Aktio

Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije

18 Na temelju članka 67. stavak 2. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00) federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE POŠILJAKA DOMAĆIH I DIVLJIH PREŽIVAČA, GENETSKOG MATERIJALA, DIJAGNOSTIČKIH UZORAKA I BIOLOŠKIH PRIPRAVAKA PODRIJETLOM OD NAVEDENIH ŽIVOTINJA GLEDE SPRJEČAVANJA UNOSA ZARAZNOG OBOLJENJA PLAVOG JEZIKA (BLUETONGUE) I Glede sprječavanja unosa u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) zaraznog oboljenja Bluetongue (bolest plavog jezika) zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko teritorije Federacije slijedećih pošiljaka: 1) domaćih i divljih preživača; 2) genetskog materijala (sjemena, oplođenih jajnih stanica, embrija domaćih i divljih preživača); 3) dijagnostičkih uzoraka podrijetlom od preživača; 4) bioloških pripravaka podrijetlom od preživača. II Zabrana iz točke I ove naredbe primjenjuje se na pošiljke podrijetlom iz slijedećih zemalja: 1. Albanije 2. Alžira 3. Argentine 4. Brazila 5. Bugarske 6. Francuske 7. Grčke 8. Hrvatske (županija Dubrovačko-Neretvanska) 9. Italije 10. Jugoslavije (osim Vojvodine) 11. Makedonije 12. Španije 13. Tunisa 14. Turske. Zabrana iz točke I ove naredbe primjenjuje se i na pošiljke podrijetlom iz drugih zemalja ako se provoze preko teritorija gore navedenih zemalja. III Stupanjem na snagu ove naredbe, prestaje da važi Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih preživača, genetskog materijala, dijagnostičkih uzoraka i bioloških pripravaka podrijetlom od navedenih životinja glede sprječavanja unošenja zaraznog oboljenja plavog jezika - Bluetongue ("Službene novine Federacije BiH", broj 58/01). IV Sva rješenja izdata od dana stupanja na snagu ove naredbe stavljaju se van snage. V Ova naredba stupa na snagu danom donošenja. Naredba će biti objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-24-10/02 9. siječnja 2001. godine Sarajevo Ministar Behija Hadžihajdarević,v.r. Na osnovu člana 67. stav 2. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00) federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE POŠILJAKA DOMAĆIH I DIVLJIH PREŽIVARA, GENETSKOG MATERIJALA, DIJAGNOSTIČKIH UZORAKA I BIOLOŠKIH PRIPRAVAKA PORIJEKLOM OD NAVEDENIH ŽIVOTINJA RADI SPRJEČAVANJA UNOŠENJA ZARAZNE BOLESTI PLAVOG JEZIKA (BLUETONGUE) I Radi sprječavanja unošenja u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) zarazne bolesti Bluetongue (bolest plavog jezika) zabranjuje se uvoz u Fede- raciju i provoz preko teritorije Federacije slijedećih pošiljaka: 1) domaćih i divljih preživara; 2) genetskog materijala (sjemena, oplođenih jajnih stanica, embrija domaćih i divljih preživara); 3) dijagnostičkih uzoraka porijeklom od preživara; 4) bioloških pripravaka porijeklom od preživara. II Zabrana iz tačke I ove naredbe primjenjuje se na pošiljke porijeklom iz slijedećih zemalja: 1. Albanije 2. Alžira 3. Argentine 4. Brazila 5. Bugarske 6. Francuske 7. Grčke 8. Hrvatske (županija Dubrovačko-Neretvanska) 9. Italije 10. Jugoslavije (osim Vojvodine) 11. Makedonije 12. Španije 13. Tunisa 14. Turske. Zabrana iz tačke I ove naredbe primjenjuje se i na pošiljke porijeklom iz drugih zemalja ako se prevoze preko teritorija gore navedenih zemalja. III Stupanjem na snagu ove naredbe, prestaje da važi Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih preživača, genetskog materijala, dijagnostičkih uzoraka i bioloških pripravaka porijeklom od navedenih životinja radi sprječavanja unošenja zarazne bolesti plavog jezika-Bluetongue ("Službene novine Federacije BiH", broj 58/01). IV Sva rješenja izdata od dana stupanja na snagu ove naredbe stavljaju se van snage. V Ova naredba stupa na snagu danom donošenja. Naredba će biti objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-24-10/02 9. januara 2001. godine Sarajevo Ministar Behija Hadžihajdarević,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. i 5. svibnja 2001. godine, donio ODLUKU Usvaja se apelacija Ž. M. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te se ukidaju: -presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-39/00 od 18. svibnja 2000. godine, -presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. prosinca 1999. godine, - rješenje Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. studenoga 1999. godine i - rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23-1433/99 od 6. kolovoza 1999. godine. Nalaže se Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin da Ž. M. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od osoba i stvari, stan površine 125,81 m 2 , u ulici Ahmeta Fetahagića broj 10/17 naselje Triplex, u Cazinu, koji mu je dodijeljen na korištenje rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. rujna 1987. godine, u roku od 60 dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku BiH", pod prijetnjom izvršenja. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske." OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Rješenjem broj 01-93/87 od 4. rujna 1987. god. - Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu, Ž. je M. (u daljnjem tekstu: apelant), djelatniku tog poduzeća, dodijeljen na korištenje stan u Cazinu, u naselju Triplex, površine 125,81 m 2 . Dodijeljeni je stan apelant koristio i u njemu živio sa svojom obitelji do konca 1994. godine, kada su zbog ratnih sukoba napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. 2. Apelant je, 15. lipnja 1999. godine, preko svog punomoćnika M. S., odvjetnika iz Cazina, podnio Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin zahtjev za vraćanje stana u posjed. Ovo odjeljenje je, Rješenjem broj 05-23-1433/99 od 6. kolovoza 1999. godine, odbilo njegov zahtjev, sa obrazloženjem da nije dostavio ugovor o korištenju stana, koji prema Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZoSO) predstavlja pravni osnov za zakonito useljenje u stan i stjecanje stanarskog prava. 3. Protiv narečenog rješenja apelant je uložio priziv Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, navodeći da je iz rješenja o dodjeli i korištenju stana vidljivo da to rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Kantonalno je ministarstvo, Rješenjem broj 11/1-23-1054-U II/99, od 9. studenoga 1999. godine, odbilo ovaj priziv, sa obrazloženjem da se on ne može smatrati nositeljem stanarskog prava u smislu ZoSO, te da nema pravo na povrat stana. 4. Protiv ovog je rješenja apelant pokrenuo upravni prijepor pred Kantonalnim sudom u Bihaću tražeći njegovo poništenje. Kantonalni sud je, presudom broj U-267/99 od 21. prosinca 1999. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta s obrazloženjem da on nije stekao stanarsko pravo i da nema pravnog osnova da mu se prijeporni stan vrati u posjed. 5. Protiv ove presude apelant je uložio priziv Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, svojom presudom broj Už-39/00, od 18. svibnja 2000. godine, odbio priziv s obrazloženjem da se radi o zahtjevu za vraćanjem stana koji je 14. srpnja 1995. godine proglašen napuštenim rješenjem Općine Cazin, i da je apelant u ovaj stan uselio na temelju rješenja o dodjeli stana, a da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana, odnosno da, u smislu članka 11. ZoSO, nema svojstvo nositelja stanarskog prava i da nema pravo tražiti vraćanje stana u posjed prema članku 4. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. II - Postupak pred Ustavnim sudom 6. Apelant je 5. srpnja 2000. godine podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju kojom traži poništenje presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-39/00, od 18. svibnja 2000. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. prosinca 1999. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. studenoga 1999. godine i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23- 1433/99 od 6. kolovoza 1999. godine. U apelaciji je naveo da je njemu i njegovoj obitelji narečenim odlukama onemogućen povratak u stan, čime je povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma iz članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine; da je s obitelji uselio u prijeporni stan na zakonit način, na temelju rješenja o dodjeli stana koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana; da u objektu u kome se nalazi prijeporni stan ima još stanova koji nikad nisu preneseni u fond tadašnje zajednice stanovanja, pa tako s tom zajednicom nisu ni zaključeni ugovori o korištenju stana; da je, kao i drugi, plaćao stanarinu poduzeću od kojega je dobio stan; da se organi uprave i sudovi nisu upustili u bit problema, te da je žrtva diskriminacije; te da u ovom stanu živi sa obitelji S. Dž., koji ga sprječava da se sa svojom obitelji vrati u stan. 7. Ustavni je sud apelaciju dostavio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnom ministarstvu za urba- nizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona i S. Dž., osobi koja sada stanuje u stanu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalno ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona su u svom odgovoru pobijali utemeljenost apelacije, ostajući pri svojim odlukama. I S. Dž. je pobijao utemeljenost apelacije, ističući da apelant nije stekao stanarsko pravo, a da je on nositelj stanarskog prava na stanu koji je stekao sukladno zakonu i koji koristi zajedno sa svojom obitelji, kao trajni in- valid od 80% (amputirana mu je noga). 8. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu. Apelant je sudu dostavio potvrdu Stambenog fonda Općine Cazin, od 26. veljače 2001. godine, u kojoj je narečeno da stambeno naselje Duplexi-triplexi, vlasništvo Tvornice kartona i ambalaže, nije u evidenciji unesenih zgrada - stanova na upravljanju i održavanju kod ukinute Zajednice stanovanja, čiji je pravni sljednik ovaj fond, te da sa Zajednicom stanovanja nisu ni zaključeni ugovori o korištenju tih stanova. III - Dopustivost apelacije 9. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost o pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 10. Ustavni sud konstatuje da presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda u Bihaću, te upravna rješenja Kantonalnog ministarstva i Općine Cazin, pokreću pitanja iz članka II Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinih protokola, koji se, prema članku II/2. Ustava, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, te da je apelant, pokrećući postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iscrpio sve efektivne pravne lijekove, i da je apelaciju uložio u roku predviđenom u članku 11. Poslovnika Ustavnog suda. Apelacija je, stoga, dopustiva. IV - Pravna ocjena predmeta 11. Rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. rujna 1987. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje stan u Cazinu, u koji je uselio i u njemu živio sa svojom obitelji do konca 1994. godine, kada su, zbog ratnih sukoba, napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. 12. Apelant je bezuspješno pokušavao pred upravnim organima i sudovima vratiti stan u posjed (svi njegovi zahtjevi su odbijeni). 13. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine dao objašnjenje da apelaciju smatra neuteme- ljenom iz razloga narečenih u njegovoj presudi. Dalje je narečeno da apelant u apelaciji potvrđuje činjenicu da je u predmetni stan uselio samo na temelju rješenja o dodjeli stana, za koje neutemeljeno smatra da zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što je oprečno odredbama članka 11. ZoSO. 14. Međutim, apelant se žali da mu je pobijanim presudama i rješenjima onemogućeno vratiti se u svoj dom i da je, time, povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma, koje jamči članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također navodi da je žrtva diskriminacije. 15. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Sud "ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Prema tome, apelacijska nadležnost Ustavnog suda je ograničena na razmatranja pitanja sadržanih u Ustavu, što znači da u konkretnom slučaju Sud mora ispitati je li pobijanim odlukama povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, a posebito članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak 1. Protokola broj 1 na tu Konvenciju, koji su, prema članku II/2. Ustava, sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 16. Članak 8. Konvencije, u svojim relevantnim dijelovima, glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanjeŠ…Ć, domaŠ…Ć. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprječavanje zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 17. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima zajamčenim člankom 8. Konvencije (Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stavak 31). 18. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati "domom" apelanta u okviru značenja članka 8. Konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. 19. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Europski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979.godine, serija A br. 30, str. 31, stavak 49). 20. Što se tiče pitanja može li se stan o kojemu je riječ smatrati kao apelantov "dom", što je svrha članka 8. Konvencije, Sud ukazuje da članak 1. točka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglim i raseljenim osobama) predviđa da sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava počevši od 1991. godine. Osim toga, rani povratak izbjeglih i raseljenih osoba je važan cilj razrješenja konflikta u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Sud primjećuje da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH povratak ljudi u mjesta prebivališta koje su imali 1991. godine. Prema tome, Sud smatra da faktičko stanje, zatečeno 30. travnja 1991. godine, treba biti polazna točka s koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje poduzmu nadležni organi oba entiteta i organa BiH (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Prema članku II/5. Ustava, sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Ovo pravo izbjeglih i raseljenih osoba uzdignuto je na razinu ustavnih prava koja su, prema članku II/4. Ustava, osigurana svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu. 21. U ovom slučaju Sud ističe da je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da je imao pravni osnov za useljenje u stan, očevidno ga smatrajući svojim domom četiri godine, te da stan nikada nije predat fondu stanovanja, što je bila uobičajena praksa, a što nije propust apelanta. Sa Fondom stanovanja nije ni zaključen ugovor o korištenju stana. Međutim, apelant je sve vrijeme, od momenta useljenja u stan, plaćao stanarinu poduzeću od kojega je dobio stan, dakle, izmirivao obveze koje bi, inače, izmirivao i da je zaključio ugovor o korištenju stana. ZoSO predviđa i ovakvu situaciju i ostavlja mogućnost da se, ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor u roku od 30 dana od useljenja, stranke obrate mjerodavnom stambenom organu koji bi, umjesto fonda stanovanja, donio rješenje koje bi zamijenilo ugovor. U konkretnom slučaju, takav zahtjev nije podnesen što razvidno upućuje na zaključak da su obje strane prešutno pristale na faktičko stanje. Osim toga, neprijeporna je činjenica da je apelant stan koristio četiri godine - od momenta useljenja do 30. travnja 1991. godine - i da za to vrijeme niko nije pobijao njegovo pravo da koristi predmetni stan. Stoga je Sud stao na stajališt da se narečeni stan ima smatrati njegovim domom u smislu članka 8. Konvencije. 22. Sud, dalje, smatra da je nemogućnost apelanta na povratak u stan u periodu od približno pet godina nakon završetka rata rezultirala miješanjem u prava apelanta na njegov dom u smislu stavka 1. članka 8. Konvencije. 23. Dakle, mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stavka 2. članka 8., odnosno, drugim riječima, je li ono bilo po zakonu i je li bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva narečenih u stavku 2. članak 8. Konvencije. 24. Sud smatra da je ovo miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju sukladno značenju stavka 2. članka 8. Konvencije. Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava osoba koje su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Rat u Bosni i Hercegovini je doveo do masovnih pomicanja stanovništva i izazvao velik broj stambenih problema. Veliki broj stanova i kuća je napušteno, silom iseljeno ili uništeno. Prazni domovi su odmah preuzeti. Vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglih. 25. Međutim, apelant još uvijek nije u mogućnosti ostvariti svoja prava. Stoga "miješanje" koje je u početku i moglo biti opravdano i u suglasnosti s principom "neophodnosti", ne predstavlja više pet godina nakon završetka rata neophodno "miješanje u demokratskom društvu" u apelantovo pravo da se vrati u svoj dom. Sud ističe da u periodu od 6. siječnja 1996. godine pa sve do 4. travnja 1998. godine apelant nije imao nikakvo pravno sredstvo koje bi mu davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njegovih prava. Tek nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelant je imao mogućnost pred upravnim, a zatim i sudskim organima, tražiti ostvarenje svojih prava. 26. U ovim okolnostima Sud smatra da se onemogućavanje povratka apelanta u stan u ovom slučaju ne može smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" i da je, stoga, nesrazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži. Zaključivši da uvjet o neophodnosti nije zadovoljen, Sud ne smatra potrebitim ispitivati je li miješanje bilo sukladno zakonu. 27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje doma iz članka 8. Konvencije. a) Pravo na imovinu 28. Iz apelantovog zahtjeva može se zaključiti da se on žali na povredu članka 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 29. Članak 1. Protokola broj 1 na Konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu. 30. Prvi uvjet potrebit za primjenu članka 1. Protokola broj 1 je da apelantova pravna pozicija glede stana predstavlja "imovinu" u smislu značenja ovog članka. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. U ovom pogledu, Sud podsjeća na argumente izražene u st. 20. i 21. ove Odluke. Stan je bio dodijeljen apelantu koji je redovito plaćao stanarinu. Pored toga, prema članku 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja, deložacija je moguća u roku od tri godine (od stambenih organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Za vrijeme cijelog perioda u kojem je apelant koristio stan, vlasti su prešutno prihvatile apelantovo posjedovanje stana. Činjenica da je apelant napustio stan zbog rata ne dovodi u pitanje njegovo posjedovanje stana prema članku 30. Zakona o stambenim odonosima zbog toga što Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima predviđa da "sve ad- ministrative, sudske i ostale odluke (...) kojima se okončava stanarsko pravo (...) nemaju valjanosti" i time je ponovno uspostavljen kontinuitet koji je bio privremeno prekinut Zakonom o napuštenim stanovima. Obzirom na to, ne samo da stambeni organi nego ni vlasnik stana nisu mogli deložirati apelanta iz stana. Isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nositelja stanarskog prava. Opći princip Aneksa 7 na Opći okvirni sporazum i članka II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji omogućuje i ohrabruje povratak izbjeglih i raseljenih osoba njihovim domovima, podržava primjenu članka 1. Protokola broj 1 u svim slučajevima u kojima su ljudi morali napustiti domove zbog rata, bez obzira na njihove specifične pravne statuse. Sud, stoga, smatra da apelantova pravna situacija predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu "imovine" iz članka 1. Protokola broj 1. 31. Rezultat presuda sudova u Federaciji je taj da je apelantu uskraćeno pravo da se koristi ekonomskom vrijednošću, koju za njega predstavlja stan. Sad se postavlja pitanje je li ovo uskraćivanje u suglasnosti s apelantovim pravima iz Ustava i članka 1. Protokola broj 1 32. Članak II/5. Ustava predviđa, između ostalog, da sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo, sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Slijedi da, prema ovoj odredbi, postoji ustavno pravo na ponovnu uspostavu statusaquo ante. 33. Sud primjećuje da presude sudova Federacije nisu apelantu vratile ekonomsku vrijednost, što predmetni stan za apelanta i jeste, i za koju je Sud zaključio da je zaštićena kao pravo na imovinu u smislu članka 1 Protokola broj 1. Sud je razmatrao je li u ovom slučaju postojalo opravdanje za to što sudovi u Federaciji tu ekonomsku vrijednost nisu vratili. Odgovor na ovo pitanje ovisi od tome je li bila odmjerena pravedna ravnoteža između apelantovih i drugih sučeljenih interesa ili, drugim riječima, je li to miješanje u njegovo pravo bilo proporcionalno. 34. Sud prihvata da su za vrijeme rata i postojali jaki razlozi kojima se moglo opravdati to što se stan koristio za smještaj izbjeglih. Međutim, uvjeti koji su tada prevlađivali su se iz temelja promijenili i više ne mogu opravdati miješanje u apelantova prava. Također je istina da predmetni stan trenutno koriste druge osobe i da se i njihovi interesi moraju uzeti u obzir kad se utvrđuje je li miješanje u apelantova prava bilo propor- cionalno. Međutim, kada se odvagnu različiti interesi u ovom slučaju, Sud mora obratiti posebnu pozornost na činjenicu da je povratak izbjeglih i raseljenih osoba u njihove domove osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma i Ustava i da ponovna uspostava nekadašnjih prava na kuće i stanove treba, gledano iz ove perspektive, predstavljati osnovni cilj. 35. Prema tome, po mišljenju Suda, uskraćivanje prava na stan apelantu nije predstavljalo proporcionalno ograničavanje njegovih prava iz članka 1 Protokola broj 1. Stoga Sud smatra da presuda Vrhovnog suda Federacije BiH i presuda Kantonalnog suda u Bihaću krše odredbe narečenog članka. 36. Ovakva ocjena je opravdana kada se uzme u obzir nedostatak zakonitosti. Mjerodavne vlasti, u vrijeme dodjeljivanja stana trećoj osobi, u to su vrijeme djelovale na temelju Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, ukidanjem "svih admini- strativnih, sudskih i ostalih odluka donesenih na temelju propisa naznačenih u stavku 1. članka 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (članak 2.) u svezi s prestankom primjene tih propisa, pravni temelj za privremeno dodjeljivanje stanova je prestao postojati. Stoga, sadašnja situacija se ne može smatrati zakonitom. 37. Štaviše, irelevantno je to što su mjerodavne vlasti i sudovi primijenili Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, točno onako kako je glasio, odbijanjem da vrate stan apelantu zbog toga što ga nisu smatrale nositeljem stanarskog prava. Glede njihove obveze da primijene Ustav Bosne i Hercegovine i Europsku konvenciju, kao zakon koji ima supremaciju, kompetentne vlasti su morale tumačiti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji bi bio suglasan Ustavu Bosne i Hecegovine i Europskoj konvenciji, osobito na način da izjednače status apelanta sa statusom nositelja stanarskog prava. 38. Na temelju iznesenog, Sud smatra da propuštanje vlasti i sudova da vrate apelanta u posjed stana nije opravdano. Prema tome, presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-39/00 od 18. svibnja 2000. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. prosinca 1999. godine, i upravni akti kojima je spriječen povratak apelanta u stan, su provrijedile članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. b) Zabrana diskriminacije 39. Apelant, dalje, navodi da je bio diskriminiran tijekom postupka u svezi zaštite njegovih imovinskih prava prema članku 14. Konvencije, a u svezi članka 8. Konvencije. 40. Članak 14. Konvencije glasi kako slijedi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta- tus." 41. Međutim, podnositelj apelacije ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drukčije nego prema drugim osobama u istoj situaciji, pa se Sud nije upuštao u razmatranja povrede članka 14. Konvencije. 42. Slijedi da nije došlo do povrede apelantovih prava iz članka 14. Konvencije. V - Zaključak 43. Ustanovivši povredu apelantovih prava iz Ustava i Europske konvencije o ljudskim pravima, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu. 44. Prema članku VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 14/00 4. svibnja 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. i 5. maja 2001. godine, donio je ODLUKU Usvaja se apelacija Ž. M. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te se ukidaju: -presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-39/00 od 18. maja 2000. godine, -presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, -rješenje Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. novembra 1999. godine i -rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23-1433/99 od 6. augusta 1999. godine. Nalaže se Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin da Ž. M. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan površine 125,81 m 2 , u ulici Ahmeta Fetahagića broj 10/17 naselje Triplex, u Cazinu, koji mu je dodijeljen na korištenje rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. godine, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", pod prijetnjom izvršenja. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske." OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Rješenjem broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. god. - Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu, Ž. M. (u daljem tekstu: apelant), radniku tog preduzeća, dodijeljen je na korištenje stan u Cazinu, u naselju Triplex, površine 125,81 m 2 . Dodijeljeni stan apelant je koristio i u njemu živio sa svojom porodicom do kraja 1994. godine, kada su zbog ratnih sukoba napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. 2. Apelant je, 15. juna 1999. godine, preko svog punomoćnika M. S., advokata iz Cazina, podnio Odjeljenju za stambeno- komunalne poslove Općine Cazin zahtjev za vraćanje stana u posjed. Ovo odjeljenje je, Rješenjem broj 05-23-1433/99 od 6. augusta 1999. godine, odbilo njegov zahtjev, sa obrazloženjem da nije dostavio ugovor o korištenju stana, koji prema Zakonu o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZoSO) predstavlja pravni osnov za zakonito useljenje u stan i sticanje stanarskog prava. 3. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, navodeći da je iz rješenja o dodjeli i korištenju stana vidljivo da to rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Kantonalno ministarstvo je, Rješenjem broj 11/1-23-1054-U II/99, od 9. novembra 1999. godine, odbilo ovu žalbu, sa obrazloženjem da se on ne može smatrati nosiocem stanarskog prava u smislu ZoSO, te da nema pravo na povrat stana. 4. Protiv ovog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću tražeći njegovo poništenje. Kantonalni sud je, presudom broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da on nije stekao stanarsko pravo i da nema pravnog osnova da mu se sporni stan vrati u posjed. 5. Protiv ove presude apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, svojom presudom broj Už-39/00, od 18. maja 2000. godine, odbio žalbu sa obrazloženjem da se radi o zahtjevu za vraćanje stana koji je 14. jula 1995. godine proglašen napuštenim rješenjem Općine Cazin, i da je apelant u ovaj stan uselio na osnovu rješenja o dodjeli stana, a da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana, odnosno da, u smislu člana 11. ZoSO, nema svojstvo nosioca stanarskog prava i da nema pravo tražiti vraćanje stana u posjed prema članu 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. II - Postupak pred Ustavnim sudom 6. Apelant je 5. jula 2000. godine podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju kojom traži poništenje presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-39/00, od 18. maja 2000. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. novembra 1999. godine i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23- 1433/99 od 6. augusta 1999. godine. U apelaciji je naveo da je njemu i njegovoj porodici navedenim odlukama onemogućen povratak u stan, čime je povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine; da je sa porodicom uselio u sporni stan na zakonit način, na osnovu rješenja o dodjeli stana koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana; da u objektu u kome se nalazi sporni stan ima još stanova koji nikad nisu preneseni u fond tadašnje zajednice stanovanja, pa tako sa tom zajednicom nisu ni zaključeni ugovori o korištenju stana; da je, kao i drugi, plaćao stanarinu preduzeću od koga je dobio stan; da se organi uprave i sudovi nisu upustili u bit problema, te da je žrtva diskriminacije; te da u ovom stanu živi sa porodicom S. Dž., koji ga sprječava da se sa svojom porodicom vrati u stan. 7. Ustavni sud je apelaciju dostavio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona i S. Dž., licu koje sada stanuje u stanu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalno ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona su u svom odgovoru osporili osnovanost apelacije, ostajući pri svojim odlukama. I S. Dž. je osporio osnovanost apelacije, ističući da apelant nije stekao stanarsko pravo, a da je on nosilac stanarskog prava na stanu koji je stekao u skladu sa zakonom i koji koristi zajedno sa svojom porodicom, kao trajni invalid od 80% (amputirana mu je noga). 8. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu. Apelant je sudu dostavio potvrdu Stambenog fonda Općine Cazin, od 26. februara 2001. godine, u kojoj je navedeno da stambeno naselje Duplexi-triplexi, vlasništvo Tvornice kartona i ambalaže, nije u evidenciji unesenih zgrada - stanova na upravljanju i održavanju kod ukinute Zajednice stanovanja, čiji je pravni sljednik ovaj fond, te da sa Zajednicom stanovanja nisu ni zaključeni ugovori o korištenju tih stanova. III - Dopustivost apelacije 9. Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost o pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 10. Ustavni sud konstatuje da presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda u Bihaću, te upravna rješenja Kantonalnog ministarstva i Općine Cazin, pokreću pitanja iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njezinih protokola, koji se, prema članu II/2. Ustava, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, te da je apelant, pokrećući postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iscrpio sve efektivne pravne lijekove, i da je apelaciju uložio u roku predviđenom u članu 11. Poslovnika Ustavnog suda. Apelacija je, stoga, dopustiva. IV - Pravna ocjena predmeta 11. Rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje stan u Cazinu, u koji je uselio i u njemu živio sa svojom porodicom do kraja 1994. godine, kada su, zbog ratnih sukoba, napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama. 12. Apelant je bezuspješno pokušavao pred upravnim organima i sudovima vratiti stan u posjed (svi njegovi zahtjevi su odbijeni). 13. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dao objašnjenje da apelaciju smatra neosnovanom iz razloga navedenih u njegovoj presudi. Dalje je navedeno da apelant u apelaciji potvrđuje činjenicu da je u predmetni stan uselio samo na osnovu rješenja o dodjeli stana, za koje neosnovano smatra da zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što je suprotno odredbama člana 11. ZoSO. 14. Međutim, apelant se žali da mu je osporenim presudama i rješenjima onemogućeno da se vrati u svoj dom i da je, time, povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma, koje garantuje član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također navodi da je žrtva diskriminacije. 15. Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Sud "ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Prema tome, apelaciona nadležnost Ustavnog suda je ograničena na razmatranja pitanja sadržanih u Ustavu, što znači da u konkretnom slučaju Sud mora ispitati da li je osporenim odlukama povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, a posebno član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 na tu Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 16. Član 8. Konvencije, u svojim relevantnim dijelovima, glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanjeŠ…Ć, domaŠ…Ć. 2. Državne vlasti se neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjed- nosti, javne sigurnosti, ili ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili kriminala radi zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 17. Osnovna svrha člana 8. Konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantovanim članom 8. Konvencije (Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31). 18. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati "domom" apelanta u okviru značenja člana 8. Konvencije i, ako je to slučaj, da li poduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. 19. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979.godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49). 20. Što se tiče pitanja da li se stan o kojemu je riječ može smatrati kao apelantov "dom", što je svrha člana 8. Konvencije, Sud ukazuje da član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) predviđa da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava počevši od 1991. godine. Osim toga, rani povratak izbjeglica i raseljenih osoba je važan cilj razrješenja konflikta u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Sud primjećuje da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH povratak ljudi u mjesta prebivališta koje su imali 1991. godine. Prema tome, Sud smatra da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa BiH (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Prema članu II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava koja su, prema članu II/4. Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu. 21. U ovom slučaju Sud ističe da je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da je imao pravni osnov za useljenje u stan, očigledno ga smatrajući svojim domom četiri godine, te da stan nikada nije predat fondu stanovanja, što je bila uobičajena praksa, a što nije propust apelanta. Sa Fondom stanovanja nije ni zaključen ugovor o korištenju stana. Međutim, apelant je sve vrijeme, od momenta useljenja u stan, plaćao stanarinu preduzeću od koga je dobio stan, dakle, izmirivao obaveze koje bi, inače, izmirivao i da je zaključio ugovor o korištenju stana. ZoSO predviđa i ovakvu situaciju i ostavlja mogućnost da se, ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor u roku od 30 dana od useljenja, stranke obrate nadležnom stambenom organu koji bi, umjesto fonda stanovanja, donio rješenje koje bi zamijenilo ugovor. U konkretnom slučaju, takav zahtjev nije podnesen što jasno upućuje na zaključak da su obje strane prećutno pristale na faktičko stanje. Osim toga, nesporna je činjenica da je apelant stan koristio četiri godine - od momenta useljenja do 30. aprila 1991. godine-idazatovrijeme niko nije osporio njegovo pravo da koristi predmetni stan. Stoga je Sud stao na stanovište da se navedeni stan ima smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Konvencije. 22. Sud, dalje, smatra da je nemogućnost apelanta na povratak u stan u periodu od približno pet godina nakon završetka rata rezultirala miješanjem u prava apelanta na njegov dom u smislu stava 1. člana 8. Konvencije. 23. Dakle, mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8., odnosno, drugim riječima, da li je ono bilo po zakonu i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. član 8. Konvencije. 24. Sud smatra da je ovo miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Konvencije. Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Rat u Bosni i Hercegovini je doveo do masovnih pomjeranja stanovništva i izazvao velik broj stambenih problema. Veliki broj stanova i kuća je napušteno, silom iseljeno ili uništeno. Prazni domovi su odmah preuzeti. Vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica. 25. Međutim, apelant još uvijek nije u mogućnosti da ostvari svoja prava. Stoga "miješanje" koje je u početku i moglo biti opravdano i u saglasnosti sa principom "neophodnosti", ne predstavlja više pet godina nakon završetka rata neophodno "miješanje u demokratskom društvu" u apelantovo pravo da se vrati u svoj dom. Sud ističe da u periodu od 6. januara 1996. godine pa sve do 4. aprila 1998. godine apelant nije imao nikakvo pravno sredstvo koje bi mu davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njegovih prava. Tek nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelant je imao mogućnost da pred upravnim, a zatim i sudskim organima, traži ostvarenje svojih prava. 26. U ovim okolnostima Sud smatra da se onemogućavanje povratka apelanta u stan u ovom slučaju ne može smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" i da je, stoga, nesrazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži. Zaključivši da uvjet o neophodnosti nije zadovoljen, Sud ne smatra potrebnim da ispita da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom. 27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Konvencije. a) Pravo na imovinu 28. Iz apelantovog zahtjeva može se zaključiti da se on žali na povredu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u općem interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni". 29. Član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu. 30. Prvi uvjet potreban za primjenu člana 1. Protokola broj 1 je da apelantova pravna pozicija u pogledu stana predstavlja "imovinu" u smislu značenja ovog člana. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. U ovom pogledu, Sud podsjeća na argumente izražene u st. 20. i 21. ove odluke. Stan je bio dodijeljen apelantu koji je redovno plaćao stanarinu. Pored toga, prema članu 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja, deložacija je moguća u roku od tri godine (od stambenih organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Za vrijeme cijelog perioda u kojem je apelant koristio stan, vlasti su prešutno prihvatile apelantovo posjedovanje stana. Činjenica da je apelant napustio stan zbog rata ne dovodi u pitanje njegovo posjedovanje stana prema članu 30. Zakona o stambenim odonosima zbog toga što Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima predviđa da "sve ad- ministrative, sudske i ostale odluke (...) kojima se okončava stanarsko pravo (...) nemaju valjanosti" i time je ponovno uspostavljen kontinuitet koji je bio privremeno prekinut Zakonom o napuštenim stanovima. S obzirom na to, ne samo da stambeni organi nego ni vlasnik stana nisu mogli deložirati apelanta iz stana. Isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava. Opći princip Aneksa 7 na Opći okvirni sporazum i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji omogućava i ohrabruje povratak izbjeglica i raseljenih lica njihovim domovima, podržava primjenu člana 1. Protokola broj 1 u svim slučajevima u kojima su ljudi morali da napuste domove zbog rata, bez obzira na njihove specifične pravne statuse. Sud, stoga, smatra da apelantova pravna situacija predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu "imovine" iz člana 1. Protokola broj 1. 31. Rezultat presuda sudova u Federaciji je taj da je apelantu uskraćeno pravo da se koristi ekonomskom vrijednošću, koju za njega predstavlja stan. Sad se postavlja pitanje da li je ovo uskraćivanje u saglasnosti sa apelantovim pravima iz Ustava i člana 1. Protokola broj 1. 32. Član II/5. Ustava predviđa, između ostalog, da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Slijedi da, prema ovoj odredbi, postoji ustavno pravo na ponovno uspostavljanje statusaquo ante. 33. Sud primjećuje da presude sudova Federacije nisu apelantu vratili ekonomsku vrijednost, što predmetni stan za apelanta i jeste, i za koju je Sud zaključio da je zaštićena kao pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. Sud je razmatrao da li je u ovom slučaju postojalo opravdanje za to što sudovi u Federaciji tu ekonomsku vrijednost nisu vratili. Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga da li je bila odmjerena pravedna ravnoteža između apelantovih i drugih suprotstavljenih interesa ili, drugim riječima, da li je to miješanje u njegovo pravo bilo proporcionalno. 34. Sud prihvata da su za vrijeme rata i postojali jaki razlozi kojima se moglo opravdati to što se stan koristio za smještaj izbjeglica. Međutim, uvjeti koji su tada prevlađivali su se iz osnova promijenili i više ne mogu opravdati miješanje u apelantova prava. Također je istina da predmetni stan trenutno koriste druge osobe i da se i njihovi interesi moraju uzeti u obzir kad se utvrđuje da li je miješanje u apelantova prava bilo proporcionalno. Međutim, kada se odvagnu različiti interesi u ovom slučaju, Sud mora obratiti posebnu pažnju na činjenicu da je povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihove domove osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma i Ustava i da ponovno uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba, gledano iz ove perspektive, da predstavlja osnovni cilj. 35. Prema tome, po mišljenju Suda, uskraćivanje prava na stan apelantu nije predstavljalo proporcionalno ograničavanje njegovih prava iz člana 1. Protokola broj 1. Stoga Sud smatra da presuda Vrhovnog suda Federacije BiH i presuda Kantonalnog suda u Bihaću krše odredbe navedenog člana. 36. Ovakva ocjena je opravdana kada se uzme u obzir nedostatak zakonitosti. Nadležne vlasti, u vrijeme dodjeljivanja stana trećem licu, u to su vrijeme djelovale na temelju Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, ukidanjem "svih administra- tivnih, sudskih i ostalih odluka donesenih na osnovu propisa naznačenih u stavu 1. člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (član 2.) u vezi sa prestankom primjene tih propisa, pravni osnov za privremeno dodjeljivanje stanova je prestao da postoji. Stoga, sadašnja situacija se ne može smatrati zakonitom. 37. Štaviše, irelevantno je to što su nadležne vlasti i sudovi primijenili Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tačno onako kako je glasio, odbijanjem da vrate stan apelantu zbog toga što ga nisu smatrale nosiocem stanarskog prava. U pogledu njihove obaveze da primijene Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju, kao zakon koji ima supremaciju, kompetentne vlasti su morale tumačiti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hecegovine i Evropskoj konvenciji, naročito na način da izjednače status apelanta sa statusom nosioca stanarskog prava. 38. Na osnovu iznesenog, Sud smatra da propuštanje vlasti i sudova da vrate apelanta u posjed stana nije opravdano. Prema tome, presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-39/00 od 18. maja 2000. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, i upravni akti kojima je spriječen povratak apelanta u stan, su provrijedile član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. b) Zabrana diskriminacije 39. Apelant, dalje, navodi da je bio diskriminiran tokom postupka u vezi sa zaštitom njegovih imovinskih prava prema članu 14. Konvencije, a u vezi sa članom 8. Konvencije. 40. Član 14. Konvencije glasi kako slijedi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 41. Međutim, podnosilac apelacije ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego prema drugim osobama u istoj situaciji, pa se Sud nije upuštao u razmatranja povrede člana 14. Konvencije. 42. Slijedi da nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana 14. Konvencije. V - Zaključak 43. Ustanovivši povredu apelantovih prava iz Ustava i Evropske konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu. 44. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je jednoglasno donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko U 14/00 4. maja 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članaka 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. kolovoza i 1. rujna 2001. godine, donio ODLUKU Odbija se apelacija R. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 252/99 od 14. veljače 2000. godine Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Š. H. i M. H., iz Sarajeva, su vlasnici stana u Sarajevu, ul. Skenderija broj 52 (ranije 54) na temelju darovnog ugovora od 26. prosinca l962. godine. 2. Ovaj stan su koristila dva sustanara : M. Ć. jedan dio stana, a drugi dio stana A. B. Nakon smrti M. Ć. 1987. godine, A. je B. uselio u ispražnjeni dio stana bez suglasnosti vlasnika stana. Nakon smrti A. B., R. B., rođena S., je nastavila koristiti stan. 3. Pošto apelantica, kao pravni sljednik iza umrlog supruga A. B., koristi dio stana na koji, po mišljenju vlasnika stana, nema pravo, vlasnici stana su podnijeli tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu. Oni su zatražili da sud donese presudu kojom će tuženu R. B. obvezati da se iseli iz dijela stana kojeg je do svoje smrti koristila M. Ć., te da ovaj dio stana, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. 4. Općinski sud I Sarajevo je, 19. listopada l998. godine, donio presudu broj P.661/88 kojom je naložio da R. B. iseli iz dijela stana koji se sastoji od dvije sobe, uz zajedničko korištenje nus prostorija, te da ovaj stambeni prostor, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima, kao i da im naknadi troškove ove parnice u iznosu od 540 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 5. Protiv ove presude, tužena R. B., izjavila je priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je 13. travnja 1999. godine donio presudu broj Gž-195/99 da se priziv odbija kao neutemeljen, i prvostupanjska presuda potvrđuje. 6. Nakon toga, R. B. je izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je 14. veljače 2000. godine presudu broj Rev. 252/99 kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude Vrhovnog suda narečeno je, između ostalog, da je prijeporno u ovoj parnici pripada li tužiteljima kao vlasnicima stana pravo na useljenje u prostorije koje je do smrti koristila M. Ć. ili se u u njih ima pravo proširiti tužena kao sustanar. Sud dalje konstatira da su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je vlasnik stana od prije 1.siječnja 1959. godine bio otac tužitelja koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. prosinca l962. godine to pravo prenio na tužitelje. Vrhovni je sud zaključio da tužitelji nisu vlasnici od prije 1.siječnja l959. godine već su vlasništvo stekli poslije od oca. Kako su tužitelji stekli stan darovanjem i kako su oni ujedno i nasljednici oca, nisu mogli izgubiti pravo iz članka 73. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima. II - Apelacija 8. Apelantica R. B. podnijela je apelaciju Ustavnom sudu tražeći da Sud ocijeni ustavnost pobijanih presuda, u smislu članka II/3.(b) i (f) Ustava BiH. Navodi da pobijane presude pobija zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud pobijane presude preinači i tužbeni zahtjev odbije. 9. Ona dalje navodi da su presudom Vrhovnog suda učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, tj. o tome, kada je sustanarka M. Ć. umrla (25. listopada 1987. godine), da tužitelji imaju povoljno riješeno stambeno pitanje, da stan ne traže za sebe već za tužiteljevog sina. Također je navela da tužitelji nisu jedini nasljednici, jer imaju i jednu sestru. Apelantica je nadalje navela da je njen muž uselio u ispražnjene prostorije odmah nakon smrti M. Ć., a da je tužba u ovom sporu podnesena 23. srpnja 1996. godine, tj. devet godina nakon njene smrti. 10. Apelantica posebito naglašuje da su postupanja sudova nezakonita i bolna za nju. Također je navela da je odredba članka 73. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima pogrešno primijenjena, jer je jasno da tužitelji - koji nisu vlasnici od prije 1. siječnja 1959. godine niti nasljednici takvog vlasnika - ne mogu biti osobe predviđene člankom 73. stavak 7. Također je navela da su tužitelji čak i bili vlasnici, oni nemaju uvjeta da nakon devet godina postavljaju tužbeni zahtjev. Nadalje je navela da prijeporne prostorije nisu ostale neuseljene smrću M. Ć., jer ona u njima živi već 13 godina. 11. Na temelju članka 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i sudionika u postupku Š. i M. H. je zatražen odgovor na apelaciju. 12. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u svom odgovoru od 23. siječnja 2001. godine, ističe da je u prijeporu u kome je izjavljena apelacija, prijeporno je li se u dio stana koji je prestao koristiti jedan od sustanara, ima pravo proširiti sustanar koji je koristio druge prostorije, ili u njih ima pravo useliti se nasljednik vlasnika stana, kojemu je vlasnik stana te prostorije poklonio ugovorom o darovanju poslije 1. siječnja 1959. godine. Obzirom da su tužitelji, koji su primili očev poklon, ujedno i njegovi nasljednici, Vrhovni je sud naznačio da oni ne mogu biti lišeni prava koje im pripada prema Zakonu o nasljeđivanju. Sud dalje navodi da u pobijanim odlukama nema bitne povrede odredbi parničnog postupka niti propisane primjene materijalnog prava. Sud, također, smatra da se u ovom prijeporu ne radi o pravima koja proistječu iz Ustava, već o pravima koja su uređena Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o nasljeđivanju. Vrhovni je sud, prema tome, zaključio da apelacija nije ni dopuštena. 13. U odgovoru sudionika u postupku M. H. i Š. H., koje zastupaju punomoćnici advokati M. i V. M., između ostalog se ističe da su navodi apelacije neutemeljeni. Točno je da je M. Ć. umrla 1987. godine, te da su tužitelji tužbu u ovom prijeporu podnijeli devet godina nakon njene smrti, ali ova činjenica nije bitna za pravilno rješavanje ove pravne stvari. Također su naveli da pravo tužitelja iz članka 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem imaju pravo da traže useljenje u dio stana koji je koristila M. Ć, nije ograničeno bilo kakvim rokom. Dalje se ističe da je Vrhovni sud u svojoj presudi sasvim razvidno i nedvosmisleno obrazložio zašto se tužitelji mogu smatrati osobama iz članka 73. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima. Vlasnik stana od prije 1. siječnja 1959. godine bio je otac tužitelja, koji je ugovorom o poklonu od 26. prosinca 1962. godine prenio pravo vlasništva na tužitelje. Tužitelji su, međutim, i nasljednici svog oca, pa se raspolaganja ostavitelja u njihovu korist uračunavaju u njihov nasljedni dio. Stoga zaključuju da nikako ne mogu doći u nepovoljniju situaciju te izgubiti pravo iz članka 73. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima koje bi inače kao nasljednici stekli. Svako drukčije rješenje ove pravne stvari bilo bi, po njihovom mišljenju, oprečno odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima tj. odredbi članka 1. Protokola broj 1 na Konvenciju. III - Dopustivost 14. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost po pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Prema Poslovniku Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (članak 11. stavak 3.). 16. U konkretnom slučaju, pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije BiH je konačna presuda. Zastupnik apelantice odvjetnik D. K. je primio presudu Vrhovnog suda 22. svibnja. 2000. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 9. lipnja 2000. godine. Ustavni sud, stoga, smatra apelaciju dopuštenom. IV - Ustavni je sud ocijenio 17. Apelantica navodi da su pobijanim presudama povrijeđena njena prava zajamčena člankom II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine. 18. Prema članku II/2. Ustava BiH, prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i ljudskih sloboda i u njenim protokolima izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Prema članku II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2., uključujući, prema točki (b) pravo osoba da ne bude podvrgnute mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, a prema točki (f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 19. Odredba članka II/3.(b) Ustava BiH odgovara članku 3. Europske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju". 20. Ustavni sud ne uočava da je postojao bilo kakav čin koji bi predstavljao kršenje ovog članka. 21. Odredba članka II/3 (f) Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članku 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlasti se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.". 22. Ustavni sud ističe da je vlasnik stana od prije 1.siječnja 1959. godine bio F. H. otac tužitelja koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. prosinca 1962. godine to pravo prenio na tužitelje. Dakle, tužitelji nisu vlasnici od prije 1. januara 1959. godine već su vlasništvo stekli od oca. Apelanticin muž je, u svojstvu sustanara, uselio u jedan dio stana, dok je drugi dio stana koristila gđa M. Ć. koja je umrla 1987. godine. Nakon njene smrti apelanticin muž se, bez pristanka vlasnika stana, proširio u ispražnjeni dio. 23. Prema članku 73. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima, vlasnik stana od prije 1. siječnja 1959. godine, odnosno njegov nasljednik, ima pravo useliti se u prostorije koje su ostale neuseljene iseljenjem jednog ili više sustanara. 24. Obzirom da je apelanticin muž uselio u ispražnjeni dio stana bez suglasnosti vlasnika stana, apelantica je, nakon njegove smrti, nastavila koristiti dio stana bez njihove suglasnosti, tako da taj dio stana ne može biti smatran njenim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije ili članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, može se zaključiti da odluke sudova nisu povrijedile prava apelantice zajamčene ovim člancima. 25. Ustavni sud, prema tome, smatra da nije došlo do povrede apelanticinih prava. 26. Ustavni sud smatra da pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom je revizija odbijena kao neutemeljena, nije povrijedila Europsku konvenciju ili Ustav Bosne i Hercegovine. V - Zaključak Ustavni je sud, na temelju izloženog, donio odluku kao u dispozitivu. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 6/01 31. kolovoza 2001. godine Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je ODLUKU Odbija se apelacija R. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 252/99 od 14. februara 2000. godine Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Š. H. i M. H., iz Sarajeva, su vlasnici stana u Sarajevu, ul. Skenderija broj 52 (ranije 54) na osnovu darovnog ugovora od 26. decembra l962. godine. 2. Ovaj stan su koristila dva sustanara : M. Ć. jedan dio stana, a drugi dio stana A. B. Nakon smrti M. Ć. 1987. godine, A. B. je uselio u ispražnjeni dio stana bez saglasnosti vlasnika stana. Nakon smrti A. B., R. B., rođena S., je nastavila da koristi stan. 3. Pošto apelantica, kao pravni sljednik iza umrlog supruga A. B., koristi dio stana na koji, po mišljenju vlasnika stana, nema pravo, vlasnici stana su podnijeli tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu. Oni su zatražili da sud donese presudu kojom će tuženu R. B. obavezati da se iseli iz dijela stana kojeg je do svoje smrti koristila M. Ć., te da ovaj dio stana, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. 4. Općinski sud I Sarajevo je, 19. oktobra l998. godine, donio presudu broj P.661/88 kojom je naložio da R. B. iseli iz dijela stana koji se sastoji od dvije sobe, uz zajedničko korištenje nus prostorija, te da ovaj stambeni prostor, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima, kao i da im naknadi troškove ove parnice u iznosu od 540 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. 5. Protiv ove presude, tužena R. B., izjavila je žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je 13. aprila 1999. godine donio presudu broj Gž-195/99 da se žalba odbija kao neosnovana, i prvostepena presuda potvrđuje. 6. Nakon toga, R. B. izjavila je reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je 14. februara 2000. godine presudu broj Rev. 252/99 kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je, između ostalog, da je sporno u ovoj parnici da li tužiteljima kao vlasnicima stana pripada pravo na useljenje u prostorije koje je do smrti koristila M. Ć. ili se u u njih ima pravo proširiti tužena kao sustanar. Sud dalje konstatuje da su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je vlasnik stana od prije 1. janura 1959. godine bio otac tužitelja koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. decembra l962. godine to pravo prenio na tužitelje. Vrhovni sud je zaključio da tužitelji nisu vlasnici od prije 1. janura l959. godine već su vlasništvo stekli poslije od oca. Kako su tužitelji stekli stan darovanjem i kako su oni ujedno i nasljednici oca, nisu mogli izgubiti pravo iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. II - Apelacija 8. Apelantica R. B. podnijela je apelaciju Ustavnom sudu tražeći da Sud ocijeni ustavnost osporenih presuda, u smislu člana II/3.(b) i (f) Ustava BiH. Navodi da osporene presude osporava zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud osporene presude preinači i tužbeni zahtjev odbije. 9. Ona dalje navodi da su presudom Vrhovnog suda učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, tj. o tome, kada je sustanarka M. Ć. umrla (25. oktobra 1987. godine), da tužioci imaju povoljno riješeno stambeno pitanje, da stan ne traže za sebe već za tužiočevog sina. Također je navela da tužioci nisu jedini nasljednici, jer imaju i jednu sestru. Apelantica je nadalje navela da je njen muž uselio u ispražnjene prostorije odmah nakon smrti M. Ć., a da je tužba u ovom sporu podnesena 23. jula 1996. godine, tj. devet godina nakon njene smrti. 10. Apelantica posebno naglašava da su postupanja sudova nezakonita i bolna za nju. Također je navela da je odredba člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima pogrešno primijenjena, jer je jasno da tužioci - koji nisu vlasnici od prije 1. januara 1959. godine niti nasljednici takvog vlasnika - ne mogu biti osobe predviđene članom 73. stav 7. Također je navela da su tužioci čak i bili vlasnici, oni nemaju uvjeta da nakon devet godina postavljaju tužbeni zahtjev. Nadalje je navela da sporne prostorije nisu ostale neuseljene smrću M. Ć., jer ona u njima živi već 13 godina. 11. Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i učesnika u postupku Š. i M. H. zatražen je odgovor na apelaciju. 12. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u svom odgovoru od 23. januara 2001. godine, ističe da je u sporu u kome je izjavljena apelacija, sporno da li se u dio stana koji je prestao koristiti jedan od sustanara, ima pravo proširiti sustanar koji je koristio druge prostorije, ili u njih ima pravo useliti se nasljednik vlasnika stana, kojemu je vlasnik stana te prostorije poklonio ugovorom o darovanju poslije 1. januara 1959. godine. S obzirom da su tužioci, koji su primili očev poklon, ujedno i njegovi nasljednici, Vrhovni sud je naznačio da oni ne mogu biti lišeni prava koje im pripada prema Zakonu o nasljeđivanju. Sud dalje navodi da u osporenim odlukama nema bitne povrede odredbi parničnog postupka niti propisane primjene materijalnog prava. Sud, također, smatra da se u ovom sporu ne radi o pravima koja proističu iz Ustava, već o pravima koja su uređena Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o nasljeđivanju. Vrhovni sud je, prema tome, zaključio da apelacija nije ni dopuštena. 13. U odgovoru učesnika u postupku Mehmeda Hrasnice i Šerifa Hrasnice, koje zastupaju punomoćnici advokati M. i V. M., između ostalog se ističe da su navodi apelacije neosnovani. Tačno je da je M. Ć. umrla 1987. godine, te da su tužitelji tužbu u ovom sporu podnijeli devet godina nakon njene smrti, ali ova činjenica nije bitna za pravilno rješavanje ove pravne stvari. Također su naveli da pravo tužitelja iz člana 73. stava 7. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem imaju pravo da traže useljenje u dio stana koji je koristila M. Ć, nije ograničeno bilo kakvim rokom. Dalje se ističe da je Vrhovni sud u svojoj presudi sasvim jasno i nedvosmisleno obrazložio zašto se tužitelji mogu smatrati licima iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine bio je otac tužitelja, koji je ugovorom o poklonu od 26. decembra 1962. godine prenio pravo vlasništva na tužitelje. Tužitelji su, međutim, i nasljednici svog oca, pa se raspolaganja ostavioca u njihovu korist uračunavaju u njihov nasljedni dio. Stoga zaključuju da nikako ne mogu doći u nepovoljniju situaciju te izgubiti pravo iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima koje bi inače kao nasljednici stekli. Svako drugačije rješenje ove pravne stvari bilo bi, po njihovom mišljenju, suprotno odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima tj. odredbi člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju. III - Dopustivost 14. Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost po pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Prema Poslovniku Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (član 11. stav 3.). 16. U konkretnom slučaju, pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije BiH je konačna presuda. Zastupnik apelantice advokat D. K. primio je presudu Vrhovnog suda 22. maja. 2000. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 9. juna 2000. godine. Ustavni sud, stoga, smatra apelaciju dopuštenom. IV - Ustavni sud je ocijenio 17. Apelantica navodi da su pobijanim presudama povrijeđena njena prava zagarantovana članom II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine. 18. Prema članu II/2. Ustava BiH, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu osnovnih prava i ljudskih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Prema članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2., uključujući, prema tački (b) pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, a prema tački (f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 19. Odredba člana II/3.(b) Ustava BiH odgovara članu 3. Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju". 20. Ustavni sud ne uočava da je postojao bilo kakav čin koji bi predstavljao kršenje ovog člana. 21. Odredba člana II/3 (f) Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članu 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.". 22. Ustavni sud ističe da je vlasnik stana od prije 1.januara 1959. godine bio F. H. otac tužioca koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. decembra 1962. godine to pravo prenio na tužitelje. Dakle, tužitelji nisu vlasnici od prije 1. januara 1959. godine već su vlasništvo stekli od oca. Apelanticin muž je, u svojstvu sustanara, uselio u jedan dio stana, dok je drugi dio stana koristila gđa M. Ć. koja je umrla 1987. godine. Nakon njene smrti apelanticin muž se, bez pristanka vlasnika stana, proširio u ispražnjeni dio. 23. Prema članu 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine, odnosno njegov nasljednik, ima pravo da se useli u prostorije koje su ostale neuseljene iseljenjem jednog ili više sustanara. 24. S obzirom da je apelanticin muž uselio u ispražnjeni dio stana bez saglasnosti vlasnika stana, apelantica je, nakon njegove smrti, nastavila koristiti dio stana bez njihove saglasnosti, tako da taj dio stana ne može biti smatran njenim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije ili člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, može se zaključiti da odluke sudova nisu povrijedile prava apelantice zagarantovane ovim članovima. 25. Ustavni sud, prema tome, smatra da nije došlo do povrede apelanticinih prava. 26. Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je revizija odbijena kao neosnovana, nije povrijedila Evropsku konvenciju ili Ustav Bosne i Hercegovine. V - Zaključak Ustavni sud je, na osnovu izloženog, donio odluku kao u dispozitivu. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 6/01 31. augusta 2001. godine Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. kolovoza i 1. rujna 2001. godine, donio ODLUKU Odbija se apelacija B. K., iz Sarajeva, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1092/00 od 29. studenoga 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 od 12. srpnja 2000. godine u onom dijelu zahtjeva u kojem gospodin B. K. tvrdi da mu je trebao biti dodijeljen veći stan i da je bio diskriminiran. Ustavni sud proglašava da je pravo B. K. na odluku suda u razumnom roku, zajamčeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, povrijeđeno. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Gosp. B. K. od 1984. godine radi u Društvenom fondu mirovinsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine - Direkcija. On se 1996. godine oženio, te je, s obzirom da sa majkom i suprugom živi u jednosobnom stanu od 45 m 2 , podnio Fondu zahtjev za rješavanje stambenog pitanja tražeći da mu se, prema općem aktu poslodavca, dodijeli odgovarajući stan. Kako poslodavac, tj. Fond, nije odgovorio "u roku utvrđenom zakonom", to je apelant podnio prigovor - 31. listopada 1996. godine, na koji, također, nije dobio odgovor. 2. Apelant je 29. studenoga.1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu II u Sarajevu navodeći da mu Društveni fond nije dodijelio stan. Zatražio je da se naloži Društvenom fondu da mu se dodijeli stan prema općem aktu poslodavca. 3. Društveni je fond 31.siječnja 1997. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 10. ožujka 1997. godine je apelant dostavio odgovor na apelaciju i druge podneske Društvenog fonda. 4. Na temelju zapisnika i rasprava, koje su vođene pred Osnovnim sudom II u Sarajevu, utvrđene su sljedeće činjenice: a) 6. svibnja 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 5. lipanj 1997. godine. b) 5. lipnja 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 8. rujan 1997. godine. c) 8. rujna 1997. godine rasprava je bila odložena za 4. studeni 1997. godine. U zapisniku je istaknuto da stranke u postupku nisu jasno čule jedna drugu, a ni suca zbog buke koja je dolazila od strojeva za rekonstrukciju zgrade suda. d) 4. studenoga 1997. godine rasprava je bila odložena za 29. siječanj 1998. godine zbog toga što su predstavnici Fonda bili izočni zbog drugih poslova. e) 2. veljače 1998. godine apelant je priložio izjavu u kojoj je istaknuo da su argumenti Fonda neutemeljeni. Ova izjava je bila predočena Fondu za vrijeme rasprave koja je održana 1. travnja 1998. godine, a sama rasprava je odložena za 24. lipanj 1998. godine da bi se dala mogućnost Fondu da odgovori na apelantovu izjavu. f) 29. rujna 1998. godine rasprava je bila odložena za 23. studeni 1998. godine na temelju toga što je Općinski sud tražio od Fonda da dostavi spisak stanova koji su u vlasništvu Fonda, a koji su bili dodijeljeni njegovim djelatnicima za vrijeme rata. g) 16. studenoga 1998. godine apelant je zatražio od Općinskog suda da donese privremenu mjeru. h) 23. studenoga 1998. godine rasprava je bila odložena za 30. prosinac 1998. godine radi toga što je Fond izrazio spremnost da riješi apelantov stambeni problem. i) 18. prosinca 1998. Fond je odgovorio na apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 16. studenoga 1998. godine. j) 30. prosinca 1998. godine rasprava je odložena za 15. veljače 1999. godine. Prema zapisniku, razlog je bio davanje mogućnosti apelantu da odgovori na Fondov podnesak od 18. prosinca 1998. godine. k) 15. veljače 1999. godine rasprava je bila odloženasine die zbog toga što se pojavila mogućnost rješavanja prijepora izvansudskim putem. l) 30. ožujka i 16. travnja 1999. godine apelant je zatražio zakazivanje nove rasprave. 4. svibnja 1999. godine, predstavnik OSCE-a je podržao ovaj zahtjev. m) 17. kolovoza 1999. godine rasprava je bila zakazana, ali je odložena za 13. listopad 1999. godine. Odlučeno je da će dva svjedoka biti saslušana na sljedećoj raspravi. n) 13. listopada 1999. godine zabilježeno je da dva narečena svjedoka nisu došla na raspravu jer nisu pronađeni. Rasprava je odložena za 23. prosinac 1999. godine. o) 23. prosinca 1999. godine rasprava je odložena za 3. veljače 2000. godine, a od Fonda je zatraženo da dostavi određeni dokument prije narečenog nadnevka. p) 3. veljače 2000. godine rasprava je odložena za 21. ožujak 2000. godine. q) 21. ožujka 2000. godine rasprava je odložena za 3. svibanj 2000. godine. Za vrijeme narednog perioda, strane u postupku su priložile dodatne podneske. r) 3. svibnja 2000. godine rasprava je odložena za 5. lipanj 2000. godine. s) 5. lipnja 2000. godine Općinski je sud ispitao izvjesne pismene dokaze i odložio raspravu za 12. srpanj 2000. godine. t) 12. srpnja 2000. godine Općinski je sud ispitao pismene dokaze koji su se sastojali od Statuta Fonda i nekih drugih dokumenata vezanih za ovaj predmet i zaključio raspravu. 12. srpnja 2000. godine Sud je donio presudu broj PR.161/98 kojom je odbio apelantov zahtjev u cijelosti, kao i apelantov zahtjev za privremenu mjeru. u) Presuda Općinskog suda je dostavljena apelantu 25. kolovoza 2000. godine. 5. Apelant je podnio priziv protiv ove presude Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je, presudom broj Gž-1092/00 od 29. studenoga 2000. godine, odbio priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. 6. Apelant je podnio inicijativu Federalnom javnom tužiteljstvu zatraživši zaštitu zakonitosti. Federalno javno tužiteljstvo je, 30. siječnja 2001. godine, obavijestilo apelanta da ne postoji pravni osnov za pokretanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv narečenih sudskih odluka. II - Apelacija 7. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da ocijeni ustavnost pobijanih presuda, u smislu članka II Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u smislu članka 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donese privremenu mjeru kojom će se Društvenom fondu zabraniti dodjeljivanje ili ustupanje stanova Fonda. 8. Uz navođenje odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i njegovih aneksa, Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i njegovih amandmana, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Zakona o stambenim odnosima, podnositelj apelacije navodi i pravo na privatni i obiteljski život i dom zajamčeno člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, kao i pravo na adekvatan stan- dard života uključujući hranu, odjeću i smještaj koje je zaštićeno člankom 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i člankom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na pristojan životni standard, osobito na stan i da je u tom pogledu bio diskriminiran. On, nadalje, navodi da su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom trajali više od četiri godine i dva mjeseca (od prosinca 1996. godine kada je pokrenuo postupak do dana kada je bio izviješten o presudi Kantonalnog suda) što, po njegovom mišljenju, nije sukladno članku 6. Europske konvencije o ljudskim pravima koji jamči odluku suda u razumnom roku. 9. Apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zatražio da sud utvrdi pravo apelanta na stan, te da se Fondu naloži isplata iznosa u visini tržišne vrijednosti toga stana, odnosno da se Fond obveže da apelantu prioritetno i mimo rang-liste, sukladno Pravilniku o stambenim odnosima, dodijeli stan. 10. Apelant, također, navodi da nije bio tretiran na isti način kao ostali uposleni djelatnici Fonda i da princip jednakosti u stjecanju, uživanju i korištenju prava nije bio poštovan. 11. Svoj zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže činjenicom da su pojedinim osobama koje nisu u radnom odnosu u Fondu kao djelatnicima Fonda dodijeljeni stanovi mimo rang-liste iz 1999/2000. god. i mimo odredbi čl. 19.a.-19.d. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu Fonda od ožujka 2000. godine kao što će, prema saznanjima kojima apelant raspolaže, biti dodjele ubuduće stanova i to bez poštivanja akata Fonda. III - Postupak pred Ustavnim sudom 12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. veljače 2001. godine. Apelacija je izjavljena protiv presude Kantonalnog suda br. Gž-1092/00 od 29. studenoga 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 od 12. srpnja 2000. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 22. veljače 2001. godine. 13. Sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Fonda su zatraženi odgovori na apelaciju. Fond je dostavio svoj odgovor 28. veljače 2001. godine, a Kantonalni sud 21. ožujka 2001. godine. IV - Dopustivost apelacije 14. Pri ocjenjivanju dopustivosti apelacije, u smislu članka 11. stavak 3. Poslovnika Suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. Posljednja odluka u ovom slučaju je bila presuda Kantonalnog suda. Postavlja se pitanje je li se revizija mogla izjaviti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i je li, nepodnošenjem revizije, apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove. Kantonalni sud navodi u svom odgovoru da je apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove obzirom da nije uložio reviziju protiv drugostupanjske presude. 16. U ovom pogledu, Ustavni sud se poziva na članak 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) prema kojem revizija, kao izvanredni pravni lijek, nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude na prelazi 15.000 KM. 17. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora nije određena, a ne čini se da ona prelazi 15.000 KM. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je stajališta da u imovinsko-pravnim i radnim sporovima, u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, revizija nije dopuštena ako tužitelj u tužbi nije naveo vrijednost spora. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda broj Rev.226/00 od 30. studenoga 2000. godine je narečeno da se, kad tužitelj u tužbi ne označi vrijednost spora, ne može koristiti pravo na reviziju, jer i u takvom slučaju vrijednost spora nije označena preko iznosa iz članka 364. stavak 13. Zakona o parničnom postupku, a koji je propisan kao uvjet za izjavljivanje revizije ("Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH", broj 2/00). 18. Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju revizija Vrhovnom sudu moguća. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao koristiti drugi pravni lijek protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo. 19. Apelant je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1092/00 primio 19. siječnja 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu protiv te presude i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 izjavljena je 12. veljače 2001.god. Dakle, apelacija je podnesena u roku predviđenom člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 20. Prema tome, apelacija je dopustiva. V - Meritum apelacije 21. Iz apelantovih podnesaka može se zaključiti da apelacija ima tri različita aspekta. Apelant se žali: (a) da mu nije dodijeljen odgovarajući stan, (b) da je bio žrtva diskriminacije, i (c) da je trajanje sudskih postupaka povrijedilo "razuman rok". 22. Ustavni je sud ispitao tvrdnje apelanta prvenstveno na bazi čl. 8., 14. i 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, ali je isto tako vodio računa o ostalim međunarodnim i domaćim odredbama na koje se poziva apelant. a) Pravo na adekvatan stan (članak 8. Europske konvencije, članak 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članak 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, članak 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). 23. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 24. Ustavni sud naznačava da članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa ne miješanje vlasti osim u slučajevima koji su definirani stavkom 2. istog članka. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, nego smatra da ima pravo da dobije adekvatniji stan nego što je njegov postojeći stan. Takve tvrdnje ne spadaju u domenu članka 8. Europske konvencije. Isto obrazloženje bi se moglo primijeniti,mutatis mutandis, kada je riječ o tvrdnjama vezanim za povredu članka 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojemu nitko neće biti podvrgnut proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili prepisku. 25. Prema tome, pravo čije ostvarenje apelant zahtijeva je socijalno pravo na adekvatan smještaj na koje se on poziva u svezi s člankom 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima i u svezi s člankom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Oba članka jamče pravo na adekvatan standard života uključujući hranu, odjeću i smještaj. 26. Što se tiče apelantovih tvrdnji vezanih za članak 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud napominje da ova Deklaracija nije obvezan instrument i da nije uključena u Aneks I na Ustav kao jedan od međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Prema tome, u tom pogledu nema povrede apelantovih ustavnih prava. 27. Glede apelantovih navoda vezanih za povredu članka 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ističe da je ovaj pakt jedan od međunarodnih sporazuma uključenih u Aneks I na Ustav. Međutim, obveze država prema ovom paktu su relativno slabe. Prema članku 2. ovog pakta, države će poduzeti korake, sukladno maksimumu svojih raspoloživih mogućnosti, i sa nastojanjem da osiguraju puno ostvarenje prava priznatih Paktom, što znači da postoji određena fleksibilnost glede toga je li neka država poštovala ili nije svoje obveze u svakom pojedničanom slučaju. Pored toga, prema Preambuli, pojedinac je odgovoran da teži promoviranju i poštivanju prava priznatih Paktom. Konačno, konkretna obveza, koja proizilazi iz članka 11. Pakta, a to je da će države priznati pravo svakoga na adekvatan standard življenja, uključujući adekvatnu hranu, odjeću i smještaj, je opće prirode tako da se bilo koja povreda ove obveze u ovom slučaju ne može uzeti u obzir. 28. Konačno, kada su u pitanju navodi apelanta vezani sa povredu samog Ustava, ne postoji odredba koja bi osigurala širu zaštitu od narečenih međunarodnih instrumenata tako da zadaća Ustavnog suda nije da ispituje je li Zakon o stambenim odnosima pravilno primijenjen ili ne budući da ovaj zakon nema ustavnu prirodu. b) Zabrana diskriminacije (članak 14. Europske konvencije, članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članak 2.2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, članak II/4. Ustava). 29. Članak 14. Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta- tus". 30. Zaštita osigurana člankom 14. Konvencije je time ograničena na ona prava i slobode koja su predviđene Konvencijom. Člankom 2.2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, predviđena je slična zabrana diskrimi- nacije. 31. Opširnija odredba, koja osigurava zabranu diskriminacije, predviđena je člankom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema ovoj odredbi, sve osobe imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu pred zakonom koji zabranjuje diskriminaciju, a jamči svim osobama jednaku i djelotvornu zaštitu protiv diskriminacije. 32. Prema članku II/4. Ustava, diskriminacija je zabranjena u uživanju prava i sloboda predviđenih člankom II Ustava ili međunarodnim sporazumima narečenim u Aneksu I na Ustav. 33. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Europski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kada bi narečene zabrane diskriminacije bile u principu primjenjive u slučaju apelantovih tvrdnji, u ovom slučaju se ne pokazuje da je bilo ikakvog tretmana koji bi imao diskriminacijski karakter. c) Trajanje postupka (članak 6. Europske konvencije) 34. U svom relevantnom dijelu, članak 6. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode (...)." 35. Postupci pred Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan sukladno aktima koji su se primjenjivali u odnosima između Fonda i njegovih djelatnika. Traženo pravo je, bez dvojbe, građansko pravo tako da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Pitanje koje bi trebalo biti ispitano je da li su sudski postupci završeni u razumnom roku predviđenom člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Period koji bi trebali uzeti u razmatranje je počeo sa 29. studenim 1996. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Ovaj period se završava sa 29. studenim 2000. godine kada je Kantonalni sud odbio priziv uložen protiv presude Općinskog suda. Prema tome, ovaj period je trajao četiri godine. 37. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, razumi rok za trajanje postupka mora biti procijenjen u svjetlu okolnosti svakog predmeta, kompleksnosti svakog predmeta, kao i ponašanja strana u postupku, s jedne strane, i, suda i javnih vlasti, s druge strane. 38. Ustavni sud ne smatra da je ovaj predmet bio izrazito kompleksan. Ovaj predmet je bio vezan za poprilično jednostavno pitanje o tome je li apelantov zahtjev za dodjelu stana bio pravno opravdan ili ne, a predmet je na koncu riješen isključivo na temelju pismenih dokaza. Kompleksnost, dakle, nije element koji bi mogao opravdati odugovlačenje postu- paka. 39. Što se tiče ponašanja strana u postupku, Ustavni sud smatra da su neka odlaganja bila prouzročena potrebom za dobijanje odgovora jedne strane na podneske druge strane, dok su druga odlaganja bila prouzročena činjenicom da se u izvjesnom stadiju pojavila mogućnost sporazuma između strana u postupku. Međutim, ovi elementi su ograničenog broja u odnosu na broj odloženih rasprava koje su karakterizirale postupak. Pored toga, čini se da je u više navrata apelant izražavao svoj interes vezan za ubrzanje postupka tražeći zakazivanje rasprave i donošenje privremene mjere. 40. Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj apelaciji nakon samo nekoliko mjeseci. Dakle, u postupku pred tim Sudom nije bilo odgađanja. 41. Međutim, što se tiče Općinskog suda situacija je drukčija. Postupak pred ovim sudom je trajao oko tri godine i osam mjeseci uz brojne odgode rasprava. Razlozi ovih odgoda su poglavito neobjašnjeni, a čini se da su odgode u velikom broju predmeta prouzročene nezadovoljavajućom organizacijom postupka Suda. 29. rujna 1998. godine, dakle u vrijeme kada je postupak pred ovim sudom trajao skoro dvije godine, Sud je tražio od Fonda da dostavi određeni dokument što je prouzročilo dodatne odgode, mada se čini da nije bilo razloga za ranije podnošenje zahtjeva. 15. rujna 1999. godine, u vrijeme kada je ovaj predmet bio već dvije godine pred Sudom, Sud je odlučio odložiti postupaksine die, a unatoč apelantovim zahtjevima od 30. ožujka i 16. travnja 1999. godine da se zakaže nova rasprava, ponovno je bilo više uzastopnih odgoda. 42. Period od tri godine i osam mjeseci, koji je trebao Općinskom sudu da donese odluku, je jako dug period za predmet ove vrste, a Općinski sud je taj koji je u najvećoj mjeri odgovoran za odgode koje su se pojavile. Isto tako treba naznačiti da je predmet vezan za apelantov zahtjev za dodjelu stana i da je njegov ishod bio od velikog značaja za njega i njegovu obitelj. 43. Procjenivši situaciju u cjelini u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da postupak nije okončan u razumnom roku i da je apelantovo pravo zajamčeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđeno. d) Ostala pitanja 44. Obzirom da je Sud donio odluku u meritumu, nije potrebito odlučivati o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere. 45. Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović. U 22/01 31. kolovoza 2001. godine Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je ODLUKU Odbija se apelacija B. K., iz Sarajeva, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 od 12. jula 2000. godine u onom dijelu zahtjeva u kojem gospodin B. K. tvrdi da mu je trebao biti dodijeljen veći stan i da je bio diskriminisan. Ustavni sud proglašava da je pravo B. K. na odluku suda u razumnom roku, garantovano članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, povrijeđeno. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Činjenično stanje 1. Gosp. B. K. od 1984. godine radi u Društvenom fondu penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine - Direkcija. On se 1996. godine oženio, te je, s obzirom da sa majkom i suprugom živi u jednosobnom stanu od 45 m , podnio Fondu zahtjev za rješavanje stambenog pitanja tražeći da mu se, prema općem aktu poslodavca, dodijeli odgovarajući stan. Kako poslodavac, tj. Fond, nije odgovorio "u roku utvrđenom zakonom", to je apelant podnio prigovor - 31. oktobra 1996. godine, na koji, također, nije dobio odgovor. 2. Apelant je 29. novembra.1996. godine podnio tužbu Općin- skom sudu II u Sarajevu navodeći da mu Društveni fond nije dodijelio stan. Zatražio je da se naloži Društvenom fondu da mu se dodijeli stan prema općem aktu poslodavca. 3. Društveni fond je 31.januara 1997. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 10. marta 1997. godine je apelant dostavio odgovor na apelaciju i druge podneske Društvenog fonda. 4. Na temelju zapisnika i rasprava, koje su vođene pred Osnovnim sudom II u Sarajevu, utvrđene su sljedeće činjenice: a) 6. maja 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 5. juni 1997. godine. b) 5. juna 1997. godine rasprava je bila odložena (razlozi nisu izloženi u zapisniku) za 8. septembar 1997. godine. c) 8. septembra 1997. godine rasprava je bila odložena za 4. novembar 1997. godine. U zapisniku je istaknuto da stranke u postupku nisu jasno čule jedna drugu, a ni sudiju zbog buke koja je dolazila od mašinerije za rekonstrukciju zgrade suda. d) 4. novembra 1997. godine rasprava je bila odložena za 29. januar 1998. godine zbog toga što su predstavnici Fonda bili odsutni zbog drugih poslova. e) 2. februara 1998. godine apelant je priložio izjavu u kojoj je istakao da su argumenti Fonda neosnovani. Ova izjava je bila predočena Fondu za vrijeme rasprave koja je održana 1. aprila 1998. godine, a sama rasprava je odložena za 24. juni 1998. godine da bi se dala mogućnost Fondu da odgovori na apelantovu izjavu. f) 29. septembra 1998. godine rasprava je bila odložena za 23. novembar 1998. godine na osnovu toga što je Općinski sud tražio od Fonda da dostavi spisak stanova koji su u vlasništvu Fonda, a koji su bili dodijeljeni njegovim radnicima za vrijeme rata. g) 16. novembra 1998. godine apelant je zatražio od Općinskog suda da donese privremenu mjeru. h) 23. novembra 1998. godine rasprava je bila odložena za 30. decembar 1998. godine radi toga što je Fond izrazio spremnost da riješi apelantov stambeni problem. i) 18. decembra 1998. Fond je odgovorio na apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 16. novembra 1998. godine. j) 30. decembra 1998. godine rasprava je odložena za 15. februar 1999. godine. Prema zapisniku, razlog je bio davanje mogućnosti apelantu da odgovori na Fondov podnesak od 18. decembra 1998. godine. k) 15. februara 1999. godine rasprava je bila odloženasine diezbog toga što se pojavila mogućnost rješavanja spora vansudskim putem. l) 30. marta i 16. aprila 1999. godine apelant je zatražio zakazivanje nove rasprave. 4. maja 1999. godine, predstavnik OSCE-a je podržao ovaj zahtjev. m) 17. augusta 1999. godine rasprava je bila zakazana, ali je odložena za 13. okotobar 1999. godine. Odlučeno je da će dva svjedoka biti saslušana na sljedećoj raspravi. n) 13. oktobra 1999. godine zabilježeno je da dva navedena svjedoka nisu došla na raspravu jer nisu pronađeni. Rasprava je odložena za 23. decembar 1999. godine. o) 23. decembra 1999. godine rasprava je odložena za 3. februar 2000. godine, a od Fonda je zatraženo da dostavi određeni dokument prije navedenog datuma. p) 3. februara 2000. godine rasprava je odložena za 21. mart 2000. godine. q) 21. marta 2000. godine rasprava je odložena za 3. maj 2000. godine. Za vrijeme narednog perioda, strane u postupku su priložile dodatne podneske. r) 3. maja 2000. godine rasprava je odložena za 5. juni 2000. godine. s) 5. juna 2000. godine Općinski sud je ispitao izvjesne pismene dokaze i odložio raspravu za 12. juli 2000. godine. t) 12. jula 2000. godine Općinski sud je ispitao pismene dokaze koji su se sastojali od Statuta Fonda i nekih drugih dokumenata vezanih za ovaj predmet i zaključio raspravu. 12. jula 2000. godine Sud je donio presudu broj PR.161/98 kojom je odbio apelantov zahtjev u cijelosti, kao i apelantov zahtjev za privremenu mjeru. u) Presuda Općinskog suda je dostavljena apelantu 25. augusta 2000. godine. 5. Apelant je podnio žalbu protiv ove presude Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je, presudom broj Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. 6. Apelant je podnio inicijativu Federalnom javnom tužilaštvu zatraživši zaštitu zakonitosti. Federalno javno tužilaštvo je, 30. januara 2001. godine, obavijestilo apelanta da ne postoji pravni osnov za pokretanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv navedenih sudskih odluka. II - Apelacija 7. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da ocijeni ustavnost osporenih presuda, u smislu člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donese privremenu mjeru kojom će se Društvenom fondu zabraniti dodjeljivanje ili ustupanje stanova Fonda. 8. Uz navođenje odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i njegovih aneksa, Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i njegovih amandmana, Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Zakona o stambenim odnosima, podnosilac apelacije navodi i pravo na privatni i porodični život i dom garantovano članom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i pravo na adekvatan stan- dard života uključujući hranu, odjeću i smještaj koje je zaštićeno članom 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na pristojan životni standard, naročito na stan i da je u tom pogledu bio diskriminiran. On, nadalje, navodi da su postupci pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom trajali više od četiri godine i dva mjeseca (od decembra 1996. godine kada je pokrenuo postupak do dana kada je bio obaviješten o presudi Kantonalnog suda) što, po njegovom mišljenju, nije u skladu sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima koji garantuje odluku suda u razumnom roku. 9. Apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zatražio da sud utvrdi pravo apelanta na stan, te da se Fondu naloži isplata iznosa u visini tržišne vrijednosti toga stana, odnosno da se Fond obaveže da apelantu prioritetno i mimo rang-liste, u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima, dodijeli stan. 10. Apelant, također, navodi da nije bio tretiran na isti način kao ostali zaposleni radnici Fonda i da princip jednakosti u sticanju, uživanju i korištenju prava nije bio poštovan. 11. Svoj zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže činjenicom da su pojedinim licima koji nisu u radnom odnosu u Fondu kao radnicima Fonda dodijeljeni stanovi mimo rang-liste iz 1999/2000. god. i mimo odredbi čl. 19a.-19d. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o raspodjeli postojećih stanova u vlasništvu Fonda od marta 2000. godine kao što će, prema saznanjima kojima apelant raspolaže, biti dodjele ubuduće stanova i to bez poštivanja akata Fonda. III - Postupak pred Ustavnim sudom 12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. februara 2001. godine. Apelacija je izjavljena protiv presude Kantonalnog suda br. Gž-1092/00 od 29. novembra 2000. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu br. PR-161/98 od 12. jula 2000. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 22. februara 2001. godine. 13. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Fonda su zatraženi odgovori na apelaciju. Fond je dostavio svoj odgovor 28. februara 2001. godine, a Kantonalni sud 21. marta 2001. godine. IV - Dopustivost apelacije 14. Pri ocjenjivanju dopustivosti apelacije, u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. Posljednja odluka u ovom slučaju je bila presuda Kantonalnog suda. Pitanje se postavlja da li se revizija mogla izjaviti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i da li je, nepodnošenjem revizije, apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove. Kantonalni sud navodi u svom odgovoru da je apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove s obzirom da nije uložio reviziju protiv drugostepene presude. 16. U ovom pogledu, Ustavni sud se poziva na član 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), prema kome revizija, kao vanredni pravni lijek, nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude na prelazi 15.000 KM. 17. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora nije određena, a ne čini se da ona prelazi 15.000 KM. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je stanovišta da u imovinsko-pravnim i radnim sporovima, u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, revizija nije dopuštena ako tužilac u tužbi nije naveo vrijednost spora. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda broj Rev.226/00 od 30. novembra 2000. godine je navedeno da se, kad tužilac u tužbi ne označi vrijednost spora, ne može koristiti pravo na reviziju, jer i u takvom slučaju vrijednost spora nije označena preko iznosa iz člana 364. stav 13. Zakona o parničnom postupku, a koji je propisan kao uvjet za izjavljivanje revizije ("Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH", broj 2/00). 18. Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju revizija Vrhovnom sudu moguća. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao koristiti drugi pravni lijek protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo. 19. Apelant je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1092/00 primio 19. januara 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu protiv te presude i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-161/98 izjavljena je 12. februara 2001.god. Dakle, apelacija je podnesena u roku predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 20. Prema tome, apelacija je dopustiva. V - Meritum apelacije 21. Iz apelantovih podnesaka može se zaključiti da apelacija ima tri različita aspekta. Apelant se žali: (a) da mu nije dodijeljen odgovarajući stan, (b) da je bio žrtva diskriminacije, i (c) da je trajanje sudskih postupaka povrijedilo "razuman rok". 22. Ustavni sud je ispitao tvrdnje apelanta prvenstveno na bazi čl. 8., 14. i 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali je isto tako vodio računa o ostalim međunarodnim i domaćim odredbama na koje se poziva apelant. a) Pravo na adekvatan stan (član 8. Evropske konvencije, član 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 25. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, član 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). 23. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanje nereda i izvršenja krivičnih djela, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda u demokratskom društvu." 24. Ustavni sud naznačava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa ne miješanje vlasti osim u slučajevima koji su definisani stavom 2. istog člana. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, nego smatra da ima pravo da dobije adekvatniji stan nego što je njegov postojeći stan. Takve tvrdnje ne spadaju u domen člana 8. Evropske konvencije. Isto obrazloženje bi se moglo primijeniti,mutatis mutandis, kada je riječ o tvrdnjama vezanim za povredu člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojem niko neće biti podvrgnut proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili prepisku. 25. Prema tome, pravo čije ostvarenje apelant zahtijeva je socijalno pravo na adekvatan smještaj na koje se on poziva u vezi sa članom 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima i u vezi sa članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Oba člana garantuju pravo na adekvatan standard života uključujući hranu, odjeću i smještaj. 26. Što se tiče apelantovih tvrdnji vezanih za član 25. Univerzalne konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud napominje da ova Deklaracija nije obavezan instrument i da nije uključena u Aneks I na Ustav kao jedan od međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Prema tome, u tom pogledu nema povrede apelantovih ustavnih prava. 27. U pogledu apelantovih navoda vezanih za povredu člana 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud ističe da je ovaj pakt jedan od međunarodnih sporazuma uključenih u Aneks I na Ustav. Međutim, obaveze država prema ovom paktu su relativno slabe. Prema članu 2. ovog pakta, države će poduzeti korake, u skladu sa maksimumom svojih raspoloživih mogućnosti, i sa nastojanjem da obezbjede puno ostvarenje prava priznatih Paktom, što znači da postoji određena fleksibilnost u pogledu da li je neka država poštovala ili nije svoje obaveze u svakom pojedničanom slučaju. Pored toga, prema Preambuli, pojedinac je odgovoran da teži promoviranju i poštivanju prava priznatih Paktom. Konačno, konkretna obaveza, koja proizilazi iz člana 11. Pakta, a to je da će države priznati pravo svakoga na adekvatan standard življenja, uključujući adekvatnu hranu, odjeću i smještaj, je opće prirode tako da se bilo koja povreda ove obaveze u ovom slučaju ne može uzeti u obzir. 28. Konačno, kada su u pitanju navodi apelanta vezani sa povredu samog Ustava, ne postoji odredba koja bi obezbijedila širu zaštitu od navedenih međunarodnih instrumenata tako da zadatak Ustavnog suda nije da ispituje da li je Zakon o stambenim odnosima pravilno primijenjen ili ne budući da ovaj zakon nema ustavnu prirodu. b) Zabrana diskriminacije (član 14. Evropske konvencije, član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 2.2 Međunarodnog pakta o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, član II/4. Ustava). 29. Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđeno je bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status". 30. Zaštita obezbjeđena članom 14. Konvencije je time ograničena na ona prava i slobode koje su predviđene Konvencijom. Članom 2.2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, predviđena je slična zabrana diskrimi- nacije. 31. Opširnija odredba, koja obezbjeđuje zabranu diskriminacije, predviđena je članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema ovoj odredbi, sve osobe imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu pred zakonom koji zabranjuje diskriminaciju, a garantuje svim osobama jednaku i djelotvornu zaštitu protiv diskriminacije. 32. Prema članu II/4. Ustava, diskriminacija je zabranjena u uživanju prava i sloboda predviđenih članom II Ustava ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav. 33. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kada bi navedene zabrane diskriminacije bile u principu primjenjive u slučaju apelantovih tvrdnji, u ovom slučaju se ne pokazuje da je bilo ikakvog tretmana koji bi imao diskriminatorski karakter. c) Trajanje postupka (član 6. Evropske konvencije) 34. U svom relevantnom dijelu, član 6. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode (...)." 35. Postupci pred Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan u skladu sa aktima koji su se primjenjivali u odnosima između Fonda i njegovih radnika. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Pitanje koje bi trebalo biti ispitano je da li su sudski postupci završeni u razumnom roku predviđenom članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Period koji bi trebali uzeti u razmatranje je počeo sa 29. novembrom 1996. godine kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Ovaj period se završava sa 29. novembrom 2000. godine kada je Kantonalni sud odbio žalbu uloženu protiv presude Općinskog suda. Prema tome, ovaj period je trajao četiri godine. 37. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, razumi rok za trajanje postupka mora biti procijenjen u svjetlu okolnosti svakog predmeta, kompleksnosti svakog predmeta, kao i ponašanja strana u postupku, s jedne strane, i, suda i javnih vlasti, s druge strane. 38. Ustavni sud ne smatra da je ovaj predmet bio izrazito kompleksan. Ovaj predmet je bio vezan za poprilično jednostavno pitanje o tome da li je apelantov zahtjev za dodjelu stana bio pravno opravdan ili ne, a predmet je na kraju riješen isključivo na osnovu pismenih dokaza. Kompleksnost, dakle, nije element koji bi mogao opravdati odugovlačenje postupaka. 39. Što se tiče ponašanja strana u postupku, Ustavni sud smatra da su neka odlaganja bila uzrokovana potrebom za dobijanje odgovora jedne strane na podneske druge strane, dok su druga odlaganja bila uzrokovana činjenicom da se u izvjesnom stadiju pojavila mogućnost sporazuma između strana u postupku. Međutim, ovi elementi su ograničenog broja u odnosu na broj odloženih rasprava koje su karakterizirale postupak. Pored toga, čini se da je u više navrata apelant izražavao svoj interes vezan za ubrzanje postupka tražeći zakazivanje rasprave i donošenje privremene mjere. 40. Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj apelaciji nakon samo nekoliko mjeseci. Dakle, u postupku pred tim Sudom nije bilo odgađanja. 41. Međutim, što se tiče Općinskog suda situacija je drugačija. Postupak pred ovim sudom je trajao oko tri godine i osam mjeseci uz brojna odgađanja rasprava. Razlozi ovih odgađanja su uglavnom neobjašnjeni, a čini se da su odgađanja u velikom broju predmeta uzrokovana nezadovoljavajućom organi- zacijom postupka od strane Suda. 29. septembra 1998. godine, dakle u vrijeme kada je postupak pred ovim sudom trajao skoro dvije godine, Sud je tražio od Fonda da dostavi određeni dokument što je uzrokovalo dodatna odgađanja, premda se čini da nije bilo razloga za ranije podnošenje zahtjeva. 15. septembra 1999. godine, u vrijeme kada je ovaj predmet bio već dvije godine pred Sudom, Sud je odlučio da odloži postupaksine die, a uprkos apelantovim zahtjevima od 30. marta i 16. aprila 1999. godine da se zakaže nova rasprava, ponovo je bilo više uzastopnih odgoda. 42. Period od tri godine i osam mjeseci, koji je trebao Općinskom sudu da donese odluku, je jako dug period za predmet ove vrste, a Općinski sud je taj koji je u najvećoj mjeri odgovoran za odgađanja koja su se pojavila. Isto tako treba naznačiti da je predmet vezan za apelantov zahtjev za dodjelu stana i da je njegov ishod bio od velikog značaja za njega i njegovu porodicu. 43. Procjenivši situaciju u cjelini u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da postupak nije okončan u razumnom roku i da je apelantovo pravo garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno. d) Ostala pitanja 44. S obzirom da je Sud donio odluku u meritumu, nije potrebno da odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere. 45. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je jednoglasno donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović. U 22/01 31. augusta 2001. godine Neum Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr.Snežana Savić,s.r. AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 55. stavak 2. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 48/01), Agencija za bankarstvo Federacije BiH objavljuje RJEŠENJE 1. Produžava se mandat privremenom upravniku u UNA BANCI d.d. BIHAĆ gosp. Kozarčanin Esadu (u daljnjem tekstu: Privremeni upravnik), do 7. 3. 2002. godine. 2. Prava i obveze Privremenog upravnika utvrđene Rješe- njem Agencije za bankarstvo Federacije BiH, o imenovanju Privremenog upravnika u Una banci d.d. Bihać, broj 01-429-1/01 od 4. 5. 2001. godine, ostaju na snazi do roka iz članka 1. ovog rješenja. 3. Ovo rješenje je konačno, stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-33/02 8. siječnja 2002. godine Sarajevo Direktor Zlatko Barš,v.r. Na osnovu člana 55. stav 2. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 48/01), Agencija za bankarstvo Federacije BiH objavljuje RJEŠENJE 1. Produžava se mandat privremenom upravniku u UNA BANCI d.d. BIHAĆ gosp. Kozarčanin Esadu (u daljem tekstu: Privremeni upravnik), do 7. 3. 2002. godine. 2. Prava i obaveze Privremenog upravnika utvrđene Rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH, o imenovanju Privremenog upravnika u Una banci d.d. Bihać, broj 01-429-1/01 od 4. 5. 2001. godine, ostaju na snazi do roka iz člana 1. ovog rješenja. 3. Ovo rješenje je konačno, stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-33/02 8. januara 2002. godine Sarajevo Direktor Zlatko Barš,s.r. Na osnovu člana 4. tačka d) i člana 11. tačka b) Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00 i 45/00) i čl. 52. i 61. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 32/00 i 48/01), direktor Agencije za bankarstvo Federacije BiH donosi slijedeće RJEŠENJE 1. Zaključuje se postupak likvidacije nad Kredit Schnjeizer bank dd Sarajevo sa danom 31. 12. 2001. godine. 2. Razrješava se dužnosti likvidacionog upravnika Kredit Schnjeizer bank dd Sarajevo gospodin Jugo Zlatan sa danom zaključenja postupka likvidacije iz tačke 1. ovog rješenja. 3. Po pravosnažnosti ovog rješenja izvršiće se upis brisanja Kredit Schnjeizer bank dd Sarajevo u registru Kantonalnog suda u Sarajevu, kao i u drugim javnim registrima u koje je Kredit Schnjeizer bank dd Sarajevo bila upisana. 4. Imovina koja preostane, po osnovu Odluke o diobi i Ugovora broj 196/01, pripada ovlaštenom dioničaru Kredit Schnjeizer bank dd Sarajevo g-đi Željki Mujkić JMBG: 0412956307127, sa adresom: Štamparova 5. Zagreb, Republika Hrvatska, kojom imenovana odgovara za obaveze prema trećim licima. 5. Ovo rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Fede- racije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo" i oglasnoj tabli Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine. Protiv ovog rješenja dozvoljen je prigovor direktoru Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana objave. Broj 01-48/02 11. januara/siječnja 2002. godine Sarajevo Direktor Zlatko Barš,s.r. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Temeljem članka 11. točka 5, članka 12. točka 3. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99) i članka 62. točka 2. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, donosi ODLUKU O IZNOSU KAPITALA EMITENTA ČIJE SE DIONICE UVRŠTAVAJU U KOTACIJU NA BURZI I U kotaciju na burzi se mogu uvrstiti dionice emitenta koji, pored ostalih uvjeta propisanih zakonom, propisima Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine i pravilima burze, glede kapitala ispunjava uvjet propisan ovom odlukom. II Zbroj iznosa temeljnog kapitala i fonda rezervi emitenta iz točke I ove odluke, uključujući dobit ili gubitak u zadnjoj poslovnoj godini, ne može biti manji od 4.000.000,00 (četiri milijuna) konvertibilnih maraka (KM). III Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-01/02 10. siječnja 2002. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH Edib Bašić,v.r. Na osnovu člana 11. tačka 5, člana 12. tačka 3. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99) i člana 62. tačka 2. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, donosi ODLUKU O IZNOSU KAPITALA EMITENTA ČIJE SE DIONICE UVRŠTAVAJU U KOTACIJU NA BERZI I U kotaciju na berzi se mogu uvrstiti dionice emitenta koji, pored ostalih uslova propisanih zakonom, propisima Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine i pravilima berze, u pogledu kapitala ispunjava uslov propisan ovom odlukom. II Zbir iznosa osnovnog kapitala i fonda rezervi emitenta iz tačka I ove odluke, uključujući dobit ili gubitak u posljednjoj poslovnoj godini, ne može biti manji od 4.000.000,00 (četiri miliona) konvertibilnih maraka (KM). III Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-01/02 10. januara 2002. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH Edib Bašić,s.r. SADRŽAJ VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU 4 Odluka o smjenjivanju gospodina Ivana Mandića sa dužnosti načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad (broj 135/02) (hrvatski jezik) 33 Odluka o smjenjivanju gospodina Ivana Mandića sa funkcije načelnika gradske općine Mostar-Jugozapad (broj 135/02) (bosanski jezik) 34 PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 5 Zakon o dopunama Zakona o Agenciji za privatizaciju (hrvatski jezik) 35 Zakon o dopunama Zakona o Agenciji za privatizaciju (bosanski jezik) 35 6 Zakon o dopunama Zakona o gospodarskim društvima (hrvatski jezik) 35 Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima (bosanski jezik) 36 7 Zakon o zaštiti dobara koja su odlukama povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 36 Zakon o zaštiti dobara koja su odlukama komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 37 8 Odluka o odobravanju Ugovora o podršci zajma za projekat rekonstrukcije željeznica između Federacije Bosne i Hercegovine i Europske banke za obnovu i razvitak (hrvatski jezik) 38 Odluka o odobravanju Ugovora o podršci zajma za projekat rekonstrukcije željeznica između Federacije Bosne i Hercegovine i Evropske banke za obnovu i razvoj (bosanski jezik) 40 PREDSJEDNIK/DOPREDSJEDNIK FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 9 Odluka o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba 41 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 10 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i načinu polaganja stručnog upravnog ispita službenika organa uprave i službi za upravu (hrvatski jezik) 44 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i načinu polaganja stručnog upravnog ispita službenika organa uprave i službi za upravu (bosanski jezik) 44 11 Odluka o izmjenama i dopunama "Odluke o realizaciji projekata iz oblasti zaštite okoliša iz sredstava SR Njemačke po osnovu konsolidacije duga Bosne i Hercegovine" (hrvatski jezik) 44 Odluka o izmjenama i dopunama "Odluke o realizaciji projekata iz oblasti zaštite okoliša iz sredstava SR Njemačke po osnovu konsolidacije duga Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 45 12 Odluka o davanju suglasnosti za osnivanje fondacije pod nazivom "Fondacija za pomoć obiteljima pripadnika OSRBIH procesuiranim u Hagu" (hrvatski jezik) 45 Odluka o davanju saglasnosti za osnivanje fondacije pod nazivom "Fondacija za pomoć obiteljima pripadnika OSRBIH procesuiranim u Hagu" (bosanski jezik) 45 13 Odluka o davanju suglasnosti Međunarodnom udruženju "Marijina zajednica oaza mira" Passo Corese, Fara Sabina (ri) Rieti, Italija za osnivanje predstavništva u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik)46 Odluka o davanju saglasnosti Međunarodnom udruženju "Marijina zajednica oaza mira" Passo Corese, Fara Sabina (ri) Rieti, Italija za osnivanje predstavništva u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)46 14 Odluka o davanju saglasnosti na Odluka o izmjeni Odluke o stopama odnosno iznosima posebnih vodoprivrednih naknada 47 15 Rješenje o davanju saglasnosti za imenovanje vršioca dužnostii generalnog direktora i zamjenika generalog direktora Javnog preduzeća Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine 47 16 Rješenje o imenovanju glavnog federalnog inspektora u Kantonalnom poreznom uredu u Tomislavgradu 47 FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA, NAUKE, KULTURE I SPORTA 17 Rješenje o dopuni Rješenja o imenovanju upravnih odbora javnih ustanova u oblasti kulture a čiji je osnivač Skupština Republike Bosne i Hercegovine 47 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 18 Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih preživača, genetskog materijala, dijagnostičkih uzoraka i bioloških pripravaka podrijetlom od navedenih životinja glede sprječavanja unosa zaraznog oboljenja plavog jezika (bluetongue) (hrvatski jezik) 48 Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih preživara, genetskog materijala, dijagnostičkih uzoraka i bioloških pripravaka porijeklom od navedenih životinja radi sprječavanja unošenja zarazne bolesti plavog jezika (bluetongue) (bosanski jezik) 49 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka U broj 14/00 (hrvatski jezik) 49 Odluka U broj 14/00 (bosanski jezik) 52 Odluka U broj 6/01 (hrvatski jezik) 55 Odluka U broj 6/01 (bosanski jezik) 57 Odluka U broj 22/01 (hrvatski jezik) 59 Odluka U broj 22/01 (bosanski jezik) 62 AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-33/02 (hrvatski jezik) 65 Rješenje broj 01-33/02 (bosanski jezik) 65 Rješenje broj broj 01-48/02 65 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o iznosu kapitala emitenta čije se dionice uvrštavaju u kotaciju na burzi (hrvatski jezik)65 Odluka o iznosu kapitala emitenta čije se dionice uvrštavaju u kotaciju na berzi (bosanski jezik)65 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, Ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik Mehmedalija Huremović - Telefon - direktor: 663-470, fax: 663-470 - Redakcija i Pretplata: 663-471 - Računovodstvo: 651-257 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: ZAGREBAČKA BANKA BH d. d. 338 320 22000052 11 - DEPOZITNA BANKA d. d. Sarajevo 162 000 00005746 24 - KRISTAL BANKA Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju Ismet Brković - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Na osnovu odredaba člana 19. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) i Mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 03-15-2767-2/01 od 01. 06. 2001. godine, "Službene novine FederacijeBiH" su proizvod na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. Izdanje na hrvatskom i bosanskom jeziku. Internet: http://www.sllist.ba