Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5025/13, rješavajući apelaciju E.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013567 13 Uvp od 10. oktobra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    E. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lipnja, Kosovo, Republika Srbija, koju zastupa Udruženje "Vaša prava BiH" iz Sarajeva, podnijela je 9. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 013567 13 Uvp od 10. oktobra 2013. godine. Apelantica je, također, 9. decembra 2013. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio protjerivanje apelantice iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti BiH - Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti), zatraženo je 26. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 10. januara 2014. godine, a Ministarstvo sigurnosti 9. januara 2014. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva sigurnosti dostavljeni su apelantici 21. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-1-08/1-41-1-7-6/09 od 17. juna 2013. godine odbilo apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu i odredilo rok od 15 dana po pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH.
  • 7.
    Ministarstvo sigurnosti je navelo da je u postupku podnošenja apelanticinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 19. januara 2009. godine i prilikom registracije imenovane ovlašteno službeno lice uočilo apelanticine psihičke probleme o čemu je obavijestilo nadležni Centar za socijalni rad, koji je ustanovio da apelantica u postupku po podnesenom zahtjevu zbog bolesti nije u mogućnosti da štiti svoja prava i interese. Iz navedenog razloga Centar za socijalni rad je apelantici rješenjem od 23. februara 2009. godine postavio posebnog staratelja za određenu vrstu posla E.B. (apelanticin brat), a nakon što je E.B. napustio BiH, rješenjem od 14. jula 2010. godine je imenovanog razriješio dužnosti posebnog staratelja nad apelanticom i za novog staratelja odredio F.B. (također apelanticin brat). U postupku odlučivanja po apelanticinom zahtjevu Ministarstvo sigurnosti je apelanticu, u prisustvu staratelja, pozivalo na intervju 19. marta 2010. godine i 20. februara 2013. godine, jer je nalazom ljekara specijaliste neurologa i psihijatra Regionalnog medicinskog centra "Dr. Safet Mujić" iz Mostara od 4. februara 2009. godine i ljekara specijaliste neuropsihijatra od 19. februara 2013. godine konstatirano da sa apelanticom kao tražiteljem međunarodne zaštite nije moguće obaviti intervju bez prisustva staratelja. Dakle, Ministarstvo sigurnosti je 19. marta 2010. godine o razlozima podnošenja zahtjeva apelantice za međunarodnu zaštitu obavilo intervju sa starateljem apelantice E.B., a 20. februara 2013. godine i sa F.B. Apelanticini staratelji (apelanticina braća) u svom iskazu su istakli da su do 1999. godine sa apelanticom živjeli u zajedničkom domaćinstvu, kada su napustili Kosovo zbog ratnih dešavanja, a da je apelantica ostala na Kosovu do 2009. godine, tako da nijedan od staratelja tom organu nije mogao dati informaciju o apelanticinom životu u periodu od 1999. godine do 2009. godine, jer sa njom nisu bili u kontaktu u navedenom periodu, a nakon što im se 2009. godine pridružila u BiH, zbog apelanticinih psihičkih problema, također nisu uspjeli ostvariti komunikaciju, kako bi im prenijela razloge napuštanja zemlje porijekla. Dalje su naveli da je apelantica nakon dolaska sa Kosova izgledala veoma loše i da se njeno stanje nakon uspostavljene dijagnoze u BiH i uzimanja lijekova znatno popravilo, iako bi se na spominjanje Kosova ponovo psihički uznemirila, tako da o njenom životu na Kosovu u periodu od 1999. do 2009. godine nije bilo moguće razgovarati, ni o razlozima dolaska u BiH. U postupku odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite Ministarstvo sigurnosti je ukazalo da je, prema članu 105. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 36/08 i 87/12, u daljnjem tekstu: Zakon), međunarodna zaštita status koji nadležni organ priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu, te je navelo definiciju izbjeglica u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine i stranca pod supsidijarnom zaštitom. Ministarstvo sigurnosti je, također, ukazalo da se zahtjevi za međunarodnu zaštitu prvo ocjenjuju na osnovu definicije izbjeglica, a kada kriteriji iz te definicije nisu zadovoljeni, na osnovu kriterija za supsidijarnu zaštitu, a da iskaz podnositelja zahtjeva u postupcima međunarodne zaštite služi kao polazna osnova na temelju koje se procjenjuje opravdanost podnesenog zahtjeva u pogledu situacije u zemlji porijekla, kao i osnovanost iskazanog subjektivnog straha. Budući da u konkretnom slučaju nije bilo moguće pribaviti apelanticin iskaz, a njeni staratelji Ministarstvu sigurnosti nisu mogli pružiti informacije relevantne za ovaj postupak, razloge zbog kojih je apelantica napustila zemlju porijekla i informacije o životu apelantice koji je prethodio napuštanju zemlje porijekla, posebno imajući u vidu činjenicu da je apelantica napustila Kosovo 10 godina poslije ratnih dešavanja iz čega slijedi da navedena dešavanja nisu bila uzrok zbog kojeg je apelantica napustila Kosovo i razlog za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, taj organ je apelanticin zahtjev ocijenio sa aspekta objektivnih razloga za podnošenje zahtjeva, situacije u apelanticinoj zemlji porijekla, informacija relevantnih međunarodnih organizacija. Na temelju izvještaja Human Rights Watcha, objavljenog 31. januara 2013. godine, ustanovljeno je da u 2012. godini nije bilo značajnijih poboljšanja u zaštiti ljudskih prava na Kosovu, da su Romi i dalje među najranjivijim grupama na Kosovu, da se suočavanju sa diskriminacijom u oblasti stambenog zbrinjavanja, obrazovanja i pristupa javnim službama. Ipak, prema informaciji UNHCR-a, u prvih deset mjeseci 2012. godine registrirano je oko 780 dobrovoljnih povrataka, dok je u istom periodu 2011. godine registrirano oko 980 dobrovoljnih povrataka na Kosovo. Iz navedenog izvještaja, također, proizlazi da su iz Zapadne Evrope registrirane deportacije Roma na Kosovo uz ograničenu pomoć nakon povratka. Iz izvještaja Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država o poštivanju ljudskih prava na Kosovu tokom 2012. godine, objavljenog 19. aprila 2013. godine, i dokumenta OSCE-a iz 2010. godine pod nazivom "Profil zajednica na Kosovu" proizlazi da je stanje na Kosovu obilježeno općepoznatim karakteristikama postkonfliktnog stanja nakon oružanih sukoba i nestabilnosti, da su se, uglavnom, dešavali pojedinačni incidenti između srpske i albanske zajednice. Iz dokumenta OSCE-a u vezi sa sigurnosnom situacijom na Kosovu, posebno iz regiona Prištine kojem pripada i Lipanj, utvrđeno je da romska zajednica nije prijavila veće sigurnosne incidente, da se slobodno kreće u cijelom regionu, da je njihov pristup administrativnim uslugama u tom regionu zadovoljavajući, a da, kada je u pitanju zdravstvena zaštita, u principu imaju pristup javnim uslugama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, u smislu da biraju i koriste zdravstveni sistem koji finansiraju Kosovo ili Srbija, zavisno od dostupnosti, geografskog položaja i cijene usluga.
  • 8.
    Prema tome, Ministarstvo sigurnosti na osnovu raspoloživih podataka nije moglo naći elemente za progon romske populacije na Kosovu, niti da im je na nacionalnoj osnovi uskraćen pristup osnovnim ljudskim pravima, ili da im se u tom smislu ne želi ili ne može pružiti zaštita, te da, i pored postojanja određene diskriminacije, stepen njene ozbiljnosti ne prerasta u ozbiljno kršenje ljudskih prava koje bi se moglo smatrati progonom. Ministarstvo sigurnosti je, također, navelo da je prilikom ocjene navedenih izvještaja posebnu pažnju posvetilo potrebama specifične kategorije lica sa zdravstvenim problemima u koja se ubraja i apelantica, ocijenivši da ta lica imaju pristup javnim uslugama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, da u navedenoj oblasti postoje institucionalni problemi, ali da su zadovoljeni standardi za brigu i liječenje takvih lica, te da u navedenoj oblasti ne postoji nacionalna diskriminacija. Najzad, u vezi sa razmatranim izvještajima, istaknuto je da nepovoljan položaj Roma ne ukazuje nužno da su pripadnici ove populacije na Kosovu izloženi progonu. U tom smislu, diskriminacija Roma koja postoji u kosovskom društvu je ocijenjena više kao rezultat ekonomske nerazvijenosti, a ne kao čin koji se može smatrati progonom.
  • 9.
    Na temelju navedenog utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 105. stav 2. Zakona, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti iz definicije izbjeglice propisani navedenim članom. U prilog ovom zaključku, a na temelju provedenog postupka, Ministarstvo sigurnosti je istaklo da ne postoji opasnost da bi apelantica povratkom u zemlju porijekla bila suočena sa kršenjem prava koje bi se po svojoj težini i posljedicama moglo okarakterizirati kao progon, posebno kad se ima u vidu prisustvo velikog broja međunarodnih snaga i organizacija, čiji je upravo zadatak na Kosovu zaštita ljudskih prava. Osim toga, Ministarstvo sigurnosti je utvrdilo da ne postoje elementi koji bi opravdali pružanje apelantici supsidijarne zaštite u skladu sa članom 105. stav 3. citiranog zakona s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da ne postoji opasnost da apelantica bude podvrgnuta kršenju ljudskih prava zbog razloga određenih definicijom izbjeglice, jer ne postoje bilo koji drugi elementi koji bi ukazivali na to da bi bila podvrgnuta stvarnom riziku da bude izložena smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život ili fizički integritet usljed neselektivnog nasilja međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.
  • 10.
    Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 013567 13 U od 23. augusta 2013. godine apelanticinu tužbu izjavljenu protiv Rješenja tuženog Ministarstva sigurnosti broj UP-1-08/1-41-1-7-6/09 od 17. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu.
  • 11.
    U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je apelantica tužbu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti podnijela posredstvom opunomoćenika u Udruženju "Vaša prava BiH", te da je taj sud, ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama člana 35. Zakona o upravim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02 do 74/10, u daljnjem tekstu: ZUS), utvrdio da je, suprotno žalbenim navodima, osporeno rješenje doneseno na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je Ministarstvo sigurnosti pravilno zaključilo da ne postoje razlozi koji bi opravdali dodjeljivanje apelantici međunarodne zaštite u BiH kako je to propisano članom 105. Zakona, jer iz spisa predmeta nesporno proizlazi da apelanticini staratelji tom organu nisu mogli pružiti informacije relevantne za ovaj postupak, informacije o razlozima zbog kojih je apelantica napustila zemlju porijekla, te da je taj organ pravilno postupio kada je o njenom zahtjevu odlučivao na temelju izvještaja relevantnih međunarodnih organizacija. U vezi sa navedenim, Sud BiH je, također, ukazao da je međunarodna zaštita status koji nadležni organ priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu, a da je, prema članu 105. stav 3. citiranog zakona, stranac na supsidijarnoj zaštiti onaj stranac koji ne ispunjava uvjete iz stava 2. navedenog člana a da iz spisa predmeta Ministarstva sigurnosti proizlazi da taj organ u postupku rješavanja o apelanticinom zahtjevu nije našao elemente za pružanje međunarodne zaštite u BiH. Sud BiH smatra da je Ministarstvo sigurnosti pravilno procijenilo da je situacija u apelanticinoj zemlji porijekla teška, posebno u ekonomskoj i socijalnoj sferi integriranja manjinskih grupa u obrazovni, društveni, ekonomski i politički život, da romska populacija spada i dalje u ranjivu grupu stanovništva na Kosovu, ali da su sigurnost i sloboda kretanja ove populacije zadovoljavajuće, da romska zajednica ima pristup javnim uslugama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite. Sud BiH je, također, ukazao da, generalno gledajući, Ustav i zakon zemlje porijekla apelantice zabranjuju diskriminaciju lica sa invaliditetom, a da je vlada obavezna da osigura jednaka ljudska prava svim građanima bez bilo kakve diskriminacije, pa smatra da je tuženi pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje međunarodne zaštite apelantice u skladu sa odredbama Zakona (član 105. st. 2. i 3).
  • 12.
    Presudom Apelacionog upravnog vijeća Suda BiH u (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 3 U 013567 13 Uvp od 10. oktobra 2013. godine je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za preispitivanje Presude tog suda broj S1 3 U 013567 13 U od 23. augusta 2013. godine.
  • 13.
    U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za preispitivanje predmetne presude zbog povrede zakona BiH i povrede pravila postupka sa prijedlogom da Apelaciono vijeće uvaži njen zahtjev, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Apelaciono vijeće smatra da je Sud BiH pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 105. Zakona za pružanje međunarodne zaštite apelantici, koja se priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu, jer su odredbama navedenog zakona jasno propisani uvjeti i postupak ulaska stranaca u BiH, uključujući vizni i bezvizni režim, putne isprave za strance, boravak stranaca u BiH, udaljenje stranaca iz zemlje, prihvat stranaca i njihovo stavljanje pod nadzor, nadležnost organa vlasti u primjeni navedenog zakona, te druga pitanja u vezi sa boravkom stranaca u BiH. Kako iz stanja spisa predmeta slijedi da u postupku odlučivanja o apelanticinom zahtjevu Ministarstvo sigurnosti na osnovu iskaza staratelja apelantice, koje su joj zbog bolesti postavili nadležni organi socijalne zaštite a koji su, ujedno, i njeni najbliži srodnici, nije moglo zaključiti da je apelantica u BiH došla sa područja Republike Srbije, tačnije Kosova, na kojem su ranije postojali sukobi, u smislu da je apelantica bila žrtva raznih oblika nasilja, da, u skladu sa članom 105. Zakona, tom organu nisu pruženi relevantni dokazi ili činjenice da je apelantica zemlju svog državljanstva morala napustiti zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, niti je lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu (kako je definiran pojam izbjeglice i stranca pod supsidijarnom zaštitom). Prema tome, smatra da je nadležni organ u postupku odlučivanja o njenom zahtjevu pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev ocijenio sa aspekta izvještaja nadležnih međunarodnih organizacija, na temelju kojih je pravilno izveo zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za pružanje međunarodne zaštite apelantici u BiH u skladu sa navedenom odredbom (član 105. Zakona). Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je Ministarstvo sigurnosti u obrazloženju rješenja detaljno i jasno navelo razloge zbog čega je apelanticin zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen, koje razloge je u cijelosti prihvatio Sud BiH a koje obrazloženje kao pravilno i utemeljeno na zakonu prihvata i to vijeće. Zbog svega iznesenog, smatra da je pobijana presuda pravilna i zakonita, a da je zahtjev za njeno preispitivanje neosnovan, posebno s obzirom na činjenicu da je apelantica napustila Kosovo 10 godina poslije oružanih sukoba, odnosno navodna dešavanja u kojima je bila žrtva diskriminacije, ponižavanja i iskorištavanja, a što, prema ocjeni Vijeća, navodi na zaključak da ovi razlozi nisu bili uzrok zbog kojih je apelantica napustila zemlju porijekla, odnosno razlog za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u BiH.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
  • 15.
    Povreda prava da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, prema apelanticinom mišljenju, ogleda se u tome da je u potpunosti zanemarena činjenica da bi povratkom u zemlju porijekla bila izložena kršenju temeljnih ljudskih prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, odnosno da bi u zemlji porijekla bila izložena mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju zbog nacionalne pripadnosti. Dalje smatra da bi kao lice koje boluje od ozbiljne bolesti, zbog postupanja prema grupi kojoj pripada, zasigurno bila suočena sa najtežim oblicima diskriminacije i da ne bi imala pristup prikladnom liječenju, što bi u konačnici vodilo smrtnoj posljedici. Tvrdi da su nadležni organ koji je odlučivao o njenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, kao i Sud BiH na izrazito proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice i zaključili da ne postoji realna opasnost da bi povratkom u zemlju porijekla bila izložena nehumanom ili ponižavajućem postupanju, jer su propustili da razmotre sve relevantne izvještaje međunarodnih institucija iz zemlje njenog porijekla, da sagledaju njene individualne okolnosti - zdravstveno stanje, nedostatak bilo kakve porodične podrške na Kosovu, kao i nedostatak kapaciteta nadležnih institucija na Kosovu u smislu da joj se pruži adekvatna zdravstvena zaštita, što jasno upućuje da se u predmetnom slučaju radi o kršenju njenih ljudskih prava, koja bi se mogla okvalificirati kao progon. Također, pozivajući se na izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije - Pristup zdravstvenoj zaštiti na manjinskim područjima Kosova, ukazuje da je romska zajednica, čiji je pripadnik i ona, rasuta širom pokrajine, da je i dalje najranjivija grupa sa ograničenom slobodom kretanja, pristupom zdravstvenoj zaštiti, da je na Kosovu diskriminirana od većinske albanske populacije u ostvarivanju socijalne zaštite, zapošljavanja, obrazovanja, te da nema efikasan pristup pravosuđu. Na istu situaciju, prema apelanticinom mišljenju, upućuju i izvještaji Amnesty International: Evropska zajednica Roma je i dalje suočena s velikom diskriminacijom; Parlamentarne skupštine: Situacija na Kosovu i uloga Vijeća Evrope; Human Rights Watch: Kosovo: Evropa vraća Rome koji se potom suočavaju s teškoćama, Zapadna Evropa bi trebala zaustaviti deportacije i pomoći Romima koji se prisilno vraćaju na Kosovo od 28. oktobra 2010. godine. Dalje, ukazuje i na stanovište Evropskog suda u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Karljevstva, aplikacija broj 66746/01 od 27. maja 2004. godine, paragraf 84, i Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 27238/95 od 18. januara 2001. godine, paragraf 96, da su Romi svugdje u svijetu naročito ranjiva grupa, a po navodima apelacije, posebno na Kosovu, gdje su suočeni sa značajnom diskriminacijom, koja ima i oblik progona kako od većinskog albanskog, tako i od manjinskog srpskog stanovništva. Također, apelantica ukazuje na predmet Evropskog suda N. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 26565/05 od 27. maja 2008. godine, kojom je Evropski sud istakao da je temeljni značaj člana 3. Evropske konvencije usmjeren ka zaštiti građanskih i političkih prava, da zadrži stepen fleksibilnosti da bi spriječio protjerivanje u veoma izuzetnim okolnostima, i predmet M.S.S. protiv Belgije i Grčke, aplikacija broj 30696/09 od 21. januara 2011. godine, paragraf 253. U predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke ističe se da je Evropski sud ustanovio povredu člana 3. Evropske konvencije, jer su uvjeti u kojima je aplikant živio dosegli prag člana 3. Konvencije, kao i zbog postupanja Belgije, koja je aplikanta deportovala u Grčku znajući da će ga time izložiti uvjetima života degradirajuće prirode. Osim toga, navodi da je u svim fazama postupka isticala tešku trenutnu situaciju na Kosovu, da Romi nemaju odgovarajući smještaj, da im se ograničava sloboda kretanja i mogućnost življenja u zajednici, te da ih zajednica primorava da žive u krajnje ponižavajućim i nehumanim uvjetima, posebno da postoji rasna diskriminacija, te kada boluju od posebno teške bolesti, a u zemlji porijekla nemaju mogućnost da se prikladno liječe pa njihovo vraćanje u zemlju porijekla nužno predstavlja kršenje člana 3. Evropske konvencije. Najzad, apelantica ukazuje da protjerivanje u zemlju porijekla, gdje ne bi imali osnovna sredstva za život i gdje bi bili bez pomoći bližih srodnika, odnosno materijalne podrške države, odnosno kada nemaju pristup adekvatnom liječenju, dovodi do povrede dostojanstva ličnosti, nehumanog i nečovječnog postupanja.
  • 16.
    Dalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo iz člana 13. a u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, jer su nadležni organi i sudovi u osporenim presudama propustili da razmotre sve relevantne činjenice zbog čega njihove zaključke smatra proizvoljnim. Također, ističe da je imala pravo na djelotvoran pravni lijek, ali da smatra potpuno proizvoljnim djelovanje nadležnih organa u postupku odlučivanja o njenom zahtjevu, zbog potpunog zanemarivanja njenih pojedinih navoda i potpuno neprihvatljive metodologije pri ocjenjivanju izvještaja relevantnih međunarodnih organizacija. Pozivajući se na praksu Evropskog suda u predmetu Shamayev i drugi protiv Gruzije i Rusije, apelikacija broj 36378/02 od 12. aprila 2005. godine, paragraf 444, apelantica ukazuje da opseg obaveze države u skladu sa članom 13. Evropske konvencije zavisi od aplikantovog zahtjeva s obzirom na nepovratnu prirodu povrede koja može nastati ako se ostvari rizik od mučenja ili zlostavljanja i važnost koju Evropski sud pridaje članu 3. Konvencije u smislu djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13. Konvencije. U tom smislu navodi neučinkovitost pravnih lijekova koje je ona koristila, jer smatra da je izostala rigorozna kontrola od suda, jer u osporenoj presudi ne postoji ocjena osnove za strah ili realnu opasnost od postupanja protivnih članu 3. Evropske konvencije, da je Sud BiH doprinio proizvoljnosti djelovanja nadležnog organa u postupku odlučivanja u njenom predmetu, koji, umjesto da ispravi nepravilnosti nadležnog organa, potvrđuje njegov stav kao pravilan i zakonit.
  • 17.
    U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere zabrane protjerivanja iz BiH do donošenja odluke Ustavnog suda o njenoj apelaciji, apelantica, u suštini, ponavlja navode iz apelacije, da je u skladu sa osporenom odlukom izložena protjerivanju iz BiH, budući da je Presudom Apelacionog vijeća broj S1 3 u 013567 13 Uvp od 10. oktobra 2013. godine okončan postupak odlučivanja o njenom zahtjevu za međunarodnu zaštitu u BiH. S obzirom na to da joj je u ovom postupku utvrđena obaveza da u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačnog upravnog akta dobrovoljno napusti teritoriju BiH, smatra da već postoji opasnost da će biti protjerana sa teritorije BiH.

b) Odgovori na apelacije

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da apelantica paušalno ističe povredu odredaba Evropske konvencije zbog toga što u apelaciji iznosi tvrdnje koje nisu ničim dokazane o tome da bi bila izložena raznim oblicima diskriminacije i nečovječnom postupanju ako bi se vratila u zemlju porijekla. Njene navode da joj ne bi bilo pruženo adekvatno liječenje koje bi dovelo do smrtne posljedice, također, smatra nedokazanim, jer ih obrazlaže općim stanjem u kosovskoj populaciji. Dalje, navodi da apelantica izrečenu mjeru nadležnih organa BiH poredi sa generalnom politikom nekoliko nerazvijenih zemalja u vezi sa tzv. prisilnim povratkom azilanata, odnosno lažnih azilanata u zemlju porijekla. Navođenje niza negativnih primjera iz sfere zdravstva, obrazovanja, mentalnog invaliditeta i slično, prema ocjeni tog suda, nema nikakvu vezu sa predmetnim slučajem, posebno sa osporenom sudskom odlukom. Dalje, navodi da su apelanticini staratelji propustili da pribave ili predoče nadležnom državnom organu, odnosno sudu tokom postupka bilo kakve relevantne dokaze neposredno povezane sa apelanticinim statusom, a koji bi eventualno mogli dovesti do drugačije odluke upravnih organa, odnosno sudova. Zbog navedenih razloga, smatra da je ovakva apelacija bespredmetna, da se na paušalnim i uopćenim tvrdnjama ne može zasnovati bilo kakva odluka o opravdanosti apelacije. Na kraju Sud BiH ističe da je pobijanom sudskom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa navodi da nije došlo do povrede odredaba Ustava BiH i Evropske konvencije i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
  • 19.
    Ministarstvo sigurnosti u odgovoru na apelaciju navodi da je kao nadležni organ, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu, utvrdilo da ne postoji rizik da bi se apelantica u zemlji porijekla suočila sa ozbiljnim kršenjem ljudskih prava koje bi se moglo okarakterizirati kao progon, mučenje ili nehumano postupanje, te da se prilikom rješavanja njenog zahtjeva vodilo činjenicom da apelantica pripada manjinskoj grupi u zemlji porijekla - romskoj populaciji, da se radi o psihički bolesnom licu, pa je sa posebnom pažnjom ispitalo njen zahtjev u kontekstu tih okolnosti. Što se tiče stanja ljudskih prava na Kosovu, ističe da je ono navedeno u osporenom rješenju, da postoji određena diskriminacija, ali da ona ne prerasta u ozbiljno kršenje ljudskih prava koje bi se moglo smatrati progonom, odnosno mučenjem ili nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem. Dalje, navodi da su u mjestu posljednjeg apelanticinog prebivališta zabilježeni dobrovoljni povraci pripadnika romske populacije, da povratak otežava ekonomska situacija, loš pristup zapošljavanju, koji je u znatnoj mjeri posljedica nedovoljnog obrazovanja i nedostatka adekvatne kvalifikacije ove populacije. U izvještajima međunarodnih organizacija ovaj organ nije mogao naći elemente koji upućuju na to da je populaciji kojoj apelantica pripada na nacionalnoj osnovi uskraćen pristup osnovnim ljudskim pravima, ili da im se u tom smislu ne želi ili ne može pružiti zaštita. Što se tiče pristupa javnim uslugama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, ističe da je on omogućen romskoj populaciji, da su prisutni institucionalni problemi, ali da su, ipak, zadovoljeni minimalni standardi za brigu i liječenje ovih lica. Stoga, ovaj organ smatra da ne postoji realan rizik da će se apelantica u zemlji porijekla suočiti sa mučenjem ili nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" br. 36/08 i 87/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.Definicija međunarodne zaštite

(1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu.

(2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.

(3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uvjete iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje.

Član 109.Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti

(1) Postupak za međunarodnu zaštitu pokreće se podnošenjem zahtjeva Ministarstvu u sjedištu, koje zahtjev razmatra i donosi odluku.

(2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup raspoloživim dokazima uvidom u predmet, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.

[…]

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 3 U 013567 13 Uvp od 10. oktobra 2013. godine, koju je apelantica primila 14. oktobra 2013. godine, a apelaciju je podnijela 9. decembra 2013. godine. Dakle, protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • b)
    Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

  • 27.
    Apelantica navodi povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer, ukoliko bude primorana da napusti BiH i ako bude izručena zemlji porijekla, smatra da postoji rizik da će biti podvrgnuta mučenju, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju zbog nacionalne pripadnosti, te da bi kao lice koje boluje od ozbiljne bolesti, zbog postupanja prema grupi kojoj pripada, zasigurno bila suočena sa najtežim oblicima diskriminacije, da ne bi imala pristup prikladnom liječenju, što bi u konačnici vodilo smrtnoj posljedici.
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Apelacionog vijeća okončan postupak po apelanticinom zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite u BiH i da je u osporenoj odluci odbijen apelanticin zahtjev za preispitivanje odluke Suda BiH kojom je odbijen njen zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u BiH i određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, država ima pravo, u skladu sa međunarodnim pravom i svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, da kontrolira ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Üner protiv Holandije [GC], aplikacija broj 46410/99, paragraf 54, ECHR 2006 -...., Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 94, st. 34. i 67, Boujlifa protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997, Izvještaji 1997-VI, str. 2264, paragraf 42). Protjerivanje može pokrenuti pitanja u vezi sa članom 3. kada je iskazana značajna osnova da se vjeruje da će se lice koje je u pitanju, ako bude protjerano, suočiti sa stvarnim rizikom da bude izloženo tretmanu suprotno članu 3. Evropske konvencije, te, s tim u vezi, odgovornošću države u skladu sa Konvencijom. U takvom slučaju član 3. nameće obavezu da lice koje je u pitanju ne bude deportirano u takvu zemlju (vidi, Evropski sud, Saadi protiv Italije [GC], aplikacija broj 37201/06, stav 125, 28. februar 2008. godine). Ocjena da li postoji značajna osnova da se vjeruje da će lice koje je u pitanju biti suočeno sa takvim stvarnim rizikom neizbježno zahtijeva da Sud ocijeni uvjete u zemlji prijema protivne standardima člana 3. (vidi, Evropski sud, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], aplikacije br. 46827/99 i 46951/99, stav 67, ECHR 2005-I). Ovi standardi podrazumijevaju da nedozvoljeni tretman na koji se lice žali, a sa kojim će biti suočeno u slučaju povratka, moraju sadržavati minimalan nivo surovosti da bi potpadali pod član 3. Konvencije. Ova ocjena je relativna i zavisi od okolnosti slučaja (vidi, Evropski sud, Hilal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 45276/99, stav 60, ECHR 2001-II). Zahvaljujući apsolutnom karakteru garantiranog prava, član 3. se može primijeniti i kada opasnost potiče od lica ili grupa koje nisu javni službenici (vidi, Evropski sud, H.L.R. protiv Francuske, presuda od 29. aprila 1997. godine, Izvještaji 1997-III, stav 40). U svakom slučaju mora biti pokazano da je rizik stvaran i da vlasti zemlje prijema nisu u stanju otkloniti rizik osiguravajući odgovarajuću zaštitu. U principu, na aplikantu je da predoči dokaze koji mogu potvrditi da postoji značajna osnova da se vjeruje da će, u slučaju da budu primijenjene mjere na koje se žali, biti izložen stvarnom riziku da bude podvrgnut tretmanu suprotno članu 3. (vidi, Evropski sud, N. protiv Finske, aplikacija broj 38885/02, stav 167, 26. juli 2005).
  • 30.
    Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u konkretnom slučaju, na temelju provedenog upravnog i sudskog postupka, zaključeno da apelantica ne ispunjava uvjete propisane članom 105. Zakona u pogledu udovoljavanja njenom zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti ni za pružanje supsidijarne zaštite u smislu navedene odredbe. Ovakvo stanovište Ministarstvo sigurnosti i Sud BiH su zauzeli na temelju izvještaja relevantnih međunarodnih institucija koje se bave problematikom izbjeglica i stanjem ljudskih prava u zemlji porijekla apelantice iz kojih proizlazi da ne postoji realna opasnost da će se apelantica povratkom u zemlju porijekla suočiti sa kršenjem prava koje bi se po svojoj težini i posljedicama moglo okarakterizirati kao progon, te da ne postoji opasnost da bude izložena smrtnoj kazni, mučenju i nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili ozbiljnoj prijetnji po život. Na temelju navedenih izvještaja međunarodnih organizacija također je zaključeno da se sigurnosna situacija u apelanticinoj zemlji porijekla popravila nakon ratnih dešavanja, da postoji zadovoljavajući nivo zaštite, pored ostalih, i pripadnika romske populacije, te je ukazano na broj prinudnih i dobrovoljnih povrataka u zemlju porijekla. Poseban akcent je stavljen na dokumente OSCE-a pod nazivom "Profil zajednice na Kosovu" u vezi sa sigurnosnom situacijom na Kosovu, posebno u regionu Prištine kojem pripada i Lipanj, u kojim je ustanovljeno da romska zajednica nije prijavila veće sigurnosne incidente, da se slobodno kreće u cijelom regionu, da je njihov pristup administrativnim uslugama u tom regionu zadovoljavajući, a kada je u pitanju zdravstvena zaštita, da, u principu, imaju pristup javnim uslugama primarne i sekundarne zdravstvene zaštite. Ustavni sud zapaža da, dakle, na osnovu raspoloživih podataka nadležni organ i Sud BiH nisu mogli naći elemente progona romske populacije na Kosovu, niti da im je na nacionalnoj osnovi uskraćen pristup osnovnim ljudskim pravima, ili da im se u tom smislu ne želi ili ne može pružiti zaštita, da i pored postojanja određene diskriminacije, stepen njene ozbiljnosti ne prerasta u ozbiljno kršenje ljudskih prava koje bi se moglo smatrati progonom. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja odluka upravnih organa i Suda BiH proizlazi da je prilikom ocjene navedenih izvještaja posebna pažnja posvećena potrebama specifične kategorije lica sa zdravstvenim problemima kojim pripada apelantica iz kojih nesporno proizlazi da postoje institucionalni problemi u zemlji porijekla apelantice, ali da romska zajednica ima pristup javnim uslugama zdravstvene zaštite, da bira i koristi zdravstveni sistem koji finansiraju Kosovo ili Srbija, zavisno od dostupnosti, geografskog položaja i cijene usluga. Dakle, zadovoljeni su standardi za brigu i liječenje takvih lica, te u pristupu medicinskom tretmanu ovih lica ne postoji diskriminacija u odnosu na nacionalnost. Iz predočenog Ustavni sud je ustanovio da su nadležni organ i sud ovakvo stanovište zasnovali, prije svega, na izvještajima međunarodnih organizacija, jer u toku postupka nije mogla biti ocijenjena apelanticina izjava imajući u vidu njeno psihičko stanje, kao i činjenicu da njeni staratelji nisu mogli pružiti informacije relevantne za ovaj postupak, razloge zbog kojih je apelantica napustila zemlju porijekla, pri tome imajući u vidu da je apelantica napustila Kosovo 10 godine poslije ratnih dešavanja, što je nadležni organ i Sud BiH navelo da zaključe da sukobi na Kosovu nisu bili uzrok za napuštanje zemlje porijekla i podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u BiH. Dalje, iz predočenih izvještaja zaključeno je da zaštitu i ostvarivanje prava u zemlji porijekla osiguravaju organi domaće vlasti uz podršku i pomoć predstavnika međunarodne zajednice koji su zastupljeni na svim nivoima.
  • 31.
    U vezi sa apelanticinim pozivanjem na praksu Evropskog suda (Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 66746/01, presuda od 27. maja 2004. godine, i Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 27238/95, presuda od 18. januara 2001. godine), Ustavni sud zapaža da se Evropski sud u tim predmetima bavio garancijama člana 8. Evropske konvencije (u postupcima u vezi sa iseljenjem podnosioca predstavke i njegove porodice iz naselja pod upravom lokalnih vlasti, odnosno davanjem građevinske dozvole podnosiocima predstavke radi postavljanja čerge). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticino pozivanje na praksu Evropskog suda u navedenim predmetima nije relevantno, budući da, osim okolnosti da su u navedenim predmetima podnosioci predstavki bili pripadnici romske populacije, ništa ne ukazuje da su stavovi iz tih odluka primjenjivi na konkretni slučaj.
  • 32.
    Dalje, Evropski sud je u predmetu M.S.S. protiv Belgije i Grčke, aplikacija broj 30696/09 od 21. januara 2011. godine, razmatrao predstavku državljanina Afganistana koji je pobjegao prvo u Grčku, gdje je zadržan u pritvoru, nakon čega je pušten i izdat nalog da napusti Grčku, poslije čega je izbjegao u Belgiju. Evropski sud je zaključio i da su uvjeti pritvora i životni uvjeti podnosioca predstavke u Grčkoj i rizik od protjerivanja u Afganistan u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije, a nedostatak u postupku traženja azila, bez prethodnog ozbiljnog ispitivanja osnovanosti zahtjeva za azil i nedjelotvornog pravnog lijeka, u suprotnosti sa garancijama člana 3. u vezi sa članom 13. Evropske konvencije. Dalje je Evropski sud ustanovio da je Belgija povrijedila član 3. i povrijedila taj član u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, jer je vraćanjem podnosioca u Grčku Belgija ponovo izložila podnosioca predstavke pritvoru i nehumanim životnim uvjetima, bez prethodnog ozbiljnog ispitivanja osnovanosti njegovog zahtjeva za pružanje azila u toj državi. Međutim, sama okolnost da je Evropski sud u specifičnim složenim okolnostima tog predmeta utvrdio povredu člana 3. Evropske konvencije ne može voditi zaključku o relevantnosti navedene odluke za rješavanje apelanticinog slučaja.
  • 33.
    S druge strane, u vezi sa apelanticinim pozivanjem na presudu Evropskog suda N. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. maja 2008. godine (aplikacija broj 26565/05), Ustavni sud zapaža da ta odluka pokreće donekle slična pitanja koja i apelantica pokreće apelacijom. Naime, podnositeljica predstavke u tom predmetu je državljanka Ugande, koja je pod lažnim imenom ušla u Ujedinjeno Kraljevstvo i, budući da je bila teško bolesna (dijagnosticirana joj je infekcija HIV-om), primljena je u bolnicu radi liječenja, nakon čega je podnijela zahtjev za azil (koji je odbijen), tvrdeći da bi joj život bio u opasnosti u slučaju da bude vraćena u zemlju porijekla. Međutim, Evropski sud je zaključio da izvršenje odluke o protjerivanju podnositeljice predstavke u Ugandu ne bi dovelo do kršenja člana 3. Evropske konvencije zbog toga što, prema informacijama Svjetske zdravstvene organizacije, podnositeljica predstavke u zemlji porijekla ima adekvatnu terapiju za nastavak liječenja.
  • 34.
    Dovodeći navedene stavove Evropskog suda, koji se, mutatis mutandis, mogu primijeniti i na konkretan slučaj, u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud na temelju svega predočenog nije mogao zaključiti da su u apelanticinom slučaju nadležni organ i Sud BiH u postupku odlučivanja o zahtjevu za međunarodnu zaštitu propustili da razmotre neku relevantnu činjenicu, ili da je nisu ocijenili. Prema tome, proizlazi da dokazi koji su provedeni, uključujući i izvještaje međunarodnih organizacija o stanju ljudskih prava, nisu potvrdili da bi apelanticin položaj, imajući u vidu i njeno zdravstveno stanje, bio imalo gori od položaja ostalih članova romske populacije na Kosovu, budući da bi apelantica, u smislu relevantnih izvještaja, imala pristup javnim uslugama zdravstvene zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova da se vjeruje da bi apelantica povratkom u zemlju porijekla bila podvrgnuta mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da u zemlji porijekla apelantici prijeti opasnost da bude izložena tretmanu koji je u suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije.
  • 35.
    Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u postupku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje međunarodne zaštite.

Pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije

  • 36.
    Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…

  • 37.
    U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo iz člana 13. u vezi sa članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantica smatra da se Sud BiH po njenoj tužbi u upravnom sporu nije upuštao u ocjenu navoda da joj, zbog uskraćivanja međunarodne zaštite, prijeti opasnost da bude izložena postupanju zabranjenom članom 3. Evropske konvencije.
  • 38.
    S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantica protiv rješenja Ministarstva sigurnosti pokrenula upravni spor pred Sudom BiH, koji je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, razmotrio navode u vezi sa stanjem ljudskih prava na Kosovu i, posebno, statusom romske populacije i lica sa zdravstvenim problemima, te dao razloge zašto ovi apelanticini navodi u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, odnosno zašto nisu ispunjeni uvjeti za pružanje međunarodne, odnosno supsidijarne zaštite u smislu relevantnih zakonskih odredaba. Stoga se pokazuje kao neosnovano pozivanje na presudu Evropskog suda Shamajev i drugi protiv Gruzije i Rusije od 12. aprila 2005. godine (aplikacija broj 36378/02) u kojoj je Evropski sud, u pogledu Gruzije, ustanovio da je povrijeđeno pravo podnosilaca predstavki iz člana 13. Evropske konvencije, jer nisu imali priliku da podnesu žalbu domaćim vlastima zbog odobrenja za izručenje Rusiji, a u pogledu Rusije, zbog odbijanja njihovog zahtjeva za provođenje istrage i ometanje pristupa Evropskom sudu.
  • 39.
    Ustavni sud, dakle, smatra da je apelantica imala i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji je apelantica željela ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i već izneseni stav u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju navedenih prava, te da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 3. Evropske konvencije.

Pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima

  • 40.
    Član 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Niko ne može biti podvrgnut mučenju niti okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Posebno je zabranjeno podvrgavanje nekog lica medicinskim ili naučnim opitima bez njegovog slobodnog pristanka.

  • 41.
    U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud smatra da je razmatranje ovih apelanticinih navoda bespredmetno, budući da su garancije navedenog člana (prva rečenica) sadržajno identične garancijama prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, a apelantica ne ukazuje, niti to proizlazi iz stanja spisa da je bila podvrgnuta medicinskim ili naučnim opitima bez svog pristanka.

VIII. Zaključak

  • 42.
    Nema povrede prava na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrenja međunarodne zaštite kada su nadležni organi detaljno ispitali da li, zbog pripadnosti apelantice romskoj populaciji i njenog zdravstvenog stanja, postoje okolnosti koje ukazuju da postoji značajna osnova da se vjeruje da bi povratkom u zemlju porijekla apelantica bila podvrgnuta mučenju, nehumanom postupanju ili kažnjavanju, odnosno da joj u zemlji porijekla prijeti opasnost da bude izložena tretmanu koji je u suprotnosti sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije.
  • 43.
    Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. a u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije u postupku neodobravanja međunarodne zaštite, budući da je apelantica imala i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove a činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji je apelantica željela, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 46.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.