant nikada nije bio zakupodavac predmetnog poslovnog prostora niti je mogao da bude pravni slijednik zakupodavca. 9. Presudom Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine apelantova žalba je uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako da je usvojen apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i raskinut Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zakqučen 26. marta 1999. godine u Brčkom između apelantovog pravnog prednika i tuženog, te je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. Presudom je takođe utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju presude Sud je konstatovao da iz činjeničnog utvrđewa u prvostepenom postupku slijedi da je tuženi 26. marta 1999. godine s apelantovim prednikom zakqučio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Brčkom na pe - riod od 10 godina uz mjesečnu zakupninu od 130,50 KM uvećanu za porez od 12%, tj. uz zakupninu u ukupnom iznosu od 146,16 KM mjesečno, te da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za pe riod 2001. i 2002. godine, a zakqučno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM. Međutim, Apelacioni sud je naveo da činjenica da je predmetni poslovni prostor vraćen vlasniku, te da je ugovor o zakupu tuženi zakqučio sa apelantovim prednikom, ne oslobađa tuženog obaveze da apelantu isplati dosuđeni iznos budući da je apelant nakon proglašewa raspolagao svim poslovnim prostorima na svojoj teritoriji, a shodno nalogu Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 13. aprila 2000. godine, te Sporazumu o sprovođenju obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH od 24. oktobra 2000. godine, i to sve do predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed vlasniku. Sud je konstatovao da je, ako se imaju u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bez osnove tvrdwa tuženog da je smatrao da je ugovor raskinut kada je prestao sa radom. Na kraju, Apelacioni sud je zakqučio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prilikom donošewa prvostepene presude pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio te odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 301 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda ovih prava ogleda u tome što osporenom odlukom "nije odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu kako je isti bio postavljen prije zakqučewa glavne rasprave", te jer je neodlučivanjem sudova o tužbenom zahtjevu apelanta "istom nezakonito uskraćeno pravo na ostvarivanje imovinskih prava - zakonitom naplatom nespornih potraživawa prema tuženom u parničnom postupku" čime mu je onemogućen adekvatan pristup sudu, jer je osporenom odlukom onemogućeno da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku. Apelant ističe da je u parničnom predmetu Osnovnog suda broj P-315/03-I, preciziranim tužbenim zahtjevom od 28. oktobra 2004. godine, zahtijevao isplatu pojedinačnih mjesečnih potraživawa za neplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijevawa na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijevawa svake pojedinačne obaveze, što je prvostepeni sud odbio. Apelant dalje navodi da se u izreci osporene presude niti u obrazloženju ne navodi da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva kao neosnovan. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da u odluci koju je donio taj sud nije bilo povreda apelantovih ustavnih prava. 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u prvostepenom postupku, pored zahtjeva za raskid predmetnog ugovora o zakupu, postavio i zahtjev za isplatu neisplaćene zakupnine koji, shodno priloženim računima u spisu i analitičkoj kartici iznosi 3.993,26 KM, kako je i postavljen u petitu tužbe uz zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate kako je i odlučeno osporenom presudom kojom je preinačena presuda Osnovnog suda. Sud je dalje naveo da je apelant podneskom od 28. oktobra 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio zakonsku zateznu kamatu za svaki iznos mjesečne zakupnine od dana njenog dospijevawa do isplate, ali da je sud ocijenio da takav zahtjev nije u skladu sa osnovnim principom u ugovornim odnosima - principom savjesnosti i poštewa ugovornih strana, budući da tuženi nije morao da zna da je apelant novi zakupodavac s obzirom da je ugovor zakqučio s apelantovim prednikom. Sud je dalje naveo da, shodno njegovom stanovištu, nema povrede apelantovog prava na imovinu budući da je predmetni prostor svojina drugog pravnog lica, te da nema povrede prava na pravično suđenje jer je apelant u toku postupka uredno obaviješten o svim ročištima kojima je prisustvovao apelantov punomoćnik koji je predlagao dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i izjašwavao se o navodima tuženog. Postupak je okončan u razumnom roku, a apelant je koristio i mogućnost izjavqivawa žalbe. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2 U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 131 Tužilac može do zakqučewa glavne rasprave da preinači tužbu. (...) Član 132 (1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. (...) Član 301 Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: (...) 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 303 U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba da ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značewa." VI. Dopustivost 14. U svojoj odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine Ustavni sud je konstatovao da Evropska konvencija pruža min i mum zaštite u pogledu qudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je, imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcionisanju državnih organa, izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima da podnose apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava iskqučivo sa aspekta prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Dalje, Ustavni sud konstatuje da, u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Ustavni sud konstatuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na raskid ugovora o zakupu i isplatu duga, te da se dakle radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom predmetu primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno nemogućnošću da se pred redovnim sudovima odluči o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku pa smatra da nije imao adekvatan pristup sudu, iz čega Ustavni sud zakqučuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoqnu primjenu prava, jer smatra da je sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca koji u vrijeme kad je donesena osporena odluka nije postojao. 22. U pogledu prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine garantuje sve standarde obuhvaćene članom 6 Evropske konvencije. Stoga, povodom apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo da se pokrene sudski postupak u građanskim pitawima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajemčen članom 6 stav 1 Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35), Evropski sud usvojio je stav da bi bilo "neshvatqivo da član 6 stav 1 detaqno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu elemenat sadržan u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna principa: (1) principa shodno kom građanska tužba može da se podnese sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih principa prava i (2) principa međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 23. Pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i taj pristup ne može da se ograniči određenim kategorijama qudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). 24. Budući da apelant smatra da mu nije pružena mogućnost da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku, Ustavni sud zakqučuje da apelant u suštini smatra da mu je pristup sudu povrijeđen pogrešnom i proizvoqnom primjenom prava u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 26. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 27. U tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim navodima da Apelacioni sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zakqučivawa glavne rasprave, Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je Apelacioni sud udovoqio apelantovom prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu (kojim je tražio raskid ugovora i isplatu fiksnog iznosa zakupnine, bez označavawa perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživawa kamata od dana podnošewa tužbe do isplate), mada je apelant 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev, tako da je sem utvrđewa da je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zahtijevao isplatu neplaćene zakupnine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima za pe riod od januara 2001. godine zakqučno s aprilom 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijevawa na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijevawa svake pojedinačne obaveze. Prvostepeni sud u cijelosti je odbio upravo takav apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud dalje konstatuje da Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ne spori da je apelant preinačio tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je Apelacioni sud, shodno članu 301 stav 3 ZPP nadležan, ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, da preinači prvostepenu presudu. 28. Međutim, premda je u obrazloženju presude Apelacioni sud utvrdio da je žalba, koju je apelant izjavio iz svih žalbenih razloga, osnovana, udovoqio je, kako to apelant prigovara, tužbenom zahtjevu koji kao takav nije postojao u vrijeme kada je okončan prvostepeni postupak, pri čemu niti u izreci niti u obrazloženju presude nije naveo da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva niti je obrazložio da je apelantova žalba samo djelimično osnovana. Naime, budući da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio da se isplati fiksni iznos zakupnine od 3.993,26 KM, bez označavawa perioda na koji se dug odnosi i sa kamatama od dana kad je podnesena tužba, a preinačenim tužbenim zahtjevom pojedinačne mjesečne iznose, čiji je zbir znatno veći od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te kamate za svaki mjesečni iznos pojedinačno od dana dospijevawa, i pod pretpostavkom da je sud zakqučio da je samo dio preinačenog tužbenog zahtjeva osnovan, sud je u izreci presude morao da navede da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju presude je morao da da razloge zbog kojih je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tako i u pogledu odluke o kamatama. Stoga, Ustavni sud konstatuje da u osporenoj presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je Apelacioni sud odlučio da preinači presudu Osnovnog suda tako da usvoji apelantov tužbeni zahtjev, odnosno u presudi su u cijelosti dati razlozi koji se odnose na prvobitni, a ne preinačeni apelantov tužbeni zahtjev. 29. Do drugačijeg zakqučka ne može da dovede ni sadržaj odgovora na apelaciju ni sadržaj obrazložewa osporene presude, u smislu da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za pe riod 2001. i 2002. godina, zakqučno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM, budući da je apelant tužbu podnio 10. juna 2003. godine, te da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na do tada dospjeli dug, a da je u toku postupka u kom je prvostepena presuda donesena 4. maja 2005. godine iskoristio zakonsku mogućnost iz člana 131 ZPP te je precizirao - povećao tužbeni zahtjev, a preinaku je prihvatio i Osnovni sud. Po mišljenju Ustavnog suda Apelacioni sud je svoju odluku o obavezi isplate kamata mogao da zasnuje na odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu tu materiju dajući obrazloženje za svoju odluku što sud nije učinio niti je u obrazloženju osporene odluke dao bilo kakvo obrazloženje vezano za odluku o kamatama. Sve navedeno potvrđuje da Apelacioni sud prilikom donošewa osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2 ZPP, shodno kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, niti je pravilno primijenio odredbu člana 303 tog Zakona shodno kojoj u obrazloženju presude treba da se ocijene žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja. 30. Iz prakse Evropskog suda za qudska prava takođe proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud je wime u tom slučaju morao posebno da se pozabavi u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud ponovo napominje da je apelant presudu Osnovnog suda osporavao iz svih žalbenih razloga (bitna povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), ali se iz osporene presude ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu jer Apelacioni sud u postupku o žalbi nije dao apsolutno nikakve razloge u vezi sa apelantovim preinačenim tužbenim zahtjevom od 28. oktobra 2004. godine, već je iskqučivo dao razloge koji se odnose na prvobitno postavljeni zahtjev zanemarujući činjenicu da je apelantov preinačeni tužbeni zahtjev odbio prvostepeni sud. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Apelacioni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Ostali navodi 32. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoqno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je, odlučujući u postupku po žalbi, donio odluku o prvobitnom a ne o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i kad iz izreke i obrazložewa presude nije vidqivo da li je sud djelimično ili u cijelosti udovoqio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju osporene odluke. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2089/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 3. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i M.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. oktobra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud i Apelacioni sud su odgovor na apelaciju dostavili 2. odnosno 8. novembra 2005. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Apelacionog suda su 4. decembra 2006. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. juna 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zakupu i isplate duga. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se raskine Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. marta 1999. godine u Brčkom, između Javnog preduzeća Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom (u daljnjem tekstu: prednik) i tuženog, te da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Apelant je u toku postupka 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da je uz raskid ugovora umjesto fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate, tražio isplatu duga po osnovu neplaćene zakupnine u pojedinačno označenim iznosima za svaki mjesec posebno od januara 2001. godine do aprila 2004. godine (od januara 2001. godine zaključno s junom 2002. godine po 143,55 KM mjesečno, od jula 2002. godine zaključno s martom 2004. godine po 140,94 KM mjesečno i za april 2004. godine 108,05 KM) sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos od dana njegovog dospijeća do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 8. Presudom Osnovnog suda broj P-315/03-I od 4. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, te je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo niz dokaza čitanjem javnih isprava, između ostalog računa i analitičke kartice partnera za pe riod od 1. januara 2003. do 12. maja 2003. godine na iznos od 3.993,26 KM, te saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, pa je cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi ocijenio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanta, a koji je istakao tuženi, osnovan. Obrazlažući svoju odluku sud je konstatirao da je predmetni objekat vlasništvo Jugoslovenskog riječnog brodarstva Beograd (u daljnjem tekstu: vlasnik) kojem je i vraćen, da je poslovnim prostorom upravljao apelantov prednik ali da apelant nije, prema važećim propisima, mogao preuzeti tu imovinu, jer ona nikad nije bila javna imovina. Sud je zaključio da aktivna legitimacija pripada onom pravnom i fizičkom licu kojem pripada i zahtjev iz tužbe ili protutužbe, te zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju budući da apelant nikada nije bio zakupodavac predmetnog poslovnog prostora niti je mogao biti pravni slijednik zakupodavca. 9. Presudom Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine apelantova žalba je uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako da je usvojen apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i raskinut Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. marta 1999. godine u Brčkom između apelantovog pravnog prednika i tuženog, te je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je također utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju presude Sud je konstatirao da iz činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku slijedi da je tuženi 26. marta 1999. godine s apelantovim prednikom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Brčkom na pe - riod od 10 godina uz mjesečnu zakupninu od 130,50 KM uvećanu za porez od 12%, tj. uz zakupninu u ukupnom iznosu od 146,16 KM mjesečno, te da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za pe riod 2001. i 2002. godine, a zaključno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM. Međutim, Apelacioni sud je naveo da činjenica da je predmetni poslovni prostor vraćen vlasniku, te da je ugovor o zakupu tuženi zaključio s apelantovim prednikom, ne oslobađa tuženog obaveze da apelantu isplati dosuđeni iznos budući da je apelant nakon proglašenja raspolagao svim poslovnim prostorima na svojoj teritoriji, a prema nalogu Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 13. aprila 2000. godine, te Sporazumu o provođenju obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH od 24. oktobra 2000. godine, i to sve do predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed vlasniku. Sud je konstatirao da je, ako se imaju u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bez osnove tvrdnja tuženog da je smatrao da je ugovor raskinut kada je prestao sa radom. Konačno, Apelacioni sud je zaključio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prilikom donošenja prvostepene presude pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio te odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 301. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda ovih prava ogleda u tome što osporenom odlukom "nije odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu kako je isti bio postavljen prije zaključenja glavne rasprave", te jer je neodlučivanjem sudova o tužbenom zahtjevu apelanta "istom nezakonito uskraćeno pravo na ostvarivanje imovinskih prava - zakonitom naplatom nespornih potraživanja prema tuženom u parničnom postupku" čime mu je onemogućen adekvatan pristup sudu, jer je osporenom odlukom onemogućeno da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku. Apelant ističe da je u parničnom predmetu Osnovnog suda broj P-315/03-I, preciziranim tužbenim zahtjevom od 28. oktobra 2004. godine, zahtijevao isplatu pojedinačnih mjesečnih potraživanja za neplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obaveze, što je prvostepeni sud odbio. Apelant dalje navodi da se u izreci osporene presude niti u obrazloženju ne navodi da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva kao neosnovan. b) Odgovor na apelaciju 11. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da u odluci koju je donio taj sud nije bilo povreda apelantovih ustavnih prava. 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u prvostepenom postupku, pored zahtjeva za raskid predmetnog ugovora o zakupu, postavio i zahtjev za isplatu neisplaćene zakupnine koji, prema priloženim računima u spisu i analitičkoj kartici iznosi 3.993,26 KM, kako je i postavljen u petitu tužbe uz zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate kako je i odlučeno osporenom presudom kojom je preinačena presuda Osnovnog suda. Sud je dalje naveo da je apelant podneskom od 28. oktobra 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio zakonsku zateznu kamatu za svaki iznos mjesečne zakupnine od dana njenog dospijeća do isplate, ali da je sud ocijenio da takav zahtjev nije u skladu s osnovnim načelom u ugovornim odnosima - načelom savjesnosti i poštenja ugovornih strana, budući da tuženi nije morao znati da je apelant novi zakupodavac s obzirom da je ugovor zaključio s apelantovim prednikom. Sud je dalje naveo da, prema njegovom stanovištu, nema povrede apelantovog prava na imovinu budući da je predmetni prostor vlasništvo drugog pravnog lica, te da nema povrede prava na pravično suđenje jer je apelant u toku postupka uredno obaviješten o svim ročištima kojima je prisustvovao apelantov punomoćnik koji je predlagao dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i izjašnjavao se o navodima tuženog. Postupak je okončan u razumnom roku, a apelant je koristio i mogućnost izjavljivanja žalbe. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) u relevantnom dijelu glasi: "Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 131. Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu. (...) Član 132. (1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. (...) Član 301. Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu: (...) 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Član 303. U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja." VI. Dopustivost 14. U svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža min i mum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je, imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa, izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo s aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 15. Dalje, Ustavni sud konstatira da, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Ustavni sud konstatira da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na raskid ugovora o zakupu i isplatu duga, te da se dakle radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno nemogućnošću da se pred redovnim sudovima odluči o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku pa smatra da nije imao adekvatan pristup sudu, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava, jer smatra da je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji u vrijeme donošenja osporene odluke nije postojao. 22. U pogledu prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira sve standarde obuhvaćene članom 6. Evropske konvencije. Stoga, povodom apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35), Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu el e ment sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načela prema kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. 23. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). 24. Budući da apelant smatra da mu nije pružena mogućnost da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku, Ustavni sud zaključuje da apelant u suštini smatra da mu je pristup sudu povrijeđen pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom. 25. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 26. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 27. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Apelacioni sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zaključivanja glavne rasprave, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Apelacioni sud udovoljio apelantovom prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu (kojim je tražio raskid ugovora i isplatu fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate), mada je apelant 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev, tako da je osim utvrđenja da je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zahtijevao isplatu neplaćene zakupnine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima za pe - riod od januara 2001. godine zaključno s aprilom 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obaveze. Prvostepeni sud je u cijelosti odbio upravo takav apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud dalje konstatira da Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ne spori da je apelant preinačio tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je Apelacioni sud, prema članu 301. stav 3. ZPP nadležan, ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, preinačiti prvostepenu presudu. 28. Međutim, premda je u obrazloženju presude Apelacioni sud utvrdio da je žalba, koju je apelant izjavio iz svih žalbenih razloga, osnovana, udovoljio je, kako to apelant prigovara, tužbenom zahtjevu koji kao takav nije postojao u vrijeme okončanja prvostepenog postupka, pri čemu niti u izreci niti u obrazloženju presude nije naveo da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva niti je obrazložio da je apelantova žalba samo djelimično osnovana. Naime, budući da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu fiksnog iznosa zakupnine od 3.993,26 KM, bez označavanja perioda na koji se dug odnosi i sa kamatama od dana podnošenja tužbe, a preinačenim tužbenim zahtjevom pojedinačne mjesečne iznose, čiji je zbir znatno veći od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te kamate za svaki mjesečni iznos pojedinačno od dana dospijeća, i pod pretpostavkom da je sud zaključio da je samo dio preinačenog tužbenog zahtjeva osnovan, sud je u izreci presude morao navesti da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju presude je morao dati razloge zbog kojih je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tako i u pogledu odluke o kamatama. Stoga, Ustavni sud konstatira da u osporenoj presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je Apelacioni sud odlučio preinačiti presudu Osnovnog suda tako da usvoji apelantov tužbeni zahtjev, odnosno u presudi su u cijelosti dati razlozi koji se odnose na prvobitni, a ne preinačeni apelantov tužbeni zahtjev. 29. Do drukčijeg zaključka ne može dovesti ni sadržaj odgovora na apelaciju ni sadržaj obrazloženja osporene presude, u smislu da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za pe riod 2001. i 2002. godina, zaključno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM, budući da je apelant tužbu podnio 10. juna 2003. godine, te da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na do tada dospjeli dug, a da je u toku postupka u kojem je prvostepena presuda donesena 4. maja 2005. godine iskoristio zakonsku mogućnost iz člana 131. ZPP te je precizirao - povećao tužbeni zahtjev, a preinaku je prihvatio i Osnovni sud. Po mišljenju Ustavnog suda Apelacioni sud je svoju odluku o obavezi isplate kamata mogao zasnovati na odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu tu materiju dajući obrazloženje za svoju odluku što sud nije učinio niti je u obrazloženju osporene odluke dao bilo kakvo obrazloženje vezano za odluku o kamatama. Sve navedeno potvrđuje da Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2. ZPP, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, niti je pravilno primijenio odredbu člana 303. tog Zakona prema kojoj u obrazloženju presude treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja. 30. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud ponovo napominje da je apelant presudu Osnovnog suda osporavao iz svih žalbenih razloga (bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), ali se iz osporene presude ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu jer Apelacioni sud u postupku o žalbi nije dao apsolutno nikakve razloge vezane za apelantov preinačeni tužbeni zahtjev od 28. oktobra 2004. godine, već je isključivo dao razloge koji se odnose na prvobitno postavljeni zahtjev zanemarujući činjenicu da je apelantov preinačeni tužbeni zahtjev odbio prvostepeni sud. 31. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Apelacioni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. b) Ostali navodi 32. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je, odlučujući u postupku po žalbi, donio odluku o prvobitnom a ne o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i kad iz izreke i obrazloženja presude nije vidljivo je li sud djelimično ili u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju osporene odluke. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2102/05, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-408/05 od 29. kolovoza 2005. godine. Predmet se vraća Apelacijskom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu Odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Apelacijskom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka - u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koju zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčko Distrikta, podnijela je 7. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-408/05 od 29. kolovoza 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i Senada Sarajčića, strane u postupku, zatraženo je 12. srpnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacijski je sud dostavio 31. srpnja 2006. godine, a Senad Sarajčić 2. kolovoza 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacijskog suda i Senada Sarajčića su dostavljeni apelantu 29. studenoga 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je kao tražitelj izvršenja 1. travnja 2005. godine podnio Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za dozvolu izvršenja Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. svibnja 2003. godine kojom je izvršenik Senad Sarajčić (u daljnjem tekstu: izvršenik) obvezan apelantu isplatiti iznos od 791 KM sa zateznom kamatom i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 535,60 KM (u daljnjem tekstu: prijeporni dug). 7. Osnovni je sud Rješenjem broj I-724/05 od 18. svibnja 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je 30. svibnja 2005. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju u kojemu je naveo da je svoj dug izmirio i u prilog prigovoru dostavio presliku uplatnice od 13. listopada 2003. godine. 8. Apelacijski je sud Rješenjem broj Gž-408/05 od 29. kolovoza 2005. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio postupak izvršenja dozvoljenog rješenjem Osnovnog suda od 18. svibnja 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, koji je registriran kod Suda udruženog rada u Tuzli 19. siječnja 1990. godine, prestao sa radom zbog neizvršene preregistracije (Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I:5717/00 od 8. svibnja 2001. godine je utvrđen njegov prestanak prema članku 37. Zakona o zadrugama - "Službene novine FBiH" broj 28/97), pa je kod Osnovnog suda 19. rujna 2003. godine otvoren postupak likvidacije (rješenjem Osnovnog suda od 19. rujna 2003. godine). Dalje je navedeno da su, nakon što je utvrđen prestanak apelantovog rada, isti osnivači koji su osnovali apelanta osnovali novu zadrugu u Tuzli pod nazivom ZZ "Brka" Brčko koja je potom registrirana kod Osnovnog suda 8. prosinca 2003. godine i do danas postoji kao pravni subjekt pod nazivom ZZ "Brka" Brčko. U postupku je utvrđeno da je izvršenik izvršio uplatu prijepornog duga ZZ "Brka" Brčko 13. listopada 2003. godine. Apelacijski je sud zaključio da nema nikakvog osnova da isti osnivači, sada ispred apelanta, traže od izvršenika ponovno naplatu prijepornog duga, kada je izvršenik priznanicom priloženom uz prigovor na nedvojben način dokazao da je dug u cijelosti izmirio prema ZZ "Brka" Brčko, koju su osnovali isti osnivači nakon što je apelant prestao s radom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Do navedenih povreda je, po apelantovom mišljenju, došlo zbog pogrešno utvrđenih činjenica u postupku donošenja pobijanog rješenja. Apelant je naveo da ne postoji identitet između apelanta i ZZ "Brka" iz Brke, odnosno da se radi o dvije sasvim različite pravne osobe i da je točno da je nad apelantom pokrenut postupak likvidacije, ali da taj postupak još uvijek nije okončan te da apelantov pravni subjektivitet nije prestao. Apelantu je prijeporno zbog čega Apelacijski sud apelantova potraživanja prebacuje na drugu pravnu osobu, te smatra da bi po tom rezoniranju i apelant mogao svoja dugovanja prenijeti na drugu pravnu osobu. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru je Apelacijski sud ponovio navode iz pobijanog rješenja i dodao da se, iako je evidentno da se radi o dva pravna subjekta, od izvršenika ne može tražiti ponovna naplata istog iznosa koji izvršeniku nije vraćen (u spisu nema dokaza o tomu da je zbog pogrešne uplate izvršeniku izvršen povrat uplaćenog iznosa), a zadržali su ga osnivači istog pravnog subjekta koji su osnovali i pravni subjekt na koji glasi izvršna isprava. Apelacijski sud smatra da je tražitelj izvršenja 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. ŠapelantĆ, nakon izvršene uplate od 13. listopada 2003. godine, morao znati da je uplata izvršena, kako to oni tvrde, "pogrešno". 11. Izvršenik je naveo da su netočni navodi u apelaciji, jer je on novac uplatio u apelantovu blagajnu, a ne u blagajnu ZZ "Brka" Brčko, te da pečat na uplatnici nije dokaz kome su predata sredstva i tko je uplatom postao vlasnikom i korisnikom sredstava. Izvršenik je naveo da u prilog točnosti njegovih navoda dostavlja presliku uplatnice od 13. listopada 2003. godine na kojoj je naveden apelant kao primatelj uplate prijepornog duga, potom je presliku izvješća o prilivu gotovine kod apelanta koji je likvidacijski upravnik dostavio likvidacijskom sucu u kojem je naveden i plaćeni prijeporni dug, kao i njegovu financijsku karticu iz koje se vidi da su njegove obveze izmirene u cijelosti. Izvršenik je dostavio i izjavu odgovorne osobe ZZ "Brka" Brčko u kojoj je navedeno, između ostalog, da je ZZ "Brka" Brčko privremeno primila novac od izvršenika, a potom svaku uplatu pojedinačno predala likvidacijskom upravniku te da je to objašnjenje na okolnost kako se pojavio pečat Zemljoradničke zadruge "Brka" na uplatnici kojom se potvrđuje da je izvršenik uplatio novac. V. Relevantni propisi 12. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) "Članak 48. Rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor se usvaja ili odbija ili se odbacuje kao nepravodoban, nepotpun ili nedozvoljen. Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelomično i ukinuti provedene radnje." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Apelacijskog suda broj Gž-408/05 od 29. kolovoza 2005. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje doneseno 29. kolovoza 2005. godine, a apelacija je podnesena 7. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da mu je tim Rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelant se, u suštini, žali na neizvršenje pravomoćne sudske presude kojom je izvršenik obvezan na isplatu prijepornog duga apelantu. Izvršni postupak je obustavljen rješenjem Apelacijskog suda koje je pobijano apelacijom. Glede ovih apelantovih navoda, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakomu pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tri bu nal (vidi Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40). U tom smislu, to obuhvaća "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to bi pravo bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sustav država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudske odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Europsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 21. U konkretnom se slučaju postavlja pitanje je li donošenjem pobijanog rješenja povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao jedno od elemenata pravičnog suđenja. 22. Postupak izvršenja pravomoćne Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. svibnja 2003. godine, kojom je izvršenik obvezan na isplatu prijepornog duga apelantu, je obustavljen pobijanim rješenjem Apelacijskog suda. Svoju odluku o obustavi izvršnog postupka Apelacijski je sud utemeljio na činjenici da su nakon otvaranja postupka likvidacije nad apelantom isti osnivači osnovali novu zadrugu, ZZ "Brka" Brčko, kojoj je izvršenik izvršio uplatu prijepornog duga. Apelacijski je sud, na temelju priznanice koju je izvršenik priložio uz prigovor na rješenje o izvršenju, zaključio da je izvršenik u cijelosti izmirio prijeporni dug prema ZZ "Brka" Brčko, te da ne bi bilo utemeljeno da izvršenik ponovno izvrši isplatu duga apelantu obzirom na prethodno utvrđenu činjenicu identiteta osnivača. 23. Ustavni sud smatra da apelant osnovano postavlja pitanje je li Apelacijski sud pravilno ustvrdio činjenicu da je izvršenik izvršio svoju obvezu isplate prijepornog duga obzirom da je prijeporni dug uplatio ZZ "Brka" Brčko, a ne apelantu. Ustavni sud će stoga, kao izuzetak od načela u okviru svoje prizivne nadležnosti, preispitati način na koji je ova relevantna činjenica utvrđena u postupku pred Apelacijskim sudom (vidi, mu ta tis mu - tan dis, Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 24. Po mišljenju Ustavnog suda u postupku po prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 18. svibnja 2005. godine, Apelacijski je sud bio dužan utvrditi je li ZZ "Brka" Brčko apelantov pravni slijednik. Apelacijski je sud svoj zaključak o obustavi izvršnog postupka zbog izmirenja prijepornog duga utemeljio isključivo na činjenici da su isti zadrugari osnovali novu zadrugu nakon otvaranja postupka likvidacije nad apelantom, i nije provodio nikakve druge dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice radi li se o istim ili različitim pravnim subjektima. Identitet osnivača više pravnih subjekata ne ukazuje na to da su novonastali pravni subjekti pravni slijednici prethodnih, nego je za utvrđivanje te činjenice potrebno provesti relevantne dokaze pomoću kojih će se na nedvojben način to utvrditi. U konkretnom slučaju, bez pravilnog utvrđivanja ove ključne činjenice nije mogla ni biti donesena odluka o obustavi izvršnog postupka. Ustavni sud smatra da činjenica da je izvršenik platio dug nekoj drugoj pravnoj osobi za koju nije na pouzdan način utvrđeno da je apelantov pravni slijednik, a koja je taj novac zadržala, nije od značaja u ovoj pravnoj stvari, oprečno zaključku Apelacijskog suda, jer je izvršenik mogao, odnosno može tražiti povrat tog novca. U prilogu odgovora na apelaciju izvršenik je dostavio dokumentaciju koja očevidno nije bila na raspolaganju Apelacijskom sudu prigodom rješavanja prigovora na rješenje o izvršenju, koja ukazuje na određene nejasnoće u svezi s pitanjem kome je izvršenik uopće uplatio prijeporni dug obzirom da postoje dvije identične uplatnice s različitim podacima o primatelju prijepornog duga. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud proizvoljno ustvrdio ključnu činjenicu u izvršnom postupku, i na tako proizvoljno utvrđenoj činjenici utemeljio svoju odluku o obustavi izvršnog postupka, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. 25. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 26. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno zasebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa pravičnog suđenja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je Apelacijski sud obustavio postupak izvršenja pravomoćne presude kojom je izvršenik obvezan apelantu isplatiti novčani dug, a odluka o obustavi je utemeljena na činjenici da je izvršenik dug platio pravnom subjektu kojeg su osnovale iste osobe koje su osnovale apelanta. Također, Ustavni sud smatra pogrešnim zaključak Apelacijskog suda da činjenica da je nad apelantom otvoren postupak likvidacije, a da su isti subjekti neposredno nakon toga osnovali novi pravni subjekt kojem je izvršenik platio dug, oslobađa izvršenika obveze plaćanja duga. 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2102/05, rješavajući apelaciju Zemqo- radničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemqoradničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-408/05 od 29. avgusta 2005. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova Odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zemqoradnička zadruga "Ratar" Brka - u likvidaciji (u daqnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnijela je 7. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-408/05 od 29. avgusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Senada Sarajčića, strane u postupku, zatraženo je 12. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 31. jula 2006. godine, a Senad Sarajčić 2. avgusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Senada Sarajčića dostavljeni su apelantu 29. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je kao tražilac izvršewa 1. aprila 2005. godine podnio Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) predlog za dozvolu izvršewa Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. maja 2003. godine kojom je izvršenik Senad Sarajčić (u daqnjem tekstu: izvršenik) obavezan da apelantu isplati iznos od 791 KM sa zateznom kamatom i nadoknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 535,60 KM (u daqnjem tekstu: sporni dug). 7. Osnovni sud je Rješenjem broj I-724/05 od 18. maja 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je 30. maja 2005. godine izjavio prigovor protiv rješewa o izvršenju u kome je naveo da je svoj dug izmirio i u prilog prigovoru dostavio foto-kopiju uplatnice od 13. oktobra 2003. godine. 8. Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-408/05 od 29. avgusta 2005. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio postupak izvršewa dozvoljenog rješenjem Osnovnog suda od 18. maja 2005. godine. U obrazloženju rješewa navedeno je da je apelant, koji je registrovan kod Suda udruženog rada u Tuzli 19. januara 1990. godine, prestao sa radom zbog neizvršene preregistracije (Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I:5717/00 od 8. maja 2001. godine utvrđen je njegov prestanak shodno članu 37 Zakona o zadrugama - "Službene novine FBiH" 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. broj 28/97), pa je kod Osnovnog suda 19. septembra 2003. godine otvoren postupak likvidacije (rješenjem Osnovnog suda od 19. septembra 2003. godine). Dalje je navedeno da su, nakon što je utvrđen prestanak apelantovog rada, isti osnivači koji su osnovali apelanta osnovali novu zadrugu u Tuzli pod nazivom ZZ "Brka" Brčko koja je potom registrovana kod Osnovnog suda 8. decembra 2003. godine i do danas postoji kao pravni subjekat pod nazivom ZZ "Brka" Brčko. U postupku je utvrđeno da je izvršenik izvršio uplatu spornog duga ZZ "Brka" Brčko 13. oktobra 2003. godine. Apelacioni sud je zakqučio da nema nikakvog osnova da isti osnivači, sada ispred apelanta, traže od izvršenika ponovo naplatu spornog duga, kada je izvršenik priznanicom priloženom uz prigovor na nesumwiv način dokazao da je dug u cijelosti izmirio prema ZZ "Brka" Brčko, koju su osnovali isti osnivači nakon što je apelant prestao sa radom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, po apelantovom mišljenju, došlo zbog pogrešno utvrđenih činjenica u postupku donošewa osporenog rješewa. Apelant je naveo da ne postoji identitet između apelanta i ZZ "Brka" iz Brke, odnosno da se radi o dva sasvim različita pravna lica i da je tačno da je nad apelantom pokrenut postupak likvidacije, ali da taj postupak još uvijek nije okončan te da apelantov pravni subjektivitet nije prestao. Apelantu je sporno zbog čega Apelacioni sud apelantova potraživawa prebacuje na drugo pravno lice, te smatra da bi po tom rezonovanju i apelant mogao svoja dugovawa da prenese na drugo pravno lice. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru je Apelacioni sud ponovio navode iz osporenog rješewa i dodao da, iako je evidentno da se radi o dva pravna subjekta, od izvršenika ne može da se traži ponovna naplata istog iznosa koji izvršeniku nije vraćen (u spisu nema dokaza o tome da je zbog pogrešne uplate izvršeniku izvršen povraćaj uplaćenog iznosa), a zadržali su ga osnivači istog pravnog subjekta koji su osnovali i pravni subjekat na koji glasi izvršna isprava. Apelacioni sud smatra da je tražilac izvršewa ŠapelantĆ, nakon izvršene uplate od 13. oktobra 2003. godine, morao da zna da je uplata izvršena, kako to oni tvrde, "pogrešno". 11. Izvršenik je naveo da su netačni navodi u apelaciji, jer je on novac uplatio u apelantovu blagajnu, a ne u blagajnu ZZ "Brka" Brčko, te da pečat na uplatnici nije dokaz kome su predata sredstva i ko je uplatom postao vlasnik i korisnik sredstava. Izvršenik je naveo da u prilog tačnosti njegovih navoda dostavlja foto-kopiju uplatnice od 13. oktobra 2003. godine na kojoj je naveden apelant kao primalac uplate spornog duga, zatim je foto-kopiju izvještaja o prilivu gotovine kod apelanta koji je likvidacioni upravnik dostavio likvidacionom sudiji u kome je naveden i plaćeni sporni dug, kao i njegovu finansijsku karticu iz koje se vidi da su njegove obaveze izmirene u cijelosti. Izvršenik je dostavio i izjavu odgovornog lica ZZ "Brka" Brčko u kojoj je navedeno, između ostalog, da je ZZ "Brka" Brčko privremeno primila novac od izvršenika, a zatim svaku uplatu pojedinačno predala likvidacionom upravniku te da je to objašnjenje na okolnost kako se pojavio pečat Zemqoradničke zadruge "Brka" na uplatnici kojom se potvrđuje da je izvršenik uplatio novac. V. Relevantni propisi 12. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) "Član 48 Rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor se usvaja ili odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen. Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelomično i ukinuti provedene radnje." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj Gž-408/05 od 29. avgusta 2005. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 29. avgusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedeno rješenje, tvrdeći da mu je tim Rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelant se, u suštini, žali na neizvršenje pravosnažne sudske presude kojom je izvršenik obavezan da isplati sporni dug apelantu. Izvršni postupak obustavljen je rješenjem Apelacionog suda koje je osporeno apelacijom. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal (vidi Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu, to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekat tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije detaqno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 21. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li je donošenjem osporenog rješewa povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao jedno od elemenata pravičnog suđewa. 22. Postupak izvršewa pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. maja 2003. godine, kojom je izvršenik obavezan da isplati sporni dug apelantu, obustavljen je osporenim rješenjem Apelacionog suda. Svoju odluku o obustavi izvršnog postupka Apelacioni sud je zasnovao na činjenici da su nakon otvarawa postupka likvidacije nad apelantom isti osnivači osnovali novu zadrugu, ZZ "Brka" Brčko, kojoj je izvršenik izvršio uplatu spornog duga. Apelacioni sud je, na osnovu priznanice koju je izvršenik priložio uz prigovor na rješenje o izvršenju, zakqučio da je izvršenik u cijelosti izmirio sporni dug prema ZZ "Brka" Brčko, te da ne bi bilo osnovano da izvršenik ponovo izvrši isplatu duga apelantu s obzirom na prethodno utvrđenu činjenicu identiteta osnivača. 23. Ustavni sud smatra da apelant osnovano postavlja pitanje da li je Apelacioni sud pravilno utvrdio činjenicu da je izvršenik izvršio svoju obavezu isplate spornog duga s obzirom da je sporni dug uplatio ZZ "Brka" Brčko, a ne apelantu. Ustavni sud će stoga, kao izuzetak od principa u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispitati način na koji je ova relevantna činjenica utvrđena u postupku pred Apelacionim sudom (vidi, mu ta tis mu tan dis, Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 24. Po mišljenju Ustavnog suda u postupku po prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 18. maja 2005. godine, Apelacioni sud je bio dužan da utvrdi da li je ZZ "Brka" Brčko apelantov pravni slijednik. Apelacioni sud je svoj zakqučak o obustavi izvršnog postupka zbog izmirewa spornog duga zasnovao iskqučivo na činjenici da su isti zadrugari osnovali novu zadrugu nakon otvarawa postupka likvidacije nad apelantom, i nije provodio nikakve druge dokaze na okolnost utvrđivawa činjenice da li se radi o istim ili različitim pravnim subjektima. Identitet osnivača više pravnih subjekata ne ukazuje na to da su novonastali pravni subjekti pravni slijednici prethodnih, nego je za utvrđivanje te činjenice potrebno da se sprovedu relevantni dokazi pomoću kojih će se na nesumwiv način to utvrditi. U konkretnom slučaju, bez pravilnog utvrđivawa ove kqučne činjenice nije mogla ni da bude donesena odluka o obustavi izvršnog postupka. Ustavni sud smatra da činjenica da je izvršenik platio dug nekom drugom pravnom licu za koje nije na pouzdan način utvrđeno da je apelantov pravni slijednik, a koje je taj novac zadržalo, nije od značaja u ovoj pravnoj stvari, suprotno zakqučku Apelacionog suda, jer je izvršenik mogao, odnosno može da traži povraćaj tog novca. U prilogu odgovora na apelaciju izvršenik je dostavio dokumentaciju koja očigledno nije bila na raspolaganju Apelacionom sudu prilikom rješavawa prigovora na rješenje o izvršenju, koja ukazuje na određene nejasnoće u vezi sa pitanjem kome je izvršenik uopšte uplatio sporni dug s obzirom da postoje dvije identične uplatnice sa različitim podacima o primaocu spornog duga. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud proizvoqno utvrdio kqučnu činjenicu u izvršnom postupku, i na tako proizvoqno utvrđenoj činjenici zasnovao svoju odluku o obustavljanju izvršnog postupka, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. 25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 26. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 27. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa pravičnog suđewa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud obustavio postupak izvršewa pravosnažne presude kojom je izvršenik obavezan da apelantu isplati novčani dug, a odluka o obustavi je zasnovana na činjenici da je izvršenik dug platio pravnom subjektu koga su osnovala ista lica koja su osnovala apelanta. Takođe, Ustavni sud smatra pogrešnim zakqučak Apelacionog suda da činjenica da je nad apelantom otvoren postupak likvidacije, a da su isti subjekti neposredno nakon toga osnovali novi pravni subjekt kome je izvršenik platio dug, oslobađa izvršenika obaveze plaćawa duga. 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2102/05, rješavajući apelaciju Zemljo- radničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" Brka - u likvidaciji. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-408/05 od 29. augusta 2005. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" Brka - u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnijela je 7. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-408/05 od 29. augusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Senada Sarajčića, strane u postupku, zatraženo je 12. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 31. jula 2006. godine, a Senad Sarajčić 2. augusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Senada Sarajčića su dostavljeni apelantu 29. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je kao tražilac izvršenja 1. aprila 2005. godine podnio Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za dozvolu izvršenja Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. maja 2003. godine kojom je izvršenik Senad Sarajčić (u daljnjem tekstu: izvršenik) obavezan da apelantu isplati iznos od 791 KM sa zateznom kamatom i nadoknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 535,60 KM (u daljnjem tekstu: sporni dug). 7. Osnovni sud je Rješenjem broj I-724/05 od 18. maja 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje. Izvršenik je 30. maja 2005. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju u kojem je naveo da je svoj dug izmirio i u prilog prigovoru dostavio fotokopiju uplatnice od 13. oktobra 2003. godine. 8. Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-408/05 od 29. augusta 2005. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio postupak izvršenja dozvoljenog rješenjem Osnovnog suda od 18. maja 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, koji je registriran kod Suda udruženog rada u Tuzli 19. januara 1990. godine, prestao sa radom zbog neizvršene preregistracije (Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj U/I:5717/00 od 8. maja 2001. godine utvrđen je njegov prestanak prema članu 37. Zakona o zadrugama - "Službene novine FBiH" broj 28/97), pa je kod Osnovnog suda 19. septembra 2003. godine otvoren postupak likvidacije (rješenjem Osnovnog suda od 19. septembra 2003. godine). Dalje je navedeno da su, nakon što je utvrđen prestanak apelantovog rada, isti osnivači koji su osnovali apelanta osnovali novu zadrugu u Tuzli pod nazivom ZZ "Brka" Brčko koja je potom registrirana kod Osnovnog suda 8. decembra 2003. godine i do danas postoji kao pravni subjekt pod nazivom ZZ "Brka" Brčko. U postupku je utvrđeno da je izvršenik izvršio uplatu spornog duga ZZ "Brka" Brčko 13. oktobra 2003. godine. Apelacioni sud je zaključio da nema nikakvog osnova da isti osnivači, sada ispred apelanta, traže od izvršenika ponovo naplatu spornog duga, kada je izvršenik priznanicom priloženom uz prigovor na nesumnjiv način dokazao da je dug u cijelosti izmirio prema ZZ "Brka" Brčko, koju su osnovali isti osnivači nakon što je apelant prestao sa radom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do navedenih povreda je, po apelantovom mišljenju, došlo zbog pogrešno utvrđenih činjenica u postupku donošenja osporenog rješenja. Apelant je naveo da ne postoji identitet između apelanta i ZZ "Brka" iz Brke, odnosno da se radi o dva sasvim različita pravna lica i da je tačno da je nad apelantom pokrenut postupak likvidacije, ali da taj postupak još uvijek nije okončan te da apelantov pravni subjektivitet nije prestao. Apelantu je sporno zbog čega Apelacioni sud apelantova potraživanja prebacuje na drugo pravno lice, te smatra da bi po tom rezoniranju i apelant mogao svoja dugovanja prenijeti na drugo pravno lice. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru je Apelacioni sud ponovio navode iz osporenog rješenja i dodao da se, iako je evidentno da se radi o dva pravna subjekta, od izvršenika ne može tražiti ponovna naplata istog iznosa koji izvršeniku nije vraćen (u spisu nema dokaza o tome da je zbog pogrešne uplate izvršeniku izvršen povrat uplaćenog iznosa), a zadržali su ga osnivači istog pravnog subjekta koji su osnovali i pravni subjekt na koji glasi izvršna isprava. Apelacioni sud smatra da je tražilac izvršenja ŠapelantĆ, nakon izvršene uplate od 13. oktobra 2003. godine, morao znati da je uplata izvršena, kako to oni tvrde, "pogrešno". 11. Izvršenik je naveo da su netačni navodi u apelaciji, jer je on novac uplatio u apelantovu blagajnu, a ne u blagajnu ZZ "Brka" Brčko, te da pečat na uplatnici nije dokaz kome su predata sredstva i ko je uplatom postao vlasnik i korisnik sredstava. Izvršenik je naveo da u prilog tačnosti njegovih navoda dostavlja fotokopiju uplatnice od 13. oktobra 2003. godine na kojoj je naveden apelant kao primalac uplate spornog duga, zatim je fotokopiju izvještaja o prilivu gotovine kod apelanta koji je likvidacioni upravnik dostavio likvidacionom sudiji u kojem je naveden i plaćeni sporni dug, kao i njegovu finansijsku karticu iz koje se vidi da su njegove obaveze izmirene u cijelosti. Izvršenik je dostavio i izjavu odgovornog lica ZZ "Brka" Brčko u kojoj je navedeno, između ostalog, da je ZZ "Brka" Brčko privremeno primila novac od izvršenika, a zatim svaku uplatu pojedinačno predala likvidacionom upravniku te da je to objašnjenje na okolnost kako se pojavio pečat Zemljoradničke zadruge "Brka" na uplatnici kojom se potvrđuje da je izvršenik uplatio novac. V. Relevantni propisi 12. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) "Član 48. Rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor se usvaja ili odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen. Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelomično i ukinuti provedene radnje." VI. Dopustivost 13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj Gž-408/05 od 29. augusta 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 29. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da mu je tim Rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelant se, u suštini, žali na neizvršenje pravosnažne sudske presude kojom je izvršenik obavezan na isplatu spornog duga apelantu. Izvršni postupak je obustavljen rješenjem Apelacionog suda koje je osporeno apelacijom. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu, to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dopuštao da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). 21. U konkretnom slučaju se postavlja pitanje je li donošenjem osporenog rješenja povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu kao jedno od elemenata pravičnog suđenja. 22. Postupak izvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Mal-158/02 od 22. maja 2003. godine, kojom je izvršenik obavezan na isplatu spornog duga apelantu, je obustavljen osporenim rješenjem Apelacionog suda. Svoju odluku o obustavi izvršnog postupka Apelacioni sud je utemeljio na činjenici da su nakon otvaranja postupka likvidacije nad apelantom isti osnivači osnovali novu zadrugu, ZZ "Brka" Brčko, kojoj je izvršenik izvršio uplatu spornog duga. Apelacioni sud je, na temelju priznanice koju je izvršenik priložio uz prigovor na rješenje o izvršenju, zaključio da je izvršenik u cijelosti izmirio sporni dug prema ZZ "Brka" Brčko, te da ne bi bilo osnovano da izvršenik ponovo izvrši isplatu duga apelantu s obzirom na prethodno utvrđenu činjenicu identiteta osnivača. 23. Ustavni sud smatra da apelant osnovano postavlja pitanje je li Apelacioni sud pravilno utvrdio činjenicu da je izvršenik izvršio svoju obavezu isplate spornog duga s obzirom da je sporni dug uplatio ZZ "Brka" Brčko, a ne apelantu. Ustavni sud će stoga, kao izuzetak od principa u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispitati način na koji je ova relevantna činjenica utvrđena u postupku pred Apelacionim sudom (vidi, mu ta tis mu - tan dis, Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 24. Po mišljenju Ustavnog suda u postupku po prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 18. maja 2005. godine, Apelacioni sud je bio dužan utvrditi je li ZZ "Brka" Brčko apelantov pravni slijednik. Apelacioni sud je svoj zaključak o obustavi izvršnog postupka zbog izmirenja spornog duga zasnovao isključivo na činjenici da su isti zadrugari osnovali novu zadrugu nakon otvaranja postupka likvidacije nad apelantom, i nije provodio nikakve druge dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice radi li se o istim ili različitim pravnim subjektima. Identitet osnivača više pravnih subjekata ne ukazuje na to da su novonastali pravni subjekti pravni slijednici prethodnih, nego je za utvrđivanje te činjenice potrebno provesti relevantne dokaze pomoću kojih će se na nesumnjiv način to utvrditi. U konkretnom slučaju, bez pravilnog utvrđivanja ove ključne činjenice nije mogla ni biti donesena odluka o obustavi izvršnog postupka. Ustavni sud smatra da činjenica da je izvršenik platio dug nekom drugom pravnom licu za koje nije na pouzdan način utvrđeno da je apelantov pravni slijednik, a koje je taj novac zadržalo, nije od značaja u ovoj pravnoj stvari, suprotno zaključku Apelacionog suda, jer je izvršenik mogao, odnosno može tražiti povrat tog novca. U prilogu odgovora na apelaciju izvršenik je dostavio dokumentaciju koja očigledno nije bila na raspolaganju Apelacionom sudu prilikom rješavanja prigovora na rješenje o izvršenju, koja ukazuje na određene nejasnoće u vezi s pitanjem kome je izvršenik uopće uplatio sporni dug s obzirom da postoje dvije identične uplatnice sa različitim podacima o primaocu spornog duga. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud proizvoljno utvrdio ključnu činjenicu u izvršnom postupku, i na tako proizvoljno utvrđenoj činjenici zasnovao svoju odluku o obustavi izvršnog postupka, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. 25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 26. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 27. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud obustavio postupak izvršenja pravosnažne presude kojom je izvršenik obavezan da apelantu isplati novčani dug, a odluka o obustavi je utemeljena na činjenici da je izvršenik dug platio pravnom subjektu kojeg su osnovala ista lica koja su osnovala apelanta. Također, Ustavni sud smatra pogrešnim zaključak Apelacionog suda da činjenica da je nad apelantom otvoren postupak likvidacije, a da su isti subjekti neposredno nakon toga osnovali novi pravni subjekt kojem je izvršenik platio dug, oslobađa izvršenika obaveze plaćanja duga. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2134/05, rješavajući apelaciju Milorada Čambera, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Čambera. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-198/02 od 17. lipnja 2005. godine i Djelomična presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-1987/99 od 7. srpnja 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Čam ber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Radovan Čam ber iz Gradiške, podnio je 12. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-198/02 od 17. lipnja 2005. godine i protiv Djelomične presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1987/99 od 7. srpnja 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, zatraženo je 14. srpnja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju su primljeni od Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske 28. srpnja 2006. godine, od Okružnog suda 2. kolovoza 2006. godine i od Osnovnog suda 13. rujna 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, primljeni odgovori su dostavljeni apelantu 16. studenog 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. srpnja 1999. godine podnio tužbu pred Osnovnim sudom protiv prvotuženog poslodavca, GDP "20. oktobar" i drugotuženog Fonda za zdravstveno osiguranje, radi isplate pripadajuće mu naknade za vrijeme bolovanja od 10. prosinca 1995. godine do 3. svibnja 1999. godine. Drugotuženi je istaknuo prigovor pasivne legitimacije, jer nikada nije od prvotuženog, dakle poslodavca, dobio račun za isplatu naknade za bolovanje preko 120 dana. U međuvremenu je apelant povukao tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, zbog čega je Osnovni sud donio Rješenje broj P-1987/99 od 24. prosinca 1999. godine, kojim se prima na znanje povlačenje tužbe. Nakon toga, Osnovni je sud 7. srpnja 2000. godine donio Djelomičnu presudu broj P-1987/99, kojom u izreci navodi da se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, s tim što se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu, dok se iz obrazloženja presude može zaključiti da je ovom presudom prvostupanjski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. 7. Apelant je uložio priziv protiv ove Odluke Okružnom sudu, koji je Presudom broj Ž-198/02 od 17. lipnja 2005. godine priziv odbio i Djelomičnu presudu potvrdio u cijelosti. Ovaj je sud potvrdio da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika po istaknutom prigovoru pasivne legitimacije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant u apelaciji navodi da mu je navedenim sudskim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u svom odgovoru navodi da nije bilo kršenja bilo kojeg apelantovog prava. 10. Okružni sud smatra da su pobijane odluke donesene sukladno važećim propisima. 11. Osnovni sud smatra da je apelacija preuranjena, obzirom da o glavnom tužbenom zahtjevu, onomu koji je usmjeren poslodavcu, još nije odlučeno. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Povlačenje tužbe Članak 193. st. 1, 2. i 3. Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što se tuženi upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 15 dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Povučena tužba smatra se kao da nije bila ni podnesena i može se ponovno podnijeti. Pripremno ročište i odgovor na tužbu Članak 288. stavak 2. Pored rješenja koja je ovlašten da donosi po prethodnom ispitivanju tužbe, na pripremnom ročištu predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbačaju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena... Djelomična presuda Članak 329. Ako su od više tužbenih zahtjeva, uslijed priznanja ili na temelju raspravljanja, samo neki sazrjeli za konačnu odluku ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazreo za konačnu odluku, sud može u pogledu sazrjelih zahtjeva, odnosno dijela zahtjeva, zaključiti raspravu i donijeti presudu (djelomična presuda). Djelomičnu presudu sud može donijeti i kada je podnijeta protutužba, ako je za odluku sazrio samo zahtjev tužbe ili zahtjev protutužbe. Pri ocjeni pitanja da li će donijeti djelomičnu presudu, sud će naročito uzeti u obzir veličinu zahtjeva ili dijela zahtjeva koji je sazrio za odluku. U pogledu pravnih lijekova i izvršenja djelomična presuda smatra se kao samostalna presuda. Pravomoćnost presude Članak 333. stavak 2. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravomoćno presuđena, te ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-198/02 od 17. lipnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 13. kolovoza 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...)(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, a što se ogleda u donošenju djelomične presude, kojom su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i u utvrđivanju da drugotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, dok su o tom istom pitanju pola godine ranije donijeli rješenja o povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženika, dakle, dva puta o istoj stvari odlučili a na drukčiji način. 21. U svezi navedenog, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede izvođenja i procjene dokaza, kao i glede primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine). Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti na koji su način na dokazane činjenice primijenili materijalno pravo. Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ima osnova da procijeni postojanje arbitrarnosti prigodom načina na koji primjenjuju materijalno pravo redoviti sudovi, jer je to od bitnog značaja za zaštitu apelantovih ustavnih prava. 22. Osnovni je sud prvo donio Rješenje o povlačenju tužbe 24. prosinca 1999. godine. U tom je rješenju navedeno da se smatra kao da tužba u odnosu na drugotuženika nije ni bila podnijeta, te se u istoj pravnoj stvari može ponovno podnijeti. Također je navedeno da se zastupnici prvotuženog i drugotuženog nisu protivili povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženog. Prema tomu, Rješenje o povlačenju tužbe je doneseno sukladno članku 193. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, važećeg u vrijeme donošenja tog rješenja. Naime, odredbom navedenog članka je određeno da tužitelj može povući tužbu protiv tuženika sve do zaključenja glavne rasprave, ukoliko se ovaj tomu ne usprotivi. U ovom slučaju, prema navodima u Rješenju, drugotuženik se nije usprotivio povlačenju tužbe, te od dana kada je Rješenje doneseno ima se smatrati kako tužba u odnosu na drugotuženika nikada i nije podnijeta. S tim u svezi, apelant opravdano postavlja pitanje na koji je način onda mogao Osnovni sud donijeti, a Okružni sud potvrditi, djelomičnu presudu 7. srpnja 2000. godine, dakle pola godine nakon donošenja rješenja, kojom se meritorno odbija apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Djelomična presuda, prema članku 239. Zakona o parničnom postupku, ima značaj konačne presude u odnosu na zahtjev koji je njome riješen, te po njezinoj pravomoćnosti nije moguće više nikada taj isti zahtjev postaviti pred sudom. Dakle, radi se o jednom presuđenoj stvari, koju više nije moguće utužiti, za razliku od povučenog zahtjeva, kojeg je moguće ponovno postaviti pred sudom. Prema tomu, djelomična presuda za apelanta ima negativnu posljedicu koja se ogleda u tomu da on više ne može od drugotuženika sudskim putem zahtijevati naknadu kako je to bio učinio u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu. 23. Slijedom iznijetog, Ustavni sud smatra da Osnovni sud nije mogao donijeti, pa prema tomu niti Okružni sud potvrditi, djelomičnu presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev protiv drugotuženog u ovom slučaju, obzirom da je pola godine ranije taj isti sud donio rješenje o povlačenju tužbe protiv drugotuženog, po kojemu tužba u odnosu na drugotuženoga nikada i nije podnijeta. Dakle, Osnovni je sud donio, a Okružni sud potvrdio, djelomičnu presudu po zahtjevu za koji se, sukladno članku 193. Zakona o parničnom postupku, smatra da nije ni podnesen, što doista u ovom slučaju predstavlja proizvoljno suđenje i jednog i drugog suda. Zbog toga, Ustavni sud konstatira da je u ovom slučaju, proizvoljnom primjenom materijalnog prava Osnovnog suda i Okružnog suda, došlo do povrede prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Imajući u vidu zaključak u svezi s povredom prava na pravično suđenje u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode koji se odnose na povredu prava na imovinu, zagarantiranu člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 25. U slučaju kada sudovi u donošenju odluka postupaju mimo načina koji je određen imperativnim zakonskim normama, bez bilo kakvog obrazloženja za takvo postupanje, Ustavni sud neizbježno konstatira proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, što svakako predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2134/05, rješavajući apelaciju Milorada Čambera, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Čambera. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine i Djelimična presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-1987/99 od 7. jula 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milorad Čam ber (u daqnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Radovan Čam ber iz Gradiške, podnio je 12. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine i protiv Djelimične presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1987/99 od 7. jula 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Fonda zdravstvenog osigurawa Republike Srpske, zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju su primljeni od Fonda zdravstvenog osigurawa Republike Srpske 28. jula 2006. godine, od Okružnog suda 2. avgusta 2006. godine i od Osnovnog suda 13. septembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, primljeni odgovori su dostavljeni apelantu 16. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 30. jula 1999. godine podnio tužbu pred Osnovnim sudom protiv prvotuženog poslodavca, GDP "20. oktobar" i drugotuženog Fonda za zdravstveno osiguranje, radi isplate naknade koja mu pripada za vrijeme bolovawa od 10. decembra 1995. godine do 3. maja 1999. godine. Drugotuženi je istakao prigovor pasivne legitimacije, jer nikada nije od prvotuženog, dakle poslodavca, dobio račun za isplatu naknade za bolovanje preko 120 dana. U međuvremenu apelant je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, zbog čega je Osnovni sud donio Rješenje broj P-1987/99 od 24. decembra 1999. godine, kojim se prima na znanje da je tužba povučena. Nakon toga, Osnovni sud je 7. jula 2000. godine donio Djelimičnu presudu broj P-1987/99, kojom u izreci navodi da se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, s tim što se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu, dok iz obrazložewa presude može da se zakquči da je ovom presudom prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. 7. Apelant je uložio žalbu protiv ove Odluke Okružnom sudu, koji je Presudom broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine žalbu odbio i Djelimičnu presudu potvrdio u cijelosti. Ovaj sud je potvrdio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika po istaknutom prigovoru pasivne legitimacije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant u apelaciji navodi da mu je navedenim sudskim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Fond zdravstvenog osigurawa Republike Srpske u svom odgovoru navodi da nije bilo kršewa bilo kog apelantovog prava. 10. Okružni sud smatra da su osporavane odluke donesene u skladu sa važećim propisima. 11. Osnovni sud smatra da je apelacija preuranjena, s obzirom da o glavnom tužbenom zahtjevu, onom koji je usmjeren poslodavcu, još nije odlučeno. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Povlačenje tužbe Član 193 st. 1, 2 i 3 Tužilac može da povuče tužbu bez pristanka tuženog prije nego što se tuženi upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba može da se povuče i kasnije, sve do zakqučewa glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 15 dana od dana obavještewa o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatraće se da je pristao na povlačenje. Povučena tužba smatra se kao da nije bila ni podnesena i može ponovo da se podnese. Pripremno ročište i odgovor na tužbu Član 288 stav 2 Pored rješewa koja je ovlašćen da donosi po prethodnom ispitivanju tužbe, na pripremnom ročištu predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbacivanju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravosnažno presuđena... Djelimična presuda Član 329 Ako su od više tužbenih zahtjeva, uslijed priznawa ili na osnovu raspravljanja, samo neki sazreli za konačnu odluku ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u pogledu sazrelih zahtjeva, odnosno dijela zahtjeva, da zakquči raspravu i donese presudu (djelimična presuda). Djelimičnu presudu sud može da donese i kada je podnesena protivtužba, ako je za odluku sazrio samo zahtjev tužbe ili zahtjev protivtužbe. Pri ocjeni pitawa da li će donijeti djelimičnu presudu, sud će naročito uzeti u obzir veličinu zahtjeva ili dijela zahtjeva koji je sazrio za odluku. U pogledu pravnih lijekova i izvršewa djelimična presuda smatra se kao samostalna presuda. Pravosnažnost presude Član 333 stav 2 Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, te ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu." 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporavanu presudu apelant je primio 13. avgusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo, a što se ogleda u donošenju djelimične presude, kojom su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i u utvrđivanju da drugotuženik nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, dok su o tom istom pitanju pola godine ranije donijeli rješewa o povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženika, dakle, dva puta o istoj stvari odlučili a na drugačiji način. 21. U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu izvođewa i procjene dokaza, kao i u pogledu primjene materijalnog prava, sem ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti na koji su način na dokazane činjenice primijenili materijalno pravo. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ima osnova da procijeni postojanje arbitrarnosti prilikom načina na koji primjenjuju materijalno pravo redovni sudovi, jer je to od bitnog značaja za zaštitu apelantovih ustavnih prava. 22. Osnovni sud prvo je donio Rješenje o povlačenju tužbe 24. decembra 1999. godine. U tom Rješenju navedeno je da se smatra kao da tužba u odnosu na drugotuženika nije ni bila podnesena, te u istoj pravnoj stvari može ponovo da se podnese. Takođe je navedeno da se zastupnici prvotuženog i drugotuženog nisu protivili povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženog. Shodno tome, Rješenje o povlačenju tužbe je doneseno u skladu sa članom 193 st. 1, 2 i 3 Zakona o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme kada je doneseno to rješenje. Naime, odredbom navedenog člana određeno je da tužilac može da povuče tužbu protiv tuženika sve dok se ne zakquči glavna rasprava, ukoliko se ovaj tome ne usprotivi. U ovom slučaju, shodno navodima u Rješenju, drugotuženik se nije usprotivio povlačenju tužbe, te od dana kada je Rješenje doneseno treba da se smatra kako tužba u odnosu na drugotuženika nikada i nije podnesena. S tim u vezi, apelant opravdano postavlja pitanje na koji način je onda mogao Osnovni sud da donese, a Okružni sud da potvrdi, djelimičnu presudu 7. jula 2000. godine, dakle pola godine nakon što je doneseno rješenje, kojom se meritorno odbija apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Djelimična presuda, shodno članu 239 Zakona o parničnom postupku, ima značaj konačne presude u odnosu na zahtjev koji je wome riješen, te po njenoj pravosnažnosti nije moguće da se više ikada taj isti zahtjev postavi pred sudom. Dakle, radi se o jednom presuđenoj stvari, koju više nije moguće utužiti, za razliku od povučenog zahtjeva, kog je moguće ponovno postaviti pred sudom. Shodno tome, djelimična presuda za apelanta ima negativnu posljedicu koja se ogleda u tome da on više ne može od drugotuženika sudskim putem da zahtijeva naknadu kako je to bio učinio u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu. 23. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da Osnovni sud nije mogao da donese, pa shodno tome niti Okružni sud da potvrdi, djelimičnu presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev protiv drugotuženog u ovom slučaju, s obzirom da je pola godine ranije taj isti sud donio rješenje o povlačenju tužbe protiv drugotuženog, po kom tužba u odnosu na drugotuženog nikada i nije podnesena. Dakle, Osnovni sud je donio, a Okružni sud potvrdio, djelimičnu presudu po zahtjevu za koji se, u skladu sa članom 193 Zakona o parničnom postupku, smatra da nije ni podnesen, što zaista u ovom slučaju predstavlja proizvoqno suđenje i jednog i drugog suda. Zbog toga, Ustavni sud konstatuje da je u ovom slučaju, proizvoqnom primjenom materijalnog prava Osnovnog suda i Okružnog suda, došlo do povrede prava na pravično suđenje zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. Imajući u vidu zakqučak u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode koji se odnose na povredu prava na imovinu, zagarantovanu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 25. U slučaju kada sudovi u donošenju odluka postupaju mimo načina koji je određen imperativnim zakonskim normama, bez bilo kakvog obrazložewa za takvo postupanje, Ustavni sud neizbježno konstatuje proizvoqnost u primjeni materijalnog prava, što svakako predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2134/05, rješavajući apelaciju Milorada Čambera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Čambera. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine i Djelimična presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-1987/99 od 7. jula 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Čam ber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Radovan Čam ber iz Gradiške, podnio je 12. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine i protiv Djelimične presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1987/99 od 7. jula 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovori na apelaciju su primljeni od Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske 28. jula 2006. godine, od Okružnog suda 2. augusta 2006. godine i od Osnovnog suda 13. septembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, primljeni odgovori su dostavljeni apelantu 16. novembra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. jula 1999. godine podnio tužbu pred Osnovnim sudom protiv prvotuženog poslodavca, GDP "20. oktobar" i drugotuženog Fonda za zdravstveno osiguranje, radi isplate naknade koja mu pripada za vrijeme bolovanja od 10. decembra 1995. godine do 3. maja 1999. godine. Drugotuženi je istaknuo prigovor pasivne legitimacije, jer nikada nije od prvotuženog, dakle poslodavca, dobio račun za isplatu naknade za bolovanje preko 120 dana. U međuvremenu je apelant povukao tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, zbog čega je Osnovni sud donio Rješenje broj P-1987/99 od 24. decembra 1999. godine, kojim se prima na znanje povlačenje tužbe. Nakon toga, Osnovni sud je 7. jula 2000. godine donio Djelimičnu presudu broj P-1987/99, kojom u izreci navodi da se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, s tim što se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu, dok se iz obrazloženja presude može zaključiti da je ovom presudom prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. 7. Apelant je uložio žalbu protiv ove Odluke Okružnom sudu, koji je Presudom broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine žalbu odbio i Djelimičnu presudu potvrdio u cijelosti. Ovaj sud je potvrdio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika po istaknutom prigovoru pasivne legitimacije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant u apelaciji navodi da mu je navedenim sudskim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u svom odgovoru navodi da nije bilo kršenja bilo kojeg apelantovog prava. 10. Okružni sud smatra da su pobijane odluke donesene u skladu s važećim propisima. 11. Osnovni sud smatra da je apelacija preuranjena, s obzirom da o glavnom tužbenom zahtjevu, onom koji je usmjeren poslodavcu, još nije odlučeno. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Povlačenje tužbe Član 193. st. 1, 2. i 3. Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što se tuženi upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 15 dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Povučena tužba smatra se kao da nije bila ni podnesena i može se ponovno podnijeti. Pripremno ročište i odgovor na tužbu Član 288. stav 2. Pored rješenja koja je ovlašten da donosi po prethodnom ispitivanju tužbe, na pripremnom ročištu predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbačaju tužbe, ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena... Djelimična presuda Član 329. Ako su od više tužbenih zahtjeva, uslijed priznanja ili na osnovu raspravljanja, samo neki sazreli za konačnu odluku ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u pogledu sazrelih zahtjeva, odnosno dijela zahtjeva, zaključiti raspravu i donijeti presudu (djelimična presuda). Djelimičnu presudu sud može donijeti i kada je podnijeta protutužba, ako je za odluku sazrio samo zahtjev tužbe ili zahtjev protutužbe. Pri ocjeni pitanja da li će donijeti djelimičnu presudu, sud će naročito uzeti u obzir veličinu zahtjeva ili dijela zahtjeva koji je sazrio za odluku. U pogledu pravnih lijekova i izvršenja djelimična presuda smatra se kao samostalna presuda. Pravomoćnost presude Član 333. stav 2. Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravomoćno presuđena, te ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu." VI. Dopustivost 13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Ž-198/02 od 17. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 13. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, a što se ogleda u donošenju djelimične presude, kojom su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i u utvrđivanju da drugotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, dok su o tom istom pitanju pola godine ranije donijeli rješenja o povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženika, dakle, dva puta o istoj stvari odlučili a na drugačiji način. 21. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, kao i u pogledu primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti na koji su način na dokazane činjenice primijenili materijalno pravo. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ima osnova da procijeni postojanje arbitrarnosti prilikom načina na koji primjenjuju materijalno pravo redovni sudovi, jer je to od bitnog značaja za zaštitu apelantovih ustavnih prava. 22. Osnovni sud je prvo donio Rješenje o povlačenju tužbe 24. decembra 1999. godine. U tom Rješenju je navedeno da se smatra kao da tužba u odnosu na drugotuženika nije ni bila podnijeta, te se u istoj pravnoj stvari može ponovno podnijeti. Također je navedeno da se zastupnici prvotuženog i drugotuženog nisu protivili povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženog. Prema tome, Rješenje o povlačenju tužbe je doneseno u skladu s članom 193. st. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, važećeg u vrijeme donošenja tog rješenja. Naime, odredbom navedenog člana je određeno da tužitelj može povući tužbu protiv tuženika sve do zaključenja glavne rasprave, ukoliko se ovaj tome ne usprotivi. U ovom slučaju, prema navodima u Rješenju, drugotuženik se nije usprotivio povlačenju tužbe, te od dana kada je Rješenje doneseno ima se smatrati kako tužba u odnosu na drugotuženika nikada i nije podnijeta. S tim u vezi, apelant opravdano postavlja pitanje na koji način je onda mogao Osnovni sud donijeti, a Okružni sud potvrditi, djelimičnu presudu 7. jula 2000. godine, dakle pola godine nakon donošenja rješenja, kojom se meritorno odbija apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika. Djelimična presuda, prema članu 239. Zakona o parničnom postupku, ima značaj konačne presude u odnosu na zahtjev koji je njome riješen, te po njenoj pravomoćnosti nije moguće više nikada taj isti zahtjev postaviti pred sudom. Dakle, radi se o jednom presuđenoj stvari, koju više nije moguće utužiti, za razliku od povučenog zahtjeva, kojeg je moguće ponovno postaviti pred sudom. Prema tome, djelimična presuda za apelanta ima negativnu posljedicu koja se ogleda u tome da on više ne može od drugotuženika sudskim putem zahtijevati naknadu kako je to bio učinio u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu. 23. Slijedom iznijetog, Ustavni sud smatra da Osnovni sud nije mogao donijeti, pa prema tome niti Okružni sud potvrditi, djelimičnu presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev protiv drugotuženog u ovom slučaju, s obzirom da je pola godine ranije taj isti sud donio rješenje o povlačenju tužbe protiv drugotuženog, po kojem tužba u odnosu na drugotuženog nikada i nije podnijeta. Dakle, Osnovni sud je donio, a Okružni sud potvrdio, djelimičnu presudu po zahtjevu za koji se, u skladu s članom 193. Zakona o parničnom postupku, smatra da nije ni podnesen, što zaista u ovom slučaju predstavlja proizvoljno suđenje i jednog i drugog suda. Zbog toga, Ustavni sud konstatira da je u ovom slučaju, proizvoljnom primjenom materijalnog prava Osnovnog suda i Okružnog suda, došlo do povrede prava na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Imajući u vidu zaključak u vezi s povredom prava na pravično suđenje u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode koji se odnose na povredu prava na imovinu, zagarantiranu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 25. U slučaju kada sudovi u donošenju odluka postupaju mimo načina koji je određen imperativnim zakonskim normama, bez bilo kakvog obrazloženja za takvo postupanje, Ustavni sud neizbježno konstatira proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, što svakako predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove Odluke. 27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2158/05, rješavajući apelaciju Željka Zeca i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Željka Zeca, Slobodanke Koljančić i Radmile Vranješ, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine, kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Željko Zec, Slobodanka Koljančić i Radmila Vranješ (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Jasna Babić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 21. listopada 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Nove Banjalučke banke" d.d. Banjaluka, koja je pravni slijednik Privredne Banke Sarajevo, Osnovna banka "Banjaluka" Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 1. studenoga 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 16. studenoga 2005. godine, a prvotužena 28. studenoga 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i prvotužene su dostavljeni apelantima 6. listopada 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine s pravnim prednikom prvotužene zaključili ugovore o oročavanju dinarskih sredstava štednje, koja potiču od prodaje konvertibilnih deviza banci, s ciljem da osiguraju uposlenje u obrtničkoj frizerskoj organizaciji, koja je pravni prednik ODP "Relaks" Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Dinarski je iznos oročen na razdoblje od 10 godina, uz godišnju kamatu od 8%, s tim što se prvotužena obvezala da će oročeni iznos otpočeti vraćati apelantima nakon isteka roka od pet godina od zaključivanja ugovora i to u pet jednakih godišnjih obroka, a da će po isplati posljednje rate obračunati i isplatiti ugovorenu kamatu. Prodaja deviza i oročavanje dinarskih sredstava je izvršeno pod uvjetom da prvotužena zaključi ugovor o investicijskom kreditu s drugotuženim, koji je osigurao posao apelantima. 7. Apelanti su protiv prvotužene i drugotuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate valoriziranog iznosa dinarskih sredstava oročenih i deponiranih kod prvotužene s pripadajućom kamatom ili utvrđenja prava suvlasništva na poslovnom objektu drugotuženog, u čiju su izgradnju uložena oročena sredstva. Osnovni je sud, međupresudom broj P-871/99 od 5. rujna 2000. godine, ustvrdio da je utemeljen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu prema zaključenim ugovorima o oročavanju dinarskih sredstava od 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine. Također, odlučeno je da će o visini potraživanja po navedenim ugovorima, utemeljenosti tužbenog zahtjeva prema drugotuženom i visini parničnih troškova, sud odlučiti po pravomoćnosti međupresude. 8. Protiv navedene međupresude prvotužena je izjavila priziv, koji je odbijen Presudom Okružnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-222/01 od 2. travnja 2002. godine i prvostupanjska međupresuda je potvrđena. 9. Protiv drugostupanjske je presude prvotužena izjavila reviziju. Vrhovni je sud pobijanom Presudom broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine uvažio reviziju prvotužene i preinačio drugostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženu tako što je preinačena prvostupanjska međupresuda i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen. 10. U obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda se navodi da nije pravilna odluka prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj utemeljen, niti da iz ugovora o oročenom štednom ulogu proizlazi obveza prvotužene da svakom apelantu isplati dinarski iznos protuvrijednosti prodanih deviznih sredstava, kako je obrazloženo u prvostupanjskoj međupresudi. Vrhovni sud također ističe da nije pravilna ni odluka drugostupanjskog suda, kojom je prvostupanjska međupresuda potvrđena i dopunjena stavom da promjene do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora ne mogu uticati na prava i obveze ugovornih strana, jer da ugovor predstavlja izraz volje ravnopravnih ugovarača, pa ga samo oni sporazumno mogu mijenjati, sukladno načelu slobode određivanja obligacijskih odnosa iz članka 10. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prvotužena obvezna, temeljem članka 1035. stavak 2. ZOO, vratiti apelantima na njihov zahtjev prijeporni iznos s kamatom. 11. Vrhovni je sud ocijenio pravnu narav predmetnog pravnog posla između apelanata i prvotužene kao oročeni ulog na štednju, što je jedan od oblika bankarskog novčanog depozita iz članka 1035. ZOO-a. U obrazloženju kauze ovakvog pravnog posla se, dalje, ističe da zaključivanjem ugovora o oročenom štednom ulogu de po nent ima za cilj ostvarivanje određene dobiti u visini ugovorene kamate na deponirana novčana sredstva, koja je po pravilu veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita ili uloga na štednju po viđenju. S druge strane, time banka stiče pravo da u roku koji je označen ugovorom deponiranim sredstvima slobodno raspolaže, plasira ih ili investira u druge bankarske poslove. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zaključivanja ugovora o novčanom depozitu između apelanata i prvotužene od 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine, a prije isteka roka oročavanja, došlo do visoke stope inflacije u razdoblju od 1990. godine do konca 1993. godine, a i denominacije dinara. Zbog toga očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni apelanti kao deponenti, a ni banka, jer bez obzira što su banke pokušavale svojom poslovnom politikom visinu kamatne stope uskladiti s inflacijom, inflacija je višestruko prelazila ugovorene kamatne stope, dok se istodobno i realna vrijednost glavnice smanjivala. 12. Dalje, Vrhovni je sud naveo da se u uvjetima visoke inflacije, kao što je ovdje slučaj, primjenjuje, u pravilu, načelo monetarnog nominalizma iz članka 394. ZOO-a. Prema ovom načelu, kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Strogo djelovanje monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa sukladno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja, odnosno drugim načelima propisanim navedenim Zakonom. Za revalorizaciju u uvjetima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uvjetuju okolnosti pod kojima je utemeljen obligacijski odnos, što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredaba, a osobito utvrđenjem cilja koji se njegovim ustrojem očekuje. Vrhovni je sud zaključio da u konkretnom slučaju pristanak apelanata da štednju i dalje drže kod prvotužene pod uvjetima iz ugovora o štednom ulogu, u smislu članka 18. i članka 133. ZOO, kada su ih poslije zaključivanja ugovora o oročavanju uloga na štednju pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija), predstavlja izostanak pozornosti apelanata koja se u ovoj vrsti obligacijskih odnosa zahtijeva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovo isključuje odgovornost banke, kao druge ugovorne strane, za štetu i oslobađa ovu tuženu od obveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valoriziranom iznosu. Vrhovni je sud istaknuo da bi obvezivanje prvotužene da apelantima vrati valorizirani iznos štednog uloga bilo oprečno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti, na kojima se temelji pravilo o valoriziranju novčanih obveza iz 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. članka 15. ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni je sud uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističu da nije razvidno na temelju čega Vrhovni sud zaključuje da apelanti nisu sa dužnom pozornošću skrbili o svojim sredstvima i da nisu poduzimali nikakve pravne radnje s ciljem da zaštite svoja sredstva, jer su apelanti bez uspjeha pokušali zaštititi svoja prava pred sudom tako što su 1989. godine pokrenuli parnični postupak protiv obje tužene, a radi izmjene ugovora zbog "galopirajuće" inflacije. Apelanti dalje navode da je tužba zavedena pod brojem P-1422/89, a u 1995. godini je sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, zbog navodnih propusta apelanata. Pored navedenog, ističu da je Vrhovni sud u postupku protiv istog tuženog, u istoj pravnoj stvari, po tužbi Ostoje Sjenice, koji je istim povodom zaključio pravni posao sa tuženima, donio drukčiju odluku. Naime, apelanti navode da je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine, odbio reviziju tužene banke protiv odluka nižestupanjskih sudova kojima je usvojena tužba Ostoje Sjenice za povrat deviznih sredstava prodanih banci. Pored toga, apelanti ističu da je ravnatelj Glavne podružnice "Nove Banjalučke banke" Srđan Šuput rođak po tazbini u drugom koljenu Petru Bajiću, sucu izvjestitelju u revizijskom postupku, što je po Zakonu o parničnom postupku osnova za izuzeće suca. Apelanti smatraju da je iz navedenih razloga Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje apelanata. Apelanti se pozivaju i na praksu bivšeg Doma za ljudska prava u kojoj je utvrđeno da depoziti predstavljaju ekonomska sredstva, bez obzira na financijsku situaciju u bankama ili na opću situaciju u državi, pa ističu da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su razlozi za pobijanje njegove presude identični onima koje su apelanti isticali tijekom postupka kao tužitelji. Vrhovni sud ukazuje da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine, u predmetu po tužbi Ostoje Sjenice protiv istog tuženog, navodeći da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u tom predmetu također uvažio reviziju tužene banke, te obje nižestupanjske presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U prilogu odgovora na apelaciju, Vrhovni je sud dostavio prijepis navedene odluke. Stoga, Vrhovni sud ostaje kod razloga i navoda, kako glede činjenica koje nisu bile prijeporne među parničnim strankama, tako i glede materijalnog prava citiranog u pobijanoj presudi. 15. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neutemeljena, jer, oprečno navodima apelacije, Vrhovni sud nije u istoj pravnoj stvari donio drukčiju odluku po reviziji koju je ovaj sudionik u postupku izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-696/98 od 2. ožujka 1999. godine. Naime, prvotužena također ističe da je Presudom broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine Vrhovni sud uvažio njezinu reviziju i obje nižestupanjske presude kojim je bio usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Ostoje Sjenice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Prvotužena, kao sudionica u postupku, ističe da nisu utemeljeni navodi apelacije o povredi prava na nepristrano suđenje zbog tazbinske veze suca izvjestitelja u revizijskom postupku i ravnatelja organizacijskog dijela prvotužene, budući da taj organizacijski dio nema svojstvo pravne osobe, niti je ravnatelj tog organizacijskog dijela zakonski zastupnik prvotužene, pa samim tim nije ni bilo osnova za izuzećem suca izvjestitelja prema članku 357. točka 2. ZPP-a. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 15. U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Članak 18. (1) Sudionik u obligacijskom odnosu je dužan u izvršavanju svoje obveze postupati sa pozornošću koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacijskih odnosa (pozornost dobrog gospodarstvenika, odnosno pozornost dobrog domaćina). Članak 46. (1) Ugovorna se obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Članak 133. (1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih više ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u tolikoj mjeri da je očevidno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine. (2) Raskid ugovora se ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme zaključenja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ako ih je mogla izbjeći i savladati. (3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozvati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njezine obveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene. (5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga. Članak 394. Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Članak 1035. (1) Ugovor o depozitu je zaključen kada se banka obvezala primiti, a de po nent položiti kod banke određeni novčani iznos. (2) Ovim ugovorom banka stiče pravo raspolaganja novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim ugovorom." 17. U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list SFRJ" broj 83/89) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim se Zakonom utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni di nar (u nastavku teksta: di nar) stupanjem na snagu ovog Zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Di nar se dijeli na 100 para. Članak 2. Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. prosinca 1991. godine. Š...Ć Članak 6. Iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obvezama izdanim, odnosno nastalim do 31. prosinca 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz članka 1. ovog Zakona. Š...Ć Članak 8. Poduzeća, banke i druge pravne osobe, društveno-političke zajednice i njihova tijela, kao i fizičke osobe koje su obvezne voditi poslovne knjige izvršit će preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz članka 1. ovog zakona prema stanju na dan 31. prosinca 1989. godine. Od 1. siječnja 1990. godine sva novčana primanja i izdavanja vršit će se u dinarima iz članka 1. ovog Zakona." 18. U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 10/92) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Novčana jedinica u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini je di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para. Članak 2. Narodna banka Srpske Republike Bosne i Hercegovine izdat će novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. srpnja 1992. godine od kada će se di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine na teritoriju Srpske Republike Bosne i Hercegovine primjenjivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja za sva pravne i fizičke osobe. Članak 3. Vrijednost dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći di nar Jugoslavije je 1:10 tj. jedan di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu će biti izvršena zamjena." 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Članak 357. Sudac ne može suditi: 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji bilo kog stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili mu je bračni drug, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stupnja, bez obzira jesu li brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi, mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu su presudu apelanti primili 6. rujna 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. listopada 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti pobijaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Neprijeporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obveza apelanata, obzirom da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na povrat novčanih sredstava deponiranih po ugovoru o oročenoj štednji kod prvotužene i na utvrđivanje prava suvlasništva nad nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Ustavni sud je, stoga, mjerodavan ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Navodi apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda, koji je preinačio nižestupanjske presude koje su bile donesene u korist apelanata, potom na povredu prava na jednakopravnost građana pred zakonom, jer je navodno isti sud u istoj pravnoj situaciji donio drukčiju presudu, te na povredu prava na nepristran sud, budući da je u donošenju pobijane presude sudjelovao sudac koji je, po ocjeni apelanata, morao biti izuzet. 28. U svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 29. Vrhovni je sud, na temelju neprijepornog činjeničnog stanja, usvojio drukčiji zaključak glede primjene materijalnog prava u odnosu na nižestupanjske sudove. Naime, Vrhovni je sud zaključio da, u smislu čl. 18. i 133. ZOO, propust apelanata da postupe s dužnom pozornošću u slučaju izmijenjenih okolnosti, nastalih nakon zaključivanja ugovora, oslobađa prvotuženu obveze isplaćivanja valoriziranog iznosa deponiranih dinarskih sredstava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da u konkretnom slučaju nema mjesta odgovornosti prvotužene za isplatu valoriziranog iznosa dinarske štednje. Ustavni sud smatra da navod apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelanti nisu postupali s dužnom pozornošću u smislu članka 18. ZOO, s ciljem sprečavanja štetnih posljedica denominacije i hiperinflacije na vrijednost njihovog dinarskog depozita oročenog kod prvotužene, jer su protiv obje tužene podnosili tužbu, ne dovodi u dvojbu zaključke Vrhovnog suda, donijete na temelju neprijepornog činjeničnog stanja. Naime, podnesena je tužba 1989. godine imala tužbeni zahtjev upravljen na izmjenu a ne na raskid ugovora, a i za takvu tužbu, zbog propusta apelanata, 1995. godine je utvrđeno da se smatra povučenom. Međutim, da bi kriterij postupanja s dužnom pozornošću u smislu članka 18. ZOO bio zadovoljen, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su mogli jednostranom izjavom volje raskinuti ugovor o oročenju dinarskog depozita kod prvotužene, što bi umanjilo negativne efekte denominacije i hiperinflacije na oročena dinarska sredstva. Stoga je razumna i prihvatljiva ocjena Vrhovnog suda da su tuženi oslobođeni odgovornosti i obveze, budući da su apelanti kao deponenti propustili tražiti vraćanje štednog uloga, odnosno raskid ugovora o oročenom štednom ulogu, čime su ustvari pristali svoju dinarsku štednju i dalje držati kod tužene banke, iako su morali znati za veliki rizik koji takav pravni posao u uvjetima hiperinflacije predstavlja, imajući u vidu realne ekonomske uvjete u društvu. 30. U odnosu na navod o povredi prava na jednakopravnost, Ustavni je sud ustvrdio da je navod apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog različite sudske prakse u istovjetnoj pravnoj stvari potpuno neutemeljen. Naime, sasvim oprečno ovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u predmetu na koji su se apelanti pozvali, presudio na isti način kao i u pobijanoj presudi broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine. 31. Pored toga, neutemeljeni su i navodi o povredi prava na nepristran sud zbog toga što je u donošenju pobijane presude sudjelovao sudac koji se, po ocjeni apelanata, morao izuzeti. Naime, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, srodstvo po tazbini u drugom stupnju između suca izvjestitelja, koji je sudjelovao u radu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo pobijanu presudu i ravnatelja organizacijske jedinice prvotužene, koji nema svojstvo pravne osobe i koji nije zakonski zastupnik prvotužene, ne predstavlja osnovu za izuzeće suca u smislu članka 357. stavak 2. ZPP-a. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu. (...)." 34. Član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede navedenog prava apelanata, Ustavni sud najprije mora utvrditi jesu li apelanti titulari prava koja potpadaju pod opseg zaštite članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da je predmet spora povrat novčanih sredstava, koja se smatraju imovinom apelanata, proizlazi da su apelanti nositelji prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 36. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele presuda od 23. studenoga 1983, serija A, br. 70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. studenoga 1995, serija A, br. 332, točka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelanti tvrde da im je uskraćeno, predstavlja "posjed" odnosno "imovinu" u smislu značenja odredbi Europske konvencije, te stoga uživa zaštitu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 37. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, kojima je utvrđeno da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, je opće naravi i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva istog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stranica 29, stavak 51). 38. Apelanti nisu posebno obrazložili kršenje prava na imovinu, niti su se konkretno pozvali na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već smatraju da je ovo njihovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantima pobija pravo na isplatu novčanog duga uslijed monetarnih i zakonskih promjena koje su nastupile poslije zaključivanja ugovora, odnosno u vrijeme kada je oročeni dinarski depozit, sukladno zaključenom ugovoru, trebalo vratiti, nedvojbeno predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine. Obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 40. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanata imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 41. Prema prvom stavku članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nitko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je sukladno ovoj odredbi samo ako postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. Ova odredba znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi Europski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine). Dva osnovna oblika ometanja imovine, izražena u drugom i trećem pravilu, odnose se na lišavanje imovine i kontrolu korištenja imovine odnosno ograničenje upravljanja imovinom. Lišavanje imovine se može definirati kao oduzimanje predmeta imovine (oduzimanje stvari od vlasnika ili oduzimanje atributa imovine iz tog pravnog odnosa). Prema tomu, lišavanje je u suštini prijenos imovine sa vlasnika na drugu osobu, bilo fizičku ili pravnu. Lišavanje imovine se najčešće provodi jednim od akata države kao što je eksproprijacija, nacionalizacija ili konfiskacija, u kojim slučajevima se vrši prijenos imovine državnom tijelu ili, na temelju nekog zakonskog propisa po kojem je moguće izvršiti neposredni prijenos imovine, i nekoj pravnoj i fizičkoj osobi ili, kao u konkretnom slučaju, sudskom odlukom koja se temelji na primjeni određenog zakona. 42. U konkretnom slučaju Vrhovni je sud u pobijanoj presudi, na temelju neprijepornog činjeničnog stanja, primijenio članak 18. i članak 133. ZOO, te reviziju prvotužene prihvatio, a odbio tužbeni zahtjev apelanata. Prema tomu, Vrhovni je sud primijenio relevantne propise primjenjive na konkretnu situaciju, odnosno propise koji reguliraju obvezu sudionika u obligacijskim odnosima da postupa s dužnom pozornošću, kao i pravo da se zbog izmijenjenih okolnosti koje nastanu nakon zaključivanja ugovora, a zbog kojih se očevidno ne može ostvariti svrha ugovora, zahtijeva raskid ugovora. Uzimajući sve to u obzir, Vrhovni je sud zaključio da propust apelanata da ispoštuju navedene odredbe i time zaštite vlastita dinarska sredstva od obezvrjeđivanja zbog denominacije i hiperinflacije, oslobađa prvotuženu od obveze isplaćivanja valoriziranog iznosa deponiranih sredstava. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanata njihove imovine bilo sukladno zakonu. 43. Sljedeće pitanje, koje se nameće u svezi s ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavljaju li citirane zakonske odredbe, kao takve, izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno cilju koji se želi postići. S jedne strane, postoji javni interes da se cjelokupna sfera obligacijskih odnosa regulira na zakonit način. Međutim, s druge strane postoji, sa stajališta građana, kao sudionika u obligacijskim odnosima, obveza da u odnosu na preuzete ugovorne obveze i prava postupaju s dužnom pozornošću. U konkretnom slučaju ovo znači da su apelanti i nakon zaključivanja ugovora o oročenoj štednji novčanih sredstava trebali uskladiti svoje ponašanje prema novonastaloj situaciji, te nakon nastanka nepovoljnih ekonomskih okolnosti koje onemogućuju ostvarenje svrhe ugovora zaštititi oročena novčana sredstva i raskinuti ugovor. U oprečnom, oni snose posljedice propuštanja dužne pozornosti i pristanka da ta sredstva ostanu kod prvotužene, izložena nepovoljnom djelovanju hiperinflacije i denominacije. Pri tomu, apelanti nisu dovedeni u drukčiji položaj od ostalih sudionika u obligacijskim odnosima čija su dinarska sredstva u relevantnom razdoblju bila izložena nepovoljnim djelovanjima hiperinflacije i denominacije, odnosno na njih u konkretnom slučaju nije stavljen osobni i pretjeran teret. 44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, prigodom donošenja pobijane presude, kao javna vlast, umiješao u pravo apelanata na imovinu, tako da ih je lišio imovine primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu. Pri tomu je Vrhovni sud dovoljno vodio računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao razvidne i precizne razloge. 45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanata o postojanju kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo apelanata na mirno uživanje imovine i njihovo lišavanje tog prava bilo sukladno zakonu, da je imalo legitiman cilj i da je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu, zbog čega nije rezultiralo povredom prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2158/05, rješavajući apelaciju Žeqka Zeca i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Žeqka Zeca, Slobodanke Koljančić i Radmile Vranješ, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Žeqko Zec, Slobodanka Koljančić i Radmila Vranješ (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Nove Bawalučke banke" d.d. Bawa Luka, koja je pravni slijednik Privredne Banke Sarajevo, Osnovna banka "Bawa Luka" Bawa Luka (u daqnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 1. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. novembra 2005. godine, a prvotužena 28. novembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i prvotužene dostavljeni su apelantima 6. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine s pravnim prednikom prvotužene zakqučili ugovore o oročavanju dinarskih sredstava štednje, koja potiču od prodaje konvertibilnih deviza banci, s ciljem da obezbijede zaposlenje u zanatskoj frizerskoj organizaciji, koja je pravni prednik ODP "Relaks" Bawa Luka (u daqnjem tekstu: drugotuženi). Dinarski iznos je oročen na pe riod od 10 godina, uz godišnje kamate od 8%, s tim što se prvotužena obavezala da će oročeni iznos otpočeti da vraća apelantima nakon isteka roka od pet godina od zakqučivawa ugovora i to u pet jednakih godišwih obroka, a da će po isplati posljednje rate obračunati i isplatiti ugovorene kamate. Prodaja deviza i oročavanje dinarskih sredstava izvršeno je pod uslovom da prvotužena zakquči ugovor o investicionom kreditu sa drugotuženim, koji je obezbijedio posao apelantima. 7. Apelanti su protiv prvotužene i drugotuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate valorizovanog iznosa dinarskih sredstava oročenih i deponovanih kod prvotužene sa pripadajućom kamatom ili utvrđewa prava suvlasništva na poslovnom objektu drugotuženog, u čiju su izgradnju uložena oročena sredstva. Osnovni sud je, međupresudom broj P-871/99 od 5. septembra 2000. godine, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu shodno zakqučenim ugovorima o oročavanju dinarskih sredstava od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine. Takođe, odlučeno je da će o visini potraživawa po navedenim ugovorima, osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugotuženom i visini parničnih troškova, sud odlučiti po pravosnažnosti međupresude. 8. Protiv navedene međupresude prvotužena je izjavila žalbu, koja je odbijena Presudom Okružnog suda Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-222/01 od 2. aprila 2002. godine i prvostepena međupresuda je potvrđena. 9. Protiv drugostepene presude prvotužena je izjavila reviziju. Vrhovni sud je osporavanom Presudom broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine uvažio reviziju prvotužene i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. preinačio drugostepenu presudu u odnosu na prvotuženu tako što je preinačena prvostepena međupresuda i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen. 10. U obrazloženju osporavane presude Vrhovnog suda navodi se da nije pravilna odluka prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj osnovan, niti da iz ugovora o oročenom štednom ulogu proizilazi obaveza prvotužene da svakom apelantu isplati dinarski iznos protivvrijednosti prodatih deviznih sredstava, kako je obrazloženo u prvostepenoj međupresudi. Vrhovni sud takođe ističe da nije pravilna ni odluka drugostepenog suda, kojom je prvostepena međupresuda potvrđena i dopunjena stavom da promjene do kojih je došlo nakon zakqučewa ugovora ne mogu da utiču na prava i obaveze ugovornih strana, jer da ugovor predstavlja izraz volje ravnopravnih ugovarača, pa samo oni mogu sporazumno da ga mijewaju, u skladu sa principom slobode određivawa obligacionih odnosa iz člana 10 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/98, u daqnjem tekstu: ZOO), te da je prvotužena obavezna, po osnovu člana 1035 stav 2 ZOO, da apelantima na wihov zahtjev vrati sporni iznos sa kamatom. 11. Vrhovni sud je ocijenio pravnu prirodu predmetnog pravnog posla između apelanata i prvotužene kao oročeni ulog na štednju, što je jedan od oblika bankarskog novčanog depozita iz člana 1035 ZOO-a. U obrazloženju kauze ovakvog pravnog posla se, dalje, ističe da zakqučivanjem ugovora o oročenom štednom ulogu de po nent ima za ciq da ostvari određenu dobit u visini ugovorene kamate na deponovana novčana sredstva, koja je po pravilu veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita ili uloga na štednju po viđenju. Sa druge strane, time banka stiče pravo da u roku koji je označen ugovorom deponovanim sredstvima slobodno raspolaže, plasira ih ili investira u druge bankarske poslove. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zakqučivawa ugovora o novčanom depozitu između apelanata i prvotužene od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine, a prije isteka roka oročavawa, došlo do visoke stope inflacije u periodu od 1990. godine do kraja 1993. godine, a i denominacije dinara. Zbog toga očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni apelanti kao deponenti, a ni banka, jer bez obzira što su banke pokušavale da svojom poslovnom politikom visinu kamatne stope usklade sa inflacijom, inflacija je višestruko prelazila ugovorene kamatne stope, dok se istovremeno i realna vrijednost glavnice smawivala. 12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u uslovima visoke inflacije, kao što je ovdje slučaj, primjenjuje, u pravilu, princip monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a. Shodno ovom principu, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Strogo dejstvo monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa principom jednake vrijednosti uzajamnih davawa kod dvostranih ugovora, principom savjesnosti i poštewa, odnosno drugim principima propisanim navedenim zakonom. Za revalorizaciju u uslovima visoke inflacije nije dovoqna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uslovljavaju okolnosti pod kojima je zasnovan obligacioni odnos, što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredbi, a naročito utvrđivanjem cilja koji se njegovim zasnivanjem očekuje. Vrhovni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju pristanak apelanata da štednju i dalje drže kod prvotužene pod uslovima iz ugovora o štednom ulogu, u smislu člana 18 i člana 133 ZOO, kada su ih poslije zakqučivawa ugovora o oročavanju uloga na štednju pogodila nepovoqna ekonomska kretawa (inflacija, denominacija), predstavlja izostanak pažnje apelanata koja se u ovoj vrsti obligacionih odnosa zahtijeva. Shodno mišljenju Vrhovnog suda, ovo iskqučuje odgovornost banke, kao druge ugovorne strane, za štetu i oslobađa ovu tuženu od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valorizovanom iznosu. Vrhovni sud je istakao da bi obavezivanje prvotužene da apelantima vrati valorizovani iznos štednog uloga bilo suprotno ne samo principu jednake vrijednosti uzajamnih davawa nego i principu pravičnosti, na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza iz člana 15 ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da nije jasno na osnovu čega Vrhovni sud zakqučuje da apelanti nisu sa dužnom pažwom brinuli o svojim sredstvima i da nisu preduzimali nikakve pravne radnje s ciljem da zaštite svoja sredstva, jer su apelanti bez uspjeha pokušali da zaštite svoja prava pred sudom tako što su 1989. godine pokrenuli parnični postupak protiv obje tužene, a radi izmjene ugovora zbog "galopirajuće" inflacije. Apelanti dalje navode da je tužba zavedena pod brojem P-1422/89, a u 1995. godini sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, zbog navodnih propusta apelanata. Pored navedenog, ističu da je Vrhovni sud u postupku protiv istog tuženog, u istoj pravnoj stvari, po tužbi Ostoje Sjenice, koji je istim povodom zakqučio pravni posao sa tuženima, donio drugačiju odluku. Naime, apelanti navode da je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, odbio reviziju tužene banke protiv odluka nižestepenih sudova kojima je usvojena tužba Ostoje Sjenice za povraćaj deviznih sredstava prodanih banci. Pored toga, apelanti ističu da je direktor Glavne filijale "Nove Bawalučke banke" Srđan Šuput rođak po tazbini u drugom koljenu Petru Bajiću, sudiji izvjestiocu u revizionom postupku, što je po Zakonu o parničnom postupku osnova za izuzeće sudije. Apelanti smatraju da je iz navedenih razloga Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje apelanata. Apelanti se pozivaju i na praksu bivšeg Doma za qudska prava u kojoj je utvrđeno da depoziti predstavljaju ekonomska sredstva, bez obzira na finansijsku situaciju u bankama ili na opštu situaciju u državi, pa ističu da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su razlozi zbog kojih je osporavana njegova presuda identični onima koje su apelanti isticali tokom postupka kao tužioci. Vrhovni sud ukazuje da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, u predmetu po tužbi Ostoje Sjenice protiv istog tuženog, navodeći da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u tom predmetu takođe uvažio reviziju tužene banke, te obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužioca. U prilogu odgovora na apelaciju, Vrhovni sud je dostavio prepis navedene odluke. Stoga, Vrhovni sud ostaje kod razloga i navoda, kako u pogledu činjenica koje nisu bile sporne između parničnih stranaka, tako i u pogledu materijalnog prava citiranog u osporavanoj presudi. 15. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neosnovana, jer, suprotno navodima apelacije, Vrhovni sud nije u istoj pravnoj stvari donio drugačiju odluku po reviziji koju je ovaj učesnik u postupku izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-696/98 od 2. marta 1999. godine. Naime, prvotužena takođe ističe da je Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine Vrhovni sud uvažio njenu reviziju i obje nižestepene presude kojim je bio usvojen tužbeni zahtjev tužioca Ostoje Sjenice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Prvotužena, kao učesnik u postupku, ističe da nisu osnovani navodi apelacije o povredi prava na nepristrasno suđenje zbog tazbinske veze sudije izvjestioca u revizionom postupku i direktora organizacionog dijela prvotužene, budući da taj organizacioni dio nema svojstvo pravnog lica, niti je direktor tog organizacionog dijela zakonski zastupnik prvotužene, pa samim tim nije ni bilo osnova za izuzeće sudije izvjestioca shodno članu 357 tačka 2 ZPP-a. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 15 U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davawa. Član 18 (1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažwom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažwa dobrog privrednika, odnosno pažwa dobrog domaćina). Član 46 (1) Ugovorna obaveza može da se sastoji u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora da bude moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Član 133 (1) Ako poslije zakqučewa ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako zbog wih više ne može da se ostvari svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u tolikoj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivawima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično da se održi na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano da ispuni obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može da ostvari svrhu ugovora, može da zahtijeva da se ugovor raskine. (2) Raskid ugovora ne može da se zahtijeva ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zakqučewa ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ako je mogla da ih izbjegne i savlada. (3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može da se poziva na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene. (5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga. Član 394 Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Član 1035 (1) Ugovor o depozitu je zakqučen kada se banka obavezala da primi, a de po nent da položi kod banke određeni novčani iznos. (2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže novcem i dužna je da ga vrati shodno uslovima predviđenim ugovorom." 17. U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list SFRJ" broj 83/89) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom se utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni di nar (u nastavku teksta: di nar) stupanjem na snagu ovog zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Di nar se dijeli na 100 para. Član 2 Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. decembra 1991. godine. Š...Ć Član 6 Iznosi označeni u propisima i opštim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim hartijama, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obavezama izdatim, odnosno nastalim do 31. decembra 1989. godine, podrazumijevaće se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz člana 1 ovog zakona. Š...Ć Član 8 Preduzeća, banke i druga pravna lica, društveno- političke zajednice i wihovi organi, kao i fizička lica koja su obavezna da vode poslovne kwige izvršiće preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz člana 1 ovog zakona shodno stanju na dan 31. decembra 1989. godine. Od 1. januara 1990. godine sva novčana primawa i izdavawa vršiće se u dinarima iz člana 1 ovog zakona." 18. U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 10/92) relevantne odredbe glase: "Član 1 Novčana jedinica u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini je di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para. Član 2 Narodna banka Srpske Republike Bosne i Hercegovine izdaće novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. jula 1992. godine od kada će se di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine primjewivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćawa za sva pravna i fizička lica. Član 3 Vrijednost dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći di nar Jugoslavije je 1:10 tj. jedan di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu biće izvršena zamjena." 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Član 357 Sudija ne može da sudi: 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni drug, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stepena, bez obzira da li su brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi, mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivawa građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom da se wihov tužbeni zahtjev odnosio na povraćaj novčanih sredstava deponovanih po ugovoru o oročenoj štedwi kod prvotužene i na utvrđivanje prava suvlasništva nad nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Navodi apelanata o povredi wihovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na proizvoqnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda, koji je preinačio nižestepene presude koje su bile donesene u korist apelanata, zatim na povredu prava na jednakopravnost građana pred zakonom, jer je navodno isti sud u istoj pravnoj situaciji donio drugačiju presudu, te na povredu prava na nepristrasan sud, budući da je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji je, po ocjeni apelanata, morao da bude izuzet. 28. U vezi sa navodima o proizvoqnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 29. Vrhovni sud je, na osnovu nespornog činjeničnog stawa, usvojio drugačiji zakqučak u pogledu primjene materijalnog prava u odnosu na nižestepene sudove. Naime, Vrhovni sud je zakqučio da, u smislu čl. 18 i 133 ZOO, propust apelanata da postupe s dužnom pažwom u slučaju izmijenjenih okolnosti, nastalih nakon zakqučivawa ugovora, oslobađa prvotuženu obaveze da isplati valorizovan iznos deponovanih dinarskih sredstava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaqno obrazložio svoj zakqučak da u konkretnom slučaju nema mjesta odgovornosti prvotužene za isplatu valorizovanog iznosa dinarske štednje. Ustavni sud smatra da navod apelanata da je Vrhovni sud proizvoqno zakqučio da apelanti nisu postupali s dužnom pažwom u smislu člana 18 ZOO, s ciljem da spriječe štetne posljedice denominacije i hiperinflacije na vrijednost wihovog dinarskog depozita oročenog kod prvotužene, jer su protiv obje tužene podnosili tužbu, ne dovodi u sumnju zakqučke Vrhovnog suda, donesene na osnovu nespornog činjeničnog stawa. Naime, podnesena tužba 1989. godine imala je tužbeni zahtjev upravljen na izmjenu a ne na raskid ugovora, a i za takvu tužbu, zbog propusta apelanata, 1995. godine utvrđeno je da se smatra povučenom. Međutim, da bi kriterijum postupawa s dužnom pažwom u smislu člana 18 ZOO bio zadovoljen, shodno mišljenju Ustavnog suda, apelanti su mogli jednostranom izjavom volje da raskinu ugovor o oročenju dinarskog depozita kod prvotužene, što bi umawilo negativne efekte denominacije i hiperinflacije na oročena dinarska sredstva. Stoga je razumna i prihvatqiva ocjena Vrhovnog suda da su tuženi oslobođeni odgovornosti i obaveze, budući da su apelanti kao deponenti propustili da traže da im se vrati štedni ulog, odnosno da raskinu ugovor o oročenom štednom ulogu, čime su ustvari pristali da svoju dinarsku štednju i dalje drže kod tužene banke, iako su morali da znaju za veliki rizik koji takav pravni posao u uslovima hiperinflacije predstavlja, imajući u vidu realne ekonomske uslove u društvu. 30. U odnosu na navod o povredi prava na jednakopravnost, Ustavni sud je utvrdio da je navod apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog različite sudske prakse u istovjetnoj pravnoj stvari potpuno neosnovan. Naime, sasvim suprotno ovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u predmetu na koji su se apelanti pozvali, presudio na isti način kao i u osporavanoj presudi broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine. 31. Pored toga, neosnovani su i navodi o povredi prava na nepristrasan sud zbog toga što je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji se, po ocjeni apelanata, morao da se izuzme. Naime, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, srodstvo po tazbini u drugom stepenu između sudije izvjestioca, koji je učestvovao u radu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporavanu presudu i direktora organizacione jedinice prvotužene, koji nema svojstvo pravnog lica i koji nije zakonski zastupnik prvotužene, ne predstavlja osnovu za izuzeće sudije u smislu člana 357 stav 2 ZPP-a. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu. (...)." 34. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 35. Prilikom razmatrawa da li je došlo do povrede navedenog prava apelanata, Ustavni sud najprije mora da utvrdi da li su apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je predmet spora povraćaj novčanih sredstava, koja se smatraju imovinom apelanata, proizilazi da su apelanti nosioci prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 36. Riječ "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Dalje, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "posjed" koji se štiti može da bude samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za qudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelanti tvrde da im je uskraćeno, predstavlja "posjed" odnosno "imovinu" u smislu značewa odredbi Evropske konvencije, te stoga uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava, kojima je utvrđeno da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opšte prirode i izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješawa države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 38. Apelanti nisu posebno obrazložili kršenje prava na imovinu, niti su se konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo wihovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zakqučuje da osporavana presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantima osporava pravo na isplatu novčanog duga uslijed monetarnih i zakonskih promjena koje su nastupile poslije zakqučivawa ugovora, odnosno u vrijeme kada je oročeni dinarski depozit, u skladu sa zakqučenim ugovorom, trebalo da se vrati, nesumwivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenqivo drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može da se liši imovine. 40. Ustavni sud mora, kao sljedeće, da ispita da li je to što su apelanti lišeni imovine bilo opravdano. To može da bude slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 41. Shodno prvom stavu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može da bude lišen imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uslovi, lišavanje imovine je u skladu sa ovom odredbom samo ako postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. Ova odredba znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi Evropski sud za qudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). Dva osnovna oblika ometawa imovine, izražena u drugom i trećem pravilu, odnose se na lišavanje imovine i kontrolu korišćewa imovine, odnosno ograničenje upravljanja imovinom. Lišavanje imovine može da se definiše kao oduzimanje predmeta imovine (oduzimanje stvari od vlasnika ili oduzimanje atributa imovine iz tog pravnog odnosa). Shodno tome, lišavanje je u suštini prenos imovine sa vlasnika na drugo lice, bilo fizičko ili pravno. Lišavanje imovine se najčešće sprovodi jednim od akata države kao što je eksproprijacija, nacionalizacija ili konfiskacija, u kojim slučajevima se vrši prenos imovine državnom organu ili, na osnovu nekog zakonskog propisa po kom je moguće da se izvrši neposredni prenos imovine, i nekom pravnom i fizičkom licu ili, kao u konkretnom slučaju, sudskom odlukom koja se zasniva na primjeni određenog zakona. 42. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u osporavanoj presudi, na osnovu nespornog činjeničnog stawa, primijenio član 18 i član 133 ZOO, te reviziju prvotužene prihvatio, a odbio tužbeni zahtjev apelanata. Shodno tome, Vrhovni sud je primijenio relevantne propise primjenqive na konkretnu situaciju, odnosno propise koji regulišu obavezu učesnika u obligacionim odnosima da postupa s dužnom pažwom, kao i pravo da se zbog izmijenjenih okolnosti koje nastanu nakon zakqučivawa ugovora, a zbog kojih očigledno ne može da se ostvari svrha ugovora, zahtijeva raskid ugovora. Uzimajući sve to u obzir, Vrhovni sud je zakqučio da propust apelanata da ispoštuju navedene odredbe i time zaštite sopstvena dinarska sredstva od obezvređivawa zbog denominacije i hiperinflacije, oslobađa prvotuženu od obaveze da isplati valorizovan iznos deponovanih sredstava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanata wihove imovine bilo u skladu sa zakonom. 43. Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste da li citirane zakonske odredbe, kao takve, predstavljaju izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora da razmotri pitanje da li je zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno ciqu koji se želi postići. S jedne strane, postoji javni interes da se cjelokupna sfera obligacionih odnosa reguliše na zakonit način. Međutim, s druge strane postoji, sa stanovišta građana, kao učesnika u obligacionim odnosima, obaveza da u odnosu na preuzete ugovorne obaveze i prava postupaju s dužnom pažwom. U konkretnom slučaju ovo znači da su apelanti i nakon zakqučivawa ugovora o oročenoj štedwi novčanih sredstava trebali da usklade svoje ponašanje shodno novonastaloj situaciji, te da nakon nastanka nepovoqnih ekonomskih okolnosti koje onemogućavaju da se ostvari svrha ugovora zaštite oročena novčana sredstva i raskinu ugovor. U suprotnom, oni snose posljedice propuštawa dužne pažnje i pristanka da ta sredstva ostanu kod prvotužene, izložena nepovoqnom djelovanju hiperinflacije i denominacije. Pri tome, apelanti nisu dovedeni u drugačiji položaj od ostalih učesnika u obligacionim odnosima čija su dinarska sredstva u relevantnom periodu bila izložena nepovoqnim djelovawima hiperinflacije i denominacije, odnosno na wih u konkretnom slučaju nije stavljen lični i pretjeran teret. 44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, prilikom donošewa osporavane presude, kao javna vlast, umiješao u pravo apelanata na imovinu, tako da ih je lišio imovine primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odnosno radi postizawa legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu. Pri tome je Vrhovni sud dovoqno vodio računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. 45. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju apelanata da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo apelanata na mirno uživanje imovine i wihovo lišavanje tog prava bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman ciq i da je bilo proporcionalno ciqu koji se želi postići u demokratskom društvu, zbog čega nije rezultovalo povredom prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2158/05, rješavajući apelaciju Željka Zeca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se apelacija Željka Zeca, Slobodanke Koljančić i Radmile Vranješ, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Željko Zec, Slobodanka Koljančić i Radmila Vranješ (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Nove Banjalučke banke" d.d. Banja Luka, koja je pravni slijednik Privredne Banke Sarajevo, Osnovna banka "Banja Luka" Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 1. novembra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 16. novembra 2005. godine, a prvotužena 28. novembra 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i prvotužene su dostavljeni apelantima 6. oktobra 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine s pravnim prednikom prvotužene zaključili ugovore o oročavanju dinarskih sredstava štednje, koja potiču od prodaje konvertibilnih deviza banci, s ciljem da obezbijede zaposlenje u zanatskoj frizerskoj organizaciji, koja je pravni prednik ODP "Relaks" Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Dinarski iznos je oročen na pe riod od 10 godina, uz godišnju kamatu od 8%, s tim što se prvotužena obavezala da će oročeni iznos otpočeti vraćati apelantima nakon isteka roka od pet godina od zaključivanja ugovora i to u pet jednakih godišnjih obroka, a da će po isplati posljednje rate obračunati i isplatiti ugovorenu kamatu. Prodaja deviza i oročavanje dinarskih sredstava izvršeno je pod uvjetom da prvotužena zaključi ugovor o investicijskom kreditu sa drugotuženim, koji je obezbijedio posao apelantima. 7. Apelanti su protiv prvotužene i drugotuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate valoriziranog iznosa dinarskih sredstava oročenih i deponovanih kod prvotužene s pripadajućom kamatom ili utvrđenja prava suvlasništva na poslovnom objektu drugotuženog, u čiju su izgradnju uložena oročena sredstva. Osnovni sud je, međupresudom broj P-871/99 od 5. septembra 2000. godine, utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu prema zaključenim ugovorima o oročavanju dinarskih sredstava od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine. Također, odlučeno je da će o visini potraživanja po navedenim ugovorima, osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugotuženom i visini parničnih troškova, sud odlučiti po pravosnažnosti međupresude. 8. Protiv navedene međupresude prvotužena je izjavila žalbu, koja je odbijena Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-222/01 od 2. aprila 2002. godine i prvostepena međupresuda je potvrđena. 9. Protiv drugostepene presude prvotužena je izjavila reviziju. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine uvažio reviziju prvotužene i preinačio drugostepenu presudu u odnosu na prvotuženu tako što je preinačena prvostepena međupresuda i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen. 10. U obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda se navodi da nije pravilna odluka prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj osnovan, niti da iz ugovora o oročenom štednom ulogu proizlazi obaveza prvotužene da svakom apelantu isplati dinarski iznos protuvrijednosti prodatih deviznih sredstava, kako je obrazloženo u prvostepenoj međupresudi. Vrhovni sud također ističe da nije pravilna ni odluka drugostepenog suda, kojom je prvostepena međupresuda potvrđena i dopunjena stavom da promjene do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora ne mogu uticati na prava i obaveze ugovornih strana, jer da ugovor predstavlja izraz volje ravnopravnih ugovarača, pa ga samo oni sporazumno mogu mijenjati, u skladu s načelom slobode određivanja obligacionih odnosa iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prvotužena obavezna, po osnovu člana 1035. stav 2. ZOO, vratiti apelantima na njihov zahtjev sporni iznos s kamatom. 11. Vrhovni sud je ocijenio pravnu prirodu predmetnog pravnog posla između apelanata i prvotužene kao oročeni ulog na štednju, što je jedan od oblika bankarskog novčanog depozita iz člana 1035. ZOO-a. U obrazloženju kauze ovakvog pravnog posla se, dalje, ističe da zaključivanjem ugovora o oročenom štednom ulogu de po nent ima za cilj ostvarivanje određene dobiti u visini ugovorene kamate na deponovana novčana sredstva, koja je po pravilu veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita ili uloga na štednju po viđenju. S druge strane, time banka stiče pravo da u roku koji je označen ugovorom deponovanim sredstvima slobodno raspolaže, plasira ih ili investira u druge bankarske poslove. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zaključivanja ugovora o novčanom depozitu između apelanata i prvotužene od 16. januara, 31. januara i 13. februara 1985. godine, a prije isteka roka oročavanja, došlo do visoke stope inflacije u periodu od 1990. godine do kraja 1993. godine, a i denominacije dinara. Zbog toga očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni apelanti kao deponenti, a ni banka, jer bez obzira što su banke pokušavale svojom poslovnom politikom visinu kamatne stope uskladiti sa inflacijom, inflacija je višestruko prelazila ugovorene kamatne stope, dok se istovremeno i realna vrijednost glavnice smanjivala. 12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u uvjetima visoke inflacije, kao što je ovdje slučaj, primjenjuje, u pravilu, načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a. Prema ovom načelu, kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Strogo dejstvo monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja, odnosno drugim načelima propisanim navedenim Zakonom. Za revalorizaciju u uvjetima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uvjetuju okolnosti pod kojima je zasnovan obligacioni odnos, što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredaba, a naročito utvrđenjem cilja koji se njegovim zasnivanjem očekuje. Vrhovni sud je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. zaključio da u konkretnom slučaju pristanak apelanata da štednju i dalje drže kod prvotužene pod uvjetima iz ugovora o štednom ulogu, u smislu člana 18. i člana 133. ZOO, kada su ih poslije zaključivanja ugovora o oročavanju uloga na štednju pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija), predstavlja izostanak pažnje apelanata koja se u ovoj vrsti obligacionih odnosa zahtijeva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovo isključuje odgovornost banke, kao druge ugovorne strane, za štetu i oslobađa ovu tuženu od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valoriziranom iznosu. Vrhovni sud je istakao da bi obavezivanje prvotužene da apelantima vrati valorizirani iznos štednog uloga bilo suprotno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti, na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza iz člana 15. ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da nije jasno na osnovu čega Vrhovni sud zaključuje da apelanti nisu sa dužnom pažnjom brinuli o svojim sredstvima i da nisu preduzimali nikakve pravne radnje s ciljem da zaštite svoja sredstva, jer su apelanti bez uspjeha pokušali zaštititi svoja prava pred sudom tako što su 1989. godine pokrenuli parnični postupak protiv obje tužene, a radi izmjene ugovora zbog "galopirajuće" inflacije. Apelanti dalje navode da je tužba zavedena pod brojem P-1422/89, a u 1995. godini sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, zbog navodnih propusta apelanata. Pored navedenog, ističu da je Vrhovni sud u postupku protiv istog tuženog, u istoj pravnoj stvari, po tužbi Ostoje Sjenice, koji je istim povodom zaključio pravni posao sa tuženima, donio drukčiju odluku. Naime, apelanti navode da je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, odbio reviziju tužene banke protiv odluka nižestepenih sudova kojima je usvojena tužba Ostoje Sjenice za povrat deviznih sredstava prodanih banci. Pored toga, apelanti ističu da je direktor Glavne filijale "Nove Banjalučke banke" Srđan Šuput rođak po tazbini u drugom koljenu Petru Bajiću, sudiji izvjestiocu u revizionom postupku, što je po Zakonu o parničnom postupku osnova za izuzeće sudije. Apelanti smatraju da je iz navedenih razloga Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje apelanata. Apelanti se pozivaju i na praksu bivšeg Doma za ljudska prava u kojoj je utvrđeno da depoziti predstavljaju ekonomska sredstva, bez obzira na finansijsku situaciju u bankama ili na opću situaciju u državi, pa ističu da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. b) Odgovor na apelaciju 14. odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su razlozi za pobijanje njegove presude identični onima koje su apelanti isticali tokom postupka kao tužioci. Vrhovni sud ukazuje da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine, u predmetu po tužbi Ostoje Sjenice protiv istog tuženog, navodeći da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u tom predmetu također uvažio reviziju tužene banke, te obje nižestepene presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužioca. U prilogu odgovora na apelaciju, Vrhovni sud je dostavio prijepis navedene odluke. Stoga, Vrhovni sud ostaje kod razloga i navoda, kako u pogledu činjenica koje nisu bile sporne među parničnim strankama, tako i u pogledu materijalnog prava citiranog u pobijanoj presudi. 15. Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neosnovana, jer, suprotno navodima apelacije, Vrhovni sud nije u istoj pravnoj stvari donio drukčiju odluku po reviziji koju je ovaj učesnik u postupku izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-696/98 od 2. marta 1999. godine. Naime, prvotužena također ističe da je Presudom broj Rev-99/02 od 8. juna 2004. godine Vrhovni sud uvažio njenu reviziju i obje nižestepene presude kojim je bio usvojen tužbeni zahtjev tužioca Ostoje Sjenice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Prvotužena, kao učesnik u postupku, ističe da nisu osnovani navodi apelacije o povredi prava na nepristrano suđenje zbog tazbinske veze sudije izvjestioca u revizionom postupku i direktora organizacionog dijela prvotužene, budući da taj organizacioni dio nema svojstvo pravnog lica, niti je direktor tog organizacionog dijela zakonski zastupnik prvotužene, pa samim tim nije ni bilo osnova za izuzeće sudije izvjestioca prema članu 357. tačka 2. ZPP-a. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 15. U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Član 18. (1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Član 46. (1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Član 133. (1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih više ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u tolikoj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine. (2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ako ih je mogla izbjeći i savladati. (3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozvati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene. (5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga. Član 394. Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Član 1035. (1) Ugovor o depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a de po nent da položi kod banke određeni novčani iznos. (2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže novcem i dužna je da ga vrati prema uvjetima predviđenim ugovorom." 17. U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list SFRJ" broj 83/89) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom se utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni di nar (u nastavku teksta: di nar) stupanjem na snagu ovog zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Di nar se dijeli na 100 para. Član 2. Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. decembra 1991. godine. Š...Ć Član 6. Iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obavezama izdatim, odnosno nastalim do 31. decembra 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz člana 1. ovog zakona. Š...Ć Član 8. Preduzeća, banke i druga pravna lica, društveno-političke zajednice i njihovi organi, kao i fizička lica koja su obavezna da vode poslovne knjige izvršit će preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz člana 1. ovog zakona prema stanju na dan 31. decembra 1989. godine. Od 1. januara 1990. godine sva novčana primanja i izdavanja vršit će se u dinarima iz člana 1. ovog zakona." 18. U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 10/92) relevantne odredbe glase: "Član 1. Novčana jedinica u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini je di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para. Član 2. Narodna banka Srpske Republike Bosne i Hercegovine izdat će novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. jula 1992. godine od kada će se di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine na teritoriji Srpske Republike Bosne i Hercegovine primjenjivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja za sva pravna i fizička lica. Član 3. Vrijednost dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći di nar Jugoslavije je 1:10 tj. jedan di nar Srpske Republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu će biti izvršena zamjena." 19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03) "Član 357. Sudija ne može suditi: 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni drug, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stepena, bez obzira da li su brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi, mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom da se njihov tužbeni zahtjev odnosio na povrat novčanih sredstava deponovanih po ugovoru o oročenoj štednji kod prvotužene i na utvrđivanje prava suvlasništva nad nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Navodi apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Vrhovnog suda, koji je preinačio nižestepene presude koje su bile donesene u korist apelanata, zatim na povredu prava na jednakopravnost građana pred zakonom, jer je navodno isti sud u istoj pravnoj situaciji donio drukčiju presudu, te na povredu prava na nepristran sud, budući da je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji je, po ocjeni apelanata, morao biti izuzet. 29. U vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 30. Vrhovni sud je, na osnovu nespornog činjeničnog stanja, usvojio drukčiji zaključak u pogledu primjene materijalnog prava u odnosu na nižestepene sudove. Naime, Vrhovni sud je zaključio da, u smislu čl. 18. i 133. ZOO, propust apelanata da postupe s dužnom pažnjom u slučaju izmijenjenih okolnosti, nastalih nakon zaključivanja ugovora, oslobađa prvotuženu obaveze da isplati valoriziran iznos deponovanih dinarskih sredstava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoj zaključak da u konkretnom slučaju nema mjesta odgovornosti prvotužene za isplatu valoriziranog iznosa dinarske štednje. Ustavni sud smatra da navod apelanata da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da apelanti nisu postupali s dužnom pažnjom u smislu člana 18. ZOO, s ciljem sprečavanja štetnih posljedica denominacije i hiperinflacije na vrijednost njihovog dinarskog depozita oročenog kod prvotužene, jer su protiv obje tužene podnosili tužbu, ne dovodi u sumnju zaključke Vrhovnog suda, donijete na osnovu nespornog činjeničnog stanja. Naime, podnesena tužba 1989. godine imala je tužbeni zahtjev upravljen na izmjenu a ne na raskid ugovora, a i za takvu tužbu, zbog propusta apelanata, 1995. godine je utvrđeno da se smatra povučenom. Međutim, da bi kriterij postupanja s dužnom pažnjom u smislu člana 18. ZOO bio zadovoljen, prema mišljenju Ustavnog suda, apelanti su mogli jednostranom izjavom volje raskinuti ugovor o oročenju dinarskog depozita kod prvotužene, što bi umanjilo negativne efekte denominacije i hiperinflacije na oročena dinarska sredstva. Stoga je razumna i prihvatljiva ocjena Vrhovnog suda da su tuženi oslobođeni odgovornosti i obaveze, budući da su apelanti kao deponenti propustili da traže vraćanje štednog uloga, odnosno raskid ugovora o oročenom štednom ulogu, čime su ustvari pristali da svoju dinarsku štednju i dalje drže kod tužene banke, iako su morali znati za veliki rizik koji takav pravni posao u uvjetima hiperinflacije predstavlja, imajući u vidu realne ekonomske uvjete u društvu. 31. U odnosu na navod o povredi prava na jednakopravnost, Ustavni sud je utvrdio da je navod apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog različite sudske prakse u istovjetnoj pravnoj stvari potpuno neosnovan. Naime, sasvim suprotno ovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u predmetu na koji su se apelanti pozvali, presudio na isti način kao i u pobijanoj presudi broj Rev-250/04 od 27. juna 2005. godine. 32. Pored toga, neosnovani su i navodi o povredi prava na nepristran sud zbog toga što je u donošenju osporene presude učestvovao sudija koji se, po ocjeni apelanata, morao izuzeti. Naime, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, srodstvo po tazbini u drugom stepenu između sudije izvjestioca, koji je učestvovao u radu vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo pobijanu presudu i direktora organizacione jedinice prvotužene, koji nema svojstvo pravnog lica i koji nije zakonski zastupnik prvotužene, ne predstavlja osnovu za izuzeće sudije u smislu člana 357. stav 2. ZPP-a. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu. (...)." 35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede navedenog prava apelanata, Ustavni sud najprije mora utvrditi jesu li apelanti titulari prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da je predmet spora povrat novčanih sredstava, koja se smatraju imovinom apelanata, proizlazi da su apelanti nosioci prava koja su zaštićena pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, smatra da pravo za koje apelanti tvrde da im je uskraćeno, predstavlja "posjed" odnosno "imovinu" u smislu značenja odredbi Evropske konvencije, te stoga uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 38. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, kojima je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu s općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Mon as ter ies protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51). 39. Apelanti nisu posebno obrazložili kršenje prava na imovinu, niti su se konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo njihovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom se apelantima osporava pravo na isplatu novčanog duga uslijed monetarnih i zakonskih promjena koje su nastupile poslije zaključivanja ugovora, odnosno u vrijeme kada je oročeni dinarski depozit, u skladu sa zaključenim ugovorom, trebalo vratiti, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. 41. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li lišavanje apelanata imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti. 42. Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je u skladu s ovom odredbom samo ako postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen svoje imovine. Ova odredba znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu naknadu svog gubitka (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). Dva osnovna oblika ometanja imovine, izražena u drugom i trećem pravilu, odnose se na lišavanje imovine i kontrolu korištenja imovine odnosno ograničenje upravljanja imovinom. Lišavanje imovine se može definisati kao oduzimanje predmeta imovine (oduzimanje stvari od vlasnika ili oduzimanje atributa imovine iz tog pravnog odnosa). Prema tome, lišavanje je u suštini prijenos imovine sa vlasnika na drugu osobu, bilo fizičku ili pravnu. Lišavanje imovine se najčešće provodi jednim od akata države kao što je eksproprijacija, nacionalizacija ili konfiskacija, u kojim slučajevima se vrši prijenos imovine državnom organu ili, na temelju nekog zakonskog propisa po kojem je moguće izvršiti neposredni prijenos imovine, i nekom pravnom i fizičkom licu ili, kao u konkretnom slučaju, sudskom odlukom koja se temelji na primjeni određenog zakona. 43. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u pobijanoj presudi, na osnovu nespornog činjeničnog stanja, primijenio član 18. i član 133. ZOO, te reviziju prvotužene prihvatio, a odbio tužbeni zahtjev apelanata. Prema tome, Vrhovni sud je primijenio relevantne propise primjenjive na konkretnu situaciju, odnosno propise koji regulišu obavezu učesnika u obligacionim odnosima da postupa s dužnom pažnjom, kao i pravo da se zbog izmijenjenih okolnosti koje nastanu nakon zaključivanja ugovora, a zbog kojih se očigledno ne može ostvariti svrha ugovora, zahtijeva raskid ugovora. Uzimajući sve to u obzir, Vrhovni sud je zaključio da propust apelanata da ispoštuju navedene odredbe i time zaštite vlastita dinarska sredstva od obezvrjeđivanja zbog denominacije i hiperinflacije, oslobađa prvotuženu od obaveze da isplati valoriziran iznos deponovanih sredstava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanata njihove imovine bilo u skladu sa zakonom. 44. Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi s ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavljaju li citirane zakonske odredbe, kao takve, izraz javnog interesa. Isto tako, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonsko rješenje koje je primijenjeno na konkretan slučaj proporcionalno cilju koji se želi postići. S jedne strane, postoji javni interes da se cjelokupna sfera obligacionih odnosa reguliše na zakonit način. Međutim, s druge strane postoji, sa stanovišta građana, kao učesnika u obligacionim odnosima, obaveza da u odnosu na preuzete ugovorne obaveze i prava postupaju s dužnom pažnjom. U konkretnom slučaju ovo znači da su apelanti i nakon zaključivanja ugovora o oročenoj štednji novčanih sredstava trebali uskladiti svoje ponašanje prema novonastaloj situaciji, te nakon nastanka nepovoljnih ekonomskih okolnosti koje onemogućavaju ostvarenje svrhe ugovora zaštititi oročena novčana sredstva i raskinuti ugovor. U suprotnom, oni snose posljedice propuštanja dužne pažnje i pristanka da ta sredstva ostanu kod prvotužene, izložena nepovoljnom djelovanju hiperinflacije i denominacije. Pri tome, apelanti nisu dovedeni u drukčiji položaj od ostalih učesnika u obligacionim odnosima čija su dinarska sredstva u relevantnom periodu bila izložena nepovoljnim djelovanjima hiperinflacije i denominacije, odnosno na njih u konkretnom slučaju nije stavljen lični i pretjeran teret. 45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud, prilikom donošenja pobijane presude, kao javna vlast, umiješao u pravo apelanata na imovinu, tako da ih je lišio imovine primjenom relevantnih zakonskih odredbi, odnosno radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu. Pri tome je Vrhovni sud dovoljno vodio računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge. 46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelanata da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo apelanata na mirno uživanje imovine i njihovo lišavanje tog prava bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo proporcionalno cilju koji se želi postići u demokratskom društvu, zbog čega nije rezultiralo povredom prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2170/05, rješavajući apelaciju Šaćire Aganović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Šaćire Aganović, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Šaćira Aganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva je podnijela 25. listopada 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, strane u postupku, zatraženo je 5. i 6. prosinca 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju i predmetni spis dostavio 15. prosinca 2006. godine, Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok je "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo odgovor na apelaciju dostavilo 14. prosinca 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo su 27. prosinca 2006. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je (zajedno s malodobnim sinom) 8. siječnja 1992. godine protiv tuženog "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu radi naknade štete i povećanja rente. Apelantica je tražila povećanje rente koja joj je dosuđena ranijom presudom Općinskog suda II u Sarajevu zbog smrti supruga, kao i štetu koja se ogleda u razlici između njezine mirovine i doprinosa koje bi njezin suprug da je živ plaćao njoj i njezinom sinu na ime uzdržavanja. Tadašnji Osnovni sud II u Sarajevu je 3. veljače 1992. godine održao ročište na kojemu je apelantica bila nazočna i koje je odgođeno za 10. ožujak 1992. godine. Ročište od 10. ožujka 1992. je odgođeno na neodređeno vrijeme nakon apelantičinog prijedloga da se provede vještačenje vještaka financijske struke. 7. Osnovni sud II u Sarajevu je 1. studenoga 1994. godine donio Rješenjem broj Mal-623/93 kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog okolnosti uvjetovanih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem. U rješenju je navedeno da će postupak biti nastavljen na prijedlog stranaka nakon prekida ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. 8. Apelantica je 13. veljače 1997. godine Općinskom sudu (ranije Osnovni sud II u Sarajevu, a nakon toga Općinski sud II u Sarajevu) podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka. Parnični je postupak nastavljen pod brojem Mal-623/93 i prvo ročište, na koje apelantica nije pristupila dok je tuženi bio nazočan, je održano 30. listopada 1997. godine. Ročište je odloženo za 16. prosinac 1997. godine. 9. Općinski je sud 16. prosinca 1997. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio, a apelantica je bila nazočna pa je ročište odgođeno za 28. siječanj 1998. godine. 10. Na tri naredna ročišta od 28. siječnja, 2. travnja i 6. svibnja 1998. godine apelantica nije pristupila iako je bila uredno obaviještena, dok je tuženi bio nazočan, te je novo ročište zakazano za 3. lipanj 1998. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. 11. Na ročištu od 3. lipnja 1998. godine stranke su bile nazočne, izložena je tužba koju je tuženi pobijao i određeno je da se apelantičin sin kao drugotužitelj pozove na naredno ročište koje je zakazano za 13. listopad 1998. godine. 12. Na tri naredna ročišta 13. listopada i 2. prosinca 1998. godine, te 18. veljače 1999. godine, nisu pristupili ni apelantica ni tuženi. 13. Općinski je sud 26. lipnja 1999. godine održao ročište na kojemu su stranke bile nazočne. Na ovomu je ročištu apelantici naloženo da precizira tužbeni zahtjev u KM valuti i nadnevak od kada potražuje štetu, a također je i određeno vještačenje vještaka financijske struke. Predmet je dobio novi broj Mal-321/99. 14. Na ročište zakazano za 23. studeni 1999. godine apelantica je pristupila, dok tuženi nije pristupio, pa je ročište odgođeno za 13. siječanj 2000. godine. Od tuženoga je zatraženo da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka. 15. Općinski je sud 13. siječnja 2000. godine održao ročište, na kojemu je konstatirano da je apelantičin sin postao punoljetan te da ga ne može zastupati majka kao zakonska zastupnica i naređeno je da se on pozove na naredno ročište, a apelantica je obvezana dostaviti sudu rješenje o utvrđivanju obiteljske mirovine nakon smrti supruga. 16. Ročišta od 3. veljače, 4. travnja i 11. svibnja 2000. godine su odgođena na apelantičin zahtjev zbog angažiranja odvjetnika, odnosno na zahtjev apelantičinog punomoćnika koji je tražio određeno kraće vrijeme za pripremu predmeta, odnosno na apelantičin zahtjev za angažiranjem vještaka kao i naknadnog izjašnjenja na nalaz i mišljenje vještaka. 17. Ročište od 7. veljače 2001. je odgođeno zbog bolesti postupajuće sutkinje. Na ročištu od 15. veljače 2001. godine povučen je tužbeni zahtjev u ime drugotužitelja, zaključena je glavna rasprava i donesena je presuda koju su apelantica i tuženi pobijali prizivima. Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-719/01 od 25. srpnja 2001. godine uvažio prizive, ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 18. U ponovnom je postupku 10. prosinca 2001. godine Općinski sud održao ročište na kojemu je doneseno rješenje o obustavi postupka, jer je apelantica tražila izuzeće postupajuće sutkinje. Rješenjem broj Su-IX-84/01 od 8. siječnja 2002. godine je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje. U međuvremenu je došlo do promjene suca o čemu je apelantica obaviještena 25. siječnja 2002. godine. 19. U 2002. godini su održana tri ročišta, od kojih je jedno odgođeno na apelantičin zahtjev zbog otkaza punomoći odvjetniku (23. svibnja), dok su dva (19. rujna i 18. studenoga) odgođena kako bi se pribavila relevantna dokumentacija, a apelantica se nije protivila odgodama. 20. U 2003. godini su održana četiri ročišta, i to tako da na dva ročišta stranke nisu pristupile (10. veljače i 26. studenoga), dok su druga dva ročišta odgođena radi pribavljanja određenih dokaza odnosno zahtjeva za vještačenjem na apelantičin zahtjev (6. svibnja i 4. lipnja). U međuvremenu je predmet upisan u P upisnik pod brojem P-274/02. 21. Pripremno ročište i glavna rasprava, zakazani sukladno novom Zakonu o parničnom postupku (6. veljače i 2. srpnja 2004), su odgođeni na apelantičin zahtjev, i to u oba slučaja radi otkazivanja punomoći odvjetnicima i angažiranja novih odvjetnika. 22. Četiri rasprave, koje su održane 27. listopada 2004. godine, te 26. siječnja, 27. travnja i 22. rujna 2005. godine, odgođene su na prijedlog apelantičinog zastupnika radi pripreme predmeta, po zahtjevu za vještačenje, a potom po apelantičinom zahtjevu jer je otkazala punomoć odvjetniku. 23. Na ročištu od 24. studenoga 2005. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev, te je tuženi tražio odgodu radi izjašnjenja na precizirani tužbeni zahtjev. Rasprava je stoga odgođena za 9. ožujak 2006. godine. Na raspravi od 9. ožujka 2006. godine je proveden dokazni postupak, iznesene su završne riječi i rasprava je zaključena. Općinski je sud Presudom broj P-272/02 B od 7. travnja 2006. godine djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. I apelantica i tuženi su uložili prizive na presudu Općinskog suda i postupak po prizivu je u tijeku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica je navela da se žali zbog "nemogućnosti da njezin predmet bude što prije pravično riješen jer se odugovlači." Apelantica je zatražila da Ustavni sud utječe na to da se postupak što prije okonča. b) Odgovor na apelaciju 25. Kantonalni je sud naveo da je parnični spis broj P.274/02-B primljen na tom sudu 28. studenoga 2006. godine, te da obzirom na tu činjenicu nije bilo kršenja apelantičinih ustavnih prava. Naveli su i to da je po apelantičinom prizivu kojeg je rješavao taj sud u 2001. godini također postupljeno u razumnom roku jer je spis proslijeđen 24. svibnja 2001. godine a odluka je donesena 25. srpnja 2001. godine i otpremljena na Općinski sud 17. kolovoza 2001. godine. Kantonalni je sud predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 26. Tuženi je u odgovoru iznio kronološki slijed parničnog postupka i posebice istaknuo da je apelantica svojim radnjama doprinijela da parnični postupak dugo traje. Naveli su da na veliki broj ročišta apelantica nije pristupila ili je tražila odgodu, te je po njihovom mišljenju za dugo trajanje postupka kriva apelantica koja očevidno nije kvalificirana sama se zastupati, potom objektivni razlozi - rat, uništena dokumentacija, kao i protek vremena od smrti njezinog muža (1976. godine), a također i izmijenjena situacija u firmama (gašenje ranije postojećih) tako da je bilo teško doći do adekvatnih podataka. V. Relevantni propisi 27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). 31. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njezinoj tužbi nerazumno dugo traje, iz čega proizlazi da u njezinom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 33. Ustavni će sud razmotriti apelantičine navode o neopravdanom odugovlačenju parničnog postupka po njezinoj tužbi u smislu prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 34. Ustavni je sud ustvrdio da je parnični postupak po apelantičinoj tužbi spor građanskopravne naravi, koji se tiče apelantičinog zahtjeva za naknadom štete i povećanjem rente. Radi se, dakle, o postupku u kojemu se utvrđuju apelantičina građanska prava. Apelantica je u tom postupku tražila donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 35. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije, razdoblje koje se uzima u obzir pri prizivu glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 37. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 8. siječnja 1992. godine kada je apelantica podnijela tužbu sudu radi naknade štete i povećanja rente. Razdoblje koje spada u nadležnost Ustavnog suda je počelo 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan, vodi se pred Kantonalnim sudom i traje ukupno 14 godina i 11 mjeseci, od kojih nepunih 12 godina spadaju u razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 38. Na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, postupak po apelantičinoj tužbi je bio prekinut. Prije donošenja rješenja o prekidu postupka, pred tadašnjim Osnovnim sudom II u Sarajevu su održana dva ročišta. Na prvom je ročištu apelantica obvezana dostaviti dokaz da je pravomoćno okončan postupak po njezinoj tužbi u istoj pravnoj stvari protiv tuženog, zbog čega je tuženi podnio prigovor litispedencije. Drugo je ročište odloženo na apelantičin prijedlog radi angažiranja vještaka financijske struke. Nakon toga postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda iz 1994. godine. Apelantica je 13. veljače 1997. godine podnijela prijedlog za nastavak prekinutog postupka i od tada je postupak ponovo počeo teći. Složenost predmeta 39. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 40. Postupak utvrđivanja naknade štete i povećanja rente po svojoj suštini nije posebice složen postupak. Međutim, posebne okolnosti vezane za konkretan postupak su utjecale na to da postupak po apelantičinoj tužbi bude složeniji. Određena relevantna dokumentacija, koja je bila nužna za utvrđivanje svih činjenica u postupku, je uništena tijekom rata. Nekoliko je puta traženo da se provede dokaz vještačenjem, između ostalog i zato jer apelantica nije bila zadovoljna određenim vještačenjima. Apelantica jedan značajan dio postupka nije imala angažiranog zastupnika, što je također dodatno usložilo postupak jer nije bila u mogućnosti sama adekvatno sudjelovati u postupku. Sve okolnosti navode na zaključak da je konkretan parnični postupak bio relativno složen. Ponašanje apelantice 41. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 42. Apelantica je 13. veljače 1997. godine podnijela zahtjev za nastavak prekinutog parničnog postupka, čime je pokazala zainteresiranost da se postupak po njezinoj tužbi nastavi. Međutim, u nastavku postupka apelantica nije postupala na isti način, nego je svojim radnjama značajno odugovlačila postupak. Naime, apelantica, iako uredno pozvana, nije pristupila na veći broj zakazanih ročišta, dok je također veći broj ročišta odgođen na njezin zahtjev. Apelantica je nekoliko puta mijenjala odvjetnika, što je također značajno utjecalo da postupak dulje traje, jer je zbog otkazivanja punomoći tražila često odgodu ročišta, a također nije mogla adekvatno sudjelovati u postupku što je znatno usložilo postupak kako je već navedeno u ovoj Odluci. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantica u značajnoj mjeri utjecala na odugovlačenje parničnog postupka. Ponašanje suda 43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakomu pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. stavak 19). 44. Ustavni je sud ustvrdio da je, nakon što je apelantica u veljači 1997. godine podnijela zahtjev za pokretanjem postupka, Općinski sud prvo ročište zakazao u listopadu 1997. godine. Naredna su ročišta zakazivana u razumnim vremenskim razmacima (prosinac, siječanj, travanj, svibanj) u 1997. i 1998. godini u kojima je većina ročišta odgođena zbog toga što apelantica i tuženi nisu pristupili. Tijekom 1999. godine su održana tri ročišta i to u veljači, na koje apelantica nije pristupila, u lipnju, na kojemu je apelantici naloženo preciziranje tužbenog zahtjeva, potom u studenom na koje apelantica opet nije pristupila. I u 2000. godini su ročišta odlagana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, nego apelantici, a u veljači 2001. godine je glavna rasprava zaključena i donesena je presuda. Kantonalni je sud u kratkom roku odlučio o prizivima stranaka u postupku, jer je 25. srpnja 2001. godine donio rješenje o vraćanju predmeta na ponovni postupak Općinskom sudu. U prosincu 2001. godine je održano ročište u ponovnom postupku, ali je zbog apelantičinog zahtjeva za izuzećem sutkinje odloženo što se također ne može staviti na teret Općinskom sudu. U 2002. i 2003. godini je održano devet ročišta na kojima je sud proveo određene radnje u dokaznom postupku, ali se pojavio prob lem pribavljanja određenih relevantnih podataka što je bilo otežano jer je brojna dokumentacija uništena, a također je po apelantičinom prijedlogu ponovno angažiran vještak financijske struke. U 2004. godini je Općinski sud ponovno u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta (veljača, travanj, srpanj, listopad), ali su ona odgađana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret sudu nego su isključivo posljedica apelantičinih radnji u postupku (dva puta otkaz punomoći odvjetnicima). Slično je uslijedilo i u 2005. godini, u kojoj su održana četiri ročišta od kojih su tri odgođena na apelantičin zahtjev, a jedno je (studeni) odgođeno zbog izjašnjenja tuženog na precizirani tužbeni zahtjev. Presuda je donesena 7. travnja 2006. godine, nakon ročišta od 9. ožujka 2006. godine na kojem je postupak okončan. Postupak po prizivu je u tijeku pred Kantonalnim sudom. 45. Iz izloženog, Ustavni sud zaključuje je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta, te nije bilo neopravdanog odugovlačenja postupka koje se može staviti na teret Općinskom sudu. Općenito gledano, postupak po apelantičinoj tužbi dugo traje obzirom da je učinkovito postupak ponovo počeo teći u veljači 1997. godine, kada je podnesen zahtjev za pokretanjem prekinutog postupka. Međutim, zornom analizom izloženih činjenica neizbježno se nameće zaključak da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u najvećoj mjeri utjecala na to da postupak tako dugo traje, te se ne može zaključiti da je postupak po apelantičinoj tužbi prešao granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 46. Ustavni sud zaključuje da nije je povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine ni članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 47. Ustavni je sud prigodom ocjene razumnosti trajanja ovog parničnog postupka uzeo u obzir činjenicu da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u značajnoj mjeri utjecala da postupak po njezinoj tužbi dugo traje, dok je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao rasprave i općenito nije svojim radnjama utjecao na duljinu postupka. Ustavni je sud, uzimajući u obzir posebice ove dvije činjenice, zaključio da postupak po apelantičinoj tužbi nije prešao granice "razumnog roka" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije 48. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2170/05, rješavajući apelaciju Šaćire Aganović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćire Aganović, podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Opštinskog suda u Sarajevu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šaćira Aganović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva podnijela je 25. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo, strane u postupku, zatraženo je 5. i 6. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju i predmetni spis dostavio 15. decembra 2006. godine, Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok je "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo odgovor na apelaciju dostavilo 14. decembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo su 27. decembra 2006. godine dostavljeni apelantkiwi. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je (zajedno sa maloljetnim sinom) 8. januara 1992. godine protiv tuženog "Sarajevo osigurawa" d.d. Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu radi naknade štete i povećawa rente. Apelantkiwa je tražila da joj se poveća renta koja joj je dosuđena ranijom presudom Opštinskog suda II u Sarajevu zbog smrti supruga, kao i štetu koja se ogleda u razlici između njene penzije i doprinosa koje bi njen suprug da je živ plaćao woj i njenom sinu na ime izdržavawa. Tadašwi Osnovni sud II u Sarajevu je 3. februara 1992. godine održao ročište na kom je apelantkiwa bila prisutna i koje je odgođeno za 10. mart 1992. godine. Ročište od 10. marta 1992. odgođeno je na neodređeno vrijeme nakon apelantkiwinog predloga da vještak finansijske struke sprovede vještačenje. 7. Osnovni sud II u Sarajevu je 1. novembra 1994. godine donio Rješenjem broj Mal-623/93 kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog okolnosti uslovljenih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem. U rješenju je navedeno da će postupak biti nastavljen na predlog stranaka nakon prekida ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti. 8. Apelantkiwa je 13. februara 1997. godine Opštinskom sudu (ranije Osnovni sud II u Sarajevu, a nakon toga Opštinski sud II u Sarajevu) podnijela predlog da se nastavi parnični postupak. Parnični postupak je nastavljen pod brojem Mal-623/93 i prvo ročište, na koje apelantkiwa nije pristupila dok je tuženi bio prisutan, održano je 30. oktobra 1997. godine. Ročište je odloženo za 16. decembar 1997. godine. 9. Opštinski sud je 16. decembra 1997. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio, a apelantkiwa je bila prisutna pa je ročište odgođeno za 28. januar 1998. godine. 10. Na tri naredna ročišta od 28. januara, 2. aprila i 6. maja 1998. godine apelantkiwa nije pristupila iako je bila uredno obaviještena, dok je tuženi bio prisutan, te je novo ročište zakazano za 3. juni 1998. godine. 11. Na ročištu od 3. juna 1998. godine stranke su bile prisutne, izložena je tužba koju je tuženi osporio i određeno je da se apelantkiwin sin kao drugotužilac pozove na naredno ročište koje je zakazano za 13. oktobar 1998. godine. 12. Na tri naredna ročišta 13. oktobra i 2. decembra 1998. godine, te 18. februara 1999. godine, nisu pristupili ni apelantkiwa ni tuženi. 13. Opštinski sud je 26. juna 1999. godine održao ročište na kom su stranke bile prisutne. Na ovom ročištu je apelantkiwi naloženo da precizira tužbeni zahtjev u KM valuti i da tum od kada potražuje štetu, a takođe je i određeno da vještak finansijske struke izvrši vještačenje. Predmet je dobio novi broj Mal-321/99. 14. Na ročište zakazano za 23. novembar 1999. godine apelantkiwa je pristupila, dok tuženi nije pristupio, pa je ročište odgođeno za 13. januar 2000. godine. Od tuženog je zatraženo da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka. 15. Opštinski sud je 13. januara 2000. godine održao ročište, na kom je konstatovano da je apelantkiwin sin postao punoljetan te da ne može da ga zastupa majka kao zakonska 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. zastupnica i naređeno je da se on pozove na naredno ročište, a apelantkiwa je obavezana da dostavi sudu rješenje o utvrđivanju porodične penzije nakon smrti supruga. 16. Ročišta od 3. februara, 4. aprila i 11. maja 2000. godine odgođena su na apelantkiwin zahtjev zbog angažovawa advokata, odnosno na zahtjev apelantkiwinog punomoćnika koji je tražio određeno kraće vrijeme da pripremi predmet, odnosno na apelantkiwin zahtjev da se angažuje vještak kao i da naknadno izjašnjenje na nalaz i mišljenje vještaka. 17. Ročište od 7. februara 2001. odgođeno je zbog bolesti postupajućeg sudije. Na ročištu od 15. februara 2001. godine povučen je tužbeni zahtjev u ime drugotužioca, zakqučena je glavna rasprava i donesena je presuda koju su apelantkiwa i tuženi osporili žalbama. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-719/01 od 25. jula 2001. godine uvažio žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 18. U ponovnom postupku 10. decembra 2001. godine Opštinski sud je održao ročište na kom je doneseno rješenje da se obustavi postupak, jer je apelantkiwa tražila da se izuzme postupajući sudija. Rješenjem broj Su-IX-84/01 od 8. januara 2002. godine odbijen je zahtjev da se izuzme sudija. U međuvremenu je došlo do promjene sudije o čemu je apelantkiwa obaviještena 25. januara 2002. godine. 19. U 2002. godini održana su tri ročišta, od kojih je jedno odgođeno na apelantkiwin zahtjev zbog otkaza punomoći advokatu (23. maja), dok su dva (19. septembra i 18. novembra) odgođena kako bi se pribavila relevantna dokumentacija, a apelantkiwa se nije protivila odgodama. 20. U 2003. godini su održana četiri ročišta, i to tako da na dva ročišta stranke nisu pristupile (10. februar i 26. novembar), dok su druga dva ročišta odgođena radi pribavljanja određenih dokaza odnosno zahtjeva za vještačenjem na apelantkiwin zahtjev (6. maja i 4. juna). U međuvremenu je predmet upisan u P upisnik pod brojem P-274/02. 21. Pripremno ročište i glavna rasprava, zakazani u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku (6. februara i 2. jula 2004), odgođeni su na apelantkiwin zahtjev, i to u oba slučaja radi otkazivawa punomoći advokatima i angažovawa novih advokata. 22. Četiri rasprave, koje su održane 27. oktobra 2004. godine, te 26. januara, 27. aprila i 22. septembra 2005. godine, odgođene su na predlog apelantkiwinog zastupnika radi pripreme predmeta, po zahtjevu za vještačenje, a zatim po apelantkiwinom zahtjevu jer je otkazala punomoć advokatu. 23. Na ročištu od 24. novembra 2005. godine apelantkiwa je precizirala tužbeni zahtjev, te je tuženi tražio odgodu radi izjašnjenja na precizirani tužbeni zahtjev. Rasprava je stoga odgođena za 9. mart 2006. godine. Na raspravi od 9. marta 2006. godine sproveden je dokazni postupak, iznesene su završne riječi i rasprava je zakqučena. Opštinski sud je Presudom broj P-272/02 B od 7. aprila 2006. godine djelimično usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev. I apelantkiwa i tuženi su uložili žalbe na presudu Opštinskog suda i postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantkiwa je navela da se žali zbog "nemogućnosti da njen predmet bude što prije pravično riješen jer se odugovlači." Apelantkiwa je zatražila da Ustavni sud utiče na to da se postupak što prije okonča. b) Odgovor na apelaciju 25. Kantonalni sud je naveo da je parnični spis broj P.274/02-B primljen na tom sudu 28. novembra 2006. godine, te da s obzirom na tu činjenicu nije bilo kršewa apelantkiwinih ustavnih prava. Naveli su i to da je po apelantkiwinoj žalbi koju je rješavao taj sud u 2001. godini takođe postupljeno u razumnom roku jer je spis proslijeđen 24. maja 2001. godine a odluka je donesena 25. jula 2001. godine i otpremljena na Opštinski sud 17. avgusta 2001. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. Tuženi je u odgovoru iznio hronološki slijed parničnog postupka i posebno istakao da je apelantkiwa svojim radwama doprinijela da parnični postupak dugo traje. Naveli su da na veliki broj ročišta apelantkiwa nije pristupila ili je tražila odgodu, te je po wihovom mišljenju za dugo trajanje postupka kriva apelantkiwa koja očigledno nije kvalifikovana da se sama zastupa, zatim objektivni razlozi - rat, uništena dokumentacija, kao i protok vremena od smrti njenog muža (1976. godine), a takođe i izmijenjena situacija u firmama (gašenje ranije postojećih) tako da je bilo teško da se dođe do adekvatnih podataka. V. Relevantni propisi 27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. Shodno praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). 31. Apelantkiwa se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njenoj tužbi nerazumno dugo traje, iz čega proizilazi da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Ustavni sud će razmotriti apelantkiwine navode o neopravdanom odugovlačenju parničnog postupka po njenoj tužbi u smislu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 34. Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak po apelantkiwinoj tužbi spor građansko-pravne prirode, koji se tiče apelantkiwinog zahtjeva da joj se naknadi šteta i poveća renta. Radi se, dakle, o postupku u kom se utvrđuju apelantkiwina građanska prava. Apelantkiwa je u tom postupku tražila da se donese konačna odluke u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom slučaju. 35. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 36. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 37. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 8. januara 1992. godine kada je apelantkiwa podnijela tužbu sudu radi naknade štete i povećawa rente. Pe riod koji spada u nadležnost Ustavnog suda počeo je 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan, vodi se pred Kantonalnim sudom i traje ukupno 14 godina i 11 mjeseci, od kojih nepunih 12 godina spadaju u pe riod koji Ustavni sud treba da ispita. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 38. Na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, postupak po apelantkiwinoj tužbi bio je prekinut. Prije nego što je doneseno rješenje o prekidu postupka, pred tadašwim Osnovnim sudom II u Sarajevu održana su dva ročišta. Na prvom ročištu je apelantkiwa obavezana da dostavi dokaz da je pravosnažno okončan postupak po njenoj tužbi u istoj pravnoj stvari protiv tuženog, zbog čega je tuženi podnio prigovor litispedencije. Drugo ročište je odloženo na apelantkiwin predlog radi angažovawa vještaka finansijske struke. Nakon toga postupak je prekinut rješenjem Opštinskog suda iz 1994. godine. Apelantkiwa je 13. februara 1997. godine podnijela predlog da se nastavi prekinuti postupak i od tada je postupak ponovo počeo da teče. Složenost predmeta 39. Složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 40. Postupak utvrđivawa naknade štete i povećawa rente po svojoj suštini nije posebno složen postupak. Međutim, posebne okolnosti vezane za konkretan postupak su uticale na to da postupak po apelantkiwinoj tužbi bude složeniji. Određena relevantna dokumentacija, koja je bila neophodna za utvrđivanje svih činjenica u postupku, uništena je u toku rata. Nekoliko puta je traženo da se sprovede dokaz vještačenjem, između ostalog i zato jer apelantkiwa nije bila zadovoqna određenim vještačewima. Apelantkiwa jedan značajan dio postupka nije imala angažovanog zastupnika, što je takođe dodatno usložnilo postupak jer nije bila u mogućnosti da sama adekvatno učestvuje u postupku. Sve okolnosti navode na zakqučak da je konkretan parnični postupak bio relativno složen. Ponašanje apelantkinje 41. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za qudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. Apelantkiwa je 13. februara 1997. godine podnijela zahtjev da se nastavi prekinuti parnični postupak, čime je pokazala zainteresovanost da se postupak po njenoj tužbi nastavi. Međutim, u nastavku postupka apelantkiwa nije postupala na isti način, nego je svojim radwama značajno odugovlačila postupak. Naime, apelantkiwa, iako uredno pozvana, nije pristupila na veći broj zakazanih ročišta, dok je takođe veći broj ročišta odgođen na njen zahtjev. Apelantkiwa je nekoliko puta mijewala advokata, što je takođe značajno uticalo da postupak duže traje, jer je zbog otkazivawa punomoći tražila često da se ročište odgodi, a takođe nije mogla da adekvatno učestvuje u postupku što je znatno usložnilo postupak kako je već navedeno u ovoj Odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je apelantkiwa u značajnoj mjeri uticala na odugovlačenje parničnog postupka. Ponašanje suda 43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). 44. Ustavni sud je utvrdio da, nakon što je apelantkiwa u februaru 1997. godine podnijela zahtjev da se pokrene postupak, Opštinski sud je prvo ročište zakazao u oktobru 1997. godine. Naredna ročišta su zakazivana u razumnim vremenskim razmacima (decembar, januar, april, maj) u 1997. i 1998. godini u kojima je većina ročišta odgođena zbog toga što apelantkiwa i tuženi nisu pristupili. U toku 1999. godine održana su tri ročišta i to u februaru, na koje apelantkiwa nije pristupila, u junu, na kom je apelantkiwi naloženo da precizira tužbeni zahtjev, zatim u novembru na koje apelantkiwa opet nije pristupila. I u 2000. godini ročišta su odlagana iz razloga koji ne mogu da se stave na teret Opštinskom sudu, nego apelantkiwi, a u februaru 2001. godine glavna rasprava je zakqučena i donesena je presuda. Kantonalni sud je u kratkom roku odlučio o žalbama stranaka u postupku, jer je 25. jula 2001. godine donio rješenje da se predmet vrati na ponovni postupak Opštinskom sudu. U decembru 2001. godine održano je ročište u ponovnom postupku, ali je zbog apelantkiwinog zahtjeva za izuzeće sudije odloženo što takođe ne može da se stavi na teret Opštinskom sudu. U 2002. i 2003. godini održano je devet ročišta na kojima je sud sproveo određene radnje u dokaznom postupku, ali se pojavio prob lem pribavljanja određenih relevantnih podataka što je bilo otežano jer je brojna dokumentacija uništena, a takođe je po apelantkiwinom predlogu ponovo angažovan vještak finansijske struke. U 2004. godini Opštinski sud je ponovo u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta (februar, april, juli, oktobar), ali su ona odgađana iz razloga koji ne mogu da se stave na teret sudu nego su iskqučivo posljedica apelantkiwinih radwi u postupku (dva puta otkaz punomoći advokatima). Slično je uslijedilo i u 2005. godini, u kojoj su održana četiri ročišta od kojih su tri odgođena na apelantkiwin zahtjev, a jedno je (novembar) odgođeno zbog izjašnjenja tuženog na precizirani tužbeni zahtjev. Presuda je donesena 7. aprila 2006. godine, nakon ročišta od 9. marta 2006. godine na kom je postupak okončan. Postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom. 45. Iz izloženog, Ustavni sud zakqučuje je Opštinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta, te nije bilo neopravdanog odugovlačewa postupka koje može da se stavi na teret Opštinskom sudu. Generalno gledano, postupak po apelantkiwinoj tužbi dugo traje s obzirom da je djelotvorno postupak ponovo počeo da teče u februaru 1997. godine, kada jepostupak ponovo počeo da teče u februaru 1997. godine, kada je podnesen zahtjev da se pokrene prekinuti postupak. Međutim, pažqivom analizom izloženih činjenica neizbježno se nameće zakqučak da je apelantkiwa svojim ponašanjem u postupku u najvećoj mjeri uticala na to da postupak tako dugo traje, te ne može da se zakquči da je postupak po apelantkiwinoj tužbi prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 46. Ustavni sud zakqučuje da nije je povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ni član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud je prilikom ocjene razumnosti trajawa ovog parničnog postupka uzeo u obzir činjenicu da je apelantkiwa svojim ponašanjem u postupku u značajnoj mjeri uticala da postupak po njenoj tužbi dugo traje, dok je Opštinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao rasprave i generalno nije svojim radwama uticao na dužinu postupka. Ustavni sud je, uzimajući u obzir posebno ove dvije činjenice, zakqučio da postupak po apelantkiwinoj tužbi nije prešao granice "razumnog roka" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije 48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2170/05, rješavajući apelaciju Šaćire Aganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćire Aganović, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Šaćira Aganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 25. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo, strane u postupku, zatraženo je 5. i 6. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju i predmetni spis dostavio 15. decembra 2006. godine, Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok je "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo odgovor na apelaciju dostavilo 14. decembra 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo su 27. decembra 2006. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je (zajedno sa malodobnim sinom) 8. januara 1992. godine protiv tuženog "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu radi naknade štete i povećanja rente. Apelantica je tražila povećanje rente koja joj je dosuđena ranijom presudom Općinskog suda II u Sarajevu zbog smrti supruga, kao i štetu koja se ogleda u razlici između njene penzije i doprinosa koje bi njen suprug da je živ plaćao njoj i njenom sinu na ime izdržavanja. Tadašnji Osnovni sud II u Sarajevu je 3. februara 1992. godine održao ročište na kojem je apelantica bila prisutna i koje je odgođeno za 10. mart 1992. godine. Ročište od 10. marta 1992. odgođeno je na neodređeno vrijeme nakon apelanticinog prijedloga da se provede vještačenje vještaka finansijske struke. 7. Osnovni sud II u Sarajevu je 1. novembra 1994. godine donio Rješenjem broj Mal-623/93 kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog okolnosti uvjetovanih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem. U rješenju je navedeno da će postupak biti nastavljen na prijedlog stranaka nakon prekida ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. 8. Apelantica je 13. februara 1997. godine Općinskom sudu (ranije Osnovni sud II u Sarajevu, a nakon toga Općinski sud II u Sarajevu) podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka. Parnični postupak je nastavljen pod brojem Mal-623/93 i prvo ročište, na koje apelantica nije pristupila dok je tuženi bio prisutan, je održano 30. oktobra 1997. godine. Ročište je odloženo za 16. decembar 1997. godine. 9. Općinski sud je 16. decembra 1997. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio, a apelantica je bila prisutna pa je ročište odgođeno za 28. januar 1998. godine. 10. Na tri naredna ročišta od 28. januara, 2. aprila i 6. maja 1998. godine apelantica nije pristupila iako je bila uredno obaviještena, dok je tuženi bio prisutan, te je novo ročište zakazano za 3. juni 1998. godine. 11. Na ročištu od 3. juna 1998. godine stranke su bile prisutne, izložena je tužba koju je tuženi osporio i određeno je da se apelanticin sin kao drugotužitelj pozove na naredno ročište koje je zakazano za 13. oktobar 1998. godine. 12. Na tri naredna ročišta 13. oktobra i 2. decembra 1998. godine, te 18. februara 1999. godine, nisu pristupili ni apelantica ni tuženi. 13. Općinski sud je 26. juna 1999. godine održao ročište na kojem su stranke bile prisutne. Na ovom ročištu je apelantici naloženo da precizira tužbeni zahtjev u KM valuti i da tum od kada potražuje štetu, a također je i određeno vještačenje vještaka finansijske struke. Predmet je dobio novi broj Mal-321/99. 14. Na ročište zakazano za 23. novembar 1999. godine apelantica je pristupila, dok tuženi nije pristupio, pa je ročište odgođeno za 13. januar 2000. godine. Od tuženog je zatraženo da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka. 15. Općinski sud je 13. januara 2000. godine održao ročište, na kojem je konstatovano da je apelanticin sin postao punoljetan te da ga ne može zastupati majka kao zakonska zastupnica i naređeno je da se on pozove na naredno ročište, a apelantica je obavezana da dostavi sudu rješenje o utvrđivanju porodične penzije nakon smrti supruga. 16. Ročišta od 3. februara, 4. aprila i 11. maja 2000. godine su odgođena na apelanticin zahtjev zbog angažovanja advokata, odnosno na zahtjev apelanticinog punomoćnika koji je tražio određeno kraće vrijeme za pripremu predmeta, odnosno na apelanticin zahtjev za angažovanje vještaka kao i naknadnog izjašnjenja na nalaz i mišljenje vještaka. 17. Ročište od 7. februara 2001. odgođeno je zbog bolesti postupajuće sutkinje. Na ročištu od 15. februara 2001. godine povučen je tužbeni zahtjev u ime drugotužitelja, zaključena je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. glavna rasprava i donesena je presuda koju su apelantica i tuženi osporili žalbama. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-719/01 od 25. jula 2001. godine uvažio žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 18. U ponovnom postupku 10. decembra 2001. godine Općinski sud je održao ročište na kojem je doneseno rješenje o obustavi postupka, jer je apelantica tražila izuzeće postupajuće sutkinje. Rješenjem broj Su-IX-84/01 od 8. januara 2002. godine odbijen je zahtjev za izuzeće sutkinje. U međuvremenu je došlo do promjene sudije o čemu je apelantica obaviještena 25. januara 2002. godine. 19. U 2002. godini su održana tri ročišta, od kojih je jedno odgođeno na apelanticin zahtjev zbog otkaza punomoći advokatu (23. maja), dok su dva (19. septembra i 18. novembra) odgođena kako bi se pribavila relevantna dokumentacija, a apelantica se nije protivila odgodama. 20. U 2003. godini su održana četiri ročišta, i to tako da na dva ročišta stranke nisu pristupile (10. februar i 26. novembar), dok su druga dva ročišta odgođena radi pribavljanja određenih dokaza odnosno zahtjeva za vještačenjem na apelanticin zahtjev (6. maja i 4. juna). U međuvremenu je predmet upisan u P upisnik pod brojem P-274/02. 21. Pripremno ročište i glavna rasprava, zakazani u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (6. februara i 2. jula 2004), odgođeni su na apelanticin zahtjev, i to u oba slučaja radi otkazivanja punomoći advokatima i angažovanja novih advokata. 22. Četiri rasprave, koje su održane 27. oktobra 2004. godine, te 26. januara, 27. aprila i 22. septembra 2005. godine, odgođene su na prijedlog apelanticinog zastupnika radi pripreme predmeta, po zahtjevu za vještačenje, a zatim po apelanticinom zahtjevu jer je otkazala punomoć advokatu. 23. Na ročištu od 24. novembra 2005. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev, te je tuženi tražio odgodu radi izjašnjenja na precizirani tužbeni zahtjev. Rasprava je stoga odgođena za 9. mart 2006. godine. Na raspravi od 9. marta 2006. godine proveden je dokazni postupak, iznesene su završne riječi i rasprava je zaključena. Općinski sud je Presudom broj P-272/02 B od 7. aprila 2006. godine djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. I apelantica i tuženi su uložili žalbe na presudu Općinskog suda i postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica je navela da se žali zbog "nemogućnosti da njen predmet bude što prije pravično riješen jer se odugovlači." Apelantica je zatražila da Ustavni sud utječe na to da se postupak što prije okonča. b) Odgovor na apelaciju 25. Kantonalni sud je naveo da je parnični spis broj P.274/02-B primljen na tom sudu 28. novembra 2006. godine, te da s obzirom na tu činjenicu nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava. Naveli su i to da je po apelanticinoj žalbi koju je rješavao taj sud u 2001. godini također postupljeno u razumnom roku jer je spis proslijeđen 24. maja 2001. godine a odluka je donesena 25. jula 2001. godine i otpremljena na Općinski sud 17. augusta 2001. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. Tuženi je u odgovoru iznio hronološki slijed parničnog postupka i posebno istakao da je apelantica svojim radnjama doprinijela da parnični postupak dugo traje. Naveli su da na veliki broj ročišta apelantica nije pristupila ili je tražila odgodu, te je po njihovom mišljenju za dugo trajanje postupka kriva apelantica koja očigledno nije kvalificirana da se sama zastupa, zatim objektivni razlozi - rat, uništena dokumentacija, kao i protek vremena od smrti njenog muža (1976. godine), a također i izmijenjena situacija u firmama (gašenje ranije postojećih) tako da je bilo teško doći do adekvatnih podataka. V. Relevantni propisi 27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). 31. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njenoj tužbi nerazumno dugo traje, iz čega proizlazi da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode o neopravdanom odugovlačenju parničnog postupka po njenoj tužbi u smislu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 34. Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak po apelanticinoj tužbi spor građanskopravne prirode, koji se tiče apelanticinog zahtjeva za naknadu štete i povećanje rente. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelanticina građanska prava. Apelantica je u tom postupku tražila donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 35. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 36. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 37. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 8. januara 1992. godine kada je apelantica podnijela tužbu sudu radi naknade štete i povećanja rente. Pe riod koji spada u nadležnost Ustavnog suda je počeo 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan, vodi se pred Kantonalnim sudom i traje ukupno 14 godina i 11 mjeseci, od kojih nepunih 12 godina spadaju u pe riod koji Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 38. Na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, postupak po apelanticinoj tužbi je bio prekinut. Prije donošenja rješenja o prekidu postupka, pred tadašnjim Osnovnim sudom II u Sarajevu održana su dva ročišta. Na prvom ročištu je apelantica obavezana da dostavi dokaz da je pravosnažno okončan postupak po njenoj tužbi u istoj pravnoj stvari protiv tuženog, zbog čega je tuženi podnio prigovor litispedencije. Drugo ročište je odloženo na apelanticin prijedlog radi angažovanja vještaka finansijske struke. Nakon toga postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda iz 1994. godine. Apelantica je 13. februara 1997. godine podnijela prijedlog za nastavak prekinutog postupka i od tada je postupak ponovo počeo teći. Složenost predmeta 39. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 40. Postupak utvrđivanja naknade štete i povećanja rente po svojoj suštini nije posebno složen postupak. Međutim, posebne okolnosti vezane za konkretan postupak su utjecale na to da postupak po apelanticinoj tužbi bude složeniji. Određena relevantna dokumentacija, koja je bila neophodna za utvrđivanje svih činjenica u postupku, uništena je u toku rata. Nekoliko puta je traženo da se provede dokaz vještačenjem, između ostalog i zato jer apelantica nije bila zadovoljna određenim vještačenjima. Apelantica jedan značajan dio postupka nije imala angažovanog zastupnika, što je također dodatno usložilo postupak jer nije bila u mogućnosti da sama adekvatno učestvuje u postupku. Sve okolnosti navode na zaključak da je konkretan parnični postupak bio relativno složen. Ponašanje apelantice 41. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. Apelantica je 13. februara 1997. godine podnijela zahtjev za nastavak prekinutog parničnog postupka, čime je pokazala zainteresovanost da se postupak po njenoj tužbi nastavi. Međutim, u nastavku postupka apelantica nije postupala na isti način, nego je svojim radnjama značajno odugovlačila postupak. Naime, apelantica, iako uredno pozvana, nije pristupila na veći broj zakazanih ročišta, dok je također veći broj ročišta odgođen na njen zahtjev. Apelantica je nekoliko puta mijenjala advokata, što je također značajno utjecalo da postupak duže traje, jer je zbog otkazivanja punomoći tražila često odgodu ročišta, a također nije mogla adekvatno učestvovati u postupku što je znatno usložilo postupak kako je već navedeno u ovoj Odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantica u značajnoj mjeri utjecala na odugovlačenje parničnog postupka. Ponašanje suda 43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. stav 19). 44. Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelantica u februaru 1997. godine podnijela zahtjev za pokretanje postupka, Općinski sud prvo ročište zakazao u oktobru 1997. godine. Naredna ročišta su zakazivana u razumnim vremenskim razmacima (decembar, januar, april, maj) u 1997. i 1998. godini u kojima je većina ročišta odgođena zbog toga što apelantica i tuženi nisu pristupili. U toku 1999. godine održana su tri ročišta i to u februaru, na koje apelantica nije pristupila, u junu, na kojem je apelantici naloženo preciziranje tužbenog zahtjeva, zatim u novembru na koje apelantica opet nije pristupila. I u 2000. godini su ročišta odlagana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, nego apelantici, a u februaru 2001. godine je glavna rasprava zaključena i donesena je presuda. Kantonalni sud je u kratkom roku odlučio o žalbama stranaka u postupku, jer je 25. jula 2001. godine donio rješenje o vraćanju predmeta na ponovni postupak Općinskom sudu. U decembru 2001. godine je održano ročište u ponovnom postupku, ali je zbog apelanticinog zahtjeva za izuzeće sutkinje odloženo što se također ne može staviti na teret Općinskom sudu. U 2002. i 2003. godini je održano devet ročišta na kojima je sud proveo određene radnje u dokaznom postupku, ali se pojavio prob lem pribavljanja određenih relevantnih podataka što je bilo otežano jer je brojna dokumentacija uništena, a također je po apelanticinom prijedlogu ponovo angažovan vještak finansijske struke. U 2004. godini je Općinski sud ponovo u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta (februar, april, juli, oktobar), ali su ona odgađana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret sudu nego su isključivo posljedica apelanticinih radnji u postupku (dva puta otkaz punomoći advokatima). Slično je uslijedilo i u 2005. godini, u kojoj su održana četiri ročišta od kojih su tri odgođena na apelanticin zahtjev, a jedno je (novembar) odgođeno zbog izjašnjenja tuženog na precizirani tužbeni zahtjev. Presuda je donesena 7. aprila 2006. godine, nakon ročišta od 9. marta 2006. godine na kojem je postupak okončan. Postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom. 45. Iz izloženog, Ustavni sud zaključuje je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta, te nije bilo neopravdanog odugovlačenja postupka koje se može staviti na teret Općinskom sudu. Općenito gledano, postupak po apelanticinoj tužbi dugo traje s obzirom da je djelotvorno postupak ponovo počeo teći u februaru 1997. godine, kada je podnesen zahtjev za pokretanje prekinutog postupka. Međutim, pažljivom analizom izloženih činjenica neizbježno se nameće zaključak da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u najvećoj mjeri utjecala na to da postupak tako dugo traje, te se ne može zaključiti da je postupak po apelanticinoj tužbi prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 46. Ustavni sud zaključuje da nije je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ni član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud je prilikom ocjene razumnosti trajanja ovog parničnog postupka uzeo u obzir činjenicu da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u značajnoj mjeri utjecala da postupak po njenoj tužbi dugo traje, dok je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao rasprave i općenito nije svojim radnjama utjecao na dužinu postupka. Ustavni sud je, uzimajući u obzir posebno ove dvije činjenice, zaključio da postupak po apelanticinoj tužbi nije prešao granice "razumnog roka" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije 48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine u predmetu broj AP 2171/05, rješavajući apelaciju Abdeha Pežmana, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdeha Pežmana, podnesena radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu, zbog toga što je očevidno (prima fa cie) neutvrđena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE 1. Abdeh Pežman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, trenutačno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 18. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo). 2. Apelant je naveo da je on nećak Alisadeha Nasera Chorsia navodeći da je imenovani proveo pet godina i šest mjeseci u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Nakon toga je prebačen u KPZ Sarajevo. Zbog duljine izdržavanja kazne, navodi apelant, kao i navodne nebrige zatvorskih vlasti, kod imenovanog je došlo do psihičke nestabilnosti, pa je zbog uzimanja veće količine apaurina nastupio izljev krvi u mozak koji je izazvao smrt imenovanog. Apelant smatra da su za njegovu smrt odgovorne zatvorske vlasti, pa od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine traži da se dokaže ta krivnja i utvrdi odgovornost države. 3. Iako to u apelaciji nije izričito naglašeno, proizlazi da podnesena apelacija pokreće pitanje povrede prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 4. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima fa - cie) neutvrđenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. 6. Pravo na život je zagarantirano člankom II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje (a) Pravo na život". Dalje, u članku 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu je navedeno: "1. Pravo je na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Nitko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenju smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom." Ovo ustavno pravo sadrži kako pozitivne tako i negativne obveze države u smislu da se uzdržava od pojedinih radnji, a sve s ciljem zaštite prava na život svakog pojedinca koji je pod njegovom jurisdikcijom. Ustavni sud naglašava da pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije predstavlja jednu od najznačajnijih odredbi Europske konvencije odnosno Ustava Bosne i Hercegovine i da, zajedno s člankom 3. Europske konvencije, znači temeljnu demokratsku vrijednost za koju se zalaže Vijeće Eu rope. Zbog važnosti zaštite koja se garantira člankom 2. Europske konvencije, nužno je da Ustavni sud krajnje oprezno utvrdi činjenice koje se navode u apelaciji te brižljivo i točno ocijeni nalaze do kojih je došao. 7. U sličnim situacijama, kada se radilo o ustavnom pravu na život, Dom za ljudska prava je u jednom svom predmetu naveo da se "Dom prisjeća da je Europski sud za ljudska prava presudio 'da prva rečenica članka 2. stavak 1. ŠEuropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da poduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom' (vidi Europski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. lipnja 1998, Izvješća o presudama i odlukama 1998-III, str. 1403, točka 36). 'Obveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem učinkovitih odredaba kaznenog zakona odvrati od počinjenja kaznenih djela protiv osoba uz podršku mehanizma za provedbu zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba' (vidi Europski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. listopada 1998, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, točka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika učinkovite zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen' (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. svibnja 2001, točka 111). Najvažniji cilj takve istrage 'je osigurati učinkovitu implementaciju domaćih zakona koji štite pravo na život' (ibid.), a ta istraga mora biti učinkovita u smislu da može dovesti 'Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni', a tom obvezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' (ibid., točka 113). Pri ispitivanju jesu li ove obveze iz članka 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje tijela gonjenja i sudova u relevantnom kaznenom postupku (vidi, npr., ibid., toč. 130-136)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 50). 8. U svezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo zagarantirano člankom 2. Europske konvencije, činjenicom da je njegov bliski rođak umro tijekom izdržavanja zatvorske kazne, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koji glasi: "Dom opaža postojanje odavno uspostavljene jurisprudencije Europskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje članka 2. Konvencije u predmetima 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. koji se nađu pred njim a podnesu ih srodnici ubijene osobe zato što nije provedena učinkovita istraga u svezi smrti te osobe (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. svibnja 2001. ili McKerr, presuda od 4. svibnja 2001; E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 61). U konkretnom je slučaju, dakle, nužno ispitati jesu li zatvorske vlasti učinile sve što je nužno da, ako su znale u kakvom je fizičkom i mentalnom stanju apelant, poduzmu sve mjere da se zaštiti njegovo pravo na život. U tu svrhu Ustavni je sud zatražio zvanično izvješće od KPZ Sarajevo i Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Ustavni sud naglašava da je obveza preispitivanja pružene zaštite prava na život prema članku 2. Europske konvencije pokrenuta kada je pojedinac umro u zatvoru. To pitanje mogu pokrenuti i rođaci umrlog (vidi Akdeniz protiv Turske, odluka od 31 svibnja 2001. godine). Pitanje koje se postavlja pred Ustavnim sudom jeste jesu li mjerodavna tijela, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, poduzeli učinkovitu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili je li apelant nastradao zbog djelovanja faktora koji se mogu pripisati državi i, ako jeste, jesu li pokrenuli nužan postupak protiv osoba koje su izazvale taj ishod, kako bi ispunili pozitivnu obvezu zaštite prava na život prema članku 2. Europske konvencije. Ova obveza podrazumijeva određeno postupanje sukladno zakonu, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 10. U izvješću koji je KPZ Sarajevo dostavio Ustavnom sudu se navodi da je u ponovnom kaznenom postupku Naser Alisadeh Chorsi, po Rješenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj KŽ-II-371/02 od 16. rujna 2003. godine, boravio u pritvoru u ovoj zatvorskoj jedinici od 3. listopada 2003. godine pa do svoje smrti 15. ožujka 2004. godine. U predmetnoj je apelaciji navedeno da je zbog duljine trajanja postupka došlo do destabilizacije fizičkog i psihičkog stanja preminulog, te da Uprava KPZ Sarajevo i Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu poduzeli odgovarajuće mjere kako bi se skratilo trajanje postupka, pa je došlo do izljeva krvi u mozak koji je nastupio kao posljedica uzimanja prevelike doze tableta, a zbog čega je nastupila smrt. U izvješću KPZ Sarajevo se navodi da ova ustanova nije mogla uticati na duljinu postupka jer je to izvan njezine nadležnosti, obzirom da je riječ o redovitom kaznenom postupku u kojem je imenovanom određen pritvor. S druge strane, imenovanom je za vrijeme trajanja pritvorske mjere pružena odgovarajuća medicinska zaštita što se može vidjeti iz priložene medicinske dokumentacije i izvješća zatvorskog liječnika od 22. ožujka 2004. godine koji su dostavljeni Kantonalnom sudu. Imenovani je 17. veljače 2004. godine nađen u komi u sobi u kojoj je boravio i odmah upućen u odgovarajuću bolnicu gdje je 15. ožujka 2004. godine i preminuo. O svemu ovomu, a posebice o zdravstvenom stanju zatvorenika, KPZ Sarajevo je redovito obavještavao mjerodavni sud i druga državna tijela. Iz nalaza zdravstvene ustanove se vidi da je pacijent dovezen u bolnicu z bog intoksikacije benzodiazepinima, dakle sam se doveo u teško stanje. U bolnici su ga posjećivali predstavnici raznih organizacija kao i predstavnici Iranskog veleposlanstva. U izvješću se navodi da je apelant pokušao sebi oduzeti život, a da je smrt nastupila zbog izljeva krvi u mozak. Iz svega navedenog je vidljivo da njegovo zdravstveno stanje nije nastalo zbog nemara ili određenih aktivnosti državnih tijela u tom pravcu da bi se, u smislu značenja Europske konvencije, mogla konstituirati odgovornost države zbog povrede prava na život imenovanog. Dapače, državna su tijela poduzimala sve potrebne mjere da se zatvoreniku pruži sva zaštita i skrb nužni za vrijeme apelantovog boravka u zatvoru. 11. Ustavni sud naglašava da prva rečenica članka 2. Europske konvencije zahtijeva da se država ne samo uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života nego i da poduzme odgovarajuće korake da se spasu životi ugroženih pojedinaca koji su pod njezinom jurisdikcijom. Ali to samo u slučaju da država zna da postoji određeni rizik (bolest i sl.) kod zatvorenika koji može ugroziti njegov život. Ne postoje nikakve naznake da je država, odnosno mjerodavne vlasti, aktivno doprinosila pogoršanju zdravstvenog stanja Nasera Alisadeha Corsia, niti da je bila svjesna nekih rizika po život imenovanog. Uzimajući u obzir sve teškoće sa kojima se država suočava kad se radi o osiguravanju adekvatnih uvjeta izdržavanja zatvorskih kazni, težište pozitivne obveze države za zaštitu prava na život mora biti tumačeno tako da ne postavlja nemoguć i nesrazmjeran teret državi glede te zaštite. U tom smislu, ne predstavlja svaki rizik po život za koji država ne zna zahtjev da se, sukladno Europskoj konvenciji, poduzmu operativne mjere za otklanjanje tog rizika (vidi UÇAR protiv Turske, aplikacija broj 52392/99 od 11. travnja 2006. godine). Nečija prikrivena bolest, sklonost nasilničkom ponašanju, sklonost konačno ka samopovređivanju moraju biti poznate prije izdržavanja kazne, a to ovdje nije slučaj. Imenovani je tek u zatvoru ispoljio ove rizike nakon kojih su poduzete određene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokazuje da su zatvorske vlasti propustile provesti rutinsko nadgledanje zatvora i stanja zatvorenika. Ništa u ovom predmetu ne ukazuje da su zatvorske vlasti znale za postojanje rizika za život zatvorenika i da ga je, prema tomu, trebalo nadgledati više nego druge zatvorenike. Isto tako ništa nije ukazivalo da zatvorenik ima mentalne probleme koji mogu eskalirati do toga da uzima prevelike doze lijekova što će dovesti do zatvorenikove kome i, najzad, do njegove smrti. Konačno, zatvorske su vlasti žurno reagirale kad su se ti rizici ispoljili i pokazali, pa su ga uputili u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. I najzad, sve ove činjenice ukazuju da srodnici imenovanog, dakle apelant, nisu naveli drukčije dokaze i navode koji opovrgavaju ove nalaze do kojih je došao Ustavni sud. S druge strane, apelant može eventualnu naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog rođaka ostvarivati u redovitom sudskom postupku, ako smatra da postoje elementi odgovornosti države za rođakovu smrt. 12. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očevidno (prima fa cie) neutvrđena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju kršenja Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima fa cie) neutvrđena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatixa Haxiosmanović, potpredsjed- nici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine u predmetu broj AP 2171/05, rješavajući apelaciju Abdeha Pežmana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdeha Pežmana, podnesena radi utvrđivawa uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEWE 1. Abdeh Pežman (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 18. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) radi utvrđivawa uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: KPZ Sarajevo). 2. Apelant je naveo da je on nećak Alisadeha Nasera Chorsia navodeći da je imenovani proveo pet godina i šest mjeseci u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Nakon toga je prebačen u KPZ Sarajevo. Zbog dužine izdržavawa kazne, navodi apelant, kao i navodne nebrige zatvorskih vlasti, kod imenovanog je došlo do psihičke nestabilnosti, pa je zbog uzimawa veće količine apaurina nastupio izljev krvi u mozak koji je izazvao smrt imenovanog. Apelant smatra da su za njegovu smrt odgovorne zatvorske vlasti, pa od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine traži da se dokaže ta krivica i utvrdi odgovornost države. 3. Iako to u apelaciji nije izričito naglašeno, proizilazi da podnesena apelacija pokreće pitanje povrede prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 4. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 5. Ustavni sud, u fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za qudska prava, apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoqnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. 6. Pravo na život je zagarantovano članom II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju a) Pravo na život". Dalje, u članu 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu je navedeno: "1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim kod izvršewa smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom." Ovo ustavno pravo sadrži kako pozitivne tako i negativne obaveze države u smislu da se uzdržava od pojedinih radwi, a sve s ciljem da zaštiti pravo na život svakog pojedinca koji je pod njegovom jurisdikcijom. Ustavni sud naglašava da pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije predstavlja jednu od najznačajnijih odredbi Evropske konvencije odnosno Ustava Bosne i Hercegovine i da, zajedno sa članom 3 Evropske konvencije, znači osnovnu demokratsku vrijednost za koju se zalaže Savjet Evrope. Zbog važnosti zaštite koja se garantuje članom 2 Evropske konvencije, neophodno je da Ustavni sud krajnje oprezno utvrdi činjenice koje se navode u apelaciji i da brižqivu i tačnu ocjenu nalaza do kojih je došao. 7. U sličnim situacijama, kada se radilo o ustavnom pravu na život, Dom za qudska prava je u jednom svom predmetu naveo da se "Dom prisjeća da je Evropski sud za qudska prava presudio 'da prva rečenica člana 2 stav 1 ŠEvropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimawa života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom' (vidi Evropski sud za qudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-III, str. 1403, tačka 36). 'Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredbi krivičnog zakona odvrati od činjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavawa, obuzdavawa i sankcionisawa kršewa takvih odredbi' (vidi Evropski sud za qudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen' (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001, tačka 111). Najbitniji ciq takve istrage 'je da se obezbijedi djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život' (ibid.), a ta istraga mora da bude djelotvorna u smislu da može da dovede 'Š...Ć do identifikacije i kažwavawa onih koji su za to odgovorni', a tom obavezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2 ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50). 8. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo zagarantovano članom 2 Evropske konvencije, činjenicom da je njegov bliski rođak umro tokom izdržavawa zatvorske kazne, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za qudska prava u sličnom predmetu koji glasi: "Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za qudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2 Konvencije u predmetima koji se nađu pred wim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili McKerr, presuda od 4. maja 2001; E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). U konkretnom slučaju, dakle, neophodno je da se ispita da li su zatvorske vlasti učinile sve što je neophodno da, ako su znale u kakvom je fizičkom i mentalnom stanju apelant, preduzmu sve mjere da se zaštiti njegovo pravo na život. U tu svrhu Ustavni sud je zatražio zvaničan izvještaj od KPZ Sarajevo i Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Ustavni sud naglašava da je obaveza da se preispita pružena zaštita prava na život shodno članu 2 Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac umro u zatvoru. To pitanje mogu pokrenuti i rođaci umrlog (vidi Akdeniz protiv Turske, odluka od 31 maja 2001. godine). Pitanje koje se postavlja pred Ustavnim sudom jeste da li su nadležni organi, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, preduzeli djelotvornu istragu koja je propisana zakonom kako bi utvrdili da li je apelant nastradao zbog djelovawa faktora koji mogu da se pripišu državi i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv lica koja su izazvala taj ishod, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život shodno članu 2 Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 10. U izvještaju koji je KPZ Sarajevo dostavio Ustavnom sudu navodi se da je u ponovnom krivičnom postupku Naser Alisadeh Chorsi, po Rješenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj KŽ-II-371/02 od 16. septembra 2003. godine, boravio u pritvoru u ovoj zatvorskoj jedinici od 3. oktobra 2003. godine pa do svoje smrti 15. marta 2004. godine. U predmetnoj apelaciji je navedeno da je zbog dužine trajawa postupka došlo do destabilizacije fizičkog i psihičkog stawa preminulog, te da Uprava KPZ Sarajevo i Kantonalni sud u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu preduzeli odgovarajuće mjere kako bi se skratilo trajanje postupka, pa je došlo do izljeva krvi u mozak koji je nastupio kao posljedica uzimawa prevelike doze tableta, a zbog čega je nastupila smrt. U izvještaju KPZ Sarajevo navodi se da ova ustanova nije mogla da utiče na dužinu postupka jer je to izvan njene nadležnosti, s obzirom da je riječ o redovnom krivičnom postupku u kom je imenovanom određen pritvor. Sa druge strane, imenovanom je za vrijeme trajawa pritvorske mjere pružena odgovarajuća medicinska zaštita što može da se vidi iz priložene medicinske dokumentacije i izvještaja zatvorskog ljekara od 22. marta 2004. godine koji su dostavljeni Kantonalnom sudu. Imenovani je 17. februara 2004. godine nađen u komi u sobi u kojoj je boravio i odmah upućen u odgovarajuću bolnicu gdje je 15. marta 2004. godine i preminuo. O svemu ovome, a posebno o zdravstvenom stanju zatvorenika, KPZ Sarajevo je redovno obavještavao nadležni sud i druge državne organe. Iz nalaza zdravstvene ustanove vidi se da je pacijent dovezen u bolnicu zbog intoksikacije benzodiazepinima, dakle sam se doveo u teško stanje. U bolnici su ga posjećivali predstavnici raznih organizacija kao i predstavnici Iranske ambasade. U izvještaju se navodi da je apelant pokušao da sebi oduzme život, a da je smrt nastupila zbog izljeva krvi u mozak. Iz svega navedenog je vidqivo da njegovo zdravstveno stanje nije nastalo zbog nemara ili određenih aktivnosti državnih organa u tom pravcu da bi, u smislu značewa Evropske konvencije, mogla da se konstituiše odgovornost države zbog povrede prava na život imenovanog. Naprotiv, državni organi su preduzimali sve potrebne mjere da se zatvoreniku pruži sva zaštita i briga koje su neophodne za vrijeme apelantovog boravka u zatvoru. 11. Ustavni sud naglašava da prva rečenica člana 2 Evropske konvencije zahtijeva da se država ne samo uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimawa života nego i da preduzme odgovarajuće korake da se spasu životi ugroženih pojedinaca koji su pod njenom jurisdikcijom. Ali to samo u slučaju da država zna da postoji određeni rizik (bolest i sl.) kod zatvorenika koji može da ugrozi njegov život. Ne postoje nikakve naznake da je država, odnosno nadležne vlasti, aktivno doprinosila pogoršanju zdravstvenog stawa Nasera Alisadeha Corsia, niti da je bila svjesna nekih rizika po život imenovanog. Uzimajući u obzir sve teškoće sa kojima se država suočava kad se radi o obezbjeđenju adekvatnih uslova za izdržavanje zatvorskih kazni, težište pozitivne obaveze države za zaštitu prava na život mora da bude tumačeno tako da ne postavlja nemoguć i nesrazmjeran teret državi u pogledu te zaštite. U tom smislu, ne predstavlja svaki rizik po život za koji država ne zna zahtjev da se, u skladu sa Evropskom konvencijom, preduzmu operativne mjere za otklawanje tog rizika (vidi UÇAR protiv Turske, aplikacija broj 52392/99 od 11. aprila 2006. godine). Nečija prikrivena bolest, sklonost nasilničkom ponašanju, sklonost konačno ka samopovređivanju moraju da budu poznate prije izdržavawa kazne, a to ovdje nije slučaj. Imenovani je tek u zatvoru ispoqio ove rizike nakon kojih su preduzete određene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokazuje da su zatvorske vlasti propustile da sprovedu rutinsko nadgledanje zatvora i stawa zatvorenika. Ništa u ovom predmetu ne ukazuje da su zatvorske vlasti znale da postoji rizik za život zatvorenika i da je, prema tome, trebalo da ga nadgledaju više nego druge zatvorenike. Isto tako ništa nije ukazivalo da zatvorenik ima mentalne probleme koji mogu da eskaliraju do toga da uzima prevelike doze lijekova što će da dovede do zatvorenikove kome i, najzad, do njegove smrti. Na kraju, zatvorske vlasti su hitno reagovale kad su se ti rizici ispoqili i pokazali, pa su ga uputili u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. I najzad, sve ove činjenice ukazuju da srodnici imenovanog, dakle apelant, nisu naveli drugačije dokaze i navode koji opovrgavaju ove nalaze do kojih je došao Ustavni sud. S druge strane, apelant može da eventualnu naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog rođaka ostvaruje u redovnom sudskom postupku, ako smatra da postoje elementi odgovornosti države za rođakovu smrt. 12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima fa cie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima fa cie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine u predmetu broj AP 2171/05, rješavajući apelaciju Abdeha Pežmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI 1 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdeha Pežmana, podnesena radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu, zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". OBRAZLOŽEN JE 1. Abdeh Pežman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 18. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo). 2. Apelant je naveo da je on nećak Alisadeha Nasera Chorsia navodeći da je imenovani proveo pet godina i šest mjeseci u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Nakon toga je prebačen u KPZ Sarajevo. Zbog dužine izdržavanja kazne, navodi apelant, kao i navodne nebrige zatvorskih vlasti, kod imenovanog je došlo do psihičke nestabilnosti, pa je zbog uzimanja veće količine apaurina nastupio izljev krvi u mozak koji je izazvao 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 34/07. smrt imenovanog. Apelant smatra da su za njegovu smrt odgovorne zatvorske vlasti, pa od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine traži da se dokaže ta krivica i utvrdi odgovornost države. 3. Iako to u apelaciji nije izričito naglašeno, proizlazi da podnesena apelacija pokreće pitanje povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima fa cie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. 6. Pravo na život je zagarantovano članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi: "sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje a) Pravo na život". Dalje, u članu 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu je navedeno: "1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom." Ovo ustavno pravo sadrži kako pozitivne tako i negativne obaveze države u smislu da se uzdržava od pojedinih radnji, a sve s ciljem zaštite prava na život svakog pojedinca koji je pod njegovom jurisdikcijom. Ustavni sud naglašava da pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije predstavlja jednu od najznačajnijih odredbi Evropske konvencije odnosno Ustava Bosne i Hercegovine i da, zajedno s članom 3. Evropske konvencije, znači osnovnu demokratsku vrijednost za koju se zalaže Vijeće Evrope. Zbog važnosti zaštite koja se garantuje članom 2. Evropske konvencije, neophodno je da Ustavni sud krajnje oprezno utvrdi činjenice koje se navode u apelaciji i da brižljivu i tačnu ocjenu nalaza do kojih je došao. 7. U sličnim situacijama, kada se radilo o ustavnom pravu na život, Dom za ljudska prava je u jednom svom predmetu naveo da se "Dom prisjeća da je Evropski sud za ljudska prava presudio 'da prva rečenica člana 2. stav 1. ŠEvropske konvencijeĆ nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom' (vidi Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-III, str. 1403, tačka 36). 'Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba' (vidi Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do 'nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen' (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage 'je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život' (ibid.), a ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede 'Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni', a tom obavezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136)" (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50). 8. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo zagarantirano članom 2. Evropske konvencije, činjenicom da je njegov bliski rođak umro tokom izdržavanja zatvorske kazne, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koji glasi: "Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2. Konvencije u predmetima koji se nađu pred njim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili McKerr, presuda od 4. maja 2001; E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). U konkretnom slučaju, dakle, neophodno je ispitati da li su zatvorske vlasti učinile sve što je neophodno da, ako su znale u kakvom je fizičkom i mentalnom stanju apelant, preduzmu sve mjere da se zaštiti njegovo pravo na život. U tu svrhu Ustavni sud je zatražio zvaničan izvještaj od KPZ Sarajevo i Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine. 9. Ustavni sud naglašava da je obaveza preispitivanja pružene zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac umro u zatvoru. To pitanje mogu pokrenuti i rođaci umrlog (vidi Akdeniz protiv Turske, odluka od 31 maja 2001. godine). Pitanje koje se postavlja pred Ustavnim sudom jeste jesu li nadležni organi, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili je li apelant nastradao zbog djelovanja faktora koji se mogu pripisati državi i, ako jeste, jesu li pokrenuli neophodan postupak protiv lica koja su izazvala taj ishod, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka. 10. U izvještaju koji je KPZ Sarajevo dostavio Ustavnom sudu se navodi da je u ponovnom krivičnom postupku Naser Alisadeh Chorsi, po Rješenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj KŽ-II-371/02 od 16. septembra 2003. godine, boravio u pritvoru u ovoj zatvorskoj jedinici od 3. oktobra 2003. godine pa do svoje smrti 15. marta 2004. godine. U predmetnoj apelaciji je navedeno da je zbog dužine trajanja postupka došlo do destabilizacije fizičkog i psihičkog stanja preminulog, te da Uprava KPZ Sarajevo i Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu preduzeli odgovarajuće mjere kako bi se skratilo trajanje postupka, pa je došlo do izljeva krvi u mozak koji je nastupio kao posljedica uzimanja prevelike doze tableta, a zbog čega je nastupila smrt. U izvještaju KPZ Sarajevo se navodi da ova ustanova nije mogla uticati na dužinu postupka jer je to izvan njene nadležnosti, s obzirom da je riječ o redovnom krivičnom postupku u kojem je imenovanom određen pritvor. S druge strane, imenovanom je za vrijeme trajanja pritvorske mjere pružena odgovarajuća medicinska zaštita što se može vidjeti iz priložene medicinske dokumentacije i izvještaja zatvorskog ljekara od 22. marta 2004. godine koji su dostavljeni Kantonalnom sudu. Imenovani je 17. februara 2004. godine nađen u komi u sobi u kojoj je boravio i odmah upućen u odgovarajuću bolnicu gdje je 15. marta 2004. godine i preminuo. O svemu ovome, a posebno o zdravstvenom stanju zatvorenika, KPZ Sarajevo je redovno obavještavao nadležni sud i druge državne organe. Iz nalaza zdravstvene ustanove se vidi da je pacijent dovezen u bolnicu z bog intoksikacije benzodiazepinima, dakle sam se doveo u teško stanje. U bolnici su ga posjećivali predstavnici raznih organizacija kao i predstavnici Iranske ambasade. U izvještaju se navodi da je apelant pokušao sebi oduzeti život, a da je smrt nastupila zbog izljeva krvi u mozak. Iz svega navedenog je vidljivo da njegovo zdravstveno stanje nije nastalo zbog nemara ili određenih aktivnosti državnih organa u tom pravcu da bi se, u smislu značenja Evropske konvencije, mogla konstituirati odgovornost države zbog povrede prava na život imenovanog. Naprotiv, državni organi su preduzimali sve potrebne mjere da se zatvoreniku pruži sva zaštita i briga koje su neophodne za vrijeme apelantovog boravka u zatvoru. 11. Ustavni sud naglašava da prva rečenica člana 2. Evropske konvencije zahtijeva da se država ne samo uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života nego i da preduzme odgovarajuće korake da se spasu životi ugroženih pojedinaca koji su pod njenom jurisdikcijom. Ali to samo u slučaju da država zna da postoji određeni rizik (bolest i sl.) kod zatvorenika koji može ugroziti njegov život. Ne postoje nikakve naznake da je država, odnosno nadležne vlasti, aktivno doprinosila pogoršanju zdravstvenog stanja Nasera Alisadeha Corsia, niti da je bila svjesna nekih rizika po život imenovanog. Uzimajući u obzir sve teškoće sa kojima se država suočava kad se radi o obezbjeđenju adekvatnih uvjeta izdržavanja zatvorskih kazni, težište pozitivne obaveze države za zaštitu prava na život mora biti tumačeno tako da ne postavlja nemoguć i nesrazmjeran teret državi u pogledu te zaštite. U tom smislu, ne predstavlja svaki rizik po život za koji država ne zna zahtjev da se, u skladu sa Evropskom konven- cijom, preduzmu operativne mjere za otklanjanje tog rizika (vidi UÇAR protiv Turske, aplikacija broj 52392/99 od 11. aprila 2006. godine). Nečija prikrivena bolest, sklonost nasilničkom ponašanju, sklonost konačno ka samopovređivanju moraju biti poznate prije izdržavanja kazne, a to ovdje nije slučaj. Imenovani je tek u zatvoru ispoljio ove rizike nakon kojih su preduzete određene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokazuje da su zatvorske vlasti propustile da provedu rutinsko nadgledanje zatvora i stanja zatvorenika. Ništa u ovom predmetu ne ukazuje da su zatvorske vlasti znale da postoji rizik za život zatvorenika i da ga je, prema tome, trebalo nadgledati više nego druge zatvorenike. Isto tako ništa nije ukazivalo da zatvorenik ima mentalne probleme koji mogu eskalirati do toga da uzima prevelike doze lijekova što će dovesti do zatvorenikove kome i, najzad, do njegove smrti. Konačno, zatvorske vlasti su hitno reagirale kad su se ti rizici ispoljili i pokazali, pa su ga uputili u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. I najzad, sve ove činjenice ukazuju da srodnici imenovanog, dakle apelant, nisu naveli drukčije dokaze i navode koji opovrgavaju ove nalaze do kojih je došao Ustavni sud. S druge strane, apelant može eventualnu naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog rođaka ostvarivati u redovnom sudskom postupku, ako smatra da postoje elementi odgovornosti države za rođakovu smrt. 12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima fa cie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima fa cie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 14. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. POSAVSKA ŽUPANIJA VLADA ŽUPANIJE Na temelju članka 18. Zakona o Vladi Županije Posavske ("Narodne novine Županije Posavske", broj 1/96, 4/96 i 8/00) i članka 3. stavak 2. Uredbo o utemeljenju i ustroju Službe za upošljavanje Županije Posavske ("Narodne novine Županije Pusavske", broj 3/02 i 3/06), Vlada Županije Posavske, na sjednici održanoj 4. travnja 2007. godine, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU UPRAVNOG VIJEĆA SLUŽBE ZA UPOŠLJAVANJE ŽUPANI JE POSAVSKE I. U Upravno vijeće Službe za upošljavanje Županije Posavske, na mandatni rok od četiri godine, imenuju se: 1.JOZO AGATIĆ, dipl. oec, iz Odžaka za člana, 2.NEVAD AHMETOVIĆ, dipl. ing, iz Odžaka za člana, 3.PEJO IVANOVIĆ, dipl. oec, iz Orašja za člana, 4.ZVONKO MARKOVIĆ, dipl. ing. polj., iz Orašja za člana, 5.RUŽICA JOSIĆ, dipl. iur., iz Domaljevca za člana. II. Upravno vijeće je dužno na prvoj sjednici izvršiti izbor predsjednika iz reda svojih članova. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu idućeg dana od dana objavljivanja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Narodnim novinama Županije Posavske". Broj 01-02-103/07 4. travnja/aprila 2007. godine Orašje Predsjednik Vlade Mijo Matanović, v. r. HERCEGBOSANSKA ŽUPANIJA MINISTARSTVO PRAVOSUĐA I UPRAVE Na temelju članka 30. stavak 2. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), ministar pravosuđa i uprave Hercegbosanske županije donosi RJEŠENJE O IZBORU NOTARA Za notara sa službenim sjedištem u Općini Livno imenuje se KATICA TADIĆ, dipl.iur.iz Livna. Rješenje o izboru notara postalo je konačno 5. 2. 2007. godine. Broj 04-01-05-165.5/06 5. veljače/februara 2007. godine Livno Ministar Bogoljub Bursać, v. r. ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON MINISTARSTVO ZA PRAVOSUĐE I UPRAVU Na osnovu člana 30. stav 1. i 2. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), ministar za pravosuđe i upravu Zeničko-dobojskog kantona, 5. marta 2007. godine, donio je rješenja o imenovanju za notara, a 3. maja 2007. godine donio je rješenja o početku rada notara u njihovom službenom sjedištu, kako slijedi: VESNA ANDRIJANIĆ iz Visokog, ul. A. Š. Resula br. 7, JMB 3006965179134, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Visokom. Službeno sjedište notara nalazi se u Visokom, ul. Alije Izetbegovića br. 49. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 05/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 05/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine KARLO TOKMAČIĆ iz Vareš Majdana, ul. Ljevarska S-48, JMB 1812956173971, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Varešu. Službeno sjedište notara nalazi se u Varešu, ul. Zvijezda br. 25. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251 - 04/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-VA-4/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine HASAN HADŽAJLIĆ iz Sarajeva - općina Ilidža, ul. Francuske revolucije br. 19, JMB 0311957390205, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Kaknju. Službeno sjedište notara nalazi se u Kaknju, ul. Alije Izetbegovića bb, S-2. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 06/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-HH-5/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine SELIM BRKIĆ iz Tešnja, ul. Simetrala 2/II-2, JMB 2707946124110, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Tešnju. Službeno sjedište notara nalazi se u Tešnju, ul. Kralja Tvrtka bb. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 02/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-SB-1/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine JUSUF HODŽIĆ iz Klokotnice, općina Doboj-lstok, ul. Francuske revolucije br. 1, JMB 0102954120004, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Tešnju. Službeno sjedište notara nalazi se u Tešnju, Trg Gazi Husref bega bb. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 01/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-JH-2/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine SABIRA SARVAN iz Zenice, Talića brdo br. 17 B, JMB 3007951195028, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Službeno sjedište notara nalazi se u Zenici, ul. Maršala Tita br. 22. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251-12/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-SS-10/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine NERMINA SULJEVIĆ iz Zenice, ul. Mejdandžik br. 11, JMB 2201960179148, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Službeno sjedište notara nalazi se u Zenici, ul. Muhameda Seida Serdarevića br. 31. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 09/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-NS-6/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine MARINKO TERZIĆ iz Zenice, ul. Fakultetska br. 36, JMB 010895619001601 imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Službeno sjedište notara nalazi se u Zenici, ul. Masarykova br. 33. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 10/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-MT-9/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine EMIR ŠEPER iz Zenice, ul. Crkvice br. 52 F, JMB 2309957190004 imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Službeno sjedište notara nalazi se u Zenici, ul. dr. Aziza Aska Borića bb. Notar počinje s radom 04. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251 - 08/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o početku rada notara Broj 06/05 - 34 - 8005-EŠ-7/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine VELIDA IMAMOVIĆ-SARAJLIĆ iz Zenice, ul. Safvet Bega Bašagić br. 4, JMB 0301949175006, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Zaključkom ministra odobreno odlaganje početka rada ovog notara do 21. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05-34-4251-07/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Zaključak o odgodi početka rada notara Broj 06/05 - 10512 - 1/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine EMIR ČOLAKOVIĆ iz Zenice, ul. Islambegovića put br. 2-B, JMB 0802958190017, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Zenici. Zaključkom Ministra odobreno odlaganje početka rada ovog notara do 21. 05. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251-11/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Zaključak o odgodi početka rada notara Broj 06/05 - 10575 -1/07 Zenica, 03. 05. 2007. godine DRAGICA DRAGIČEVIĆ iz Žepča, ul. Prva bb, JMB 1410961199309, imenuje se za notara za područje Zeničko-dobojskog kantona, sa službenim sjedištem u Žepču. Rješenjem o razrješenju, na osobni zahtjev, Dragičević Dragica razriješena je dužnosti notara zaključno sa danom 26. 03. 2007. godine. Rješenje o imenovanju za notara Broj 06/05 - 34 - 4251- 09/07 Zenica, 05. 03. 2007. godine Rješenje o razrješenju notara Broj 06/04-34-7537-1/07 Zenica, 28. 03. 2007. godine Broj 06/05-34-10616/07 3. maja/svibnja 2007. godine Zenica Ministar Miroslav Penko, s. r. Na osnovu člana 50. Zakona o notarima ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/02), ministar za pravosuđe i upravu Zeničko-dobojskog kantona, 3. maja 2007. godine, donosi RJEŠENJE O RADNOM VREMENU NOTARA I. Utvrđuje se radno vrijeme notara koji notarsku službu obavljaju na području Zeničko-dobojskog kantona, u službenim sjedištima određenim rješenjem ovog Ministarstva, kako slijedi: –svaki radni dan (ponedjeljak-petak) –u vremenu od 7,30 do 16,00 sati. II. Notari koji obavljaju notarsku službu na području Zeničko-dobojskog kantona dužni su istaknuti ovo Rješenje na vidnom mjestu u svom službenom sjedištu. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Rješenje će biti objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH", i "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona". Broj 06/05-34-10615/07 3. maja/svibnja 2007. godine Zenica Ministar Miroslav Penko, s. r. KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD ZATVORENOG TIPA ZENICA Na osnovu člana 25. i 46. Pravilnika o javnim nabavkama broj 01-02-3163/05 od 5. aprila 2005. godine, direktor Zavoda donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE I. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka za nabavku i isporuku roba za potrebe Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (javna nabavka broj 2) u sastavu: –RABIJA TALIĆ - predsjednik –AMIRA ALIJAGIĆ - član –NAIDA BEJTIĆ - član –KEMAL ARNAUT - član –DAMIR ĆURIĆ - član Za sekretara Komisije imenuje se BRANKA MIJATOVIĆ, a administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će REDŽIJA KOLUH. II. Zadatak Komisije je da sprovede otvoreni postupak javne nabavke u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05). III. Za rad i angažovanje članovima Komisije pripada pravo na naknadu. Visina naknade će se utvrditi posebnim aktom. IV. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 01-14-593/07 16. marta/ožujka 2007. godine Zenica Direktor dr. Hidajet Jabandžić, s. r. Na osnovu člana 25. i 46. Pravilnika o javnim nabavkama broj 01-02-3163/05 od 5. aprila 2005. godine, direktor Zavoda donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE I. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka za nabavku i sukcesivnu isporuku roba za P.J. "Novi život" Zenica u 2007. godini (javna nabavka broj 1) u sastavu: –RABIJA TALIĆ - predsjednik –AMIRA ALIJAGIĆ - član –NAIDA BEJTIĆ - član –KEMAL ARNAUT - član –DAMIR ĆURIĆ - član Za sekretara Komisije imenuje se BRANKA MIJATOVIĆ, a administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će REDŽIJA KOLUH. II. Zadatak Komisije je da sprovede otvoreni postupak javne nabavke u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama u BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05). III. Za rad i angažovanje članovima Komisije pripada pravo na naknadu. Visina naknade će se utvrditi posebnim aktom. IV. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 01-14-594/07 19. marta/ožujka 2007. godine Zenica Direktor dr. Hidajet Jabandžić, s. r. JU CENTAR ZA SOCIJALNI RAD U BUSOVAČI UPRAVNO VIJEĆE Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 87. Zakona o socijalnoj skrbi, skrbi o civilnim žrtvama rata i skrbi o obitelji sa djecom ("Službene novine KSB/SBK", broj 10/05) po pribavljenoj suglasnosti osnivača - Općinskog vijeća Busovača i Ministarstva zdravstva i socijalne politike KSB/SBK, te članka 19. stavak 1. točke 2. Statuta i članka 5. Odluke o izmjenama i dopunama Statuta broj 01-846/03, Upravno vijeće JU Centra za socijalni rad u Busovači, na sjednici održanoj 27. travnja 2007. godine, donosi ODLUKU O IMENOVANJU RAVNATELJA JU CENTRA ZA SOCIJALNI RAD U BUSOVAČI I. DRAGO LJUBOS, diplomirani politolog, imenuje se za ravnatelja J.U. Centra za socijalni rad u Busovači. II. Imenovanje se vrši na pe riod od 4 (četiri) godine, sa početkom od 01. 05. 2007. godine. III. Odluka stu pa na snagu danom donošenja a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i na oglasnoj tabli ustanove. Broj 01-407/2/07 27. travnja/aprila 2007. godine Busovača Predsjednik Upravnog vijeća Zijad Prosjanović, v. r. JU ZA KOMUNALNE DJELATNOSTI "COMING" ŠIROKI BRIJEG Temeljem članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članka 39. Zakona o ustanovama ("Narodne novine Županije Zapadno- hercegovačke", broj 7/98), članka 22. Statuta Javne ustanove "Com ing" Široki Brijeg ("Službeni glasnik općine Široki Brijeg", broj 1/02), Upravno vijeće Javne ustanove "Coming" Široki Brijeg je dana 19. 4. 2007. godine, uz Odluku o davanju suglasnosti na imenovanje ravnatelja J.U. "Coming" Općinskog vijeća Široki Brijeg broj 01-02-991/07-6 od 26. travnja 2007. godine, donijelo slijedeću ODLUKU O IMENOVANJU RAVNATELJA JAVNE USTANOVE ZA KOMUNALNE DJELATNOSTI "COM ING" ŠIROKI BRIJEG I. DRAGAN PAVKOVIĆ, dipl. ing. građ. iz Širokog Brijega, imenuje se za ravnatelja Javne ustanove za komunalne djelatnosti "Com ing" Široki Brijeg. II. Ravnatelj se imenuje na mandatno razdoblje od četiri (4) godine. III. Ova Odluka stu pa na snagu dan nakon objave Odluke o davanju suglasnosti na imenovanje ravnatelja J.U. "Com ing" Općinskog vijeća u "Službenom glasniku općine Široki Brijeg", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 193/07 4. svibnja/maja 2007. godine Široki Brijeg Predsjednik Upravnog vijeća Andrija Kraljević, v. r. KAZALO VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU 302Odluka kojom se ispravlja prijevod zvanične Odluke visokog predstavnika kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 2989 Odluka kojom se ispravlja prevod zvanične Odluke visokog predstavnika kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 2990 Odluka kojom se ispravlja prijevod zvanične Odluke visokog predstavnika kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 2991 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 303Uredba o izmjenama Uredbe o Uredu za saradnju i zastupanje pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine 2992 304Odluka o ostvarivanju prava iz bolničke zdravstvene zaštite povratnika u općine Srebrenica, Bratunac, Milići, Žepa i Vlasenica u Republici Srpskoj u zdravstvenim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine 2992 305Odluka o prihvatanju Informacije o realiziranju sana- cionog plana i davanju suglasnosti na Izvješće o poslovanju, financijsko izvješće i plan poslovanja JP "B&H Air lines" d.o.o. Sarajevo (hrvatski jezik)2993 Odluka o prihvatanju Informacije o realizaciji sana- cionog plana i davanju saglasnosti na Izvještaj o poslovanju, finansijski izvještaj i plan poslovanja JP "B&H Air lines" d.o.o. Sarajevo (bosanski jezik)2993 306Odluka o broju članova nadzornih odbora u gospodarskim društvima u kojima ovlasti po osnovi državnog kapitala vrši Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (hrvatski jezik) 2993 Odluka o broju članova nadzornih odbora u privrednim društvima u kojima ovlašćewa po osnovu državnog kapitala vrši Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (srpski jezik) 2994 Odluka o broju članova nadzornih odbora u privrednim društvima u kojima ovlašćenja po osnovu državnog kapitala vrši Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (bosanski jezik) 2994 307Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Trans fer za raseljena i izbjegla lica" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica (hrvatski jezik) 2995 Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Trans fer za raseljena i izbjegla lica" utvrđenih Buxetom Fede- racije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Fed eral- nom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica (srpski jezik) 2996 Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Trans fer za raseljena i izbjegla lica" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2007. godinu Federalnom ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica (bosanski jezik) 2998 308Rješenje o izmjeni Rješenja o postavljenju komandanta, načelnika i članova Federalnog štaba civilne zaštite2999 309Rješenje o postavljenju direktora Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine 3000 310Rješenje o imenovanju članova Ekonomsko-socijalnog vijeća ispred Vlade Federacije Bosne i Hercegovine3000 311Rješenje o imenovanju Radne grupe za izradu Zakona kojim će se regulisati plaća i druga primanja članova upravljanja u federalnim institucijama u kojima je Federacija Bosne i Hercegovine osnivač ili ima većinsko vlasništvo 3000 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANCIJA/FINANSIJA 312Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora Sarajevo Privatization Venture (SPV) 3000 313Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Sarajevo Privatization Venture (SPV) 3001 314Pravilnik o izmjenama Pravilnika o internoj reviziji proračunskih korisnika (hrvatski jezik) 3001 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o internoj reviziji budžetskih korisnika (bosanski jezik) 3001 FEDERALNO MINISTARSTVO PRAVDE 315Dopuna Liste stečajnih upravitelja sa završenom stručnom naobrazbom i položenim stručnim ispitom3001 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BRANITELJA I INVALIDA DOMOVINSKOG RATA/FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BORACA I INVALIDA ODBRAMBENO- OSLOBODILAČKOG RA TA 316Rješenje o imenovanju organa za vezu 3002 317Rješenje o imenovanju Komisije 3002 318Rješenje o imenovanju Komisije 3003 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVAI INDUSTRIJE 319Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju kakvoće tečnih naftnih goriva (hrvatski jezik) 3003 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju kvaliteta tečnih naftnih goriva (srpski jezik) 3003 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju kvaliteta tečnih naftnih goriva (bosanski jezik) 3003 AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Pravilnik o izmjenama Pravilnika o postupku prodaje državnog kapitala na burzi (hrvatski jezik)3014 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o postupku prodaje državnog kapitala na berzi (bosanski jezik)3014 FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Koeficijenti rasta cijena u Federaciji BiH u aprilu/travnju 2007. godine 3014 Saopćenje o prosječnoj isplaćenoj mjesečnoj neto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za mart/ožujak 2007. godine 3014 Saopćenje o prosječnoj isplaćenoj mjesečnoj bruto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za mart/ožujak 2007. godine 3014 AGENCIJA ZA NADZOR OSIGURANJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o vrstama osiguranja (hrvatski jezik)3015 Odluka o vrstama osiguranja (bosanski jezik)3016 Odluka o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za motorna vozila (hrvatski jezik) 3018 Odluka o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za motorna vozila (bosanski jezik) 3018 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 03/2-19-185/07 3018 Pravilnik o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvješća emitenta vrijednosnih papira (hrvatski jezik)3018 Pravilnik o sadržaju, rokovima i načinu objavljivanja izvještaja emitenta vrijednosnih papira (bosanski jezik)3021 AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 04-1-661/07 (hrvatski jezik)3023 Rješenje broj 04-1-661/07 (bosanski jezik)3023 AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke3023 FEDERALNA DIREKCIJAZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO/AVIJACIJU Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja ubrzanog pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 3024 Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja ubrzanog pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 3024 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke3024 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke3025 REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine 3025 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1125/05 (hrvatski jezik) 3026 Odluka broj AP 1125/05 (srpski jezik) 3030 Odluka broj AP 1125/05 (bosanski jezik) 3035 Odluka broj AP 1526/05 (hrvatski jezik) 3039 Odluka broj AP 1526/05 (srpski jezik) 3045 Odluka broj AP 1526/05 (bosanski jezik) 3051 Odluka broj AP 1539/05 (hrvatski jezik) 3057 Odluka broj AP 1539/05 (srpski jezik) 3061 Odluka broj AP 1539/05 (bosanski jezik) 3065 Odluka broj AP 1603/05 (hrvatski jezik) 3069 Odluka broj AP 1603/05 (srpski jezik) 3073 Odluka broj AP 1603/05 (bosanski jezik) 3078 Odluka broj AP 1808/06 (hrvatski jezik) 3082 Odluka broj AP 1808/06 (srpski jezik) 3083 Odluka broj AP 1808/06 (bosanski jezik) 3084 Odluka broj AP 1831/05 (hrvatski jezik) 3085 Odluka broj AP 1831/05 (srpski jezik) 3090 Odluka broj AP 1831/05 (bosanski jezik) 3095 Odluka broj AP 1876/05 (hrvatski jezik) 3100 Odluka broj AP 1876/05 (srpski jezik) 3103 Odluka broj AP 1876/05 (bosanski jezik) 3106 Odluka broj AP 1926/05 (hrvatski jezik) 3109 Odluka broj AP 1926/05 (srpski jezik) 3111 Odluka broj AP 1926/05 (bosanski jezik) 3114 Odluka broj AP 2044/05 (hrvatski jezik) 3116 Odluka broj AP 2044/05 (srpski jezik) 3119 Odluka broj AP 2044/05 (bosanski jezik) 3122 Odluka broj AP 2050/05 (hrvatski jezik) 3124 Odluka broj AP 2050/05 (srpski jezik) 3128 Odluka broj AP 2050/05 (bosanski jezik) 3131 Odluka broj AP 2089/05 (hrvatski jezik) 3135 Odluka broj AP 2089/05 (srpski jezik) 3138 Odluka broj AP 2089/05 (bosanski jezik) 3141 Odluka broj AP 2102/05 (hrvatski jezik) 3145 Odluka broj AP 2102/05 (srpski jezik) 3147 Odluka broj AP 2102/05 (bosanski jezik) 3149 Odluka broj AP 2134/05 (hrvatski jezik) 3152 Odluka broj AP 2134/05 (srpski jezik) 3154 Odluka broj AP 2134/05 (bosanski jezik) 3155 Odluka broj AP 2158/05 (hrvatski jezik) 3157 Odluka broj AP 2158/05 (srpski jezik) 3162 Odluka broj AP 2158/05 (bosanski jezik) 3167 Odluka broj AP 2170/05 (hrvatski jezik) 3171 Odluka broj AP 2170/05 (srpski jezik) 3174 Odluka broj AP 2170/05 (bosanski jezik) 3177 Odluka broj AP 2171/05 (hrvatski jezik) 3180 Odluka broj AP 2171/05 (srpski jezik) 3181 Odluka broj AP 2171/05 (bosanski jezik) 3183 POSAVSKA ŽUPANIJA VLADA ŽUPANIJE Rješenje o imenovanju Upravnog vijeća Službe za upošljavanje Županije Posavske 3185 HERCEGBOSANSKA ŽUPANIJA MINISTARSTVO PRAVODUĐA I UPRAVE Rješenje o izboru notara 3185 ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON MINISTARSTVO ZA PRAVOSUĐE I UPRAVU Rješenje broj 06/05-34-10616/07 3185 Rješenje o radnom vremenu notara 3186 KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD ZATVORENOG TIPA ZENICA Rješenje o imenovanju Komisije 3187 Rješenje o imenovanju Komisije 3187 JU CENTAR ZA SOCIJALNI RAD U BUSOVAČI UPRAVNO VIJEĆE Odluka o imenovanju ravnatelja JU Centra za socijalni rad u Busovači 3187 JU ZA KOMUNALNE DJELATNOSTI "COM ING" ŠIROKI BRIJEG Odluka o imenovanju ravnatelja Javne ustanove za komunalne djelatnosti "Com ing" Široki Brijeg 3187 Nakladnik: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - V AKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "OKO" Sarajevo - Za tiskaru ravnatelj Društva Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja porezne fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2007. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2007. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku